Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Vrijeme je da pred Josipovićevu crvenu guju stavimo košaru guščjih jaja i - kamen!

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 27. ožujka 2015.
Datum: petak, 27. ožujka 2015. u 06:15

Konsolidirajući ''ekipu'' kroz Antifašističku ligu, Josipović priprema udar na Grabar Kitarović, koja je "crvenoj eliti" najveća opasnost. Vrijeme je za ''Šumu Striborovu''! Stavimo košaru guščjih jaja pred tu komunističku guju - neće im odoljeti! Isplazit će svoj zmijski jezik - i stvorit će se uvjeti da ju udarimo kamenom u glavu

Ivo Josipović ne odustaje. Zapravo sve i da hoće ne može odustati, jer on je "prijestolonasljednik" crvene komunističke elite koja ga je odgojila, stvorila i impostirala na Pantovčak, u srećom samo jednom mandatu, iako to nisu planirali. Mislili su da će uspjeti ostati svih deset godina i do kraja srozati Hrvatsku sustavnim i upornim stigmatiziranjem vlastite zemlje i ponižavanjem hrvatskoga naroda pod krinkom demokracije, koja je demokracija samo onda ako se provodi na njihov način.

Josipović, još uvijek opasan, s političkim ambicijama i ne baš glupom igrom oko ''trećeg puta'' na kojem će, kad se malo dublje pogleda, očito nastojati objediniti sve nove opcije koje su na prvi pogled hrvatske i domoljubne, a obilato koriste njegovu čvrstu kadrovsku strukturu u medijima i nevladinom sektoru - i unatoč preziru kojeg je izazvao kod jedne frakcije unutar SDP-a tj. one koja ima dostatnu razinu nacionalne svijesti - bi Milanovića mogao dovesti u poziciju da bez njega neće moći formirati sljedeću vladu, a Josipovićevi ulozi bi u tom slučaju mogli biti vrlo visoki. Izvanredni lokalni izbori, naime, pokazuju da će parlamentarni očito proći kao i predsjednički - da će biti mrtva trka u duboko podijeljenoj Hrvatskoj. Josipović, koji je pet godina za zatupljenu hrvatsku javnost, imao umiveno lice "demokrata'', zapravo ni ne zna što je demokracija jer u njoj nikad nije živio, u njoj nije školovan, a za vrijeme predsjedničkog mandata, iako je imao priliku, je nije uspio upoznati.

On spada u onaj dio "ekipe" novostvorenih "crvenih" intelektualaca koji hrvatsku državu nikad nisu željeli. Njihove karijere (u tu kategoriju spada i predsjednik Vrhovnog suda Hrvatin, i mnogi hrvatski ''uglednici") su rasle kao dio velikog strateškog plana koji je podrazumijevao stvaranje vlastite komunističke elite ''zemlje radnika i seljaka'' nakon što nam je ona prava, građanska, pobijena nakon 8. svibnja 1945. te i kosti joj počivaju po mnogobrojnim neidentificiranim jamama diljem Hrvatske.

Bianco mandat za ubijanje hrvatske elite - od Dakse nadalje

Poligon za vježbe te ''selekcije i eliminacije" bio je pokolj dubrovačke elite na Daksi 1944. Kad se pogledaju biografije tih ljudi - liječnika, profesora, pomorskih kapetana, inženjera - svi odreda su bili ono čime se Josipović danas diči i u što se kune - bili su antifašisti.

Njihov najveći krimen je bio što su bili obrazovani - i to u trećoj ili čak četvrtoj generaciji - i trebalo je ''zatrt im sjeme" kako bi se, u krvi, posijalo novo sjeme buduće crvene komunističke elite, a taj ekskluzivitet je bio namijenjen djeci polupismenih pravovjernih komunista kojima je dan bianco - mandat za ubijanje. Na Daksi su ubijali mahom korčulanski partizani ili - da budem precizan - partizani i komunisti iz Blata na Korčuli, danas jednog od glavnih bastiona HDZ-a na tom otoku. Osim na Daksi Dubrovčane, ubijali su i svoje sumještane, i ljude koje su - prema informacijama koje otočani i danas šapuću, a koje su me jako zaintrigirale - na otok doveli kao zarobljenike s dubrovačkog područja. Mnogima je promaklo da je Josipović u valu dodjele odličja mandat završio dodjelom ''odličja za antifašizam'' koje je po Mesiću kao svom izaslaniku poslao u Dubrovnik. I Mesić je odličje predsjednika RH u jednom dubrovačkom hotelu uručio sinu izvjesnog Milata zvanog Hrastovac, koji je bio vođa te koljačke ekipe.

Pretragom medija uočio sam da je tu vijest - i to kao afirmativnu, u stilu ''odlikovao ga predsjednik Republike'', glupo i malomišćanski tupo prenio tek lokalni portal. Taj Hrastovac je bio "najbolji drug'' i kad su, na pravdi Boga, ubili nevinog malodobnog brata prof. dr. Zvonimira Šeparovića s još nekoliko mladih Blaćana, a koji su iz tajnog grobišta na otoku ekshumirani prije dvije godine i dostojno pokopani na mjesnom groblju u Blatu. Supruga ''najboljeg druga", prema usmenoj predaji očevidaca, je nad tom jamom, nakon što su ti mladi muškarci ubijeni i u nju bačeni - navodno plesala.

Josipovićeva identifikacija sa surovom pravdom

S tim i takvim događajima Josipović se očito može lako identificirati, pa ne čudi da je deportacijom biste Josipa Broza Tita u Kumrovec Kolinda Grabar Kitarović izazvala veliki potres u udbaško-kosovskoj "eliti" koja drma Hrvatskom, a koja je u toj panici, i već ipak ostarjela da bi žustro i đonom podržala svoje "kraljeviće'' - počela pokazivati svoje pravo lice. Kao ona snaha u "Šumi Striborovoj'' koja - kad je vidjela guščja jaja - nije mogla izdržati da ne isplazi svoj zmijski jezik. To da je snaha ustvari guja razumjela je jedino njezina stara svekrva, kojoj se srce kidalo za sinom dok je on veličao svoju suprugu optužujući majku da je ona guja. Taj obrazac iz bajke za djecu Ivane Brlić Mažuranić, koja je kao i mnoge bajke i basne na neki način namijenjena i odraslima, je obrazac današnje Hrvatske. Komunistička guja je kao sin koji može biti metafora za narod koji to jasno ne vidi. I onda ta prikrivena guja, bez pardona, optuži domoljubne, normalne Hrvate, da su oni neka ustaška guja, uključujući i Predsjednicu koja je iz Ureda makla Tita. Taj čin je za komunjarsku elitu svojevrsna hereza. Zato su se odmah još jednom objedinili, u Antifašističku ligu, jednu smiješnu organizaciju, potpuno neusklađenu s vremenom u kojem živimo, koja nije ništa drugo neko neki akvarij u kojem će Nobilo, Pusić, Josipović, nekoliko starih partizanki, Budo Lončar, itd., hraniti svoje iluzije. Taj akvarij ne bi bio ništa opasno da ta ekipa nema tako snažnu medijsku mrežu koja ih promovira, a jedna od najjačih karika, što je bilo sasvim jasno i u subotnjem Dnevniku, je upravo Radmanova televizija zvana HTV. Ako se ne varam, tu svoju ''ligu'' osnivaju već drugi put u nepunu godinu dana. Prošloga svibnja su isto tj. ista ekipa potpisivali neku antifašističku povelju i sastali se tim povodom u ''Lisinskom'' na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, 8. svibnja.

Dream team "ligaša" koji slave totalitarnog diktatora

Uz Josipovića u tom ''dream teamu'' su i obligatna Vesna Teršelič i njezina KOS-ova ekspozitura Documenta, Milorad Pupovac, koji je i predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Sabora i koji bi u svakoj normalnoj, demokratskoj europskoj državi nakon okupljanja s "ligašima" koji slave totalitarnog diktatora bio smjenjen, a za predsjednika te organizacije je izabran Zoran Pusić.

U maniri zamjene teza o gujama iz Šume Striborove, okupljenim skupštinarima po drugi put novoosnovane Antifašističke lige se obratio bivši predsjednik Josipović riječima: ''U svojoj političkoj praksi susreo sam se s kritikama zbog govora o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti ustaške guje. Nažalost, nisam bio u krivu, jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bismo očekivali''.

Mislio je, naravno, na Predsjednicu i njezinu odluku da makne Titovu bistu. Na Josipovićeve riječi se nadovezao novopečeni predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić: ''U današnjoj Hrvatskoj treba govoriti o antifašizmu jer demokratske vrijednosti sad ugrožava radikalna desnica, odnosno apologeti ustaštva u Hrvatskoj i četništva u Srbiji, čiji su postupci karakteristični za fašizam i nacizam, koji nisu relikt prošlosti već dio sadašnjosti, što je zabrinjavajuće. A oni koji su ustali protiv fašizma kada je on izgledao nepobjediv zaslužuju najveće poštovanje''.

Ne znam bih li se smijao ili rasplakao nad ove dvije izjave, osobito kad vidim koji profil osoba ih izgovara. Zoran Pusić je sin Eugena Pusića, suca ustaškog suda, dakle onog koji nije ''ustao protiv fašizma'', već je bio dio zločinačkog aparata koji je Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji su protiv fašizma ustali, uključujući i 18 katoličkih svećenika - deportirao u logore. Eugena Pusića, a o tome sam već pisao, su od Križnog puta spasili Englezi i on je ustvari cijeli život bio ucijenjen i bio je britanska uzdanica u Jugoslaviji, jedan od onih koji su - i to s pozicije profesora na Sveučilištu - bili jamac održanja glavne matične ploče u koju su Britanci mnogo uložili, a to su Udba i KOS.

Ivo Josipović je sin projugoslavenski orijentiranog komunista iz Makarske, koji nije, kako se piše, nikad bio zapovjednik logora na Golom otoku, ali je bio u brigadi koja je punila jame po Lici, i kao zaslužan drug se doselio u Zagreb, dobio ukradeni židovski stan, i bio istaknuti komunist, pravovjeran do te mjere da je bio određen iz Beograda kao onaj čiji će glas biti presudan za pad Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala nakon Hrvatskog proljeća 1971. Povezuje ga se s komunističkim ''menagmentom'' SKH koji je donosio političke odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata i slao ih u Beograd ''na potpis''.

Politički rukopis Josipovićeva oca Ante

Dakle, posve je jasno što i koja struktura tako čvrsto povezuje Josipovića i Pusića, sinove projugoslavenskog komunista i do smrti ucijenjenog suca u NDH. I jedan i drugi s ''ustašama'' maliciozno u svojim govorima povezuju Predsjednicu. Josipović s rečenicom o fašističkim idejama na mjestu na kojem se to ne bi smjelo (Pantovčak), a Pusić izjednačujući je s Nikolićem i Vučićem, aludirajući da ako su oni četnici - što jesu, da je Kolinda Grabar Kitarović ustašica - što nije. To je standard njihove ''demokracije''. Iako komentare na tekstove ne čitam, u prošlome me zaintrigirao jedan, jedne gospođe, potpisane punim imenom i prezimenom, što cijenim i koji je napisan vrlo pristojno. Gospođa očito nije dobro razumjela što sam napisao, kao što ni ne zna da je ključ pridruživanja Hrvatske Višegradskoj skupini - koju očito kao i ja podržava - isključivo lustracija starih struktura. Za Josipovićeva mandata to pridruživanje je sustavno opstruirano, a o Višegradskoj skupini je bilo govora i otpora i na sastanku s potpredsjednikom SAD-a Joeom Bidenom. Žao mi je što gospođa ne zna da sam o potrebi uključivanja u Višegradsku skupinu - za Hrvatsku najpoželjnije regionalno udruživanje - pisao u više navrata, ujedno opisujući na koji način je bivši predsjednik opstruira i to zato jer je njemu bilo koje regionalno udruživanje - osim ono sa Srbijom - neprihvatljivo.

Vilović, Josipovićev kadar, i dalje brifira Nijemce

U tom komentaru, koji je toliko lijepo i pristojno napisan da zaslužuje odgovor, mi je rečeno da sam prešutio dio Gauckovog govora o građanskom ratu i Zapadnom Balkanu. Riječ je o govoru koji je izrečen za vrijeme ručka, a objavljen je nakon zaključenja broja. Izričaj predsjednika Gaucka ne čudi. On, naime, ni po fokusu svojih zanimanja, ovlasti i političke uloge, (za razliku od kancelarke koja zna) ne mora znati da je yugo-smicalica o građanskom ratu pala u svakom smislu još 2008. kad se Međunarodni sud pravde proglasio nadležnim za sudovanje po tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, a međunarodni sukob u cilju stvaranja Velike Srbije politikom etničkog čišćenja i genocidnim radnjama - potvrđen u nedavno objavljenoj sudskoj presudi. Predsjednik Gauck, ovaj dio Europe doista naziva Zapadni Balkan, za razliku od kancelarke koja ga kao i hrvatska predsjednica naziva jugoistočnom Europom. I mene je zaintrigirao taj govor za ručkom, osobito dio gdje Gauck govori da se ''treba nastaviti Josipovićevim putem'', a pouzdano znam da Josipovića nakon sastanka u Zagrebu Gauck "ne može očima vidjeti''. I dobio sam odgovor koji također nije neočekivan. Gaucka za diplomatski dio svake bilaterale brifiraju njegovi savjetnici.

A oni se pak informiraju u hrvatskoj diplomatskoj službi. Zapadni Balkan i hvaljenje Josipovića je jedino što njemačka strana trenutačno može dobiti od hrvatskog veleposlanika Vilovića, koji je najizravnije Josipovićev kadar! On je ujedno i lice velikog dijela hrvatske diplomacije koja bi, kao i bivši predsjednik, najrađe bila dio yugo-ambasada. Priče o zapadnom Balkanu i građanskom ratu Predsjednica je tijekom ručka Gaucku pojasnila, što je za Večernji list i izjavio njezin glasnogovornik. Njegov govor za ručkom, slijedom briefa kojeg su njegovi savjetnici za vanjsku politiku dobili od hrvatskih diplomata, je manje važan. Najvažnije za nas kao zemlju partnera unutar euroatlantskih integracija jest da je Joachim Gauck uvjereni i prekaljeni antikomunist i da pokazuje da razumije tu dimenziju hrvatskog problema, koja je ključna. Bivši predsjednik je i nakon presude Međunarodnog suda pravde izjavio kako je tužbu trebalo povući i sa Srbijom se dogovoriti. A sad, pripremajući se vrlo vrlo lukavo na novi proboj na hrvatskoj političkoj sceni, konsolidirajući ''ekipu'' kroz Antifašističku ligu priprema udar i na Kolindu Grabar Kitarović, koja im se ispriječila kao najveća opasnost. Vrijeme je za ''Šumu Striborovu"! Da pred tu komunističku guju, koja za gmizanje okrivljuje dobre, poštene te ''gujinom zaslugom'' moralno i ekonomski obespravljene Hrvate, stavimo košaru guščjih jaja. Kojima neće moći odoljeti. Već će, konačno, nekontrolirano isplaziti svoj zmijski jezik! I stvorit će uvjete da tu "crvenu guju'' konačno udarimo kamenom u glavu!

http://www.dnevno.hr/7dnevno/tema-tjedn ... kamen.html

[EdgarFranjul]

Briljantna analiza - ovo treba pročitati!

30.03.2015
Osnovni problem vlastodržaca je očito činjenica da je mala skupina invalida odlučila izdržati linč!


Rat je majka svih stvari

Grčki filozof Heraklit je svoje poimanje svijeta temeljio na načelu da sve na svijetu postoji u nekoj vrsti opreke, dan i noć, bolest i zdravlje itd. Sve teče.
Čovjek je očito tako stvoren da može poimati svoju okolinu samo pomoću usporedbe. Tek kad si bolestan osjetiš ljepotu zdravlja, znaš da je dva jer nije tri itd. Naš život je stalno prožimanje različitosti, oprečnosti i borbe između polova, a oni u toj borbi ulaze duboko jedan u drugi, gube se, nestaju i nanovo postaju.

Einstein je pokazao da je ono što nam se čini istinitim ponekada nešto sasvim suprotno od te “istine”. Istina je dakle često i na jednom kraju i na drugom, ona se pomjera, nekada se dvije istine isključuju iako su obje ispravne.

Kako god da okrenemo očito je da svijet nije jednoznačno jedno ili drugo, crn ili bijel, on je uvijek u pokretu. Noć postaje dan i obrnuto.

Preneseno na našu društvenu situaciju je očito da se hrvatsko društvo nalazi u razdoblju intenzivnih razmirica, ideoloških, socijalnih i inih “ratova”. Svjedoci smo stalne prepirke oko “istine”, a kakva je ta “istina” ovisi u najvećem broju slučajeva o osobnoj perspektivi, iskustvu i indoktrinaciji koju smo prošli kućnim ili društvenim odgojem, materijalnim ili političkim statusom, našom pripadnošću nekoj grupi ili trenutnoj situaciju.

Kad se društvo pokušava nanovo definirati, a to hrvatsko društvo upravo radi, onda je očekivano da se mnogi ljudi pogube, da traže uporište koje im garantira kakvu takvu stabilnost. Erich Fromm je to opisao u svojoj knjizi “Strah od slobode”. Po njegovim spoznajama pojedinac uvijek teži biti dijelom neke skupine, nekog društva da bi i sam bio zaštićen, siguran i dio uspjeha te grupe.

Iz istraživanja o religijama imamo nepobitne dokaze da je evolucijski religija neophodna kao garant opstojnosti. Njemački evolucijski biolog Ulrich Kutschera kaež da je religija kao evolucijski proizvod. On je ateist. Po Kutscheri su ljudi spoznali da određeni vrijednosni sustav garantira lakši opstanak i ekonomski probitak te su se odlučili za religijsku zajednicu. Tako je on utvrdio da pripadnici religisjke skupine, bez obzira o kakvoj vrsti religije se radilo, opstaju duže kao relevantna skupina, oni si pripadnošću garantiraju razvoj i omogućavaju napredak.

Potreba pripadnosti nekom polu, nekoj skupini je očito utkana u osnovnu ljudsku potrebu za identifikacijom, za okvirom osobnog uspjeha i važnosti. Takvo načelo se ponekada čini kontraproduktivnim, pogotovu kad se na sceni pojave ljudi koji pripadnost krdu proglase nečim moralno ili intelektualno nižim. Kako god da se taj “individualistički” pristup činio pametnim on ne odgovara niti ljudskoj potrebi niti je posebno evolucijski uspješan, kao što pokazuju istraživanja.

Pripadnost nekoj skupini nije dakle nikakav grijeh, nikakav dokaz “nižih intelektualnih ili duhovnih sposobnosti”. To je važno napomenuti jer se teza o neprihvatljivosti zajednici u zadnje vrijeme pokušava nametnuti u medijima. Hrvatska crta razdvajanj ide jasno preko teme: lijevo desno, ustaše partizani, jugofili ili domoljubi. Bez ulaska u definiciju što je što i ima li kod nas uopće ljevičara ili desničara, možemo samo konstatirati da je to tako i pokušati u toj borbi pronaći neka načela iz kojih možemo nešto naučiti.

Nakon 2000. se u Hrvatskoj postojano pokušava progurati teza da je nacionalizam kod Hrvata opasan, nazadan, retrogradan i da ga treba zatući u korjenu. Ta teza o opasnosti hrvatskog nacionalizma se zasniva na navodnom uzroku raspada navodno perfektnog društva u kojem je vladao socijalizam, koji opet i nije bio pravi itd. No to bi me odvelo u preširoko lametniranje, a nije mi namjera ulaziti u pojmove što je to pravi, a što krivi socijalizam.

Tim više jer bih time ismijavao svoje prijatelje jugofile koji se svim srcem bore za ono društvo koje je, po njihovoj definiciji, bilo lažni socijalizam. Osim toga hrvatski nacionalizam najbučnije napadaju oni koji se i dan danas diče svojom slikom na kojoj nose pionirsku kapu i jugoslavensku petokraku. No o tom u nekom ironičnom osvrtu na socjugoslavenske paradokse.

Očito je da ova grupa “antinacionalista; antifašista, neutralnih pobornika prosperiteta itd. ” ne pobija nacionalne teze i težnje zbog svoje izrazite želje za “istinom, pravdom, humanizmom, demokracijom, slobodom” ili nekim drugim uzvišenim idealom. Borba za opće dobro nije karakteristika grupne borbe, ona je skoro uvijek toliko individualna i marginalna da se ona zasigurno u velikom opsegu ne odvija na hrvatskoj društvenoj sceni.

Kod hrvatskih neohumanista, dojučerašnjih profesora samoupravnog socijalizma i marksizma možemo slobodno govoriti o nešto prizemnijim motivima od onih visokohumanih. Tu tezu zasnivam na opažanju da najglasniji “humanisti” u istom dahu, dok drugima predbacuju nehumanost, zagovaraju sustav koji je dokazano bio nehuman, nedemokratski i neslobodan.


Zašto su oni tako glasni i u zadnje vrijeme izrazito agresivni u svojim nastupima?


Raspadom Jugoslavije je došlo do raspada grupne sigurnosti.
.
Glavna grupa pretpostavljenih gubitnika je bila najviše pogođena, ali je i najbolje bila obučena, oni su bili privilegiran stupovi društva: profesori na fakultetima, direktori u tvrtkama i novinari po medijima. Ako ovoj činjenici dodamo samo podatak da je komunističko partizanski poredak nakon rata samaknuo skoro kompletnu hrvatsku društvenu i gospodarsku elitu, a nakon 70. sa društvene scene maknuo i one prihvatljive ljevičare koji su bili protiv Tita i njegove vladavine, onda je i uz najpovršnije sagledavanje jasno da su 90. godine na društvenim vrhovima dočekali samo provjereni i ideološko materijalno odabrani kadrovi komunističkog sustava. Oni su bili nositelji jugoslavenskog društva i garancija opstanka za društvo i za svoju grupu.

Na drugoj strani su se u to vrijeme nalazili oni koji su kroz ostvarenje hrvatske države vidjeli svoju nadu, bilo nacinalno, ideološki ili gospodarski. Ta grupa je bila nehomogena, politički desetljećima ušutkivana, proganjana i sustavnom propagandom ocrnjena.

Treća grupa su bili oni koji su se suživjeli s društvom i diktaturom kao što se u svakom društvenom poretku ljudi s njim sužive. Obični radnici, mali partijski članovi, prosječni građani po velikim gradovima. Oni su bili neka vrsta neutralnih, izgubljenih između ova dva glavna pola.

Projugoslavenske elite i vladari su, očekivano, ali iznenada, doživjeli raspad sustava, propast okvira u kojem su oni bili alfe i omege. Pri tomu se nije radilo samo o materijalno i društveno privilegiranima nego i o onim malim pripadnicima šutljive mase koja se bila uljuljkala u osjećaju sigurnosti, iako je inflacija izjedala svaki dan pola plaće.

No manipulativne tehnike i pisana riječ su jače nego što to ljudi mogu i pomisliti.

Za vrijeme rata su se oni na prvim mjestima hranidbenog lanca brzo snašli. Najveći broj nekadašnjih direktora, novinara, profesora i političara se samo premjestio u novonastale stranke. Tko je bio direktor dobio je prigodu da za nula kuna kupi tvrtke koje su u to vrijeme bile pred raspadom ili su, kao rijetke, poslovale još dobro. Ne smijemo zaboraviti da u to vrijeme tvrtke još posluju na osnovu jugoslavesnkih poslovnih veza na tržištima koja su se devedesetih raspala. Njihovi izgledi za budućnost nisu bili tako ružičasti, iako se danas govori o “dobrim tvrtkama”. Direktori i partijski kadrovi iz prvog reda su pokupili što se dalo pokupiti.

Na drugoj strani se našla grupa onih koji su stvaranje države osjetili kao intimnu potrebu, slobodu kao životni san. Privh dana rata su baš oni, zajedno s mnogim drugima izvan linije borbe sudjelovali u stvaranju slobode i države. Njima su se pridružili i oni koji su mobilizirani, ali nisu imali taj političko nacionalni nagon. Uglavnom ljudi kojima je bilo draže odlaziti na sindikalni odmor nego se baviti pitanjem zašto je srednjoškolski profesor njihovg djeteta završio u zatvoru ili kako to da im je djed nestao u ratu, a nitko ne zna gdje i od koga je ubijen. Oni su hrvatsku državu smatrali svojom, ali bi i Jugoslaviji nastavili živjeti bez problema. To su oni koji danas ne shvaćaju da su oni imali stan, a da netko tvrdi kako je u Jugoslaviji bilo loše ekonomsko stanje.

Rat, kao izvanredno emocionalno, socijalno i materijalno stanje, je od različitih ljudi napravio jednu skupinu pa je ta skupina osjećala zajedništvo u borbi za slobodu, državu i pravo ili su jednostavno podlegli pritisku krda, bili su dio jer nisu imali izbora.

Dok je jedna skupina ratovala, na gospodarskom i političkom polju događa se takozvana tranzicija. Političko prestrojavanje i ekonomsko potkožavanje nekadašnjih elita se odvija u tišini granatne paljbe, nekadašnji socijalistički direktori postaju novi tajkuni koji od svojih kolega dobivaju managerske kredite, od svojih tvrtki preuzimaju strana predstavništva i u općem kaosu se od komunističkih direktora pretvaraju u novopečene kapitaliste.

Nekadašnji partijski sekretari postaju osnivači HDZ-a, HSLS-a ili neke “ustaške” stranke, a ideološki prvonasljednici komunističke partije potiho i bez puno muke narodnu imovinu komunističke partije pretvaraju u najbolji zalog za budućnost i opstanak ideološkog utočišta za sve one koji su shvatili da su izgubili državu, ali po njihovom samo privremeno.

Neki od tih novopečenih kapitalista su uspjeli povećati svoj kapital koji su dobili jer su bili odmah blizu lonca. Neki od njih su se potiho povukli sa svojim dionicama u bankama, tiskarskim kućama, građevinskim firmama ili nekadašnjim tvornicama i počeli uživati život samozatajnih bogataša o kojima nitko niti ne piše niti raspravlja. Odmah nakon rata u Hrvatskoj se proširila fama o budućem rastu gospodarstva na račun nekretnina pa smo bili svjedoci prave pomame za nekretninama. Novopečeni postsocijalistički tajkuni su u svojoj drpomaniji uzimali uglavnom tvrtke koje su imale vrijednu imovinu. Tako se u njihove džepove slijevao novac od prodaje one imovine koju je jugoslavenski sustav godinama nakupio, što otimačinom 45. što stvarnim radom i uspjehom.

Na ideološko političkoj sceni pretumbacija iz komunističkih ideologa, profesora, novinara i političara se nije dogodila tako lako jer je ideološki komunizam, samoupravni socijalizam i njegove političke konotacije bio jedno vrijeme nepoželjan u javnom prostoru.

Zbog rata su se nekadašnji komunistički ideolozi držali po strani, jedno vrijeme se povukli u inozemstvo ili na sigurne pozicije kakvog instituta. Oni najratoborniji su se okušali u slobodnom novinarstvu, ali su brzo zaključali bravu, što zbog neprodaje što zbog lopovluka u vlastitim redovima.

Završetkom rata i odmakom od ratnih tema se ta privremeno marginalizirana skupina počela opet nametati društvu kao jedina ispravna, ona koja je napredna, suvremena i humana za razliku od onih koji su vodili rat. Poučeni starom političkom školom mnogi od njih su se udružili u novonastale udruge, obljubljene zapadnim poklisarima zbog svoje navodne borbe protiv nacionalizma. Uhvatili su one pozicije koje su im sustavno pripremali njihovi mentori ili očevi te zauzeli uglavnom ključna mjesta po diplomatskim predstvništvima, državnim firmama i adminsitraciji.

Rat kao tema je brzo postao neugodan, pojavila se klima potrebe za odmakom od tih teških tema, a u toj klimi su oni bili kao Bogom dani. Politički podučeni, ekonomski osigurani, diplomatski poželjni oni su jako brzo pristupili onomu što je danas poznato kao detuđmanizacija. To je pojam koji označava sva nastojanja da se diskreditira hrvatska sloboda kroz ocrnjivanje i dovođenje u pitanje Domovinskog rata i njegovih glavnih nositelja i simbola. Postupak takvog opsežnog projekta je djelomično osmišljen, ali djelomično posljedica gubitka identiteta i važnosti za one koji su i dalje ostali na polugama moći. U novonastaloj identifikacijskoj špranci bi se oni izgubili jer njihov rat nije bio, njihova država nije stvorena, a naglašeni odmak od Jugoslavije bi značio za njih gubitak svega što su dostigli, odmakom od JUgoslavije oni bi izgubili dio svoje mladosti, upali bi u neku vrstu Alzheimerove bolesti. Na površinu se zbog toga umjetno ili realno izvlače možebitni, izmišljeni ili stvarni zločini koje je počinila hrvatska vojska, nekadašnje komunisitčke direktore se proglašava nacionalističkim tajkunima, a bivši sustav u kojemu su oni igrali galvnu ulogu se boji svim lijepim bojama.

Sve ove javne predstave osnovni cilj: hrvatskom narodu dobro ogaditi slobodu i hrvatsku državu za koju je dato toliko žrtava. U tom kontekstu se izvrću činjenice. Pusićkina ideja o 200 obitelji postaje Tuđmanova, a izmišljeni citat Brune Bušića o Hrvatima kao lopovima postaje mantra čak i za nacionalno angažirane Hrvate. Take manipulacije bi običnom Hrvatu trebala ogaditi vlastiti narod i pripremiti ga za daljnju obradu koja se u psihologiji zove “Uljepšana prošlost”. U taj kontekst se mora svakako uvrstiti i mantra o prodaji Vukovara, dogovorenom ratu, prodaji Posavine itd.

Drugi cilj, nekada i nesvjestan je težnja pojedinca da dođe u sklad sa samim sobom, da ne izgubi svoju prošlost i da naknadno sam sebi potvrdi da je njegova nekadašnaj odluka, stav ili način života bio ispravan. Tu potrebu se lako koristi u manipulaciji, a model funkcionira zato jer svaka osoba želi onakvu prošlost kakvu si naknadno zamišlja kao idealnu za sebe. Tako će kao svjedoci vremena poslužiti ljudi koji nesvjesno “navode vodu na mlin” onih koji ih manipuliraju. Osobna sjećanja zamjenjuju činjenice, ali upravo ta osobna sjećanja služe manipulatorima da prošlost prikažu drugačijom, svjetlijom ili tamnijom nego što je ona objektivno bila.

Ako pogledamo hrvatsko društvo onda ćemo nepobitno utvrditi da je nakon rata ovaj narod imao nesreću da niti jedna vlada nije bila dorasla zadatku, ni u moralnom ni u stručnom kontekstu. Više od polovice političara koji su ovaj narod vodili su pripadnici nekadašnje komunističke elite, bez obzira o kojoj relevantnoj stranci se radilo. Gospodarski i ini stručnjaci, novinari i intelektualci su skoro svi do jednoga imali iste te pozicije u komunizmu i zastupaju i dan danas iste uzorke, samo se razlikuju na površini.
Takvo društvo jednostavno ne može napredovati jer je uvijek zarobljeno u prošlosti. Ne zbog površinskih tema o ustašama i partizanima nego zbog unutarnjeg intelektualno duhovnog uzorka koji u sebi nose glavni kreatori politike.

Pogledajmo samo selektivnost moralnog i humanističkog u javnoj raspravi. Kad ukrade hadezeovac onda je to zločin, kad ukrade haenesovac onda je moralni čin to što je morao dati ostavku. Političar koji je morao dati ostavku zbog nepotizma se od strane svojih poklonika profilira u moralnu vertikalu. Pravilo vrijedi za sve stranke. Sjećate li se Sanaderove ostavke u dvorani ispred tisuću hadezeovaca? Zamislite koja je to perverzija da u toj količini navodnih domoljuba nije bilo niti jednog jedinog koji je imao hrabrosti uzeti mikrofon i reć Sanaderu: “Ma koga ti veslaš ?” Ne, svi su pljeskali. Danas su skoro svi još u stroju i podmazuju kotačiće za sljedeći krug. U SDP_u još gore, njih oduševljava osoba upitnih psihokarakteristika, a ako ste mislili da je bolje u malim strančicama onda se sjetite opijenosti Kujundžićevih poklonika.

Selektivnost je očita u svim segmentima, u svim strankama i u svim grupama. Pripadnost grupi i korist iz te pripadnosti je dakle osnovica opstanka, onoga materijalnoga i onoga društvenoga.

U tom kontekstu bih ja gledao i osnivanje crvenofašističkog kluba koji se zove antifašsitičkim, ali prije svega u tom kontekstu moramo gledati i gnusno združeno napadanje na hrvatske invalide koji mirno i dostojanstveno demonstriraju pod šatorom u Savskoj.

Koja je to društvena, moralna, intelektualna i ljudska karakteristika ljudi koji svim silama udaraju po osobi koja sjedi u kolicima? Oni koriste sve elemente koje poznajemo iz psihologije manipulacije, PR-a i podsvjesnog specijalnog rata da bi uništili jednoga ili njih nekoliko. Zamislite pripadnike nekadašnej elite, trenutne vlasnike moći, medija i novaca. Na koju razinu se oni moraju spustiti da im je glavni cilj pojedinac i njegova sitna grupa koji su u kolicima.

Zašto oni to čine? Kako se ne boje Boga – upitat će tipično katolički i naivno mnogi pobožni Hrvati?

Oni to čine jer su upravo ti ljudi, invalidi u kolicima, ratnici najveća opasnost koja bi mogla razbiti njihove okvire opstanka. Oni se ne boje Boga jer u Boga vjerojatno ne vjeruju, a na ruke im ide ogromna količina onih koji bi najrađe bili nedirnuti da i dalje mogu sanjat svoj san o svijetu koji je pošten, ali oni za njega ne trebaju uprljat ruke.

Grupa privilegiranih koja se boji da bi te privilegije mogla izgubiti je osjetila slast vlasti. U tri godine su sunovratili gospodarstvo i pozapošljavali sve što im je blizu, a kraj je mandata. Oni pronalaze svoje saveznike u onima koji imaju interes da opstanu na vlasti, ali i u onima koji žale za nekadašnjim sustavom, uljepšavaju ga da bi sami sebi dali potvrdu da nisu bili glupi jer su taj sustav tolerirali, podražvali ili podupirali. Ta grupa psihopatski se hvata nekadašnjeg sustava jer svojim uljepšavanjem nekadašnjeg stanja zadovoljava ljudsku potrebu izbjegavanja kognitivne disonance, žele naknadnu potvrdu svojih stavova.

Njima se pridružuju ideološki i ekonomski privilegirani iz bivšeg sustava, oni koji su pomoću ove vlade konačno uspjeli osjetiti da su se ipak spasili. Ta skupina se nada da će svoje pozicije zadržati ako se nastavi trend crvenjenja Hrvatske. Oni se nadaju da će svoje privilegije, ekonomske i političke, ipak uspjeti očuvati. Privilegije su dobili privatizacijskom plačkom ili političkim pozicijama u sadašnjim strukturama, odnosno nasljedstvom od svojih očeva i majki. Te privilegije su u velikoj opasnosti ako dođe do konačnog rasvjetljavanja, a ono je neizbježno. Da se boje za svoje pozicije pokazuje za njih katastrofalna pobjeda nad njihovim glavnim ideologom Josipovićem.

Potporu napadima na invalide i permanentnom ocrnjivanju hrvatske države i slobode daju naravno i oni koji se umjesto borbe rađe zavuku u intelektualni podrum i odatle prosipaju ideje o “miru – svi se volimo”.

Ono pitanje koje si stalno postavljaju invalidi, neglasni branitelji i obični ljudi je:

Zašto su se tako okomili na invalide iz Šatora? Zašto jedan ispodprosječni intedant provincijskog kazališta ima potrebu kopirat i ismijavat invalide, a da nitko relevantan mu to ne zabrani? Zašto su toliko energije uložili da bi ocrnili ljude koji ne traže ništa drugo do li da minstri rade svoj posao na zadovoljstvo onih koje zastupaju?

Mislim da se ovdje ne radi ni o Matiću, ni o HDZ-u, ni o bilo kakvim braniteljskim pravima materijalne naravi.

Osnovni problem prestrojenih vlastodržaca je očito činjenica da je mala skupina invalida neumorna, postojana i odlučna da konačno izdrži svaku vrstu podmetanja, napada i linča. Oni su neka vrsta konstantnosti borbe za slobodu, a ovi na vlasti bi konačno rado prešli na projekt “Redizajn prošlosti za bolju budućnost”.

U tom redizajnu su ratnici, invalidi i svi oni kojima je stalo dodemokracije glavni kamen spoticanja. U demokratskom društvu, društvu koje cijeni stručnost, a ne kupljene diplome i nasljeđene pozicije za njih i njihove potomke vjerojanto će biti daleko teže ostvariti nova bogatstva i sačuvati ona ukradena.

Motivi su: vlast, moć, ugled i novac.

Borba polova je dakle osnovna odrednica društva, polarizacija je proces, a stapanje suprotnosti je neizbježno i potrebno.

Ako dakle želite pomirbu, zajedništvo i napredak z asve Hrvate i Hrvatice, za sve građane i građanke onda u borbu na svakom koraku.

Zajedno i postojano u maratonsku trku kao što to rade invalidi iz Savske.

Vinko Vukadin

http://hop.hr/osnovni-problem-vlastodrz ... zati-linc/

[EdgarFranjul]

NOVE REGISTRACIJSKE PLOČICE

Ostojić umjesto hrvatskog grba na registracijske pločice želi staviti logo SDP-a ili Srpske napredne stranke!

Autor: D. Boroš Srijeda, 01. Travanj 2015. u 14:14

Brzina s kojom se građanima želi iz džepa uzeti najmanje milijun kuna svjedoči da je vladajućima izuzetno stalo da se promjene registracijske pločice na način kako to oni žele.

Ne prestaju reakcije u javnosti nakon što je Ministarstvo unutarnjih poslova napravilo novi prijedlog oznaka gradova na registarskim pločicama po kojem bi od 1. srpnja – kada je predviđeno da će u uporabi biti nove pločice – svih 128 gradova u Hrvatskoj imalo svoju slovnu oznaku.

Uz dosadašnje 34 uvele bi se i 94 nove oznake. Prema prijedlogu MUP-a, oznaka najmanjeg grada – Komiže – bila bi KM, Klanjec bi dobio znaku KL, a slova BI značila bi da je automobil registriran u Biogradu na moru. Oznake će dobiti i Donja Stubica, Oroslavlje, Sveti Ivan Zelina, ali i Metković koji je do sada bio nepravedno zapostavljen, a radi se o gradu koji ide u red desetak najvećih u Hrvatskoj. Svi gradonačelnici imaju rok do 7. travnja kada se moraju izjasniti jesu li zadovoljni predloženom oznakom. Ako nisu suglasni, trebaju do tog datuma dostaviti svoj prijedlog.

S predloženim rješenjima ima vrlo malo zadovoljnih. Naime, ovim novim prijedlogom više od polovine vlasnika vozila trebali bi promijeniti registracijske oznake. Iako nije obvezno, ta nova Ostojićeva mjera mogla bi izbiti iz džepa građana točno milijun kuna.

Međutim, više od svega upada u oči žurba kojom se žele nametnuti nova rješenja. Naime, nakon što je propao prvi prijedlog koji je jako podsjećao na logo SDP-a iz 90-ih godina, sada najnovija nagrađena rješenja između kojih će se izabrati najbolje opet neodoljivo podsjećaju na loga kojima se služe vladajući, ali i neki drugi.

Dakle, na sva tri rješenja koja su se svidjela ministru jer ih je nagradio sa 45 tisuća kuna, znakovito izbačen je hrvatski grb, dakle simbol prepoznatljivosti nove hrvatske države, a sva idejna rješenja vrlo su slična onim koji su zaštitni znak SDP-a, dok je jedno vrlo slično rješenju koje u svom logu ima Vučićeva Srpska napredna stranka.

tablice-300x200.jpg (18.18 KiB) Viewed 1916 times

default-image-300x225.png (53.68 KiB) Viewed 1916 times

Srpska napredna stranka/logo

Nadalje, kada se usporedi dizajn posebno crveno-plavih kockica na bijelom polju ne samo da ovo podsjeća na SDP-ov logo (gdje je u igri i zelena kockica iz duginih boja), nego ovaj dizajn neodoljivo podsjeća na boje srpske zastave (crvena u dodiru s plavom, a plava u dodiru s bijelom)!!! Ispada da Ostojić i njegovi nikako ne mogu pobjeći od samih sebe.

narodna-zastava-republik-300x200.jpg (8.64 KiB) Viewed 1916 times

Iako je i ovo pitanje trebalo riješiti u sklopu reforme gradova i općina, umjesto ukidanja nekih MUP im sada dodjeljuje oznake. U slučaju da jednoga dana dođe do smanjenja jedinica lokalne samouprave, to bi značilo ponovno ukidanje općina i gradova i naravno mijenjanje oznaka. Da nije tragično bilo bi komično.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... anke-4898/

[EdgarFranjul]

BAUK "ANTIFAŠIZMA" KRUŽI HRVATSKOM

OTKRIVAMO: Što je pravi cilj ‘hrvatskih antifašista’?

Autor: Dražen Boroš Petak, 03. Travanj 2015. u 19:41

U svojim dokumentima "Antifašistička liga" nigdje ne spominje Domovinski rat. To sve govori.

Zadnjih dana puno se čulo i čitalo o tzv. Antifašističkoj ligi, posebice nakon njenog nedavnog osnivanja. Toliko toga je objavljeno (članci, osvrti, komentari) u medijima da se stječe dojam kako je sve rečeno. No ako je netko pomislio kako je priča o “antifašistima” ovime gotova, onda se grdno vara.

Naime, ovo je tek početak, i Ligom i “antifašistima” bavit ćemo se još dugo. Nije slučajno Antifašistička liga osnovana baš sada, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata i nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora. Naime, oni uopće ne kriju svoja politička uvjerenja i opredjeljenja. Prema riječima njihovog predsjednika Zorana Pusića, starijeg brata ministrice i prve potpredsjednice Kukuriku vlade Vesne Pusić, organizacijama civilnog društva u Hrvatskoj cvatu ruže (čitaj novac) zadnjih 15-tak godina, točnije nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njih je obilno financirao i Račan i Sanader, a posebno Milanović. Za svoje anti hrvatske projekte dobivali su ogromna sredstva, no sada ih je strah da bi dolaskom Kolinde i Karamarka na vlast mogli sve izgubiti. Društvo koje sebe naziva “antifašistima” svjesno je kako Milanovićeva kola odlaze nizbrdo pa bi sada pod svaku cijenu željeli izvršiti pritisak na europske i svjetske čelnike tvrdnjom o desnoj opasnosti u Hrvatskoj. Za tu svrhu se Pusić i Teršelička dovukli u svoje stado Ivu Josipovića i neke partizane koji su na kraju rata imali sedam, osam godina, zatim Antu Nobila, Carlosa Dragu Pilsela, ali i neke strane veleposlanike u RH poput norveškog Henrika Ofstada koji je toliko zaljubljen u hrvatski antifašizam da je za ovu prigodu odlično naučio svih “sedam ofenziva” te povijesti NDH pa je u nekoliko nedavnih istupa taj Kvislingov zemljak jednostavno zadivio poznavanjem hrvatske povijesti u Drugom svjetskom ratu.

Lukavo, perfidno, drsko i prozirno

Sve je to dio dobro razrađenog scenarija. Da je tomu tako govori i tzv. “manifest” Antifašističke lige koji su nazvali Povelja antifašističke lige Republike Hrvatske te Prijedlog programa rada Antifašističke lige RH.

Pođimo od Povelje. Već letimičan pogled bit će dovoljan da se vidi o čemu se radi. Nema što: lijepo sročeno, stilski, ili bolje kazano lukavo, perfidno, drsko, ali i prozirno. Ne ulazeći u cijeli sadržaj dovoljno je navesti samo neke dijelove Povelje. “Antifašizam” je glavna odrednica i sve se vrti oko toga. Povelja započinje s grijesima koji se pripisuju današnjoj Republici Hrvatskoj zbog osporavanja i poricanja tekovina partizanštine, uništavanje spomenika te prešućivanja njihovog “antifašizma”. Zatim slijedi njegovo veličanje i zasluge u stvaranju današnje RH, tj. da su temelji udareni na III. zasjedanju ZAVNOH-a. Tu se jedva, onako usput, spominje hrvatski narod, ali se zato ističe kako su građani i građanke iz redova svih naroda i narodnosti Hrvatske sudjelovali u borbi protiv nacifašističke okupacije i domaćih kvislinga u II. Svjetskom ratu.

Sada je “konačno” jasno protiv koga su se borili, ali nam nije jasno za koga su se borili. No u Povelji se Domovinski rat uopće ne spominje, pa tako ostaje nejasno protiv koga su se hrvatski branitelji borili. Očito je da to naše “antifašiste” uopće ne zanima.

Ispada da je Hrvatska neovisna od III. zasjedanja ZAVNOH-a. Više od 70 godina samo to nismo znali. Iz navedenog jasno se čitaju nakane i ciljevi Lige. Imajući na umu njen sastav, brojčano stanje, petokolonaški karakter, neprihvaćanje neovisnosti Hrvatske, profesionalno bavljenje “antifašizmom” što im omogućuje novac hrvatskih građana koji besramno godinama pljačkaju (kroz državni i lokalne proračune, donacije ali i potporu izvana), treba očekivati da će bauk “antifašizma” kružiti Hrvatskom još dosta vremena. U prilog tome dodatno govori i priloženi Program rada za sljedeću godinu dana.

Obilježavanje partizanskih “pobjeda”

Prijedlog programa rada Antifašističke lige Republike Hrvatske (AFL):

1. Obilježavanje 70 g. proboja iz logora Jasenovac. Učešće AFL u dogovoru s upravom Spomen područja „Jasenovac”. (22. 4.)

2. Organizacija (regionalne) konferencije: “70 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Aktualnost antifašizma danas”, (8. i 9. 5.)

Organiziranje Trnjanskih krijesova uz prigodni koncert i druženje na savskom nasipu kod Mosta slobode, u povodu oslobođenja Zagreba i Dana Europe.

3. Obilježavanje proboja kod spomenika na Petrovoj gori (16.05.2015.)

4. Sastanak antifašista na Fruškoj gori; učešće AFL (oko 17. 5.)

5. Dan antifašističke borbe; učešće AFL (22. 6.)

6. Dan ustanka u RH; učešće AFL (27. 7.)

7. Obilježavanje dana stradanja u glinskoj crkvi, Spomen dom u Glini; učešće AFL (29. 7.)

8. Obilježavanje Dana stradanja Roma kod Jasenovca; učešće AFL (2. 8.)

9. AFL je suorganizator Ljetne škole demokracije (na Visu ili na Braču): „70 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Aktualnost antifašizma danas” (24. – 27. 9.)

10. Obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma; učešće AFL (9.

11. IzIožba Ženski antifašistički Zagreb (u povodu dana Antifašističkog vijeća žena 03.12.2015. u organizaciji Centra za ženske studije) te na proljeće 2016. u Poreču

12. Obilježavanje Dana ljudskih prava; učešće AFL (10.12.)

Za ove protuhrvatske aktivnosti (jer obilježavanje četničkog pokolja u Srbu 27.07. ili sastanak na Fruškoj gori gdje je bilo sjedište velikosrpskih terorista) ne može se drugačije nazvati, Pusić i društvo će tražiti milijune kuna iz državnog proračuna. I njima bi jasno odgovaralo da izbori budu što kasnije jer tko zna kako će sve to organizirati nagodinu.

Na kraju, odaju i kako se misle reklamirati u javnosti. Dakle strategija nazočnosti u medijima vrlo je jednostavna: najmanje jednom mjesečno u Novom listu, srpskim Novostima (netko im mora reći da su isti propali), u H-alteru, Pilselovom Autografu, objavljivat će članak vezan za rad i nastojanja AFL, a najmanje jednom mjesečno pojavljivat će se sa svojim temama na javnoj televiziji, konkretno u emisiji Hrvatska uživo s čijim su urednicima sve dogovorili. Uz to osnovat će grupe povjesničara koja će kritički analizirati (kako kažu) “manipulacije, poluistine i neistine u hrvatskim povijesnim udžbenicima, izvedene s ciljem umanjivanja zločudnosti nacističkih i fašističkih režima, prije svega ustaškog”. Pa kad njihovi opet dođu na vlast oni će pisati svoju povijest!


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... ista-5666/

[EdgarFranjul]

Nove registarske pločice udar su na temelje hrvatske države

01.04.2015.


Kad su Račanovi reformirani komunisti 2000. došli na vlast počeli su s rastakanjem nacionalnog ponosa i dostojanstva hrvatskog naroda. Udar na hrvatsku državnost postala je očita kada su saborskom odlukom dokinuli 30. Svibnja kao Dan hrvatske državnosti. Nisu to oni učinili, kako su tada objašnjavali, zbrkom povijesnih datuma već iz dva dobro promišljena razloga.

Prvo, 30. Svibanj označavao je konstituiranje prvog demokratskog višestranačkog Sabora nakon 45 godina komunističkog mraka, a drugo, taj se datum već toliko udomaćio u glavama naroda da je trebalo, već ionako zbunjene Hrvate dodatno dovesti u zabludu. Posljedica toga danas je što svaki drugi Hrvat ne zna kad njegova zemlja slavi Dan državnosti.

Reformirani komunisti, ovaj put vođeni od Račanova šegrta Milanovića, dolaskom na vlast doveli su niz upitnih odluka po hrvatski narod. Milanovićev jastreb s Kvarnera, Željko Jovanović dokinuo je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika još na početku mandata, čemu se tada usprotivio jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca, akademik Radoslav Katičić, o čemu je pisao i naš portal. Jovanović se time vjerojatno vraćao na svoj osobni jezikoslovni izvor nostalgično se prisjećajući Vuka Stefanovića Karadžića.

Pod ravnanjem pokojnog Borisa Šprema, Hrvatski sabor dokinuo je pokroviteljstvo nad obilježavanjem pokolja u Bleiburgu pravdajući tu odluku odbijanjem pokroviteljstva za komemoraciju na „ustaškom derneku“. Pokazalo se da u mentalnom sklopu komunista i skojevaca ustaše predstavljaju i nedužne žene, djeca, fratri i časne sestre koji su tamo svirepo poklani.

Najnovija odluka ministra hrvatske policije Ranka Ostojića zaprepastila je mnoge. Izgled novih registarskih pločica koje bi Hrvati trebali uvesti u upotrebu od 1. Srpnja ove godine tobože je moderan i u skladu s vremenom. Novi font slova, oznaka EU i bar kod daju nam, po ministru Ostojiću, novi, prihvatljivi europski „look“. No, je li se zapitao ministar Ostojić tko je on da donosi odluku da se sa registarske oznake skine službeni grb Republike Hrvatske? Je li on možda Bog, koji u naše ime može odlučivati o mijenjanju nacionalnih i službenih simbola? I što uopće predstavljaju one dvije kockice, crvena i plava, predstavljene kao novi vizualni identitet RH?

Nakon što je Vlada na središnjem državnom portalu promijenila (nezakonito) izgled hrvatskog državnog grba obojajući ga cijelog u crveno (slučajno?), o čemu je pisao i kolega Zdunić na našem portalu, sada tog istog grba više ne treba na registarskim pločicama na automobilima?


Predložene kockice neodoljivo podsjećaju na nekadašnji SDP-ov logo kako je lijepo primijetio portal direktno.hr. Ne mogu se oteti dojmu da je ovaj potez samo još jedan u nizu poteza koji hrvatsku državu imaju degradirati i učiniti je neprepoznatljivu nama samima. A uopće ne dvojim da će ovakvim razvojem situacije biti zadovoljni hrvatski Srbi koji hrvatski grb ne mogu nacrtanog vidjeti. Pitanje koje mi se prirodno nameće je kakva je razlika između srbijanskog ratnog zločinca koji pali hrvatsku zastavu i aktualne administracije koja hrvatski grb uklanja s registarskih tablica? Po meni, nikakva. A ministra Ostojića mogao bih priupitati hoće li moći stati pred ucviljenu majku hrvatskog branitelja koja još traži kosti svoga sina i koji je poginuo da bi hrvatski grb zamijenio mrsku zvijezdu petokraku?

Nemam ništa protiv da svaki hrvatski grad dobije svoju registarsku oznaku. Dapače. To na neki način shvaćam kao izraz lokalpatriotizma. Jer zašto bi primjerice netko tko je iz Senja, morao imati oznaku GS (Gospić) ili netko tko je iz Metkovića DU (Dubrovnik)? Ali to se moglo riješiti drukčije. Ako je već obaveza da svaka registarska oznaka ima oznaku EU i bar kod, onda se je prilikom svakog tehničkog pregleda vlasniku vozila mogla prodati naljepnica s oznakom EU i bar kodom (predviđenog mjesta na sadašnjim tablicama ima, a onaj tko hoće oznaku svog grada mogao ju je preuzeti po istoj cijeni kakva je i sada prilikom registracije vozila. Priče da se na ovaj način štedi i da se ovo mora, priče su za malu djecu i naivce. Razlog ove promjene je uništiti nacionalni identitet Hrvatske onako kako je to zamislila Partija.

Očekujem stoga da protiv ovakve odluke svoj glas dignu svi slobodomisleći intelektualci, novinari, braniteljske udruge, a napose politički čimbenici iz oporbe. Vremena još uvijek ima. Hoćemo li dopustiti da nam vlast svojim nemuštim i zlonamjernim odlukama kroji sudbinu, na nama je samima. Hrvatski grb nešto je što je vječno i preko čega se ne smije prijeći. Jer dok je srca, bit će i Kroacije.



Tomislav Stipić

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... ske-drzave

[EdgarFranjul]

06.04.2015
ZBOG ČEGA JE HRVATSKI GRB POSTAO – LOŠ DIZAJN?!

U Hrvatskoj se s pravom razgovara, prigovara, protestira i razmišlja o redizajnu registarskih tablica s kojih je nestao hrvatski grb. Upravo to nam pokazuje da su Hrvati i Hrvatice itekako svjesni i odgovorni građani svoje zemlje te žele sudjelovati u svim segmentima predstavljanja vizualnog i ostalog identiteta svoje zemlje u EU i inače. To je dobar znak koji govori da mentalno ili bilo kako drugačije ipak ne zaostaju za građanima drugih zemalja Europe i svijeta, čime nam naši vlastodršci, u čemu prednjači Milanović, konstantno žele začepiti usta i nabiti nam komplekse manje vrijednosti.

Registarske tablice i vizualni identitet kojim se u svijetu predstavlja Hrvatska nije nevažan. Bitno je moći se pouzdati u struku, no saznavši da se čak pet dizajnera nekoliko godina bavi ovim dizajnom s krajnjim rezultatom crven-bijeli-plavi u četiri polja, građani Hrvatske s pravom se osjećaju – nasamarenima. S pozicije likovne umjetnice dajem svoje stručno mišljenje u kojem tvrdim da je šahovnica s crvenim i bijelim poljima vrhunsko „dizajnersko“ ostvarenje već onakvo kakvo jest, te da je izuzetno teško tako kvalitetno i čisto rješenje još i poboljšati novim dizajnom, puno je vjerojatnije da će „poboljšani“ dizajnerski prijedlog biti potpuni promašaj, što se i dogodilo.

Kada se umjetničko djelo transponira u novi medij, prava je rijetkost da original može biti nadmašen. Upravo takvo umjetničko djelo je i hrvatski grb – to je naime umjetničko dizajnersko djelo koje u sebi nosi simbole naše države koji su uspješno pojednostavljeni i ukomponirani u našu zastavu točno onakvi kakvi jesu. Na zastavi to nikoga nije smetalo. Na tablicama jest, zbog skučenog formata u blizini ceste (zemlje), koji bi se mogao „zaprljati“ i koji nije dovoljno uočljiv, kažu autori dizajna novih tablica. Kada stručnjak mora objašnjavati svoja promišljanja u radu (a naročito kada se to tiče likovnog rada), jasno je da taj rad jednostavno – loš. Nedavno smo na primjeru Šešeljevog spaljivanja naše zastave vidjeli da svi predmeti koji na sebi nose naša državna obilježja mogu biti uništeni ako se to namjerno želi učiniti – tako da ovaj prvi argument dizajnera-autora s mogućom prljavštinom koja može prekriti tablice – pada u vodu. S druge strane, postoje vrlo sitni predmeti koji svejedno na sebi imaju hrvatski grb pa su još uvijek dovoljno uočljivi (prstenje, žigovi itd.) Meni je s kilometra i više udaljenosti jasno raspoznatljiv hrvatski grb na dosadašnjim registarskim tablicama, a nemam staračku dalekovidnost. Prije će se raditi o traljavom dizajnerskom poslu u kojem se pribjeglo redukciji elemenata grba bez smisla. Hrvatski grb iz daljine nalikuje zupčastoj kruni šarenih zubaca na površini u kojoj se crvena i bijela polja stapaju u veće, titravo polje svijetlo crvene boje. Taj vizualni dojam je sada poništen i pretvoren u četiri kockice koje nikome ništa ne znače. Hrvati s pravom odbijaju ovakav dizajn – publika je uvijek najbolji kritičar. Prisvajati plavu boju kao boju mora (kako opet kažu naši vrsni dizajneri-autori) je besmisleno, svugdje plava simbolizira more i nebo, ne samo kod nas. Italija je zemlja okružena morem i nebom, pa plave nema nigdje na njihovoj zastavi. Ukratko, stručno gledano, besmislica za besmislicom koja treba pokriti traljavo obavljen posao!grb

Nisam upoznata s time tko je i zašto u nas ili u EU zatražio novi vizualni identitet hrvatskih registarskih tablica, jer bi to već bilo političko pitanje koje zadire u osnove hrvatske državne vizualne simbolike i koje bi se trebalo politički riješiti. Na granici je političkog incidenta kada autori kažu da su „pročistili“ postojeći hrvatski grb. Od čega i zašto? Osnove likovnog i općenitog obrazovanja pretpostavljaju spoznaju da grb jedne države kao trajni simbol uvijek stoji iznad dizajna koji je podložan modi i trenutku, dakle upitno je i fundirano obrazovanje dizajnera koji su se takvog jalovog posla uopće i prihvatili. Mogli bi čak i reći da su grbovi jedan od najstarijih „dizajna“. No ostanimo na stručnoj kritici: meni je kao slikarici, likovnjaku i profesionalcu u likovnosti ovaj novi dizajn upravo školski primjer nestručnosti i netalentiranosti. Zamijeniti hrvatski grb koji je likovno neusporedivo bolji i neupitno „čist“ u svojem značenju i simbolici ovim lego-kockicama je vrijeđanje mog ukusa kao umjetnice i mog nacionalnog osjećaja, pa ga mogu nazvati samo lakrdijom i promašajem.

Ingrid Runtić

http://hop.hr/zbog-cega-je-hrvatski-grb ... -dizajn-3/

[EdgarFranjul]

RIJEČ STRUČNJAKA:

ZABRINUTI VOJNI ANALITIČAR: ‘Nismo sigurni sve dok nam je vojska na sendvičima i dok nam ih strane službe otimaju pred očima’

Autor: S. Vučković Utorak, 07. Travanj 2015. u 17:28

Rezultati takvog djelovanja su poražavajući za Hrvatsku vojsku. U Hrvatske oružane snage vraća se način rada JNA; zaštititi sustav friziranjem stvarnog stanja i lažnim izvješćima stvarati dojam snage, osposobljenosti i kvalitete obrambenog sustava.

Ivica Čutura, univ. spec. dipl. ing. sigurnosti i analitičar Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, iznio je svoj stav o sustavu domovinske sigurnosti. Ako je suditi po mišljenju koje je iznio ovaj analitičar, ne piše nam se dobro ne bude li se nešto mijenjalo:

“Pokušava li Hrvatska vojska na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem u vojnu doktrinu Hrvatskih oružanih snaga uvesti do sada zaista nečuven novi element i novi pojam u vojnoj terminologiji, a to je prijelazni rok.

Naime, što se dogodilo?

Šest pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, poznatih kao akrobatska skupina Krila oluje koji su inače i instruktori na vojnim avionima PC-9, prelaze u oružane snage druge Hrvatskoj ne partnerske države.

Gostujući na jednoj nacionalnoj televiziji, na pitanje o kolektivnom prelasku hrvatskih vojnih pilota u oružane snage druge zemlje, premijer je šeretski je odgovorio da je to samo dokaz koliko se dobro radi u Hrvatskoj vojsci i da je to potvrda kvalitete iste. Da to nije samo njegovo izdvojeno mišljenje može se vidjeti i po zaključku MORH- a: „ Upravo taj prelazak potvrđuje kvalitetu obuke koju provode OSRH u području zrakoplovstva, a koja je prepoznata ne samo u Republici Hrvatskoj već i u svijetu.“ Potpredsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i član Odbora za obranu Igor Dragovan tvrdi da taj potez nije zabrinjavajući i nikako ne ugrožava nacionalnu sigurnost. Odgovorni se pokušavaju pravdati lošom ekonomskom situacijom u kojoj se Hrvatska nalazi i činjenicom da je do danas Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu napustilo oko pedesetak vojnih pilota. Kao temeljni razlozi odlaska se navode nemogućnost ostvarivanja statusnih i materijalnih prava, zatim vrlo mali broj sati naleta, nedostatak obuke, visinu osobnog dohotka, nerješavanje stambenih pitanja, školovanja, nemogućnost napredovanja i slično.

Pokušavati krivnju za navedenu situaciju prebaciti na pilote „koji trče za većim primanjima“ vrlo je pogrešno i čak neozbiljno. Piloti vjerojatno ne vide perspektivu u sustavu koji je neuređen i kojem se konstantno smanjuje proračun iako NATO standardi zahtijevaju nešto sasvim suprotno, a čega bi se Hrvatska kao članica NATO-a trebala pridržavati. Ključno je to da Hrvatska nije učinila baš ništa da ovaj prelazak ne postane pravilo u sustavu Oružanih snaga.

Zapanjujuće je kako premijer, a i ostale državne institucije i službe prelaze preko događaja koji je apsolutno presedan i do sada nezabilježen slučaj u iole ozbiljnim državama i oružanim snagama u novijoj europskoj pa i svjetskoj vojnoj povijesti.

Neshvatljivo je da je vojni vrh shvatio što se događa tek kada su piloti zatražili sporazumni raskid radnog odnosa. Na osnovu ovog događaja od odgovornih institucija treba tražiti odgovore na niz logičnih pitanja.

Što su radile vojne sigurnosno-obavještajne službe?

Koliko nam je učinkovita protuobavještajna zaštita u Oružanima Snagama Republike Hrvatske?

Kako je moguće da strane vojne sigurnosne agencije obavljaju razgovore sa visokim časnicima, u tom trenutku, djelatnim vojnim osobama i vrbuju ih da pređu u vojsku druge zemlje, a da to nitko odgovoran ne uoči?

Kako nešto slično nisu mogli predvidjeti dijelovi MORH-a iz Uprava zaduženih za obrambenu politiku, planiranje, sigurnost i ljudske resurse?

Navodno su toku razgovora obavljeni i liječnički pregledi pilota koji su zatražili raskid radnog odnosa.

Vojna sigurnosna obavještajna agencija (VSOA) se pokazala potpuno nedoraslom i nikako ne može opravdati ovaj veliki propust koji im se dogodio u vlastitom dvorištu. Javna je tajna da su ministar obrane i načelnik Glavnog stožera bili šokirani kada ih je zapovjednik Ratnog zrakoplovstva izvijestio da je šest pilota uputilo zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa.

Bilo to nekome drago čuti ili ne, jasno je da će pri pristupanju u stranu vojnu službu sa pilotima biti obavljeni sigurnosno-obavještajni razgovori što je pravilo u svim zemljama svijeta. Bilo bi vrlo zanimljivo čuti mišljenje naših NATO saveznika o ovome slučaju, da li i oni kao naš premijer misle da je to događaj oko kojeg se ne treba puno zamarati.

Navedeni događaj je produkt dugogodišnjeg neulaganja u Oružane snage i pokazatelj je, htjeli mi to priznati ili ne, katastrofalnog stanja u Hrvatskoj vojsci. Nedavno je obznanjeno sramotno uskraćivanje doručka i večere profesionalnim vojnicima koji su prisiljeni hraniti se sendvičima sa salamom iz trgovina u blizini njihovih vojarni. Ne želeći nikoga uvrijediti, to je sličnije prehrani „bauštelaca“ na gradilištima prošlog stoljeća nego prehrani modernog NATO vojnika. Loša politika MORH-a i urušavanje sustava provodi se već dug niz godina, a započelo je reformama Hrvatske vojske 2000. godine. Učestalim tzv. preustrojima koji su se provodili bez dugoročnog planiranja, suvislog upravljanja osobljem i ljudskim resursima, bez sustavno planiranih promaknuća na osnovu godina starosti, školske spreme i ostalih zadanih elemenata, Hrvatske oružane snage su dovedene u današnje stanje koje svakako nije dostojno za niti jednog pripadnika hrvatske pobjedničke vojske.

Zanimljivo je da je u tijeku Mesićevih preustroja iz sustava MORH-a, na posredan i neposredan način, odstranjen najveći broj časnika dragovoljaca koji su se u Domovinskom ratu dokazali kao ključni element za pobjedu Hrvatske vojske nad srbočetničkim agresorom. Veliki broj časnika sa ogromnim ratnim iskustvom, vojnom i civilnom izobrazbom koju su stekli u tijeku i nakon ratnih događanja sa nepodnošljivom lakoćom odstranjeno je iz sustava na veliko čuđenje stranih vojnih stručnjaka.

Rezultati takvog djelovanja su poražavajući za Hrvatsku vojsku. U Hrvatske oružane snage vraća se način rada JNA; zaštititi sustav friziranjem stvarnog stanja i lažnim izvješćima stvarati dojam snage, osposobljenosti i kvalitete obrambenog sustava.

Treba li nas to treba čuditi u zemlji koja već dvanaest godina čeka na donošenje jednog od najvažnijih dokumenata za obranu i nacionalnu sigurnost? Prema još uvijek važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatska još nije ušla u Europsku uniju niti je članica NATO saveza.

Tek je po ustoličenju nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i na njeno stalno inzistiranje, 12. ožujka ove godine održana 1. sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnosti Republike Hrvatske. U okviru predviđenog dnevnog reda, a sukladno obvezama i ovlaštenjima propisanim Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, Vijeće za nacionalnu sigurnost je utvrdilo Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija Republike Hrvatske za 2015. godinu, te donijelo zaključak da će Vlada RH pokrenuti proceduru izrade prijedloga nove Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Uz navedeno, raspravljena su i određena pitanja iz područja nacionalne sigurnosti.

Za trajanja predsjedničkih mandata Stjepana Mesića i Ive Josipovića Oružane snage su sustavno slabljenje i dovedene su na sadašnji nezadovoljavajući nivo. Od respektabilne regionalne sile postale su postrojba za mirovne operacije, a preostali dio služi za održavanje hladnog pogona.

Ipak, nadu da se stvari počinju mijenjati daje djelovanje sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je ispravno uočila vrlo loše stanje sustava nacionalne sigurnosti i obrane. Uz stav da je potreban razvoj stabilnog i fleksibilnog sustava nacionalne sigurnosti koji jasno prepoznaje i štiti hrvatske nacionalne interese, ali i uvažava obvezu naše aktivne međunarodne nazočnosti, predsjednica kao jednu od prvih mjera kojima bi se stanje popravilo nudi i obavezni vojni rok. Respektirajući njeno iskustvo i znanje koje je stekla radeći u NATO-u na visokim funkcijama i uvažavajući njenu izraženu domoljubnost, a prateći njene prve poteze kao predsjednice Republike Hrvatske, na pomolu je vrijeme u kojem će sustav nacionalne sigurnost i skrb o spremnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske biti sukladan uvjetima i trenutku u kojem se nalazimo.”

Ivica Čutura, univ.spec.dipl.ing.sigurnosti

http://www.dnevno.hr/domovina/zabrinuti ... cima-6376/

[EdgarFranjul]

PROMIJENIO MIŠLJENJE

OSTOJIĆ SE PREDOMISLIO: Na nove registarske tablice ipak ćemo staviti hrvatski grb!

Autor: A. PranjićČetvrtak, 09. Travanj 2015. u 11:15

Čini se kako je Ostojić podlegao kritikama javnosti i priklonio se Hrvatima koji žele grb na tablici.

Nakon sjednice Vlade ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić izjavio je da će grb Republike Hrvatske ostati na budućim registarskim tablicama! Ovu je informaciju prenijela i Vlada na svojem službenom Twitter profilu.


”Na nove registarske tablice stavit ćemo hrvatski grb na mjesto gdje su trebale biti kockice, a s lijeve strane će biti oznaka EU”, napisali su iz Vlade.

Čini se kako je Ostojić podlegao kritikama javnosti i priklonio se Hrvatima koji žele grb na tablici.

Osim toga, Ostojić se osvrnuo i na komentare predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je napao vladajuće da dizajn tablica “previše podsjeća na stari SDP-ov simbol”.

”Rastače se sve što je nacionalno. Toliko smo se veselili našoj državi i bili smo sretni kada smo dobili taj grb. Oni to sad mijenjaju unatoč želji cijelog naroda da se to ne radi. Stavljaju neke kockice, dobro da još nisu stavili onu zadnju zelenu kockicu koja označava simbol SDP-a. Mi ćemo biti protiv toga”, rekao je Karamarko. Ostojićeva reakcija? Nije mu jasno što se Karamarko buni jer ”i oni u svojem simbolu imaju kockice”.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/o ... -grb-6833/

[EdgarFranjul]

ne odustaju

Unatoč glasu javnosti, HDD od Ostojića zahtijeva pločice bez grba!

U Hrvatskom društvu dizajnera bijesni su zbog povlačenja rješenja kolega Đureka, Bralića, Mudnića, Reichera i Ljubičića

Datum objave: 09.04.2015 | 18:40 Autor: mc

Hrvatsko dizajnersko društvo oglasilo se o odluci ministra Ostojića da ipak vrati grb na nove registarske pločice. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

''HDD izražava zabrinutost zbog informacije o neusvajanju nijednog od tri nagrađena rješenja u natječaju Ministarstva unutarnjih poslova za dizajn novih registarskih pločica, te zbog povlačenja odluke o usvajanju prvonagrađenog rješenja registarskih tablica autora Nikole Đureka, Damira Bralića, Andrije Mudnića i Luke Reichera i suradnika Borisa Ljubičića.

Apeliramo na Ministarstvo unutarnjih poslova da u skladu s rezultatima natječaja, odnosno odlukom mjerodavnog višečlanog Ocjenjivačkog suda sastavljenog od relevantnih stručnjaka, implementira stručno elaborirano i suvremeno rješenje, koje je ujedno i prvonagrađeno natječajno rješenje, te da na taj način izrazi dosljednost i poštovanje u provođenju vlastite natječajne procedure, kao i poštovanje prema neovisnim strukovnim kriterijima.


Smatramo da izbor najboljeg rješenja nacionalnih tablica na temelju jasnih unaprijed poznatih kriterija i objavljenog projektnog zadatka, ne smije biti proizvoljan i polaziti od politike, nego racionalan, argumentiran i profesionalan te polaziti od strukovnih standarda.

Neprihvaćanje suvremenog vizualnog jezika kojim komuniciraju sva tri nagrađena natječajna rješenja govori nam, nažalost, o zastarjelosti pogleda na vizualnu komunikaciju i razvoj suvremenog nacionalnog identiteta, o nepostojanju suvremene vizualne kulture, o nepostojanju osjećaja za granicu iza koje se o stručnim odlukama konstruktivno dogovara sa strukom, te konačno - o nepoštivanju institucije javnog natječaja od strane iste ustanove koja ga je raspisala i čije bi vrijednosti trebala braniti.

HDD otvoreno izražava podršku nagrađenom autorskom rješenju koje uključuje osuvremenjivanje vizualnog identiteta hrvatske države, prepoznatog od strane dizajnerske zajednice'', navodi Upravni odbor Hrvatskog dizajnerskog društva.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/12299 ... -grba!.htm

[EdgarFranjul]

U Hrvatskom Hoplološkom društvu bijesni su što si hrpa "dizajnera" dozvoljava i misli da može prekrajati i mijenjati državne simbole kako im se puhne.

Slobodno si mogu dizajnirati svoje kvadratiće i zabiti si ih tamo gdje im je i mjesto.