Malo povijesti...

Neobavezna rasprava bez svađa.
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8223
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Malo povijesti...

PostPostao/la EdgarFranjul » ned lip 04, 2017 7:03 am

4. lipnja 1995. operacija Skok 2 – kako su Hrvati spasili Bihać od genocida srpske vojske?
Piše: Petar Horvatić -
4. lipnja 2017. u 08:000


Operacijom su Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i cesta koja ih povezuje, stavljeni pod kontrolu hrvatskog topništva, što je smanjilo srpski pritisak na Bihać.

Operacija Skok 2 odvijala se od 4. do 11. lipnja 1995. godine na području jugozapadne BiH, a u njoj su zajednički sudjelovale postrojbe HV-a i HVO-a. Ova akcija bila je nastavak operacije Skok 1 iz travnja kada je pod kontrolu stavljena Dinara. Cilj hrvatskih snaga bio je razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč. Hrvatske snage koje su sudjelovale u ovoj akciji bile su: 4. gbr, 3/126. dp, 1. HGZ, 1. bojna 1. gbr HV, 264. izvidničko – diverzantska satnija Zbornog područja Split, 3. gbr HVO i SP MUP HR HB.

Sama operaciju započela je napadom u smjeru sela Crni lug. Istovremeno, kreće se u smjeru uzvisina iznad Crvenih greda na Dinari te prema sjevernom dijelu Livanjskog polja. Prvi dan akcije svi ciljevi su dostignuti i nakon daljnjih napora na širenju istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja, snage su se spojile na sjevernom rubu. U narednim danima oslobođeni su Mali i Veliki Šator. Nakon utvrđivanja položaja, linija bojišnice nije pomicana.

Završetkom operacije Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i cesta koja ih povezuje, stavljeni su pod kontrolu hrvatskog topništva. To je značajno oslabilo srpski pritisak na Bihać. Srpske snage bile su prisiljene povući se s tog bojišta i koncentrirati se na Glamoč i Grahovo.

Nakon tog uspjeha Hrvatske vojske i HVO-a, vidjevši promjenu vojne situacije u zapadnoj Bosni, dvadeset dana prije Oluje na Bihać krenula gotovo sva armada srpske vojske u operaciji Mač s ciljem zauzimanja Bihaća. Sve to je slomljeno veličanstvenom vojnom akcijom Oluja, a Bihać je bio spašen od ponavljanja genocida u Srebrenici.

Izvor: narod.hr/povijest.hr

https://narod.hr/kultura/4-lipnja-1995- ... ske-vojske
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8223
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Malo povijesti...

PostPostao/la EdgarFranjul » sri ožu 28, 2018 1:32 pm

28. ožujka 1923. – kako su talijanski fašisti htjeli izbrisati postojanje Hrvata u Istri?
Piše: Petar Horvatić - 28. ožujka 2018. u 08:00



Na današnji dan 1923. godine, fašistička Italija zabranila je upotrebu hrvatskog jezika u upravi u Istri. Podsjetimo, istarski su krajevi pripali Italiji nakon Prvog svjetskog rata kao ratni pobjednički plijen nad Austro-Ugarskom. Talijanska je vlada praktički odmah 1918. započela s pokušajima nasilne talijanizacije tamošnjih Hrvata i Slovenaca.

Već i prije pojave fašizma, dakle, dolazi do sustavnog kršenja nacionalnih prava Hrvata i Slovenaca, a talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando već je 24. studenog 1918. poslao brzojav u Trst s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata.


Čitatelj će biti šokiran podacima i razmjerima ovog kulturocida i etnocida nad hrvatskim narodom Istre.

Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?

Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 – 291).


Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje. Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Talijanizacija Istre- cilj iskorjeniti postojanje Hrvata i Slovenaca

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr.Antončić je pretvoreno u Antoncich ).

U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena. U već uz napredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.
Usporedno je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorijenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Fizičko nasilje nad Hrvatima

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate.

Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Još je kod nasilnog talijaniziranja imena i toponima službeno korišteno “objašnjenje” da se tobože “slavenizirana” imena i prezimena vraćaju u tobože izvorni talijanski oblik. Rezultat je takvog dugogodišnjeg propagandnog rada, da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče do stanovite mjere izobličene sliku povijesti tih područja.

Od 27. srpnja 1942. do 11. rujna 1943. na otoku Rabu postojao je talijanski Koncentracijski logor Kampor. U logoru patilo je oko 15 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje prouzročili su masovno umiranje logoraša. Poslanik NDH u Rimu Ante Nikšić ističe početkom srpnja 1943. da se u talijanskim sabirnim logorima nalazi oko 70 000 Hrvata.

Zloglasan je bio logor i na otoku Molatu. Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895.

Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi.

O zločnima Talijana-fašista nad Hrvatima s druge strane obale Apeninskog poluotoka napisano je više knjiga, a posebno je značajna Josipa Grbelje “Talijanski genocid u Dalmaciji”, u kojoj autor opisuje stradanja Hrvata od fašista i gubitak devet članova svoje obitelji.

Lažirana povijest i prosječne predodžbe o hrvatstvu Istre

Tako se kod prosječnih Talijana – osobito u području na talijanskoj istočnoj granici prema Sloveniji i Hrvatskoj – mogu naći ovakve predodžbe o povijesti:

– U području hrvatskog i slovenskog primorja uvijek su živjeli pretežno Talijani. To su bile uvijek “najtalijanskije zemlje” (“terre italianissime”). Kao dokaz uzimaju se popisi pučanstva iz 19. stoljeća, u kojima se osobe koje su makar natucale talijanski uračunavalo kao osobe čiji je materinski jezik talijanski (u tadašnjim Austrijskim popisima nije se ljude pitalo za narodnost, nego isključivo za materinji jezik); a onda se uzima da su te osobe ujedno etnički Talijani (analogno logici da su Irci ili Škoti kojima je materinski jezik engleski – proglasi Englezima; ili da se Srbe u Hrvatskoj proglasi etničkim Hrvatima, obzirom da najvećim dijelom govore hrvatski kao materinski jezik). Tu onda proizlazi da bi u Istri bilo gotovo polovica Talijana; slične manipulacije s “materinskim jezikom” upotrebljavane su u političke svrhe i drugdje u Austro – Ugarskoj.

-Slaveni su se po tim tvrdnjama počeli naseljavati u te “najtalijanskije zemlje” u većem broju tek nedavno, npr. u 19. ili ranom 20. stoljeću, i odmah su počeli s nasiljem nad siromašnim talijanskim domaćinima. Zapravo je činjenica da su neka do tada mala mjesta napučena Talijanima počela u vrijeme industrijalizacije naglo rasti (npr. je danas najveći istarski grad Pula imao 1850. godine svega 1.100 stanovnika, da bi do 1869. stanovništvo poraslo na 10.640, a do 1890. na 31.600 stanovnika), što je uslijed doseljavanja stanovništva – najvećim dijelom iz bliskog ruralnog većinski hrvatskog zaleđa – dovelo do promjene etničkog sastava stanovništva na tim urbanim mikrolokacijama.

-Nakon pada fašizma Slaveni su uspjeli provesti svoj plan i zauzeti veliki dio “talijanskog tla”, ubili mnoštvo Talijana i pobacali u fojbe (jame). Činjenica da je jugoslavenski komunizam 1945. godine sličnu brutalnost pokazivao i drugdje se ne uzima u obzir: revolucionarno komunističko nasilje se sagledava isključivo kao slavenski teror nad Talijanima.

– Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio zlo; međutim smatraju da Talijani zapravo nisu činili ratne zločine (što je daleko od istine) i da nisu bili “tako loši” za vrijeme rata.

-Ne prihvaćaju zlo fašizma u obliku postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava čak veliki dio talijanskih intelektualaca.

Na sličan način kao među Hrvatima Istre, fašistička Italija provodila je terorom i nasiljem vrlo jaku talijanizaciju među Slovencima, osobito u pograničnom od Trsta prema Gorici i priobalnom dijelu, te Austrijancima u Južnom Tirolu.

Izvor: narod.hr

https://narod.hr/kultura/28-ozujka-1923 ... vata-istri
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Postovi: 8223
Pridružen/a: pon svi 17, 2010 8:42 pm
Lokacija: Pula
Kontakt:

Re: Malo povijesti...

PostPostao/la EdgarFranjul » sri ruj 26, 2018 6:45 am

Jure Vujić: Crveni teror za vrijeme španjolskog građanskog rata – Suočavanje s prošlosti na španjolski način
Piše: Jure Vujić - 18. rujna 2018. u 16:00


U memoriji mnogih Španjolaca, unatoč neupitnim zločinima nedemokratskog i reakcionarnog njegova režima, Franco ostaje zaslužan za sprečavanje daljnjeg širenja komunizma i zone utjecaja Sovjetskoga Saveza na južnome kraku Mediterana. Sve to i objašnjava zašto je Francov režim imao savezništvo i potporu SAD-a i Zapada, piše Jure Vujić za Vijenac Matice hrvatske.

Pitanje politike pamćenja i suočavanja s totalitarnom prošlošću nije samo svojstveno bivšim komunističkim totalitarnim državama nego je i, kako se čini, aktualno pitanje zapadnoeuropskih demokratskih država poput današnje Španjolske, u kojoj je sadašnja vlada lijevoga centra, čiji je predsjednik Pedro Sánchez, odlučila premjestiti posmrtne ostatke nekadašnjega diktatora Francisca Franca iz mauzoleja u Dolini palih (Valle de los Caidos), u kojem oni leže od njegove smrti 1975. Tomu se španjolska desnica protivi. Zanimljivo je ustanoviti kako su europska ljevica i ostaci bivše komunističke nomenklature u zemljama bivšega istočnog bloka uvijek relativizirali zločine komunizma te još i danas koče proces suočavanja s prošlošću (Hrvatska po tome pitanju ostaje zemlja slučaj u kojoj masovni zločini komunističkoga režima nisu procesuirani), dok se primjerice u Španjolskoj centristička ljevica skupa s radikalnom ljevicom pozivajući se na demokraciju i tzv. „povijesne istine“ upušta u morbidno otvaranje nezacijeljenih rana iz Građanskoga rata, u kojem su obje strane počinile masovne zločine.

Povijesna je činjenica da se tadašnje španjolsko komunističko vodstvo (izuzev anarhističkih slobodarskih skupina koje su poslije likvidirane u staljinističkim čistkama) nije borilo za demokraciju, već za uspostavu diktature proletarijata i uništenje svega što je podsjećalo na stari monarhistički kršćansko-konzervativni poredak. I zbog toga u memoriji mnogih Španjolaca, unatoč neupitnim zločinima nedemokratskog i reakcionarnog Francova režima, Franco ostaje zaslužan za sprečavanje daljeg širenja komunizma i zone utjecaja Sovjetskoga Saveza na južnome kraku Mediterana. Sve to i objašnjava zašto je Francov režim imao savezništvo i potporu SAD-a i Zapada.

Lijevo-republikanski narativ

Odluku o ekshumaciji Francova tijela podupiru, uz socijaliste Sánchezove vlade, radikalna ljevica Podemos, katalonski pristaše neovisnosti i nacionalisti iz Baskije, dok je desnica Narodne stranke istaknula da će zbog te najave pokrenuti postupak na Ustavnome sudu. Naime, Ustav je usvojen 1978, tri godine nakon demokratske tranzicije, kada je usvojen i zakon o amnestiji za sve frankističke zločine. Treba također podsjetiti da je za vrijeme vlade Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera (2004–2011), koji je otvorio pitanje ekshumacije Franca iz Doline palih, osnovana 2011. ekspertna skupina koja se bavila tim pitanjem te je zaključila da ne treba dirati taj spomenik „koji je izgrađen u patnji“ niti ga zamijeniti drugim spomenikom, koji bi imao simbolizirati pravnu državu i demokraciju. Naime, ispod toga mauzoleja visoka 150 metara položeni su ostaci 27.000 frankističkih boraca i oko 10.000 republikanskih. Do sada je identificirano njih 21.000. Stoga nije ni čudo da su Španjolci o tom pitanju podijeljeni, a prema istraživanju agencije Sigma za dnevni list El Mundo od 15. srpnja ove godine, 40,9 posto ispitanika podupire ekshumaciju, 38,5 posto joj se protivi, a 20,6 posto ispitanika ne izjašnjava se.

U službenoj historiografiji često se ističe ubojstvo pjesnika Federica Garcíje Lorce koje su počinili falangisti, dok se često propušta istaknuti da su republikanci ubili književnike Ramira de Maeztua i Pedra Muñoza Secu te rušili povijesne spomenike i crkve, počinivši svojevrsni kulturocid.

Suluda je zamisao da bi trebalo, kako je najavljeno, obračunati se s antidemokratskom frankističkom prošlošću tako da se iskopaju „sve povijesne osobe koje nisu bile demokrati“, što bi podrazumijevalo da treba preorati groblja svih kraljeva Španjolske u Escorialu. Službena španjolska, ali i europska historiografija, koja je ideološki naklonjena lijevo-republikanskom tumačenju Građanskoga rata, često apstrahira i propušta objasniti uzročno-posljedičnu poveznicu između Francova ustanka iz srpnja 1936. i tzv. „crvenog terora“ (terror rojo), koji obuhvaća nasilje republikanskih, komunističkih i anarhističkih skupina neposredno nakon proglašenja Republike i tijekom cijeloga Građanskog rata, a koja je uperena protiv katoličkoga klera i „nacionalista“.

Naime, i prije samog tzv. ustanka 17. i 18. srpnja 1936, koji se naziva „državnim udarom“, komunističke i proleterske organizacije nad kojima vlasti Druge republike nisu imale kontrolu de facto preuzimaju vlast. U Kataloniji i Aragonu, usprkos pozivu na suzdržanost i mir, prisilno su kolektivizirana seoska gospodarstva te je proglašeno ukidanje privatnoga vlasništva i valute. Komunističke i anarhističke milicije uspostavljaju na lokalnoj razini paralelnu strahovladu koja čini još veću represiju nego što su je provodile frankističke vojske i skupine. Također treba spomenuti masovne zločine u Paracuellosu u kojima su republikanci i komunisti u prvim tjednima bitke za Madrid (studeni–prosinac 1936) likvidirali dvije tisuće političkih zatvorenika.

Subverzija ustavnog poretka

Međunarodna zajednica bila je zgrožena nesmiljenim republikanskim nasiljem nad španjolskim klerom, masovnim ubojstvima i progonima te rušenjem i oskvrnućem brojnih samostana i crkava. Znatno prije tzv. frankističkoga državnog udara iz 1936. povjesničar Bartolomé Bennassar ističe kako je već u svibnju 1931. uništeno više od stotinu crkava, a pripadnici klera sustavno su progonjeni kao „simboli konzervativnog poretka“.

Britanski povjesničar Antony Beevor iznosi brojku od 41.814 ubijena svećenika, među kojima trinaest biskupa i 283 časne sestre. Većinom su ubijeni u ljetu 1936. Vatikan danas službeno priznaje dvije tisuće mučenika Španjolskoga građanskog rata. Antifašistički komiteti su se također iskazali u sustavnom „revolucionarnom vandalizmu“ pa su tako napadali i crkvu ­Sagrada Família u Barceloni te uništili i planove arhitekta Antonija Gaudija, kao i zapalili niz neprocjenjivo vrijednih biblioteka u samostanima. Političko nasilje obuhvaćalo je i represiju staljinističkoga tipa unutar samih komunističko-republikanskih redova, koje provode tzv. checasi (po uzoru na tajnu rusku policiju Čeka), samoproglašene istražne proleterske i narodne komisije te političku policiju narodne armije (Servicio de Información Militar), koja je provela čistke među pripadnicima revolucionara i anarhista, o čemu će pisati Simone Weil i George Orwell, pripadnici republikanskih redova. Razumije se da bilanca „crvenog terora“ ne opravdava bilancu „crnog terora“ frankističkoga režima, koja je za trajanja rata i potom frankističke diktature usmrtila između 150.000 i 400.000 ljudi.

Španjolci su podijeljeni oko pitanja ekshumacije posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca čiji je režim odgovoran za smrt između 150.000 i 400.000 ljudi

Treba spomenuti i posebno složen političko-društveni kontekst u kojem je izbio Španjolski građanski rat. On je bio posljedica niza različitih i složenih društvenih, gospodarskih, kulturnih i političkih kriza u Španjolskoj tijekom više generacija. Nakon proglašenja Druge republike 1931, rast napetosti kulminirao je ustankom u Asturiji 1934. Provele su ga socijalističke snage iz regije Asturije koje su zagovarale ukidanje republikanskoga sustava definirana Ustavom iz 1931. i zamjenu toga sustava socijalističkim. Riječ je o revolucionarnom procesu koji je završio u represiji nakon kratkotrajne uspostave asturijske socijalističke republike. Španjolski građanski rat ne može se reducirati isključivo na tzv. Francov državni udar iz 1936. niti tumačiti manihejistički u smislu da su romantični dobronamjerni republikanci branili demokraciju protiv zlih fašističkih diktatora, s obzirom na to da je većina aktera na lijevoj strani pripadala tvrdim dogmatskim komunistima i staljinistima koji nisu priznavali demokratska pravila. Također treba podsjetiti da je kralj Alfons XIII. želio uspostavu ustavnog poretka.

No nakon protumonarhističkih prosvjeda i potpisivanja ugovora iz San Sebastiána između raznih republikanskih struja, pobjeda republikanskih kandidata na lokalnoj općinskoj razini u travnju 1931. prikazana je kao poraz monarhističkoga režima, što nije odgovaralo istini na terenu jer precizni rezultati nisu objavljeni, a većina ruralnih sredina bila je za očuvanje monarhističkoga poretka. To nije sprječavalo socijaliste i republikance da u travnju 1931. jednostrano proglase pobjedu Druge republike i izbacivanje monarhije. Nova republikanska vlada nije nikada bila potpuno funkcionalna i nije mogla pravno promijeniti oblik režima jer Ustav iz 1876., koji je bio na snazi, nije predviđao mogućnost ukidanja monarhije. Stoga mnogi analitičari smatraju da je proglašenje Druge republike bilo protuustavno i izvedeno pod pritiskom ulice u Madridu; bio je to, kako kažu, „državni udar“ i „subverzija ustavnoga poretka“.

Frustracije španjolske ljevice

Inače, američki povjesničar i član Američke akademije znanosti i umjetnosti Stanley Paine, čija su djela bila zabranjena u Francovoj Španjolskoj, iznosi tezu da je španjolska ljevica svjesno isprovocirala vojni puč iz 1936. kako bi pod vodstvom Sovjetskoga Saveza pokrenula političku i socijalnu revoluciju. Payne k tome ističe kako se, za razliku od španjolske desnice, tamošnja ljevica nije nikada ispričala za zločine koje je počinila u Građanskome ratu te priznala izravnu odgovornost za pokretanje toga rata, premda je bila na vlasti u više navrata. Prema mišljenju analitičara Joséa Marije Ballestera, odluka socijalističkoga premijera suprotna je sporazumu o nacionalnom pomirenju koje je uslijedilo 1977. kao prešutni dogovor španjolske ljevice i desnice o „stavljanju pod tepih“ pitanja žrtava i odgovornosti za Građanski rat.

Treba napomenuti da za razliku od drugih zemalja, poput Portugala, Grčke ili Čilea, u kojima je ljevica bila aktivna u rušenju dominantnog sustava, španjolska ljevica samo je svjedočila mirnoj demokratskoj tranziciji koja je uslijedila nakon Francove smrti 1975. Vlada Felipea Gonzáleza tijekom 80-ih i 90-ih godina nikada nije dovodila u pitanje taj prešutni pakt. Tek je Zapaterova vlada izglasavanjem zakona o povijesnom pamćenju otvorila put novim podjelama u društvu. Pedro Sánchez najavama ekshumacije Franca ponajprije izražava dugogodišnju frustraciju španjolske ljevice, koja se nikada nije pomirila da je izgubila rat te da nije svrgnula s vlasti „diktatora Franca“ koji je umro u svom krevetu. S druge strane, takva simbolička odluka odražava revanšističko raspoloženje ljevice i zapravo može poslužiti kao sredstvo za odvraćanje pozornosti javnosti jer vlada premijera Sáncheza mora provoditi ekonomsku neoliberalnu politiku Bruxellesa, koja nije baš lijeva, a uza sve treba se suočiti s migracijskom krizom i zadovoljiti zahtjeve radikalnoga krila koalicije, primjerice Podemosa.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/matica.hr

https://narod.hr/eu/jure-vujic-crveni-t ... lski-nacin
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

Natrag na “Ćakula”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.