UDBA - naša sudba

Neobavezna rasprava bez svađa.
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Fri Oct 04, 2013 11:06 am

J. Čelan: Jugoudbaška kasta već 20 godina uništava zemlju i narod

Objavljeno Četvrtak, 03 listopada 2013 17:00

Perkovićeva i Milanovićeva Udba: ne „mafija u državi", nego „mafija koja ima državu"

Netko je ovih dana rekao da je velika uzbuna oko afere lex Perković predsjednika vlade Zorana Milanovića – njegove obrane vodećega udbaša Josipa Perkovića i pod cijenu „rata" s Europskom unijom – najvažniji ovdašnji događaj nakon stvaranja suvremene hrvatske države. To će se znati tek naknadno: možda ona doista bude početak Oluje broj 2 – oslobađanja Hrvatske od ovoga zloćudnog unutarnjeg neprijatelja, stare/nove Udbe, koju ja ponekad zovem i udbomasonerijom – a možda bude tek jedno veliko „buć" budući da je neprijatelj toliko ojačao u cjelini društva da ga nijedna hrvatska domoljubna politička snaga ne može ni uzdrmati, a kamoli srušiti ili ukloniti.


Slučaja ne bi ni bilo da fitilj nije potpaljen u razmjerno moćnoj Europskoj uniji i to ukazuje da bi ova opaka hrvatska oligarhija ipak mogla biti ozbiljno ugrožena. Nevolja je, međutim, što ona i u EU i u svijetu ima svoje prijatelje i zaštitnike.


Ova nova/stara Udba, naime, na vlast u Hrvatskoj penjala se od samoga početka, od devedesetih godina prošloga stoljeća, ali konačno se (?) učvrstila 2000. godine u Račan-Mesićevoj „trećejanuarskoj Hrvatskoj". No ona to nije učinila sama, zahvaljujući svojoj moćnoj organizaciji naslijeđenoj iz pola stoljeća jugokomunizma.


Prema mišljenju jednoga od vodećih američkih konzervativnih publicista Glenna Becka, „ideologa" tamošnjega masovnog političkog pokreta „Čajanke" („The Tea Party"), „trećejanuarski" prevrat – rušenje Tuđmanove „prve republike" te 2000. godine – bio je zapravo u punome smislu i „državni udar" planetarnog mešetara Georgea Sorosa, vodećega operativca europske imperijalne, prvenstveno britanske, oligarhije, protiv Republike Hrvatske. Nije vjerojatno da bi ona svoje ovdašnje „kapoe" (logorske čuvare, koji su i sami logoraši, ali „malo bolje" stojeći) sada ostavila na cjedilu.


Ishod nam je svima pred očima: Tuđmanovu državu, koja je jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata u Bosni i Hercegovini u nemogućim ratnim uvjetima znala obraniti gotovo sve hrvatske zemlje i sve to gospodarski preživjeti, postavši, kako je Predsjednik govorio, čak i „regionalna sila", ovi unutrašnji i vanjski hrvatski neprijatelji uspjeli su pretvoriti u poniženu koloniju po kojoj gazi svaka balkanska i bjelosvjetska šuša i koja stenje u dužničkom ropstvu genocidnih razmjera. Ishodili su joj pritom i međunarodno ovjerenu „titulu" „smeća".


Svenazočna hobotnica


Hrvati sada, s barem dvama desetljećima zakašnjenja – nakon što je najnoviji Milanovićev naraštaj Udbe skinuo krinke – kao na brzome tečaju izučavaju osnovne lekcije iz poznavanja ove – ne „mafije u državi" – već „mafije koja ima državu". Posebno je važno, što se, silom vanjskoga poticaja – jer anestezirani Hrvati to jamačno sami nikad ne bi mogli – ova prijeko potrebna poduka može naći i u nekima od najmoćnijih stranih medija za hrvatske domorodce.


Jednu od najdojmljivijih lekcija u tom smislu održao je hrvatski politički aktivist Nikola Štedul. Njegovu stručnost o ovoj temi dodatno potkrjepljuje to što je rečena Udba, iz ruke svoga egzekutora Vinka Sindičića, 20. listopada 1988. u nj sasula šest metaka, od toga dva u usta (intervju s njim objavio je novinar Dražen Ćurić u Večernjem listu od 8. rujna). Štedul govori mirno, razložno i domoljubno: iskreno je vjerovao i u pomirbu sa svojim krvnicima, dok mu još 1999. godine nije postalo jasno da oni ne žele to, već hoće samo ono što su uvijek htjeli i imali – potpunu vlast u državi!


Osnovne Štedulove tvrdnje su: Udba je na samome početku „odabrala" Tuđmana, jer je znala što se zbiva u raspadajućoj Jugoslaviji i jer je htjela sačuvati svoju moć i u novoj državi, a Tuđman ju je morao prihvatiti jer „nije imao izbora". Štedul kaže da su, pored Josipa Perkovića, u vrhu Udbe („zajedno na istoj strani") bili i Josip Soros, Manolić i Stipe Mesić. Ova tvrdnja – da je „Mesić s tim (očito udbaškim – op. J. Č.) strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije" – mogla bi ga stajati Mesićeve sudske tužbe, jer on već za isto tuži i Večernjakova komentatora Milana Ivkošića, tvrdeći da nikad „nije bio udbaš".


Za razliku od Ivkošića i Štedula, koji bi mogli imati teškoća da nađu papire za potvrdu svojih teza, Perković, čini se, upravo tih nevolja nema: zna, naime, sve o svakome! „Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude", kaže Štedul, pa tako i o Mesiću i njegovim famoznim „zagubljenim" čekovima iz Australije, o Ivici Račanu, koji je „na najneugodniji način bio uključen u likvidacije emigranata", o „Josipovićevu ocu", pa je tako ovaj – nota bene, hrvatski predsjednik! – ucjenom prisiljen držati njegova sina Sašu u svome kabinetu.

Udbina žrtva, pače i hrvatski mučenik, Štedul čak dvoji „je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića". Na novinarevo pitanje o državnome odvjetniku („Zašto Mladen Bajić štiti Perkovića?") odgovara „zato što je on iz starih (udbaških? – op. J.Č.) struktura – njegova obitelj i njegov otac". Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?" odgovara da „ima golem utjecaj" i to posebno na „tajkune", što je „možda njegova najčvršća osnovica". I konačno na pitanje „koliko je ta 'udbaška struja' jaka u Hrvatskoj?", odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom!"


„Udbaš iz Remetinca"


Posebna je priča zagonetni „čovjek iz Remetinca" Ivo Sanader. Na pitanje „kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića?" Štedul odgovara: „Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji." Novinara Ćurića to veoma čudi, na što mu Štedul kaže da su „Tuđmanu predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji", ali da mu je ta zemlja „odbila akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji." Na novinarov šlagvort da su Mesić i Sanader „surađivali jako dobro" odgovara da je „njihova politika bila identična."
Novinar Ćurić možda je – i sada, nakon dvaju desetljeća – bio iznenađen ovom spoznajom, ali o tome se govori od samih početaka hrvatske države.



„Godine 1994. književnik Živko Jeličić otkrio mi je tajnu tvrdeći da je Sanader još od boravka u Austriji surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom Udbom", piše na 601. stranici svoje knjige „Tuđmanova baština" akademik Nedjeljko Mihanović. „Tu činjenicu mi je potvrdio i jedan suradnik dr. Branka Jelića, političara i predsjednika Hrvatskog narodnog odbora (HNO) u Münchenu, prigodom sahrane Jelićevih posmrtnih ostataka u Docu Donjem godine 2007. Uvjeravao me je, da je Sanader za svojih odlazaka iz Innsbrucka u Split posjećivao – kako se tada izrazio – 'Katalinićev brijeg', sjedište Udbe u Splitu."

(Akademik Jeličić i sam je bio moćan partizanski kadar, sve dok 1967. godine nije supotpisao Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. U vrijeme Miloševićeva nadiranja razgovarao sam s njim o potrebi prekida „hrvatske šutnje" u Splitu, nakon čega je on srbijanskom satrapu napisao otvoreno pismo, i tada mi je rekao da je desetljećima igrao šah sa svojim „nadležnim" udbašom. Njegova svjedočenja stoga treba smatrati autoritativnim jer je, očito, dobro poznavao tu „tvrtku".)


S druge strane, baš kao što Štedul ima razumijevanja za predsjednika Tuđmana, koji s Udbom „nije mogao drugačije", za slavnoga ministra obrane Gojka Šuška i njegovu „dobru suradnju" s Perkovićem samo kaže da je „osjetljivo pitanja". Tako i za današnjega vođu HDZ-a Karamarka kaže da kao ministar nije napravio ništa u vezi s Perkovićem jer je „ključnu ulogu imao (glavni državni odvjetnik – op. J.Č.) Bajić". Nije to mogao ni cijeli HDZ iako je od 23 godine 17 bio na vlasti jer je i u njemu bilo mnogo udbaša koji su se dobro učvrstili. Karamarko se, kaže Štedul, usudio tek sada „kad se pokazalo da u njegovoj stranci nema ozbiljnog otpora."


Da je Udba vladala čak i u tih 17 godina, kad je HDZ nominalno bio na vlasti, svjedoči i podatak, koji je Milan Ivkošić iznio u tom istom Večernjaku od 14. rujna: prema HDZ-ovim analizama od 227 najvećih dioničara u Hrvatskoj samo ih je sedam ili najviše deset iz njihove stranke – većina ostalih je iz SDP-a, HNS-a i drugih. Time u vodu pada tipična udbaška spačka o „Tuđmanovih 200 obitelji koje 'imaju Hrvatsku'".


HDZ

Udbaška moć ipak tek dijelom može opravdati nemoć onoga većinskog narodnjačkog i domoljubnog HDZ-a, posebno tijekom gotovo cijelog desetljeća kulta ličnosti „dragog Ive" – velikog vođe iz Dugobaba – te vlastite imbecilnosti i kukavičluka. Dobrohotnost koju prema njima pokazuje i takav iskusan promatrač – a nekad i osobito izložen akter – kao što je Štedul obvezuje ih na hitno iskupljenje pred narodom, u čemu su već „pet iza dvanaest".Meni je to još prije punih sedamnaest godina u Slobodnoj Dalmaciji od 19. svibnja 1996. godine rekao tadašnji Tuđmanov čovjek od povjerenja Drago Krpina. „Pripadnici ove zasad nevidljive družine raspoređeni su po svim strankama, njihova domovina je novac, a stranačke knjižice samo su im paravan", rekao mi je on. „U hrvatskoj 'lupeškoj populaciji' hadezeovci su u manjini, većina današnjih moćnika podrijetlom je 'od jučer'".

Sve u svemu, već i iz samoga ovog intervjua prosječan Hrvat može steći točniju sliku cijele, podzemne i nadzemne povijesti nove hrvatske države. Eto, odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna slijednica tajne službe totalitarnoga jugokomunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska" predsjednika – Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena" u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše („njegovu najčvršću osnovicu", kaže Štedul), glavninu medija – „cijeli sustav"! Je li sam Perković tek jedan od mnogo brojnije družine ili je pak najmoćniji u njoj – manje je važno.



Cijela dva desetljeća ili barem jedno i „kusur", dakle, narod, nenaviknut na slobodu i demokraciju – dijelom ljutit i nemoćan, dijelom dobronamjeran ali neuk, a dijelom pokvaren kao i njegova vlast – sve podnosi kao da je to najprirodnije stanje pod kapom nebeskom!


Opasni tipovi


I konačno, iako do ove afere većina Hrvata jamačno jedva da je znala ili naslućivala o njihovu postojanju, oni koji su dolazili u dodir s današnjom Udbom, znaju dobro da je ona vrlo, vrlo opasna. Možda je svoje jugokomunističke očnjake zamijenila janjećom kožom i umilnim liberalnim blejanjem i meketanjem o „ljudskim pravima", kako su ih podučili njihovi imperijalni gazde, ali vučja ćud – osobito sad kad su se zatekli u stisci – ne da se skriti. Najbolje ih je, gotovo književnički dojmljivo, opisala Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović 21. srpnja 2007. godine u vrijeme njihova lova na generala Zagorca:

„To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskoga suda i političkih pritisaka."


Ne zaboravimo da je general Zagorec 2. ožujka 2009. godine osuđen na dugih sedam godina zatvora zbog nekih dragulja, koje nitko nije vidio, a da je njegovu odvjetniku Zvonimiru Hodaku ubijena kći jedinica, u okolnostima s čijim se sudskim objašnjenjem obitelj nikad nije pomirila.


Udboliki i Hrvati


Samo šest dana nakon ovoga važnog intervjua u istom tom Večernjaku od 14. rujna novinar Ćurić napravio je anketu pod kamiličnim naslovom „Udba: drže se zajedno, pomažu jednim drugima u poslu i uvijek su u vrhu vlasti" s pet poznatih javnih djelatnika: tri udbolika (Vjeranom Zuppom, Žarko Puhovskim i Tvrtkom Jakovinom) i dvojicom hrvatskih (Adalbertom Rebićem i Ivanom Aralicom). Nakon intervjua sa Štedulom i sam Ćurić kao da je povjerovao tvrdnji, koju se prije „doživljavalo kao pretjerivanje hrvatskih desničara", kako zuppa„u Hrvatskoj vladaju udbaši". Nakon što je premijer Milanović pokazao da je zbog Perkovića spreman „zaratiti s EU-om" zaključio je i sam kako „nešto tu ima".

Vjeran Zuppa, koji tri desetljeća i u komunizmu i u udbaškoj hrvatskoj „demokraciji" drma zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti – prima na studije i odgaja mahom ljevičarsko-režimske redatelje, dramatičare, glumce i srodne vrste – kaže da je njemu priča o Udbi „prenapuhana". Ne shvaća da i ovo nijekanje i njegovo „vječno" šefovanje u utjecajnoj kulturnoj ustanovi svjedoče upravo u korist onoga što osporava. Žarko Puhovski kaže da „više nema Udbe, jer je nestala Jugoslavija", ali i njegova nevjerojatna uloga u hrvatskom društvu – najprije kao staljinističkoga potkazivača hrvatskih demokrata, a danas kao „demokratski" začin svakoj (osobito udbaškoj) juhi – zorno svjedoče da nisu nestale ni jedna ni druga.

O tome svjedoči, primjerice, i spominjanje moga imena u izvješću njegova tadašnjeg Hrvatskog helsinškog odbora za prvo tromjesečje 2001. godine (u ovodobnoj „Bijeloj knjizi") na „crnoj listi" u poglavlju „Dezinformacije, neprofesionalizam i ekstremizam u hrvatskim medijima". Ja sam, naime, 28. ožujka 2001. godine bio napisao u Slobodnoj Dalmaciji da je tadašnja Račanova šestorka „savez Srba, Jugoslavena, Muslimana i raznih kategorija odnarođenih Hrvata... usmjeren protiv Hrvata i katolika, izloženih, evo, već više od godine dana svakovrsnim progonima u Hrvatskoj i BiH" (situacija vrlo slična današnjoj!).

Znajući koliko su ovdašnji udbaški i udboliki upravitelji „glavnostrujaških" medija pozorno osluškivali ocjene (presude) ove tada jednoznačno Soroseve agenture, razložno zaključujem da su mi upravo on i njegova agentura uništili zadnju (i najzreliju) trećinu novinarske karijere u Slobodnoj Dalmaciji. Sljedeće desetljeće, od 2001. do prijevremenoga umirovljenja 2012. godine, proveo sam u njoj kao onemogućeni novinar „na ledu", u statusu nalik onom u jugokomunizmu.

Hrvati


Hrvati, rekosmo na početku, uče sporo – s barem dvama desetljećima zakašnjenja – lekcije o pravoj naravi vlasti u svojoj napaćenoj zemlji. Možda će im ipak suđenje Josipu Perkoviću, koje je na vidiku pred, pretpostavljamo, neovisnim njemačkim sudom, pomoći da skinu koprene s očiju. One im već suviše dugo priječe pristup istini. A ona ih, poznato je, jedina može osloboditi ove gotovo svemoćne jugoudbaške (ili udbomasonske) kaste koja im uništava zemlju i narod i priječi da žive kao slobodni ljudi.Tvrtku pak Jakovini, kaže on, „idu na živce ovakve teme", jer da imaju „poguban efekt na naše društvo" – jamačno bi ih i zabranio! – te odbija „i pomisao da u današnjoj Hrvatskoj još uvijek postoji Udba". Pritom ovaj „neovisni znanstvenik povjesničar" najprizemnije papagajski, kao zadnji partijski kubikaš na kakvu opskurnom portalu, ponavlja Milanovićevu „zadnju namjeru": „neka (hrvatskom građaninu Perkoviću) sude hrvatski sudovi!" (gdje je nestao njegov ljupki internacionalizam iz vremena lova na generale Gotovinu i Markača?!)


Najbolji dokaz da Udba itekako postoji je to što ovakav mentalni maloljetnik i uličar može u Hrvatskoj učiti bilo koga bilo čemu i bilo gdje komentirati bilo što.


Adalbert Rebić je, pak, pomalo rezignirano, kazao da „Udba još ima jake punktove u Hrvatskoj", u SDP-u više, u HDZ-u manje i da smo je se „oslobodili samo na papiru". Ivan Aralica čak uvodi i zanimljiv kriterij za njezino prepoznavanje, koji valja ozbiljno shvatiti: „Tko u Titu ne vidi zločinca, taj je udbaš". Ja bih to nadopunio: to je onih, prema Tuđmanu, dvadesetak posto nepopravljivih hrvatskih neprijatelja u zemlji – otprilike jedna petina naroda – koji trenutačno pod čizmom drži ostale četiri petine, ali oni su tek najširi simpatizerski krug. Dodatni napor traži prepoznavanje koliko je njih čvrsto umreženo i izravno operativno angažirano – i, naravno, stjecanje barem elementarnoga znanja o komu je točno riječ.


Nezaboravni bratski i pijemontski Beograd



Već je na početku rečeno da cijela ova priča o gotovo svemoćnoj ulozi Udbe u hrvatskome društvu ima i svoju međunarodnu dimenziju. Novinar Ćurić piše kako neki čak spominju mogućnost da i danas „doslovno postoji centrala Udbe u Beogradu", ali njemu se čini da je to „najneuvjerljivija teorija, koja ima najmanje pristaša".


Očito nije pročitao svjedočenje srpskoga obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjega predsjednika vlade Zorana Đinđića, vladimir-beba-popovic-1353702774-23315317. svibnja 2005. godine. On je rekao da obavještajne službe u svim republikama bivše države "nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih". Popović opširno svjedoči da te nekadašnje "republičke Udbe" često i danas surađuju.


Ali međunarodna dimenzija današnjega djelovanja hrvatske Udbe nije tek njezino poklonstvo nezaboravnome bratskom i pijemontskom Beogradu – ima ona i europsku i svjetsku! Istaknuti politolog Anđelko Milardović, govoreći o ovome u Slobodnoj Dalmaciji od 19. rujna, rječitoj tvrdnji iz naslova „Premijer je bahat jer ima podršku socijalista iz EU", u tekstu dodaje „ili neke druge strukture moći" (možda nezaobilaznoga britanskog imperija?). Milardović, istina, ne navodi ni jedan primjer za potkrjepu ovakve politike eurosocijalista, ali za to se rječit uvid o njihovu dugoročnom djelovanju može steći iz eseja najpoznatijeg hrvatskog povjesničara masonerije Ivana Mužića.


On je u važnome eseju „Tuđman i masonstvo" iz 2000. najprije pokušao odrediti "nulti trenutak" izravnoga svjetsko-oligarhijskog upliva na razvitak tranzicijskog Istoka.

Njemačka

Nijemcima nakon ujedinjenja s DDR-om, recimo, nije palo na pamet da daju politički legitimitet tamošnjim kompromitiranim komunističkim političarima, a još manje pripadnicima tajnih služba. Oni su tu svoju „zaraženu" braću temeljito lustrirali, a njihove političke izdanke i danas drže u „getu".Najprije, piše Mužić, "glavni akteri europske masonerije" u ožujku 1991. godine kreću u savez sa socijalističkom, a ne demokršćanskom internacionalom. Potom europski socijalisti "na famoznoj sjednici" u Beču 9. srpnja 1991. godine, pred početak agresije na Hrvatsku, odlučuju i da će na europskom Istoku ojačati tako što će komuniste "prerušiti u socijaliste".


„Nekadašnji komunisti (u Hrvatskoj – op. J.Č.), posebno oni iz Udbe i KOS−a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje", tvrdi među ostalim u tome eseju Mužić (ova me njegova tvrdnja, ali i vlastito, posebno lokalno splitsko iskustvo, navelo da se, umjesto jednočlanoga izraza „Udba", počnem koristiti dvočlanim: „udbomasonerija").


Ali famozni „svijet", pa i taj socijaldemokratski – koji mnogi ionako smatraju lažnim protivnikom i zapravo „čuvarom vrata" masonsko-liberalnog globalizma – ne samo da nije to tražio od Hrvatske, već je 2000. godine u nemoćnoj banana-državi „slavnu" Udbu, prilično nasilnim sredstvima, i bitno pomogao dovesti na vlast. A, evo, prema Milardoviću, podupire ju – makar za većinu Hrvata „ispod žita" – i danas.


Joško Čelan
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1597 ... narod.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Fri Oct 04, 2013 11:12 am

Izvorno udbaško – najjači hrvatski izvozni proizvod

Objavljeno Četvrtak, 03 listopada 2013 17:00

Hrvatska na raskrižju

Od kada je Hrvatska postala članica Europske unije afere, podmetanja, medijski specijalni rat i razni drugi proizvodi obavještajnih podzemlja i nadzemlja počeli su se nesmetano izlijevati izvan hrvatskih granica. Europska komisija, Njemačka, Mađarska, Finska, Češka, svi oni samo nakon tri mjeseca hrvatskog članstva u Europskoj uniji već mogu „uživati" u skandalima izvezenima iz Hrvatske, tako da se naša zemlja može pohvaliti barem jednom izvoznom granom koja je njezinim ulaskom u Europsku uniju doživjela rekordan rast.



I mi ćemo reći, neka. Neka sad i u Bruxellesu i općenito na Zapadu malo vide što su nam 2000. godine instalirali kao vlast. Neka sad vide što znači na čelu jedne europske države, i u vrhu vlasti, imati ljude koji nemaju elementarnu političku kulturu poštovanja prema institucijama, bilo domicilne države, bilo, kako se sad zorno vidi, prema institucijama drugih država ili međunarodnih organizacija.


Neka sad vide što je značilo i kakve smo sve stresove morali mi, hrvatski narod i hrvatski građani, proživjeti s ljudima kojima nije bilo teško krivotvoriti dokaze i lažno svjedočiti u sudskim postupcima protiv vlastite države, pa im stoga sad nije teško kršiti međunarodne norme i običaje, te izigravati međunarodno pravo kada i kako to njima odgovara.Perković - Milanović - Merkel Jedina je razlika u odnosu na prije je što se to sad više ne tiče isključivo Republike Hrvatske.


Što je s velikom većinom ostalih?

Ulaskom u Europsku uniju, mnogi su se hrvatski građani ponadali da će to donijeti elemente gospodarskog prosperiteta kroz pristup europskim fondovima i olakšani izvoz na tržište Europske unije s 500 milijuna stanovnika, čime bi se ublažila gospodarska kriza. Međutim, ni gospodarskoj, ni krizi institucija u Hrvatskoj ne nazire se kraj. Umjesto preokreta negativnih trendova, negativni trendovi su se ubrzali, a brojne afera dobile su međunarodni karakter.


Dva smjera

U ovim okolnostima, kad Hrvatska postaje sve veći unutareuropski problem i faktor nestabilnosti za sam unutareuropski pravni poredak, postoje dva smjera u kojem se stvari mogu dalje razvijati. Ili će pritisak Europske unije i Njemacka-Britanijazemalja poput Njemačke doprinijeti suzbijanju struktura koje generiraju ovaj opći kaos, ili će se Hrvatska naći izoliranom i gurnutom na marginu Europske unije kako bi što manje štetila.


U ovom drugom slučaju, naši izvoznici s početka ovog teksta dosegli bi svoj strateški cilj. Osigurali bi svoje pozicije i u budućnosti preko daljnje unutarnje destabilizacije Hrvatske, njezinog izoliranja prema kompetitivnom europskom prostoru i podčinjavanju interesima zaostalog balkanskog okruženja. Ovu drugu mogućnost nikako se ne smije podcjenjivati, budući da ona odgovara geostrateškim interesima jedne velike europske sile koja je u kompeticiji s Njemačkom.


Naime, dok Njemačka iz gospodarskih razloga teži političkoj stabilnosti članica Europske unije, Velikoj Britaniji odgovara slaba Europska unija, jednako kao i što nestabilnije stanje na području zemalja bivše Jugoslavije, čime se prirodno suzbija i politički utjecaj najjače europske ekonomije na tim prostorima.


http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/m ... izvod.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Fri Oct 04, 2013 10:08 pm

Nenad Stazić: Ne dajmo 'naše ljude' tuđinskim sudovima!
Petak, 04 Listopad 2013 12:01


Stazićevi 'naši ljudi' su zvijeri ljudskog lika koji su na okrutan način ubili Đurekoviće, oca i sina…i mnoge druge hrvatske domoljube diljem svijeta! Krunoslav Prates po Staziću 'naš čovjek', osuđen je u Njemačkoj na doživotnu robiju zbog okrutnog ubojstva (ili sudjelovanja u tom ubojstvu?) Stjepana Đurekovića!


Dogodilo se to 28. srpnja 1983. godine u Wolfrathausenu nedaleko od Münchena. Četiri godine kasnije 'udbaška sjekira' tih istih, Stazićevih 'naših ljudi', prekinula je životnu nit i njegova sina Damira u dalekom Calgary-u, u Kanadi.

I, ponovimo još jednom, udbaški plaćenici, bez sumnje Stazićevi 'naši ljudi', nedavno su provalili u stan Đurekovićeve udovice usred metropole!

Posebno okrutno izvedeno ubojstvo zaprepastilo je njemačku policiju i njemački narod, a kasnije i njemačko pravosuđe. Hrvatski politički emigrant, dakle državni neprijatelj tada 'naše, Stazićeve' Jugoslavije, Stjepan Đureković (57) ležao je mrtav na podu u lokvi krvi.

Ubojice su u njega ispalili pet metaka a zatim mu udarcem, najvjerojatnije sjekirom, raskolili lubanju.

Bio je to prepoznatljiv pečat UDBA-e ili, po potpredsjedniku časnog doma hrvatskog Sabora Nenadu Staziću, krvavi potpis 'naših ljudi'.

Te ubojice, uistinu zvijerima nalik ali ipak 'naš ljudi', imali su tada(kao i danas) primjerenu zaštitu ondašnje, i Stazićeve, jugoslavenske vlasti i ondašnje 'naše' diplomacije, te su uz njihov blagoslov i logističku potporu brzo napustili teritorij tadašnje SR Njemačke i vratili se u sigurnost tada 'naše, Stazićeve' SFR Jugoslavije.


Slično tome radi i današnja antihrvatska vlast, zar ne!?

Jugoslavenske vlasti nastojale su na svim političkim razinama po prokušanom komunističkom receptu perfidno zataškati (i opravdati)Đurekovićevo ubojstvo, koje je moglo pred njemački sud dovesti vodeće jugoslavenske obavještajce poput Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i dr., ali i tada vladajuće političare poput, i opet 'naših ljudi', Stane Dolanca, Mike Špiljaka i dr. glavešina.

Nenad Stazić ipak nam je 'otkrio' koga to vlast štiti!

Na nedavnoj sjednici časnog doma Sabora neurotični i nečasni Nenad-Neša Stazić, potpredsjednik časnog doma hrvatskog Sabora otkriva nam pravu istinu!

Tumači on kako je vremenskim ograničenjem europskog uhidbenog naloga Vlada pokušala zaštititi nacionalne interese i poentira svojom prepoznatljivom žučljivom retorikom, cit.:

„Želimo da se NAŠIM LJUDIMA(!?), ako su počinili bilo kakav zločin, sudi ovdje, u Hrvatskoj, a ne da ih izručujemo(nekakvom tuđem sudu!, nap. a.). To je motiv vlade i tu ona štiti nacionalne interese!“

'Naši ljudi', 'nacionalni interesi', 'bilo kakav zločin', kojeg li morbidnog komunističkog sarkazma u tim Stazićevim riječima!?

Dakako, ovom svojom izjavom o vladinom motivu Stazić je doslovno 'pljunuo u brk' svom, eto, domoljubnom premijeru Zoranu Milanović koji za razliku od njega hrvatsku javnost želi obmanuti tvrdnjom da je primarni cilj zakona zvanog 'Lex Perković' zaštita branitelja iz Domovinskog rata; uistinu naših ljudi!

„Zakonom smo željeli zaštititi hrvatske branitelje od neopravdanog progona“; tim je riječima premijer Zoran Milanović na sjednici Predsjedništva SDP-a svojim stranačkim kolegama, dakle i Nenadu Staziću, još jednom obrazložio glavne razloge zbog kojih je proteklih dana 'ušao u klinč' s potpredsjednicom Europske komisije Viviane Reding oko Europskog uhidbenog naloga.

Namjera ili želja tog naprečac donesenog zakona svakome je jasna osim notornim političkim idiotima, jer:

'Lex Perković' i zahuktala kampanja za bespotrebnom i 'silovanom' promjenom Ustava samo su licemjerni paravan za(ponovno-) pokretanje formalne tužbe protiv Josipa Perkovića na 'domaćem terenu' kako bi ga se, i njemu slične, zaštitilo od progona pravde demokratsk-e/ih držav-e/a na čijem su tlu zločine i počinili; jasno k'o dan!

Obzirom da je Bavarski sud već odmjerio kaznu Krunoslavu Pratesu hoće li, uime zaštite nacionalnih interesa, to jest zaštite 'naših ljudi', temperamentni filo-udbaš, Nenad Stazić tražiti reviziju tog procesa i ekstradiciju Krunoslava Pratesa kako bi mu u ponovljenom procesu (pre-)sudio naš, eto, pravedni sud?

Ne bi se ni tome previše čudili obzirom na svjetonazor aktualne vladajuće klike čije su moralne kvalitete dodirnule 'dno dna' u izjednačavanju ljudi s blago rečeno….ljudskim ološem!

Naime, ako objedinimo licemjernu, 'plemenitu skrb' premijera u zaštiti ljudi-hrvatskih branitelja i Stazićevu proširenu zaštitu nacionalnog interesa na sve 'naše ljude' to jest 'neljude', zar nas to ne upućuje na morbidnost jednakog zaštitarskog tretmana hrvatskih branitelja s udbaškim ubojicama; i tu će zaštitu vladajući propisati još i zakonom, Ustavom….suludo, van pameti!?

Nije li to (a)moralno 'dno dna' vladajuće klike!?

A jednom drugom saborskom zastupniku-političkom imbecilu, zanimanja etno-biznismen, krvava UDBA ne znači ništa…koliko i crno ispod nokta.

Taj se emotivni plačljivko libi otići i na komunističko stratište Golog Otoka, pokloniti se do danas nepoznatom broju pobijenih IB-ovaca(400-4.000???), dakako i Srba, od po Staziću 'naše', OZNA-ško/UDBA-ške ruke ali zato spremno hita na Jadovno da bi se poklonio 'do dna praznoj' Šaranovoj jami.

Nabijen šovinizmom on koristi svaku priliku kako bi optužio svoju državu i njen 'ustašoidni', hrvatski narod za genocid; nad praznom jamom izvodi on svoj otrcani performans drečeći:

„Ustaški zločini u Jadovnom su matica svih kasnijih zločina u Hrvatskoj i BiH.“

Ma, koga takve besramne, klevetničke laži u ovoj zemlji uopće i zanimaju, zagovornika nekakve nove kvazi-pravde s Pantovčaka, Ivu Josipovića, bivšeg komunističkog tužitelja Mladena Bajića koji je čak i fizički nalik svom badžanku(šogoru?) Savi Štrpcu ili možda 'titoljupca' Zorana Milanovića-od milja nadimka 'Broz'!?

-Taman posla, njih zanima jedino zaštita Stazićevih 'naših ljudi', ljudskog smeća s dna moralne kace; uostalom, nikakvo čudo jer vrana vrani oči ne kopa!


Damir Kalafatić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=151
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Sat Oct 05, 2013 8:15 am

http://www.politikaplus.com/novost/8835 ... x-perkovic


KONTRA SVIH

Vlada i Sabor stali u zaštitu osumnjičenog za ubojstvo: Izglasan sramotni 'lex Perković'!

Nije Milanović prvi ustuknuo pred beskrupuloznim Udbinim agentom.
Autor: Vanja Deželić


Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji >> u kaznenim stvarima s Europskom unijom, tzv. 'lex Perković', koji izaziva kontroverze posljednja tri mjeseca.


Možda je to logično iz njihove pozicije jer zasigurno znaju više od sviju nas o Josipu Perkoviću i njegovu značenju u tajnim službama, odnosno količini informacija kojima raspolaže


Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine, a izmjene koje su donesene počet će s primjenom 1. siječnja 2014. godine.


Ukinuto vremensko ograničenje u zakon je uneseno u lipnju, tri dana prije nego što je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije i ubrzo izazvalo spor s Europskom komisijom, koja je pokrenula i uvođenje sankcija protiv Hrvatske, tumačeći da su takvo ograničenje europskog uhidbenog naloga u svoje zakonodavstvo mogle ugraditi samo članice koje su u EU ušle do 2002. godine.


Vladajući su odbili prijedlog HDZ-a da se izmjene iz lipnja u potpunosti povuku i da se zakon vrati u oblik u kojem je donesen 2010., kao i prijedlog nezavisne zastupnice Jadranke Kosor da se europski uhidbeni nalog bez vremenskog ograničenja primjenjuje odmah.

Učinili su na kraju po svome, bez obzira na sve kritike, negodovanje javnosti i mnogih u samoj Europskoj uniji. Možda je to logično iz njihove pozicije jer zasigurno znaju više od sviju nas o Josipu Perkoviću i njegovu značenju u tajnim službama, odnosno količini informacija kojima raspolaže.

..........



'Lex Perković ni u ovom, upravo izglasanom obliku, nije u skladu s europskom pravnom stečevinom koju smo potpisali, odnosno, s odredbama o primjeni Europskog uhidbenog naloga. Naime, dok se u odredbama priznaje mogućnost zemljama članicama da zbog eventualne zastare MOGU odbiti izručenje, u hrvatskom zakonu i dalje stoji da se MORA odbiti izručenje. To znači da je netko namjerno i dalje u hrvatskom zakonu ostavio zaštitu za zločince. Hrvatsko pravosuđe tako prema ovom zakonu nema pravo razmatrati treba li uvažiti zahtjev za izručenje ili ne, već mu je Sabor zakonom unaprijed odredio da takve zahtjeve MORA odbiti!

Neka se sjete hrvatskih građana kada će podilaziti Sloveniji po pitanju Ljubljanske banke i kada će kupovati nove skupocjene automobile

No iz perspektive svih nas koji ne znamo te detalje u sjeni, ova odluka iznimno je loša i u potpunosti protiv interesa hrvatskih građana, u čiju zaštitu su vladajući, kako aktualni, tako i prethodni, imali toliko puta priliku stati. Nikada nisu. Jednoj osobi, koja je djelovala u jugoslavenskoj službi, čiji je cilj bio zatirati htijenje hrvatskih građana, spremno su stali u zaštitu.


Josip Perković nam je stoga mnogo rekao, ne samo po pitanju Milanovićeve vlade već i svih prije. Jer, nije Milanović prvi koji je ustuknuo pred likom i djelom osobe i više nego sumnjive prošlosti.

Što reći na kraju? Neka se sjete svojih građana kada će sljedeći put zanemariti sva nedjela svojih prethodnika, kada će izlaziti u susret bankama, krupnom kapitalu, medijskim moćnicima, kada će zatvarati radna mjesta i pogodovati onima koji su naštetili radnicima tako što će im opraštati kriminalom stvorene dugove. Neka se sjete hrvatskih građana kada će podilaziti Sloveniji po pitanju Ljubljanske banke i kada će kupovati nove skupocjene automobile, mobitele i opreme za urede u kojima tako rijetko borave, a još rjeđe rade nešto korisno.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Wed Oct 09, 2013 7:29 pm

Hrvatska, država u kojoj udbaši hapse hrvatsku policiju


Srijeda, 09 Listopad 2013 19:01


Prije dva dana je u Vukovaru hrvatski policajac zadužen za čuvanje ćirilićnih ploča odlučio skinuti istu, te nas tako sve posramio odradivši posao koji smo trebali odraditi svi mi. A jučer, u vrijeme dok smo mi slavili Dan neovisnosti, bili na Thompsonom koncertu ili jednostavno sjedili u svojim foteljama, tog su čovjeka uhapsili. Herojski čin mladog čovjeka, inače sina poginulog hrvatskog branitelja, koji bi nas sve mogao podučiti tome kako se bori za ono u što se vjeruje i što se voli.

Za udbašku vlast ovo je jako težak udarac, jer u biti, samo represivni aparat uvijek stoji izmedju naroda i onih koji taj narod tlače. Pa kada se to što je trebalo biti represivni aparat okrene umjesto na narod, na one koje treba štititi, to je poruka da ne može biti jasnija. Nije li i Čaušesku dobio neku sličnu poruku prije nego su ga javno strijeljali?

Ova Vlada ne radi ama baš ništa pozitivno za Hrvatsku, a u pauzama kada se ne bavi zaštitom udbaških ubojica i spriječavanjem njihovog izručenja postavlja nam ćirilićne ploče i uvodi svako malo nove poreze i namete. U nekoj drugoj državi bilo bi samo pitanje dana hoće li ljudi prije podivljati od gladi ili od bijesa, no pokazuje se kako Hrvati mogu trpjeti i šutjeti dulje od ikog drugog. I to nam nikako ne služi na čast.

Ja se doista pitam gdje su nestali oni heroji koji su jurišali na 3. vojnu silu u Europi, a da im je glavno oružje bilo njihovo srce. Gdje je nestao narod koji je bio spreman sve riskirati i sve dati kako bi bio slobodan?

Predugo se šuti u Hrvatskoj, a glave su nam već toliko pognute da ih više ne možemo pognuti.

I svako malo neki novi udarac, a mi šutimo i dalje. Do kada?

Sloboda se ne poklanja. Nije nam bila poklonjena ni prije više od dvadeset godina, neće biti poklonjena ni sada. Jer, ne zavaravajmo se, mi odavno nismo slobodni. Prestali smo to biti jako brzo nakon što je završio Domovinski rat.

I od onda učimo neku novu, izmišljenu i falsificiranu povijest, koja govori o jednakoj krivici i bratstvu i jedinstvu. Ne da nas pacificiraju, nego nas lobotomiziraju. A mi šutimo. Tu i tamo odradimo poneki 'miran i dostojanstven' skup i vraćamo se isto tako 'mirno i dostojanstveno' doma kako bi nastavili šutjeti.

Doista bih voljela kada bi mi netko objasnio što je dostojanstveno u tome kada se okupimo i stojimo par sati po kiši ili snjegu, dok istovremeno vladajući sjede u udobnim foteljama i gledaju nas umirući od smijeha. Kakvo je dostojanstvo u tome da okupljeni šutimo ili pak govorimo preko mikrofona ono što uglavnom jedni drugima i govorimo, a što osim nas samih nitko drugi ne sluša? Izgovorimo ono što nas tišti, spakiramo se i vratimo doma, a da apsolutno ništa nismo korisnog napravili ni za sebe, ni za svoju zemlju. Meni takva okupljanja uopće nisu dostojanstvena, nego mi više liče na priznanje naše vlastite nemoći i straha. Ako već riješimo izaći na ulicu i prosvjedovati, onda ti prosvjedi trebaju na nešto i ličiti, putem njih se nešto treba zahtijevati i to na način koji jasno govori kako ne namjeravamo odustati i za dva sata otići sa prosvjeda. Tek tada bi prosvjedi imali nekog smisla.

Ovako ne činimo ama baš ništa.

I tako nam se povijest neprestano ponavlja.

Franjo Gilja prije dvadeset godina dao je svoj život za slobodnu Hrvatsku, boreći se protiv srpskog agresora.

Jučer, njegov je sin Igor Gilja dao svoj posao, svoju slobodu i svoju budućnost u borbi protiv nasilnog postavljanja ploča pisanih jezikom tog istog okupatora.

Hoće li i njegov sin jednoga dana doći u poziciju da svoj život ili svoju budućnost daje za Hrvatsku, ili ćemo se prije toga rješiti ove udbaške stoke koja nas proganja i ubija već desetljećima?

Do kada ćemo šutjeti, braćo i sestre Hrvati?

Do kada mirni i dostojanstveni skupovi i prosvjedi kojima ne rješavamo ama baš ništa, osim što nam se smiju dok smo mi tako 'mirni i dostojanstveni' potrošili i zadnju lipu iz džepa kako bi na taj način izrazili svoje nezadovoljstvo, za što njih uopće nije briga sve dok su sigurni na vlasti?

Mi imamo puno pravo zahtijevati smjenu vlasti i iskoristimo to pravo dok nas nisu sve pohapsili ili nam napravili još nešto gore.

Jer, nije to više samo pitanje nas i toga kako je nama.

Udbaši vladaju Hrvatskom. Danas jednako kao i nekada rade što hoće i nikome ne odgovaraju za to.

Kakva budućnost čeka našu djecu ako mi ne učinimo ništa?



Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=25
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Thu Oct 10, 2013 6:22 pm

Evo što Wikipedija kaže o UDBI kao organizaciji:

http://hr.wikipedia.org/wiki/UDBA

UDBA je kratica za sr. Uprava državne bezbednosti (hr. Uprava državne sigurnosti). Bila je zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je prema podatcima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

UDBA je nastala u ožujku 1946., i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata. 1966. UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna kontraobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a, sastojala se od četiri glavna odjela koja su se bavili:

unutarnjim neprijateljima (hrvatsko domoljublje, nacionalizam, Crkva,...)
emigracijom (hrvatska, albanska,...)
stranim obavještajnim službama
tehnikom praćenja i prisluškivanja

UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovog režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenta - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.

U vrjemenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, osmorica su nestala. Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama. Trojica su oteta, a daljna četvorica su se uspjela spasiti od otmice. Najpoznatiji zločin te jugoslavenske službe je ubojstvo hrvatskog emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu.

1960. godine je u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija je bila ciljano usmjerena protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.

O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.

UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva nad hrvatskim disidentima. Njemačko pravosuđe trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Oni trenutačno žive kao umirovljenici u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Agent UDBE Krunoslav Prates osuđen je u Njemačkoj zbog ubojstva na doživotan zatvor.[4] U presudi se navodi da je "u Njemačkoj do 1989. UDBA iz političkih motiva ubila 67 Hrvata. 22 atentata su počinjena nakon 1970. godine.[5]

Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu.[6]

Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad nije vođen sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Prema analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirana je od raznih osoba bliskih strukturama UDBE[7] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedavajući sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je da je vršio pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj. [8]

Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[9]
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Tue Oct 15, 2013 6:45 pm

Željko Primorac: 'Šef Stasia' održao Hrvatima antifašističku lekciju
Ponedjeljak, 14 Listopad 2013 16:50


Zamislite bivšeg šefa Stasia kako sa naslovnice Bilda tumači Nijemcima što je to antifašizam, raspravlja o prednostima i nedostacima antifašizma i drži moralne lekcije svima koji se ne slažu s njime. Što mislite kako bi Nijemci reagirali?


Vjerojatno s gađenjem prema novini koja je dopustila medijsku promociju sudionika zločinačkog i totalitarnog sustava što bi se u normalnom i razvijenim demokracijama pretvorilo u bojkot novine koji bi potrajao sve dok se vlasnik novine ili glavni urednik ne bi ispričali zbog grubog propusta. Međutim, takva pravila vrijede u razvijenim demokracijama, a u Hrvatskoj, u kojoj vlada demokracija od prigode do prigode, Krešimir Sršen, bivši šef UDBE za Dalmaciju sa naslovnice Slobodne Dalmacije Hrvate uči „ispravnim“ pogledima na prošlost i sadašnjost.

>>Krešimir Sršen: 'Bio sam načelnik Službe državne sigurnosti za Dalmaciju od 1. siječnja 1986. do 1. kolovoza 1990.'

Gospodine Sršen, pardon druže Sršen, vaše obraćanje javnosti, poučavanje o prošlosti i sadašnjosti moralno je dno novine u kojoj ste nastupili, novinara koji vas je intervjuirao, ali i pravne države. Niste vi u razdoblju dok ste bili šef Udbe brojili ovčice i sadili krumpire nego razarali ljudske živote, uhodili, obrađivali ljude, prisluškivali i podmetali, a vjerojatno imate saznanja i o likvidacijama. Vi ste Krešimire Sršen, bili pripadnik i šef tajne policije jednopartijske, totalitarne države. Tajne policije, kojoj je zadatak bio očuvati taj i takav totalitarni sustav, ako treba i u potocima krvi, ali očuvati ga. Prema moralnoj definiciji svakog ljudskog bića vi ste sudionik u strahovladi jednog zločinačkog sustava. Krešimire Sršen, povijest, barem ona hrvatska, o vama će kad-tad pisati kao o zločincu.

Sada bi čovjek s takvom prošlošću i životopisom trebao imati kredibilitet poučavati javnost što je to antifašizam i tumačiti koji su zločini bili opravdani, a koji ne. Zar je rodbina žrtava partizanskih zločina zaslužila da vi govorite o njihovim najbližima? Odakle vam pravo Krešimire Sršen, da kao bivši šef Udbe, ukaljate njihova imena?

Nema hrvatski narod problema s antifašizmom, već s onima koji predstavljaju antifašizam u Hrvatskoj. Najbolji primjer ste vi kao bivši šef Udbe za Dalmaciju, a sada predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista u SD županiji. Drugi zoran primjer osobe koja je predstavljala navodne antifašiste u Hrvatskoj je Ivan Fumić, nekadašnji suradnik KOS-a i vojni tužitelj JNA, a donedavni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Umjesto antifašističkih udruga, prema karakteristikama vaših životopisa najbolje bi bilo da osnujete neko udruženje slično bivšim pripadnicima SS postrojba i da se sastajete po kakvim katakombama.

Nema nikakve razlike, osim broja žrtava koje su smakli, između Udbe, Stasia ili Securitatea. Hrvatskoj javnosti je dovoljno pogledati kako se prema mračnjacima i vampirima iz ovih organizacija odnose u zemljama poput Njemačke ili Rumunjske. Sve dok ih s prezirom ne izopćimo iz društva, kao i njihove poklonike, događat će nam se Krešimiri Sršeni i Ivani Fumići kao antifašisti.



Željko Primorac

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=388
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Sun Oct 20, 2013 4:40 pm

Zabraniti Komunističku partiju Hrvatske!

Nedjelja, 20 Listopad 2013 14:41

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ogorčena je što je dopušteno da se u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske upiše nova stranka – Komunistička partija Hrvatska, čije je sjedište u Umagu. To je skandal nad skandalom. I još jedna potvrda da u Hrvatskoj i dalje dobrim dijelom "caruju" bivši Udbaši. Naime, kad su hrvatski branitelji, slabo ili nikako naoružani odlazi u borbu protiv JNA, treće ili četvrte vojske u Europi, a pored toga i u rat sa srpskim i crnogorskim četnicima i domaćim izdajicama, bili su spremni dati svoju krv i svoje živote da se više nikada u Hrvatskoj ne zavijori jugoslavenska zastava, a još manje da se legalno veliča jedan od najvećih navodnih krvnika i ratnih zločinaca Josip Broz.

Dakle, borili smo se protiv Jugoslavije, Broza, bivših Udbaša, i svih onih koji nikada nisu dozvolili da Hrvatska postane – Hrvatska. Dvadeset i tri godine od postavljanja prvih četničkih balvana, razaranja Vukovara, Škabrnje, Voćina, Osijeka, Vinkovaca, Dubrovnika, Županje, Nove Gradiške, Karlovca, Šibenika, Zadra i još na stotine gradova i mjesta diljem Hrvatske, bivši Jugoslaveni, poput nekakvog Radoslava Ilića zvanog Mikija, po zanimanju ugostitelja, ponovno dižu glave uz pomoć onih koji su trenutačno na vlasti i dopuštaju da ti ljudi koji su već odavno trebali odgovarati za svoja nedjela osnivaju i partiju, sa crvenom zvijezdom petokrakom, kakvu su nosili i četnici kad su ubijali i rušili vukovarsku ratnu bolnicu, ili kad su dva dana i dvije noći klali nevine Hrvate na Ovčari.


Možete li zamisliti da je u vrijeme Broza netko samo i pomislio da osnuje ustašku ili domobransku partiju. Razni tzv. antifašisti, poput Mesića ili Manolića, koji se skrivaju iza partizana, odnosno zvijezde petokrake, početkom devedesetih godina kao navodni agenti Udbe, posredstvom raznih perkovića, ubacili su se u hrvatsku vlast, i čitavo vrijeme "rovare" protiv hrvatske države, prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a što je najžalosnije i protiv samih hrvatskih branitelja. U bilo kojoj drugoj državi već bi odavno završili iza rešetaka. Hrvatskoj nije potrebna nikakva Komunistička partija, pa tražimo da se njezino ime briše iz Registra. Ti crveni provokatori ističu kako je tobože Broz nakon II. svjetskog rata bio na tzv. pobjedničkoj strani. A na kojoj je strani bio Josif Visarionovič Staljin? Bez njega Jugoslavije i Broza nikada ne bi bilo. Znači li to da se u Hrvatskoj može osnovati i Komunistička partija po imenu druga Staljina?

Nevjerojatno je i to da se svake godine u Kumrovcu dopušta da se slavi Jugoslavija i krvnik Josip Broz, a da baš ta Istra iz koje dolazi većina zla kad je komunizam u pitanju (čak i nose Titovu štafetu!) ti isti dižu dreku i galamu samo ako vide na nekom hrvatskom, domoljubnom koncertu neku crnu majicu, jer ih to kažu podsjeća na ustaštvo. A nas ova ideja sa Komunističkom partijom podsjeća na tisuće otkrivenih i neotkrivenih masovnih grobnica koje u ostale iz Brozova režima!

Stoga, tražimo da se u Hrvatskoj zabrani Komunistička partija, a da oni koji su dopustili da se upiše u Registar političkih stranaka snose moralnu i materijalnu odgovornost.

Hrvatska je previše dala života da danas netko samo tako baca blato, kamenje i šaš na grobove ljudi koji su nevini dali svoje živote da više nikada, ali nikada ne uskrsne Broz i njegov krvavi režim!

Ne, za to se nismo borili!



Mladen Pavković

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Tue Oct 29, 2013 1:59 pm

Josip Perković je najmoćniji čovjek u državi
Autor ANA DRAGIČEVIĆ/Slobodna Dalmacija Ponedjeljak, 28 Listopada 2013 15:34


Željko Kekić Pauk: Udba je i danas u svim strankama! Pratio sam Tuđmana, kao i Kuharića, kojega smo htjeli uhititi, ali ga je Vatikan proglasio kardinalom pa smo odustali

Sjedili su u Makarskoj za istim stolom, jedan uz drugoga, i predstavili zajednički projekt, knjigu „Čovjek i njegova sjena“, bivši uhoda Pauk i njegova „lovina“ Crni. Ni muha se nije čula dok su bivši udbaš Željko Kekić Pauk i njegov nekadašnji „objekt“ nad kojim je danonoćno „bdio“, Anto Kovačević Crni, otvorili dušu i ispovijedali „urbi et orbi“ teme zbog kojih bi dva desetljeća ranije padale glave.


Što Vas je ponukalo da svoju doušničko-udbašku karijeru razotkrijete žrtvi, ali i javnosti?

- Nema priznanja bez vjere. Kao klinac bio sam zaluđen Jugoslavijom, bratstvom i jedinstvom, nakon završene srednje škole za unutarnje poslove postao sam suradnik Udbe. Radio sam to iz ideala. I materijalnih dobara kao iz filma. Sa 19 godina dobio sam automobil kakav drugi nisu ni sanjali i pun kufer registracijskih oznaka.

U određenom trenutku života, pogotovo kada se znalo da će Hrvatska imati svoju vlastitu državu, jasno mi je bilo da čovjek mora ići svome vlastitom jatu. U promjenu me vodilo domoljublje, vjera i želja za istinom. Osjećao sam ogroman teret 10-godišnjeg staža u Udbi. Prljav je to posao, nije se prezalo ni od djece. Što god si više ulazio u dom obitelji ljudi koje špijuniraš, u krevet supružnika, to si više napredovao.

Razmišljao sam kako prići tim ljudima i kako s njima raditi, jer to su ljudi koje sam ja uhodio, tajno pratio, utjecao na njihove sudbine i sudbine njihove djece. Oni su završavali u zatvoru. I shvatio da jedino istina može biti način da oni sagledaju realno stanje, meni oproste, da se nađemo na zajedničkom putu, kako bi dalje mogli zajedno. Presudan je bio 1991. g. dolazak kardinala Kuharića u brigadu u kojoj sam bio načelnik SIS-a. Ja koji sam ga špijunirao 10 godina i zaslužio da budem zatvoren u šahtu, sada sam mu osiguravao sigurnost, pekla me savjest, kao da mi je Bog pružio prst spasa i ja sam ga prihvatio.

Koga ste sve uhodili?


- Bilo je 300-tinjak objekata, Franju Tuđmana, Franju Kuharića, kojega smo se spremali uhititi, ali ga je Vatikan proglasio kardinalom pa smo odustali, pa i Majku Tereziju, Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Marka Veselicu, Vladimira Šeksa, Stipu Mesića, braću Lozo, Dobroslava Paragu, Zlatka Tomičića, Dafinku Večerinu, Slavenku Drakulić, Jovu Raškovića, Dobrišu Ćosića prilikom dolaska u Zagreb, Stipu Oreškovića, Dijanu Rexepi i mnoge druge novinare, Gizelu Đureković, suprugu Stjepana Đurekovića.

Kad ste se prvi put otkrili Kovačeviću?

- Prije šest godina. Stao sam pred njega i rekao: “Ja sam Željko Kekić Pauk, udbaš koji je pratio vas i vašu obitelj. O Vama znam sve, a Vi o meni ništa.”

Masa ljudi koje sam uhodio je danas već i pokojna. Ali s kim god sam od njih došao u kontakt ja sam nastojao reći istinu i sagraditi nekakav ljudski odnos među nama. S Budišom, Čičkom, na primjer.

Arhiva Udbe i KOS-a kod nas je uništena 1990. godine. Ipak imena i dokumenti cure, objavljuju se knjige, uvelike se govori da su udbaši i „žutokljunci“ i dalje gospodari zemlje?

- KOS je dio svog kadra krajem 80-ih „ukucao“ u privredne tokove tadašnje države, kao i Udba, oni su sudjelovali u stvaranju Hrvatske i u privatizaciji. Činjenica je da su do danas u hrvatskom društvu visoko rangirani u politici, u državnim firmama, u državnom sustavu. Imate suradnike SID-a koji su došli izvana. Vidite u svom fahu! Pokažite danas medij u Hrvatskoj koji nešto znači, a da u svom sastavu nema takve ljude da guraju informacije koje njihovoj grupaciji odgovara, od HRT-a na niže.

Tko drugi nego mediji su i doveli do toga da se bitne teme stave u zapećak, a Severinina frizura u prvi plan. Ideološki otriježnjeni suradnici su uglavnom dio obavještajno-gospodarskog lobija. U vrijeme rata i u poraću oni su imali svoj veliki udio i u kriminalu. Danas je to velikim dijelom suzbijeno dijelom zbog stasanja društva, dijelom zbog pritiska Europe. Veliki dio se danas bavi legalnim poslom.

Kako su djelovali na stranački život?

- Nije se mogla formirati ni jedna stranka bez suglasnosti Udbe. Udba je odobrila tranziciju 90-e da prijeđe blagim putem. A taj koji je odobrio, da bi zaštitio sebe, jednostavno je tražio neku protuuslugu, u smislu: evo ti putovnica, dođi ti u Hrvatsku, evo odobrenje da formirate stranku. Ali ćete se prema nama odnositi tako kako kažemo i za potpredsjednika stavit ćete čovjeka kojega mi odredimo. I danas su u svim strankama. Glupo bi bilo drukčije postupanje, a da sebe udbaši ne zaštite.

Izjavili ste da je Perković skrojio odijelo hrvatske države?

- Na taj je način upravo djelovao Perković, uz Manolića i Boljkovca… Jer da Perković, koji je bio šef službe u trenutku tranzicije, prilikom izbora u SDP-u nije kontrolirao da prođe Račan, nego da je pobijedio Družić, a njegov brat Kolja je u to vrijeme meni bio šef u službi, pitanje je bi li sve prošlo u miru. To je bila tvrđa struja koja je mogla zaustaviti demokraciju, izbore lažirati, maknuti aktere sa scene, zatvoriti ih. U tom smislu je Perković bio krojač hrvatske države.

Je li Perković i danas moćan?

- Joža Perković je godinama najmoćniji čovjek u državi. Danas to ima priliku vidjeti svih 4,5 milijuna Hrvata.

Znači Udba je bila suglasna da Tuđman bude predsjednik?

- Apsolutno, morala je biti suglasna s bilo kojim predsjednikom koja bi tada bio došao na vlast. Obavljali su se krajem 80-ih razgovori s dijelom disidenata, a predsjednik se mogao izabrati samo između objekata koje smo mi obrađivali. Morao je biti netko s karizmom zatvorenika 70-ih. Tuđman je najmanje mrzio Tita, i to je prevagnulo.

Prvome mu je vraćena putovnica 1987. godine i otputovao je na dogovor u Ameriku. Bilo bi suludo da jedan sustav, koji je toliko moćan i koji praktično svakog predsjednika ili sabornika drži pod kontrolom, stvaranje nove države prepusti slučaju ili nekome drugome, a suradnike dovede u opasnost likvidacije.

Kako komentirate što premijer, a i predsjednik države bivši i sadašnji, brane Perkovića od izručenja Berlinu čak i po cijenu sankcija i sramoćenja države?

- Što se tiče Perkovića i Zdravka Mustača mislim da bi oni već bili otišli i odgovorili njemačkom sudu na postavljena pitanja i da im se ne bi nešto posebno dogodilo. Ali jednostavno određena grupacija kroz njega štiti sebe, svoj kapital i svoje interese u vlasti. Joža Perković je praktično samo pseudonim te grupacije.

Vidite koliko smo spremni u tome žrtvovati i koliko naš narod to inertno doživljava. Za „lex Perković“, prema anketama, zna samo 8 posto Hrvata. Kako sada stvari stoje s promjenom Ustava, vjerujem da će se desiti shema „pojeo vuk magare“, sudit će mu se u Hrvatskoj i sve će završiti farsom kao što je završilo suđenje njegovu suradniku Sindičiću. Neće biti kriv. Bit će to još jedna zabava za narod i potrošena sredstva iz proračuna, a on će na kraju izići kao pobjednik.

Što je s lustracijom?

-Teško je očekivati da će biti lustracije kako se neki nadaju. Kada bi se i donio takav zakon, neće se više imati koga lustrirati. Ja sam neka zadnja generacija Udbe pa imam 52 godine. Možete misliti koliko imaju oni koji su drmali Udbom. To su već stari senilci nesposobni uopće razmišljati i razgovarati što se onda radilo. Nije to napravljeno na vrijeme.

Svi ti suradnici, koji su se dokopali nekakvih funkcija su već u godinama, ostvarili su što su u životu htjeli: političku funkciju, svoj biznis, a sada su u penziji. U zatvor ga ne možete voditi, jer je bez dokumentacije teško dokazati, a ona je 90-ih uništena. Dio mikrofilmova je u Beogradu, a dio dokumenata su uzeli oni koji su bili na čelu Udbe, Perković, Gabrić. Bili bi ludi da to nisu uzeli sobom, jer im je to spašavalo život i egzistenciju.

Je li KOS imao drukčiji interes od Udbe u nas?

- U svakom slučaju. Fascinirala me snaga KOS-a za vrijeme rata. KOS se mora doživljavati kao YU služba. Znači njihov motiv je sasvim drukčiji od Udbe. Bojim se da se nitko nikada neće usuditi napraviti analizu štete koju su oni napravili u vrijeme rata na našim prostorima, jer su bili umreženi u HV, u naš sustav. Najbolji su primjer registracijske tablice HV-a.

Kad smo mi progutali takav mamac kao somovi da nam oni stave na službena vozila žute reflektirajuće tablice, koje su zapravo bile označena meta i danju i noću kako bi nas lakše mogli pogoditi i da su ih u HV-u zadržali do danas, onda vam je sve jasno. Pokažite još jednu vojsku u svijetu s takvim oznakama. Obično su to crne, sive, matirane, nevidljive. Uspjeli su ući u naš sustav i zaustavljati akcije kada bismo bili nadomak pobjede.

Kakav je rang uhode u Udbinoj organizaciji?

- Uhoda je suradnik, kakvih ima u svim svjetskim službama, kao stavka obrane, spreman raditi na zadanom objektu, može biti bračni drug, dijete, roditelj ili nepoznata osoba. U javnosti je odjeknuo primjer žene iz Bjelovara koju je prije godinu dana CIA zavela da prijeđe na muslimansku vjeru i uda se za člana Al-Qa’ide, samo da ih odvede do njega radi likvidacije. Žena nije pojma imala što joj se događa, vođena je, a uništen joj je život. Gotovina je odrađen na istu shemu kao što je to radila Udba. Netko je iz današnje službe morao ozvučit njegovo dijete i njegovu suprugu da bi prateći te informacije otkrio gdje se on trenutno nalazi radi hapšenja.

Čovjek je odležao u zatvoru osam godina, sva sreća je izišao van zdrave pameti, ali uništili su njegovih osam godina, djetinjstvo njegove djece, njegovu suprugu, obitelj, prijatelje. To je taj pritisak koji sam ja nosio na sebi i koji me natjerao da kažem ljudima da sam to radio i ako mogu da mi oproste i bit će i meni lakše. Bez vjere u Boga bilo bi teško. Jer i nakon 22 godina izvan službe noću sanjam teške snove. Vrše se pritisci za razne usluge s primamljivom plaćom, a ta služba vuče kao droga ili alkohol.


ANA DRAGIČEVIĆ/Slobodna Dalmacija

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... k-u-državi
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Sun Nov 03, 2013 12:57 pm

Christophe Dolbeau: Hrvatska i smrdljiv duhovi Udbe

Autor Christophe Dolbeau
Nedjelja, 03 Studeni 2013 11:47


Nedavni diplomatski spor između Berlina i Zagreba , kao i upadljiva odsutnost njemačke kancelarke Angele Merkel tijekom svečanosti 1. srpnja 2013 , kojim je obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju, doveo u središte pozornosti nerazjašnjeno pitanje o zločinima UDBA , bivše jugoslavenske komunističke tajne policije .

Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi - donošenjem posebnog zakona u njegovo ime . Ovaj pojedinac , koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatskoj , sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena .

Gledana 45 godina od strane hrvatskog iseljeništva i nacionalista kao noćna mora ,zlokobna“ UDBA se uspjela ušuljati tijekom nedavnog rata za oslobođenje Hrvatske ( 1991 - 1995) , a preživjela je i promjenu režima . Dali su potporu prvom hrvatskom predsjedniku Franje Tuđmana , kako bi izbjegli lustraciju. Ministarstva, Sabor, mediji , gospodarstvo, uprava , diplomacija - rijetka su javna područja gdje su ti bivši suradnici UDBA-e ne drže glavne pozicije .

Primjerice , u nedavnom članku ( 10. lipnja 2013 ) ,Daily Mail piše o iznenađujući imenovanju hrvatskog političara Neven Mimica , kao europskog povjerenika . U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije . Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura , gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti . To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih " liberalnih " potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.

Nastala 1946. u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, jugoslavenska komunistička tajna služba ,UDBA , zamišljena je kao Protuobavještajna agencija i politička policija , što je pak bila njezina daleko najvažnija zadaća. UDBA se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno Uprave ( "unutarnji neprijatelj", " neprijateljska emigracija ", " stranim obavještajnim službama ", " praćenjem i prisluškivanjem“) . U UDBA-i je bilo zaposleno stotine agenata , analitičara, i suradnika, kao i tisuće informatora. Osnovana je gusta zavjerenička mreža , koja je djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji , bila je aktivna u svim gradovima i selima u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika . Cijeli špijunski aparat je pratila nacionalna Uprava Udba-e sa sjedištem u saveznoj Beogradu , glavnom gradu bivše Jugoslavije . Za razliku od mnogih drugih komunističkih zemalja , republički centri UDBA-e centara u bivšoj Jugoslaviji uživali su visoki stupanj autonomije, a svakim se centrom upravljalo iz svog područja. Međutim ,drugi dio bio je zadužen i za zapošljavanje tajnih agenata u inozemstvu .

Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu . Općenito , i osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska , što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije ,UDBA je uspjela provesti najmanje 68 do 69 likvidacija , pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene , 23 pokušaja ubojstava ( s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava ) , 4 otmica čije žrtve su preživjeli i dva pokušaja otmice .

Uprava koja je bila zadužena za " unutarnje " neprijatelja imala je bolje educirano osoblje, zahvaljujući tadašnjim jugoslavenskim vlastima, čija je paranoja bila toliko velika da je moguće agente i doušnike „vidjela“ u raznim ministarstvima , među svećenstvom , pa je stoga svoje suradnike tražila među članovima komunističke partije, tisku , među radio i TV novinarima , sucima , odvjetnicima, učiteljima i komercijalnim menadžerima . Sveukupno, a s obzirom opsega svoje velike mreže , UDBA je postala okosnica jugoslavenske federacije i njegova komunističkog režima . Svatko se bojao UDBA-ine sveprisutnosti i njenih iznimno brutalnih postupaka.

Gangsterske metode

Ako se može priznati da je prikupljanje političkih , vojnih i ekonomskih podataka potrebno u nastojanju da zaštiti državu i na taj način donese neke prednosti u sigurnosti svojih građana, špijuniranje svojih sunarodnjaka, nečovječno postupanje i ubojstva, trebali bi biti okarakterizirani kao gangsterske metode i čin čistog divljaštva . Za gotovo pedeset godina ( 1946-1990 ) , upravo je to bio težišna aktivnost jugoslavenske Udbe i njezinih agenata.

Zatvaranja , premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava , a kasnije odvjetnik ) je uhićen 1965 . On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajne hendikep . Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima ", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme .

II. odjel UDBA-e zadužen za borbu protiv " neprijateljskih emigranata " primjenjivao je još gore metode , a nije oklijevao posegnuti ni za "posebnim" operacijama , odnosno , ubojstvima . Njihova aktivnost vođena je na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima ( prijeteći im , ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena , što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu. Ukratko, drugi odjel, koji je vodio Josip Perković - bio je prilično jednostavno organizirana kriminala agencija .

Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti . Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao " teroriste" u zemljama domaćinima . Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je , kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija , šest mladih Hrvata (" Hrvatska šestorka" ) završila iza rešetaka na 15 godina.

Usput , a osim ove zastrašujuće slike od UDBE , vrijedno je spomenuti da je jugoslavenski režim donio neka pravila za sigurnosnih službi . Članak XVI. ovih pravila propisivao je da su njezini agenti dužni " poštovati slobodnu volju, humanizam , slobodu i prava građana ". Cinizam i licemjerje koje oduzima dah .

Neobična okrutnost

Promatrajući veliki popis zločina i posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti i velika količina zlobe koji karakterizira ubojice. Vrlo često hrvatske žrtve su bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom, ili im je prerezan vrat, ili im je glava razbijena sjekirom . ( Ovo je zastrašujući način na koji je ubijen Jozo Oreč , hrvatski iseljenik , ubijen je u Johannesburgu ( Južna Afrika), u prosincu 1977 godine. ) U nekoliko navrata , rodbina , pa čak i djeca od UDBA-inih ciljeva su sjeckni na komadiće . U kolovozu 1972, kada je Stjepan Ševo ubijen od strane svog "prijatelja" Vinka Sindičića ,ubojica Sindičić također je ubio njegovu suprugu i njegovu kćerkicu , Rosemarie , u dobi od devet godina. Iako je osumnjičen da je ubio desetak hrvatskih iseljenika , Sindičić je trenutno bez ikakve kazne kočoperi po Hrvatskoj, s pristojnom mirovinom.

Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerku ( 9 godina ), dobila je 58 uboda nožem .

Ta je okrutnost bila vjerojatno zbog činjenice da je u cilju provedbe " napadačke operacije ", UDBA često angažirala kriminalce i psihopate . Takva taktika je imala dvostruku korist : prvo, krvnik bi bio potpuno beskrupulozan i , u slučaju da je uhvaćen , nemoguće bi bilo dokazati da je imao bilo kakve veze s jugoslavenske službe sigurnosti. Nakon što bi počinili zločin, većina ubojica vratila bi se u Jugoslaviju , gdje su bili amnestirani , primili novac , ili je postao vlasnici noćnih klubova i restorana na Jadranu . Neki od tih ubojica se vjerojatno još uvijek živi …

Vrijeme hladnog rata

Zamagljujući svoje tragove nakon počinjenog ubojstva, UDBA je uvijek vodila računa o tome za ostavljanje određenih dokaza, putem kojih će kasnije potkrijepiti svoju tezu o "unutarnjim razračunavanjima među htvatskim iseljeništvom“ . Dobro obaviješteni od strane svojih agenata o manjim incidentima i svađama koje su se događale među iseljeničkim skupinama, Udba je često znala, ako je bilo potrebno, i sama ih podsticati, što je za posljedicu imalo stvaranje međusobnog nepovjerenja među iseljeništvom.

Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.

Očito je da takav manevar UDBA-e, nije mogao zavesti istinske stručnjake za dugo , ali je bilo dosta namjerne naivnosti u zemljama domaćinima. Na žalost , većina zapadnih zemalja imala je dovoljno razloga za nespremnost istraživanja zločina počinjenih od strane jugoslavenske UDBA-e , jer zbog geopolitičkih razloga "nesvrstana " Jugoslavija u tim je zemljama imala poseban tretman.

Ponekad je to "neznanje " znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojica . U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija ,BKA , pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića . ...

Kada je u pitanju Francuska, čudno je da ni jedno UDBA-ino ubojstvo ili otmica hrvatskog emigranta još uvijek nisu riješeni. Na primjer, 17. listopada 1978. hrvatski novinar Bruno Bušić je ubijen u Parizu , a francuska policija nikada nije identificirala, niti uhitila, počinitelja ovog kaznenog djela . Kasnije je postalo poznato da je za pripremu ove operaciju bilo angažirano nekoliko agenata i doušnike koji su došli u Pariz , zajedno s nekoliko visokih časnika Udbe ( najmanje tri šefa regionalnih ureda , nekoliko nacionalnih rukovoditelja i jedan ili dva federalna šefa ) . Čini se nevjerojatnim da je ova neobična operacija, uključujući dolazak i odlazak, mogao proći bez znanja ugledne francuske protuobavještajne agencije ,DST .

Jedan stručnjak američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio : " Tito je imovina na Zapadu , tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani ( ... ) Za vrijeme Hladnog rata , UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima ".

Zločine treba kažnjavati

Smrdljivi duhovi UDBA i druge Jugoslavije, s plaštom i bodežom, još su uvijek prisutni u Hrvatskoj . Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti deseci bivših UDBA-ša nisu odgovarali za počinjene zločine. Oni su čak zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeti na svoje potomstvo . Većina ubojice danas u Hrvatskoj živi u udobnog materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.

Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri . Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE , braća J. , zvani " Šimun " (ili " Šime " ) i " Đorđe " , dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.

Naravno , nacionalno pomirenje je potrebno , ali će biti vrlo pogrešno nastaviti živjeti u vjerovanju da je kolektivna amnezija i nekažnjavanje najtežih zločina rezultirati bilo čim dobrim. Anglosaksonci vole reći da se " zločin ne isplati " . Međutim, s Perkovićem, Sindičićem i ostatkom te komunističke skupine , Hrvatska trenutačno dokazuje suprotno !

Christophe Dolbeau/ theoccidentalobserver.net

HRsvijet


Christophe Dolbeau je stručnjak za revolucije i špijunažu, a autor je i mnogih knjiga koje se bave komunističkim zločinima i sudbinom istočne Europe tijekom takozvanog hladnog rata . Autor je Petit dictionnaire des otpori nationales à l'Est de l' Europe (1917-1989) : Face au bolchevisme ( Arctic , 2006) i La Guerre d' Espagne ( Atelier Fol'fer , 2010) .






http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

Post Reply