Hrvatska - unutarnja agresija

Neobavezna rasprava bez svađa.
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sub lis 28, 2017 10:54 am

Normalizacija odnosa pretvorena je u neometanu srbizaciju

Objavljeno: 27. listopada 2017.

SPC, Hrvatski sabor i Europska komisija na istom zadatku

Zagreb i Beograd potpisali su u kolovozu 1996. Sporazum o normalizaciji odnosa. Izvornici teksta sporazuma potpisani su na hrvatskom i srpskom jeziku. Beograd je zapravo potpisao kapitulaciju u ratu koji je nametnuo Hrvatskoj. Ugovorne strane, piše, poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica. „Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti“ (čl. 5).

U čl. 7 među ostalim stoji i ovo: „U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke“.

Sabor je u rujnu 1996. donio Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Sporazuma. Tuđman je, dakle, poslije vojne pobjede nad velikosrpskom agresijom postavio temelje normalizacije odnosa s Beogradom. Bilo je to prije 21 godinu.

Patrijarh Pavle – „civilizovana integracija u hrvatsko društvo“

Normalizaciji je tri godine kasnije pridonio i prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle – dotad jedan od najznačajnijih ratnih huškača. Došao je ponizan u posjet predsjedniku Tuđmanu 15. ožujka 1999. i kazao: „Dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama“. Tri mjeseca kasnije u lipnju 1999. SPC je, u Srbiji gdje joj je i mjesto, zatražila ostavku Slobodana Miloševića, nakon čega je ubrzo poslan u Haag, budući da „nije ostvario punu kvadraturu Velike Srbije“ (N. Piskač, „Nebeska Srbija u Hrvatskoj – mit, zbilja, oprost, zaborav, obnova“; Zaprešić, 2005., str. 233).

Normalizacija odnosa poslije smrti Tuđmana provođena je, međutim, na jugokomunistički način, pretvarajući hrvatsku pobjedu u poraz, Oluju u zločin, agresore u izbjeglice, agresiju u građanski rat i tako dalje. Normalizacija je shvaćena kao uključivanje poraženih snaga na hrvatskih proračun, njihovo uključivanje u hrvatsku vlast, te u zakonodavstvo prema načelu „pozitivne diskriminacije“, uz istodobno isključivanje Srba koji su u Domovinskom ratu ustali u obranu domovine. Posljedice? Danas nema sumnje da će mjerodavne službe i u idućem izvještaju za 2017. godinu konstatirati porast četništva, najpouzdanijega izraza velikosrpske politike u proteklih stotinjak godina.

Više je događaja koji idu u prilog poticanja, provedbi i internacionalizaciji velikosrpskih teza, mitova, prizivanja nove agresije i prijetnje miru. Podsjetimo se na tri aktualna: Izjavu partrijarha SPC Irineja, tiho uvođenje srpskoga jezika u Hrvatski sabor i „okrugli stol“ pod naslovom „Jugoslavenski ratovi: druga strana lica europske civilizacije“. Patrijarhova se izjava dogodila u Srbiji, uvođenje „zajedničkoga jezika“ u hrvatskom „visokom domu“, a iskrivljavanje najnovije hrvatske povijesti dogodilo se u Rimu. Fronta provedbe Memoranduma II raširila se po dubini i širini ciljanoga prostora. S time da je mirnodopsko krilo velikosrpstva uključeno u hrvatsku vlast, dok je militantno uključeno u srbijansku vlast, a ovdašnji dio zadovoljno promatra pražnjenje hrvatskih prostora i neometano podiže spomenike palim borcima protiv „ustaša“ u zadnjoj im agresiji.

Patrijarh Irinej – Idemo iznova, sve je Srbija

Patrijarh Irinej je svojom izjavom o tome da je Srbija tamo gdje žive Srbi pozicionirao sebe i SPC u temelj povijesno potvrđene velikosrpske imperijalističke politike. Polazišta i stajališta „duhovne JNA“ odlično objašnjava patrijarh Pavle u svojemu pismu lordu Caringtonu objavljenom na naslovnici lista Pravoslavlje dne. 1. studenoga 1991.

„Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da Irinej ga je nadahnuo, pa je potom izjavio “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima”; razočaran je “tragičnim ponašanjem braće rimokatolika”, oni su “izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku”, da bi svoju mržnju zasolio lažju da su “Hrvati jedini u Europi imali dječje logore” imputiravši nadbiskupu Stepincu da nije čuo plač „50.000 nevine dece“ koliko ih je prema matematici Njegove Svetosti prošlo kroz Jasenovac. Imao je i priviđenje: „Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja armenskog i židovskog naroda“, rekao je Irinej vrijeđajući Armence i Židove. Ali i zdravu pamet normalnih Srba i Hrvata.je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvislinških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. Njegova Svetost je zaključila: „Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno“. Bilo je to, ponovimo, 1991.

Evo nas u 2017. Patrijarh Irinej prošle je godine izjavio laž, da Srbi u Hrvatskoj žive u strahu, pa je ove godine Pupovac inkluziviran u hrvatsku vlast, jer hrvatske lajbek politelite misle da su svi Srbi sublimirani u Pupovcu. Vidjevši da su Hrvati lobotomizirani, ove je godine Njegova Svetost učinila korak dalje. Na beogradskom je sajmu knjiga obišao štand Velike Srbije četničkoga vojvode i ratnoga zločinca Vojislava Šešelja.

Štand ga je nadahnuo, pa je potom izjavio “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima”; razočaran je “tragičnim ponašanjem braće rimokatolika”, oni su “izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku”, da bi svoju mržnju zasolio lažju da su “Hrvati jedini u Europi imali dječje logore” imputiravši nadbiskupu Stepincu da nije čuo plač „50.000 nevine Stepinacdece“ koliko ih je prema matematici Njegove Svetosti prošlo kroz Jasenovac. Imao je i priviđenje: „Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja armenskog i židovskog naroda“, rekao je Irinej vrijeđajući Armence i Židove. Ali i zdravu pamet normalnih Srba i Hrvata.

Što radi službena Hrvatska u kontekstu ovih monstruoznih velikosrpskih krivotvorina, koje su dovele do velikosrpske agresije? Ništa na planu uklanjanja SPC sa svojega međunarodno priznatoga teritorija, što je jedino normalno rješenje. Pritom još krati punopravno mjesto u društvu Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. A kako je krenulo s politikom uključivanja, mogla bi srbijanskoga patrijarha uključiti kao vanjskoga savjetnika vlade za pitanja beatifikacije kardinala Stepinca i međureligijski dijalog. Irinejeve su izjave u savršenom neskladu sa Sporazumom o normalizaciji odnosa iz 1996., kojega se hrvatska vanjska politika izgleda odrekla, barem onih dijelova koji Hrvatskoj idu na korist. Iz toga slijedi kako ni političke stranke ne žele normalne odnose s Beogradom. Već starojugoslavenske. U bilo kom obliku. Ako propadne Bruxelles, da se imaju kome vratiti u stav - „k nozi“.

Preko zajedničkoga jezika do Sabora Republike Hrvatske

Zastupnica srpske nacionalne manjine Dragana Jeckov usred Hrvatskoga sabora kontinuirano krši Ustav Republike Hrvatske i Poslovnik o radu Hrvatskoga sabora. Uvela je samoinicijativno srpski u rad plenarnih sjednica Hrvatskoga sabora. Gore od te činjenice jest da je srbizaciju Hrvatskoga sabora učinila bez glasa prosvjeda! Što to znači? To znači da je Hrvatski sabor, kako pozicija tako i oporba, prihvatio sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku i pišurije Snježane Kordić o tomu da ne postoji hrvatski jezik, a oni koji tako ne misle da su nacionalisti. Aktualnim politrječnikom rečeno - populisti.Hrvatske i Poslovnik o radu Hrvatskoga sabora. Uvela je samoinicijativno srpski u rad plenarnih sjednica Hrvatskoga sabora. Gore od te činjenice jest da je srbizaciju Hrvatskoga sabora učinila bez glasa prosvjeda! Što to znači? To znači da je Hrvatski sabor, kako pozicija tako i oporba, prihvatio sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku i Saborpišurije Snježane Kordić o tomu da ne postoji hrvatski jezik, a oni koji tako ne misle da su nacionalisti. Aktualnim politrječnikom rečeno - populisti.

Što to još znači? To znači da i Hrvatski sabor krši ustavni članak 12 kojim je određeno da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski jezik. Oprostite, raspada li se to hrvatska država? To, idemo dalje, znači da je kao ispravna politika prihvaćeno približavanje hrvatskoga pravopisa novosadskome, što je jedan od većih uspjeha Milanovićeva ministra Jovanovića, proveden po ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kojega su „nacionalisti“ (S. Kordić), a zapravo vrhunski hrvatski stručnjaci, nazvali „nasiljem“ i „krpeži“, te su time i sami postali „populisti“.

To znači, nadalje, da je zastupnica Jeckov uz suučesništvo Hrvatskoga sabora i svih Klubova popljuvala ne samo SaborUstav i saborski Poslovnik, hrvatski jezik i njegove govornike, nacionalnu državu hrvatskoga naroda, Sporazum o normalizaciji iz 1996., već i normalizacijski govor Njegove Svetosti, patrijarha Pavla, iz ožujka 1999. izgovoren na Pantovčaku. I umjesto da se Sabor bavi provedbom čl. 7 Sporazuma o normalizaciji i traži od Vlade da poduzme korake o plaćanju ratne odštete, on se svrstao u njojaste vitezamenuše „zajedničkoga jezika“.

Onaj tko nema osjećaj za svoj jezik nema što tražiti u Saboru. To je minimum minimuma političke kulture. Čini se kako taj minimum u posttuđmanovskoj Hrvatskoj nije moguće dosegnuti bez radikalne izmjene izbornoga zakonodavstva, (koja bi jamčila saborske zastupnike dostojne Hrvatskoga sabora), a možda i bez povratka na polupredsjednički sustav. Postojeće zakonodavstvo generira političku nekulturu minimalista, uhljeba, kompromisera, podrepaša i prikrivenih jugoslavenčina. I jamči njihovu reprodukciju.

Talijani – ispričavamo se Hrvatskoj zbog srpske propagande

Bez prosvjeda Bruxellesu i drugim adresama ministrice vanjskih poslova, Marije Burić-Pejčinović, prošla je i rimska epizoda pisanja hrvatske povijesti poraženih snaga u Domovinskom ratu. Vjerujem kako to nije posljedica njezinoga poznavanja srpskoga jezika kojim je odlično govorila na jednoj srpskoj tv postaji dok je u Srbiji gradila europsku karijeru, već je posljedica nastavka vanjskopolitičkog djelovanja na tragu uključive politike svih sa svima u ime političke stabilnosti kontinuiteta posrtanja.

Malo znamo, ali je istina, da se Europom provode okrugli stolovi „Jugoslavenski ratovi: druga strana lica europske civilizacije“ još od rujna 2016. s planom završetka u veljači 2018. U Rimu je sijelo održano od 16. do 18. listopada. Među organizatorima je i stanovito sveučilište iz Kragujevca. Dernek sufinancira Europska komisija, priča je, dakle, smještena u „okvir europskih okvira“.

Večernji list je vijest o tomu objavio u slabo čitanoj rubrici Svijet. Hrvatski novinari i veleposlanik u Rimu o događaju nisu izvješteni niti su pozvani. Ali je veleposlanik Jasen Mesić ipak saznao kako se podzemno provodi velikosrpstvo. I uspješno je reagirao, pa je „seminar“ započeo isprikom zbog prosrpske propagande prof. A. CrnoBiaginija, predsjednika fondacije Roma Sapienza. Mesićeva reakcija za dom spremna tek je gašenje požara a ne sustavna politika. Iz programa rada razvidno je kako je Jelena Arsenijević Mitrić sa sveučilišta u Kragujevcu trebala govoriti o uništenju srpske kulturne baštine u Hrvatskoj, a Maja Anđelković o uništenju srpskih manastira na Kosovu. Sve bez predstavnika Hrvatske i Kosova.

Je li srbijanska propaganda s ugrađenom sotonizacijom Hrvatske u svijetu prinos Sporazumu o normalizaciji odnosa? I zavrjeđuje li reakciju više razine od veleposlanika? Zahtijeva li takvo kršenje Sporazuma i jasno očitovanje predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Hoće li se itko od naših političkih elita ispričati, poput Biaginija, zbog toga što su javnim novcem godinama financirali srbijansku propagandu u Hrvatskoj, obnovu spomenika četničkim ustancima, krivopise umjesto PropagandaJe li srbijanska propaganda s ugrađenom sotonizacijom Hrvatske u svijetu prinos Sporazumu o normalizaciji odnosa? I zavrjeđuje li reakciju više razine od veleposlanika? Zahtijeva li takvo kršenje Sporazuma i jasno očitovanje predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Hoće li se itko od naših političkih elita ispričati, poput Biaginija, zbog toga što su javnim novcem godinama financirali srbijansku propagandu u Hrvatskoj, obnovu spomenika četničkim ustancima, krivopise umjesto pravopisa...pravopisa... Jesu li naši europarlamentarci između dvije obilne plaćice stigli prosvjedovati u Europskom parlamentu ili pri Europskoj komisiji? Ili se boje da budu proglašeni populistima?

Provociranje četvrtoga ustanka protiv srpske hegemonije u Hrvatskoj

Kao što vidimo nijedna se strana ne drži Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. Hrvatska na svoju štetu. Srbija pak na svoju korist, da ne plati štetu. Insistiranje na Sporazumu je hrvatski interes, ali već nekoliko uzaludnih mandata vladajuće ga politike uopće ne spominju. Prema procjenama ratna odšteta iznosi oko 43,5 milijarda eura. Probijali nam uši kokodačući o avisu, o predpristupnim fondovima, o stabilizaciji i pridruživanju, o europskim standardima, o europskim okvirima – a za to vrijeme umjesto normalizacije odnosa s državom agresorom, obnavljalo se velikosrpstvo do te mjere da će isprovocirati četvrti za dom spremni ustanak. Istodobno stagniralo je gospodarstvo, poljoprivreda, selo, Slavonija, Baranja i otočno stanovništvo, množio se vanjski dug, dogodio se demografski slom i veliki val iseljavanja, čak i srpski u Hrvatskome saboru.

Kad su i zašto Hrvati bili i ostali za dom spremni


Svaki put kad velikosrpstvo pretjera, uči nas povijest 20. stoljeća, u Hrvatskoj se iz gnjeva i očaja, hrabrosti i odvažnosti, pojavi obrambeni i antifašistički pozdrav za dom spreman. Pozdrav onih koji su spremni suprotstaviti se velikosrpskim imperijalnim pretenzijama i njegovim totalitarnim politikama i režimima. Ne smeta samozvanim dobro plaćenim dušobrižnicima za dom spremni zbog Pavelića i ustaša, ili NDH. On smeta samo i jedino, isključivo i Radićapsolutno zato što raskrinkava drugu stranu – razlog ustanka za dom spremnih. A to je velikosrpstvo u nasrtaju na Hrvatsku.

Velikosrbima (koji su na vlasti u Srbiji barem proteklih sto godina) ne odgovara normalizacija odnosa s Hrvatskom, jer oni Hrvatsku ne doživljavaju državom, već svojim zapadnim oblastima i krajinama. Normalizacija odnosa Beogradu nije im odgovarala od 1918., ni u doba monarhističke Jugoslavije, ni u doba Nezavisne Države Hrvatske, ni u doba Socijalističke republike Hrvatske, a niti u doba njezine slijednice Republike Hrvatske. I Radić im je bio „ustaša“, pa su ga ubili prije pojave za dom spremnog pokreta.

Kad su nam, dakle, srpski fašisti ubili Radića, Hrvati su antifašistički rekli sad je dosta, odsad smo za dom spremni, prvom prigodom uspostavit ćemo svoju državu. Kad su Hrvati 1941. uspostavili hrvatsku državu, a četnici ju u suradnji s talijanskim fašistima odmah napali provodeći genocid nad cijelim krajevima, opet se pojavio pozdrav za dom spremni kao odgovor na velikosrpski teror. I treći put se pozdrav pojavio 1991. opet u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku. Za dom spremni u 20. stoljeću koristio se samo i jedino u okviru otpora širenju srbijanskog fašizma i imperijalizma na teritoriju Hrvatske. On je stoga antifašistički i obrambeni. I opet će se koristiti kad Hrvatima prekipi, a izgleda da vrije i među onima koji su morali iseliti i među onima koji su ostali.

I zato oni smutljivci i velikosrpske sluge (judeki i yudeki), koji danas plaše narod ovim oslobodilačkim pozdravom, pretvarajući ga u mit, umjesto da rade na implementaciji Sporazuma o normalizaciji odnosa sa Srbijom, zapravo slabe hrvatski državotvorni otpor prema velikosrpskim pretenzijama i jačaju srbijanske planove, koji se mogu iščitati iz aktualnih izljeva patrijarha Irineja, navođenja srpskoga jezika u Hrvatski sabor i srbijanske protuhrvatske promidžbe financirane od Europske komisije.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/ ... aciju.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sub stu 25, 2017 11:04 pm

CMS treba proglasiti neprijateljskom petokolonaškom organizacijom
Autor: Marcel Holjevac
Subota, 25. studeni 2017. u 20:09

“Kupujemo borbene avione, a siromaštvo prijeti 30 posto populacije”, kažu dušobrižnici iz Centra za mirovne studije Vesne Teršelić. Oni brinu o siromašnima? Ne, oni ih iskorištavaju kao alibi za razoružavanje Hrvatske! Kad bi se radilo o ma kome drugom osim notorno pročetničkog CMS-a, možda bi čovjek i posumnjao da su to, eto, neki pacifisti kojima je do mira u svijetu, a ne do Velike Srbije. No, poznato je da se ljigavci uvijek skrivaju iza “humanitarnih” motiva. Tako je najlakše.

Dakle, CMS sad kaže, “Kako je moguće da nema novca za efikasne nove terapije i bolje obrazovanje te da je više od 10 posto odraslog stanovništva u financijskoj blokadi, a oko 300 000 umirovljenika prima mirovine koje su ispod praga rizika od siromaštva?”. Pa dalje idu na svoj stvarni cilj: “Jeste li znali da najveća kapitalna ulaganja u 2018. godini Vlada planira u sektoru obrane? Za ta ulaganja, u što je uključen i novac za nabavu vojnih aviona, izdvojit ćemo 793 milijuna kuna, dok ćemo za ulaganja u znanost i obrazovanje izdvojiti upola manje, odnosno 362,9 milijuna kuna. U zemlji, u kojoj više od četvrtine ljudi živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, ili je siromašno i koja se suočava s iseljavanjem mladih ljudi, nezaposlenošću, lošim obrazovnim ishodima i lošim poslovnim okruženjem, krizom zdravstvenog sustava i rastućom nejednakosti, Vlada, većom prijetnjom od ovih stvarnih i mjerljivih problema, smatra fantomskog, vanjskog neprijatelja i ulaže u vojsku”.

Zašto CMS-u smeta jačanje hrvatske vojske? Jer brinu za blokirane i siromašne? Je li se CMS ikad odrekao i jedne kune koju prima iz proračuna RH u korist blokiranih i siromašnih, a tijekom zadnjih dvadesetak godina dobili su stotine milijuna u donacijama što od Sorosa, što od veleposlanstava Nizozemske, Švedske, Britanije i SAD, što od iste te sirotinje u Hrvatskoj u koju se kunu?

Ne, nego jer im ne odgovara da Hrvatska ima vojsku koja bi se danas – sutra mogla suprotstaviti onoj Srbije. Žalosno, ali mi živimo uz zemlju u kojoj je danas socijalna patologija ista onakva kakva je bila osamdesetih, društvena klima je jednaka, u Srbiji nema tragova ozdravljenja. I zato nam vojska – treba. I trebat će nam i dalje.

No CMS-u ne smeta samo to. Kažu, za znanost izdvajamo manje nego za vojsku? Pa sve zemlje svijeta za znanost izdvajaju manje nego za vojsku! Neka provjere koliko SAD daju za znanost, a koliko za vojsku! Hrvatska ne ulaže dovoljno u obrazovanje? Iz proračuna ulaže i previše! Školujemo – novcem hrvatske sirotinje, čija djeca uglavnom ionako neće studirati – djecu srednje klase, koja će onda emigrirati za Irsku! Siromašna Hrvatska svojim novcem školuje doktore i inženjere za bogate Irsku i Njemačku! Da, Hrvati su pri dnu osobnih izdvajanja za vlastito obrazovanje – ali ne i državnih! Navikli smo da je obrazovanje “besplatno”, ali nismo navikli da treba vratiti poreznim obveznicima ono što su uložili u naše obrazovanje, kako je svugdje u svijetu običaj! Mislite da se u Švedskoj možete besplatno školovati i emigrirati u SAD? Možete emigrirati, samo morate vratiti državi novac koji je uložila u vaše vlastito školovanje! Mislite da se u Japanu možete školovati besplatno? Možete, ako ćete se školovati za inženjera, ali ne ako ćete ići na “rodne studije” na filozofskom u Osaki, to možete o svom trošku. SAD izdvajaju iz proračuna za znanost – za temeljna istraživanja, “basic research” – 35 milijardi dolara godišnje. Za vojsku, izdvajaju – 824 milijarde dolara. Oko 25 puta više!

No iz CMS-a idu dalje s patetikom: “Kada bi ti ciljevi bili prioriteti, mladima na stručnom osposobljavanju država bi, za pola kapitalnog ulaganja u obranu, mogla osigurati dvostruko veću mjesečnu naknadu, odnosno 87.1% prosječne plaće, umjesto sramotnih 43.5%. I umirovljenici su prošlog mjeseca prosvjedima upozoravali da se, sa sadašnjim mirovinama, ne može živjeti. Za oko pola kapitalnog ulaganja u obranu moglo se, za više od 100 000 umirovljenika, osigurati mirovine od 2,139 kn, koje nisu ispod praga rizika siromaštva. Za samo trećinu ulaganja u obranu, Vlada je mogla osigurati da se 9.5% stanovnika, koji si prošle godine, u najhladnijim mjesecima, nisu mogli priuštiti adekvatno grijanje, ne smrzava i sljedeće godine”.

Neprijatelj, na žalost, nije fantomski, kako to tvrde u CMS-u. I nitko ne kaže da će idući rat biti sa Srbijom. Ali sigurno je da je ratova uvijek bilo, i bit će, i da sve države svijeta imaju vojsku. I da sve države svijeta imaju i siromašne. Ali nemaju sve države svijeta petu kolonu koja bi zabranila ulaganja u obranu u ime “siromašnih” za koje inače sami nikad nisu dali niti jednu kunu od svog novca. Iako su svi njihovi aktivisti, bar oni s vrha, bogati. A lani su isto tako tražili ocjenu ustavnosti zakona po kom vojska može pomagati policiji u čuvanju granica (inače su zagovornici masovne imigracije, kao i svi Sorosevi NGO-i, pa im i taj aspekt nacionalne sigurnosti smeta).

A ako i dalje vjerujete CMS-u, da podsjetimo da je to isti CMS koji je sred rata pozivao Hrvate da odbace oružje (ne Srbe, agresore, nego Hrvate!) u ime “mira”, dakle zagovarali su – bezuvjetnu predaju i okupaciju Hrvatske. Nisu oni jedini, kad god se spomene ulaganje u obranu po novinama možete čitati naslove poput “O čemu ovisi Krstičevićev ‘dobar posao’ s lovcima i koliko će nas sve to koštati?”, ili “‘Kupujemo borbene avione, a zaštita od požara ne postoji” (isto tako jamranje CMS-a ovog ljeta). Naravno, nije istina da zaštita od požara ne postoji, postoji, i ovog ljeta se pokazala puno učinkovitijom samo nigdje nisam vidio da su se aktivisti CMS uključili u gašenje, ili čišćenje šuma od korova! To su radili – ratni vojni veterani! Je li se itko u Vladi sjetio reći – “fino, uključite se u čišćenje državnih šuma, to vam je uvjet za donacije iz proračuna, kad već toliko brinete o požarima!?”


CMS-u je Hrvatska vojska trn u oku otkad postoji. Zalagali su se za “individualizaciju krivnje” i suđenje svima jednako za ratne zločine kako bi se izjednačila krivica za rat između Srbije i Hrvatske, protivili se ulasku Hrvatske u NATO a i u EU mimo “regiona”, slavili kad je Gotovina osuđen i bili zgroženi kad je oslobođen, na srpske ratne zločince i zločine se nisu osvrtali nikad, eventualno minimalno pokazno, ali uvijek su bili izrazito antihrvatska organizacija.

Zato bi možda trebalo razmisliti o nekom zakonu poput onog koji je nedavno predložen u Izraelu, a moglo bi ga se nazvati “Lex Soros”, jer je uperen protiv njega. Soros, naime, često financira antižidovske udruge koje podržavaju Palestince, multikulti i multinacionalni Izrael, i općenito neprijatelje Izraela kao ekskluzivne nacionalne države Židova. Ranije ove godine, u sporu Orbana i Sorosa, Izrael je stao na stranu Orbana: glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Izraela Emmanuel Nahshon rekao je kako Soros “kontinuirano potkopava izraelsku izabranu vladu”, i dodao kako organizacije koje plaća Soros imaju za cilj “Oblatiti židovsku državu i oduzeti joj pravo na samoobranu”.

Ne treba biti genij da bi se uočilo da CMS u Hrvatskoj radi isto to – pokušava oblatiti hrvatsku državu i oduzeti joj pravo na samoobranu, kako bi svijetom vladali razni Sorosi mimo demokratskih izbora i kako bi se ukinuli rezultati nacionalnih emancipacijskih pokreta iz pretprošlog stoljeća i stvari vratile na razinu imperija. Zato je u Knessetu Miki Zohar iz Likuda predložio “Lex Soros”. Prema tom zakonu, “Bilo koja osoba koja donira bilo koju organizaciju koje djeluju protiv države Izrael neće smjeti financirati bilo koju organizaciju ili neprofitnu organizaciju u Izraelu”. Tako je bar glasila Zoharova službena izjava. Naime, prošle godine hakirani mailovi su pokazali da je Soroseva udruga “Open Society Foundation” raspravljala kako dovesti u pitanje “rasističku i anti demokratsku politiku Izraela” na međunarodnim forumima. Dokument iz 2015. pokazuje da je Adalah, grupa arapskih izraelita koji su uključeni u anti-izraelske aktivnosti, obilno potpomagana financijski od fondacije Otvoreno društvo. Novi Izrael, ljevičarska organizacija koja pokušava oduzeti Izraelu njegov nacionalni i vjerski židovski karakter i pretvoriti ga u sekularnu i multietničku državu, također prima značajna sredstva od Sorosa. “Vrijeme je da ostavimo bez novca ljevičarske organizacije koje potkopavaju vladu, blate Izrael i pokušavaju mu oduzeti pravo na samoobranu”, rekao je Zohar. “Moramo im blokirati izvore financiranja i spriječiti ih da nanose štetu zemlji”. Jasno je da takav zakon treba i Hrvatskoj.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/c ... m-1096933/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sub pro 02, 2017 10:48 am

Hrvoje Hitrec: U Praljkovi otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika


na 02/12/2017



Na samom svršetku studenoga 2017.

Da se moglo naslutiti kakve će biti presude Hrvatima u Haagu – moglo se. Da će završiti tragedijom u sudnici, nije se moglo naslutiti. Mogao je to samo Slobodan Praljak.

Već i sam datum izricanja presude bio je znakovit, izabran od onih u tzv. međunarodnoj zajednici koji su preko volje priznali hrvatsku državu, držeći da će ionako kolabirati u nekoliko godina, trećinom okupirana.

Zadaća Ujedinjenih naroda bila je da takvo stanje podržavaju u beskraj i osiguraju postojanje srpskih krajina do trenutka kada će i one biti priznate kao države u državi, što bi Hrvatskoj onemogućilo da bude država i postupno se priklonila zamisli povratka u jugoslavenske okvire.

Trebalo je još samo dopustiti Srbima da osvoje najveći dio Bosne i Hercegovine, spoje se s krajinama u Hrvatskoj i zagospodare hrvatskom obalom, čime bi ideja bila ostvarena, a lako se moglo dogoditi da tako i bude. Dopušteno je srbiziranoj JNA i četnicima da razaraju hrvatske gradove iz krajina i iz BiH, da pokušaju odrezati Dalmaciju ako im uspije, i da izbiju na dogovorenu zapadnu crtu, a istočnu potpuno osiguraju provalom u dolinu Neretve.

Tomas

Nisu poznavali Hrvate, ni hrvatsku povijest, niti da je tzv. BiH hrvatska baština, ni od čega su Hrvati građeni, niti su uopće računali da bi Hrvati koji žive u BiH – a bilo ih je i tada šačica u matematici velikih sila – mogli imati bilo kakvu, a nekmoli važnu ulogu u ratu. Nisu znali da je Hrvatima u „BiH“ hrvatska država svetinja, da su ju mnogi od njih žestoko branili 1991., a kada su i sami napadnuti na svom tlu pokazali su zavidnu smjelost i organiziranost, usput spašavajući i potpuno dezorijentirane muslimane koje je vodio islamistički uzurpator Izetbegović i gledao kako Srbi ubijaju i protjeruju „njegov narod“.

Hrvati su se branili kao jedan narod, što i jesu, naravno. Put Slobodana Praljka simboličan je dokaz i pokaz te zajedničke epske borbe devedesetih. Hercegovac koji je studirao u Zagrebu i diplomirao na tri fakulteta, visok, snažan, glasan, odvažan i inteligentan, postao je nemiran već u proljeće 1991. Kada sam ga površno upoznao, u doba dok su prevladavali zastupnici teze da će „razum pobijediti“, njegov je bučni temperament djelovao kao prirodna sila, njegov mu je instinkt govorio da će se zbiti najcrnji scenarij.

Neumitno se i dogodilo, otišao je u Sunju s kamerom i puškom, te se onako silan i hrabar nametnuo kao vođa. Jedan od onih koji su, svaki na svom području odasvud napadnute Hrvatske, slomili zube srpske agresije u to najstrašnije, odsudno doba. Dobio je visok čin, mogao je ostati u Zagrebu, ali je otišao u Hercegovinu držeći da je ondje tada potreban, i bio je, odoru Hrvatske vojske zamijenio je odorom Hrvatskoga vijeća obrane, pa je i tu, u svom zavičaju, naglo napredovao, nagao, ali pribran, uvijek u pokretu i naoko u afektu, u biti dobroćudan i čovječan.

Sam Bog zna kako se osjećao on i njegovu suborci kada su shvatili da Izetbegović okreće protiv njih muslimane s kojima su se dotle rame uz rame borili protiv srpske ekspanzije, ali kada je postalo očito da – nakon muslimanske izdaje u srednjoj Bosni – isto slijedi i u Hercegovini, da Izetbegovićeva armija oboružana oružjem iz Hrvatske i preko Hrvatske kani ne samo izbiti na hrvatsko more istim putem kao nedavno srpska, kada je isprva puzajući, a zatim otvoren sukob u Mostaru postao neizbježnim, Praljak i ostali hrvatski vojni i politički zapovjednici Herceg Bosne nisu imali izbora nego da i opet brane svoju, hrvatsku zemlju i svoje domove, ne ostavljajući u svojim redovima i za leđima one koji su se odazvali Alijinim podmuklim planovima, vrlo dalekosežnim i poduprtim ne samo iz vjerom bliskih im zemalja. Nije više bilo vremena za priče o nezahvalnosti, o gotovo milijunu muslimanskih izbjeglica koji su pred Srbima izbjegli u Hrvatsku, a ona im im je sve dala, premda opterećena i vlastitim prognanicima. Tako je to bilo.

Dayton

I Mostar je postao ratište, i danas je još pun ruševina, i danas podijeljen. Izetbegovićev je plan napola uspio: muslimane koji su izbjegli srpskom nožu, a nisu našli spas u Hrvatskoj, naseliti u srednju Bosnu i odatle nasiljem istjerati Hrvate, a zatim se dočepati Hercegovine i zaokružiti možebitne, trenutačne granice islamske države u kojoj su preostali Hrvati, katolici, nepoćudni. Vojno je bio nesposoban da to i učini, ali Washingtonski a posebno Daytonski sporazum išao mu je potom u korist. Dobio je svoju „federaciju“ s tolikom brojnom premoći da je bilo potrebno samo guranjem, krivotvorenjem i čestim izmjenama Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pomalo, ali uporno i uz pomoć „visokih predstavnika“ majorizirati i terorizirati preostali hrvatski narod , što Alijin sin Bekir upravo bekrijski nadmeno i nadalje čini.

Slobodan Praljak vratio se u slobodnu Hrvatsku. General Hrvatske vojske i general Hrvatskoga vijeća obrane, ne suviše obljubljen u političkoj eliti zbog navodne stigme Staroga mosta, posvetio se poslovima i obitelji, uspješan kao i uvijek.

Još u prvoj polovici devedesetih, Ujedinjeni narodi čije su „snage“ uglavnom odigrale prljavu ulogu na jugoistoku Europe, dosjetili su se da bi trebalo ustanoviti neki međunarodni sud za tada već bivšu Jugoslaviju, s tim da Jugoslavija (makar i bivša, ali neka, za budućnost) ostane u naslovu sudišta, pa je tako i bilo.

Vijeće sigurnosti je na nelegitiman način takav sud i osmislilo, sud se iz godine u godinu kapacitirao i prekapacitirao, plaće su bile sjajne. Hrvatska je pristala dati mu legalnost, sve misleći na srpsku agresiju i kako će biti kažnjena, jer je očito tko je tko, i tu je bila zamka. Sud je sam sebi napisao statut i ovlasti, a UN očito potvrdio jer i sam prekapacitiran nije imao volje ni pročitati tekst, a plaće su u UN sjajne.

U tajništvo haaškoga suda uvukli su se Englezi i Francuzi u velikom broju. Zapovijesti tužiteljstvu suda dolazile su iz političkih krugova Hrvatskoj nesklonih zemalja, a glasile su: Srbiju po svaku cijenu eskulpirati, makar se to svjetskoj javnosti činilo priglupim i nemogućim. Ako je baš potrebno i ako budu dobre okolonosti, zgrabiti Miloševića i nešto četnika, ali ne dirati jugoslavenske tajne službe i jugoslavensku armiju jer su samo one zalog da bi se u budućnosti moglo opet skrpati Jugoslaviju.Muslimane ne dirati, ni mudžahedine. Sve svaliti na Hrvate. Ako im se ne može nešto pronaći, vratiti se malo u prošlost i izvući im ustaše. S mjesta tužitelja koji je bio ponešto sklon Hrvatima, maknuti sklonoga tipa i postaviti b jesomučnu babetinu del Ponte koja mrzi Hrvate. Prva njezina zadaća glede Hrvata su Hrvati iz Hrvatske, po mogućnosti Tuđman kojega treba odstraniti uz pomoć zdravih snaga u Hrvatskoj ili ubiti, te hrvatski generali koji su se drznuli pregaziti „srpske krajine“ i ući u Bosnu, doduše uz prešutno dopuštenje Amerikanaca, ali ipak.

Tuđman je umro, došli su u Hrvatskoj na vlast jugofili i idioti, i sve je išlo glatko – hrvatski su generali završili u Haagu pod optužnicom za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni na visoke kazne, čamili do druge oslobađajuće presude, na kraju oslobođeni jer se Amerikancima učinilo da bi osude za tako čistu vojnu operaciju kao što je bila Oluja – i još uz njihov blagoslov – bile opasni presedan za njihove akcije koje nisu bile ni izbliza tako čiste, štoviše.Uz to, najugledniji svjetski stručnjaci za međunarodno kazneno pravo bez ustručavanja su govorili o ICTY-u kao o bastardu koji vraća njihovu struku u kolonijalnu prošlost.

Haag

Pričuvni plan kako ipak udariti po Hrvatima bio je privlačniji, a odvijao se usporedno i već je u vrijeme oslobađanja Gotovine i Markača dobro napredovao. I tu dolazimo opet do Slobodana Praljka. U tamnim komorama pogane svjetske politike zaključeno je da bi drugi „zajednički zločinački“ mogao bolje uspjeti, štoviše, ako se optuže Hrvati iz Herceg Bosne lako je opet ugurati u zločinački i Hrvate iz Hrvatske, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, bez obzira što su mrtvi. Tako su se na optužnicama uz spomenute našli Prlić, Petković, Praljak i ostali.

Sudilo im se beskrajno dugo, osudilo na visoke kazne. Praljak je za sve to vrijeme sam, samosvjestan i zabrinut ne toliko za sebe koliko za mogući loš ishod glede Hrvatske i Hrvata, radio danonoćno na prikupljanju protudokaza, s mukom skupljao dokumente koji su od njega skrivani, pisao knjige odlazeći i duboko u povijest nesretne Jugoslavije, a u sudnici pokazivao nadmoć, što manje obrazovane od njega marionete za sudačkim stolom sigurno nije oduševljavalo.

Oni su rastezali suđenje do dotad u svjetskim okvirima nezapamćene duljine i pritvor pretvorili u desetljetnu robiju, i više od toga. I to je, uz svu zločinačku kreaciju sudišta i posebno tužiteljstva („zločinački pothvat“, zapovijedna odgovornost, uzimanje sebi ovlasti da se upuštaju u vlastite neuke procjene, bez poznavanja povijesti i konteksta) dovelo karikaturu od sudišta do logičnog ishoda: prvostupanjska presuda bila je prijepis tužiteljskih podmetanja, a presuda žalbenog suda prijepis prvostupanjske – jer što bi se suci mučili kada ionako odlaze s dobrih plaća, a upute iz tamnih komora su jasne. Ovaj put je i Meron šutio.
Tmuran dan u Haagu, Hrvatskoj i Herceg-bosni

Već kada je prastari i ravnodušni malteški sudac Agius zavidnom brzinom za svoje godine počeo čitati presudu Prliću, iz bujice besmisleno poredanih i nerazumljivih rečenica izronio je zajednički zločinački poduhvat i tada je postalo razvidnim da se Hrvatima ne piše dobro, da UZP ostaje u presudi.

Bilo je očito i Slobodanu Praljku, koji je već tada stiskao u ruci bočicu s otrovom, no poslušao je do kraja presudu kojom je proglašen onim što nije, i nikada nije bio, ratnim zločincem. Tada je izvukao bočicu i popio otrov upućujući sudištu i svijetu riječi prijezira.

Agius je samo iznenađeno pogledao i nije shvatio što se događa ili ga nije bilo briga, nastavio je čitati presudu sljedećem optuženom, a tek kada je izvan oka kamere nastala konsternacija, s krajnjim izrazom dosade što mu ta gnjavaža prekida papagajsko pročitavanje, prekinuo suđenje i dao nalog da se spusti zastor (prvo krivotvorenje događaja poslije je obavljeno, oni koji nisu pratili izravno, vidjeli su montiranu snimku u kojoj nema Agiusove plemenite geste).

Ostalo je poznato: Slobodan Praljak je preminuo već u zgradi suda. Do kraja vjeran sebi i svojoj neslomljivoj prirodi koja mu nije dopuštala kompromise, odlučio se na čin kojim će svoju osobnu sudbinu podignuti na općehrvatski oltar mučenika i pokrenuti već zatomljene emocije hrvatskoga naroda, koji je – ne računajući izdajnike – razumio da se radi o veličanstvenom činu žrtvovanja.

Otrov u bočici bit će, ili već jest, analiziran s kemijske strane. No ono što i prije toga znamo, jest njegov sastav : u njemu je (uz međunarodne komponente) otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika, u njemu je bijeda hrvatske politike koja je ne samo zapostavljala Hrvate iz Herceg Bosne nego i zdušno radila protiv njih, u njemu je cijela medijska scena koja je zajedno s političarima ili šutjela o sudbini Hrvata u BiH ili ih štoviše prikazivala u najgorem svjetlu, u tom je otrovu i predrasuda mnogih Hrvata u Hrvatskoj, neukih šajsera koji s „Bosancima“ ne žele imati posla, u otrov su smiješana i podmetanja hrvatskih „institucija“ koje su Praljku naplaćivale i kopiranje dokumenata, u otrovu je tzv. hrvatska kulturna scena potpuno (gotovo) ispunjena jugofilima i protuhrvatskom klateži, uključujući Ministarstvo kulture koje je Praljkove knjige prokazalo kao bezvrijedni šund, u otrovu su svi oni koji su mogli a nisu htjeli osigurati snažnu logističku potporu optuženima, premda su na klupi bila i dva generala Hrvatske vojske. Zadnje Praljkove riječi o prijeziru odnose se prije svega na njih.

I takvi, u bočici se nalazeći, bili su u prvi mah u šoku i prve su šokirane izjave davale tanku nadu da će se idioti osvijestiti, ali nisu, malo su odspavali i dali do znanja da prvotno svoje pristajanje na neprihvatljivost presude može šokirati njihove regionalne i izvanregionalne gazde, pa se nisu pojavili u sabornici na minuti šutnje za generala čiju moralnu veličinu ionako ne mogu shvatiti ni prihvatiti jer je u koliziji s njihovim poimanjem morala kao igračke za idealiste, igračke posve neupotrebljive i nepotrebne u politici i životu općenito. Hrvatske se podjele nastavljaju. Pomirbe u BiH nema niti će biti, a farsično je sudište učinilo upravo suprotno od navodnih svojih htijenja.
Cenzura radi

Tragedijom u Haagu nije završena zadaća opisanoga sudišta. Sjeme zla je posijano, transport toga sjemena došao je u Hrvatsku prije tijela velikoga čovjeka Slobodana Praljka. Došao je u obliku priopćenja tužiteljstva koje je isti dan otposlalo drugorazrednoj državi Hrvatskoj daljnje upute koje bi trebale rezulturati novim tragedijama i novim samoubojstvima (uz tri tisuće branitelja koji su sebi oduzeli život do sada).

Mediji su, koliko sam pratio, prešutjeli tu opaku i sarkastičnu poruku tužiteljstva u obliku priopćenja u kojemu se izvan svake sumnje zahtijeva nesmiljen progon branitelja hrvatske postojbine u BiH, bili oni iz BiH prebivalištem ili ne bili, jer svi su obuhvaćeni zajedničkim zločinačkim pothvatom, znani i neznani.

Znači, tužiteljstvo nelegitimnoga suda obavještava legitimne hrvatske vlasti da je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja.“ U nastavku: „da veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek m o r a biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu.

Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve.“ I na kraju: „Tužiteljstvo p o z i v a h r v a t s k e v l a s t i da proces krene naporijed nezavisno i nepristrano (!), što uključuje i omogućavanje r e g i o n a l n e suradnje.“

Tako jedan sud koji svi ugledni pravnici u svijetu, kao što rekoh, smatraju kopiletom nedostojnim struke. Takav sud poziva i proziva ne samo hrvatsko državno odvjetništvo nego izdaje zapovijest hrvatskim vlastima da nastave progon onih Hrvata koje sam nije uspio dohvatiti.

Ni taj tekst ni reakcije na njega nisu dostupne hrvatskoj javnosti, osim preko internetskih portala. Na prijezir Slobodana Praljka prema takvom sudu, haaško je sudište odgovorilo prijezirom prema hrvatskoj državi, njezinim vlastima i njezinom pravosuđu. Nema države u svijetu, pa ni najneznatnije, koja na takvo miješanje u njezine poslove ne bi odgovorila najžešćim riječima.

Hrvatska je ovim načinom svrstana na samo dno, u kaljužu slučajne države kojom se može pomesti pod u svakoj prilici. Uostalom, smatraju s pravom u tom sudištu, pa hrvatsko je pravosuđe bez ikakvih dokaza osudilo neke svoje generale (Glavaš, primjerice), neke je doslovce ubilo (Đuro Brodarac), pa mu ne će biti teško obaviti prljav posao. Kao što je, shodno beskrajnim suđenjiima u Haagu, beskrajno sudilo i na kraju presudilo silnom Hrastovu koji je na koranskom mostu obranio Karlovac.

Jović

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju.

Prvi je korak odlučno političko i kazneno razračunavanje s izdajnicima i veleizdajnicima, usporedni je korak snažna i beskompromisna akcija prema središtima moći, bez obzira o komu se radi, pri čemu je obraćanje predsjednice Vijeću sigurnosti samo dio potrebnih zamašnih političkih i diplomatskih napora. A u svemu tomu, bit svega toga i vodilja treba biti svijest da je Hrvatska suverena i samosvjesna država koja ne pristaje ni na čije direktive.

Ili će se sve razvodniti i nastaviti hod prema rasuću. Usred Hrvatske, dan nakon smrti Slobodana Praljka, predstavljena je stanovita knjiga Dejana Jovića u izdanju „Frakture“. Uz Jovića su sjedili s jedne strane Pusić, s druge Porfirije, ili tako nekako. U toj knjizi se tvrdi da je samo jedanaest posto Hrvata bilo za nezavisnu Hrvatsku. Provjerit ću je li tu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture.

„Nedjeljom u dva“ ide dalje, koliko vidim, s Acom koji sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Srpske „Novosti“ dobivaju izdašnu potporu. Bliža hrvatska povijest ispisuje se u Solunu, Haagu i Beogradu i lako bi uz divjake mogla ući u kurikule. Hrvatska i bez vanjskih otrova sama sebi reže noge, financijski pomažući svoje neprijatelje, kao što je u jeku sukoba s muslimanima slala oružje onima koji su ubijali Hrvate.

Na kraju, izražavam iskrenu sućut obitelji Slobodana Praljka.

Hrvoje Hitrec / HKV
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sri pro 13, 2017 4:42 pm

Brisani prostor
Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom


Objavljeno: 12. prosinca 2017.


Kad patuljci hoće maknuti ljudine poput Tuđmana ili Praljka zaglibe u svojoj neznatnosti

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene Praljaknepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini...

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina - kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

Na dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni Matošhigijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.


https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/ ... cijom.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » pet pro 15, 2017 4:21 pm

Politika
Bruna Esih: Ovo je nije ništa drugo do nastavak specijalnog rata koji se vodi u Hrvatskoj

na 15/12/2017



Hrvatski sabor nastavio je današnji rad tradicionalnim zahtjevima za stankom.

Bruna Esih (Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku) kazala je da želi stanku kako bi poslije govorila o cenzuri koja se provodi na facebooku posljednja dva tjedna, Goran Aleksić (Živi zid i SNAGA) rekao je da želi govoriti o slučaju franak u Grčkoj, a o aktualnoj političkoj situaciji Nikola Grmoja (MOST) i Sabina Glasovac (SDP).

Stjepan Čuraj (HNS) zatražio je stanku jer želi govoriti o energetskoj i toplinskoj sigurnosti opskrbe grada Osijeka, a Ljubica Lukačić (HDZ) o zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Govoreći o tome da se cenzura provodi na facebooku Esih je rekla da se ne radi samo o automatskom postupanju facebooka već o unaprijed smišljenoj, organiziranoj i sustavno provođenoj akciji određenih skupina iz RH koje se ne mogu nikako pomiriti s drugačijim mišljenjem te koriste nimalo ne namjerne greške u sustavu facebooka, te pokušavaju gušiti slobodu izražavanja u Republici Hrvatskoj. Zloćudno i sustavno prijavljivanje određenih objava rezultiralo je time da je facebook onda te iste ili izbrisao ili blokirao profile i stranice.


Cinkaroši i denuncijatori, oni isti koji već desetljećima razapinju Hrvatsku na stup srama, koji su izravno doprinijeli Haškoj i drugim presudama i koji su generala Praljka naveli da ispije otrov žele nas očito vratiti u mračno doba Jugoslavije, doba cenzure, doba jednoumlja i ovo smatram da nije ništa drugo do nastavak specijalnog rata koji se vodi u Hrvatskoj, kazala je Esih.

https://kamenjar.com/bruna-esih-ovo-je- ... hrvatskoj/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sub pro 30, 2017 7:37 pm

Hibridni rat – globalno i lokalno

Transkripiti dostavljeni haaškom sudu za Mesićeva madata su izravni primjer hibridnog rata protiv Hrvatske
Autor
Jure Vujić -
31. prosinca 2017. 61

Na domaćem planu, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDB-e i KOS-a, od 1990-ih bez nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, “kulturnjačke” paraobavještajne ispostave istih struktura koje su provodile specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom i poslije Domovinskoga rata, sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake newsa, a na osobit smo način svjedočili međunarodnom diskreditiranju Hrvatske i njezinu kriminaliziranju u slučaju BiH i presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, Haško sudsko vijeće u presudi navodi i u obzir uzima dokaze koji su izravni plod istog hibridnog ratovanja na domaćem planu i na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženoga zločinačkog pothvata. Riječ je o transkriptima dostavljenim haškom tužiteljstvu za mandata tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića (transkript razgovora u uredu predsjednika RH od 27. prosinca 1991).

Ruski vojni krugovi umjesto pojma hibridno ratovanje rabe sintagmu nelinearna vojna strategija. Koncept hibridnog rata prvi se put pojavljuje 2000. u SAD-u, u studiji koju je provela Naval Postgraduate School u Montereyu, gdje se opisuje rat Čečena protiv ruskih snaga. Od tada je koncept evoluirao i danas hibridno ratovanje obilježava rat u kojem je izbrisana razlika između civila i vojnika. Zaraćene strane, vladine i nevladine, mogu ratovati na raznim područjima: gospodarskom, diplomatskom i kibernetskom, nerijetko posežu za terorizmom i organiziranim kriminalom. Ključni je element takve strategije kontrola i utjecaj na javno mnijenje plasiranjem lažnih informacija (tzv. fake news) i propagande na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu. Ratovi u Iraku i Libiji kao i tzv. arapske revolucije utjecali su na ruske vojne krugove i njihovu izradu koncepta nelinearnoga ratovanja. General-major Vladimir Slipčenko, priznati vojni strateg, objavljuje djelo “Rat budućnosti”, u kojem opisuje ratove šeste generacije, gdje se, bez uporabe nuklearnog oružja, nastoji s distance uništiti neprijateljev gospodarski potencijal. Godine 2013, s objavljivanjem Gerasimovljeve doktrine (riječ je o čelniku ruskog vojnog stožera), ruska vojna strategija mutira u nov pristup u kojem su u uporabi nove nevojne metode kako bi se postigli strateški i politički ciljevi.
“Crno lice” globalizacije

Američki vojni krugovi često kombiniraju pojmove poput “inteligentne sile” (smart power), nekonvencionalnog rata i/ili rata četvrte generacije. Poznati politolog Joseph Nye govori o konceptu “blage sile” (soft power), misleći na sposobnost “privlačenja na našu stranu, bez prisile“. Postoje razne definicije hibridnog ratovanja koje su rezultirale konceptima kao što su: nelinearni rat, asimetrični rat, nestandardni rat, nekonvencionalni rat. Ključno je obilježje tog modela ratovanja istodobna primjena i kombinacija raspoloživih vojnih tehnika, primjena “tvrde” i “meke” sile u obavještajnim i kontraobavještajnim aktivnostima, propagandni rat, cyber-rat; široka uporaba specijalnih postrojbi i uključenost nevladinih aktera (poslovni ljudi, nevladine i vjerske organizacije, kriminalne mreže) te različitih subverzivnih aktivnosti. Važna je karakteristika hibridnoga rata nestanak prepoznatljivih i vidljivih fronti, kao i razvodnjavanje vojnih aktivnosti sve do potpunog iščezavanja vojnih ili političkih graničnih crta.

Informacijski rat kao jedan od oblika hibridnog rata, zvan u specijalističkom žargonu “warfare”, “infowar” i slično, primjenjuje razna sredstva mentalne manipulacije: širenje dezinformacija, privid, tajnovitost, društvo zabave, i u postmodernom je društvu oblik psihološkog ratovanja primjenom meke sile koja nastoji iznuditi pasivni pristanak javnog mnijenja. Naprotiv, tvrda sila (hard power) u nadležnosti je svake države u obliku primjene poznata Weberova monopola legitimne prisile. U tom pogledu Jean-François Gayraud u svojoj zadnjoj knjizi “Teorija hibrida” objašnjava da je aktualni džihadizam savršen primjer hibridizacije ratovanja i terorizma. Naime, zbog odsutnosti jasno vidljiva i stabilna međunarodnog poretka, svijet se suočava s kaosom, kojem se suprotstavlja nomos (državno-pravni poredak). Kaos kao proces, ponekad vidljiv, a ponekad latentan i teško razumljiv fenomen, utječe na teritorij, na pučanstvo, ali i na duhovni i intelektualni život zajednica. Na području nasilja, fenomenologija kaosa ne odnosi se na kvantitativni poremećaj ni porast svjetskih nereda. Ne izgleda da svijet trpi od više ratova ili društvenih i političkih nasilja te da ima više terorista ili kriminalaca u odnosu na prošlost, ali sama priroda kolektivnog i pojedinačnog nasilja doživjela je epistemološku i statusnu promjenu.

Hibridnost je postala svojstvena samoj globalizaciji, središnja figura globalizacije i njezino “crno lice”. Sama figura borca mutirala je od kraja hladnoga rata te danas poprima složenije lice aktera kao hibridnih političkih militanata i gangstera. Gayraud smatra da je nastanak kolumbijskog narkoterorizma 80-ih godina prošloga stoljeća bio utemeljiteljski fenomen za nastanak hibridnog ratovanja. Islamisti koji su počinili atentate u Francuskoj i Belgiji 2015. imaju mentalni sklop znatno bliži pripadniku bande iz Los Angelesa koji se hrani rap-glazbenom i holivudskom kulturom i drogom negoli visokom religijskom kulturom erudita imama iz sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Jučer kao i danas, akteri i “neprijatelji” oduvijek kombiniraju konvencionalna i nekonvencionalna regularna i neregularna sredstva ratovanja, a takve kreativne metodologije i ako čine hibridni karakter zapravo su kontinuitet strategije i taktike koje kombiniraju regularna i neregularna sredstva. Uporaba koncepta hibridnog rata iskazuje se kao problem onda kada sistematsko i repetitivno korištenje takva pojma pretpostavlja da moderni rat čini novi oblik ratovanja, što nije uvijek slučaj. Treba k tome podsjetiti da unutar NATO-a ne postoji još konsenzus o definiciji hibridnog ratovanja, a takva činjenica govori i o slabosti strateškog razmišljanja, koje još ne donosi odgovore na sve složenije geopolitičko sigurnosno okružje.

Hibridno djelovanje u Hrvatskoj



Nevladine udruge koje služe stranim interesima igraju važnu ulogu u poticanju scenarija hibridnog ratovanja ili unutarnjeg društvenog sukoba. Takvi sukobi često poprimaju oblike identitetskih etničko-vjerskih sukoba iskonstruiranih i poticanih na temelju strategije poremećaja, kontrole i manipulacije. Ključna strategija hibridnog ratovanja jest delegitimiziranje vladajućeg političkog režima ili provođenje “promjene režima” (reboot regime – R-TCR), koja se provodi postupno: manipulacija režima, tranzicija režima (mirna ili nasilna) te promjena režima. Naravno, u takovrsnoj strategiji manipulacije postoji niz nevladinih aktera i radikalnih političkih pokreta, od ljevice do desnice, instrumentaliziranih ideološki i usmjerenih prema postizanju ciljeva takve hibridne strategije, pri čemu su ti aktivisti iskorišteni kao “korisni idioti”. Velike korporacije također financiraju i provode određeni oblik hibridnoga ratovanja protiv tzv. “neprijatelja korporacijskih interesa” ili pak vrše pritisak nad vladom određene države. Na drugoj strani postoje određene “filantropske” ili “pseudohumanitarne” zaklade ili organizacije tipa Sorosove mreže ili saudijskih prinčeva (često pod plaštem karitativnih organizacija) koji ulažu u određene segmente društva radi vršenja utjecaja na vlade ili države u svrhu partikularnih interesa.

Hibridi i avatari

Društveni inženjering jedna je od sofisticiranih metodologija hibridnog djelovanja. Njome se upravlja kaosom na unutarnjem i vanjskom planu. Naomi Klein opisala je upravljanje kaosom kao pridavanje pozitivne i kreativne uloge destrukciji. Naime, kao što postoji pozitivna diskriminacija koja putem kvota privilegira status raznih spolnih, etničkih i vjerskih manjina, tako postoji i pozitivna destrukcija koja je u središtu suvremenog kapitalizma i koja se temelji na nizu induciranih, generiranih i prevladanih gospodarskih i političkih kriza. Riječ je o teoriji “konstruktivnog kaosa” koja proizlazi iz inkubatora neokonzervativnog laboratorija bivše Bushove administracije. Metodologija društvenog inženjeringa i upravljanja može se poistovjetiti s planiranom modifikacijom ljudskog ponašanja s određenim strategijama mentalne manipulacije, širenjem entropije, to jest društvenoga nereda i neuravnoteženosti u raznim društvenim segmentima, kako bi ih se podijelilo te u konačnici atomiziralo i kontroliralo neutralizirajući njihove kapacitete za samoorganizaciju. Da nije riječ o teoriji urote, govori niz ozbiljnih znanstvenih radova o toj temi, a posebice na području nelinearnih dinamičnih sustava (znanstvenici kao Vasile Marinca, Nicolae Herianu, Stephen Ray Wiggins, Oscar Calvo, Bernard Cazelles i drugi). Cilj je postići porast bipolarizacije i entropije društva poticanjem sukoba između raznih društvenih zajednica i manjina, igranjem na kartu “svi protiv svih”. Primjerice međuvjerski i civilizacijski rat – Huntingtonova pogrešna teza neizbježnoga sukoba civilizacija, islamofobija itd. Bellum omnium contra omnes, rat svih protiv svih, poznata je krilatica Thomasa Hobbesa, koji je na taj način označio ljudsku egzistenciju, danas služi kao glavna paradigma razornoga društvenog inženjeringa, kako bi oligarhija bolje i učinkovitije vladala.

U suvremenom globalnom okružju permanentne nestabilnosti i nesigurnosti ne postoji nijedna država koja ne primjenjuje neki oblik hibridnog ratovanja protiv vlastitih građana, u obliku obavještajnih, medijsko-informacijskih ili odgojno-obrazovnih djelovanja. Naime, imajući na umu da je većina država danas desuverenizirana i vazalizirana, podređena oligarhijskim bankarsko-financijskim i korporacijskim interesima, često su državni aparati sami po sebi privatizirane poluge društvenoga hibridnog upravljanja. Ipak ne treba sve generalizirati ni poistovjetiti s hibridnim djelovanjem, kao da postoje dvije manihejske vrste: hibridi mutanti i čista dobronamjerna vrsta “humanoida”. Nismo daleko od distopije filma Avatar, u kojem su se ljudi, da bi iskorištavali izvore vrijednih minerala zemlje Pandore, približili njezinim domorocima zvanima Na’vi. Skupina znanstvenika genetičkim inženjerstvom stvorila je tzv. “Avatare”, tijelom nalik Na’vijima, kojima čovjek daljinski upravlja služeći se svojim umom. Slično tomu, u hibridnome ratovanju ljude su napravili umjetnim bićima, hibridima, kako bi iskorištavali domoroce i njima vladali.

http://projektvelebit.com/hibridni-rat- ... o-lokalno/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » sri sij 03, 2018 4:45 pm

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!
Piše: Petar Horvatić -
3. siječnja 2018. u 07:00

Ovi izbori 3. siječnja 2000. su bili po mnogočemu značajni, a može se reći da označavaju kraj prvog desetogodišnjeg razdoblja u povijesti samostalne Hrvatske. Na ovim izborima HDZ je po prvi put od samostalnosti izgubio vlast, a većinu je dobila tzv. šestorka (dvije koalivcije SDP-HSLS i HSS-HNS-IDS-LS), iako je HDZ pojedinačno dobio najviše mjesta. Ovi izbori se događaju u periodu između smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za novog predsjednika Republike, koji je postao bivši utjecajni HDZ-ovac Stipe Mesić.

U općoj euforiji medija, koji su bili protivnici Franje Tuđmana, osim što je ova vlast pojačala negativnu ostavštinu vladavine HDZ-a, tzv. šestorka je pokušala uništiti i dijelove pozitivne ostavštine te vlasti, posebno one koji se tiču atributa hrvatske državnosti i pobjede u Domovinskom ratu. Naziv tog procesa nazvan je sramotnim imenom – detuđmanizacija. Imao je teške posljedice po hrvatsko društvo posljednjih 18 godina, a sličnu politiku nastavio i HDZ na čelu s Ivom Sanaderom, kao i kasnije vlade.

Ovdje ćemo nabrojati 11 stožernih točaka procesa detuđmanizacije kojima se pokušala uništiti svaka simbolička i stvarna oznaka identiteta hrvatske državnosti, Domovinskog rata i prvog predsjednika Franje Tuđmana:

1 . Diskreditiranje Oluje

Odmah nakon izbora dolazi do gomilanja negativnosti, lažnih optužbi i kleveta od strane vladajućih stranaka i medija prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Bio je to sinkronizirani udar na briljantnu akciju oslobođenja okupirane Hrvatske, a u kojem su sudjelovale političke stranke na vlasti, mediji na čelu s HRT-om, predsjednik Mesić i krug političara oko njega, te brojne utjecajne domaće nevladine udruge, kao i međunarodni čimbenici koji su do rata i za vrijeme rata otvoreno podržavali postojanje Jugoslavije i bili protivnici hrvatske samostalnosti (prvenstveno Velika Britanija i Francuska).
Pojedinačni zločini se pokušavaju nametnuti kao dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i kao kolektivna krivnja, a zločini koje su Srbi počinili u ratu vješto se skrivaju i ne dobivaju mjesta u medijima: brojna silovanja žena i muškaraca, strašni zločini u Veleprometu, masovne egzekucije u Tordincima, Baćinu, Škabrnji, Saborskom, Dalju i drugdje koje tek kasnije osobnim svjedočanstvima svjedoka poput Vilima Karlovića, Marijana Gubine dobivaju obrise patološke fašističko-komunističke srbijanske genocidne politike.


2. Balkanski summit u Zagrebu

Iste 2000. godine na inicijativu predsjednika Stipe Mesića u Zagrebu se održava tzv. Balkanski summit koji uz Mesića organizira Srbima naklonjeni francuski predsjednik Chirac (njegov prethodnik Mitterand je bio gotovo otvoreni podržavatelj srbijanske genocidne politike).
Bio je to otvoreni i nasilni pokušaj guranja Hrvatske u krrug zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srbije kao i u svakom povijesnom okupljanju tih zemalja u bilo kakve oblike zajednica.
Ovim summitom je Srbija počela biti amnestirana kao agresor i zločinac u ratovima na području Jugoslavije, što je nastavljeno u godinama koje su slijedile, a osobito djelovanjem Haškog suda.


3. Brisanje državnih praznika i nacionalnih simbola

Prvi na udaru, nimalo slučajno, bio je Dan državnosti 30. svibnja, državotvorni blagdan koji je najviše zaživio u hrvatskom narodu, a upravo ga je zbog toga SDP dolaskom na vlast i ukinuo, uz brojne druge državotvorne simbole kao: Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovanja Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor, ukidanje dvodomnog Sabora radi apsolutizacije vlasti i dr.
Time je došlo do početka bitnog narušavanja proslave obilježavanja hrvatske državotvornosti i Domovinskog rata koje se vraća tek posljednjih godina, blagdanima koje je narod „iznjedrio iz sebe”. To je proslava Oluje koju je sam narod inicirao okupljanjima u Čavoglavama i komemoracija u Vukovaru gdje su Hrvati počeli spontano dolaziti pokloniti se žrtvama Vukovara na dan pada grada 18. studenoga. Obiježavanje ta dva blagdana nemaju inicijalno nikakve veze s nijednom strankom i državnom politikom prema važnim povijesnim događanjima, jer su ih Hrvati iznjedrili iz svojh srca i želje da se ne zaboravi žrtva i pobjeda u Domovisnkom ratu.


4 . Degradacija branitelja i Domovinskog rata

Iz Pantovčaka i Banskih dvora vođena je, uz pomoć medija, sustavna hajka degradacije i blaćenja branitelja i samog Domovinskog rata, tako da je Sabor bio prisiljen pod pritiscima ‘ostataka državotvorne ideje’ donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju su otvoreno negirali neki vođe šestorke i stranke poput HNS-a, IDS-a i dr. Današnji koalicijski partner u Vladi HDZ-a, HNS, se osobito isticao u blaćenju svega što ima veze s Domovinskim ratom, kao i ismijavanju i izrugivanju velikih pokolja počinjenih nakon II. svjetskog rata nad civilima i zarobljenicima. Sjećamo se bešćutnih i ciničnih izjava njihove tadašnje predsjednice o pobijenim ljudima nakon završetka ratnih operacija, naglašavajući da u jamama ima i onih ljudi ‘koji su krivi za zločine’. Ne zaboravimo ta ruganja HNS-a naknadnim današnjim umivanjima. Većina današnjih ljudi na čelu HNS-a su to podržavali.

5. Izrugivanje iz žrtava Domovinskog rata

I ovdje je prednjačio današnji koalicijski partner HDZ-a, HNS, a osobito ponovno njegova bivša predsjednica Vesna Pusić i potpredsjednik te stranke Stipe Mesić. Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.
Tih godina, niti DORH niti političari, nisu marili za žrtve Domovinskog rata: silovane žene, logoraše, ubijene i nestale, a takva politika nastavljena je i u vrijeme HDZ-a i Ive Sanadera, kao i kasnije.


5. Zaštita partizanskih i Udbinih zločinaca

Nakon što su otkrivena imena potencijalnih zločinaca koji su sudjelovali u masovnim zločinima nad civilima, svećenicima i zarobljenim vojnicima nakon II. svjetskog rata. Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.
Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo, baš kao i u Sloveniji u slučaju Mitje Ribičiča, ispremreženo postkomunističko sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.
Također se brojne smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.


6. Dilanje transkripata – izdaja Hrvatske

Stjepan Mesić počinio je nešto zbog čega ga veliki broj građana Hrvatske smatra izdajnikom: bez kriterija otvarao je arhive i stranim novinarima i haškim istražiteljima i tko zna kome još.
Danas se Mesić pokušava opravdati da je to morao učiniti. Mesić, naravno, ne govori istinu. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata bez ikakvih kriterija prekršio taj zakon. Jer njegovo dilanje dokumenata nije bilo u skladu s tim zakonom, niti zakonom zaštiti arhivske građe. Osobito nije bilo su skladu sa interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, te najviših hrvatskih ratnih i političkih zapovjednika.
O tome treba posljednju riječ reći DORH i istražni organi, ali hrvatsku se javnost radije zabavlja kriminalizacijom pjesme Čavoglave ili nekakvim tučnjavama nekakvih Splićana u stranoj zemlji. Suradnja bivšeg predsjednika države, kao i utjecajnih političara u Hrvatskoj, sa komunističkim tajnim službama, postaje od prvorazrenog skandala u medijima deseta ili jedanaesta tema.
Nezakonito dilanje transkripata, nestanci arhiva bivšeg predsjednika države ili bivšeg predsjednika Sabora Šeksa o njihovoj suradnji sa zloglasnom tajnom službom očito medijima, političarima i pravosuđu – nisu toliko važni i zanimljivi.


7. Stvaranje tipskih slučajeva da bi se Hrvate proglasilo ustašama i fašistima

Mediji i političari tih godina, po staroj recepturi KOS-a, stvaraju tipske slučajeve od izoliranih pojedinačnih slučajeva koji su se događali za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Time se pokušava hrvatskom narodu dati hipoteka fašista, stigmatizirati ga kolektivno, proglasiti genocidnim i držati u šaci odo onih istih struktura koje su to isto činile u Jugoslaviji.

Kao primjere možemo uzeti slučajeve obitelji Zec i Lora. Ta dva slučaja dignuta su u medijima na takvu razinu koja je trebala stigmatizirati cijeli Domovinski rat, branitelje i hrvatski narod.

Premda je ubojstvo obitelji Zec gnjusan zločin za svaku osudu, on se po ničemu ne razlikuje od sličnih ili još brutalnijih zločina koje su počinili Srbi kao: obitelj Erstić gdje je u Medviđi ubijeno 10 članova te obitelji, obitelj Čengić s dvoje djece iz Ervenika , obitelj Jurić iz Kostića sa ubijeno dvoje djece od 2 i 4 godine, obitelj Šiftar i troje ubijene braće u Joševici, obitelj Nikšić iz Široke Kule, peteročlana obitelj Rakić iz Široke Kule (srpska obitelj koju su ubili Srbi), obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, obitelj Fabac iz Gornjih Jama i brojne druge nepoznate ubijene obitelji u Domovinskom ratu.

Namjernim isticanjem samo i isključivo jednog zločina, a prešućivanjem drugih htjelo se učiniti jedan nacionalni kolektiv zločinačkim na tragu iste politike vođene u vrijeme Jugoslavije, a svi oni daleko brojniji zločini koje su počinili Srbi – zaboraviti i izbrisati kao da ih nije bilo.

Slično je bilo i sa medijski eksponiranim slučajem Lora i zarobljenika u tom zatvoru. Premda bilo kakvo mučenje zarobljenika nije prihvatljivo, Lora je odnosu na srbijanske logore i bestijalna mučenja ljudi u Veleprometu, Bučju, Kninu, Dalju i logorima u Srbiji bila mjesto neusporedivo manjeg zločina. Ipak, tih godina u režiji KOS-a i medija, Lora je odabrana da bude novo Jadovno ili Jasenovac, mjesto koje trebalo biti simbol zločinačkog karaktera Hrvata i njihove fašistoidne genocidnosti. Kada su Marijan Gubina, koji je kao 10-godišnje dijete bio zatočen u logoru u Dalju, i Vilim Karlović koji je bio zatočenik Veleprometa, uspjeli svojim knjigama probiti medijsku blokadu i iznijeti svu bestijalnost srbijanskih logora, javnost je bila zatečena i ogorčena prešućivanjem ovih velikih zločina Srba.

I obitelj Zec, uz dužan pijetet pokojnicima, i Lora, i Grubori, i Pakračka Poljana, mjesta neprijepornih zločina, odabrani su i izdvojeni iz mnoštva zločina da postanu mjesta-simboli kolektivnog nametanja krivnje Hrvatima. A ciljevi su bili: izvrtanje istine o karakteru rata u Hrvatskoj, stigmatiziranje hrvatskog naroda, držanje branitelja na uzdi i politička manipulacija za slučajeve svakodnevne potrebe. A ponajviše: ponovno hrvatski narod upregnuti u jarama krivnje da bi se ostvarili interesi postkomunističkih elitističkih skupina koje su preuzele nadzor u većini segmenata društva, kao i pogodovanje Srbiji za promjenu ratnih rezultata s dugotrajnim ciljem postavljanja Srbije kao lidera u tzv. regiji.

Takve sramne aktivnosti poigravanja s ubijenim ljudima, bilo prenaglašvanjem bilo izmišljanjem bilo prešućivanjem, konstanta su jedne te iste politike koja je na djelu već gotovo 75 godina


8. Mediji – ključ obmane javnosti

Medijska hajka tih godina bila je nevjerojatna. Svi vodeći mediji natjecali su se u ocrnjivanju ključnih osoba koje su bile na čelu Hrvatske u ratu: predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Norac, Merčep i dr., a Gotovina i Markač bivaju osuđeni u Haagu. Tako se stječe javni dojam da su samo Hrvati radili zločine. Još itekako živi svjedoci srbijanske bestijalnosti u ratu ne mogu vjerovati što se događa – inverzija događanja pred očima cijelog naroda koji je trebao biti uništen. Hajka na branitelje bila je iznimno velika, izmišljane su ideje da je „Gojko Šušak ispalio prve zolje na Borovo Selo i počeo rat“, da je Vice Vukojević silovao žene po logorima, da je Tuđman izdao što god je mogao, da je Bobetko ratni zločinac i dr.

Osobita meta medija, često dirigiranih nevidljivom palicom, tih i prethodnih godina bio je predsjednik Tuđman kojemu te iste skupine imaju zahvaliti što nije izvršio lustraciju i potaknuo procese osude brojnih zločina počinjenih u vrijeme komunizma. Tuđmanu se pripisivalo i izmišljalo sve: da je s Miloševićem dijelio BiH, da je prodao prvo Knin, pa Vukovar, da je napravio popis 200 obitelji koje se trebaju obogatiti, da je švercao kamione oružja, da je obogatio svoju obitelj, da je ubijao na Bleiburgu, da je prodao Hrvatsku, da je surađivao sa Srbima protiv Bošnjaka i dr.

Danas se vidi da je većina te medijske hajke bila vođena spomenutom nevidljivom rukom, koju poznati politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih konatraobavještajnih službi u Europi.


9. Laž da je Hrvatska agresor na BiH

Hrvatska je agresor na BiH – bila je teza i svakodnevna tvrdnja i brojnih medija i političara. Kao i drugdje, prednjačio je HNS, ali i veliki broj SDP-ovih zastupnika podržavao je ovu bezočnu laž. Pasivnost ljudi iz Sanaderovog HDZ-a samo je davala vjetar u leđa tim lažima, a sam HDZ se ograđivao od ostavštine predsjednika Tuđmana.
Ovakve teze izgovarane su i u Saboru, i na press konferencijama, i na Pantovčaku, tako da je šteta bila nepopravljiva, a posljedice se vide danas i tek će se vidjeti u budućnosti


10. Umirovljenje ratnih generala i uništavanje pobjedničke Hrvatske vojske

Dvanaestorica zaslužnih hrvatskih generala uputila su javnosti otvoreno pismo u kojem pozivaju institucije države da zaštite Domovinski rat i ratne zapovjednike od medijskih, političkih i pravosudnih progona. Pozvali su čelne ljude, kao i medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik države Stipe Mesić ih je nakon toga sramno – umirovio.

„Odlučili su se za politiku. Svi koji su mislili da se država može rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se želi baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, kazao je tada Mesić.

Tako je Mesić načeo pobjedničku Hrvatsku vojsku, a sama Hrvatska vojska je podjelom među braniteljima, umirovljenjima, ukidanjem vojnog roka i sustavnim blaćenjem bila toliko već načeta da je stanje postalo gotovo nepodnošljivo.

Slabljenje HV-a i diskreditacija Domovinskog rata bila je sinkronizirana akcija više čimbenika s istim unaprijednim ciljem rušenja Hrvatske.


11. Konačna rasprodaja Hrvatske i zaduživanje

Proces koji je već počeo HDZ, osobito u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana, intenziviran je novom vlašću.
Prodaja se banaka osjetno povećala upravo dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijevo-liberalna koalicijska vlat prodat će strancima 44 posto banaka, a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, većinski dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.


Osim toga Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

Beznađe za koje treba nova, domoljubna i odlučna generacija novih ljudi da Hrvatsku izvede na svjetlo i pravi put, bez onih ljudi koji poput Izraelaca „lutaju pustinjom nakon izlaska iz Egipta“, tj. Jugoslavije. Samo novi ljudi, bez komunističke osobne i obiteljske hipoteke, jamac su boljeg sutra.
Izvor: narod.hr

https://narod.hr/kultura/3-sijecnja-200 ... i-hrvatsku
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » pon sij 08, 2018 7:43 pm

Djeluje li Hrvatska vlast u Istri ili je IDS preuzeo vlast ?

Ovo je utoliko važnije jer istovremeno po, vidimo europskom načelu ekvidistance i ekvikulpacije, jednom našem građaninu onemogućeno je ustavno pravo i sloboda rada i govora u Puli, i to zabranom ne državnog organa, već zabranom predsjednika IDS i Gradonačelnika Pule. Ili se time već implicira da on ima državničke ovlasti, odnosno da hrvatska vlast tu više ne djeluje?...

Objavio
Braniteljski portal -
8. siječnja 2018.

Sve glavne političke stranke u Istri stameno su odšutjele ovaj događaj, sa dodatkom da sam o IDS već sve rekao, a najzvučnija je šutnja je ona županijskog HDZ-a, koji inače vodi politiku netalasanja u Istri, odnosno nezamjeranja IDS-u pa ponekad ostaje nejasno što je to kad se radi o pojedinim politikama, politika HDZ-a a što IDS-a?

Najvažniji događaji u nas, s kraja prošle i početka ove godine svakako se zbivaju u Istri. Neverending story o Savudrijskoj vali, iz koje pamtim kao značajnije najviše ponovno uskrsnuće Ivana Jakovčića na naslovnicama i prime timeovima naših mainstream medija, u ulozi zastupnika slovenskih interesa, ipak je zasjenio jedan meni potpuno nepoznati pjevač onih nepodnošljivih srpskih narodnjaka, imenom i likom te glasom i stasom, kao da je izašao iz sanđačkih gudura, Boro Drljača.

S njime kao frontmenom i srpskom zajednicom u Istri koja će za bogate dotacije od Grada Pule i Županije Istarske, učiniti po sebe i gluplje stvari, čelni ljudi IDS-a i njihovi mentori iz Bruxellesa, napravili su još jedan, ovoga puta važan, i znakoviti potez u cilju konačne desuverenizacije Republike Hrvatske u Istri. Što je još važnije ocrtali su i konture politika koje će postati osnova djelovanja IDS-a, u narednom razdoblju, a koje imaju važnu konstitucionalnu, unutrašnjopolitičku te vanjskopolitičku dimenziju.

Ovaj događaj osim što je osvijetlio sadašnje i buduće politike IDS-a, razotkrio je mnoge aktere, kako na istarskoj političkoj i društvenoj sceni, tako i šire na nivou cijele Hrvatske prije svega službenog (ali i neslužbenog) Zagreba, a kako je za cijeli fenomen izrazito važan vanjskopolitički faktor razotkrio je djelovanje i drugih važnih čimbenika za ovaj problem, a to su na prvom mjestu Bruxelles, Rim, Ljubljana et last but not least, Borin Beograd.

Tehnički, obavještajno, subverzivno, akcija je zamišljena na način da za pravoslavnu (?) Novu Godinu u Puli i to baš u Domu Hrvatskih Branitelja nastupi opisani Bora Drljača, već pronosiran kao glasni zagovornik četničkog ravnogorskog pokreta, usput i glasni pljuvač po Hrvatima i katoličanstvu. Ne želim zbog koncentracije na temu uopće ići u daljnju značenjsku raščlambu koja ne bi imala što dodati apsurdnosti i namjerno skarednoj provokativnosti samog scenarija. Bolje i produbljenije o tome možete pročitati u izvrsnom članku objavljenom u Kamenjaru pod naslovom: „Zbog čega bi Zajednica Srba u Istri imala ekskluzivno pravo za sve pravoslavce organizirati doček Nove godine ?“

Takav scenarij, kao svi njemu slični koji se primjenjuju kada treba probiti nove granice političkog djelovanja, imao je za plan testirati na taj tip antisuverenističke provokacije, reakciju društvenog tkiva i političkih aktera prije svega u Istri, te reakciju države. Pri tome se računalo i predmnijevalo da će borin dernek biti dočekan sa protestima, s time da pri tom nije bilo nebitno, kakvog će to biti intenziteta, i tko će biti onaj koji će imati protestnu inicijativu, etablirani akteri ili će to biti spontana reakcija društva. Naravno računalo se i sa mogućnosću (ne sasvim nerealnom) da cijela stvar prođe mirno i bez reakcija. To bi također bio važan znak za planere u stožeru i nalogodavce.

U prvom slučaju, dakle protestnog scenarija, već je bio pripremljena reakcija koju smo uostalom vidjeli, koja je odglumila spontanu reakciju, a zapravo se radilo o režiranoj akciji, jer dernek je iznenađujuće brzo i bez po muke otkazan (od strane organizatora), svi akteri brzo su se dali na pranje ruku, a Gradonačelnik je slavodobitno u stilu wildewestern šerifa uz aklamaciju medija koji su bili i medijski pokrovitelji nesuđenog koncerta, izgovorio svoje paradigmatske riječi koje je već izrekao u slučaju zabrane Tompsonovog koncerta u Areni, i koje su željele, odnosno žele reći (jer im je to cilj) da između Bore Drljače i Tompsona nema razlike: taj lik ovdje ne će igrati! Dobro uštimana (i bogato dotirana) PR propaganda istarskih (pa i općehrvatskih) medija, od sada do vječnosti inzistirati će na paralelizmu između Tompsona i Bore Drljače, na politici Istre i IDS-a koja ima nultu toleranciju prema svakom nacionalizmu i ksenofobiji, dapače na jednakoj neprihvatljivosti povampirenog ustaštva i četničke ideologije (uzgred: u Hrvatskoj ne postoji stranka kao IDS, koja toliko inzistira na identitetskoj različitost i teritorijalnoj zaokruženosti dakle atributima nacionalizma, a ksenofobiju ima kroz normiranje zabrane zapošljavanja u tijelima lokalne samouprave svima koji ne znaju talijanski)! Ta će se priča koja inače dobro sjeda ljevičarskom uhu i mainstream korisnicima medija u cijeloj Hrvatskoj, dalje razvijati u smjeru da će se u ime ljudskopravaških standarda Europske Unije i uz prešutnu podršku brojnih lobija (pa i nacionalnih npr talijanskih) u Bruxellesu, gdje živi i kako vidimo vrijedno radi Ivan Jakovčić, izreći se teza da je Istri jednako neprihvatljiv svaki nacionalizam I hrvatski, i srpski pa ako hoćete i slovenski. Istri će dakle biti jednako neprihvatljivi i Beograd i Ljubljana i pazite sad – Zagreb. To što konstitucionalno niti sudbinski niti na jedan način, Istra ne pripada niti Srbiji niti Sloveniji, tim manje zlo po njih, cijela priča ionako je sa njima dogovorena, jer se šteta nanosi njihovom (zajedničkom) arcineprijatelju Hrvatskoj. Dakle ukratko: pod budnom kapom Bruxellesa i Rima, uz pomoć Beograda i Ljubljane (kao nekad Moše Pijade i Borisa Kidriča,; za više također upućujem na već preporučeni članak Elvisa Milete) Istra se postavlja kao suvereni igrač u odnosima sa Zagrebom, započinje službena katalonizacija istarskog pitanja u Hrvatskoj, a sve u svjetlu najavljene federalizacije Europske Unije kao kardijalnog projekta njemačkog nacionalizma!

Iz Europe (odnosno iz Njemačke) dolazi nam, a najrecentnija presuda generalu Praljku i dr to najbolje posvjedočuje, politika i ideologija jednake krivice i istog zla „divljih balkanskih plemena“. To je samo 21-vo stoljetna varijanta hegelijanskomarksove rasističke ideje o divljim balkanskim plemenim koji nisu u stanju dosegnuti Bitak(Sein), a koji se najpotpunije ostvaruje u funkcionalnoj državi, a od kojih su po Marxu najgori Hrvati, i koji u takvom izjednačavanju od tada do današnjih dana uvijek dobiju – gaće na štapu. Najčešće zahvaljujući pameti i lucidnosti svojih lidera, kojima su, osim u rijetkim iznimkama, preče želje njihovih nalogodavaca od interesa naroda.

U takvom ideološkom temeljcu može se kuhati izjednačavanje Bore Drljače i Tompsona, od kojih jedan predstavlja sve najgore u srpskoj glazbi i zabavi, dakle njeno dno, sa jednim konceptualnim umjetnikom koji predstavlja kreativni i konceptualni vrh hrvatske glazbene produkcije, koji transcendira sve što je u zadnjih 20 godina stvoreno u glazbenom životu Hrvata. Da je vrh pokazuje i njegova sudbina, odnosno sudbina njegovih pjesama, koje upravo zato što su vrijedne i značajne bivaju zabranjivane što otvoreno, a što prešutno. No Bora slobodno pjeva i po Hrvatskoj (ova „zabrana“ mu vrijedi više od 100 nastupa) i „regionu“, četnička ideologija koju zastupa službena je ideologija njegove države, a Tompson ne smije nastupati skoro čak niti u vlastitoj državi, jer je zbog domoljublja u njoj suspektan!

Samo u takvom ideološkom temeljcu može se staviti znak jednakosti s jedne strane likova Karađića Mladića i Miloševića, a sa druge strane generala Praljka. Pri tome kao i u slučaju „istosti“ dva pjevača, opet bolje prođu Srbi. Em je svima izjednačena krivica (to je cilj EU za koji su se borili), em gen Praljak leži na Mirogoju, a ova trojica su živi, a niti za Miloševića se ne bi trebalo kladiti da nije živ (i slobodan). Sve je to dobro uočeno od strane istarskih političkih stratega te se na temelju takve EU paradigme krenula graditi strategija izjednačavanja Zagreba, Beograda (i Ljubljane), za koju kako vidimo imaju puni pristanak Beograda, a iz izjava Jakovčića o Savudrijskoj vali i pristanak Ljubljane. To je velika europska politika po načelu neka susjedu crkne krava. Krava koja Zagrebu treba crknuti je – Istra.

Ideološki temelj takve politike aktualne masonerijske vrhuške u EU jest radikalizirana borba protiv suverenizma kao osnovne prepreke stvaranja Sjedinjenih Europskih Država (SED/USE). Ona se proklamira kao borba protiv nacionalizma kojeg se prikazuje kao ultimativno političko zlo i uzročnika svih patnji prethodnih stoljeća. Nacionalizam kao ideologija suverenizma, Inače neutralni politički pojam (barem u anglosaksonskoj politološkoj školi) jednostavnom manipulacijom alkemije laži u medijima, postaje pežortivnost, zlo i etiketa, žuta zvijezda za sve koji ne misle kao dizajneri nove Europe. Na udaru su svi oni koji se usuđuju staviti u sumnju projekt novog njemačko francuskog kraljevstva (kao u doba Karolinga), vidimo Poljska, Mađarska…

Suverenizam koji nikad nije bio od gore odobren, ovaj hrvatski, tako je dobio ponovno nove neprijatelje, upravo od onih od kojih smo očekivali pomoć skoro spas – Nijemaca. Doduše oni nam nude ono što smo već imali u Jugoslaviji, neku vrstu federalne polusuverenosti, podjeljene suverenosti na Zagreb i B…ruxelles. Kako će cijela priča ići dalje teško je u ovom trenutku prognozirati, ali za kontekst našeg problema važno je osvijestiti, da je u stvaranju federalne Jugoslavije odmah poslije II svjetskog rata, Istra prema zamisli, Moše Pijade iz Beograda i Borisa Kidriča iz Ljubljane trebala postati ili sedma republika, ili autonomna pokrajima kao Vojvodina ili Kosovo (ponovno upućujem na izvrstan članak E Milete u Kamenjaru). Stratezi istarske neovisnosti (ili autonomije) strateški računaju sa tim konceptom stvaranja SED-a i procesa dekonstitucije postojećih država od kojih će se najlakše raspadati one najslabije s najmanje unutarnje čvrstoće, koherencije i centripetalnosti.

I tu je glavni problem. U analizi ovog fenomena već smo rekli da je jedan od osnovnih ciljeva ovog političkog performansa sa „pravoslavnom“ Novom Godinom, bilo i snimanje reakcije „terena“. Pod „terenom“ mislili su na reakciju društva i države, kako lokalno u Istri tako i reakcije Zagreba. Također snimili su reakcije brojnih aktera u ovoj priči. Pa da vidimo kako tu stvari stoje:

-Sve glavne političke stranke u Istri stameno su odšutjele ovaj događaj, sa dodatkom da sam o IDS već sve rekao, a najzvučnija je šutnja je ona županijskog HDZ-a, koji inače vodi politiku netalasanja u Istri, odnosno nezamjeranja IDS-u pa ponekad ostaje nejasno što je to kad se radi o pojedinim politikama, politika HDZ-a a što IDS-a? Namjerno ili nenamjerno istarski HDZ daje dojam da je podružnica IDS među „hrvatima“ u Istri. Centripetalniju hrvatsku politiku u Istri vodio je milanovićev SDP od HDZ-a, ali i to je prošlost. Osobno sam se osvjedočio izjavama olakšanja viđenijih ideesovaca nakon pada Milanovića i njihovo lobiranje na tajnu kolaliciju s plenkovićevim HDZ-om koja je sada na snazi. Da li je tome uzrok povjesni fakat da su dva najmoćnija političara obje stranke (IDS-a i istarskog HDZ-a) Ivan Jakovčić i Ivan Bubić (trenutno državni tajnik i čelnik Središnjeg državnog ureda za središnju javnu nabavu) sedam godina radili zajedno kao refrenti u istoj kancelariji u propaloj tvornici Pazinka u Pazinu? Pod javnim obraćanjem ne računam jednu izjavu s nogu sa ulice na tv-u člana gradskog HDZ-a Jurkića, koja je bila nedovoljna i uostalom pogriješna.

– branitelji koji bi barem po defaultu trebali biti osjetljivi na samo ime Doma hrvatskih branitelja, niti da zucnu. Da li je tome uzrok da su na obilnoj sisi Grada Pule, i županije, onoj istoj sisi koja jednako obilno financira i njih i organizatore, srpsku zajednicu u Istri? Financira ih da šute i gledaju svoja posla, te prigodno obave nekakav politički posao za gazde.

-mediji su u Istri posebna priča. Medijska je Istra sličnija Sjevernoj Koreji, koju idilu narušavaju svega jedan i po portal(Ipress i Istarski.hr) a sve ostalo je u funkciji skrivanja istine. Uostalom reakcija je i krenula na navedenom portalu. Tome je dodati da su medijski pokrovitelji nesuđenog Borinog derneka bili i Glas Istre i HR Radio Pula. Tako naime stoji na plakatu tiskanom još sredinom prosinca. Naravno sada kad su uhvaćeni peru ruke. Ne bi prali da je sve prošlo u tišini.

O evergreen „antifašistima“ bilo onim starima bilo omladincima, ne treba niti pisati. Njima ionako četništvo ne smeta, kao da smo u Srbiji. Oni su njihovi. Njih jedino smeta povampireno ustaštvo u Istri koje, očito ima duboke korjene.

Jedina reakcija bila je od onih za koje se mislilo da ne će reagirati. Građana; Internet je (iako ne volim tu metaforu) „gorio“. Ipak nas ima, čak i u Istri, predvođeni neustrašivom Lili. Mala, možda pirova, ali ipak pobjeda.

Da vidimo kako je stanje za to vrijeme bilo u Zagrebu. Iz Vlade koliko znam nikakve reakcije, iz HDZ-a nikakve, središnji Dnevnik HRT-a, glasna šutnja. Glavna vijest – svađa u vrhu HDZ-a! Notorni RTL pokazao je više profesionalnosti od HRT-a.

Kad smo kod nastupa Bore Drljače, onda moram razjasniti jednu bitnu stvar, a radi se o slobodi govora i slobodi rada. Boro Drljača i svatko drugi ima neotuđivo zakonsko pravo nastupati u RH, ukoliko mu državni organ odobri ili ukoliko mu državni organ ne zabrani. Naravno postavlja se pitanje tko je i s kojim razlozima i kojim obrazloženjem dao radnu dozvolu osobi za koju je suspektno koje dobro od njegova rada ima Republika Hrvatska. To rješenje ima svoj broj i datum te osobu koja je potpisala. Zna li ministar Pavić odgovor na to pitanje? Bilo bi dobro, jer je od javnog interesa, da objasni javnosti. Postoji li koji medij u Hrvatskoj koji mu može postaviti to pitanje? Ili su svi već odavno na spisku nekoga od velikih globalnih igrača, kojima baš nije u interesu da se ovo pitanje širi?

Ovo je utoliko važnije jer istovremeno po, vidimo europskom načelu ekvidistance i ekvikulpacije, jednom našem građaninu onemogućeno je ustavno pravo i sloboda rada i govora u Puli, i to zabranom ne državnog organa, već zabranom predsjednika IDS i Gradonačelnika Pule. Ili se time već implicira da on ima državničke ovlasti, odnosno da hrvatska vlast tu više ne djeluje?
Piše/Ivan Pletikos

https://www.braniteljski-portal.com/dje ... uzeo-vlast
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8210
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

PostPostao/la EdgarFranjul » čet lip 07, 2018 2:09 pm

Biti revizionist danas u Hrvatskoj
pitanje je časti i ljudskog dostojanstva

Autor
Zlatko Pinter -
5. lipnja 2018. 2543

Nije crimen revidirati laži i krivotvorine, crimen je podmetati ih u zamjenu za povijesnu istinu! Zato, kapa dolje svakomu tko revidira lažnu povijest, istražuje i utvrđuje istinu. Ma kakva bila. Jer istina je samo jedna. I vrijedna je svake žrtve.

Vrlo je zanimljivo slušati ograničene neostaljinističke mozgove kako desetljećima tupe o opasnosti koju sobom tobože nosi “revizionizam”, a da pri tomu zanemaruju i prešućuju kako je upravo revizionizam pokretač ljudskog znanja i progresa od postanka civilizacije do danas.

Sumnja pokreće svijet.

Da Giordano Bruno nije bio revizionist, ljudi bi i danas mislili kako je Zemlja središte svemira koji ima početak i kraj, da otac astronomije Galileo Galilei nije bio revizionist, na snazi bi i dalje bila teorija po kojoj se Sunce giba oko Zemlje, da nije revizionista Nikole Kopernika pitanje je kad i tko bi utvrdio heliocentričnost našeg sunčevog sustava i loptasti oblik planeta.

Dakle, da nije bilo ovih i drugih revizionista, možda bi i dalje slijepo vjerovali u dogmu starogrčkih filozofa o statičnoj, nepokretnoj Zemlji koju na svojim rogovima nosi bik ili neko drugo mitsko biće i da je naš planet ravna ploča.

Što bi bilo s fizikom, astronomijom, matematikom, medicinom, filozofijom, biologijom, kemijom, poviješću i drugim granama znanosti da nije bilo revizije i revizionista?

Znanost ne bi postojala, a prvotne teorije pretvorile bi se u zauvijek date, važeće i nametnute dogme. Ljudi ne bi smjeli misliti.

Čemu bi sličio takav svijet? Može li tko zamisliti?

Povijest ljudskog roda dokazala je da čovjekov um nije moguće zarobiti niti kontrolirati i sloboda uma jedna je od temeljnih značajki smislenosti ljudskog bića, njegova bitka i egzistencije.

Zanimljivo je, međutim, kako u mnogim slučajevima obrazovani i naizgled sasvim normalni ljudi sebi dopuštaju koješta i govore nebuloze. Pojam “revizija” kod nas se rabi isključivo u negativnom kontekstu, iako ona u svojoj suštini ne predstavlja ni u kojem slučaju negativnu pojavu, dapače!

Revizija u najširem smislu riječi podrazumijeva postupak provjere, odnosno ispitivanja točnosti, objektivnosti, potpunosti (cjelovitosti), vjerodostojnosti i zakonitosti pojava i procesa, nakon čega se na temelju novih spoznaja i znanstveno utvrđenih činjenica ranije postavljene teorije i zaključci potvrđuju ili mijenjaju i prilagođavaju sukladno novim saznanjima.

Procesu revizije podložne su sve prirodne i društvene znanosti, pa tako i povijest.

Govoreći o povijesnom ili historijskom revizionizmu, američki povjesničar James M. McPherson među ostalim kaže:

“Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromjenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumijevanju prošlosti.” https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesni_revizionizam

Kad je riječ o prošlosti, odnosno interpretaciji povijesti, kod nas se u Hrvatskoj s osobitom strašću vode polemike o razdoblju koje obuhvaća posljednjih stotinjak godina, a u okviru toga posebno mjesto zauzimaju Drugi svjetski rat, komunistička vladavina i proces raspada SFRJ (uključujući ratove koji su vođeni na njezinu tlu u posljednjem desetljeću XX stoljeća).

Različitost pogleda na iste događaje i procese uvjetuje uglavnom ideološka podijeljenost.

Budući da su komunisti od 1945. do 1990. godine recentnu prošlost (pa dijelom i onu raniju) prilagođavali isključivo sebi i svojim ideološkim obrascima, njihovi sljedbenici to nastoje nastaviti. Oni po inerciji teže zadržati zatečeno stanje i otuda njihova ostrašćenost i netrpeljivost prema svima koji taknu u dogme kojima se klanjaju.

Komunisti su već za Drugoga svjetskog rata započeli proces negativističke revizije, odnosno, krivotvorenja povijesti i njezina usklađivanja prema onomu što je nametala KPJ i njezin Agitprop, a u godinama poraća ta se djelatnost do te mjere razmahala da je istina pretvorena u laž, a laž u istinu.


Nisu im trebali nikakvi dokazi, činjenice, argumenti. Ono što su govorili vodeći komunistički autoriteti i njihovi podanici i trbuhozborci samo je po sebi bilo nepobitna “istina”, dogma radi čijeg se stavljanja pod sumnju išlo na robiju ili dobivalo metak u glavu.


Takvo temeljito krivotvorenje prošlosti kakvo su oni proveli tijekom 45 godina svoje vladavine nije uspio ni jedan režim prije njih, pa čak ni onaj u Kraljevini Jugoslaviji. Propaganda i manipulacija činjenicama održavali su na životu taj sustav koji se hranio krvlju, a temelj mu je bila LAŽ – LAŽ kao vrhunska vrijednost i osnovno sredstvo za postizanje cilja.

No, onaj tko mnogo laže, mora i mnogo pamtiti i kad-tad napravi grešku u koracima.

Stoga nije čudno da se u njihovim spisima, enciklopedijama i drugim izvorima pronalaze potpuno proturječni podaci, tvrdnje i opisi događaja i procesa, čak i kad je riječ o nekim temeljnim činjenicama: primjerice, datumu rođenja J. Broza Tita; načinu na koji je došao za generalnog sekretara KPJ – i kad je to bilo; kontroverze vezano za pogibije značajnih ljudi iz vrha KPJ (od Blagoja Parovića preko sedam sekretara SKOJ-a do Marka Oreškovića, Ive Lole Ribara, Vladimira Ćopića Senjka, Andrije Hebranga itd., itd.), da ne spominjemo razdoblje staljinističkih čistki iz 30-ih godina; vrlo su sporna i događanja na Neretvi, Sutjesci, kolektivna amnestija četnika 1944/45., pa pregovori s Nijemcima – kojih je itekako bilo, suradnja a četnicima gotovo tijekom cijeloga rata, potom krivotvorenje broja ratnih žrtava i posebice onih u NDH i Jasenovcu…


Rijetko ćete gdje u svijetu naći organizaciju koja svoga vođu slavi kao idola, a da ne zna pouzdano kad se rodio, kad je došao na čelo organizacije (i kako), pa na kraju čak nije sigurna u njegov identitet. Naime, za J.B.Tita još uvijek se pouzdano ne zna je li bio doista Joža kumrovečki, sin sobarice i austrougarskog plemića, ili agent NKVD-a koji je podmetnut jugoslavenskoj KPJ nakon što je Joža iz Kumrovca ubijen.

Ove činjenice su već dovoljne da se postavi pitanje vjerodostojnosti njegovih sljedbenika i ideologije koju zastupaju, da ne spominjemo sve drugo.

Ovo što je do sada navedeno, kap je u moru komunističkih kontroverzi i manipulacija, jer u doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog važnijeg događaja niti ličnosti iz njihovog pokreta i NOB-a, a da oko toga oni sami nisu ispleli čitavu mrežu kontroverzi i posve različitih tumačenja i svjedočanstava.

Tu nakaradnu imitaciju povijesti koju su stvorili na temelju krivotvorina, komunisti su naturili kao jedino moguću i objektivnu, pa su sve koji su se drznuli preispitivati je proglašavali “revizionistima”, što njihovi sljedbenici čine i danas.


Tako je etiketa “revizionist” ušla u anale brojnih drugih ideoloških floskula i fraza (poput: “trulog kapitalizma”, “narodnih neprijatelja”, “reakcionarnih snaga2, “defetizma2, “oportunizma”, “kulaka”, “stranih plaćenika”, “slugu buržoazije”, “antidržavnih elelemenata2, “klero-fašizma” itd., itd.) koje su imale za cilj obilježiti i kompromitirati nepoćudne društvene skupine, narode i pojedince i eliminirati ih iz javnog života – a mnoge i fizički ukloniti.

Povijest Drugoga svjetskog rata i poraća nužno je temeljito revidirati i to je pitanje kako povijesne istine, tako i odgovornosti prema budućim naraštajima, pa i zdrave logike i zdravorazumskog poimanja nepristranosti i potrebe poštivanja elementarnih činjenica.

Drugovi boljševici (neokomunisti, odnosno crveni fašisti koji se nevješto pokušavaju skriti iza “antifašizma”) žele svoje krivotvorine i laži “zacementirati” i učiniti ih vječnim i apsolutnim, neupitnim “istinama”.

To im se nikako ne smije dopustiti. Ljudi na ovim prostorima jednoga će dana radi vlastite budućnosti morati zatvoriti knjigu svojih sukoba i ratova koje su vodili – a to bez istine neće ići.

Nepristajanje na laž i krivotvorine pitanje je među ostalim ljudskog integriteta, morala, časti i dostojanstva.

Nije crimen revidirati laži i krivotvorine, crimen je podmetati ih u zamjenu za povijesnu istinu!

Zato, kapa dolje svakomu tko revidira lažnu povijest, istražuje i utvrđuje istinu.

Ma kakva bila. Jer istina je samo jedna. I vrijedna je svake žrtve.


http://projektvelebit.com/biti-revizion ... tojanstva/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

Natrag na “Ćakula”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 2 gosta.