Blog

[Korisnik]

Gdje se na internetu mogu pronaći svi članci iz bloga SHOOTING RANGE Dubravka Gvozdanovića? Pregledao sam internet ali ne mogu naći.

[EdgarFranjul]

Ovo je link na blog - http://blog.vecernji.hr/gvozdanovic ali nema članaka, maknuli su ih. Jedan dio možeš naći na forumu, evo link: http://hoplon.hr/forum/viewtopic.php?f=12&t=145

[Korisnik]

Zbog čega su ih maknuli?

[EdgarFranjul]

To moraš pitati Večernji...

[EdgarFranjul]

Potražio sam Dubravkove blogove, nešto sam i pronašao te ću ih ovdje objaviti.


00:01 | 15.07.2007. | Piše: Dubravko Gvozdanović

Nakon što je agresija pojedinaca u našem sigurnom društvu ponovno pronašla žrtve u liku dvije žene, svjedočio sam razgovoru o toj temi između nekoliko utjecajnih osoba iz sudstva, policije i medija. Iznenadilo me da je glavna tema bilo ubojstvo pištoljem. Slučaj u kojem je žena umrla od batina kožnatim remenom gotovo da nije dotaknut iako je posljedica ista!? Nasilna smrt je smrt, ma kojim predmetom ona izazvana! Očito da neki tako ne misle. Naime, tada sam čuo da je MUP strožim Zakonom o oružju sebi dao zadatak smanjiti tzv. kult oružja koji je u RH prevelik! Mislim da kod nas ne postoji kult oružja, osim ako i kožnati remen ne deklariramo kao oružje! Prije bi se reklo da postoje drugi negativniji kultovi s većim utjecajem na sigurnost kao npr. a) kult nasilja- postalo je uobičajeni oblik rješavanja problema, b) kult kriminala- kriminal je postao prihvaćena pojava, a kriminalci imaju status poželjnih osoba i medijskih zvijezda te c) kult automobila- statusni simbol koji godišnje u RH ubija više ljudi od bilo kojeg drugog sredstva! Nažalost iza svih ovih tzv. kultova uvijek je čovjek koji nam ukazuje da živimo u društvu sa značajno poremećenim osjećajima i vrijednostima.

[EdgarFranjul]

• objavljeno 07.05.2007.
D. Gvozdanović: ¬Opasne ruke s pištoljima

Dubravko Gvozdanović, stalni sudski vještak za hladno oružje
Prije nekoliko dana od svoje ruke nastradao je splitski policajac kojem je slučajno opalio službeni pištolj. Taj incident još je jedanput jasno upozorio na prave uzroke svih sličnih nesretnih tragikomičnih situacija kojima je hrvatska javnost posljednjih dana nerijetko svjedočila. Konačno je i svima postalo jasno da u sustavu izobrazbe onih ljudi kojima bi sigurnost drugih u rukovanju oružjem trebala biti zadaća nešto drastično ne štima. Umjesto da se ljude educira da sigurno rukuju oružjem, ispada kao da ih netko obučava da budu što nespretniji. Dok su se mediji naširoko zabavljali razapinjući jedan od najboljih hrvatskih izvoznih proizvoda, pištolj HS 2000, kao osnovnog krivca i pritajenog ubojicu nedužnih građana, policajaca i zaštitara, dogodio se još jedan slučaj u kojem je policajac “napadnut” nestašnim osobnim naoružanjem. I gle čuda, ovaj put “napadač” nije bio pištolj-duh, tj. hrvatski samopuc, već eto, igrom slučaja, čuveni češki pištolj ČZ M 75. Hoće li nakon ovoga netko odgovoran konačno početi trezveno razmišljati, ostaje nam se samo nadati ili ćemo i dalje sa strahom odlaziti u državne i novčarske institucije. To je pitanje koje se logično nameće!

[EdgarFranjul]

DUM-DUM metak...Mit,legenda ili stvarnost...

Autor: Dubravko Gvozdanović,stalno sudski vještak za vatreno i hladno oružje

Budući mi je slučaj s gospodinom uvaženim novinarom crne kronike Jutarnjeg lista, Dušanom Miljušem, nanio podosta štete odlučio sam sastaviti crnu listu novinara kojima ću davati formalne ili neformalne izjave i to s velikom dozom opreza!
Samo se nadam da ta lista neće biti podugačka jer među novinarima imam uistinu i odličnih prijatelja...

Nakon kompletne današnje gungule oko, neću reći tendenciozne, ali vrlo štetne objave interpretacije neformalnog razogova između D.Miljuša i mene, dobio sam nekoliko telefonskih poziva novinara raznih redakcija što tiskovnih što elektronskih medija.
Većina se zanimala za vrlo sličnu ako ne i istu temu.... Dakako, sve sam ih glatko odbio jer tko se jednom opeče i na hladno puse...

No, jedan poziv razlikovao se od drugih... Bio je to poziv meni poznate novinarke jednih dnevnih novina. Nju je za razliku od drugih zanimalo jer se stvarno može raditi, kako ona reče, o "dum-dum" metku u slučaju ubojstva Davora Zečevića. Navodno je Večernji list objavio da je ubojica rabio "dum-dum" metak!!

Dok sam joj kroz smijeh pokušavao objasniti da ustvari "dum-dum" metak kao takav ne postoji već da se radi o uvriježenom i rado rabljenom novinarskom terminu, uvidio sam da nju to previše niti ne zanima. Ono što je nju zanimalo jest jer se radilo o destruktivnom metku? Dakako da jest... Navodno prema medijima, preminulome nedostaje gotovo pola glave! Očito je metak bio vrlo destruktivne moći!

No, što je u stvari "dum-dum" metak i postoji li on kao takav uopće?

"Dum-dum" metak laički većina ljudi opisuje kao metak kod kojeg se prvo čuje "dum" (misli se na pucanj kod opaljenja) te ponovno "dum" uslijed eksplozije kada eksplodira na cilju! Ljudi općenito vjeruju da se radi o eksplozivnom metku! Tome mišljenju pridonose najviše zastrašujuće rane koje se javljaju na cilju.

Istina je ipak negdje drugdje...

Naime, streljivo punjeno zrnima s mogućnosti ekspandiranja (širenja) poznato je stručnoj, a i široj javnosti još od kraja 19.stoljeća. Od tada i datira vjerojatno najpoznatiji te ujedno i najzlokobniji, a danas već gotovo mitski naziv koji se uvriježio diljem svijeta. On se vrlo često upotrebljava kao termin prilikom opisivanja raznih vrsta ekspandirajućih zrna odnosno streljiva punjenog takvim zrnima. Gotovo sa sigurnošću možemo ustvrditi da su rijetki oni čitatelji koji nikada u svome životu nisu pa makar i putem TV filmova čuli za tzv."DUM-DUM" metak.

Ime "dum-dum" ili bolje rečeno naziv najčešće je i najrađe upotrebljavan termin za ekspandirajuće streljivo. On je ujedno i pogrešan bolje rečeno možda najnestručniji termin koji se ikada upotrebljavao za označavanje takvoga streljiva. Prava je istina da se "dum-dum" kao uvriježeni naziv za sve ekspandirajuće streljivo počeo upotrebljavati još u 19.stoljeću i to prema imenu maloga gradića Dum-Duma u blizini Kalkute iz kolonijalne Indije gdje je tada bila smještena malena britanska kraljevska tvornica streljiva. U toj tvornici Britanci su proizvodili u za ono vrijeme neke vrlo inovativne dizajne puščanih zrna za svoje vojničke puške kalibra .303. Svoju popularnost ekspandirajuće streljivo ipak ne duguje vojsci budući se takva zrna velikih izlaznih brzina nikada u potpunosti nisu uvriježila u vojnoj uporabi. Za to je postojalo mnogo opravdanih razloga te činjenica da se uporaba streljiva s ekspandirajućim zrnima mnogim međunarodnim konvencijama vrlo rigorozno ograničavala pa čak i zabrinjavala. Za razliku od vojne uporabe ekspandirajuća zrna naišla su na širok prijam lovaca te su se lovačka zrna raširila diljem zemaljske kugle dugujući upravo njima svoju veliku popularnost. S druge strane popularnost takovih zrna odnosno takvoga streljiva pri uporabi u kratkom vatrenom oružju kao što su pištolji i revolveri stagnirala je sve do 1960.godine.


Komparativni prikaz "normalnog" streljiva s ekpspandirajućim streljivom

streljivo.jpg (7.94 KiB) Viewed 7235 times

Post je objavljen 03.12.2007. u 00:07 sati.

[EdgarFranjul]

Zakon, oružje i nasilje - istina, obmana ili laž?
27. lipanj 2008.

Amerikanci i oružje…

Nedavna odluka američkog Vrhovnog suda koji je pravorijekom utvrdio da Amerikanci imaju pravo posjedovati oružje za samoobranu, lov ili sport u našim je medijima relativno bombastično prenesena, čak toliko da je pročitana i u središnjem Dnevniku nacionalne televizije.

Način na koji je ova vijest prezentirana hrvatskoj javnosti po meni nikako nije slučajan. Naime, svaka odluka, vijest ili neki događaj koji govori o pravu na posjedovanje vatrenog oružja te njegovo nošenje u svrhu samoobrane kod nas se uobičajeno prezentira na vrlo negativan način. Uvijek se nekako između redova može iščitati kako se zbilo nešto negativno iz čega će u bliskoj budućnosti proizaći također negativne posljedice po opću sigurnost društva.

Teza kako količina oružja koje građani legalno posjeduju predstavlja prijetnju sigurnosti društva indirektno se sama po sebi nameće, a opet kao direktna posljedica takvih vrlo tendecioznih natpisa ili načina na koji se takva vijest prenosi…

Kao što to obično i biva, tom se prilikom počnu javljati pojedini dežurni “dušebrižnici” sa svojim strahovima kojima vrlo rado počnu pridodavati čak i političke konotacije…
U času, ukoliko ste zagovornik prava na posjedovanja vatrenog oružja (o.a. a što ja osobno i jesam ), postajete radikalni desničar koji se prema njima “kupa” u svome osobnom primitivizmu i iskonskoj nasilnoj prirodi. Prema njima takav stav jasno upozorava i prijeti da će svojom izopačenim stranom ugroziti miroljubivost i sigurnost našeg socijalnog društva prepunog suosjećanja, dobrih međuljudskih odnosa i socijalne osjetljivosti!?! Ako se pritom ne sramotite što ste Hrvat koji dok svira nacionalna himna drži ruku na srcu, postajete još opasniji lik u njihovim očima…

Upravo samo «takav lik» neku večer i postao, a da pritom nikako nisam uspio dobiti nikakvo valjano objašnjenje niti argument čime sam to i zaslužio.
Osim, valjda mišljenjem da LEGALNO posjedovanje vatrenog oružja nije nikakva prijetnja općoj sigurnosti društva? Ili možda iznošenjem samih činjenica, na komentar na odluku američkog Vrhovnog suda, da broj oružja u rukama građana SAD-a nikako nije u uzročno posljedičnoj vezi s brojem kaznenih djela počinjenih uporabom vatrenog oružja?


Vlasnik oružja – jesu li svi legalni posjednici oružja potencijalni kriminalci?


Naime, opće je raširena teza o tome da je liberalan, odnosno bolje rečeno normalan Zakon o oružju u uzročno-posljedičnoj vezi s nasiljem te krivičnim djelima, odnosno, da više oružja u legalnom posjedu građana znači automatski i više kriminala na ulicama. Takav način sagledavanja problema doveo je do toga da se stvorila i takva atmosfera da je gotovo svaki legalni posjednik vatrenog oružja ujedno i potencijalni kriminalac, odnosno osoba od koje se može očekivati počinjenje nekog nasilnog djela.

Koliko je takvo stajalište opravdano te koliko se doista kaznenih djela počini legalnim vatrenim oružjem?

Zapanjujuće djeluje činjenica da se u takvim i sličnim slučajevima kaznenih dijela sva odgovornost prebacuje na Zakon i legalne posjednike, iako se zna da je gotovo 98% svih počinjenih djela s vatrenim oružjem počinjeno nelegalnim vatrenim oružjem
Pa kako onda mogu legalni posjednici biti krivi za najveći dio takvih djela?!

Dapače, sam država od toga ima mnoge beneficije kroz: razne takse, prodaju obrazaca pa čak direktno od prodaje oružja i streljiva.

Ipak, vratimo se na Ameriku…

Sjedinjene Američke Države poznate su po svojim nešto liberalnijim stavovima glede vatrenog oružja. Prema Drugom amandmanu njihovog Ustava svaki građanin ima pravo posjedovati i rabiti oružje u svrhu osobne zaštite i zaštite svoje imovine. No, SAD se sastoje od 52 države koje imaju svoje posebne zakone kojima reguliraju pitanje oružja ( na osnovu slučaja zabrane u Okrugu Columbia, Vrhovni je sud i donio Pravorijek!).

Iako je kupovina u SAD-u mnogo jednostavnija nego u ostalim dijelovima svijeta, posebice u Europi, njegovo nošenje u većini saveznih država sve do prije nešto više od desetak godina nije bilo dopušteno. Dakako, pritom mislimo na prikriveno nošenje legalnog oružja, a čija je namjena samoobrana. Početak izdavanja tzv. «concealed carry» dozvola izazvao je mnogo polemika, posebice nakon poznatih tragičnih događaja u školama (slučaj Columbine i sl.). Izdavanje tih dozvola, u američkoj javnosti još poznate i kao «Florida style» dozvole, prihvatile su 33 države koje su uvele isti režim izdavanja takvih dozvola odraslim, odgovornim te zakonski podobnim i dodatno uvježbanim građanima.

Iskustva nakon više godina primjena takvog zakona ukazuju na to da je takav način, a koji je građanima omogućio legalno nošenje oružja, generalno smanjio stopu kriminaliteta, a nigdje ga nije povećao!

No, iako su iskustva s takvim dozvolama više nego pozitivna mediji ih malo ili nikako obrađuju.

Štoviše, nastoje umanjiti njihov pozitivan utjecaj te ga prikazati u lošem svjetlu!
Najbolji primjer takvog nejednakog tretiranja te pokušaja stvaranja pogrešne iluzije je New York Times. U očitoj namjeri da svoje čitateljstvo uvjere u loše strane civilnog posjedovanja oružja, posebice utjecaja dozvola za prikriveno nošenje, New York Times već nekoliko puta daje puno svog medijskog prostora djelima poznatog «anti-gun» pristaše McDowalla, čija je najpoznatija teorija da je «samoobrana društveno zlo te da ju treba iskorijeniti». Obrađujući njegovu studiju (obuhvaća nekoliko autora, McDowall-Loftin.Wiersema), koja se temelji na istraživanju utjecaja «Florida style» dozvola, New York Times objašnjava kako se stopa kriminala od uvođenja takvih dozvola ne smanjuje, već upravo suprotno - povećava što je uostalom i lijepo vidljivo u McDowallovom istraživačkom radu.

No, New York Times nigdje ne spominje da se radi o istraživanju s vrlo slabim kriterijima te da se istraživalo u pet biranih gradova (koje je McDowall osobno izabrao)!

S druge strane, New York Times ne pokazuje ni malo pozornosti drugom, mnogo opsežnijem i uglednijem istraživanju dvojice autora, dr. John Lotta I David Mustrada sa čikaškog sveučilišta (University of Chicago).

Podaci objavljeni u knjizi «Crime, Deterrence, and Right to-Carry Concealed Handguns» obuhvaćaju razdoblje od 15 godina te obrađuju podatke iz 3054 okruga iz svih saveznih država i zadiru na ovome području tamo gdje se još nitko nije usudio u svom istraživačkom radu.

Taj uradak objavljen ne tako davne 1996. godine zapanjio je javnost svojim rezultatima. Naime, istraživanja neprijeporno dokazuju da je od uvođenja tzv. «Florida style» dozvola stopa kriminala u velikom padu te da u Floridi nijedan počinitelj krivičnog djela s oružjem nije bio legalni posjednik vatrenog oružja. Prema tom istraživanju prosječno je godišnje manje oko 1570 ubojstava, 4177 silovanja, te 60 000 napada u afektu diljem Sjedinjenih Država.

Zanimljivo je da se prema ovom istraživanju prosječna godišnja zarada od izdavanja dozvola procjenjuje na najmanje 6214 bilijuna US dolara.

Sagledavši te podatke možemo se samo upitati – ne poklanja li većina mediji dovoljno pozornosti takvim istraživanjima samo zato što su rezultati suprotni njihovim očekivanjima i željama!?

Većina medija, ipak i dalje zdušno nastavlja pomagati «anti-gun» pristašama u širenju njihovih lažnih informacija kako su posjedovanje oružja i pravo na samoobranu siguran put ka ozljeđivanju te smrti. Štoviše, njihov je savjet građanima da je u slučaju napada najbolji način za izbjegavanje ozljeđivanja ili smrti ne pružanje nikakvog otpora, odnosno izbjegavanje svakog oblika samoobrane!

Cijelo se uvjerenje zasniva na prikazivanju oružja kao osnovnog uzroka velikog broja smrtnih slučajeva, posebice među djecom, te na «anti-gun» teoriji kako je potpuno razoružavanje zakonski podobnih odraslih najbolji put ka smanjenju stope kriminala te broja nesretnih smrtnih slučajeva.

Povezanost oružja i broja ubojstava suprotna je tvrdnjama «anti-gun» pristaša. Naime, dok se broj oružja u rukama civila u SAD-u svake godine povećava te se procjenjuje da od 1994. godine to povećanje iznosi oko 2.5 milijuna komada raznog oružja godišnje (izvor US News&World Report ), dotle se broj ubojstava smanjuje, odnosno registriran je konstantni pad od 1991. godine.

Važno je napomenuti i kako je postotak ubojstava najveći u područjima s najrepresivnijim zakonima o oružju i jakim «ani-gun» pokretima, kao što su područja gradova New York, Los Angeles, Washington ( zadnja Odluka Vrhovnog suda direktno je vezana za njihov slučaj), Philadelphia, Baltimore i Detroit. Iako su brojem otprilike 5.6% cjelokupnog stanovništva SAD-a, ta područja imaju zapanjujuće velik broj ubojstava, odnosno otprilike 14.2% svih ubojstava diljem Sad-a (izvor FBI 1998. Uniform Crime Reports).

Uočljivo je da se povećanjem broja oružja među zakonski sposobnim odraslim osobama ne smanjuje samo postotak ubojstava već i pljački vatrenim oružjem, te je tako 1998. godine zabilježen najniži postotak još od 1969. godine.

Također oborena je i tvrdnja «anti-gun» pristaša kako će veliki broj oružja u privatnim rukama u kombinaciji s prometnim nezgodama i tzv. fenomenom prometnih gužvi dovesti do pokolja na cestama. Naime, od trenutka primjene «concealed carry» dozvola registriran je samo jedan slučaj uporabe vatrenog oružja, a i on je ocijenjen kao samoobrana.

Iako točni podaci nisu mogući, procjenjuje se da je u rukama 65 do 80 milijuna Amerikanaca oko 200 do 225 milijuna raznog vatrenog oružja (izvor Department of Justice, National Rifle Association).

Zanimljivo je da postoji i nekoliko raznih izvora o tome koliko je vatreno oružje rabljeno u svrhu samoobrane, te se tako po nekim procjenama taj broj kreće od 2.1 milijun prema izvoru Point Blank: Guns and Violence in America od Garry Kleca do najniže procjene od 76 000 prema National Crime Victim Survey iz 1996. godine. Uzmemo li kao točan podatak potonji (najnižu procjenu), još uvijek se radi o zapanjujuće velikom broju krivičnih djela koja su spriječili civili i koja su četiri puta veća od sveukupnog broja ubojstava u SAD-u!

Amerikancima je posjedovanje vatrenog oružja zajamčeno Drugim amandmanom Ustava koji se ne mijenja iz godine u godinu kao kod nas.

Nedavno doneseni Pravorijek uopće ne treba promatrati kao nešto zapanjujuće niti novo osim kao konačnu potvrdu ionako davno utemeljenog prava na kojem i počiva društvo SAD-a.

I na kraju…

Bez obzira na to voljeli oružje ili ne, moramo uvažavati neke međunarodne pokazatelje ne svrsishodnosti zabrane nabavke i posjedovanja vatrenog oružja.

U svakom društvu doista nasilni pojedinci su mali dio naše zajednice. Ne trebamo se prepustiti teroru takvih pojedinaca kojima mnogi zakoni uključujući i zakone o oružju ne predstavljaju ništa. Samim time je nerazumno očekivati da će ih se, odnosno zakonskih odredaba takvi ljudi pridržavati. Njih uopće ne zanima je li zakon strog ili ne, jer kada požele upotrijebiti vatreno oružje za obavljanje kakvog kriminalnog djela, sigurno neće podnijeti policiji molbu za nabavu oružja.

Trebamo biti svjesni da zakonski odgovorni i savjesni građani ne čine krivična djela. Štoviše, oni ga nerijetko i sprečavaju.

Također trebamo imati na umu da stopa kriminala ne ovisi o dostupnosti i broju oružja u rukama građana već od raznih kulturnih, tradicionalnih te društveno-ekonomskih čimbenika koji utječu na ljude da čine ili ne čine krivična djela.

Ograničenje nabave i posjedovanja vatrenog oružja u pravilu je glavni uzročnik efekta «zabranjenog voća» te povećanja broja nelegalnog vatrenog oružja, što doista može biti prijetnja općoj sigurnosti društva.

S druge strane liberalniji zakoni koji omogućuju građanima legalnu i u skladu sa zakonom nabavu i posjedovanje vatrenog oružja daju društvu dodatnu sigurnost. Dokazano je kako edukacija u odnosu na ograničenja ima pozitivnije učinke na odnos spram oružja u općenitom smislu.

Doista, mirna društva ne trebaju zabrane oružja, dok nasilna društva, odnosno društva s većom stopom kriminaliteta nemaju nikakve koristi od njega.

[EdgarFranjul]

« Iskustva Izraela i Velike Britanije te njenog najrigoroznijeg zakona na svijetu…
Oružje – ponos i sramota nacije

Zadnjih dana oružje u Hrvatskoj prolazi svojevrsni medijski križni put…

U samo nekoliko dana ono je prošlo put od predmeta koji je našu naciju učinio ponosnom do predmeta koji ju je učinio sramotnom…

Tako se bar moglo iščitati iz dnevnog tiska…

Ipak, treba biti iskren pa reći da je oružje ponovno bilo u sporednoj ulozi dok je glavna uvijek i jedino rezervirana za nas - ljude. Pritom je apsolutno nebitno radi li se o pozitivnom ili negativnom primjeru!


Kako smo se već navikli da se o oružju, bez obzira o kojoj je vrsti riječ, piše većinom u negativnom smislu, kao pravo osvježenje objavljen je i jedan pozitivan napis.
No, osobno se nikako ne mogu oteti dojmu kako je i ovaj put prevagnuo dnevni politički interes, a ne iskrenost napisa, televizijskih i drugih izvještaja.
I ovom je prilikom do potpunog izražaja došao naš «ulizivački» mentalitet…
Naime, gotovo se i ne mogu sjetiti nekoga pozitivnog napisa kojem je oružje glavna tema. U pravilu se nastoji blatiti sve što ima veze s oružjem pa makar se ono koristilo i u pozitivnom smislu.

Slučaj naše olimpijke, skromne djevojke iz Rijeke, koja je - gle čuda - osvojila prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku u Pekingu, pun je paradoksa.
Odjednom, u svijetlom trenutku hrvatskoga olimpijskog sporta, oružje, budući da se Snježana natječe u streljaštvu, postaje pozitivna pojava u hrvatskom društvu koje je obično sve do toga trenutka bilo rezervirano samo za napise pune gorčine, negativnog ozračja i kriminalnog konteksta.

Riječi «upucala», «ispalila», «presudni hitac» tako odjednom postaju omiljeni pojmovi koje rabe gotovo svi koji su se zadnjih dana uhvatili «pera» želeći biti što vjerniji, brži i dojmljiviji u hvalospjevima pothvata njima gotovo nepoznate hrvatske sportašice. U trenutku je zanemarena činjenica da se te skromne djevojke nitko nije niti sjetio kada su ispraćane delegacije brkuda, kauboja, paklenih i tko zna kakvih još junaka hrvatskog sporta.

Uobičajen primjer nejednakog tretiranja sporta u medijima (a i dotacijama iz raznoraznih državnih proračuna) nije patentiran u danima prije i tijekom Olimpijade, već je on naprosto prisutan na našim prostorima od hrvatske samostalnosti. Tomu su najmanje krivi sportaši koji nam uistinu svake godine priređuju trenutke ponosa.

Slučaj Snježane Pejčić jasno i zorno upućuje da oružje nije i ne treba uvijek gledati kroz prizmu zla i nečega lošeg.

Lijepo je vidljivo da u zadnje vrijeme oružje sve više postaje sportski rekvizit, a nikako ne alat i simbol zla…

Ljubitelji oružja gotovo u pravilu postaju vrhunski sportaši pretvarajući svoj hobi u odličan promidžbeni alat države koju predstavljaju.

Dok mediji gotovo svu pozornost daju većinom ekipnim, tzv. elitnim sportovima, a država i gradovi izdvajaju golema sredstva dotirajući klubove tih «odabranih» sportova, postoje stotine i tisuće vrhunskih sportaša za koje šira javnost gotovo ni ne zna.

Tako će javnost prije znati za prosječnog nogometaša pretposljednjega nogometnog kluba hrvatskog prvenstva nego recimo svjetskog prvaka u nekom od malih sportova, a streljaštvo je, nažalost, jedan od njih.

O financijskim aspektima dotiranja mislim da je suvišno i raspravljati. Dakako, svjestan sam da je to teško uspoređivati jer je taj i takav sport odavno već prešao granice sportskog nadmetanja postavši globalni «biznis»!

No, bar zbog osobnog i moralnog zadovoljstva smatram da bi vrhunski sportaši ipak trebali uživati određen društveni ugled bez obzira kojim se sportom bave.
Slučaj streljaštva kao sporta, bez obzira radi li se o klasičnom ili praktičnom streljaštvu, izrazit je primjer nejednakog tretiranja i drugačijeg odnosa i medija i mnogih drugih državnih institucija.

Većina ljubitelja oružja, a pritom ne mislim na one osobe koje oružje drže nezakonito ili ga nabavljaju radi namjere počinjenja krivičnog djela, ugledni su članovi raznih streljačkih društava. Oni svojim djelovanjem podučavaju kako pravilno i sigurno rukovati oružjem usmjeravajući gotovo svakog vlasnika oružja streljanama, a ne raznoraznim «birtijama» kako mnogi «moralisti» u svojim napisima, kolumnama i istupima propovijedaju.

Nažalost, bez obzira na pozitivno djelovanje u svakome medijskom istupu te se ljude pokušava diskreditirati već nadaleko «nečuvenim» i već u pravilu prvim pitanjem: «A što će vam oružje?».

Radio sam prilog o klubu za jedne dnevne novine i to je bilo prvo pitanje koje mi je postavila kolegica novinarka! Ne mogu se oteti dojmu da ona, a i većina drugih, imaju osjećaj kako bih ja ili netko drugi trebao otkriti nešto «bombastično» što bi vrlo vjerojatno trebalo šokirati čitatelje?!

Kao da naprosto ljubav prema oružju nije dovoljan razlog! I kao da se ta ljubav ne može pozitivno usmjeriti!

Trebam li uopće napominjati na koliko natjecanja izvan Hrvatske godišnje odlazim i koliko novca na to, a pritom nastupam u hrvatskom dresu i pod hrvatskom zastavom promoviram državu, potrošim?! Trebam li navesti kako moj klub ne dobiva niti jednu jedinu kunu iz bilo kojeg proračuna?!

Naravno, ne treba ni ovo shvatiti kao moju osobnu žalopojku. Želim samo istaknuti da mi, sportaši malih sportova, ipak zaslužujemo više poštovanja. Tim više što se mi koji se bavimo streljaštvom svakodnevno suočavamo s negativnim reakcijama čim spomenemo oružje.

Netko voli loptu, netko teniski reket, palicu za golf, automobil, a netko oružje. Dok u automobilima svakodnevno diljem naše države pogibaju mnogi, nitko još nije odlučio zabraniti vozila, a kada se bilo koje ubojstvo izvrši vatrenim oružjem traži se njegova zabrana. Pritom uopće nije bitno što je, primjerice, takvo oružje ionako zabranjeno i što je zločin počinjen rukom višestruko osuđivanog kriminalca.

Ponos i sramota

Dok je olimpijska medalja Snježane Pejčić osvojena zračnom puškom poslužila za ponos naciji, ista se nacija, samo nekoliko dana nakon toga po pitanju sporta i oružja osramotila, i to, da apsurd bude veći, na primjeru juniorskog reprezentativca u streljaštvu.

Dok su mediji još bili zagrijani i vrući veličajući uspjeh Snježane Pejčić te s velikim simpatijama izvještavali o našem Glasnoviću, reprezentativcu u trapu, dotle su drugom našem sportašu, također juniorskom reprezentativcu u trapu, Hrvoju Šopu (15 godina) đakovački policajci oduzeli pušku i to usred natjecanja!!!

Kako ne znam sve detalje o tom slučaju, ne mogu ga u cijelosti niti komentirati, no nikako ne mogu shvatiti da nije bilo dovoljno fleksibilnosti i razumijevanja kako bi se slučaj pozitivno riješio?! Tim više što se Hrvoje ne natječe od jučer, nije nikakav kriminalac niti je s puškom krenuo u napad na «poznatu» opću sigurnost našeg društva.

Zanima me samo hoće li se naša država ponositi Hrvojem ako jednog dana osvoji olimpijsku medalju budući da mu je svojim revnim postupkom omogućila napredovanje?!

Zašto takvu revnost ne pokazujemo na nogometnim stadionima možda je nagradno pitanje na koje gotovo nikad nećemo dobiti iskren odgovor!

No, mi ga već odavno znamo!

Zadnji slučaj gdje se, po meni, naša nacija opet osramotila jesu tendenciozni i vrlo negativni napisi nakon što je izvjesni svećenik prijavio krađu pištolja koji legalno posjeduje.
Iako je i svećenik čovjek te kao građanin naše države, ako pritom ispunjava uvjete, ima pravo posjedovati vatreno oružje, začudila me je količina zla u izvještajima pojedinaca. Po meni su naslovi poput «Bizarna pljačka» vrlo zlonamjerni i usmjereni ciljano na blaćenje samog svećenika i Crkve kao takve. Pa i u samom Vatikanu ima dovoljno oružja pa nitko od toga ne pravi problem. Ako možeš imati oružanu pratnju i osiguranje (Švicarska garda), zašto i oružje ne bi mogao imati? I običan kuhinjski nož može poslužiti kao oružje i nitko od toga ne pravi problem. Zar ćemo pokrenuti peticiju da svećenicima zabranimo odlazak u kuhinju ili restoran?!

No, opet je u središte pozornosti isplivalo osnovno pitanje: «što će svećeniku oružje?»

I tu nam pozitivni slučaj Snježane Pejčić može poslužiti kao misao vodilja!

Možda svećenik jednostavno voli oružje kao sportski rekvizit… Zašto bi to bilo čudno?

Pa moj dobar prijatelj, također svećenik, predsjednik je uglednoga streljačkog kluba, i nitko od nas u tome ne vidi ništa loše.

Dapače, samo pozitivan primjer pozitivnog razmišljanja i djelovanja…

[EdgarFranjul]

Oružje i pojedinci – kad budale utječu na mišljenje javnosti!

Nesmotreni postupci pojedinaca koji svojim neodgovornim ponašanjem direktno utječu na negativnu percepciju oružja u javnosti u nas imaju golem značaj kada govorimo o problematici oružja.

Oružje i sigurnost dva su neodvojiva pojma. Da biste se bavili oružjem, logično je pretpostaviti da morate biti sigurni…

Što to znači?

Ako oružje volite i kao ljubitelj ga nabavljate, skupljate, posjedujete ili ga jednostavno rabite kao alat za obavljanje službe (npr. policijsko zvanje) ili naprosto kao sportski rekvizit prvi preduvjet koji morate ispuniti jest: naučiti sigurno rukovati oružjem!

Poželim li banalizirati pojam oružja i sigurnosti mogu slobodno usporediti običnu kuhinju s «bojnim poljem» prepunim raznoraznog «oružja». I u kuhinji, ako se ne pridržavate određenih sigurnosnih pravila, a pritom mislim na pravilne procedure prilikom rukovanja, možete ozbiljno nastradati. Jednaka je stvar i s oružjem!

Naravno da će ovakva usporedba kod većine čitatelja izazvati posprdni podsmijeh, no zapitajmo se postoji li uopće osoba koja se nije ozlijedila u kuhinji ili barem lakše posjekla nožem?

Vrlo vjerojatno ne postoji!

Prije će biti da je veći broj onih koji su si sami običnim kuhinjskim nožem zadali vrlo ozbiljne ozljede nego onih koji se nikad nisu nenamjerno ozlijedili. Pritom uopće ne treba spominjati opasnosti od električne energije, plina i drugih energenata društveno prihvatljivog rizika… I s njima i prema njima treba se odnositi odgovorno i sigurno kako ne bi došlo do neželjenih pa čak smrtonosnih posljedica, jednako kao i prema oružju…

No, vratimo se oružju i sigurnosti….

Oružje, deklarativno prvenstveno namijenjeno obrani i napadu, kod većine bi ljudi trebalo izazvati respekt i strahopoštovanje. Takav odnos posljedično bi sam po sebi trebao dovesti i do potrebe za sigurnim i pravilnim rukovanjem oružjem.

Nažalost postoje i oni, kod kojih oružje ne izaziva poštovanje već služi kao nadomjestak nekakvih osobnih nedostataka te samim time i izaziva odnosno provocira neodgovoran pristup…

Takvi naprosto sigurnost i odgovorno ponašanje zanemaruju!

Tragični događaji zadnjih dana jasno ukazuju da je takvih pojedinaca i dalje vrlo velik broj!
Vodeći se osobnim i ponajviše privatnim kompleksima takvi pojedinci bez imalo savjesti i svijesti da čine nešto negativno širih razmjera direktno utječu i na kreiranje javnog mijenja.

Naime, nije vijest za naslovnicu pozitivan događaj već negativan, a to takvi slučajevi neodgovornog ponašanja sami po sebi i jesu. Kao takvi dobivaju više medijske pozornosti i prostora od onih pozitivnih što posljedično i dovodi do vrlo negativnog stava šire javnosti prema oružju.

Svakodnevni nesretni događaji dovoljno govore sami o sebi te potvrđuju da pojedinci oružje ne poštuju onoliko koliko to ono i zaslužuje…

Iako sam osobno, a i čitateljska javnost, nerijetko mogao svjedočiti slučajevima «slučajnog?!?!» opaljenja oružja, osobno me zaprepašćuje činjenica koliko je ljudska glupost golema te vrlo vjerojatno i nemjerljiva.

Taman kada pomislim kako su se uzroci incidentnih opaljenja i slučajnih upucavanja te propucavanja u potpunosti iscrpili u javnosti se pojavi neka «nova budala» koja me zaprepasti briljantnim postupkom.

Podatak da je na području Čakovca brat nehotice ranio sestru uslijed «slučajnog» opaljenja pištolja za hrvatske prilike nije nikakva novost.

Ne treba uopće napominjati da se radi o NELEGALNOM oružju!

Pa i to nije novost, ili za neke možda i je?!

Ovakva «slučajna» propucavanja, ranjavanja pa čak i usmrćivanja izazvana nestručnim i neodgovornim rukovanjem vatrenim oružjem u domaćoj javnosti sve su samo ne vijest.
Nažalost ona ipak direktno i vrlo uvjerljivo utječu na negativnu percepciju oružja u široj javnosti.

Ovakav slučaj, a za razliku od nekog pozitivnog, neće ostati nezabilježen u medijima te tako dakako još jednom ukazati na loše strane oružja…

Dok je ovaj slučaj postao uobičajena pojava u našem društvu, drugi slučaj o kojem imamo priliku čitati ovih dana otkriva nam zapanjujuću stranu ljudske gluposti!

Naime, dva odrasla muškarca na području Koprivnice igrajući se zračnom pušku (op.a. a koja nikako nije bezopasna!) u suludo zamišljenoj šali ranjavaju pogotkom direktno u čelo dječaka u dobi od 11 godina. Da tragedija bude još veća radi se o djetetu jednog od sudionika ove zaista «domišljate» i «smiješne» šale…

Usmjeriti cijev bilo kojeg oružja u pravcu obiteljske kuće, a dotični «pametnjaković» pucao je direktno u vrata, graniči s krajnje ozbiljnim poremećajem osobnosti. Što je u datom trenutku taj «gospodin» umislio da jest teško je dokučivo bilo kojoj normalno osobi. Možda Batman, Superman ili neki heroj iz trilogije Matrix? Čisto sumnjam, jer da je isti barem ikada pročitao jedan primjerak stripa ili pogledao bilo koji film o takvim super junacima shvatio bi da se radi o čistoj fikciji!

Na sreću tragedija je izbjegnuta jer projektil nije uspio probiti čeonu kost lubanje pogođenog dječaka no što bi se dogodilo da je ispaljeno zrno dječaka pogodilo u oko?!
U tom slučaju smrt kao posljedica nikako ne bi bila isključena nego je čak vrlo vjerojatno da bi ona i nastupila.

Zračno oružje nikako nije bezopasno kao što ga se želi prikazati. Ono je zabavno i ima svoju svrhu, no također zahtijeva odgovoran pristup. Umjesto da roditelji djecu putem zračnog oružja podučavaju sigurnom i odgovornom ponašanju u i na za to predviđenim mjestima, mnogi roditelji čak pružaju loš i negativan primjer neodgovornog ponašanja.
Umjesto pozitivnog postaju negativan uzor!

Dok djecu nekako i možemo shvatiti, možda čak i opravdati kada uslijed igre nešto loše naprave, odrasle nikako ne možemo.

Što želim reći?

Ovaj slučaj razvidno idiotskog ponašanja pojedinaca ima dalekosežne negativne posljedice za sve ljubitelje oružja.

Zbog ovakvih, bit ću slobodan reći «budala», stradavaju mnogi…

Direktno, oni koji su izravni sudionici takvih tragičnih događaja do indirektno svih ljubitelja oružja.

U trenutku, a kao izravna posljedica takvih slučajeva neodgovornog i društveno neprihvatljivog ponašanja odgovorni građani koji žele posjedovati oružje postaju osobe «sumnjivih» nakana.

Negativni kontekst oružja nakon svakog takvog slučaja ne prestaje kolati medijima, a sustavna izloženost oružja takvom medijskom «bombardiranju» dovodi i do negativnog stava većine.

U tako stvorenoj klimi teško da se išta pozitivno o oružju i može napisati, a gotovo je nemoguće doći u priliku argumentirano polemizirati.

Jedan jedini slučaj pojedinca neodgovornog ponašanja uništi godine i godine rada mnogih drugih odgovornih pojedinaca okupljenih u raznim streljačkim i drugim udrugama kojima je oružje predmet zanimanja.

A takvih udruga je mnogo!

Nažalost takvom negativnom okružju i utjecaju podlegao je i Zakon o oružju odnosno institucije koje ga predlažu i usvajaju.

Uvijek i nanovo prvi na udaru se nađu pošteni i odgovorni građani koje se prema oružje žele i odnose odgovorno te u skladu s svim pravilima sigurnog rukovanja oružjem.
Umjesto da se žestoko sankcioniraju neodgovorni pojedinci koji svojim neprimjerenim ponašanjem štete društvu u cijelosti, sankcioniraju se svi odgovorni građani, sadašnji i budući vlasnici oružja.


I to direktno kao kolateralne žrtve idiotskih postupaka pojedinaca kao što je i dotični «šaljivdžija» koji je umjesto da susjedu pogodi vrata pogodio njegovog sina u čelo!
Hoćemo li i nakon ovog slučaja po tko zna koji put zatražiti donošenje strožijeg Zakona o oružju i reviziju postojećih izdanih oružnih listova?


Ili ćemo konačno shvatiti da je edukacija i podizanje samosvijesti pojedinaca puno jednostavnije i efikasnije od konstantnog mijenjanja Zakona o oružju?

Kao zanimljivost valja izdvojiti podatak da je Zakon o oružju vrlo vjerojatno najčešće mijenjan i revidiran zakon u RH…