UDBA - naša sudba

Neobavezna rasprava bez svađa.
User avatar
DeeJay
Accurate Shooter
Accurate Shooter
Posts: 499
Joined: Thu Sep 30, 2010 4:51 pm
Location: Kmeti kod Umaga

Re: UDBA - naša sudba

Post by DeeJay » Sat Jan 18, 2014 10:50 pm

Nije Mladen Bajić nikakav državni odvjetnik, on je advocatus diaboli što je već nebrojeno puta pokazao.
To be sure of hitting the target, shot first and, whatever you hit, call it the target.

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Sat Mar 15, 2014 12:51 pm

Mladi jastreb: 'UDBA me kidnapirala pet dana nakon pada Vukovara!'

Autor: Snježana Vučković
Datum: subota, 15. ožujka 2014. u 11:09

"Oni su manipulirali, oni su kidnapirali, oni su radili za "drugu stranu", oni su na kraju iz Brozove Udbe bez ikakvih provjera jednostavno prešli na Tuđmanovu stranu. I eto ih i danas. Tu su. Među nama. Prema tome, u Hrvatskoj se mora provesti lustracija", kaže Pavković.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) podsjeća o udbaškim uhićenja naših heroja. Njegovo priopćenje donosimo u cijelosti:

Hrvatskoj je prijeko potrebna lustracija, koju traži i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara.
Namnožilo se (kao gmazova) bivših Udbaša u svim službama. Neki su čak našli zaposlenje i u velikim tvrtkama. Ti ljudi uopće ne odgovaraju za kriminalne i ine radnje koje su činili i nakon 1991., kada su samo nastavili svoju djelatnost iz Brozova režima. Bio je rat pa prvi hrvatski predsjednik i njegovo najuže rukovodstvo nisu se imali vremena baviti i bivšim Udbašima, koji su gotovo preko noći od vukova postale ovce. Pritajili su se da rade za Hrvatsku. Tek je nedavni slučaj Perković tek malo odškrinuo vrata Udbaškim zločinima. Sad je red da se i te ljude pita: Gdje ste bili i što ste radili? Eto, bivši Udbaši, samo nekoliko dana nakon okupacije Grada Vukovara, usred Zagreba kidnapirali su i posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića-Mladog Jastreba! To sam objavio u knjizi "Rušitelj ustavnog poretka" još 1995., ali sve do danas ovo je svjedočanstvo ostalo prešućeno i marginalizirano. Pa, kako su bivši Udbaši, u hrvatskim odorama kidnapirali posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara? O tome u ovoj knjizi koju sam uredio i predio (str.26-27) svjedoči i sam Borković.

Kaže. "Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991.(dakle pet dana nakon okupacije Vukovara!) bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz (čujte sad ovo!) kabineta generala Antona Tusa (inače bivšeg oficira JNA), tadašnjeg Načelnika GSHV. Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikad nisam saznao zašto, ali to su učinile tadašnje strukture SIS-a (dakle bivši Udbaši, op.p.). Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz
Ministarstva obrane.

Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice na ruke, a potom odvezli (na podu automobila, kao najvećeg zločinca, op.p.) u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti! (Udbaška posla, op.p.) Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikad mi ga nisu vratili). Kazala su da sam u kućnom pritvoru. Jedne večeri sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića-Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u društvu s Udiljakom.

Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Čuo sam da je i zatvorena Ljilja Toth ali je nisam poznavao i prvi put smo se sreli i upoznali u hotelu Internacional, kada je puštena iz pritvora." Borković dalje navodi da "sve što su od mene tražili u pritvoru je da pričam o događajima od mog ulaska do mog izlaska iz Vukovara. Svaki su mi dan obećavali (Udbaška posla!) da će me pustiti "sutra". Isljednici su mi govorili da nisam zatvoren nego da me čuvaju da me netko ne bi ubio. Jednog dana sam napustio Lašćinu (pobjegao je, op.p.) i otišao u grad, u Klub Vukovaraca. Ovaj put bez lisica."
Moramo istaknuti da su Borkovića nakon toga ponovno uhitili na glavnom zagrebačkom trgu, (tražilo ga je pedesetak policajaca1) te da je još tri tjedna proveo u pritvoru. Nakon toga su ga jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega. Nitko mu nikada sve do danas nije položio račune, niti ga priveo istražnom sucu kao okrivljenog, niti je ikada vidio svoj nalog za uhićenje. Osim svjedoka nema ni dokaza da je bio pritvoren. Oko uhićenja Borkovića i Dedakovića glavnu riječ je vodio, a to drugi nego stari, provjereni Udbaš – Josip Manolić, koji je Borkovića i optužio za "rušenje ustavnog poretka". Borković je cijelo vrijeme bio na ratištu u Vukovaru, a Manolić cijelo vrijeme u Zagrebu!

Možete li zamisliti da su Izraelci ili Amerikanci tako radili sa svojim najvišim ratnim zapovjednicima?! Borkovića optužuje čak i jedan Denis Kuljiš kojem nisu mogli naći adekvatne hlače, pa su ga poslali kući. Danas je njegovo ime u Registru branitelja i piše da je "dva dana bio u borbenoj postrojbi!". Zanimljivo je da general Tus na sramno uhićenje Borkovića uopće nije reagirao. A uhitili su ga poput psa i to (zamislite!) zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara - u njegovu uredu! Da su se srpski četnici "dočepali" Borkovića u Vukovaru visio bi na banderi. E, to su pojedinci (Udbaši!) htjeli, ali nisu bili te sreće.

Stoga, već i sam taj "slučaj Borković" (jedna od epizoda!) dovoljno govori ono što je pričao i navodni ubojica Perković- da su Udbaši stvorili hrvatsku državu! Oni su manipulirali, oni su kidnapirali, oni su radili za "drugu stranu", oni su na kraju iz Brozove Udbe bez ikakvih provjera jednostavno prešli na Tuđmanovu stranu. I eto ih i danas. Tu su. Među nama. Prema tome, u Hrvatskoj se mora provesti lustracija, koju zahtjeva i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Nikada nije kasno. Bivši Udbaši nemaju što tražiti u hrvatskoj policiji, odvjetništvima, Državnim odvjetništvima, tvrtkama, pravosuđu, u Saboru, na najvišim funkcijama od općina do županija pa sve do veleposlanstava u svijetu.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ovara.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Wed Mar 19, 2014 1:32 pm

Kako Branko Borković ne vidi 'paukovu mrežu' koju je još 1991. ispred Franje Tuđmana pokušao 'isplesti' KOS JNA?

Utorak, 18 Ožujak 2014 14:08 .

Nekadašnji poručnik JNA i posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković više se od dva desetljeća trudi biti jednim od kotačića „nevidljive“ ekipe koja pokušava oblatiti predsjednika Franju Tuđmana i proglasiti ga najodgovornijom osobom za pad Vukovara i sve što se tamo kasnije dogodilo. Naš sugovornik, u to vrijeme dužnosnik mlade hrvatske administracije, je ostao iznenađen činjenicom kako Borković ne prepoznaje kako se zapleo u mrežu koju je koncem 1991. pred tadašnji hrvatski državni vrh postavio KOS JNA.


Branko Borković je u Sarajevu završio srednju vojnu školu JNA, a 1986. i tehničku vojnu akademiju, te stekao čin poručnika JNA. Do početka Domovinskog rata bio je u službi JNA u Zagrebu. U kolovozu 1991. napustio je JNA i stavio se na raspolaganje Zboru narodne garde.

U prvim trenucima u vrhu ZNG-a donesena je odluka da mladi poručnik Borković ide u Dubrovnik. Međutim, general Imra Agotić, također prebjeg iz JNA, koji je u to vrijeme bio na čelu ZNG-a, tada ga je pitao hoće li ići u Vukovar s obzirom da su se pojačali napadi JNA na taj grad.

Ratni put – od prebjega iz JNA do zapovjednika obrane Vukovara

Zajedno s Milom Dedaković stigao je potkraj kolovoza 1991. u Vukovar. Dedaković je postao zapovjednik a on njegov zamjenik. Dobili su šifrirana imena: Jastreb i Mladi jastreb. Početkom listopada 1991., Dedaković je raspoređen u Vinkovce, a zapovjedanje obranom Vukovara preuzeo je Branko Borković i tako postao posljednji zapovjednik obrane ovog grada.

Međutim, detalji iz životopisa Branka Borkovića ukazuju na činjenicu da je kao zapovjednik obrane Vukovara, autonomnom odlukom napustio zapovjedništvo u Vukovaru 16. studenog 1991., odnosno dva dana prije službenog pada grada te četiri dana prije neslužbenog i stvarnog pada grada heroja.

Nakon pada Vukovara i dolaska u Zagreb, Dedaković i Borković bivaju uhićeni su pod sumnjom da su htjeli rušiti ustavni poredak.

Borković je u svojim kasnijim izjavama tvrdio da je uhićen na prevaru kada je došao na razgovor kod generala Tusa.

-Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991. bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz kabineta generala Antona Tusa, tadašnjeg Načelnika GSHV. Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikad nisam saznao zašto, ali to su učinile tadašnje strukture SIS-a. Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz Ministarstva obrane. Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju i stavili mi lisice na ruke – svjedočio je Borković o načinu svog uhićenja.

Kontakti sa Šljivančaninom i autonomna odluka o napuštanju Vukovara

Govoreći o razlozima tadašnjeg Borkovićevog uhićenja, bolji poznavatelji tadašnjih prilika ističu kako je bilo obilje materijalnih dokaza o čestim kontaktima Branka Borkovića i srpskog majora JNA Veselina Šljivančanina, što je uz samovoljno napuštanje obrane Vukovara bio ključni razlog za tadašnje uhićenje poručnika Borkovića.

-Kako se s Borkovićem postupalo u pritvoru je jedna stvar, a nešto sasvim drugo su njegovi eventualni kontakti sa srpskom stranom i samovolja u obnašanju dužnosti – tvrdi naš sugovornik, koji je u vrijeme pada Vukovara bio visokopozicionirani dužnosnik u tada mladoj hrvatskoj administraciji.

Po dolasku u Zagreb, Borković je razvio matricu o navodnoj odgovornosti službenog Zagreba za pad Vukovara, što se umnogome podudara s nekim aktivnostima mreže KOS-a, ali i nekih drugih struktura nesklonih hrvatskoj državi, navodi naš izvor.

- Hrvatska je tada bila nenaoružana i skoro bez vojske. Borković je ultimativno zahtijevao slanje svih raspoloživih snaga u Vukovar, a tih snaga jednostavno nije bilo. Postojala je jedino mogućnost slabljenja obrane Zadra, Gospića, Karlovca, Siska, Novske, Zagreba, Pakraca i drugih napadnutih mjesta te slanja tih efektiva u Vukovar, što su predlagali i neki njegovi kasniji istomišljenici, također prebjezi iz JNA. Međutim, državni vrh je prilikom donošenja odluke vodio računa o tome da je glavnina efektiva Banjalučkog korpusa bila razmještena u širem rajonu Papuka i zapadne Slavonije – tvrdi naš izvor, navodeći kako je upravo u tome skrivena zamka koju je političko-vojnom vodstvu i predsjedniku Tuđmanu bio namijenio tadašnji vrh JNA.

Ne vidi zamku KOS-a JNA

Naš sugovornik iznenađen je tadašnjim ali i današnjim izjavama Branka Borkovića, navodeći kako bi kao školovani oficir JNA morao puno bolje prepoznavati neka zamke u koje se zapleo.

- Da je došlo do toga što je Borković predlagao, Banjalučki bi korpus krenuo prema Virovitici, što bi cijeli istočni dio Hrvatske dovelo u okruženje. Istodobno, banijske bi efektive JNA krenule prema Karlovcu i Sisku, a Kninske prema Zadru i Gospiću, što bi prema tadašnjem planu JNA dovelo do izlaska JNA na liniju Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica i potpunog odsijecanja Damacije i Slavonije od ostatka zemlje – navodi naš sugovornik, iznenađen kako jedan školovani poručnik JNA poput Branka Borkovića ne vidi u kakvu se zamku upleo.

>>Branko Mamula: Vukovar i Osijek je trebalo zaobići i udariti izravno na Zagreb

Umjesto realnog i trijeznog sagledavanja znanstvenih i povijesnih činjenica Borković je posljednjih desetak godina bio jedan od značajnijih „kotačića“ putem kojih su određeni krugovi u Hrvatskoj, ali i izvan nje, pokušavali dokazati navodnu Tuđmanovu odgovornost za pad Vukovara, istodobno prešućujući svoj „grijeh propusta“.

Tuđman mu glavni krivac

Komentirajući ovih dana svoje uhićenje 1991. godine, Borković se osvrnuo i na izvješće tzv. Manoličeve komisije, koja je istraživala cijeli ovaj slučaj, pokušavajući otvoreno kriminalizirati cijeli tadašnji državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom.

- Taj dokument je nastao nakon okupacije Vukovara kao dijela obrambenog mehanizma da se sakrije da se Vukovaru nije adekvatno pomagalo. Time su se sakrili svi oni ratni profiteri, šverceri oružja, kriminalci, pljačkaši koji su se kasnije izrodili u velika megacarstva koja danas gospodare hrvatskom državom – naveo je Borković ovih dana u razgovoru koji je objavio jedan tjednik, koji ga sustavno pokušava predstaviti kao novog lidera na političkoj sceni u Hrvata.

Istodobno, prešućujući ponovo detalje istrage „mladi Jastreb“ se zapetljava u unutarnji sukob „mi i oni“, svjesno ili nesvjesno amnestirajući ulogu JNA u razaranju Vukovara.

-Na to smo mi tada ukazivali i prozivali, a Vukovar se kroz to izvješće željelo prikazati kao da smo ga mi uništili, da smo mi svega imali jer su to oni, kako kažu, slali – ističe „mladi jastreb“

Zanemarujući činjenicu da je privatizacija tadašnjih društvenih poduzeća kreirana i otpočela još u vrijeme dok je on nosio uniformu mladog oficira JNA te da među 200 najbogatijih ljudi u Hrvata ima svega osam članova HDZ-a, Borković i u tome, opet, vidi Tuđmanovu krivnju,

- Procesa pretvorbe - to je bilo otimanje društvene imovine svih građana RH - do nasilne privatizacije po vrlo čudnim zakonima. Bogatstvo je na taj način završilo u privatnim rukama jednog uskog kruga ljudi koji je praktički nova elita. Postali su bogati kao najbogatiji Amerikanci – kazao je Borković, naglasivši kako je to jedna od najvećih Tuđmanovih mana.

Zanimljivo je kako je ovo Borković izrekao u kontekstu najave podizanja tužbe protiv Ninoslava Pavića, zbog natpisa o dogovorenom ratu. Međutim, analiza napisa o ovoj temi objavljenih u izdanjima EPH pokazuje da je poslije generala Martina Špegelja upravo Borković bio najčešći sugovornik Pavićevih novinara u kojima je neprestano ponavljao priču o dogovorenom ratu i navodnoj Tuđmanovoj krivnji.



J. Zdunić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Wed Apr 02, 2014 7:09 pm

PODLE BRITANSKE IGRE: Zašto Nijemci toliko žele, a “hrvatska” politika ne da udbine mesare?

Sunday, 30 March 2014 19:35


Nijemci sad žele razotkriti upletenost UDBE u likvidacijama u Jugoslaviji – radi se, navodno, o nekoliko stotina folksdojčera likvidiranih u Jugoslaviji, ali i o šezdesetak ubojstava koja je UDBA izvela u Njemačkoj. No, i mnogo više od toga – radi se o tome da je, kako se čini, upravo britanska tajna služba inscenirala pokolje u Ahmićima i Stupnom Dolu!

Ima li Milanovićev tata broj noge 47, kad je on toliko ustrajan u neizručenju Mustača? Je li netko od njemu bliskih udbina pepeljuga? Ili se ipak radi o upletenosti britanskih tajnih službi u događaje poput Ahmića i Stupnog Dola, i Njemačkoj odlučnosti da to raskrinkaju?
Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske tajne službe, bit će izručen Njemačkoj zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Tako je u četvrtak nepravomoćno odlučio Županijski sud u Varaždinu razmatrajući izvršenje Europskog uhidbenog naloga zbog kaznenog djela pomaganja i poticanja na ubojstvo prema njemačkom Kaznenom zakonu. Kraj je to trakavice koja bi se mogla nazvati “ne damo naše udbaše”.
To je točka na kojoj bi, u iole normalnoj državi, premijer bio smijenjen jer je lagao naciji o tome da ne mogu biti izručeni: naprotiv, on se nije našao ponukanim čak niti ispričati se zbog laži da izručenje Perkovića i Mustača nije moguće dok se ne promijeni ustav! Promjenu ustava više nitko ne spominje, niti “zaštitu branitelja”, čime je dokazano ono što smo ionako i znali.


Istovremeno, to je točka na kojoj bi razuman čovjek prihvatio poraz i pokrio se ušima, moleći Boga da se sve što prije zaboravi. Milanović nije od te vrste ljudi:razumnih. Reakciju na odluku suda iz centralnog komiteta na Iblerovom nije trebalo dugo čekati.

“Obzirom da mi predlažemo zakone, Sabor ih donosi, a Njemačka ih tumači i provodi na jedan način, a naši sudovi na drugi način, mi ćemo kada sve ovo završi naći načina da kao Vlada Saboru predložimo odgovarajuće mjere u okviru naših ustavnih i zakonskih ovlasti, u cilju poštivanja pravnog poretka RH i provođenja, a ne tumačenja zakona koje je donio Hrvatski sabor, koje sam osobno potpisao i u kojima znam što stoji”, poručio je Milanović sinoć javljajući se u središnji Dnevnik HTV-a.

Drugim riječima, Milanović je rekao: “Mi ne poštujemo neovisnost pravosuđa i trodiobu vlasti. Mi priznajemo samo sud svoje partije. Mi zakone donosimo, tumačimo i provodimo onako kako to nama u partiji odgovara, a sudovi su samo transmisija partijske volje”. Ukratko: Milanović se, s oproštenjem, posrao na demokraciju. On još uvijek, reklo bi se živi u 1945., ili 1948. Tragikomično za političara koji nije stasao u komunizmu, već u demokraciji. Demokracija je, najkraće rečeno, procedura. Proces u kom sve zainteresirane strane imaju pravo reći svoju riječ, jer u osnovi su u demokracijama svi ravnopravni, ili bi to trebali biti. Ali Milanović smatra da je partija malo ravnopravnija.

Gotovo naglas jednaku stvar je rekao povodom odluke o izručenju Perkovića: “Radi se o čovjeku kojeg nitko od nas ne poznaje, ali ovdje se radi o poštovanju zakona. Ja vrlo dobro znam što piše u zakonu, ali sudovi imaju svoje ingerencije. Jedan je odlučio na jedan način, a drugi sud na drugi način”. Naravno, u normalnoj državi sudovi ne mogu odlučivati na ovaj ili onaj način o istom, zato je tu Vrhovni sud da se brine o jedinstvenim pravnim standardima. Opaska “ja tog gospodina uopće ne poznajem” nije vrijedna komentara, kamoli one o “poštivanju zakona”, na primjeru Merzelice i Sabe zadnjih dana vidimo koliko je principijelno to zalaganje Milanovića za poštivanje zakonske procedure. Nismo djeca pobogu. Jadnije izmotavanje od Milanovićevog je teško i zamisliti.
Pokušao je izvarati Angelu Merkel i Europsku Komisiju bizantinskim “Lex Perkovićem”, i dobio po nosu. Oni koji su ga doveli na vlast – njega i Josipovića – nisu ga mogli zaštiti:

U Europi, kakva god bila, važe pravila. Važi poštivanje potpisanog. Nadasve, važe zakoni, a pravosuđe nije pod političkom kontrolom na način na koji je to u Hrvatskoj. U EU nemaju svog Bajića, koji će se žaliti na dobivenu presudu, a neće na onu koju je izgubio.
No, čemu takvo blamiranje? Takvo kalimerovsko cendranje oko dvojice ostarjelih mesara u službi jugoslavenske tajne policije? Zašto bi demokratska hrvatska vlast štitila ostatke ostataka antidemokratske jugoslavenske opcije? Što to oni znaju što se ne smije saznati?

Vjerojatno ne previše. Vjerojatno je veći problem ono što o Mustaču i Perkoviću znaju Nijemci. Milanović je govorio o istjerivanju King Konga. Radi li se o King Miši Brozu, sinu neumrlog Maršala, i Kong Ivici Račanu? Prvi je, zajedno sa sinom Mike Špiljke, Vanjom, danas vlasnikom naftne kompanije u Švicarskoj, haračio INA-om u godinama kad tamo nije bilo nikog tko nije krao. Drugi je, kad je ubijen Đureković, bio u Centralnom Komitetu koji je morao dati odobrenje za takve likvidacije, koliko se zna o radu tajnih službi Jugoslavije.

To bi bio udar ne samo na dva kamena temeljca “ugleda” partije – Tita i Račana, nego i na SFRJ kao takvu jer bi se pokazalo da je njeno rukovodstvo davalo naredbe za ubojstva kako bi prikrilo banditizam svoje mile dječice. Ali to ni izbliza ne objašnjava razmjere medijske, sudske i političke borbe za Perkovića i Mustača, a još manje Njemačku odlučnost da ih dovedu sebi. U svjetskim razmjerima nije viđeno, nikad, da se optuženom ubojici daje osam nastavaka intervjua u dnevnim novinama u kojima on bezočno laže o svemu, i to na očigled, pokušava optužiti mrtve ljude, prebaciti sve na neimenovane “srpske ubojice”, prodaje basne o “domoljublju” udbaških ubojica (“kilera”, kažu mediji, više bondovski zvuči, daje auru glamura običnim balkanskim mesarima sa sjekirama). Čitava infrastruktura države je stala u obranu te dvojice.

Nije tajna ni da su Perković i Mustač raznim vezama povezani s ljudima u hrvatskoj politici (Bianca, mahni ujaku Mustaču ‘đenja), da je Sanader čak živio u Mustačevoj kući, i da su udbaškim strukturama premreženi hrvatski mediji, politika, i sudstvo, što se vidjelo po odlukama suda u Velikoj Gorici.

Međutim, sve to ne objašnjava niti zašto je Nijemcima toliko stalo do Mustača, niti zašto je hrvatskoj politici toliko stalo da ga ne da. A u politici ništa nije slučajno. Stvari treba promotriti u širem kontekstu: borbe za prevlast na Balkanu. U Hrvatskoj – a isto tako u Bosni i Srbiji – se već sto godina, od izbijanja prvog svjetskog rata, malo toga događa bez upletenosti britanske obavještajne službe. Poznato je – i otvaranjem arhiva dokazano – da su oni stajali iza Simovićevog puča u Beogradu 1941. koji je gurnuo Jugoslaviju u Drugi svjetski rat, poznato je da su, kako bi spriječili izgradnju pruge Berlin – Bagdad, imali udjela u zbivanjima koja su dovela do Prvog svjetskog rata, i da je Jugoslavija tvorevina nastala isključivo zbog britanskih imperijalnih interesa, prvenstveno kako bi se suzbilo njemački utjecaj na Balkanu i onemogućilo pristup resursima na Bliskom istoku. U doba nastanka Jugoslavije, Englezi gospodare četvrtinom planete, a Njemačko carstvo se sastoji otprilike od male tvornice kobasica u Tanganjiki: industrijski i tehnološki, Njemačka je bila mnogo jača, no nije kontrolirala resurse, a Britanija je željela da to tako i ostane.

A kako je Jugoslavija od početka bila britansko čedo, tako je sve od AVNOJ-a do SDB-a i UDBA-e bilo dobrim dijelom kontrolirano i logistički popraćeno od Britanije, odnosno njene tajne službe SAS. Nijemci sad žele razotkriti upletenost UDBE u likvidacijama u Jugoslaviji – radi se, navodno, o nekoliko stotina folksdojčera likvidiranih u Jugoslaviji, ali i o šezdesetak ubojstava koja je UDBA izvela u Njemačkoj. No, i mnogo više od toga – radi se o tome da je, kako se čini, upravo britanska tajna služba inscenirala pokolje u Ahmićima i Stupnom Dolu!
Zvuči kao smjela konstatacija, no kad se pogleda što je sve britanska tajna služba na Balkanu bila umiješana – i u što je još umiješana, vrlo je vjerojatno da je ta informacija točna. Takve stvari su tipičan obrazac djelovanja SAS-a. Uostalom, upravo je Britanija imala najviše koristi od rata Bošnjaka i Hrvata: time je skrenuta pažnja javnosti sa zločina Srba, relativizirana uloga Hrvatske u ratu, otvoren prostor za osudu svih strana podjednako, a najviše od svega – onemogućeno stvaranje zajedničke fronte Hrvata i Bošnjaka koja bi suzbila srpske snage i uspostavila granicu utjecaja Britanije na Drini, dok bi sve s “ove strane” – Hrvatsko ili Bošnjačko – ostalo pod geopolitičkom dominacijom Njemačke. A u tom slučaju bi i britanske mogućnosti utjecaja na zbivanja u samoj Srbiji bile znatno umanjene, u korist Rusije.


Obavještajnu ulogu Britanije u zadnjem ratu dobro je ilustrirao Miroslav Lazanski pišući u Politici kako je godinama vjerovao da je bombardiranje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande. “Štoviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uvjeravao me u jesen 1991. da je riječ o namještaljci. Jer on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o ‘detonaciji improvizirane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom”, piše Lazanski. On je priznao da je bombardiranje Banskih dvora zaista izvršilo Ratno zrakoplovstvo SFRJ i da je to tada bila jedna od najstrože čuvanih vojnih tajni. Kasnije, kada je CIA objavila dokumente o događajima iz 1995, o tome da je “Franjo Tuđman bio spreman raketirati Beograd ukoliko Slobodan Milošević pošalje vojnu pomoć napadnutim Srbima u Hrvatskoj”, sjetio se britanskog vojnog atašea i njegove uvjerljivosti.

Sličnu stvar smo mogli čuti i na suđenju Generalu Praljku, koji je pričao o tome kako bi se britanski fotografi uvijek, nekim čudom, našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, tako i prilikom rušenja mosta. Naravno, sud u Haagu, kojeg kontrolira prvenstveno Britanija (Gotovina bi, da se nisu umiješali Amerikanci, do smrti trunuo u zatvoru) se nije htio baviti njegovim navodima o britanskoj umiješanosti u zbivanja u Bosni, o kojima je on govorio. No dovoljno je sjetiti se što su radili i govorili Carrington, Owen i Ashdown, i kako su uvijek suptilno, pod firmom “zaustavljanja nasilja”, isto razbuktavali i pazili da se rat ne zaustavi prije nego što oni ne ostvare svoje ciljeve i anuliraju štetu koju su britanski interesi pretrpjeli kolapsom komunizma i slijedom toga uspostave nove geopolitičke karte Europe.

A Britanija je bila prisutna i kasnije, upravo je britanski “novinar” (obavještajac) mjesecima sjedio u uredu drugog Hrvatskog predsjednika Mesića i tražeći dokumente koji bi ikako mogli kompromitirati Tuđmana. Njegov se nagli uspon od trećeplasiranog u predizbornim anketama do uvjerljive pobjede na izborima ne da drukčije objasniti nego obilnom logističkom, PR, i financijskom pomoći britanske tajne službe, kojoj se odužio “detuđmanizacijom” iste, odnosno reuspostavom udbaških struktura koje Tuđman nije uspio u potpunosti zamijeniti svojim ljudima, pa su na kraju smijenjeni svi njegovi, hrvatskoj lojalni ljudi, i vraćena vlast starim strukturama povezanim s vladom u Londonu. Dakle, sve što se u Hrvatskoj od uspostave neovisnosti do danas događalo, pa i prije toga, treba promatrati kroz prizumu odnosa Britanije, koja je oduvijek kao primarni cilj imala uspostavu svoje kontrole nad Balkanom što je uvijek podrazumijevalo stavljanje katoličkih zemalja bivše Austro Ugarske, koje prirodno naginju Austriji i Njemačkoj, pod kontrolu Beograda, i Njemačke.

Njemačka, s druge strane, želi stvari istjerati na čistac i prvenstveno provesti lustraciju u Hrvatskoj. Iz odnosa Hrvatske vlasti spram Njemačke, od koje zaziru i u koju ne odlaze ni u ludilu, dok su svako par dana u Londonu – uostalom, i kad je izbila kriza oko Perkovića Josipović je prvo otputovao u London – se mnogo toga može razabrati. Njihova putovanja su uglavnom na relaciji London – Beograd, a Vesna Pusić je, koliko se može saznati, svako par dana u britanskoj ambasadi i tuži se da joj rade ovo i ono. Jasno da bi padom udbaške infrastrukture u Hrvatskoj pala cijela piramida preko koje Britanija postavlja sebi lojalne kadrove na vlast u Hrvatskoj. Uostalom, ni u Srbiji nije drukčije: Vučić je, po svemu sudeći, također kadar kao i Josipović, instaliran da bi uveo Srbiju u EU, s tim da tamo kruna ima ponešto drukčije interese: otrgnuti Srbiju od ruskog utjecaja, jer bi time opet propalo ujedinjenje u “Jugosferu”, odnosno region Zapadni Balkan, ovaj put unutar granica EU.

Razmjeri panike koja je zavladala u redovima vladajućih i potezi koje vuku, kad se zna tko ih financijski i logistički pomaže, teško da se mogu objasniti ičim drugim do li inzistiranjem njihovih sponzora na neizručenju kadrova sa SAS-om oduvijek usko povezane UDBA-e Njemačkoj. Time će se Mustač, Perkovićev šef i de facto eksponent britanske službe, naći u Njemačkim rukama.

Razgradnja tog brižljivo građenog sustava premreženosti Hrvatske lojalnim britanskim kadrovima nije moguća unutar same Hrvatske, jer u njoj nema organizirane političke snage koja bi taj sustav mogla i načeti, kamoli ga uništiti i pokrenuti lustraciju, ne kao osvetu za komunističke zločine već kao čišćenje od kadrova koji, bilo pod krinkom jugoslavenskih, bilo hrvatskih tajnih službi, provode britansku politiku. Koliko su britanci utjecajni moglo se vidjeti i prilikom demonstracija za rušenje Jadranke Kosor, koje su izbile netom nakon što je ona osigurala ulazak u EU, i prestale kad se potpisivanje ulaska “mimo regiona” više nije moglo spriječiti. A u to vrijeme je Josipović lobirao okolo za odobravanje Srbiji statusa kandidata, bez uvjeta da prizna Kosovo, kao da mu se u zemlji ne događa ništa.

U svakom slučaju, medijska i sudska borba za Mustača i Perkovića dokazala je koliko su strukture obavještajnih službi snažno infiltrirane u medije, pravosuđe, gospodarstvo, politku, sve aspekte javnog života u Hrvatskoj. Gotovo četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, te strukture više ne bi imale nikakvog utjecaja da ih na životu ne održava neki vanjski sponzor. A tko je on nije nikakva tajna. Kad se zbivanja oko Perkovića i Mustača gledaju u širem kontekstu – onda se sasvim jasno može vidjeti da se tu radi o obračunu Njemačke, koja ih traži, i probritanske struje u hrvatskoj politici, koja ih pokušava zaštiti notkima i zubima.


Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

http://hu-benedikt.hr/?p=15141
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Tue Apr 15, 2014 11:46 am

ETO, SAD ZNATE I TKO JE NIKICA GABRIĆ

Autor Pero
Ponedjeljak, 14 Travnja 2014 22:15


Nekadašnji glavni skojevac, a današnji 'grandiozni' poduzetnik i Josipovićev ljubimac Nikica Gabrić svojom ulogom u progonu dr. Babića i onima najnaivnijima je uredno pokazao tko je i što je.



U brižno izrežiranoj predstavi odigrao je ulogu tzv. 'prvog lajavca', kako se kolokvijalno naziva tobože neutralna osoba koja iz čistog altruizma ukazuje na skretanje s partijskog kursa osobe koju je partija odlučila odstrijeliti, nakon čega po pravilu na scenu stupaju represivni organi.


Status 'prvog lajavca' je jedan od češćih statusa koji imaju naši istaknuti političari. Od najpoznatijih, vrijedilo bi izdvojiti Stipu Mesića koji je istu ulogu odigrao još tamo 1967. godine kad je u Saboru SR Hrvatske zatražio progon potpisnika deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, nakon čega je isti progon i uslijedio. Od novijih slučajeva, poznata je i uloga Vesne Pusić u sotoniziranju Vice Vukojevića zbog navodnog silovanja mlade muslimanke u logoru HVO, za što se puno kasnije ustanovilo da se radilo o potpunoj izmišljotini, ne samo da je izmišljen slučaj, nego je izmišljena i žrtva.

Podsjetimo, slučaj Vukojevićevog silovanja spomenut je prvi puta negdje 2000. godine, kad je Vukojević trebao postati ili je već postao sudac Ustavnog suda. Radilo se o izmišljotini bosanske obavještajne službe, a priču je medijski odradio udbaško-kosovski bilten, danas pokojni Feral, a također i pokojni Nacional. Priča se tada zavrtila, pa stala, i nitko nije pokušao dirati Vukojevića, no slučaj je ostao medijski otvoren - to je prepoznatljiv udbaški modus operandi. Slučaj je ponovno medijski aktiviran čak sedam godina kasnije, baš kad je Vukojević u Munchenu svjedočio na suđenju Pratesu za ubojstvo Đurekovića. Iako nije bilo nikakvih novih saznanja i indicija o silovanju, pukim slučajem se tema upravo tada ponovno otvorila u emisiji Latinica, nakon čega je Vesna Pusić, temeljem gledanja navedene emisije zatražila od Sabora privremenu suspenziju Vice Vukojevića s dužnosti suca Ustavnog suda. Vukojević nije suspendiran, ali je udba i tada pokazala snagu i namjere, i, ako i nije uspjela na taj način diskreditirati Vukojevića kao svjedoka optužbe, barem je uspjela zastražiti druge potencijalne svjedoke.

Slučaj Babić je u naravi vrlo sličan slučaju Vukojević. I u slučaju Babić radi se o reciklaciji stare informacije, odnosno medijske optužbe. Kao i Vukojevević, i Babić je za ono što mu se stavlja na teret prozvan godinama ranije, konkretno u Nacionalu 2004. godine, na što do danas niti jedna institucija nije reagirala, jer su očito mislili da im Babić ili nije opasan, ili ga kontroliraju. Sve do štrajka liječnika deset godina kasnije, kojem je na čelu upravo dr.Babić i koji sve više prijeti da postane iskra najavljenog generalnog štrajka.

I kad je partija zaključila da ipak ne kontrolira Babića i da ga ne može kupiti, odlučila se na vrlo rizičan proces kaznenog progona vođe sindikata u štrajku. 'Prvo lajanje' je očito povjereno upravo Nikici Gabriću kojeg proudbaški mediji već mjesecima favoriziraju kao vođu tzv. trećeg puta' i predviđaju mu 15% glasova na izborima, pa čak i u anketama dobija 15% glasova, iako do sada nije ni rekao ni napravio apsolutno ništa što bi imalo ikakav politički značaj, nego uglavnom sipa šuplju demagogiju svojstvenu svom političkom mentoru Josipoviću, i iako je za njega do sada čulo možda tek 10% birača. Slijed postupanja je već viđen: Gabrić odjednom, desetak godina nakon saznanja da je Babić lažni ratni vojni invalid, dobija iznenadan napad savjesnosti i kao da ga je osa ubola u dupe histerično javno prijavljuje Babića za lažiranje medicinske dokumentacije, pri čemu uglavnom od riječi do riječi ponavlja ono što je objavljeno prije deset godinam upravo tijekom štrajka liječnika. Pa, Gabriću, što si čekao deset godina? Nije ti pasalo financijski, ili si imao gubitak pamćenja? Ili nisi imao nalog svoje partije? I kako to da nisi u priču staru deset godina unio niti jedan novi detalj?

Naravno, nakon Gabrića, eto nama i Bajića, koji je također deset godina spavao zimski san i kao nije ništa znao, a onda je odjednom na temelju Gabrićevih izjava koje nisu ništa nego recikiranje stare informacije i on dobio ubod ose u dupe i u par dana skupio gomilu podataka i strpao Babića u zatvor, te mu opalio mjesec dana pritvora kao da se radi o četničkom ratnom zločincu. Pardon, loš primjer, da se radilo o kalvom četničkom ratnom zločincu, onda bi ga Bajić pustio da se brani sa slobode i pobjegne u Srbiju.

Koja nevjerojatna drskost i koje nevjerojatno smatranje ljudi budalama. Koja prozirna igra i koje debilna podjela uloga. Srećom, neće im uspjeti. Štrajk liječnika će možda i uspjeti sabotirati, ali generalni štrajk neće. Bezveze su igrali prljavu igru, u kojoj sve što su napravili jest politička likvidacija Nikice Gabrića, koji je ipak sam pao i sam se ubio na početku svoje političke karijere, koji je istovremeno i njegov kraj.

izvor: dragovoljac.com

http://croative.net/index.php/drustvo/i ... abri%C4%87
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Sat Jul 26, 2014 10:26 am

MUP nije SUP: Nećemo plaćati obranu Josipa Perkovića, nismo sljednik SDS-a!


MUP donio odluku: Nećemo financirati obranu Josipa Perkovića
Odvjetnik Anto Nobilo pozvao se da je MUP sljednik SDS RSUP SR Hrvatske
U MUP-u drže da nije tako pa neće ništa platiti, odvjetnik Nobilo će tužiti državu

Piše: D.M.
petak, 25.7.2014. 19:52



MUP JE poslijepodne odlučio kako neće plaćati obranu Josipa Perkovića, kako je zatražio odvjetnik Anto Nobilo, pozivajući se na Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu i pravni kontinuitet Zakona o unutarnjim poslovima.

MUP: Nismo sljednici Udbe

Zakon navodi da obavještajci čak i u mirovini imaju pravo na pravnu pomoć, ako se ne radi o kaznenoj prijavi koju je podnijela SOA. Perković se kao umirovljeni hrvatski obavještajac pozvao upravo na ovaj zakon, premda je djelo za koje se tereti u Njemačkoj, politička likvidacija emigranta Stjepana Đurekovića, počinjeno 1983. godine u doba kada je Perković vodio Odjel za neprijateljsku emigraciju Službe državne sigurnosti.

Odvjetnik Nobilo zatražio je plaćanje troškova na račun države temeljem argumenta kako je MUP pravni sljednik SDS-a RSUP-a SR Hrvatske. U MUP-u, pak, drže da tome nije tako pa su odbili financirati obranu.

Nezainteresirani Milanović: Ništa ja o tome ne znam

O zahtjevu se danas očitovao i premijer Zoran Milanović. Silom prilika. Pitali su ga. Ništa on o tome ne zna. Neke zakone zna, ali baš ovaj, o sigurnosno-obavještajnom sustavu, izmaknuo je nekako njegovoj pažnji. Zabrinjavajuće je to jer premijer ima valjda nekakve savjetnike i ljude koji brinu da bude informiran o najvažnijim stvarima u državi, a zahtjev za višemilijunskom pomoći iz državne kase za obranu bivšeg šefa hrvatske Udbe optuženog za likvidaciju hrvatskog emigranta, to neosporno jest.

Ili ni ti ne rade svoj posao ili Milanović ne želi da ga smetaju trivijalnostima. Zašto bi bio informiran kada je jednostavnije reći da ne zna.

Nobilo tuži državu, hoće li se obratiti Strasbourgu ako i to zakaže


Brz je u odgovoru na brzu odluku MUP-a bio odvjetnik Anto Nobilo, koji je za HRT najavio da će tužiti državu. Trebat će dokazati ni više-ni manje da je SOA nasljednik SDS-a. To se čini kao jedina preostala opcija, osim ako Nobilo i Perković ne odluče potražiti pravdu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, ako sud ne prihvati njihovu interpretaciju da je hrvatska tajna služba nasljednik hrvatske Udbe.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/mup- ... 62076.aspx
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Mon Jul 28, 2014 7:39 am

I. Marijačić: Nobilo je otežao Perkovićevu situaciju

Objavljeno Nedjelja, 27 srpnja 2014 18:00


Nijemci proširili Perkovićevu odgovornost


Kazneni odjel Višega zemaljskog suda u Munchenu nije samo potvrdio optužnicu protiv bivšeg šefa Udbe u Hrvatskoj Josipa Perkovića nego mu je otežao poziciju. Osim što ga smatra naredbodavcem okrutnoga ubojstva hrvatskog emigranta, tretirat će ga i kao izravnog počinitelja. Neovisno o činjenici da je Josip Perković primio od doživotno osuđenog Krunoslava Pratesa ključ garaže i predao ga zasad nepoznatim ubojicama koji su masakrirali Đurekovića, po čemu, dakle, nije osobno sudjelovao u likvidaciji, Sud će ga tretirati kao da jest, pronalazeći pokriće u postojećem presedanu u kojemu nije sudio samo graničarima koji su na Berlinskom zidu pucali u one koji su htjeli na zapad, nego i onima koji su zapovijedali takva ubojstva.

Pozicija Josipa Perkovića, koji u munchenskom pritvoru čeka početak suđenja 13. listopada, time je znatno otežana. Otkad je izručen Njemačkoj, Perkovićev hrvatski odvjetnik Anto Nobilo pokušava uvjeriti domaću javnost da protiv njegova branjenika nema dokaza i općenito marginalizira težinu stanja svoga klijenta. Uspješna obrana Josipa Perkovića bit će, čini se, nemoguća misija. Perkovića ne tereti samo Udbin ubojica Vinko Sindičić, kao što obmanjuje Nobilo, nego prije svega i najteže sam Krunoslav Prates, a bit će, kako sada stvari stoje, i drugih svjedoka. Logično je pretpostaviti da je odvjetnik Nobilo, omalovažavajući i pomalo vrijeđajući njemačko pravosuđe, iritirao njemačko tužiteljstvo i sam Sud u Munchenu koji su onda reagirali podizanjem Perkovićeve odgovornosti na još jednu razinu.

Odvjetnik Nobilo može se tako ponašati u Hrvatskoj jer zna da u Hrvatskoj takvo ponašanje prolazi. Možda je pomislio da bi takav obrazac mogao proći i u njemačkom pravosuđu, ali stvarnost ga je sada bolno demantirala. Nobilo je svojim postupanjem zapravo otežao poziciju svom branjeniku Josipu Perkoviću. Čini se da bi Perkoviću bilo bolje da je prihvatio nagodbu tužiteljstva. On je na to bio spreman, ali odvratio ga je upravo odvjetnik Nobilo.

Ali ova odluka Kaznenoga odjela Višeg zemaljskog suda u Munchenu nije samo lekcija odvjetniku Nobilu, nego i hrvatskom pravosuđu, hrvatskoj politici i hrvatskome društvu uopće. Koliko god bilo ljekovito i nužno da se sudi počiniteljima i naredbodavcima okrutnih zločina bilo kad i bilo gdje, ponižavajuće je za Hrvatsku da to čini sud jedne strane zemlje, a da njezino pravosuđe još nije osudilo ni jednog počinitelja komunističkih zločina.

U Hrvatskoj je najveći broj žrtava tog zločinačkog režima i najveći broj počinitelja i naredbodavaca, ali oni se osjećaju slobodno kao ribe u vodi zato što je hrvatsko pravosuđe pritisnuto čizmom politike, politike koju kreiraju nositelji bivšega sustava ili njihova djeca. Praktički istoga dana kada je munchenski sud potvrdio optužnicu protiv Josipa Perkovića, aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović u Kumrovcu se klanjao jugoslavenskom satrapu Josipu Brozu Titu, čovjeku koji je bio na vrhu zapovjedne piramide koja je nezakonito ubijala hrvatske emigrante, što je izrijekom navedeno u presudi Krunoslavu Pratesu.

Josipović nije samo političar, nego i od režimskih medija opjevani profesor kaznenog prava, pa je utoliko sada njemački sud njegovu poziciju učinio tragičnijom i komičnijom: dok Nijemci sude ne samo Perkoviću nego i sustavu koji je ubijao nedužne ljude, Josipović veliča diktatora koji je bio gospodar toga sustava i izjednačava ga s prvim hrvatskim predsjednikom koji je dokinuo taj sustav.

Ta diskrepancija u percepciji jedne te iste povijesti i jednih te istih ljudi najbolje govori o dva međusobno nespojiva svijeta, o dvije civilizacije od kojih jedna poštuje ljude, žrtve i nikada ne oprašta ubojicama, a druga prezire žrtve, podiže spomenike i klanja se ubojicama. Strašna je istina, koju još mnogi ne žele ili ne mogu percipirati, da Hrvatska pripada ovoj drugoj protuhumanističkoj civilizaciji iz koje ne će iskoračiti dok je političara poput Josipovića.


Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1810 ... aciju.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Mon Aug 04, 2014 8:21 pm

Manolić ponovo među Hrvatima: Stari udbaši teško umiru

Autor: Marcel Holjevac
Datum: ponedjeljak, 04. kolovoza 2014. u 20:18

Josip Manolić se oglasio u epehaziji, govoreći o svemu i svačemu. Najviše o tome kako je sretan jer su mu produljili vozačku. Samo ni o čemu što bi nas zanimalo.

Hrvatska je fenomen po tome što u njenim javnim glasilima prostor mogu dobiti teroristi, zločinci i općenito ljudi koji nigdje drugdje ne bi smjeli zagađivati javni prostor, ako već nisu na dugogodišnjoj robiji. Manolić nije prvi takav primjer: Perković je ne tako davno dobivao stranice i stranice, i to ne u plavo-bijelo-crvenom Jutarnjem nego u relativno kroatocentričnom "Večernjaku" da bi pred javnošću iznio svoju obranu - iako je jedino mjesto gdje ju je trebao iznositi sud u Münchenu. U zemljama razvijene demokracije bi kakav bivši šef Gestapa, Stasija, ili čega takvog, teško dobio prostor u medijima za iznošenje "svoje istine" o svemu i svačemu, a kamoli da bi bio prezentiran kao simpatični starčić čije je mišljenje o bilo čemu relevantno.

Taj simpatični i živahni djedica ni ne skriva svoju sklonost totalitarnim režimima. Pa kaže, komunizam nije mrtav, njega će jednog dana sigurno biti. Marks nije mrtav. Amerika baš i nije neka demokracija. Đureković je opravdano ubijen, jer je bio zločinac. Naravno, on o tome ne zna ništa niti je išta naređivao. I razvezao je o svojoj vozačkoj, i svom starom golfu kojeg mu žicaju unučići i praunučići. Pa da se osvrnemo malo na sve to skupa redom.

Godine 2010. je u Pragu donesena deklaracija o zločinima komunizma, koju su potpisali mnogi visoki dužnosnici Europske unije. U njoj se kaže: "Komunizam mora biti osuđen na sličan način na koji je osuđen nacizam. Mi ne izjednačavamo zločine jednog i drugog, uključujući gulag i nacističke konc logore. Sve takve zločine treba proučavati i suditi prema njihovim vlastitim groznim mjerilima. Komunistička ideologija i komunistička vladavina suprotne su Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i povelji temeljnih prava EU. Jednako kao što nismo spremni relativizirati zločine nacizma, ne smijemo pristati na relativizaciju zločina komunizma."

A upravo to je poanta tog Manolićevog intervjua: relativizacija zločina komunizma. I ne samo njegovog, nego i priča Josipovića o bajnom životu u Jugoslaviji, Mesićevih baljezganja, i Perkovićevih jada u deset nastavaka. Vratimo se načas deklaraciji: tamo se spominje da je "izvršenje pravde prema komunističkim zločincima proteklih dvadeset godina bilo ekstremno nezadovoljavajuće": upravo je Manolić primjer takve "ekstremno nezadovoljavajuće" pravde prema zločincima. Optužnica protiv njega je sadržala navode da se zabavljao mučeći i ubijajući zarobljenike, njih 120 koji su ubijeni u šumi Lug, tako što je ženama nožem rezao grudi a muškarcima uši i noseve; svjedoci ga terete za ubojstva koja bi počinio ulazivši ljudima u dvorišta i kuće i pucajući u njih, bez suđenja; postoje dokazi da je osobno strijeljao civile. O svemu tome je pisao Večernji, ali to je prenijela i sestrinska epehazijska tiskovina Juternjeg, "Slobodna dalmacija" (poznata i kao "Slobodanka"). "Ne kažnjavati komunističke kriminalce znak je nepoštivanja i time slabljenja međunarodnih zakona", piše u spomenutoj deklaraciji koju ne potpisuju nikakvi "rvatine" ni "ustašoidi i seronje", već vrhunski europski intelektualci i političari. I dodaje da treba uvesti "pan-europsku zabranu opravdavanja, negiranja, ili trivijaliziranja zločina komunizma". Ta politika trivijaliziranja zločina i povijesnog revizionizma je u Hrvata inače poznata kao "antifašizam".

Dakle, već za samu izjavu da je "Đureković bio kriminalac", što ničim nije potkrijepljeno, "pa je opravdano ubijen" (s čim Joža, jasno, nema ništa) bi dragi stari Joža trebao završiti u reštu, da je pravde. Naime, pravdati ubijanje ljudi bez suda i presude može samo totalitarni um, i takvim izjavama u civiliziranoj državi nema mjesta: u takvim državama se kazna, smrtna ili ne, izriče samo na sudu, a ne u komitetu. A novine koje daju prostor nekom tko smatra da je ubijati ljude bez suda posve u redu bi također imale velikih problema u normalnoj državi.

A njegova vozačka i njegovi unuci koji žicaju njegov auto? Jedan od unučića dragog starog Jožice se zove Kolja Gembačev i godinama je bio strah i trepet Zagreba, najveći kamatar u gradu i jedan od većih dilera kokaina. Pucao je u policajca i ranio ga, bježao od policije u svom Porscheu (valjda mu taj dan deda nije mogao posuditi Golfa), i unatoč tome mu se nije dogodilo ništa. Sve je moguće u Demokratskoj Narodnoj Republici Hrvatskoj kad vam je Joža deda. Gdje je danas Kolja, ne znam: već nekoliko godina ga nema u crnoj kronici.

Razvezao je Joža o Mesiću, svom Jaranu, otračao Tuđmana, latio se svega i svakog, ali nam nije rekao ono što nas najviše zanima. Recimo, čime je točno otrovao Stepinca, u čijem su tijelu obdukcijom nađeni ostaci arsena, kadmija, kroma, olova, i drugih supstanci. Joža je u intervjuu ponovo spomenut kao osoba koja je "utamničila i Alojzija Stepinca", i to tako intonirano da ispadne da je Joža, jelte, bio neka velika faca u doba komunizma, evo i nadbiskupe je trpao u zatvor. Samo što se novinar na detalj oko trovanja nije osvrnuo, nećemo sad starčića gnjaviti s neugodnim pitanjima.

Nitko tog starčića nije gnjavio ni s neugodnim pitanjima o premlaćivanju Dedakovića. "Greške su učinjene još za vrijeme vladavine HDZ-a, a one se odražavaju i danas, posebno u ekonomiji. Tako sada imamo 70.000 ljudi koji rade, a ne dobivaju plaću, a mnogi su se obogatili raznim nepodopštinama", kaže nam Jožica. Srce od čovjeka, obožavam kad nam stari ubojice komunističke tajne policije sole pamet o demokraciji i greškama. Valjda je i premlaćivanje Dedakovića bila takva jedna "greška". S kojom on nema veze, naravno. Ni s bogaćenjem nema veze ni on, a ni njegov jaran Mesić, koji eto nije od tih koji su se obogatili raznim nepodopštinama. "Mesić se obavezao da će pokušati vratiti ilegalno iznesene novce i znam da je našao neke podatke o računima u Americi. Ali, ništa više od toga nije učinio. Gdje je zapelo, nisam istraživao. A nisam do sada Mesića ni pitao zašto je stao s obećanjem da će vratiti novce koje su lopuže odnijeli iz Hrvatske. Ima vremena, pitat ću ga", kaže Joža. Stvarno, Mesić je prva osoba koju treba pitati gdje su novci. To se slažem. Ali zadnja od koje treba očekivati da će vratiti išta, jer je ionako najviše krao upravo on, i kamarila oko njega. Pardon, nije, prijatelj mu je posudio neke milijune. Neimenovani.

I tako, saznali smo od Jože svašta, i da je Karamarko bio loš obavještajac (valjda je pao iz rezanja prstiju i ušiju), i da je komunizam super i da će se vratiti, i da je Šušak bio "Šušak je bio izraziti terorist u jednom periodu" - koje li drskosti, obzirom da Šušak za razliku od njega nikom nije pucao u potiljak - i još svašta drugog. Ali, djedice Joža, i gospodo iz Jutarnjeg, nas ne zanimaju partijski tračevi o Tuđmanu, Karamarku i Šušku, radije nam recit kako si s čime trovao Stepinca, pričaj nam malo kako si ubijao civile u godinama nakon 45., ispričaj nam detalje o mučenju Jastreba i reci nam gdje je tvoje unuče Kolja, puca li još po hrvatskim policajcima iz pištolja kao što si ti iz Lugera pucao po hrvatskim civilima...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... umiru.html
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Tue Aug 12, 2014 12:18 pm

Njemačko odvjetništvo podiglo optužnicu protiv Mustača zbog sumnje za pomaganje u ubojstvu Đurekovića

Njemačko Glavno državno odvjetništvo u Karlsruheu podiglo je pred Sudskim vijećem za zaštitu države pri Višem zemaljskom sudu u Muenchenu optužnicu protiv Zdravka Mustača zbog sumnje u počinjeno kazneno djelo pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića, priopćeno je u utorak.

U optužnici se navodi da je Mustač od 1982. do 1985. obnašao funkciju voditelja bivše jugoslavenske tajne službe SDS te mu se predbacuje da je kao nadležna osoba Josipu Perkoviću, protiv kojeg je također krajem svibnja ove godine podignuta optužnica, dao nalog za planiranje i pripremu ubojstva Stjepana Đurekovića.

U tu svrhu, kako se nadalje navodi u optužnici, Perković je stupio u kontakt s Krunoslavom Pratesom, koji je 2008. pred Nadzemaljskim sudom u Muenchenu osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog suučesništva u ubojstvu Đurekovića, i uputio ga u planove o ubojstvu.

Prates je tada dao kopiju ključa jedne garaže u Wolfratshausenu, koju je Đureković koristio kao tiskaru, zasad nepoznatim osobama koje su 28. srpnja 1982. dočekale i usmrtile Đurekovića.

Optužnicom protiv Mustača Glavno državno odvjetništvo, nakon Pratesa i Perkovića, podiže treću optužnicu u slučaju Đureković.

Mustač je u travnju ove godine izručen Njemačkoj nakon što je to isto početkom godine učinjeno i s Josipom Perkovićem.

Viši zemaljski sud u Muenchenu prihvatio je u srpnju optužnicu protiv Josipa Perkovića te zakazao početak suđenja za 13. listopada ove godina a predviđeno je 61 ročište s planiranim završetkom krajem travnja 2015.

Perkovićevi njemački odvjetnik Peter Wagner očekuje da će suđenja Perkoviću i Mustaču biti spojena.

Odvjetnica Zdravka Mustača Lidija Horvat, zaprimila je optužnicu njemačkog odvjetništva protiv Mustača, no ne želi ju komentirati prije nego što je potvrđena.

Horvat je za narod.hr kazala kako je optužnica onakva kakvu su očekivali i svi vrlo rado očekuju suđenje, za koje Horvat kaže da je u interesu Mustača da što ranije započne i ova faza statusa što prije završi.

Nakon potvrđivanja optužnice, rasprava se očekuje u listopadu ili studenom, rekla je Horvat.

Izvor: narod.hr/h

http://narod.hr/eu/njemacko-odvjetnistv ... v-mustaca/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8356
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: UDBA - naša sudba

Post by EdgarFranjul » Fri Aug 15, 2014 9:32 am

UDBA – režiser straha


U Hrvatskoj žive tisuće žrtava jugoslavenskih tajnih službi. U miru žive i stotine njihovih progonitelja, takozvanih udbaša. Pedantno vođeni dosjei građana kao povijest bolesti svjedoče o državi koja nije preživjela.

Služba državne sigurnosti, popularno zvana Udba, je obilježila život brojnih Hrvata, posebno onih koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju ili Komunističku partiju (KP). Ubojstva i montirani postupci bile su samo neke od metoda zloglasne policije izvučene iz kolektivne memorije zahvaljujući zahtjevu Njemačke za izručenjem udbaša Josipa Perkovića kojega se tereti za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj. Čak ni među Udbinim žrtvama nema sloge oko ovog pitanja, budući da je Perković sudjelovao u osamostaljenju Hrvatske i stvaranju hrvatskih tajnih službi.


Provokacijom do „dokaza“

Jedan od onih kojima je Udba odredila život je i Anđelko Mijatović, povjesničar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U razgovoru za Deutsche Welle se prisjetio kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno, u trenutku kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je dio mreže, požalio da ne može naći posao zato što nije bio član tadašnje Komunističke partije (KP). „Praćenje ne primjećujete. Udba je uvijek našla načina; preko prijatelja, kolega, djevojke…“ Unatoč idiličnoj fasadi, društvo je bilo daleko od zdravog; značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege. Činili su to iz odanosti KP-u ili su bili ucijenjeni. „Svaki Udbin centar je imao svoje ljude u Zagrebu, pa tako i mostarski centar u kojeg sam po porijeklu pripadao. Glavni nam je krimen bio odlazak u crkvu.“


“Đureković ubijen jer je previše znao”

I Mijatović je, kaže, bio okružen špijunima. Među njima je, pokazat će se kasnije, bio i ravnatelj njegove škole, ali i prijatelj za kojega se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Srijemskoj Kamenici, iako je imao svjedodžbu Ekonomske škole u Zrenjaninu. Upravo je on bio provokator koji je Udbi priskrbio tako potrebe dokaze. „Radio je od 1959. godine pod kodnim imenom Javor. Iz inozemstva mi je poslao sedam letaka koje sam po uputi proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio sam ga da to više ne radi, ali nakon mjesec dana sam bio uhićen.“

Presudom Vrhovnog suda je u zatvoru Stara Gradiška proveo godinu i po što će pamtiti po teškom fizičkom radu u kažnjeničkoj radnoj jedinici. Nova je istraga protiv Mijatovića pokrenuta 3 mjeseca prije izlaska iz zatvora kada je 21 dan bio premlaćivan. Naime, 1965. godine se obilježavala 20. obljetnica ulaska partizana u Zagreb. Kako su njegovi znanci prigodno dijelili letke protiv komunističkog režima, bilo je to dovoljno za 9 mjeseci i 20 dana u samici, te novih 3 godine i 4 mjeseca zatvora.

Proizvodnja „neprijatelja“ i likvidacije

„Udba je proizvodila neprijatelje kako bi opravdala svoje postojanje“, kaže Mijatović. Iako mu je po izlasku iz zatvora omogućen završetak studija, praćen je sve do kraja 1989. godine. Do tada je nekoliko puta bio privođen. 1975. godine je u prosincu pritvoren pod sumnjom da je postavio minu pod trafo-stanicu u središtu Zagreba. „Na Staru godinu su nas ošišali. Pustili su nas na Novu godinu kući, da bi nas 3. siječnja opet zatvorili, a nas trojicu; mene, Vicu Vukojevića i Ivana Gabelicu su stavili pod istragu.“ Pušteni su 28. siječnja, a za nekoliko mjeseci su odbačene optužbe za osnivanje terorističke jedinice i povezivanje s emigracijom preko pravnika i oca četvero djece Joze Lukača koji je i sam 4 i pol godine bio zatvoren u Staroj Gradiški. Njega je pak Udba 1987. godine likvidirala u Medulićevoj ulici u Zagrebu.

Kako dobar posao nije mogao naći, pretovarivao je ugljen, a radio je i u skladištu Mladosti. „Nije mi ništa bilo ispod časti. Bilo mi je važno preživjeti, iako sam već tada imao objavljene 4 knjige, a završio sam i postdiplomski studij“, prisjeća se mučnog preživljanja pod Udbinom prismotrom Mijatović.

Lašćinski slučaj

Život magistra ekonomije i poduzetnika Marka Grubišića promijenio se stubokom krajem 1982. godine. Tada je bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Vlast je, priča za DW, situaciju velikih nestašica osnovnih potrepština i buđenje nacionalnog zanosa na sportskim terenima kontrolirala režiranim slučajevima hrvatskog nacionalizma. Grubišić je bio dobar materijal za to, budući je išao u crkvu i izjašnjavao se kao Hrvat.

Povod njegovom slučaju je bila izborna konferencija u studentskom domu na Lašćini u kojem Grubišić i kolege nisu htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirala KP, već su predložili svoje kandidate koji nisu bili komunisti. „Neposredno iza toga se dogodio rođendan, kao i stotine drugih rođendana na kojima su se pjevale pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita što im je poslužilo za prikazivanje nacionalizma“, kaže Grubišić.

Bilo je to dovoljno da 11. studenog 1982 u 4:30 specijalci s psima i 30 vozila opkole studentski dom. „Poslužili su se sa mnom i mojim cimerom Milanom Sušcem, također Hercegovcem. Mene su zadržali 10 dana, nakon čega sam prekršajno prijavljen zbog navodnog neprijavljenog boravka u domu. Ponovno sam priveden 16. prosinca, a istraga je trajala 4 mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam stavio bombu u Namu“, prisjeća se danas uspješan poslovni čovjek i zastupnik jedne njemačke tvrtke u Hrvatskoj.

Zbog Zrinskog osuđen na Zrinjevcu

Kroz medije je kreiran „slučaj Lašćina“, a Grubišić je osuđen na 4 godine strogog zatvora u Lepoglavi. „Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima.“ Koliko su bile efikasne Udbine metode, Grubišić ilustrira činjenicom da je do 90-ih godina nacionalno djelovanje bilo potpuno eliminirano iz studentske populacije.

U Lepoglavi je proveo 2 i pol godine. Pustili su ga nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske. „Možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30 kilometara od Niša. Kada sam izišao do 1990. godine nisam dobio putovnicu pod izlikom da sam opasan, iako sam ju 6 puta tražio.“

I Grubišić je nakon zatvora privođen nekoliko puta. Prisjeća se 1989. godine kada su mu opkolili kuću u Sinju u kojoj je živio sa trudnom suprugom. „Optužili su me za postavljanje bombe pod spomenik palim borcima u Hrvacama. Srećom, imao sam alibi i u to vrijeme sam bio u Zagrebu“.


Tuđmanov grijeh

Iako oba naša sugovornika dijele sličnu sudbinu, njihovo stajalište o izručenju udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj nije isto. Mijatović tako kaže da bi najradije da ga ne pitamo o tom slučaju. Dodaje, nije siguran da bi ga izručio, budući je upravo Perković na poziv predsjednika Franje Tuđmana pridonio borbi Hrvatske za samostalnost.

No Grubišić ne vjeruje u pokajanje bivših udbaša. Tvrdi da je Udba radila do same propasti Jugoslavije te da su njeni zaposlenici tek tada prihvatili hrvatsku državu. Kaže, udbaši su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u gospodarstvu. „Od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 ih je prešlo u hrvatske službe“, iznosi podatak Grubišić. Zbog toga ne dvoji o potrebi lustracije, kao ni o izručenju dužnosnika Udbe Perkovića Njemačkoj, bez obzira na njegove zasluge u ratu za hrvatsku samostalnost.

„Odgovorno tvrdim da bi Hrvatska država nastala i bez njihovih usluga. Njihovu profesionalnost smo pretpostavili moralu. Ništa dobro na nemoralnom temelju ne može nastati“, zaključuje Grubišić koji velikom Tuđmanovom greškom smatra što je uzeo Josipa Perkovića i „njemu slične“ u službu.

Autor: Siniša Bogdanić

http://www.hazud.hr/udba-reziser-straha/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."

Post Reply