Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

POZADINA NATJEČAJA

Bijesni dizajneri otkrivaju SDP-ove upute: Tražili su da ne bude grb

Boris Ljubičić i Gordan Resan otkrivaju detalje o propasti natječaja za nove registarske pločice. Vladu optužuju za skupljanje političkih bodova

Datum objave: 09.04.2015 | 22:02 Autor: js/vl

Autor kockica koje su trebale zamijeniti hrvatski grb na novim registarskim pločicama Boris Ljubičić očekivano je razočarano komentirao odluku ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića o povlačenju pobjedničkog rješenja nakon pobune građana zbog skidanja grba, piše sutrašnji Večernji list.


"Da, ja sam taj grešnik. Pretpostavio sam da bi se takav rasplet mogao dogoditi, iako je stručno povjerenstvo donijelo jednoglasnu odluku, a autorima su već i nagrade isplaćene. Izbori su blizu i ovakva je odluka zapravo skupljanje političkih bodova. Jedino mi nije jasno otkad to SDP sluša Karamarka?", kaže Ljubičić, komentirajući činjenicu da se Vlada predomislila nakon reakcije šefa HDZ-a koji je najavio da će, čim HDZ dođe na vlast, vratiti grb na pločice, i to ne o trošku građana.

Ljubičić se pita zašto svi govore o kockici. Napominje kako je kao kockica bila poznata Kuća centralnog komiteta, a ovo su kvadrati.

"Jedini tko je imao autoriteta da u ovoj državi nešto primijeni, a da mu nekoliko ljudi prigovori, bio je Ivo Sanader", nastavlja dizajner.

Tipograf Nikola Đurek, koji je s Ljubičićem osmislio prvonagrađeno rješenje, nije imao komentara.

Gordan Resan, autor jednog od tri pobjednička rješenja, otkrio je za Večernji kako je MUP tražio da se u natječaju ne ističu grb i zastava.

"U natječaju je navedeno da nove pločice moraju imati bar kod, europske oznake, da treba vizualno asocirati na Hrvatsku, ali se tražilo da se ne ističu obilježja poput grba i zastave".

Velika pobjeda direktno.hr-a i 'glupih': Hrvata, oporbe ... da, i Karamarka

Direktno.hr prvi je od utjecajnijih portala pokrenuo pitanje skidanja hrvatskoga grba s registracijskih pločica, odmah nakon odluke ministra policije Ranka Ostojića da će krasno dizajnersko rješenje zamijeniti grb na registracijskim pločicama.

U prvom tekstu, 31. ožujka, "Policija odlučila: ovo su registarske pločice i imat će ih 128 gradova", problematizirali smo oktroiranu odluku prvog policajca i pokazali SDP-ov logo, uz naznaku da je svaka sličnost kockica na njemu s kockicama na oktroiranim registracijskim pločicama - sigurno slučajna. Već je tada bilo jasno, po komentarima čitatelja direktno.hr-a da je većina naroda u Hrvatskoj iznenađena ali i uvrijeđena micanjem hrvatskoga grba, za kojeg su mnogi poginuli u Domovinskom ratu.

Da taj potez skidanja grba SDP-ovih ideologa nije slučajan, dokazuje i povijesna činjenica koje se Ostojić, kao suradnik policije 1991. godine, mora sjećati. Na jugoslavenskim pločicama u to je vrijeme bila crvena zvijezda, koju je velika većina Hrvata prekrivala raznim naljepnicama, pa i naljepnicama s hrvatskim grbom, koje je u to vrijeme bilo teško nabaviti.

Na Facebooku su se uskoro pojavile inicijative za vraćanje grba na pločice, a direktno.hr ukazao je u sljedećem tekstu i na sličnost rješenja loga Srpske napredne stranke premijera Aleksandra Vučića s Ostojićevim rješenjem za hrvatske pločice.

I anketa koju je direktno.hr proveo jasno je pokazala da je velika većina političkih Hrvata za vraćanje grba - za njega se ginulo.

Čak su i dizajneri postali svjesni da je njihovo rješenje neprimjereno iz jednog jedinog i osnovnog razloga - kakav je, da je, to je hrvatski povijesni grb, za kojeg su mnogi prolili krv. I s njima smo razgovarali, ali nitko, što zbog strukovne kolegijalnosti, što zbog straha od reakcije vladajućih, nije htio imenom i prezimenom govoriti o toj činjenici - da nam ne trebaju Ostojićeve i Ljubičićeve kockice umjesto grba.

Ne zato što te kockice nisu dobro dizajnersko rješenje, nego zato što to uopće nije pitanje. Pitanje je zašto mičemo povijesni hrvatski grb za koji se ginulo, izgubili smo 15 tisuća ljudi da bi taj grb mogli staviti gdje i kad hoćemo.

U raspravu su se uključili i branitelji, povjesničari ali i hrvatske oporbene stranke.

Tako je povjesničar Ante Nazor za direktno.hr istaknuo kako grb nikako nije trebalo dirati. ''Neke se stvari ne smiju mijenjati jer su povijesno važne. Grb mora dominirati, ja sam tu tradicionalan i za mene grb mora biti na hrvatskim registarskim oznakama".

"Ne možemo nikako prihvatiti novi izgled pločica s kojih je izbačen hrvatski državni grb po kojemu smo prepoznatljivi u cijelome svijetu. Grb za kojega se stoljećima ginulo i sada kada je napokon krvavo izboren, aktualna vlast jednostavno uklanja, pokazujući da se očigledno srami vlastite povijesti", naglasili su iz nove stranke Ruže Tomašić, HKS-a.

Kap koja je prelila čašu i dotukla Ranka Ostojića je jučerašnja izjava šefa najjače oporbene stranke Tomislava Karamarka. Karamarko je rekao da će podržati građansku inicijativu koja se protivi skidanju hrvatskoga grba s novih tablica.

"To je jedan logični slijed događaja i intencija koje je na neki način nametnula ova Vlada. Rastače se sve što je nacionalno. Rastače se i relativizira sve ono što su naša bitna obilježja. Toliko smo se veselili našoj državi, toliko smo se veselili svemu onome što simbolizira našu državu. U konačnici ta jedna, uvjetno rečena, mala stvar, ta registarska oznaka, ta tablica na kojoj je bio hrvatski grb, bili smo sretni kada smo je dobili i oni sada to mijenjaju unatoč želji cijelog naroda da se to ne radi", tvrdi predsjednik HDZ-a.

"Ta registarska oznaka s hrvatskim grbom, pa bili smo sretni kad smo to dobili, a oni to mijenjaju. Stavljaju nekakve kockice, dobro da nisu stavili i zadnju onu zelenu kockicu, simbol SDP-a. To nije dobro i mi ćemo biti protiv toga", zaključio je Karamarko.

I onda je danas Ranko Ostojić proglasio glupima i Karamarka i Hrvate, i narod, i veliku većinu onih kojima je hrvatski grb u srcu, a i na registracijskim pločicama.

"Imputiranje da su ove kockice znak SDP-a nemaju smisla. Više sliče na HDZ-ovo znakovlje. Radi HDZ-ovih gluposti tablice ostaju s grbom i znakom EU", rekao je Ostojić.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/12311 ... de-grb.htm

[EdgarFranjul]

Samoinicijativno uklanjanje hrvatskog grba na registarskim pločicama

10.04.2015.


Hrvatski grb na registarskim pločicama nije nešto posebno izložen suncu, vjetru i kiši, kako se neki zabrinuti hrvatski domoljubi na portalima prenemažu i brinu – jer na jednak je način grb izložen na svakoj zastavi koja se vijori na suncu i kiši.

Lažne domoljube muči nešto drugo: hrvatski grb kao takav, ne vole ga i najradije bi da ga nema. Posljednjih dvije godine, a podudara se s dolaskom SDPartijske koalicije na vlast, počelo je brisanje hrvatskog grba na registarskim pločicama. Brojevi i slova su ostali intaktni, lijepo se vide, a grb je izbrisan pastom za zube, acetonom ili nekim drugim kemijskim sredstvom. Nije na brzinu ostrugan nego pomno uklonjen, kao da ga nikad nije ni bilo.

I sve to na tehničkom pregledu prolazi nezapaženo i nekažnjeno, čak ni policija kod rutinske kontrole vozila i vozača ne pita gdje je nestao grb, jer takva tablica je neispravna; svi zavjerenički šute i prave se da nisu uočili. Broj takvih registarskih tablica je prilično velik u što se može uvjeriti svaki građanin, u postotku korelira s (u anketama popularnosti) postotkom zadovoljnih s ovom SDPartijskom vladom. To su svi oni koji se nisu pomirili s „ustaškim“ grbom i ovom „ustaškom“ državom pa s njom vode specijalni rat.


Sve to s brisanjem grba bilo je samo sondiranje terena kako bi ova srpsko-hrvatska vlast uklonila „ustaški“ grb s registarskih pločica. I cijela akcija samo je dio jednog većeg plana – uklanjanje hrvatskih nacionalnih obilježja sa što više službenih oznaka. Dizajneri su u ovom SDPartijskom scenariju samo guske u magli; najprije unajmljeni kao struka, ugodno pohvaljeni, a potom izmanipulirani i odbačeni.

Ovaj pokušaj Vlade da se dizajnerskim kockicama zamijeni hrvatski grb, na tragu je (tu frazu indijanskih tragača obožava Jadranka Kosor) „samoinicijativnog“ brisanja hrvatskog grba na registarskim pločicama. Da svatko radi svoj posao, prije svega prometna policija i tehnički pregled, grb na registarskoj pločici nitko ne bi dirao zato jer je to neovlaštena intervencija u službeni dokument i podliježe kaznenoj prijavi.

Kad bolje pogledamo, možda to autonomno uklanjanje grbova na registarskim pločicama i nije tako loša pojava, jer i to je osobno očitovanje vlasnika automobila. Ovakvim postupcima oni, naime, sami sebe označavaju.



T. Čelić

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... -plocicama

[EdgarFranjul]

Josip Jović

Prvi korak prema zaboravu Oluje

Autor: Josip Jović/7dnevno/10.travnja 2015.
Subota, 11. Travanj 2015. u 13:18

Dvostruka bi proslava Dana domovinske zahvalnosti bila tek uvod u lagano uzmicanje. Knin je, s hrvatske točke gledišta, važno mjesto, simbol pobjede, herojstva, konačnog oslobođenja i integracije domovine. No, sa srpskog aspekta on je mjesto poraza, velikog egzodusa i zločina. Te dvije simbolike, ta dva pogleda na iste događaje, nikako nije moguće pomiriti, zato na njih treba što manje podsjećati u interesu regionalne suradnje

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ili Dan „Oluje“ bit će, prema najavama iz Vlade obilježen u Kninu i Zagrebu – i to istoga dana. Ujutro bi u Kninu bila organizirana prigodna, lokalna svečanost, a u Zagrebu poslije podne velika svečanost, navodno primjerena okrugloj dvadesetoj obljetnici i glavno mjesto obilježavanja s najvišim dužnosnicima u počasnoj loži. Tom prigodom bila bi organizirana velika smotra svih rodova vojnih snaga. Ipak, motivi nisu uopće jasni ni objašnjeni, a nisu niti uvjerljivi. Radi li se baš o želji da se velebnom vojnom paradom uveliča jedan značajan povijesni događaj, ili je ovo samo krinka iza koje stoje sasvim drugi motivi?

Čuje se čak kako bi parada bila nekakav odgovor nedavno održanoj beogradskoj vojnoj paradi koju je nadgledao Vladimir Putin. Na moskovsku paradu na Dan pobjede nad fašizmom Srbija će uputiti svoje političke i vojne predstavnike i pripadnika vojske. Čini nam se ponajprije deplasiranim slati Srbiji neku ratničku poruku u vrijeme izgradnje mira. Troškovi nisu nevažni, a ako se već ne štedi bilo bi plodonosnije dobro platiti vojne pilote, koji za bolju plaću napuštaju zemlju. Napokon, jednako impresivnu vojnu paradu moglo se lako organizirati i negdje u području Knina. Vladina najava paralelne proslave naišla je na protivljenje i Grada Knina i Županije šibensko-kninske.

Bojim se kako je ovo još jedan loš primjer „zagrebocentrizma“, što je trajna mana svih hrvatskih politika i što je kontraproduktivno sa stanovišta emocionalne integracije nacije i društva. Zar sve što je značajno mora biti skoncentrirano u Zagrebu, od političkih ustanova do odigravanja nogometnih utakmica reprezentacije? Ne treba isključiti ni druge motive, kao što su neugodni zvižduci s prošlih kninskih proslava na račun predsjednika i premijera.

Vladinoj ideji nije sklona ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja pravilno zaključuje da, ako će već biti dvije proslave, ne bi smjele biti istoga dana, jer bi ona zagrebačka nužno zasjenila kninsku. Prava namjera, čini se, i jest upravo to da se zasjeni Knin, točnije da se postupno prestane s obilježavanjem Oluje, pri čemu bi dvostruka proslava bila tek prvi korak za lagano uzmicanje i konačni zaborav. Knin je, s hrvatske točke gledišta, važno mjesto, simbol pobjede, herojstva, konačnog oslobođenja i integracije domovine. No, sa srpskog aspekta on je mjesto poraza, velikog egzodusa i zločina. „Olujom“ se vrijeđaju osjećaji i sjećanja srpske manjine. Ona se možda tumači i kao smetnja masovnom povratku Srba.

Te dvije simbolike, ta dva pogleda na iste događaje, nikako nije moguće pomiriti, zato na njih treba što manje podsjećati u interesu, dakako, pomirenja, regionalne suradnje i integracije „regiona“. Jasno, to je pristup kojega forsiraju i određeni čimbenici unutar međunarodne zajednice koji insistiraju na ideji „zapadnog Balkana“ i na integraciji cijelog tog područja u Europskoj uniji i NATO paktu. U Hrvatskoj će se uvijek naći podobne i poslušne strukture koji će zaigrati na tu kartu. Zanimljivo, Zoran Milanović je, prosvjedujući protiv demonstrativnog paljenja hrvatske zastave u Beogradu, u prvi plan stavio i kao najveći problem i štetu istaknuo – remećenje procesa povezivanja „regije“.

Dirljivo je kako se cijela vrhuška uzjogunila na performans u režiji i izvedbi Vojislava Šešelja, dokazujući, valjda, u vrijeme pred izbore svoj patriotizam na krajnje jeftin način, kao da je baš Šešelj ključni problem. Njegovi huškački govori odmah nakon što je pušten iz Haaga nisu naišli ni na kakve reakcije službenog Beograda, a ponovni poziv Haaga izazvao je ogorčeno reagiranje istog tog Beograda. Ta i predsjednik i premijer Srbije dolaze iz istog političkog jata kao i sam Šešelj.

Na hrvatske prosvjede zbog paljenja zastave, Tomislav Nikolić uzvratio je žestoko i podmuklo. Primajući patronski srpsku mladež iz Like, Korduna, Banovine i Slavonije, što neugodno podsjeća na „Republiku Srpsku Krajinu“ i obećavajući im „svaku pomoć“ poručuje „ljudima u Hrvatskoj“ kako su okovani u prošlosti, kako bi oni još jednu „blistavu akciju“ da Hrvatska ostane potpuno bez Srba, na koje se vrši pritisak kao i 1990. i čija djeca nasilno mijenjaju imena. A Milorad Pupovac, vodeća osoba srpske manjine u Hrvatskoj, čovjek kojega i hrvatska vlast drži kao malo vode na dlanu ili kao čir na nezgodnu mjestu – i koji čak predstavlja Hrvatsku u međunarodnoj politici kao predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Sabora – smatra kako kandidiranje Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su za nas neupitni junaci, u Vijeće za obranu predsjednice Republike ne doprinosi izgradnji povjerenja dviju država i dvaju naroda, te kako je ta kandidatura otežavajuća okolnost za ostvarivanje prava Srba na normalan život u Hrvatskoj!?

S ljudima iz Srbije, pa i sa Srbima iz Hrvatske (političarima, novinarima, svećenicima itd.), osim rijetkih izuzetaka, nemoguće je, koliko god nastojali, naći zajednički jezik oko nekih tema, ne samo iz najnovije, nego i iz starije povijesti. I ne treba se ni truditi. Daleko im kuća, što bi se reklo. Pustimo neka svatko živi sa svojim istinama, svojim lažima i svojim mitovima, a svako forsiranje i svako nasilno traženje suglasja može samo škoditi normalizaciji odnosa. No, to nipošto ne znači da Hrvatska svoju istinu, svoje svetinje i svoje junake mora žrtvovati za sumnjive reintegracije i za tuđe političke planove. Zaborav, pristajanje na laž ili na kompromis između istine i laži je izravan put u lošu budućnost putovima ponavljanja prošlosti. Nimalo slučajno, jedna je televizijska anketa pokazala kako većina učenika srednjih škola u nas nikada nije ni čula za „Oluju“ i skoro ništa ne zna o Domovinskom ratu. Pogodujući nekim tuđim pogledima vlast dolazi u poziciju sukobljavanja s vlastitim narodom, pogotovo s braniteljima.

Ona nikako ne može razumjeti prave izvore nezadovoljstva branitelja, koji leže u cjelokupnom odnosu spram Domovinskog rata, a ne tek u materijalnim primanjima. Đuro Glogoški je kao simbol duhovne pobune izvrgnut silnim ofenzivama opkoljavanja i diskreditiranja. Umjesto da ga vlast pokuša razumjeti, ona ga putem medijskih manipulacija nastoji kompromitirati. Najprije su otkrili i istakli njegova visoka primanja, pa onda tajni susret s Milanovićem, što ga je trebalo predstaviti kao izdajnika u očima suboraca, na koncu nelegalni život u kući namijenjenoj invalidima koji dolaze na liječenje u Zagreb. Organiziran je i ratnički pohod tzv. antifašista, koji srećom nije uspio, pronađeni su i branitelji koji „drukčije misle“ pa invalid s niskom invalidninom koji svoj gnjev usmjerava prema Glogoškom, kao da mu on kriv.

Odustajanje od kninske proslave „Oluje“ samo je novi udar na dostojanstvo i značaj Domovinskog rata. Hoće li se to ipak shvatiti?


http://www.dnevno.hr/kolumnisti/josip-j ... luje-7168/

[EdgarFranjul]

laži i falsifikati

KLASIĆ KRIVOTVORI POVIJEST: Domovinski rat je građanski, pobunjeni Srbi su bili hrvatski građani, Tito je bio antifašist, a ne diktator…

Autor: Marcel Holjevac
Utorak, 21. Travanj 2015. u 16:33

Intervju koji je profesor povijesti na FFZG-u Hrvoje Klasić dao za portal Lupiga najzornije pokazuje zašto je nužno, i to hitno, zabraniti povijesni revizionizam u Hrvatskoj, onako kako je to urađeno nakon Drugoga svjetskoga rata. Naravno, nas se taj rat uopće ne tiče, nego onaj u kojem smo mi stekli slobodu, demokraciju, i neovisnost - Domovinski.

Svaka država mora biti načisto sama sa sobom na kojim je vrijednostima nastala i koje vrijednosti zastupa. Hrvati su se u Domovinskom ratu borili za općepriznate vrijednosti čovječanstva – nacionalnu neovisnost, demokraciju i slobodu. Naši protivnici – “antifašisti” – borili su se protiv tih općih ljudskih vrijednosti, za komunističku diktaturu i velikosrpski imperij. To ne smije biti upitno, kao niti karakter njemu neprežaljene SFRJ, koja je bila komunistička diktatura s nekim elementima velikosrpske države od prvog do zadnjeg dana, i u kojoj su se cijelo vrijeme njenog postojanja najgrublje kršila svačija nacionalna prava (uključujući često i samih Srba), građanska prava, i ljudska prava. To je valjda jasno svakom tko imalo realno gleda na stvari. Ne i profesorima povijesti poput Jakovine, ili, u ovom slučaju, Klasića. On i dalje smatra da je Domovinski rat bio “građanski”. Skandalozno je da netko takav predaje povijest na fakultetu: to ima smisla koliko i da povijest u Tel Avivu predaje netko tko tvrdi da je nacistička njemačka imala pravo pobiti Židove u konc logorima u ime ostvarenja velikonjemačkog sna. Ili u Francuskoj netko tko bi tvrdio da je maršal Petain bio za mir, a De Gaulle ratni zločinac i ratni huškač. Što je otprilike pandan tezi da je Tuđman sukrivac za rat, jer eto, mogli smo se sporazumjeti sa Srbima na način na koji se Petain sporazumio s Nijemcima. No, još je skandaloznije što nitko u ovoj državi u tome ne vidi neki skandal. U ma kojoj demokratskoj državi, Klasić bi zacijelo završio u zatvoru, zbog propagiranja totalitarizma, ali i zbog negiranja karaktera Domovinskoga rata, koji za nas jest pandan onog što je drugim zemljama Europe Drugi svjetski rat (njemu, očito, ne, kako ćemo vidjeti).

Intervju kreće od parole “Za dom spremni”, koju izvikuju nezaposleni mladi ljudi na stadionima koji to, jasno, ne rade zbog slavljenja Pavelića, nego zato jer tjeraju inat vladi, oporbi, mrskom HNS-u i UEFA-i: ono, kad klinci u školi nađu nešto što nervira profesora pa mu piju krv. On, međutim, taj dio baš ne razumije, ili ne želi razumjeti, pa se dao u objašnjavanje zašto je, povijesno, “Za dom spremni” ustaški pozdrav, što je onima na stadionu ionako posve irelevantno – oni samo žele da HNS bude kažnjen, i da, kad već nemaju nikakve moći ni prava u ovoj državi, bar na taj način urade nešto zbog čega će se za njih čuti i čime će nekog prodrmati. Izbaciti recimo reprezentaciju iz daljeg natjecanja.

Kako postupiti prema onima koji veličaju…

“Uzmimo npr. nekoga tko u Njemačkoj pristupa revizionistički vremenu iz doba Adolfa Hitlera. Taj može krenuti s podacima da je u Njemačkoj tada smanjena nezaposlenost, povećana zaposlenost, da je rastao životni standard, da su se gradile ceste, tvornice itd. Na sličan način može postupiti i onaj koji revizionistički pristupa vremenu kada je Italijom vladao Mussolini”, kaže Klasić. I ja sad očekujem, pa čovjek će reći, ima i ovdje onih koji revizionistički pristupaju vremenu Josipa Broza, oni mogu krenuti s podacima da je Tito zaposlio ljude po tvornicama, da je rastao životni standard (je, desetak godina od 45 godina postojanja SFRJ, tamo negdje od kraja šezedesetih do osamdesete), da su se gradile ceste, tvornice. I zanemariti da je taj režim pobio pola milijuna ljudi bez ikakvog suđenja, i da su protivnici režima završavali na Golom, ili sa sjekirom u glavi na ulicama Munchena. Ali ne! “Može li po barem sličnom modelu postupiti onaj koji govori o vremenu NDH?”, pita Klasić. To je čisto izvrtanje pile naopako, jasno, jer u ovoj je zemlji jako malo onih koji hvale Pavelićev režim, no jako mnogo onih koji hvale Titov!

“Hrvatska od 1941. – 1945. nije bila neovisna niti u unutrašnjoj niti u vanjskoj politici. Ante Pavelić i ustaše odrekli su se, a ne prodali kako se često može čuti, velikog dijela hrvatskog teritorija i samim time dijela hrvatskog stanovništva. U ekonomskom smislu Hrvatska je bila devastirana, što zbog nesposobnosti onih koji su došli na vlast, što zbog brojnih ugovora kojima je Ante Pavelić pristao da Njemačka i Italija (zakonski) opustoše ionako siromašnu zemlju”, mudruje dalje profesor na “akademskoj” razini dostojnoj intetrnetskog forumskog trola. Uostalom, Pavelić ionako nije pristao ni na što, niti je ikom išta omogućio jer ga nitko ništa nije niti pitao, naročito ne Mussolini i Hitler. Povijesno ispravno gledanje je da je odluka o osnivanju NDH, i svemu vezanom uz nju, donesena između Hitlera i Musolinija prije nego se znalo da će joj Pavelić biti na čelu (plan je bio da bude Maček). A da nije on “pristao”, kao što Maček nije, “pristao” bi netko drugi tko bi ga zamijenio istog dana. Nije naime on “došao na vlast”, nego je tamo postavljen, pa jasno da nije mogao postavljati uvjete onima koji su ga i postavili.

“U zemlji nije bilo demokracije, parlamentarizma niti višestranačja. Cenzura je bila sveprisutna, slobodne govora i pisanja nije bilo. Drugim riječima, nitko u takvoj Hrvatskoj nije živio dobro i zbog toga me zanima na što se to točno pozivaju oni koji ju slave i veličaju?” Stvarno, meni nije jasno na što se poziva Klasić i ekipa s Lupige kad veličaju “Titu” i SFRJ? Tamo nije bilo cenzure? Bilo je demokracije i višestranačja? Bilo je slobode govora i pisanja? Netko je u toj državi živio dobro, osim ponekog gastarbajtera i člana partije (a članovima vladajuće partije je dobro bilo i u NDH?) Hrvatska je možda imala vanjsku i unutarnju samostalnost u SFRJ? Jugoslavija se nije odrekla hrvatske Istre još za kralja Aleksandra, i Rijeke? A zapadne Hercegovine, koja je bila dio Banovine, za Tita? Apsolutno svi argumenti kojima se on obrušava na NDH su jednako primjenjivi i na Titovu Jugoslaviju, i u otprilike jednakoj mjeri.

No taj dio i nije bitan, iako je traženje ustaša po Hrvatskoj omiljeni sport jugoslavenskih nacionalista, odnosno boraca protiv hrvatskog nacionalizma. Normalne države ionako vode striktno “nacionalističku” politiku, dakle isključivo onu u skladu s nacionalnim interesima, i nikakvu drukčiju i ne smeta im nikakav nacionalizam, naprotiv se od svih građana, neovisno o etnicitetu, očekuje da rade u interesu države i nacije, a ratovanje za kakvu drugu državu, naročito izravno neprijateljsku, u pravilu kažnjava smrću (postoje primjeri recimo američkih državljana koji su ratovali u Siriji ili Afganistanu, a drugdje prolaze bolje samo zato jer nema smrtne kazne). Puno je zanimljiviji dio njegovog intervjua u kom se obrušava na karakter Domovinskog rata, pokušavajući ga prikazati – građanskim.


“Pobunjeni Srbi su bili građani RH”???

“Uvid u definicije i faktografija to potvrđuju”, kaže on. “No, možda je najbolje objasniti kroz neposredno iskustvo. U ljeto 1991. godine u Sisku sam obukao uniformu hrvatskog vojnika, a moj susjed i najbolji prijatelj s kojim sam odrastao u srpsku odoru. On nije bio građanin Nikaragve ili Makedonije, već građanin Hrvatske. Čak ni u Pečuh nije otišao. Otišao je u Petrinju. Par mjeseci kasnije u stan pored mog pala je granata. Ona nije poslana iz neke druge države, nego iz moje, od strane ljudi koji su pobunjeni protiv svoje države. Hrvatski Srbi tada su bili hrvatski građani, kao što su i danas.”

To je naravno ordinarna laž. Pobunjeni Srbi nisu bili državljani Republike Hrvatske! Niti u ratu, niti ikad prije! Oni su bili državljani bilo tzv. SAO Krajine, bilo SRJ, dakle neke od država s kojima smo bili u ratu (neovisno o tome što on nije proglašen, iz očitih razloga: tada bi to značilo da je Hrvatska proglasila secesiju, na čemu je Milošević inzistirao, dok je pak Badinterova komisija presudila da secesije nije bilo, jer se prva od Jugoslavije otcijepila – Srbija, preuzevši njene atribute državnosti, vojsku i represivni aparat, pa je presuđeno da se radi o raspadu države). Nitko od tih pobunjenih Srba nije imao dokumente “ustaške” Hrvatske!

Drugim riječima, profesor povijesti se služi notornom povijesnom krivotvorinom, običnom lako provjerivom i dokazivom laži – da su pobunjeni Srbi bili državljani RH, pa tako to nije bila agresija, eć građanski rat. Iako je i to zapravo nebitno, jer karakter rata – radi li se o agresiji ili o građanskom ratu – ne određuje to tko u njemu sudjeluje, već koji su mu ciljevi. “Često se koristi argument međunarodne agresije kojim se objašnjava nepostojanje građanskog rata. To je, međutim, nepoznavanje povijesti i pravnih definicija”, kaže Klasić. Međutim, elemenata građasnkog rata u DR gotovo i da nije bilo. Ja nisam profesor povijesti, no toliko su mi definicije ipak poznate. Građanski ratovi se u pravilu vode za osvajanje vlasti u nekoj državi. Ponekad i za secesiju. No, da secesije nije bilo, već je ustanovljeno na međunarodnoj razini. A nisu se Tuđman i Milošević borili za vlast u Jugoslaviji, tada bi rat bio građanski! Milošević se borio samo, jedino, i isključivo za srpski “lebensraum”, za životni prostor Srba, za proširenje srpskih granica na uštrb Hrvatske! Pritom je posve nebitno je li Jugoslavija postojala kao zajednički državni okvir – rat između dva naroda, ukoliko se vodi za teritorij a ne za vlast u zajedničkoj državi, nije i ne može biti ni po jednoj definiciji građanski rat! Inače bi i Drugi svjetski rat, koji je počeo kad su Sudetski Nijemci, dakle domicilni češki Nijemci, koji su stvarno i bili državljani Češke, za razliku od naših Srba, uz pomoć braće iz domovine napali Češku, bio – građanski rat u Češkoj! A svi znamo da se radilo o vanjskoj agresiji na Češku, a ne “građanskom ratu” u Češkoj, kako je Hitler pokušavao prikazati stvari, niti o borbi “obespravljene Njemačke nejači” protiv terora Čeha nad njima. Koji je inače stvarno postojao, a Hitler je to neprijateljstvo potencirao, kao i Sloba neprijateljstvo Srba i Hrvata u Hrvatskoj, kako bi izazvao rat.

On međutim tvrdi da intervencija Srbije nije ključna da bi se rat proglasio agresijom, pa navodi primjere: “Poznato je da je u španjolskom građanskom ratu bilo pomoći izvana i da su tamo bile internacionalne brigade. U Angoli građanskog rata ne bi bilo da nije bilo vojnih postrojbi iz stranih zemalja, kao što ga ne bi bilo ni u Libanonu, da nije između ostalog bilo agresije Sirije i Izraela. Što, opet, znače strane sile?”.


Naravno, radi se o lažima. Španjolski građanski rat je bio građanski, ne zato jer u njemu nisu sudjelovali stranci, nego zato jer je to bio po svom karakteru: borba se nije vodila za pripojenje dijela Španjolske Srbiji, nego za to tko će biti na vlasti u Madridu, komunisti ili fašisti. No, građanski rat je u Jugoslaviji bio – Drugi svjetski rat, što je teza jednog nekih ipak ozbiljnijih povjesničara od Jakovine, recimo Dušana Bilandžića. On to obrazložuje time što se rat vodio prvenstveno između četnika i partizana, koji Nijemce baš i nisu dirali (od milijun poginulih u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, tek je dvadesetak tisuća bilo Nijemaca, a i njih su uglavnom pobili Rusi, Crvena Armija). Obojica su, i Tito i Draža, računali s pobjedom saveznika i restitucijom Jugoslavije po kraju rata, tako da su uglavnom bili usredotočeni na međusobne obračune, iako su se i jedni i drugi početkom rata nesporno borili na strani saveznika, tj. bili “antifašisti”. Naime, oni su predstavljali jedine dvije projugoslavenske strane, i bilo im je jasno da će jednom od njih biti dana vlast nad Jugoslavijom kad rat jednom završi, od strane saveznika. Protiv Nijemaca se borili nisu pretjerano, jer su ionako računali da će to riješiti Amerikanci, Englezi i Rusi, kako je i bilo.

Djecu ne treba učiti o Domovinskom ratu, osim o zločinima…

No, on isto tako suptilno podmeće kako se o Domovinskom ratu ne bi trebalo učiti drukčije nego o bilo kojem ratu u hrvatskoj povijesti. Dakle neutralno. “Pa, recimo, hoće li ti nastavnici znati odgovoriti kad ih djeca, primjerice, pitaju je li istina da su u Sisku ubijeni neki ljudi, poput 18-godišnje Ljubice Solar? Zašto je ona ubijena iz snajpera? Je li istina da su nekim ljudima na Dravi ulijevali akumulatorsku kiselinu u usta? Zašto su to radili? Je li istina da je u to vrijeme predsjednik rekao da će se jedan nogometni klub zvati kako on želi? Znači li to da i trenutna predsjednica to može raditi? Je li istina da u tom periodu predsjednik države nije priznavao rezultate izbora za gradonačelnika Zagreba? Što će profesori odgovoriti? Imamo li odgovore i znanstvena istraživanja, radove i knjige koji bi mogli rasvijetliti ovo razdoblje? Bojim se da nemamo i da većina nastavnika to gradivo nije usvajala na fakultetima, nego kroz dnevnopolitičke varijante koje se čuju na ulicama, u šatorima ili po ovakvim prigodnim skupovima.”, pita Hrvoje Klasić.


No, učenje djece o ratovima, naravno, jest stvar politike, ne samo povijesti. Sasvim sigurno nitko ni u Engleskoj ni u Rusiji, a isto tako ni u Njemačkoj, ne relativizira Drugi svjetski rat time što su saveznici bacili bombu na Hirošimu i satrali Dresden sa zemljom, silovali stotine tisuća Njemica (pretežno Rusi), i tako dalje. Za njega je problem Drugi svjetski rat – s kojim kao takvim Hrvatska zapravo nije imala ništa, osim marionetske vlade kakvu je imala i svaka druga država u Europi tog vremena. On međutim kaže, “Ono s čim imamo problema je „naš“ holokaust i oni koji su ga činili, tj. ustaše”.

No, ono s čim mi imamo stvarni problem je “holokaust” koji su počinili komunisti, jer za razliku od ustaškog režima, taj režim nikad nije doživio zasluženu osudu. Često se taj totalitarni režim slavi pod firmom “slavljenja antifašizma”, iako zapravo partizanski ustanak nije imao toliko antifašistički koliko komunističko-revolucionarni karakter, što je uostalom zapisano u svim ozbiljnijim povijesnim radovima, enciklopedijama poput Britannice, i tako dalje. Ukratko, svi koji su ikad o Titu ozbiljno pisali – izvan prostora bivše Jugoslavije, jasno – složni su u ocjeni da je njegov cilj bio osvajanje vlasti, i ništa drugo.

No, eto, Klasiću strahovito smeta Mornarov prijedlog po kom “predavanja o Domovinskom ratu ubuduće neće biti faktografska, već će se prakticirati uzročno-posljedične veze s manje činjenica, a više zaključaka”. To je svakako dobar prijedlog, jer djeca moraju razumjeti uzroke ratova, a uzrok ovog rata nije teško dokučiti: On leži u frustraciji Srba Jugoslavijom, odnosno njenim neuspjehom, u frustracijama beskrajnom krizom koja je započela još krajem Titova života i trajala bez prekida sve do pred sam rat – krize su gotovo uvijek uvod u revolucije i ratove.

Niti povjesničaru amateru nije teško povući paralele između SFRJ osamdesetih i Weimarske republike dvadesetih, s bijedom, nezaposlenošću, hiperinflacijom, i potpunom nemoći centralne vlade da riješi ma koji problem stanovništva. Dodajmo tome frustracije Srba neriješenim nacionalnim pitanjem – nisu imali kritičnu masu da Jugoslaviju pretvore u svoju nacionalnu državu, a opet su s pedeset posto stanovništva bili preveliki da bi pristali biti tek prvi među jednakima, tim više što su Jugoslaviju uvijek vidjeli kao nastavak srpske države koja je ipak postojala još od Karađorđa, dok su ostale narode u njoj vidjeli kao “one koje su oni oslobodili”, odnosno okupirali. A tu su svakako bile i frustracije zbog Kosova. No za Klasića, uzroci su valjda neki drugi.


Tito je bio manga

No, zanimljivo je kako taj “nepristrani” povjesničar otvoreno pokazuje simpatije za Tita, uz otvorenu odbojnost spram Domovinskog rata, za koji očito smatra da je tek nastavak ustaške politike. On se i tu služi čistim lažima, pa kaže kako “obračun s neistomišljenicima i „neprijateljima“ režima nije bio samo Staljinova specijalnost. Radile su to i brojne zapadnoeuropske demokratske zemlje, pa i SAD. Posebno u poratnom periodu”, što jednostavno nije istina.

Ubijeni bez suđenja nakon rata su se u Češkoj i Francuskoj brojili u stotinama, u Hrvatskoj u stotinama tisuća. Politika saveznika je bila spriječiti sve reperkusije, sve slučajeve osobnih osveta! Politika Tita je pak bila potrpati u jame bez suda što više ljudi, krivih ili nedužnih, svejedno. Da smo nakon Domovinskog rata, Klasićevom logikom, slijegali ramenima na “osvetu”, malo tko od dvjestotinjak tisuća izbjeglih Srba bi živ stigao do srpske granice.

No Tuđman je vodio politiku koja je branila masovna ubojstva: Klasiću je takva politika pak sasvim u redu. Jasno, ako je provode komunsti. Naravno, on nije propustio nahvaliti Tita i apologetski napomenuti kako on i nije bio tako loš, eto sprječavao je slučajeve samovolje (!), a napominje i kako je jedna od “najvećih vrijednosti hrvatskog antifašizma: solidarnost Hrvata i Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata, našli su se s istim ciljem borbe dobra protiv zla.”

Tu solidarnost su na svojoj koži iskusili brojni hrvatski partizani koji su nakon rata stradali od velikosrba u vojsci, no to niti nije bitno. Bitno je da to nije bila borba dobra protiv zla, nego komunista i četnika za vlast.

On ponovo ponavlja i laž kako je “antifašizam još Tuđman uvrstio u Ustav”, iako se u Ustavu nikad i nigdje nije spominjao nikakav antifašizam (tek se spominju odluke ZAVNOH-a, kao političkog tijela, odnosno vlade tadašnje Hrvatske, čijeg su tvorca Hebranga inače antifašisti dali ubiti, što s navodnim i nepostojećim spominjanjem antifašizma nikakve veze nema – radi se tek o tome da je Hrvatska pravna sljednica avojske Hrvastke, ne NDH.)

On međutim na sva usta hvali Titov režim kao dobroćudnu diktaturu, koja je čak i omogućila “da svećenicima godinama nakon Drugog svjetskog rata predaju vjeronauk u školama”. O stvarnom odnosu prema svećenicima i vjernicima, koji su proganjani na sve načine, ni riječi. Po njemu, “Tito je bio i ostao antifašist do kraja života”, iako je u stvarnosti do kraja života bio tek – diktator, a “antifašizam” je inače pojam koji se nikad nigdje u demokracijama nije koristio, tek u staljinističkim diktaturama. Na zapadu se to zvalo “pokret otpora” ili “saveznici”.


On međutim i tu falsificira povijest na razini neukog “antifašista” iz tabora Marijane Mirt: “I Churchill je bio antifašist, ali je jednom zapovjedi izbrisao 60.000 ljudi u Dresdenu”. Niti je Churchill bio antifašist, nikad se taj pojam uz njegovo ime nije vezao, niti je usporedivo bombardiranje jednog neprijateljskog grad u ratu sa strijeljanjima civila deset godina nakon rata!

Osim toga, nije relevantno za povijest da su i Churchill i Tito bili antifašisti, već je relevantno da je jedan bio predsjednik demokratske države, a drugi komunistički diktator koji je vlast osvojio vojnim putem i nikad nije organizirao izbore! To je isto kukavičje jaje, gdje se Tita trpa u rang demokratskih predsjednika, iako ga se može usporediti tek s “istaknutim antifašistima” poput Staljina (kog eto Klasić ne spominje kao antifašista!), Envera Hoxhe, ili Ceaussescua! Bori li se itko u njihovim zemljama za rehabilitaciju tih primitivnih komunističkih kasapa jer su bili “antifašisti!?” Naravno da ne! Pa ne treba ni u Hrvatskoj Tita braniti time da je bio “antifašist”. Je, bio je, bio je i masovni ubojica kao i ostali nabrojeni.

Država rođenja možda nije ona koju bi Klasić htio…

No na kraju, meni je najzanimljivija njegova opaska: “Mi bismo danas voljeli da te zemlje (Jugoslavije) nije bilo. Često postavim zadatak ljudima koje znam i svojim studentima da pitaju roditelje što bi napisali u stavak “država rođenja” na službenom formularu? Svi će vjerojatno napisati Republika Hrvatska, što pravno nije točno. To što su po ustavu socijalističke republike imale državljanstva, sasvim je druga stvar. Poanta je u tome da u potpunosti želimo zaboraviti da smo u toj državi živjeli, bila ona dobra ili loša”.

Evo, gospodine Klasiću, ja ni ne moram pitati svoje roditelje – majka mi je rođena u Zagrebu 1942. godine, u NDH. Bi li ona trebala istaknuti Pavelićevu sliku jer se rodila u njegovoj državi, ako već time što smo se “rodili u SFRJ” pravdate veličanje Tita? Treba li ona kao državu rođenja navoditi NDH ili vam tu više paše da napiše samo “Hrvatska”? Baka mi je pak rođena u Austro ugarskoj. A ja nemam problema napisati da sam rođen u SFRJ. A da radije ne bismo da je ta država ikad postojala, to je istina. Jer da je nije bilo, već od 1945. bismo živjeli u slobodi i demokraciji, a ni rata devedesetih ne bi bilo. Da su nas komunisti oslobodili 1945., ne bismo se imali od koga oslobađati 1995. I to su jednostavne povijesne činjenice, a sve drugo su spekulacije.

No, dok god se mediji poput Novog Lista, H-altera (kojeg skupo plaćamo hrvatskim, ne “jugoslavenskim” novcem) i Lupige bave krivotvorenjem hrvatske povijesti za novac hrvatskih poreznih obveznika, ostaje potreba hitnog uvođenja zakona o zabrani povijesnog revizionizma, pa i provođenja lustracije po uzoru na Njemačku, Češku, Poljsku i ostale civilizirane postkomunističke države.


Ovako, mi, Bosna, Srbija i Albanija ostajemo jedini primjeri nelustriranih postkomunističkih država, u kojima poklonici diktatora i diktatura pišu povijest pa je i podučavaju na fakultetima, prilagođenu svojim ideološkim svjetonazorima suprotnima svemu onom što 21. stoljeće postavlja pred nas kao vrijednosti.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/k ... e-diktator

[EdgarFranjul]

Micanje hrvatskih obilježja

Skandal za koji ljudi ne znaju; SDP-ovci s prometne dozvole maknuli grb!


Nakon što su odlučili maknuti grb sa registarskih pločica, pa na kraju vratili zbog pritiska javnosti, ovaj im je potez prošao netaknuto jer je većina starih dozvola još u prometu

Datum objave: 22.04.2015 | 17:08 Autor: Andrea Brkić

Ako niste u posljednje dvije godine mijenjali automobil, onda vjerojatno niste primijetili da je s novih prometnih dozvola maknut hrvatski grb. No, oni koji bi prodavali automobil, mogli bi imati probleme jer u novoj dozvoli nedostaju i neke informacije koje su imale stare dozvole.

Ponovno je država zakomplicirala ono što bi trebali biti jednostavno, no ono što je zaista skandalozno jest da su s nove prometne dozvole maknuli hrvatski grb. Naime, na novoj dozvoli možete vidjeti samo oznaku HR pokraj koje pišu Republika Hrvatska s lijeve, te Europska unija s desne strane.


Nova prometna dozvola je i dosta zbunjujuća, pa morate lutati po lijevoj stranici kako bi protumačili podatke s desne, ako vam trebaju karakteristike vozila.

Nakon što su odlučili maknuti grb s registarskih pločica, pa na kraju vratili zbog pritiska javnosti, ovaj im je potez prošao netaknuto jer je većina starih dozvola još u prometu.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/13249 ... i-grb!.htm

[EdgarFranjul]

ekskluzivno: direktive i laži

Ostojić se izvlači na EU, ali nisu oni skinuli grb s prometne - to je SDP!

Bez obzira na ostale ovdje sadržane odredbe, države članice mogu, nakon što o tome obavijeste Komisiju, dodati boje, oznake ili simbole, stoji u direktivi na koju se poziva Ostojićev MUP

Datum objave: 24.04.2015 | 14:40 Autor: direktno.hr

Redakcija direktno.hr poslala je upit MUP-u da hrvatskoj javnosti objasni zašto je skinut grb s novih prometnih dozvola. MUP se službeno izvlači na direktive EU, međutim, svi mogu pogledati tu direktivu na koju se izvlači MUP - i vidjet će članak u kojem se, naprotiv, kaže da svaka država može dodati što god želi. Ranko Ostojić i SDP očito nisu željeli hrvatski grb.

Upit MUP-u


Referirano na temu koju smo obrađivali jučer, u svezi novih prometnih dozvola, zanima nas iz kojeg razloga je maknut hrvatski grb s novih dozvola?
Odnosno, stare prometne dozvole su imale i hrvatski grb jasno istaknut, no nove dozvole imaju samo istaknuto napisano REPUBLIKA HRVATSKA i EUROPSKA UNIJA.Zašto se išlo na ukidanje grba? Također, čini se da je nova dozvola kompliciranija, jer se mora listati na lijevoj stranici karakteristike da bi se pronašlo što želite na desnoj stranici. I kada ispunjavate kupoprodajni ugovor za automobil, na novoj prometnoj dozvoli nedostaje nešto podataka, što može biti i problem.

Odgovor MUP-a


Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o registraciji i označavanju vozila (''Narodne novine'' broj 83/13) propisan je izgled obrasca prometne dozvole, na kojem je između ostalog naveden i naziv Europska unija.
Direktivom Vijeća 1999/37/EZ o dokumentima za registraciju vozila (L 138/57, 01.06.1999.) te Direktivom Komisije 2003/127/EZ kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 1999/37/EZ o dokumentima za registraciju vozila (L 10/29, 16.01.2004.), propisan je izgled isprava koje se izdaju za registraciju vozila, te je između ostalog navedeno da se navodi i naziv Europska zajednica.

Međutim temeljem članka 1. Lisabonskog ugovora određeno je da Europska unija zamjenjuje i nasljeđuje Europsku zajednicu.
Stoga, budući se u Republici Hrvatskoj zbog ulaska u Europsku uniju po prvi put izdaje prometna dozvola sa sadržajem sukladno navedenim Direktivama, ali i Lisabonskom ugovoru, u istoj se navodi naziv Europska unija, a ne Europska zajednica.

Direktiva na koju se poziva MUP

III.13. Posebne odredbe

Bez obzira na ostale ovdje sadržane odredbe, države članice mogu, nakon što o tome obavijeste Komisiju, dodati boje, oznake ili simbole. Osim toga, za određene podatke iz poglavlja III.2., slova C, države članice mogu odobriti i format XML kao i dodatni pristup preko TCP/IP-a. Države članice mogu, uz suglasnost Europske komisije, na karticu o registraciji vozila dodati i druge aplikacije za koje na razini EU-a još ne postoje usklađeni propisi ili dokumenti (npr. potvrda o tehničkom pregledu) radi ostvarivanja dodatnih, s vozilom povezanih usluga.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/13440 ... e-SDP!.htm

[EdgarFranjul]

OSJETILI SE UGROŽENIMA

Mesić, Josipović, UDBA i velikosrbi zajedno u odlučnom boju protiv Oluje


Udbaško-KOS-ovska struktura ne može preživjeti bez neprijatelja. Zato izmišljaju ustaše. Put domoljublja hrvatske predsjednice je pravi put za demontiranje tih struktura, ističe dr. Tomac

Datum objave: 25.04.2015 | 09:02 Autor: Damir Kramarić

Umjesto da cijela Hrvatska već danima grmi o skandaloznom nedjelovanju policije i DORH-a, odnosno o odbijanju pružanja zaštite svjedocima koji su izloženi prijetnjama smrću samo zato jer trebaju svjedočiti protiv bivših udbaša, mediji su zadnjih dana, bez ikakvog pravog povoda, zagrmili o obnovi neofašizma i ustaštva.

Jer dok su njemački policajci žurno evakuirali Ivana Krmpotića iz Hrvatske u Njemačku kako jedan od ključnih svjedoka na suđenju Perkoviću i Mustaču ne bi 'slučajno pao pod tramvaj', na sva zvona se oglasio bivši predsjednik Stjepan Mesić i sasuo drvlje i kamenje na 'ustaše' i 'neofašiste'! A ne na udbaše?

Gromovi i munje na nevidljive ustaše. Ne i na vidljive udbaše

'U proteklih 25 godina zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno je upropašteno nekoliko generacija mladih ljudi. Moramo prepoznati opasnost fašizacije što se nadvija nad Hrvatskom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta je, tako dalje više ne može'', bulaznio je bivši predsjednik prije nekoliko dana na okruglom stolu na Rabu.


Gromove i munje prema 'probuđenim ustašama' s pozornice je na istom skupu odašiljao i Mesićev bivši savjetnik Tomislav Jakić.

Nastavak 70 godina zakašnjele 'antifašističke ofenzive', dogodio se jučer, kada je Antifašistička liga Republike Hrvatske u otvorenom pismu prozvala hrvatsku predsjednicu zato što neće putovati u Rusiju kako bi položila vijenac na grob neznanog vojnika u Moskvi?!

Napadima na hrvatsku predsjednicu pridružio se i povjesničar Tvrtko Jakovina tvrdnjom da je predsjedničin posjet Jasenovcu bio skandalozan! Jakovina predsjednici zamjera to što u Knjizi dojmova izrijekom nije spomenula tko su bili zločinci ili žrtve, te što je, kako on to tumači, napisala ''klasičnu revizionističku tezu o zločinima kao posljedici povezanosti NDH s nacističko-fašističkom Osovinom''?!

Je li podudarnost eskalacije udbaških prijetnji i izmišljanja neofašista te prozivanje hrvatske predsjednice (nakon što je uklonila bistu Tita) slučajna, odnosno kako protumačiti činjenicu da su povici 'drž'te ustašu' najglasniji baš u trenutku kada i široj javnosti postaje jasno da su udbaške (a ne ustaške) strukture u Hrvatskoj jače nego ikad i destruktivnije nego ikad, upitali smo političkog analitičara koji je podjednako kritičan prema oba totalitarizma kroz koje je Hrvatska prošla.

''Razumljivo je to što se događa. Posve je očito da postoji velika moć i velik utjecaj udbaških i KOS-ovskih struktura na hrvatsku politiku. Oni se kriju pod krinkom antifašista i brane totalitarni komunistički sustav koji i danas, na žalost, ima jake oslonce i sudionike u sferi društvene moći u Hrvatskoj. Ta se struktura sada osjeća ugroženom jer je napadnuta s više frontova. Zato se tako grčevito brane. Do posljednje su kapi krvi pokušali braniti izručenje Perkovića i Mustača. Čak su i Ustav htjeli mijenjati ne bi li spriječili suđenje tim udbašima. S razlogom su se bojali da će to otvoriti nove procese. To suđenje doista otvara nove procese. Pokazalo se, naime, da te strukture (udbaške i kosovske) imaju velik utjecaj u hrvatskom pravosuđu. Njemačka je zato morala zaštititi svjedoke koje Hrvatske institucije nisu htjele štititi. Druga je ključna stvar pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na izborima. I zbog nje se osjećaju ugroženima. Predsjednica je najavljivala da će se suprotstaviti svim totalitarizmima. Ne samo ustaškom, već i komunističkom. Kada je bistu Tita maknula s Pantovčaka, digla se strašna hajka. Čak su joj oduzeli i pokroviteljstvo nad Danom pobjede. Spremali su joj koncert zvižduka u Jasenovcu, jer ide na Bleiburg. No, predsjednica je u Jasenovac mudro otišla sama i rekla ono što je trebala reći. Strategija im je pala u vodu. Predsjednica će ići i u Bleiburg, a oni se s time ne mire. Treća činjenica koja ugrožava strukture vezene uz obavještajne službe bivše države jest da je Hrvatska članica EU pa se mora držati demokratskih standarda. Demokratski standardi prijetnja su, dakako, totalitarnom sustavu'', primjećuje dr. Zdravko Tomac, bivši član Socijal-demokratske partije, te bivši potpredsjednik Tuđmanove ratne Vlade nacionalnog jedinstva.

Ista retorika Mesića, Josipovića, Šešelja i Nikolića

Tomac potom primjećuje kako Mesić i Josipović u isto vrijeme stvaraju nakakav antifašistički blok te istovremeno 'kreću u odlučan boj'.

''Mesić stalno govori o nekakvoj obnovi ustaštva. Ističe da to nije staro ustaštvo, već nekakvo novo ustaštvo. Slične izjave daje i Ivo Josipović. Valja primijetiti da iste teze u Srbiji guraju i eksponenti velikosrpske politike. Četnički vojvoda Nikolić, Šešelj i Vučić govore isto što i Mesić te Josipović. Oni, dakle, zajednički idu u novi boj. Sve to je povezano s proslavom Oluje. To je trebalo biti centralno mjesto gdje će se odbaciti optužbe vezane uz tu veličanstvenu vojnu akciju. Tri su temelja za odbacivanje svih optužbi protiv Oluje. Prvi je Tuđmanov arhiv, gdje se vidi da ta akcija nema nikakve veze s ustaškom politikom te da je Hrvatska bila napadnuta i da je Oluja bila oslobodilačka akcija. Drugi temelj je presuda Haškog suda, u kojoj je rečeno da je Oluja bila legitimna vojno oslobodilačka akcija, a treći temelj je presuda Međunarodnog suda pravde prema kojoj je Hrvatska bila žrtva agresije, dok je Srbija agresor. Dvadeseta godišnjica Oluje bi trebala biti krunski događaj na kojem će Hrvati konačno proglasiti pobjedu. Nekome je to jako smetalo. Smeta i dalje velikosrpskoj politici koja tvrdi da je general Gotovina ustaša. Ovdje je riječ o spoju mentalnih komunista sa velikosrpskom politikom, a možda i britanskom politikom. Shvatili su da su njihovi interesi ozbiljno ugroženi, zbog čega kod njih vlada velika nervoza. Sada pokušavaju spasiti što se spasiti može'', pojašnjava dr. Tomac.

Podvlači zatim da su pred Hrvatskom povijesni događaji.

Na Bleiburgu izbjegavati provokacije!

''Očekuju nas obilježavanja godišnjica Bleiburga, Jasenovca i Oluje. Na Bleiburgu se ne smije ništa dogoditi što bi kompromitiralo politiku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Treba odati počast žrtvama, osuditi komunističke zločine i spriječiti svaki pokušaj da se s ustaških pozicija napada vlast. Ni slovo U, ni zvijezda petokraka ne trebaju Hrvatskoj. Na dvadesetoj godišnjici Oluje mogu se utvrditi vrednote Domovinskog rata i na tim vrednotama treba graditi budućnost Hrvatske. Moguće su, međutim, provokacije sa svih strana. Zato treba i prije Bleiburga iznijeti jasne stavove da se kasnije jasno vidi u čiju korist su išle te moguće provokacije. U Bleiburgu će govoriti kardinal Bozanić, vrhunski crkveni autoritet te Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica omiljena u narodu. Nikakve provokacije ne bi smjele pokvariti taj skup. No, budući da udbaško-KOS-ovska struktura ne može preživjeti ako nema neprijatelja, oni će stalno izmišljati neprijatelje. Da bi bilo 'antifašizma', mora biti i fašizma. Sve će učiniti da bi sačuvali pozicije. No, put nekonfliktnog domoljublja hrvatske predsjednice je pravi put za demontiranje tih struktura'', zaključuje dr. Zdravko Tomac.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/13448 ... -Oluje.htm

[EdgarFranjul]

Skup u Jasenovcu: Lešinarenje nad žrtvama i politikanstvo umjesto pijeteta

Autor: Marcel Holjevac
Nedjelja, 26. Travanj 2015. u 19:08

Skup u Jasenovcu je više djelovao kao skup poraženih 1995. godine nego kao odavanje pijeteta žrtvama nacizma. Pupovac kaže da se 'Hrvatsko društvo mora oduprijeti fašizaciji i nacizaciji'. Upravo to smo 1991. i uradili.

Kakvi govori! Po onom što smo jutros mogli čuti, ispada da je Jugoslavija je bila demokratska država u kojoj su se poštivala ljudska prava i sloboda svakog pojedinca, a Hrvatska je klerofašistička država kojom puze ustaške zmije i u kojoj ljudi strahuju za život i slobodu. Fašizam, to je Hrvatska. Bar bi se tako dalo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu. Antifašizam, to je Jugoslavija.

Evo samo što Pupovca nisu klerofašisti strpali u Jasenovac! Iako on u toj klerofašističkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i u Saboru. I ne samo on. “Nad Hrvatskom se i danas nadvija opasnost fašizacije”, kaže Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, Saveza antifašističkih boraca, rođen 1957. godine, ravno 12 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle, bio malo premlad. Za sudjelovanje u Domovinskom nije nipošto bio prestar, pa je navodno u mjemu i sudjelovao, ali mu se to očito nije dopalo.

Za taj rat je u Pupovčevim Novostima jednom rekao da je bio “poraz svih nas”. Tko smo “svi mi” nije rekao, valjda misli na “antifašiste” i Srbe, odnosno sebe i Pupovca. Usput je napomenuo kako mi nismo imali nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski rečeno, nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se “KPJ s godinama demokratizirao”. Do te mjere da je boljela glava od demokracije, reklo bi se. Naročito one koji su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar pendrekom. Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da ni u Moskvi više na proslava dana pobjede nitko ne spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena bio popraćen glasnim pljeskom, kao u slučaju spominjanja Tita u Jasenovcu.” Tekovine i vrijednosti antifašističke borbe aktualne su i danas” rekao je Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas “nadvija bauk fašizacije”. U čemu se on točno ogleda, ostaje malo nejasno. Osim ako fašizacijom ne smatramo gotovo posve otvoren prezir velikog broja “antifašista” prema demokraciji i kult ličnosti pokojnog diktatora.

Jugoslavenska vojska je bila jedina hrvatska vojska?

Briljirao je i Milanović, rekavši kako su za njega partizani bili jedina hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu. Iskreno govoreći, nije postojala niti jedna autentična hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili jugoslaveska vojska. Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon drugog svjetskog rata – to su jednostavne činjenice koje se krivotvore i u Jasenovcu i inače.

Jedina stvarno hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina godina je bila HV koju je osnovao Tuđman, i ona se borila upravo protiv te “hrvatske partizanske vojske”, odsnosno njene pravne sljednice, Titove JNA. Za što su se partizani borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila niti demokracija, niti Hrvatska država. I, suprotno onom što smo čuli u Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva antifašistička borba, jer Hrvatska iz nje nije izašla kao suverena država. Koja kao takva s ustašama nema ništa, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s partizanima, ako ćemo pravo.

No, Milanović je priznao o čemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavši kako “kako ne treba politizirati ovakve događaje, ali to je bit politike”. Upravo tu leži suštinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje počasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunističkog terora navodnim komunističkim “antifašizmom”, prilika za nametanje kolektivne krivice, i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog fašizma devedestih. Radi se zapravo o svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se tu o “ustašama i partizanima”, naivan je tko to misli. Radi se o tome da je Jasenovac postao mjesto veličanja komunističke diktature, ali i mjesto za izvrtanje priče o tome što fašizam stvarno u svojoj biti jest: bolest društva, patološki odgovor nacije na nenormalnu situaciju. Onakva bolest kakvu smo vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja još nije zaliječena.

Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i današnje Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, računajući poginule u napadu na Jugoslaviju 41, civile, četnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH). Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju, Vučić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na komemoraciji očito vole licitirati brojkama.

Upravo je Jasenovac poslužio kao okidač rata devedesetih, pokretač masovne antihrvatske histerije u Srbiji koja je poslužila kao psihološko propagandna priprema za rat. “Oni su nas ubijali u Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im se”, glasila je poruka. Odnosno, “svaka Hrvatska država je intrinzično ustaška i genocidna spram Srba, što se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom spriječiti njeno stvaranje”. Lešinarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapečatilo svaku suvislu raspravu o žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to: komemoracija. Ona je jedan od središnjih događaja političkog života u Hrvatskoj, govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na još nešto: dok se velika pažnja pridaje godišnjici proboja zadnjih logoraša iz Jasenovca, njih oko 600, godišnjica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije, prolazi uz zaborav.

Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je pročitao dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH.

Time zapravo pokušava prikriti činjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije propasti SFRJ i komunizma. Postoji očita tendencija da se poveže NDH s današnjom Hrvatskom i onim što se u njoj događa, što je vidljivo iz govora u kojima se svake godine vuku paralele između NDH i “fašizma u današnjoj Hrvatskoj”.


Što se tiče Ustava, bar nije rekao da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer to u Ustavu nigdje niti ne piše. Zanimljivo kako antifašisti vole isticati kako u Ustavu piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, iako to u Ustavu ne piše nigdje.


Spominju se tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifašizam kao ideološka odrednica već političko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteča vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak rečenice, gdje se spominje da se Hrvatska temelji “i odbacivanju totalitarnog komunističkog sustava”. Što se “antifašističkih temelja Hrvatske” tiče, oni doduše postoje, plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-više gdje god se zabode lopata u zemlju.


Tko o čemu, Pupovac o fašizmu u Hrvata

No ono što je neprihvatljivo je to da Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom fašizmu, apostrofirajući povike “za dom spremni”, a istovremeno ima krajnje apologetski stav o srpskom fašizmu koji je doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on trebao ispričavati za prošlost, iako nas stalno tjera na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske države sačinjavaju četnički vojvode, i sudionici u pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije razlikovao od njemačkog nacizma četrdesetih.

Fašizam nije vikanje “Za dom spremni”, to je bolest koja zahvaća nacije koje se nađu u dugotrajnoj bezizlaznoj situaciji, on se rađa nakon dugotrajnih kriza, kao rezultat neostvarenih nacionalnih težnji. Povjesničari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u Njemačkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti. Upravo u takvoj situaciji se našla Srbija osamdesetih, strpana u Jugosalaviju čime je izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od Karađorđa, nezadovoljna fedaralizmom i “ponižavajućim Ustavom iz 1974″ i time što je de facto izgubila svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji osamdesetih, i vječne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo.

Rat devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim neuspjehom. On je počeo još memorandumom SANU iz 1986.Ukratko, Pupovac vidi trunke fašizma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Pupovac nikad nije okarakterizao agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog fašizma. On i dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vječni ustaški i fašistički sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifašisti. Jasenovac koristi kao ispostavljanje računa Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen.

Time ujedno amnestira zločine srpske strane u zadnjem ratu, jer – koliko god da je Hrvata pobijeno u ime velikosrpstva, mi ćemo njima bivi “vječni dužnici”. Ako se Srbima i zalomi kakav osvajački rat, to je slučajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluče osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski fašizam.

No, fašizam se može pojaviti, steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila. Kako rekoh, to je bolest društva – a ne osobina pojedinca. On se zasniva na psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izučavali taj fenomen koji je u korijenima fašizma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj moralni kod, preko kojeg ne može prijeći. Međutim, u masi ponesenoj snažnim emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u stanju počiniti ni najmanji zločin, zaštićeni anonimnošću koju pruža masa na stadionima, ili na skupvima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi stvari koje su i njima samima nezamislive.

Pupovac opominje Hrvate da se ne vade na “sile osovine”, no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi. A što se tiče nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih država, uključujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata. No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno ništa manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor “da su to bili njemački logori” – srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po beogradu i predala ih Nijemcima na vratima logora Sajmište, i nije valjda imala pojma što tamo s njima rade – dotle se Jasenovac gleda kao na “hrvatski logor”, iako je i on produkt nacističke okupacije.

A bitna razlika između Hrvatske i drugih zemalja u kojima su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta što je Hrvatska imala za Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava kako bi se stavio znak jednakosti između hrvatske države i nacizma. I to najviše od onih koji su zadnji koji bi o fašizmu imali što govoriti.


Od činjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije krivotvoriti kako bi se pravdali osvajački pohodi devedestih, ili neki novi budući. Na žalost, umjesto mirnog odavanja počasti, sastali su se “antifašisti” kako bi izvlačili duhove prošlosti. Lustig ima pravo pričati o Jasenovcu, ne spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivši zatočenik Jasenovca. Pupovac nema to moralno pravo. Lustig je međutim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici okupljeni očito smatraju neprijateljem.

S druge strane, neki su dočekani s aplauzom. Ta ekipa očito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo šutke pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948. Stadionska navijačka atmosfera zapravo više podsjeća na fašizam kao takav, nego na odavanje počasti njegovim žrtvama. Položiti vijenac i šutke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno svakom normalnom čovjeku. Normalan i kulturan čovjek usporedit će odavanja počasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na Ovčari s ovim cirkusom u Jasenovcu pa će mu biti jasno o čemu se tu radi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s ... o-pijeteta

[EdgarFranjul]

Komunisti i jugonostalgičari u Jasenovcu su ubili antifašizam

Rasprave o tome je li predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović trebala biti nazočna na službenom obilježavanju obljetnice u Jasenovac postale su bespredmetne nakon zviždanja Branku Lustigu.

Autor: Ante Gugo

Rasprave o tome je li predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović trebala biti nazočna na službenom obilježavanju obljetnice proboja iz koncentracijskog logora Jasenovac postale su bespredmetne onog trenutka kad je tamo izviždan Branko Lustig. Nazočnima je bilo nebitno što je svjetski ugledni producent filmova kao što je Schindlerova lista i sam preživio nacistički koncentracijski logor. Razlog koji je njih nagnao da zvižde Lustigu isti je onaj koji je prije 74 godine i doveo do osnivanja sabirnog logora smrti u Jasenovcu.


Nema riječi opravdanja za zvižduke upućene Branku Lustigu, gospodinu koji je preživio nacistički koncentracijski logor u kojem je stradalo previše članova njegove obitelji. U Jasenovac je došao na službenu komemoraciju kao izaslanik predsjednice Republike. Gospođa Kolinda Grabar-Kitarović je na tom mjestu trajne civilizacijske sramote bila nekoliko dana ranije i odala je počast žrtvama. Tada se još moglo raspravljati je li imala pravo to napraviti i ne doći na službenu komemoraciju. Sad kad imamo svjedočanstvo da su u Jasenovcu bili okupljeni oni kojima počast žrtvama znači puno manje od politikantskog obračuna s Predsjednicom, čin gospođe Grabar-Kitarović možemo samo pozdraviti. Ona je svojom razumnom odlukom samo spriječila skandal koji bi sigurno odjeknuo u svijetu.


Tko su ljudi koji komemoraciju nad nevinim žrtvama mogu podrediti jeftinim politikantskim obračunima. Oni nisu najgore što imamo na društvenoj sceni. Gori od njih su oni koji danas osuđuju predsjednicu Republike zato što im je pokvarila zabavu i nije došla da umjesto Lustigu zvižde njoj izravno. Imaju li takvi ljudi srama i obraza?!


Je li Kolinda Grabar-Kitarović mogla pretpostaviti da će organizatorima komemoracije politikantski obračun biti važniji od odavanja počasti žrtvama koncentracijskog logora? Postoje činjenice koje kažu da jest.Već sam pisao o tome kako se Jasenovac zloupotrebljava za produbljavanje ideoloških razdora u našem društvu. Nažalost, imamo osobno bolno iskustvo u tome.


U pokušajima pretjeranog napuhivanja žrtava tog sramnog mjesta hrvatske prošlosti netko je na popis žrtava uvrstio i mog pokojnog strica koji je kao dječak od nepunih 5 godina stradao u Kninu od savezničkog bombardiranja. Vjerujem da on nije ni znao za mjesto koje se zove Jasenovac. Kad netko na tako besraman način napuhuje broj žrtava koncentracijskog logora, od njega se malo dobrog može očekivati.


Nakon što sam javno obznanio ovu sramotu s manipulacijom broja žrtava za koju nisu krivi srbijanski istoričari, već isključivo ljudi koji su plaćeni za upravljanje Spomen područjem, nitko za to nije odgovarao i nitko nije smijenjen s funkcije ili rukovodećeg radnog mjesta. To ipak šalje nekakvu poruku. Kako bi manipulatore sa žrtvama i ljudskom patnjom smjenio netko tko već danima planira izviždavanje predsjednice Republike na komemoraciji?! Zastanimo samo na trenutak, zatvorimo oči i pokušajnmo to zamisliti. Planiranje izviždavanja na komemoraciji?!

Koliko pomračen treba biti um koji je mogao smisliti tako nešto, a o čemu se danima prije obilježavanja godišnjice jasenovačkog proboja pričalo po Zagrebu u političkim i medijskim krugovima? Možda nije riječ o pomračenom umu, ali o elementarnom nedostatku poštovanja prema žrtvama nacističkih zločina svakako je riječ. Postoje granice političke borbe čak i u izbornoj godini.

Na koncu ostaje pitanje je li predsjednica Republike trebala poslati gospodina Lustiga kao svog izaslanika budući da se znalo da će organizatori komemoracije zloupotrebiti ovaj događaj? Teško da je u Hrvatskoj moguće naći većeg osvjedočenog antifašista od gospodina Branka Lustiga. I sam žrtva ustaškog režima i nacističkih koncentracijskih logora i uspješan poslovni čovjek u svijetu u kojem se nije napredovalo zbog izražavanja lojalnosti komunističkim moćnicima on je bio najidealniji mogući odabir za izaslanika predsjednice. Nažalost, izviždali su ga baštinici komunističke ideologije kojima žrtve sabirnog logora malo znače.

Kako bi i značile kad je komunizam odgovoran jednako toliko, ako ne i više žrtava nego što su ih skrivili nacizam i fašizam. Stoga zvižduci upućeni Lustigu nisu bili zvižduci izaslaniku predsjednice Republike. Bili su to zvižduci žrtvama totalitarnog režima. Bili su to zvižduci u funkciji politikantskog obračuna. Bili su to zvižduci u pokušaju da se baštinici totalitarne ideologije održe na vlasti. Bili su to zvižduci preživjelom iz koncentracijskog logora s porukom – ako nisi s nama, onda si protiv nas, s istom onom porukom koja je dovela do osnivanja kocentracijskog logora Jasenovac prije 74 godine.

http://www.politikaplus.com/novost/1211 ... D-POVRSINE

[EdgarFranjul]

Josip Jović

Napete puške za predsjednicu Republike

Autor: Josip Jović / 7Dnevno / 30. travnja 2015.
Subota, 02. Svibanj 2015. u 10:27

Zaobišla je Kolinda Grabar Kitarović i preduhitrila veliki politički dernek u Jasenovcu, na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala sumnja, objasnivši kako je to mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Zasjeda je, međutim, bila unaprijed spremljena

Ove se godine s velikom pozornošću očekivalo što će nova predsjednica Republike Hrvatske učiniti 22. travnja na dan proboja logoraša iz ustaškog logora Jasenovac i na sedamdesetu godišnjicu tog događaja. Zaobišla je i preduhitrila veliki politički dernek na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala koja sjena sumnje. Došla je sama nekoliko dana ranije, položila cvijeće u znak pijeteta prema nevinim žrtvama i napisala jednu odmjerenu i primjerenu poruku u kojoj je sadržano sve bitno. Izrazila je sućut prema žrtvama, osudila ideologiju koja je uzrokovala zločin koji je moralno i politički već osuđen, kao i režim koji se vezao uz nacističko-fašističku osovinu te na nečovječan način iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom. Naglasila je i to da je Jasenovac pouka kako treba čuvati slobodu, ljudska prava i demokraciju, kako se takvo što nikada ne bi ponovilo.

Zasjeda je, međutim, bila spremljena, puške su bile napunjene i naciljane. Naciljali su ih svi oni politički protivnici i medijski kritičari kojima je jako zasmetalo što se predsjednica prihvatila pokroviteljstva na Bleiburgu (što li će tek biti ako se tamo pojavi), što je uklonila Titovu bistu iz svog ureda i napokon što je diskretno okrenula leđa „regionu“ i na koncu ponajviše stoga što se usudila pobijediti njihova čovjeka na izborima. Zamjerili su joj što nigdje nije spomenula Srbe i Židove kao žrtve logora i što nije naglasila NDH i ustaše kao krvnike, pa čak i to što je istakla legitimnu želju naroda za svojom državom, ponavljajući tako jednu izjavu Franje Tuđmana, koja je unatoč svojoj notornoj točnosti bila predmetom višegodišnjih napada.

Najviše zamjerki upućeno je zbog nedolaska Kolinde Grabar Kitarović na središnju komemoraciju. Umjesto sebe uputila je Branka Lustiga, bivšeg zatočenika Auschwitza i slavnog filmskog producenta, što je zaista lukav i pametan potez s obje strane. Dobro je zaključila i objasnila kako je Jasenovac mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Na žalost, ono što gledamo svake godine oko Bogdanovićeva cvijeta gledali smo i ove godine. Gledali smo političke govorancije, dnevnopolitička potkusurivanja i licitiranja, često govore pune strasti, mržnje, jednostranosti i nerazumijevanja, pri čemu su same žrtve ostale duboko u pozadini. I sam je Lustig pobrao nekoliko zvižduka koji su, naravno, bili namijenjeni onoj koja ga je poslala.

Na mjestu događaja premijer Zoran Milanović je predsjednicu prozvao zbog izjave o veličanstvenoj atmosferi na stadionu na kojemu je jedna grupa navijača izvikivala „ustaški pozdrav“, kao da je ona baš na to mislila, kao da je to uopće morala čuti i kao da je to bilo najvažnije. Onda se vratio ZAVNOH-u, napominjući kako je on temelj današnje Hrvatske, a ne NDH, kao da je to ikada ikome bila prava dilema. Domovinski je rat, o tome se radi, izvor suverene i samostalne države, pri čemu i ZAVNOH ima određenu ulogu u stvaranju Hrvatske, ali unutar Jugoslavije, a ne izvan nje. Partizane je Milanović nazvao hrvatskom vojskom i vojskom Hrvatske. Partizanski je pokret u nekim krajevima i u nekim razdobljima bio i hrvatski, ali on to koncem rata i naročito nakon njega zacijelo više nije bio. Vodeće hrvatske partizanske ličnosti (Hebrang, Rukavina, Šibl, Tuđman, Tripalo, Dabčević Kučar, Bobetko…) grubo su maknute tijekom prevladavajuće ideologije jugoslavensko-srpskoga hegemonističkog unitarizma, u čijoj je funkciji bio JNA, baštinik partizanske vojske, što će rezultirati otvorenom agresijom devedesetih. To Milanović jednostavno ne može i ne želi vidjeti. Ustaškoj i domobranskoj vojsci, koja nije sama po sebi zločinačka, ne može se osporiti nacionalni karakter. To je bila vojska hrvatske države, formirane u nesretnom vremenom s vodstvom koje je vodilo krivu, gubitničku i zločinačku politiku. Milorad Pupovac je u duhu pretjerivanja srpske historiografije pokušao broj žrtava Jasenovca nagurati na najmanje sto tisuća, ističući posebno dvadeset tisuća ubijene djece, što se do sada nigdje i nikada nije moglo čuti.

Da su imali poštene namjere akteri jasenovačke komemoracije morali su spomenuti i da je logor nastavio punom parom „raditi“ i nakon sloma NDH, trebali su jasno osuditi i masakr nad hrvatskom vojskom i nad civilima nakon završetka rata i kazati tko je i zbog čega to učinio kao i masovna ubijanja i razaranja početkom devedesetih godina. Morao je, da bi bio uvjerljiviji, to učiniti ponajprije Pupovac, ali to njemu nije bilo ni na kraj pameti. Milanović je, istina, spomenuo Bleiburg, ali kao mjesto komemoracije na NDH, a ne na žrtve koje na tom mjestu, reći će, i nisu stradale. Prije bi se moglo kazati kako i komemoracija u Jasenovcu nije komemoracija na žrtve, nego na Jugoslaviju. Jelena Lovrić će između jednog i drugog zločina povući ovu paralelu: „Bleiburg je bio nedopuštena retorzija ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila.“ Ipak je to, dalo bi se mesićevski zaključiti, bio gnjev pravednika i pravedna osveta nad zlom, a civili su bili tek kolateralne žrtve.

Političke mise za stradale u Drugom svjetskom ratu doista se odvijaju s onu stranu svakog humanizma, digniteta i istinske sućuti. One služe za stalno ispostavljanje računa suvremenicima. Taj NDH i taj Jasenovac iskorišteni su još jednom tek kao referenca e da bi se poručilo ono što poručuju Liga antifašista i dva bivša predsjednika kako se nad Hrvatskom iznova nadvija oblak fašizma.

Novinar Branko Mijić iz Novog lista piše o fašizmu zavijenom u domoljublje. Dakle, i svako je domoljublje sumnjivo. Danko Plevnik je prije predsjedničkih izbora najavio kako će to biti izbor između fašizma i antifašizma. Vidjeli smo, pobijedio je fašizam u liku jedne žene iz partizanske obitelji. Svaki je Hrvat potencijalni fašist. Aleksandar Stanković je kolegu Tomislava Čateža, sudionika Domovinskog rata optužio i za vrijeme u kojemu on još nije bio rođen, postavivši mu retoričko pitanje, ta na kojoj bi on strani bio da je, kao njegov djed koji je bio domobran, bio živ 1941. godine!? Hrvatska je, izgleda, nekima u njoj prihvatljiva samo kao, eventualno geografski pojam. Nije prihvatljiva Hrvatska kao država hrvatskog naroda.

Bauk fašizma i ustaštva kruži Hrvatskom. Panika se širi u strahu od mogućih političkih promjena koje bi mogle zaustaviti zahuktali proces dekroatizacije Hrvatske i prekinuti psihološki dril nametanja straha i krivice koji je služio za pokoravanje domorodaca i za vladanje njima.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s ... -republike