Važno

Neobavezna rasprava bez svađa.
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Važno

Post by EdgarFranjul » Fri Jan 19, 2018 7:06 pm

Damir Pešorda: 7 destruktivnih mitova o Hrvatskoj
Piše: Damir Pešorda -
19. siječnja 2018. u 12:15

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost. Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.
Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.



Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali
za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU. Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”
Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.
No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!



Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.
Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.



Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.


Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.


Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.


Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske lige učinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.
Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.


Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.


Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političari svjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik

https://narod.hr/hrvatska/damir-pesorda ... nih-mitova
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Važno

Post by EdgarFranjul » Wed Mar 28, 2018 10:35 am

Roman Leljak: Ne želim nagrade od država koje ne pokapaju svoje mrtve

28/03/2018 Objavio Mladen Pavković

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Romanom Leljakom, slovenskim istraživačem


Ne želim nagrade od država koje ne pokapaju svoje mrtve

Slovenski istraživač Romano Leljak i njegova Udruga Huda jama ne posustaju. Ovaj poznati stručnjak, obilazi arhive, traži dokaze, prije svega o partizansko-komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata, ali uspješno razotkriva i bivše Udbaše, njihove suradnike i doušnike. I dalje tvrdi da je najviše nevinih Hrvata mučki ubijeno, bez suda i suđenja, u okolici Maribora, ali kao što i sami vidimo ništa se ne događa, nema zainteresiranih, osobito u državnom vrhu da se i to pitanje jednom makne s dnevnog reda.

Razlog tome su i Udbaška djeca kojih nema gdje nema i kojima ne odgovara da se zna o teškim zločinima njihovih najbližih. Sada priprema i dokumentarni film o Jasenovcu. Neprestano ga napadaju slovenske i hrvatske ekstremno lijeve komunističke „fukare“, ali on kaže da ga ništa ne može zaustaviti u započetom poslu, tj. da živi da se nevini ljudi barem dostojno sahrane.

Gospodine Leljak, odakle vaše zanimanje za rad KOS-a, Udbe i sličnih zločinačkih organizacija u vrijeme komunizma?

Rođen sam u Zagorju, otac i majka su mi Zagorci. Bilo mi je tri mjeseca kad je moj otac dobio posao u Ingrad Celje kao zidarski radnik. Roditelji su se preselili, tako da sam u Sloveniji prohodao i progovorio. Roditelji mi nisu bili političko aktivni, bio sam poslušan učenik sedamdesetih godina i usvajao znanja. Bio sam titov pionir, vjerovao u onaj sistem. Završio sam Srednju vojnu školu u Sarajevu, školovao se dalje na Banjci u Beogradu. Dodatno školovanje završio sam 1985. za kriptologa, nauka o tajnom pisanju, 1986. završio sam i školovanje za oficira sigurnosti u Pančevu. Da, bio sam aktivan oficir KOS-a,

Već 1987. želio sam napustiti tu službe, lagao bi kad bi rekao zbog političkih razloga. Nisam želio biti vojnik, nisam uživao kao djelatnik tajne vojne službe, Htio sa nastaviti školovanje kao civil. Nisu mi dali. Nisam dolazio na posao, nisam htio raditi. Iz JNA sam izašao na način, da su me osudili na 14 mjeseci zatvora. Kazna je kasnije poništena od strane Vrhovnog suda Slovenije.

Za vrijeme rada u tajnoj službi imao sam u posjedu i tajna sredstva za tajna snimanja. Primjerna razvoju onog vremena. Svađe sa pretpostavljenim sam tajno snimao. Snimke sam čuvao na specijalnim mini kasetama Te kasete, nažalost, mogle su se slušati samo na posebnim kasetofonima koji tada nisu bili u prodaji. Švedska ih je posebno izrađivala za tajne službe. Jedan od tih kasetofona sam uzeo, ili kako bi Jutarnji list zapisao, ukrao i zbog toga sam bio osuđen na 14 mjeseci. Zloupotrijebio sam sredstva rada službe.

Zanimanje za poslijeratna stratišta vezana su na pismo Ivanke Škrabac, kojeg je Ivanka napisala pred svoju smrt. Partizani su je zaklali samo zbog toga što joj je muž bio slovenski domobran. Bila je učiteljica i u osmom mjesecu trudnoće. Sve to sam napisao u svojoj knjizi Huda Jama.

Nu, na kakve ste nailazili poteškoće na početku istraživanja, a na kakve danas?

Istraživanja sam počeo 1988. Tada su vladali Centralni komiteti partije. Arhivi su za tu temu bili potpuno nedostupni. Hodao sam od vrata do vrata, ljudi su mi otvarali i kad bi čuli moju temu zanimanja, molili bi me, da ih o tome ne pitam, da će oni imati probleme, a da ću ih i sam imati. U Celju sam završio osnovnu školu, pa sam preko školskih prijatelja pokušavao doći do njihovih roditelja, starijih roditelja. Na žalost i školske kolege su mi okrenule leđa. Ipak u trećem mjesecu 1989. moja knjiga Teharske žive rane u kojoj sam objavio prvih deset strana o Hudoj Jami, bila je napisana. Odnos ljudi do te teme u neposrednim kontaktima je i danas sličan.

Zbog čega se ljudi još uvijek boje bivših Udbaša, odnosno ne „otvaraju“ se na tu temu, radije šute, prave se da „ništa“ ne znaju? Ili se to nama samo tako čini?

Tijekom svih tih godina osjetio sam strah u ljudima, strah od kostiju. Razumijem ih, jer vidjeti sve ono što je radila komunistička partija sa svojim vojnim jedinicama KNOJ-em i tajnom službom OZN-om, kasnije Udbom, to nije shvatljivo za nikoga iz budućih generacija. Nikada nećemo naći riječi sa kojim bi te muke zapisali. Nikada nećemo moči opisati na primjeran način svo zlo sa kojim su trovali način života. Na jednoj strani ljudi sa neopisivim strahom a na drugoj oni, koji su bili prihvaćeni od sistema i dozvoljeno im je, da žive u bonitetima. Tu razliku osjećamo i danas. Više ih je, materijalno su zbrinuti i uraditi će sve, da njihov status ostane. To su oni koji dnevno govore, ostavimo povijest i okrenimo se u budućnost. Znaju, da je arhiva zatvorena, da je većina gradiva uništeno. Nemaju straha.

Što ste dosad postigli vašim knjigama, filmovima i tribinama o radu Udbe, odnosno razotkrivanjem partizanskih i komunističkih zločina?

Siguran sam, da sam sa knjigom i filmom Huda jama ipak dao tanku nadu, da ipak dolazi vrijeme kad će istina početi vladat u Hrvatskoj. Održao sam više od 200 projekcija po Hrvatskoj na kojima sam bio i osobno prisutan. Sve dvorane su bile pune. Osjetio sam mirne i ponosne poglede kod ljudi, suze pune nade. Potaknut priznanjima ljudi u dvoranama, ove godine sam završio knjigu i film Maribor, najveće stratište Hrvata. U Mariboru je najveći grob Hrvata u povijesti Hrvatske! Nigdje ni na jednom mjestu u povijesti nema toliko mrtvih. Danas leže u šumi Tezno kraj Maribora, preko njih prolazi autoput Graz – Ljubljana. Na svakoj strani po 15 tisuća Hrvata koji ni danas nemaju grob, ni križa, ni spomen obilježja. Hrvatska i Slovenija su jedine države u svijetu koje svoje mrtve nisu pokopale.

Međutim, gospodine Leljak, kako je moguće da su bivši Udbaši preko noći okrenuli kapute i uključili se u sve pore državnog života? Nema gdje ih nema!

Na to pitanje sam odgovorio, poglavito u Sloveniji, sa knjigama. Uspjelo mi je u četiri knjige, na 1200 stranica popisati sve suradnike Udbe. Njih 62.000! Neki bi rekli, pa i nije tako veliki broj suradnika na dva milijuna Slovenaca. Možda bi se i složio, da ne postoje „Pravila službe UDB-e“ u kojima je jasno zapisano, da mora biti suradnik Udbe materijalno zbrinut. Da mu žena mora biti zaposlena, da djeca moraju imati stipendiju, da i braća i sestre trebaju biti zbrinuti. Nisu dobivali posao kao radnici, zaposleni su bili u državnim službama, bankama, danas bi rekli u javnim službama. Znači, deset do petnaest ljudi po suradniku bilo je zbrinuto, to znači najmanje oko 700.000 Slovenaca je imalo koristi od Udbe. To je više od 30 posto. Tu sliku možemo prenijeti i na Hrvatsku. Procent je isti. To je rana koju nam je ostavila Udba, ostavili su nam ljudsku pokvarenost, birokraciju koja raste sa nepotizmom i dalje. To je tumor hrvatskog naroda.

Najveće zločine, kao što znamo, partizani su učinili nakon II. svjetskog rata, poglavito u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj i drugim bivšim Republikama SFRJ. Tko se od državnih institucija istinski zainteresirao za taj vaš rad na otkrivanju pobijenih nevinih žrtava?

Nitko, u ovih trideset godina. Ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Kad je izborno vrijeme, neke političke stranke mi i obećavaju, daju mi podršku. Ali samo do izbora. Poslije izbora ti pojedinci promjene brojeve telefona, tajnice odgovaraju, da ih nema u uredu, da će nazvati. Da, i dalje ustrajem na tim istraživanjima, zahvalan sam ljudima, koji daju sto kuna za moju knjigu ili film. Zahvalan sam posebno dr. Ivanu Hrvoiću, Marku Franoviću, g. Medvidoviću i drugima koji izdvoje sredstva i pomažu mi koliko mogu. Posebno sada kada najviše vremena provodim u Beogradu istražujući prisiljenu mrlju Hrvata – Jasenovac. Istraživanje zaključujem do kolovoza, poslije toga izlaze knjiga i film – Mit o Jasenovcu. Ja se nadam, da ću uspjeti Jasenovac približiti pravoj istini. No, nije jednostavno, potišten sam i prvi puta u životu nervozan. Dnevno kopiram arhivu, čitam razne izjave, tražim novac, da nagradim ljude koji mi pomažu. Teško mi je.

Jeste li za svoj dosadašnji rad primili i neke državne nagrade i priznanja?

Državne nagrade nikada ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Ne bih ih ni primio. Ne želim nagrade od država koje ne pokopaju svoje mrtve. Bilo bi me stid. Jedinu nagradu koju želim je da mrtve pokopamo, vratimo im ime i prezime, i priznamo, da su i oni bili ljudi,

A kaznene prijave?

Kaznenih prijava je bilo ukupno 179. Zadnjih pet godina, sve su one srećom odlučene u moju korist. Izgubili su tako šef jugoslavenske Udbe Silvo Gorenc, šef slovenske Udbe Janez Zemljarić, urednica slovenske nacionalne televizije i mnogi koji su me kazneno prijavili, da sam blatio njihova imena. Ipak sam u svojem istraživačkom radu dokazao, da sam bio u pravu. Nitko od 62.000 slovenskih suradnika nije me tužio. Što znači samo jedno – u istini sam. To mi je najveća nagrada.

Što je s Hudom jamom? Tamo su partizani ubili veliki broj nevinih ljudi, ali kako vrijeme ide, sve se manje govori o tim strahotama. Zašto?

U Hudoj jami je završena ekshumacija. Kao što znate, rudnički jarak je dubok, po nacrtima, 47 metara. Na negdje oko 23 metara dubine naišlo se na odrone velikog kamenja. Pokušali su to razminirati, nisu uspjeli i radovi su prestali. Na žalost, ne znamo, je li se pod tim kamenjem nalazi još žrtava. Ja sam siguran da postoje. Društvu Huda jama, na žalost, nije omogućeno, da njeni članovi budu prisutni prilikom radova. Dobili smo pismeni odgovor da se radi u skladu sa propisima, da moramo vjerovati državnim organima. Ekipa koja je radila u Hudoj jami nije bila stručna za te vrste radova. Pomoć nisu tražili. Tako je iz Hude jame izneseno 1200 žrtava koje su tajno pokopane u Mariboru. Ministarstvo Slovenije je dan poslije pokopa dalo priopćenje, da je bio pokop uz nazočnost najbliže rodbine. To je laž. Ne znaju ni za jedno ime u Hudoj jami. U Društvu Huda jama imamo popis 47 članova obitelji, nitko od njih nije bio pozvan. Oni koje su ubili, umrli su noću, u mraku, a tako su i pokopani. Stidim se što živim sa takvim političarima!

Nu, tko je zapravo otkrio Hudu jamu? Pitam vas zbog toga, što se pojavio neki dokumentarni film „Rudar“ u kojem, čini mi se, vas marginaliziraju, u kojem ste jednostavno zaobiđeni…

Da, nasmijao sam se kad sam to pročitao u Večernjaku. Nisam gledao film. To je životna priče rudara iz Srebrenice Mehmedalija Alića koji je kao dječak došao u Sloveniju na školovanje. Bio je predradnik prvih radova na otvaranju 2009. u Hudoj jami. Radio je samo na iskopavanju. Nikada se nije bavio istraživanjima. Poštujem ga i u dobrim smo odnosima. Na žalost, kad su završeni radovi u Hudoj jami, predsjednik komisije za poslijeratna stratišta dr. Jože Dežman otpustio ga je i napravio mu velike materijalne poteškoće. Mnogi danas ne žele u Sloveniji priznati moj rad, ja to i razumijem. Dr. Jože Dežman koji je od strane Vlade Slovenije prvi postavljen za ta pitanja, 2000. je bio odgovorni i glavni urednik novina Borec, kojeg izdaje Savez boraca Slovenije. To mi ne smeta. Što se više piše o Hudoj jami, njena istina je jača. Ja tu nisam značajan. Povijest je ispisala Huda jama, nije je ispisao Roman Leljak.

Bili ste svjedok i na nekim suđenjima bivšim Udbašima-ubojicama. Je li netko možebitno i osuđen od tih zlikovaca?

Sa mnogim istražnim organima imam kontakte vezane na kriminalno i terorističino djelovanje Udbe. Austrijski organi istražuju slučaj otmice i ubojstva Stjepana Crnogorca, ubojstvo Nikice Martinovića. U Njemačkoj se ovih dana očekuju novu optužbe zbog ubojstva od strane Udbe. Sa francuskom policijom sam u kontaktu vezano za slučaj međunarodnog terorista Šakala, kojeg je Udba sakrivala u Dubrovniku, Zagrebu i Beogradu. U travnju mu počinje novo suđenje. Kao vještak svjedočio sam u Münchenu, kao što znate, u svezi Mustaća i Perkovića, koji su osuđeni na doživotnu robiju.

A jeste li i vi imali i osobnih prijetnji, i kako se, ako ih je bilo, s time nosite?

Da, sa prijetnjama se susrećem svakodnevno, ne samo na društvenim mrežama. Podnio sam tužbu protiv dvojice u Sloveniji koji su javno govorili da će mi skinuti glavu kad me nađu. Sa tim živim i naviknuo sam se.

Plašite se?

Lagao bi kad bi zanijekao. Sigurno me je strah, nije se jednostavno boriti protiv takvih monstruma. Zadnjih trideset godina stalno sam prisiljen voditi računa o svojoj sigurnosti, primjenjivati neke sigurnosne pretpostavke. To je naporno i zbog toga se ne osjećam slobodnim. Preventivni sigurnosni život je moja svakodnevnica.

Koliko, po vama, još ima Udbaša u Hrvatskoj, a koliko u Sloveniji?

Ne radi se samo o pojedincima. Radi se o sustavu suradnika, njihovih najbližih članova obitelji koji su se uhljebili kao novi srednji sloj u Hrvatskoj. ali i u Sloveniji, Posle 1945. u Hrvatskoj nije bilo više srednjeg razreda, uglavnom su likvidirani na području Slovenije ili protjerani iz države. Možda će vas iznenaditi, ali više od osamdeset posto državne uprave danas vuče korijene iz Udbinih mreža. Žive na stavovima svog udbaškog podrijetla, jedni druge štite i brane, pa barem je to i prostim okom vidljivo.

Neki, međutim, govore i pišu da se „osvećujete“ bivšim Udbašima, jer ste i sami radili na sličnim poslovima u bivšoj JNA? Koliko su ta podmetanja točna?

Da, i sam čitam te bedastoće i to od ljudi kojima sam mnogo pomogao i uveo ih u sve tajne istraživanja. General Marijan Kranjc, koji je umro prije mjesec dana, a bio je jedan od zadnjih načelnika KOS-a u Sloveniji do smrti je bio sa mnom u kontaktu. Moram reći da je poštivao moj rad, često me je molio za dokumente, koje sam nalazio po arhivima. Napisao je nekoliko knjiga u kojima me je korektno opisao. To govori, da tu nije bilo osvete. Po naravi nisam takva osoba, nisam osvetoljubiv, svi koji me osobno znaju, to dobro znaju.

Nego, gospodine Leljak, kako prepoznati bivšeg Udbaša? Kako prepoznati doušnika?

Kad god se obratite gradskim ili državnim organima, kada na vaša pitanja počinju odgovarati, da to nije moguće, da to nije u skladu sa zakonom, da to nije u interesu države ili grada, siguran sam, da se radi o osobi koja je živjela u obitelji suradnika, Udbaša ili kosovca. Kada naletite na osobu koja će najprije razmotriti vaše potrebe, predložiti kako najlakše doći do rješenja, ta osoba nije otrovana i ne nosi na leđima porijeklo Udbaša. Takvih je, nažalost, malo.

Ima li nade da se u Hrvatskoj provede lustracija? Kako je to riješeno u Sloveniji?

Za mene je lustracija istina o Hudoj jama, Bleiburgu, istina o povijesti Hrvata između dva svjetska rata i sva ona istina koja nam je i danas zabranjena. Djeca vodećih političara u totalitarnom režimu morala bi imati zabranu rada u javnim službama. Tu listu bi proširio i na djecu profesora. Školstvo je benigni tumor istine o Hrvatskoj.

Kakvi su vam planovi?

Sada radim, kao što sam već napomenuo, na knjizi i filmu – Mit o Jasenovcu. Gradivo za taj projekt dobivam istražujući po arhivama u Beogradu. Siguran sam, da će film otvoriti mnogima oči u sagledavanju prave istine. Postoje popisi po danima, spiskovi ljudi koji su dobivali pakete od rodbine, knjige bolesnih, popisi umrlih, popisi kažnjenih i mnogo vrijednih dokumenata koji daju pravu sliku Jasenovca.

Žao mi je samo što nemam financijski uređen projekt. Stoga sam zahvalan svima koji kupuju moje knjige i na taj način pomažu, da mogu raditi. Svi koji bi željeli nabaviti neku od mojih knjiga ili imaju informaciju o Jasenovcu, osobno sam dostupan na broju 099 6880 366.


I još samo: kad ćemo dobiti arhivu Udbe, KOS-a iz Beograda?

Arhivsko gradivo može iz Beograda vratiti samo Vlada Hrvatske. Ni jedna do danas nije pokazala ni postotak interesa. Predsjednica RH na moje pismo, (u prilogu pisma sam poslao i slike ormara i popis gradiva u Vojnom arhivu u Beogradu), na žalost nije ni odgovorila, nije mi ni potvrđeno, da su pismo primili. Bojim se za sudbinu hrvatskog arhivskog gradiva u Beogradu. U Hrvatskoj trenutačno nema političara koji bi ugrizao u tu jabuku i napravio sve, da se naš narod u školama uči na osnovu prave istine, istine iz povijesnih dokumenata- rekao je Roman Leljak.

Razgovarao: Mladen Pavković / Kamenjar.com

https://kamenjar.com/roman-leljak-ne-ze ... oje-mrtve/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Važno

Post by EdgarFranjul » Fri Oct 19, 2018 11:45 am

Marcel Holjevac: Narod ne odlučuje, ili što je ostalo od demokracije?
Piše: Marcel Holjevac - 19. listopada 2018. u 09:42


U demokracijama, ljudi bi trebali kontrolirati vlast, ne vlast ljude. U Hrvatskoj je, kako vidimo, obrnuto: HDZ je, dobrim dijelom zahvaljujući izbornom zakonodavstvu, na vlasti neovisno o tome kako su birači glasovali. Što putem sklapanja neprobavljivih koalicija s podmitljivim strančicama i (č)etnobiznismenima koji bi prodali ne samo principe nego i mater za sudjelovanje u vlasti, što putem spletki i potpore iz raznih “visokih krugova” u Bruxellesu i Davosu, kojih je Plenković dio, što putem medijsko-paraobavještajnog podzemlja koje aferama minira potencijalne mu oponente. Naročito one koji bi mogli predstavljati ozbiljnu prijetnju njihovim sumnjivim poslovima, i nedajbože nekog dali uhititi.

Crni, crveni i svileni fašizam

Iako kod politički slabije pismenih doživljavan kao “centrist” i “demokratičan”, upravo je Plenković do sad najveća opasnost po demokraciju. Iz prošlosti znamo da postoje crni fašizam i crveni fašizam – potonji se danas često prodaje pod etiketom “antifašizma”, iako se od ideološkog brata blizanca s druge strane političkog spektra ne razlikuje ni metodama, ni etikom, ni estetikom – a sad bismo mogli reći da imamo i “svileni fašizam” Andreja Plenkovića.

On je slatkorječiv, uvijek zna kako se prezentirati “umjerenim” i “demokratičnim” dok u stvarnosti gazi demokratske institucije i uspostavlja svevlast sebe i svoje kamarile, uništavajući kako oporbu tako i neovisne kritičare, sanitarizirajući učinkovito javni prostor od bilo kakvih nepoćudnih ideja koje nisu na tragu onog što je “međunarodnoj zajednici” koju zapravo predstavlja “prihvatljivo”: Da, to je još jedan veliki problem demokracije danas u svijetu – suverenost.

Suverenost kao preduvjet demokracije

Stvarna demokracija može postojati samo u suverenim nacionalnim državama, a vlast mora odgovarati samo biračima koji su je birali, ne smije biti pod pritiskom niti utjecajem nikog drugog. Ovdje to, očito, nije slučaj: Rijetki su oni poput Orbana koji se uspijevaju oteti “međunarodnom pritisku” i izboriti se za to da vode svoj narod onako kako on to od njih očekuje i zahtijeva, puno je više klimoglavaca čija lojalnost leži na elitama kojima pripadaju, ne na narodu kojem ne osjećaju da pripadaju.

Andrej Plenković je s te strane najzeznutiji “igrač” kojeg smo imali do sad. Obrazovan, inteligentan, ukalupljen, slatkorječiv, bahat i beskrupulozan. Socijaliziran s ljudima iz Davosa i međunarodnom političkom mafijom, ali i s domaćom medijskom mafijom koja ga podržava, dok njegove protivnike preko svojih medija ruši. Plenković je opasan za demokraciju jer je vrhunski političar makijavelističke provenijencije, i jer, kao deklarativni umjereni desničar a stvarno umjereni ljevičar i neumjereni oportunist, gotovo da i nema prirodnih neprijatelja, osim ponešto birača koji se osjećaju prevarenima. No zato ga ljevica jednostavno obožava, a desnica nije za sad izrodila nikakvu stvarnu alternativu HDZ-u, neku koja bi mogla dobaciti do tridesetak posto glasova.

Odlazak Plenkovića neće riješiti problem

No ako se dogodi što mnogi priželjkuju, a vjerojatno i nije daleko od realnog – da Plenković 2020., kad Hrvatska preuzme predsjedanje, ode na neku dužnost u Europskoj Komisiji, što je u biti vlada EU, neizabrana i nedemokratska naravno, i kao takva bliža njegovom prirodnom antidemokratskom habitusu od demokratske nacionalne države – mogli bismo se naći u još goroj situaciji. Navodno je cijela priča oko smjene na stranačku dužnost demokratski izabranog, unutar HDZ-a, Brkića pokrenuta da bi na njegovo mjesto, mjesto onog koji će naslijediti Plenkovića kad ode u Bruxelles, došao Jandroković, čovjek kojeg nadimak “Njonjo” sjajno opisuje. Zamislite Hrvatsku u kojoj dvije najveće stranke vode Jandroković i Bernardić, a treću i četvrtu po veličini Pernar i Beljak? Je li to slika hrvatske demokracije 21, stoljeća, u kojoj se ne zna tko je gori, vlast ili oporba?

Tko su neprijatelji demokracije?

Vratimo se onom da u demokraciji, teoretski, narod kontrolira vlast. U Plenkovićevoj Hrvatskoj, vlast je ta koja kontrolira ljude, koristeći ne samo tradicionalna sredstva manipulacije masama poput medija već i to što smo, budimo iskreni, kao narod prilično skloni korupciji. Odnosno, previše je Hrvata koje je prelako podmititi ili zastrašiti, dok demokracija, da bi cvjetala i davala plodove, treba ljude koji su u stanju pokazati građansku hrabrost, i one koji neće zbog sitnog osobnog probitka raditi protiv zajedničkih, nacionalnih interesa.

Bez dovoljnog broja takvih ljudi, demokracije se ubrzo pretvaraju u latinoameričke ili afričke klijentelističke satrapije, u kojima vlasti dijeljenjem sinekura i državnog novca, novca poreznih obveznika, kupuju sebi dovoljan broj poslušnika koji onda ostale drže ucijenjenima. Ključno je u tome da država ima dovoljno vlastite imovine i vlastitih državnih i javnih poduzeća – poput brodogradilišta, ili drugih “socijalističkih giganata”. Koliko ste puta čuli da se ne smije pustiti da propadnu, ma koliko vam novca izbijali iz džepa? Koliko ste puta čuli da INU i te stvari “ne smijemo dati strancima”, pa nećemo valjda biti sluge u vlastitoj državi?

Vjerujte mi, te gluposti šire oni koji od tih relikata socijalizma jedini imaju koristi. A to su vladajuće političke elite – i donekle oni koji u tim državnim tvrtkama rade, često zato jer si ne mogu naći posla nigdje u privatnom sektoru. Zato Hrvati iz ovog našeg raja najradije idu za Irsku, gdje ne samo da je privatizirano sve što se privatizirati može, nego je sve u vlasništvu stranaca. Ircima, kako vidimo, dobro ide.

Paradoksi demokracije

Ide li im i s demokracijom? Jedan od brojnih paradoksa demokracije na koje su filozofi upozoravali je taj da ona omogućava da se većinom glasova donesu odluke koje nisu moralno ispravne, poznat kao paradoks Richarda Wollheima: Primjerice, da se pobiju svi ljudi viši od dva metra – ili da se dozvoli ubijanje nerođenih ljudskih bića, temeljem pravnog paradoksa da ljudski život počinje začećem, ali prava počinju teći od rođenja.

No je li to stvarno paradoks? Tko ima pravo odrediti što jest, a što ne, moralno u apsolutnim razmjerima – osim Boga osobno? Vratimo se pitanju pobačaja: Obje strane smatraju ono što ona druga zagovara apsolutno nemoralnim. Zato je princip da većina odlučuje svakako dobar princip, neovisno što oni koji su ostali u manjini mogu biti nezadovoljni izborom većine.

Druga je pak stvar što sve može utjecati na izbor većine: Uzmite “istospolne brakove”, i njihovi najveći zagovornici poput Obame ili Hillary Clinton su davali izjave da se protive legalizaciji istospolnih brakova – dok ideja nije uzela korijena u “liberalnim krugovima” i proširila se, a onaj tko joj se protivi ostao ne samo u manjini, nego i “neliberalan”, zatucan, katoliban, i tako dalje. Dakle, nešto što bi kod 99% ljudi pred pedeset ili sto godina izazvalo samo podsmjeh, jer je jednostavno glupo kao ideja i besmisleno, bespredmetno, je najednom preko noći postalo prihvatljivo većini u nekim zemljama – indoktrinacija je tu očito pala na plodno tlo.

I tu je jedan od problema s demokracijom i šire od Hrvatske. Ljudi će pristati uz određene ideje, ma kako nakaradne bile, iz oportunizma, o čemu je odlično pred koji dan pisao Šola u svojoj kolumni o “Uvod u njonjologiju i lex Njonjo”, ili zato jer ne žele ispasti “nazadni” ili “drukčiji”, što se u osnovi opet svodi na oportunizam, ili jednostavno zato jer je lakše gurnuti kolektivnu glavu u kolektivnu stražnjicu nego razmišljati vlastitom glavom (pri čemu vam “razmišljajte svojom glavom” najčešće savjetuju upravo pripadnici misaonog Borg kolektiva: “Misliti svojom glavom” u njihovom žargonu znači misliti kao i oni).

Liberalne demokracije i prave demokracije

No upravo taj argument, da većina “može donijeti pogrešnu ili moralno neprihvatljivu odluku” – moralno neprihvatljivu kome, ako je prihvatljiva većini? – koriste zagovornici “liberalne demokracije”, u stvarnosti neprijatelji demokracije kao takve, pa time i naroda. Oni govore kako demokracije u Mađarskoj ili Poljskoj, ili Trumpova trenutno u SAD-u, “nisu prave demokracije jer nisu liberalne”. No ni antička atenska demokracija, uzor svih demokracija na svijetu, nije baš bila jako liberalna: O tome se najbolje uvjerio veliki protivnik atenske demokracije, Sokrat, kojem je oko 500 građana Atene s pravom glasa demokratski izglasalo smrtnu kaznu.

Što onda znači “liberalna demokracija”, drveno željezo? Pa to je nešto poput “socijalističke demokracije” koju smo imali u SFRJ, ili “narodne demokracije” u Sjevernoj Koreji. Znači demokraciju ograničenu ovim ili onim pravima ovih ili onih specifičnih “ugroženih” ili “manjinskih” grupa i njihovih samozvanih zaštitnika. Ta prava se u pravilu izmišljaju kako već nekom odgovara kako bi se suzbili normalni demokratski procesi i pobile odluke većine, koja danas sve više ima pravo odlučivati samo o posve efemernim stvarima, dok su sve ostale “Bogom dane”.

Principi liberalizma protiv principa demokracije

Jer, principi “liberalizma” su nerijetko oštro suprotstavljeni principima demokracije. Demokratski principi su jednostavni, većina odlučuje. “Potrebe većine nadilaze potrebe nekolicine”, bila je mantra Spocka iz Zvjezdanih staza dok su još u Hollywoodu promovirali demokraciju, naspram zlog sovjetskog / klingonskog carstva: Danas je tako nešto čuti u američkom filmu ili seriji nezamislivo! Izvoz demokracije je očito završen, a sad je na djelu izvoz “ljudskih prava” kojima se ista ta demokracija – efektivno ograničava, kako bi se širio kulturni marksizam i ideje koje će osigurati dominaciju današnjih elita u godinama koje dolaze.

A da su prava manjina samo smokvin list za suspenziju demokracije je danas prilično razvidno: uostalom, unutar svake manjine postoji manjina, unutar te manjine, opet postoji manjina. Unutar istospolne zajednice, postoje oni koji se protive “istospolnom braku”, recimo, i oni su u pravilu najviše na udaru “svojih”, i najugroženiji. Tako dolazimo do najmanje od svih manjina, pojedinca. Onog istog koji jednom u četiri godine ima, ili bi trebao imati, pravo odlučiti o tome tko će ga predstavljati, ali i koji ima, ili bi trebao imati, pravo u bilo kom trenutku prosvjedovati protiv bilo kojeg poteza vlasti bez da ga u tome itko sprječava. A sjetite se braniteljskog prosvjeda! Mediji, “lijeva” oporba, svi su onda stali na stranu vlasti, protiv onog dijela naroda koji je demokraciju i donio u zemlju! Protiv branitelja, koji su ustali protiv komunističke agresije, da bi im se danas oduzimala demokratska prava poput prava na mirni, nenasilni prosvjed! Ili nedjeljnog prosvjeda u Vukovaru, kad smo kod toga.

Tragedija hrvatske demokracije, i demokracije općenito, je u tome što smo oblikovali demokratske institucije, da bi one kasnije oblikovale nas, birače, po mjeri onih koji su ih okupirali. Hrvatska kod oblikovanja tih institucija nije izmišljala toplu vodu, jer je demokraciju usvojila izuzetno kasno, puno kasnije od ostatka svijeta. Zahvaljujući Drugu Titu i ljudi koji su nas 45. “oslobodili”, 1991. smo se morali oslobađati ponovo, i uvoditi demokraciju koja je u ostatku Europe procvjetala još 1945. Dakle, institucije smo preuzeli po uzoru na druge, demokratski naprednije zemlje, u kojima su te institucije samonikle, i brusile su se, kroz iskustvo, stoljećima do današnje forme.

Neprijateljski odnos prema demokraciji

I tu je još jedan od problema hrvatske demokracije – ono što ste preuzeli gotovo od drugih, poput demokratskih institucija, u pravilu neće onako dobro funkcionirati tamo gdje je preneseno kao tamo gdje je nastalo kao nešto autohtono i autentično. Druga sredina, druga kultura, drugi običaji: Demokracija nije nešto što može funkcionirati samo za sebe, već se kroz nju odražavaju i kultura, i religija, i aspiracije, i opće stanje duha nacije. Protivnici demokracije, u pravilu komunisti, nerijetko navode da su demokratskim putem na vlast došli i Hitler i Milošević, pa stoga demokraciju treba – ograničiti.

Demokratske institucije u Hrvatskoj, poput referenduma, često se suočavaju s neprijateljstvom ne samo vlasti, već i dijela ljudi odgojenih na komunističkom mentalitetu,
a koji su u međuvremenu od “progresivnih” komunista, neprijatelja svega što dolazi s “dekadentnog zapada” postali “progresivni liberali”, veliki zagovornici svega dekadentnog što dolazi sa zapada. Njima su referendum, nerijetko i izbori, nešto što bi najradije zabranili, pod izgovorom “borbe protiv populizma”.


Problem s tim borcima protiv populizma – riječ koja se danas često zloporabi jer većina ljudi niti ne zna što ona zapravo znači – je što namjere tih koji demokraciju žele ograničiti “da ne dođe novi Hitler na vlast” zapravo nisu nimalo različite od namjera Hitlera samog, koji je demokraciju suspendirao kao “židovsku ujdurmu”.

Orwell kao “user manual”

No Hrvatskoj demokraciju nitko nije servirao na srebrnom pladnju, Hrvati su se za demokraciju morali boriti. I zanimljivo, protiv sebe su imali najveći dio “demokratskog” zapada, koji je 1990., s izuzetkom Njemačke stao na stranu Srbije. Njemačka je, očito, imala svoje interese u raspadu Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska su oduvijek bile dijelom germanske sfere kulturnog i političkog utjecaja, pa bi se njenim raspadom proširila i sfera njemačkog utjecaja. Anglosaksonski svijet, koji je Jugoslaviju i stvorio – nakon Prvog svjetskog rata, uz Irak i Čehoslovačku, i to opet prvenstveno kako bi se spriječilo jačanje Njemačke – je, naravno, neprincipijelno u početku stao na stranu Miloševića, da bi kasnije ipak, pod pritiskom javnosti kojoj nisu dobro legla zvjerstva srpske vojske, promijenio stranu.

Upravo zato što je demokracija tražila tolike žrtve, oni koji su ih podnijeli imaju pravo biti nezadovoljni. I upravo zato što danas u Hrvatskoj demokracije gotovo da i nema, a i u svijetu svjedočimo naporima da se demokratski izabrane predsjednike i autentične predstavnike naroda, poput Orbana, Trumpa, Salvinija, ukloni s vlasti svim mogućim nedemokratskim sredstvima, kampanjama laži, difamacijom, pritiscima, Hrvatska treba ustrajati na borbi za demokraciju i za oživljavanje demokratskih institucija, za povratak kontrole nad vlastima narodu. Oni koji vladaju će, naravno, reći da “narod nije kvalificiran” odlučivati o mnogo toga, i u pravu su – no u tome nije poanta. Poanta demokracije je da odluke donose oni koji će posljedice tih odluka morati snositi, a to nisu političari već narod. A usto – ni političari nisu ništa kvalificiraniji donositi odluke u naše ime, mimo naše volje, niti nam ispirati mozak kako bismo postali “progresivni” i bolje se uklopili u vrli novi svijet, svijet u kom su mračne distopije Orwela i Huxleya nekim čudom postale liberalne utopije, u kojem su neki ono što je trebalo biti upozorenje shvaćeno kao “user manual”, uputstvo za postupanje s narodom.

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjev ... emokracije
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Važno

Post by EdgarFranjul » Wed May 22, 2019 9:48 am

Gordana Zelenika
53 min ·

Kažu neki dragi prijatelji zašto desne stranke ne govore o gospodarstvu i boljem životu građana .
Da Živi zid i Kolakusic poentiraju na tome .

Moje razmišljanje je slijedeće .
Parcijalna kozmetička rješenja ne vode ničemu .
Govoriti o ekonomskom razvitku i pravosuđu kao izoliranim fenomenima
je od prilike kao da uređujete interijer u kući čiji temelji su napravljeni na živom blatu .
Ili stavljate navlaku na pokvareni zub .


Slažem se da ljudi jedu kruh , blokirani su i ovrseni i da su to problemi o kojima
velika većina misli svakodnevno i želi to riješiti .
No to se upravo dogodilo iz razloga
jer su ljudi birali one
koji su im slatkim riječima i palatabilnim ponudama obećavali bajke .
Makeover !

Parcijalni zahvati kozmetičke prirode bez
tvrdih i čvrstih temelja su obmana .


Europa kakvu znamo nestaje pred našim očima .
Pretvara se u živo blato .
Sa njom neumitno tone i nasa već dobrano moralno i ekonomski napaćena kuća .


Na ovim izborima dogodilo se nešto jako veliko .
Isprofilirali su se neki ljudi
za koje do sada nismo baš znali tko su i sto rade .
Jer prodavači jeftinog namještaja i kozmetike ne žele da znamo
da postoje oni
koji mogu i
žele popraviti temelje i učvrstiti kuću .


Kozmetolozi izbacuje stalno čarobne i nove
obećavajuće produkte .
No kada se šminka skine , ostaje ispod nje
istina .
Ako je to inficirana rana , nema tog pudera koji će je sakriti !

Za izbore u EP birajmo ljude koji imaju drugačiju viziju EUROPE .
EUROPE koja ne smije biti Reich .
Mora biti zajednica
nacionalnih suverenih država .
U kojoj su narodi koji njeguju sviju kulturu , jezik ,
razvijaju vlastite ekonomije po planu i programu razvoja .
Europu u kojoj veliki ne prisiljavaju male !


Bili smo već u federaciji Jugoslavije narod drugog reda .
Znamo sto je bio Beograd , a sada Brisel .

Birajmo borce za svoju naciju !
Koji će zajedno sa drugima koji isto misle iz drugih zemalja krenuti u borbu za
uređenu Europu !

A onda se okrenimo sebi
i pogledajmo ljude koji su se izprofilirali na ovom izborima u ove dvije platforme .
To su mahom vrhunski intelektualci .
Branitelji , zapovjednici .
Pravnici , kulturnjaci , politolozi .
Karizmatični ljudi koji se nisu prodavali
Kozmetičkoj industriji .

Temelj uspješnog gospodarstva
je rješavanje
nametnute klijentelističke oligarhije
podobnih a nesposobnih .
Nasljeđe komunizma !


Orban nije ekonomist .
Orban je domoljub koji je znao izabrati prave ljude u odgovarajuće resore .
I to je ono sto očekujem od
pravih domoljuba .
Da dođu li na vlast , znajući da je gorući
problem u temeljima , riješe prvo temelje .
Sa pravim majstorima .
Imamo vrhunskih stručnjaka iz svih područja u svijetu .
Doći će i pomoći .
Prebogata i prelijepa zemlja
treba jednog dobrog managera da u njoj uvede ekonomski red
te plan i program gospodarskog razvoja .
Jednog .
Jer mi smo samo malo veća firma na svjetskim
pozornicama .
Onda ce i Kolakusic moći sređivati pravosuđe .
A Živi zid neće imati razloga da postoji .


Imamo primjer u susjedstvu da je to moguće .
Orban nije sam , tu je njegova stranka ,hrpa vrijednih domoljubnih ljudi .
On je samo simbol snage i volje .
Dakle , moguće je !
I ovo sto govorim nije utopija !

U ovoj prvoj fazi
birajmo ljude za EU Parlament
koji će podržati politiku drugačije EU od ove koje nam nude Merkel , Macron , Juncker i ostali .
Ne želimo Europu Kaosa .


A u drugoj fazi
okrenimo se sebi
i počnimo raditi ozbiljni platformu za nadolazeće
parlamentarne izbore .

Čitajte o ljudima koji su na domoljubnim listama .
Pomozimo im da se njihov glas čuje , da ih ljudi upoznaju i čuju .
Okanimo se niskih strasti .
Jala , ljubomore i podmetanja .
Jer da je sada išla samo jedna lista , tko bi znao da postoje ovih 24 izvrsnih ??


Idemo u fazama .
EU Parlament a onda
čistimo polako gradilište da učvrstimo svoje temelje , a onda na ostale zahvate !

Kada je kuća statički čvrsta ,
instalacije uredne ,
unutarnji dizajn je užitak !
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Važno

Post by EdgarFranjul » Fri Jun 21, 2019 10:44 pm

“Ugroženi” četnici i pederi

Urbani Desničar
Lipanj 9, 2019


Hrvat u ratu i hrvat u miru, su dvije potpuno različite osobe. Dok je ovaj prvi hrabar i ponosan, ovaj drugi šuti ko’ ženski spolni organ. I pušta da ga svatko gazi. Kao da imamo podvojenu ličnost? Nešto kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde.

Ovaj mjesec se slavi pederluk. Koji je najveća pošast današnjice i glavno globalističko oruđe. Unatoč svim blagodatima i zaštiti koju uživaju, još su uvijek ugroženi. Nešto kao četnici. Sve ukazuje na to, da će nakon izvjesnog vremena i pedofilija biti legalizirana. I što ćemo onda mi? Ništa. Odjednom nam ni pederi neće biti tako mrski. “Neka ih, bitno je da nisu pedofili…” Garantiram. To je to perfidno ispiranje mozga, na koje nažalost još uvijek puno ljudi nasjeda.

Mnogi su kroz povijest probali pokoriti svijet. Ali nitko imao ovoliku moć kao današnji sotonisti. I Napoleon i Hitler su na kraju poraženi, jer su naišli na organizirani otpor. Danas to isto pokušavaju globalisti, ali ne kroz rat. Oni to rade na softificiran način. Osim izoliranih slučajeva, otpora uopće nema. Teško se boriti protiv nekoga za koga znaš da postoji, ali ga ne vidiš.

A njihov plan više nije nikakva tajna. Do 2030. treba napraviti slijedeće:

1. Stvoriti jednu svjetsku vladu sa jednom valutom.
2. Uništiti svaki oblik nacionalnog identiteta i ponosa jer tek kad od ljudi napraviš zombije, spremni su prihvatiti novu svjetsku vladu.
3. Ukinuti sve vjere (sa naglaskom na Kršćanstvo). Jedini izuzetak će biti “nova religija”, koju će ONI kreirati.


Ako netko misli da s njima možemo pronaći zajednički jezik, vara se. Uopće nemamo dodirnih točaka. Ne dijelimo iste vrijednosti i principe i čini se kao da smo došli sa različitih planeta. Nema smisla s njima raspravljati. A pogotovo se ne treba upuštati u diskusije gdje unatoč svim argumentima, nemamo šanse. Jer kad ih poklopiš sa logikom i činjenicama, oni te jednostavno blokiraju ili ti suspendiraju račun. Iz jednog jedinog razloga. Zato što mogu. Kontroliraju sve informacije i ako im slučajno tu i tamo promakne istina, oni to nazovu govorom mržnje i sankcioniraju te.

Tako je mene neki dan (nakon FB) izbacilo i sa Twittera. Jer sam navodno nekome prijetio? To sigurno nije točno, jer poučen iskustvom sa FB to više ne radim. Objašnjenje i dokaz mi nisu dali. A i zašto bi? Tko sam ja da mi se nešto objašnjava? Ali koliko god se trudili i uz pomoć najsuvremenije opreme špijunirali svaku našu aktivnost, istina će pronaći put. Upravo zahvaljujući nama, običnim malim ljudima.

I za vrijeme komunizma se šaptalo i tiho pričalo o nekim stvarima, da ne bi pale u zaborav. Kad smo za Badnjak kitili bor, spuštali bi rolete. Ali smo ga slavili. Tako će biti i danas. Uzalud im svi mediji i “fake news” ali narod ne mogu prevariti. Momentalno da, ali na duže staze nemaju šanse. Pasivni možda jesmo, ali toliko glupi i naivni sigurno nismo.

Najviše žalosti što mi u ovim kritičnim trenucima, na vlasti nemamo nikoga svoga. Sami poslušnici, podanici i jude. Ostali smo prepušteni sami sebi i nikakvu pomoć ne možemo očekivati. Ali povijest nas je naučila da se nikada ne treba predavati. Emilijano Zapata je davno rekao:“Bolje umrijeti na nogama, nego živiti na koljenima.”

Za koga? Za titu! Za koga? Za partiju! Za koga? Za narod!…..Samo su neke od parola koje smo kao djeca morali znati napamet. Povijest se ponavlja, pa tako i danas imamo i bravara i KPJ, samo pod drugim imenima. Živimo u prividnoj demokraciji, gdje se svaki naš korak budno prati. Ljudi komuniciraju na internetu i sve što si ikada napisao, prati te do kraja života. ONI kažu da to nije točno i da uživamo punu slobodu govora. Osim ako nisi slučajno bio tako drzak pa kritizirao LGBTCČĐŽ….zajednicu, globaliste, partiju, transrodne nakaze, migrante…..I tako u nedogled. Što nam je onda ostalo? Apsolutno NIŠTA. Puste tu i tamo pokoji benigni komentar da prođe, ne bi li nas uvjerili da još postoji sloboda javne riječi. Jako prozirno.

Poslije EU izbora krenule su priče kako mali tito ide u Brisel. Zavladalo je opće oduševljenje na društvenim mrežama. Idemo prvo stati na loptu, pošto mi naš mentalitet ponekad nije jasan. Odlazak na bolje plaćen položaj mi smatramo nekom vrstom kazne? Kakvu poruku šaljemo političarima? Možete raditi što hočete a kad vas se narod odrekne, čeka vas fotelja u EU institucijama. Prvo, veleizdaja se još uvijek smatra kaznenim djelom. A pustoš koju je ova incest koalicija ostavila iza sebe, vratila nas je 10 godina unazad. Tko će to popraviti? Krvavo smo platili izlazak iz juge. Kako ćemo sad izaći iz regiona? Hoćemo li opet morati ratovati?

Bojim se da su sve ove špekulacije bez realne podloge. Jer brozovog nasljednika ne može smijeniti ni narod, ni članstvo stranke, nego samo oni koji su ga postavili. Za sad “mali od kužine” uredno provodi sve direktive, tako da ga nemaju razloga mijenjati. Ali ničija nije do zore gorila, pa neće ni njegova. A tada moramo biti maksimalno spremni i iskoristiti taj trenutak.

Jer će nam u protivnom, vrlo brzo poslati novog bravara…….

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

https://urbanidesnicar.wordpress.com/20 ... -i-pederi/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

Post Reply