Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

ZAŠTO ANTIFAŠISTI ŠUTE KAD SE ČETNIŠTVO PRIKAZUJE ANTIFAŠIZMOM?
Srpanj 29, 2015

Dokle će se hrvatska javnost uznemiravati komemoracijama i parastosima?

Napisao: Josip Frković


Dokle će srpska nacionalna manjina – točnije njen militantni SDSS i SNV Milorada Pupovca, uz potporu SDP-a i kukurikajuće vlasti – komemoracijama i parastosima uznemirivati hrvatsku javnost, a pripadnike većinskoga naroda 74 godine iza tragičnih događaja i tri stasale generacije Hrvata neprestance optuživati za navodni fašizam. Dakle, ne samo onaj iz Drugoga svjetskoga rata, negoli i navodni današnji, onaj što ga je iza „lijepih kapa partizanskih u Srbu“ u vidu izmišljene „prikrivene ustaške zmije“ izraelskoj i svjetskoj javnosti želio krajnje lažno identificirati Ivo Josipović.


Ova i slična pitanja nerijetko si od 2010. i zlokobnoga Srba postavlja većina hrvatskih građana, jer se u toj krajnje perfidnoj raboti velikosrpskih ratnih gubitnika četništvo i komunistička fašistička partizanija nastoje javnosti prikazati kao antifašizam. Štoviše, kao obrana od obnove ustaštva i fašizma u demokratskoj Hrvatskoj.


Ove godine, da podsjetimo, serija tzv. antifašističkih inscenacija i „srpskih žrtava s više stotica i nula“ otpočela je kod Šaranove prazne jame u podvelebitskom Jadovnu, o kojoj brine društvo amaterskoga povjesničara Dušana Bastašića iz Banje Luke, nastavila se u Abezu, Banskom Grabovcu i Srbu. Kad je riječ o Banovini, svečanost boraca NOR-a i komemoracija žrtvama iz 1941. u Banskom Grabovcu – kako je uz poziv na zajednički ručak najavljivao veliki crveni plakat – održan je minule subote bez Milorada Pupovca i pod pokroviteljstvom SDP-ova predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke. Njegova se izaslanica, zastupnica i stranačka drugarica Ivana Posavec Krivec u govoru poslužila izlizanim jugoslavenskim i komunističkim ispraznim frazama i floskulama.


Hrvati časni antifašisti

„Partizani su pokazali da u borbi protiv zla rata i okupatora nije presudna snaga oružja , nego želja za dostojanstvom, mirom, slobodom i pravednošću…“, ustvrdila je deklarirana antifašistkinja i povjesničarka. Dodala je kako ima nešto više spoznaja o tome kako se iščitava pobjednička strana, a u Domovinskom ratu i stvaranju danas neovisne i demokratske Hrvatske borili su se i nekadašnji sudionici partizanskoga pokreta i NOB-a.


Nije, doduše, spomenula omiljenu podvalu samozvanih antifašista kako su komunisti partizani utemeljili i današnju hrvatsku državu, ali ni to da o najznačajnijem udjelu Hrvatske u NOP-u i hvale vrijednu hrvatskom antifašizmu najrječitije kazuju samo povijesne činjenice. Naime, da su na tlu Hrvatske osnovane 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno jedanaest korpusa, u kojima se borilo 250.000 hrvatskih državljana.


Istodobno, mnogo partizanskih jedinica od 1944. sačinjavali su raniji četnici koji su kokarde zamijenili crvenim petokrakim zvijezdama. I mada je crveno znamenje sedam desetljeća iza završetka Drugog svjetskoga rata u zapadnom svijetu samorazumljivo nepoželjan ili čak zabranjen simbol totalitarizma, petokraka se zvijezda, doduše uz nacionalni hrvatski grb, i danas nalazi na spomeniku, odnosno pozornici Banskoga Grabovca.

I dok u Srbiji četništvo i njegov đeneral Draža, simboli svega nečasnoga, neljudskog i fašističkoga, doživljavaju rehabilitaciju, u europskoj Hrvatskoj se svako isticanje ustaških simbola podvrgava policijskom i sudskom progonu. I dok parlamentarna vijećnica Ivana Posavec Krivec u svom subotnjem istupu spominje borbu za slobodu i pravednost, spomenimo još jednom stvarne povijesne činjenice o Banskom Grabovcu 24. i 25. srpnju 1941. Ni u kom slučaju velikosrpske krivotvorine što ih neopravdano nazivaju prvom partizanskom oružanom akcijom na Banovini protiv režima NDH.

Brutalna odmazda ustaša

Jer, vlahovićki je Vasilj Gaćeša bio šumski hajduk s činom kraljevskoga pričuvnoga podnarednika, jedan od stotina tisuća razbojnika koji su puna dva desetljeća trajanja i prilikom raspada prve velikosrpske Jugoslavije – bez ikakve kaznene odgovornosti – ubijali, pljačkali i palili kuće Hrvata katolika, muslimana i drugih nesrba. Gaćeša je, jednako kao i sudrug mu i sumještanin iz Vlahovića Nikola Demonja, bio četnik i zločinac.

Još četvrte godine Drugog svjetskoga rata, međutim, Vasilj Gaćeša proglašen je narodnim herojem. Prema tome, nije se radilo o prvoj partizanskoj i ustaničkoj akciji, negoli o četničkom zločinačkom protuhrvatskom napadu i ubojstvu nesrba. Banski Grabovac Vasilj je Gaćeša, zajedno s 20 Srba Luščana, Šušnjara i Vlahovića, napao 24. srpnja 1941., netom iza poziva KPH iz Abeza na ustanak. Tom prilikom, Gaćešini su četnici zarobili jedine Hrvate, općinskoga bilježnika Dragutina Šipraka i predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, oduzevši osam pušaka. Ispred obiteljske kuće talijanskoga opekara izveli su Srbi i ubili Domenica Cimbarija i sina mu, dok je trojicu zarobljenika usmrtio osobno Nikola Demonja. Od ručnih bombi rane su zadobili nadglednik pruge Ivan Maraković i radnik Đuro Malović. Kasniji politički komesar Ranko Mitić svjedočio je kako je Demonja pitao vojvodu tko će odgovarati za mrtve, na što mu je ovaj odgovorio da je on taj. I dok se napad iz mržnje na Hrvate i Talijane, koji su u Grabovcu – istina na željeznicama NDH bili zaposlenici i plaćeni za svoj posao – može ocijeniti terorizmom, nitko normalan ne može tvrditi da je kasnije nepotrebno, masovno i osvetničko ubojstvo 1.250 seljaka od strane ustaškoga poretka bilo opravdano.

Obilježiti i masovna stratišta Hrvata

Okrutnijih i još težih zločina bilo je i za Domovinskoga rata, u kojima su prednjačili četnički agresori na Republiku Hrvatsku, bradati i izbrijani pripadnici „JNA“, arkanovci, šešeljevci, vasiljkovići i drugi. Uz veliku i prešutnu povijesnu krivotvorinu, obilježavanje obljetnice stradanja banovinskih seljaka nastavljeno je iza Domovinskoga rata 2006. godine. Da odavanje počasti ratnim žrtvama bude upečatljivije, 2011. tadašnji je predsjednik RH Ivo Josipović svojim izaslanikom imenovao je generala Dragu Lovrića, koji je vijenac polagao uz vojne počasti.

Na kraju, umjesno je upitati hoće li se praksa gubitničkih velikosrpskih provokacija hrvatskom narodu, te prikazivanje četničkih divljanja antifašizmom, nastaviti i iza parlamentarnih izbora. Preduvjet je tome, sigurni smo, silazak s vlasti jalove i komunistički nastrojene vlasti kukurikavaca. Srpskoj će manjini, koja u svakoj prilici traži odavanje pijeteta svim ratnim žrtvama, preostati da kao i deseci drugih manjinskih zajednica i počinitelji ratnih partizanskih zločina priznaju i osude zločine svojih sunarodnjaka, te da odaju pijetet i hrvatskim žrtvama na ovim prostorima.

Kad je riječ o Banovini, na većinskim je Hrvatima da trajno obilježe mjesta stradanja u Brezovici, šumi Jeliku u Banskom Grabovcu, Capraškoj šumi ili pak Čemernici. Bez podvala o isključivoj ratnoj krivnji ili čak nepostojećoj genocidnosti Hrvata. U prilog takvoj obostranoj politici postupnoga pomirenja Hrvata sa srpskim poratnim povratnicima, ovih je dana autoru teksta govorio novoizabrani predsjednik Gradskoga vijeća srpske nacionalne manjine u Petrinji Branko Prošić. Taj se gospodin još 28. rujna 1990., netom iza kninske balvanije, slučajno našao u razjarenoj velikosrpskoj masi koja se htjela domoći oružja Policijske postaje u Kolodvorskoj. Od fizičkoga maltretiranja ili pak težih ranjavanja spasio je Branko Prošić veći broj hrvatskih medijskih izvjestitelja. O njegovu konstruktivnom političkom djelovanju među hrvatskim i srpskim povratnicima u razorenu Petrinju, čulo se i dosad mnogo dobra. Vjerojatno će to, uza skorašnji nadnevak slobode i pobjedonosne „Oluje“, zamijetiti i članovi nevladinih civilnih asocijacija.T

http://www.tjedno.hr/zasto-antifasisti- ... ifasizmom/

[EdgarFranjul]

Lošo o Frljiću i društvu

To su državni paraziti na strani zla koji provode unutarnju agresiju

'Treba ih pustiti da sami sebe razobliče kao ljudi zla, a ne dobra. Umjesto da se zahvaljuju, jer to je Dan domovinske zahvalnosti, a 'Olujom' je spriječen mogući genocid, oni rade ovakve stvari. Ali, istina se ne može sakriti''

Datum objave: 29.07.2015 | 15:18 Autor: Andrea Latinović

Kako je objavila Slobodna Dalmacija, u organizaciji SNV-a sveučilišnog profesora i saborskog zastupnika Milorada Pupovca i Documente pod redateljskom palicom Olivera Frljića u HNK u Rijeci 5. kolovoza u 8 sati počet će, "Kontra-Oluja".

Slobodna također piše da redatelj Frljić "nastojeći se suprotstaviti glorifikaciji rata koja se i dalje nameće kao službena dužnost svih građana" priprema "svojevrsni mirovni kontrapunkt kninskoj proslavi Dana domovinske zahvalnosti". Tako će u riječkom HNK s početkom proslave u Kninu započeti razgovor s 5 žena različitih nacionalnosti, "listom ratnih stradalnica", a razgovor će voditi aktivistica Vesna Janković.

Organizatori tvrde da će "Kontra-Oluja" biti dobro osigurana, a očekuju i žestoke reakcije i prosvjede braniteljskih udruga. Čak će i novinari za ulazak u HNK trebati posebne akreditacije.



'To je oblik unutarnje agresije koja je smještena na područje pseudokulture. Kada su propala očekivanja tih nerazumnika da će Sud u Haagu presuditi da je 'Oluja' bila etničko čišćenje, oni su započeli sa svojim pokušajima. No, to je potpuno nevažno za istinu, jer istina se može prešutjeti, ali ne može se ubiti'', komentira umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo.

Podsjeća i kako u presudi Suda pravde u Haagu. među ostalim, stoji rečenica, koja se, kaže Lošo, sustavno prešućuje u hrvatskoj javnosti, ona glasi: ''Srpske paravojne postrojbe činile su zločine s elementima genocida u svrhu stvaranja homogene srpske države''. A ta kvalifikacija ''homogena srpska država'', nastavlja admiral Lošo, ''pet je puta teža kvalifikacija negoli da se govoirlo samo o Velikoj Srbiji''.

Komentirajući dalje najavljeni performance, Lošo kaže da se ''ta družina nikako ne miri s činjenicom da je 'Oluja' čin dobra i da je provedena na najvišoj razini etike ratovanja''.

''Oni su na strani zla, a ne dobra i to što rade unutarnja je agresija na Hrvatsku, nasilje nad dobrim i nasilje nad istinom. To su paraziti na državnoj plaći koji šire zlo, a ne dobro, koji vrijeđaju cijeli hrvatski narod, uključujući i Srbe koji su sudjelovali u obrani Domovine'', smatra admiral Lošo, podsjećajući kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo i oko 20.000 pravoslavaca.

No, nije sklon nikakvoj zabrani skupa, ni performancea, jer ni inače, objašnjava, ne voli zabrane. ''Treba ih pustiti da sami sebe razobliče kao ljudi zla, a ne dobra. Umjesto da se zahvaljuju, jer to je Dan domovinske zahvalnosti, a 'Olujom' je spriječen mogući genocid, oni rade ovakve stvari. Ali, istina se ne može sakriti'', zaključuje admiral Domazet Lošo.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/21091 ... resiju.htm

[EdgarFranjul]

Razgraničenje sa Slovenijom: Katastrofa anacionalne politike

Vladajuća liberalna ideologija sve se više svodi na egoistični individualizam i primitivni hedonizam, a osnovna raspoloženja koja proizlaze iz takve slike svijeta su cinizam i relativizam spram svega što nadilazi osobne interese, osim, naravno, spram "antifašizma".

U takvom, postmodernom vremenu, dosta je staromodno zazvučala Karamarkova izjava kako državu "ne bi smjeli voditi oni koji ju ne vole". Očekivano, naišla je na otpor krugova kojima je upućena pri čemu ju se odbacivalo na razne načine, a najčešće pozivajući se na argument "lažnosti" i "prevladanosti" hrvatstva. Karamarko je tako ubačen u stereotip "Hrvatine" koji se busa u nacionalna prsa ne bi li osvojio vlast i potom napunio vlastite džepove. Kroz takav je prikaz hrvatskih nacionalnih osjećaja vladajuća politička garnitura sa svojim medijskim sljedbenicima, u stvari oslikala vlastiti cinični stav prema hrvatstvu. Nakon što su izgubili jugoslavenski politički ideal, ostala im je samo zloba spram hrvatskog nacionalnog identiteta koji je izrastao na tlu zgažene Jugoslavije. Prema tomu, ova politička skupina hrvatstvo poima tek kao jeftini "lažnjak" kojim se povremeno posluže ne bi li ostvarili vlastite sebične interese, pa onda iz te pozicije prosuđuju i svako drugo pozivanje na nacionalne interese.

Kad iz takve, prema identitetu zemlje koju vodite, cinične pozicije upravljate državom, rezultati ne mogu biti dobri, jer jednostavno ne vjerujete u ono što radite. Dapače osjećate se malo prljavo što ste na čelu tvorevine za koju su vas u vrijeme bivšeg režima, a potom i kroz kritiku "tuđmanizma", uvjerili da je, ksenofobična i zločinačka naspram "jugoslavenskih mulitetničkih širina".

Trećesiječanjski anacionalni prevrat

Aktualni skandal oko razgraničenja sa Slovenijom plod je upravo takvog načina razmišljanja. Račanova vlast je baš na valu obračuna s hrvatskim "nacionalizmom" u cijelosti redefinirala hrvatsku politiku. Kako su u njihovu viđenju devedesete bile godine podjednako "divljačkih nacionalizama", sama po sebi nametala se protunacionalna, sjećanjem na "dobra jugoslavenska vremena", nadahnuta politika. Ona je predstavljena kao racionalni odgovor na "emotivno zajapureno" hrvatstvo. Taj "novi kurs" koji je obilježio početak 21. stoljeća, slično istoimenoj Supilovoj politici hrvatsko - srpske suradnje s početka 20. vijeka, rezultirao je posvemašnjim devalviranjem pojma nacionalnih interesa. Nacionalni je identitet ponovno postao sumnjiva kategorija.

Početak te politike obilježio je je summit šefova balkanskih država u Zagrebu 2000. godine, skup za koji se vjerovalo da će kao znak novog/starog početka, odnose "naših naroda" vratiti na staze suradnje i prijateljstva. Sljedeći Račanov potez koji je trebao pokazati pogrješnost "hrvatske šovinističke isključivosti", bio je sporazum oko razgraničenja sa Slovenijom. Njime nas je tadašnja vlast htjela poučiti da za dobre odnose sa susjedima treba samo napustiti "nacionalističku paradigmu" i da će se, bez ikakva truda, rezultati pokazati odmah. Eh kako se u vrijemedrn rac kritike tuđmanizma sve činilo jednostavnim… A nije bilo, jer navedenim sporazumom Račan nije učinio ništa nego izdao vlastitu zemlju, a to nije dobra podloga za dobrosusjedstvo. Osim toga, Slovencima je, koji su u to vrijeme ulazili u EU, nasušno bio potreban dokaz da nemaju pograničnih sporova sa susjedima jer bi ih to usporilo u EU integracijama. Račanovim su parafom dobili i to. Na taj su nas način, zahvaljujući "državničkom" poklanjanju teritorija bivšeg premijera, sjeverozapadni susjedi dvostruko nasamarili i vjerojatno se potajno cerili, ne vjerujući sreći koja ih je snašla. Ali, Račan je postigao cilj i "pokazao" kako demokrati sa susjedima mogu graditi pristojne odnose, a ne "samo stvarati konflikte poput tuđmanista".

Potom je isti obrazac primijenio i na morsko razgraničenje s Crnom Gorom. One koji su se usprotivili njegovoj politici puzanja pred svima (od Haškog suda pa do susjednih zemalja) poput Budiše ili Tomca - hrvatska karizma kojih ga je dovela na vlast - preko režimskih je medija izvrgnuo neviđenom ruglu, što je na kraju dovelo do njihova izbacivanja iz vladajućih struktura. Iz tog je vremena poznata i rugalica kojom se sve one koji su se protivili razgraničenju sa Slovenijom, ismijavalo da se "žele svađati oko četiri lignje". Zanimljivo je podsjetiti da su HNS i njegova istaknuta članica Pusić bili najvjerniji zagovornici ovakve politike, što djeluje prilično čudno s obzirom na njihov „domoljubni žar“ iskazan u najnovijoj krizi hrvatsko slovenskih odnosa. Kombinacija bastardnog slovenskog kršenja međunarodnog prava i predizborne godine, očito im nije ostavila nikakva izbora.

Od Račanova je vremena potiskivanje opravdanih vlastitih interesa proglašeno mjerom demokracije i takvo stanje traje sve do danas. Da ni druga SDP-ova koalicija nije drukčija vidjelo se na mnoštvu primjera. Dovoljno je spomenuti Pusićkino diviniziranje najviših srbijanskih dužnosnika, inače nepatvorenih četnika, ili prekid izgradnje Pelješkog mosta. Potonje je ismijavano kao nepotrebna nacionalistička megalomanija, a kao spasonosna a jednostavna alternativa, nuđeno je povezivanje preko BiH. Za to je, tvrdilo se, potrebno samo malo "sporazumijevanja sa susjedima", za što su "nacionalisti" po definiciji nesposobni. Tako je, nakon ceste Zagreb - Split sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ista politička garnitura još jedan cestovni projekt proglasila šovinističkim, da bi ga sada u predizbornoj godini, ponovno reaktualizirali. I to tek nakon što im je EU sugerirala da je bitno povezati, na tom mjestu razdvojeni teritorij Europske Unije. Dok je to bio samo razdvojeni hrvatski teritorij, vladajućoj je garnituri to ne samo bilo nebitno, nego je smrdjelo na nacionalizam.

Bakarićeva i Račanova crvena nit

Da ne budem nepravedan i jednostran, nužno je spomenuti i još neke velike grješke hrvatske politike u pitanju razgraničenja. Kronološki prva je previd Tuđmanove administracije u razgraničenju s Bosnom i Hercegovinom, zahvaljujući čemu su dva škoja i vrh poluotoka Kleka parafirani kao BH teritorij,što nam komplicira razgraničenje na tom mjestu. Drugi propust je Kosoričino prihvaćanje slovenskih ucjena što je dovelo do arbitraže oko Savudrije.bakaric Koliko god nam ove grješke zagorčavale život, moramo povući jasnu granicu spram Račanovih postupaka. U slučaju parafiranja sporazuma s BiH radi se o, ma kako fatalnom, ali ipak nenamjernom previdu, dok se u slučaju bivše premijerke radi o sramnom pristanku na političku iznudu. Samo je Račan, ničim izazvan, dijelio hrvatski prostor šakom i kapom, pri čemu se postupke svojih prethodnika, koji su s manje ili više uspjeha štitili nacionalne interese, usudio nazvati šovinizmom. Tako je nastavio stopama svog prethodnika Bakarića, koji je još 1955. u naletu ludila proleterskog internacionalizma, od Hrvatske otrgnuo i Sloveniji pripojio 28 istarskih sela. Tko iz povijesti ne uči, ona mu se sveti.

Da zaključim: možda svi koji su na vlasti ne moraju voljeti zemlju kojoj su na čelu, iako bi bilo lijepo da imaju minimum pozitivnih osjećaja spram države koju vode. No sigurno je da nijedan od čelnika neke zemlje ne bi smio svoj posao obavljati sa "štipalicom" na nosu, poput naših trenutnih vlastodržaca. Ovdje nije riječ o nekakvom apstraktnom i suludom nacionalističkom čistunstvu, nego o vrlo konkretnoj stvari. Upravo ovih dana na primjeru savudrijskog slučaja postalo je jasno da je anacionalna, "dobrosusjedska" politika jugoslavenskog tipa izazvala, do danas već višedesetljetne sukobe s onima s kojima nas je trebala pomiriti. Stvorila je, dakle, vrlo opipljive probleme koji će trovati odnose sa susjednim narodima još tko zna koliko dugo vremena.

Egon Kraljević

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... itike.html

[EdgarFranjul]

KOMENTAR – ‘OKRENULI PILU NAOPAKO’
Antun Babić: U vlasti u Rijeci prevladava ortodoksno komunističko i totalitarno razmišljanje

Moj kratak boravak u Rijeci brzo mi je otkrio dvije stvari. Rijeka je lijep grad i ljudi su jako gostoljubivi. To je grad u kojem bi nakon Zagreba mogao živjeti, kad bi u njemu stolovala hrvatska vlast. S druge strane, Rijeka je mjesto u kojem su Hrvati domoljubi nažalost diskriminirani i koji, što je gotovo nevjerojatno, nakon dvadest i pet godina postojanja samostalne hrvatske države, žive u strahu od neokomunističke i neojugoslavenske gradske vlasti. To mi je tijekom prosvjeda prošle srijede reklo nekoliko prosvjednika, koji su izrazili strah da će zbog sudjelovanju u prosvjedu protiv Frljića i Obersnela biti još više diskriminirani, bilo na radnom mjestu ili u privatnom poslu. Dokle će ostala Hrvatska trpjeti takav segregacijski režim u Rijeci?

Rekacije gradonačenika Rijeke Vojka Obersnela, provokatora Olivera Frljića i režimskih medija u Hrvatskoj nakon mirnog i dostojanstvenog prosvjeda hrvatskih branitelja prošlu srijedu, šalju vrlo jasnu poruku kako će cijela Hrvatska postati jugoslavenska i neokumunistička Rijeka ako Milanović i Vesna Pusić dobiju slijedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Bio bi to nedvojbeno kraj Hrvatske za koju je svoje živote dalo petnest tisuća hrvatskih branitelja. Bio bi to kraj Tuđmanove Hrvatske. Naravno, proslova 20-te obljetnice veličanstvene vojno redarstvene operacije Oluja u Kninu daje veliku nadu da se tako nešto ipak neće dogoditi.


Okrenuli pilu naopako


U nedostatku argumenata i činjenica režimski mediji, a posebno jučerašnji Novi list, koji je cijelom slučaju posvetio pune dvije stranice, okrenuli su pilu naopako, i umjesto provokatora Frljića, Pupovca i Trešeličke, ustrašeni jugofili u Rijeci, uključujući i gradonačelnika Obersnela, napali su hrvatske branitelje u Rijeci zbog njihovog kao suza čisto i vrlo sustezljivog prosvjeda protiv najtežih višemjesečnih provokacija iz HNK u Rijeci. Kao čovjek koji je dugo godina živio u demokraciji, neću i ne mogu nikada podržati neke od uzvika članova «Armade» tijekom prosvjeda na Korzu i pred HNK. Uistinu takvim uzvicima nema mjesta u uljuđenom i demokratskom društvu. No, Hrvatska još uvijek niti je uljuđeno društvo, a još je manje demokratska država. Kako je moguće da većina u domoljubnoj Hrvatskoj mora biti politički diskriminirana i segragirana u multikulturalnom gradu kao što je Rijeka. Tako nešto se dogodilo u Južnoj Africi pod vladavinom bijelaca i to nije dobro završilo za bijelce.

Državu se ne dovodi u pitanje

Živio sam preko dvadeset godina u Australiji koja je jedna od najmultikulturalnijih država u svijetu. U Melbourneu, gdje sam proveo najveći dio života u Australiji, gotovo četrdeset pet posto stanovnika su doseljenici, prva ili druga generacija. U Melbourneu živi preko dvjesto etničkih skupina, koje slijede više sto različitih relegija. No, u Melbourneu ili u Australiji je nazamislivo da bi anglosaksonka većina dozvolila bilo kojoj etničkoj skupini da ne poštiva Australiju kao svoju zemlju ili da dovodi u pitanje ratnu prošlost te zemlje. Naprotiv, od kako su islamski ekstremisti počeli ugrožavati unutarnju sigurnost Australije, ta zemlja značajno pooštrava svoje zakone prema tim etničkim ekstremistima. Australske tajne službe imaju pune ruke posla u traganju i praćenju tih ekstremista. Nedavno su u Melbourneu i Sydneyu održani prosvjedi u kojima su Australci tražili dodatne akcije australskih vlasti da se država zaštiti od etničkih ekstremista. Na tim je prosvjedima bilo svakojakih uzvika i vrijeđanja drugih etničkih skupina. No, nitko od prosvjednika nije optužen za remećenje javnog reda i mira ili za diskriminaciju.


Demokracija nije anarhija – postoje prava, ali i odgovorosti

Nažalost, u Hrvatskoj je obrnuto, a posebno u Rijeci gdje u vlasti prevladava ortodoksno komunističko i totalitarno razmišljanje. U svakoj drugoj državi na svijetu, osobe kao Frljić, Teršelička i Pupovac, koje izravno napadaju pravo na postojanje, na primjer, samostalne hrvatske države, zazivaju povratak Jugoslavije i optužuju hrvatske branitelje za ratne zločine u Domovinskom ratu, bile bi stalan predmet obrade tajnih službi te zemlje. U tim zemljama bi predmet obrade tajnih službi bio i ministar vanjskih poslova koji bi se ponašao kao Vesna Pusić u Hrvatskoj. Isto tako, na primjer, australski, francuski, britanski, kanadski i američki mediji bi, bez obzira na slobodu govora i demokraciju, brzo prozvali svoje vlasti zašto dozvoljavaju podrivanje sigurnosti njihove države. Demokracija nije anarhija i kaos. U demokraciji postoje pravila igre – postoje prava ali postoji i odgovornost. Nažalost, u Hrvatskoj prava uživaju, ali bez odgovornosti, oni koji hrvatsku državu nisu nikada željeli i koji ju ni danas ne žele.

SDP nakon 70 godina vlasti nije osigurao dostojan život mladima u Rijeci

Gospodine Obersnel, niti malo me ne čudi što se je «Armada» priključila prosvjedu protiv Vašeg protežea i provokatora Olivera Frljića. Rijeka kao perspektivan grad, u kojem Vaša stranka vlada već 70 godina, nije osigurala čovjeka dostojan život za mlade ljude. Pa što se onda čudite što su Vam i mladi ljudi okrenuli leđa. Možemo svi skupa zapravo biti sretni što su ti mladi ljudi izrazito miroljubivi u usporedbi s drugim mladim ljudima u svijetu koji se nalaze u sličnim uvjetima. Razmislite dobro kako ćete dalje vladati.

Hoćete li progoniti mlade ljude za verbalan delikt kao i u Vašoj bivšoj komunističkoj itotalitarnoj Jugoslaviji? Usporedbe radi, Danska svojim domaćim islamskim ekstremistima, pa i teroristima, koji se vrate natrag u Dansku s ratnih bojišta na Bliskom istoku, daje radna mjesta, stanove i pokušava ih na taj način rehabilitirati. Grdno se varate ako mislite da će te članove «Armade» umiriti slanjem na sud ili u zatvor. Nije Vam to pametno. Vjerujte mi.


Nije bilo nikakvog nasilja od strane prosvjednika

I ovom prigodom, uz punu odgovornost tvrdim da za vrijeme prosvjeda na Korzu nije bilo nikakvog nasilja ili nereda. Verbalne uvrede nisu poželjne niti previše pomažu, ali i one su sastavni dio slobode mladih ljudi u njihovoj državi. Što mislite da bi se dogodilo u Nišu da je neki prohrvatski gradonačelnik u taj grad doveo hrvatskog intendanta kazališta, koji bi prikazivao proturske ili pronjemačke igrokaze na dan mitske Kosovske bitke ili oslobođenja Beograda 1945. godine? Kako bi na tako nešto reagirala mladež Srpske radikalne stranke i drugih srpskih nacionalnističkih udruga? A pogotovo kako bi reagirao četnički vojvoda i ratni zločinac Vojislav Šešelj da iz Hrvatske u Srbiju dođe i dobije prestižan položaj hrvatski kazališni intendant?

I gospodin Obersnel i riječki Novi list, kao i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković vrlo neodgovorno i provokativno optužuju ljude i skupine koje nisu odgovorni za navodno nasilje u Rijeci. Nasilje se dogodilo od strane Frljičevih simpatizera koji su prije predstave u HNK, kako mi je rečeno, i kako su prenijeli neki portali, napali jednog starijeg prosvjednika. O tome što se možebitno dogodilo na Korzu nekoliko sati nakon igrokaza u HNK-u je samo pokušaj podmetanje novog kukastog križa, ovoga puta u crvenoj Rijeci.

Rijeka je prije šest mjeseci dala domoljubnu predsjednicu Republike Hrvatske. Vrijeme je da Rijeka izabere i domoljubnog gradonačelnika, kako Hrvati u tom gradi ne bi morali više živjeti u strahu kao i u vrijeme Titovog komunističkog režima.


*Antun Babić – bio je urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana i generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu.

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/antun-babic-u- ... zmisljanje

[EdgarFranjul]

D. Pešorda: Plodovi loših poteza


Objavljeno: 11. kolovoza 2015.


Pljuske i poniženja

Moram priznati da nevoljko pratim domaću politiku. Dugi niz godina izvana nam stižu pljuske i poniženja, a u unutrašnjoj politici nižu se katastrofalni potezi, koji su katkada tako čudovišno protuhrvatski da im se ni Šešelj, uza svu svoju mržnju prema Hrvatskoj, ne bi dosjetio. Žalosno je, recimo, da i jedna tako disfunkcionalna država kao BiH vježba mišiće na nama, pa tako stanovita Jasmila Žbanić, koja snima filmove na teret hrvatskoga proračuna, bez krzmanja šalje našega premijera u neku stvar, samo zato što se usudio posjetiti Mostar nakon rušilačkoga pohoda Jasmilinih istomišljenika. Nije da ga potiho i naglas i mi ponekad ne pošaljemo gdje se već šalju oni koji nam idu na živce, ali mi imamo na to pravo. Jer smo mu dali demokratski legitimitet, čak i ako smo glasovali protiv njega, a mi ga i plaćamo. Lobist je Granić još dok je bio ministrom u hrvatskoj vladi iz čista mira Bosni i Hercegovini dao ''nešto kamenja i mora'' na Kleku, Josipović se nešto ispričavao i buncao o ''konglomeratu loših politika'', Stipica je kadio Bošnjacima učeći Hercegovce loviti ribu itd.

Sićušna Slovenija nas je ucjenjivala dulje od jednoga desetljeća, podlo, histerično i zlobno. Ponekad čisto iz hira i zlobe koja krasi neznatne i iskompleksirane. Hrvatska je strpljivo i glupo okretala drugi, treći, četvrti obraz... Na kraju nikome ništa nije ni preostalo nego da svi odreda zaključe kako smo dvolični. Tako smo za Carlu Del Ponte postali ''podli kurvini sinovi'', dok su Srbi ostali samo ''kurvini sinovi''. Još prije gotovo desetak godina pisao sam da ćemo popustiti slovenskim ucjenama i umjesto Međunarodnoga suda za pravo mora prihvatiti neki bijedni kompromis u vidu neke sumnjive arbitraže. Tako se i dogodilo, Jadranka je Kosor nasjela na Pahorov šarm i vlastito častohleplje. A zašto i ne bi, u Hrvatskoj ionako nitko ne odgovara za katastrofalne poteze koji zaudaraju na veleizdaju.

Ovih dana u tom je slučaju došlo do velikoga zaokreta. Osiljeni Slovenci učinili su pogrešku koju inače često čine oni koji su odveć sigurni da imaju posla sa slabićima i bezveznjacima, nepažnjom su dopustili da njihovi nezakoniti postupci oko arbitraže iscure u javnost. Kako je u Hrvatskoj predizborno vrijeme, i vlast i oporba složno su zapeli oko toga da Hrvatska izađe iz arbitraže, koja je slovenskim postupcima nepovratno kompromitirana. I Milanović i Karamarko ponijeli su se državnički u novonastaloj situaciji, u Saboru je donesena odluka o izlasku iz postupka arbitraže.

Sumnje


Europskoj komisiji ni u džep ni iz džepa, mogli su tu stvar komotno prepustiti Međunarodnom sudu za pravo mora, ali očito im smeta da Hrvatska, za koju su mislili da je potpuno pacificirana i naučena bespogovornoj poslušnosti, odjedanput pokazuje znakove političke samosvijesti. To u Europi ne vole, jednom disciplinirani trebaju takvi i ostati. Osim toga, odupre li se Hrvatska učinkovito slovenskome bezobrazluku, ta će mala državica u budućnosti postati neupotrebljiva kao batina za hrvatski neposluh. A upravo je to do sada bila gotovo jedina svrha slovenskoga participiranja u europskoj politici.

Slovenci taj posao, mora se priznati, dosta dobro rade jer su se izvježbali za takvu ulogu tijekom sedamdesetogodišnjega postojanja jugoslavenske države. Stoga treba biti oprezan, nije isključeno da nakon izbora ili možda čak i prije izbora Hrvatska još jednom popusti i pristane na nešto manje od Međunarodnog suda za pravo mora.

Niz loših poteza u sporu oko Savudrijske vale, na žalost, samo je jedna od pogrešaka koje je hrvatska politika počinila tijekom prvoga desetljeća 21. stoljeća. Takvih je poteza sijaset, a sada polako dolaze na naplatu dok zemlja sve više tone u sveopću depresiju. Krediti za autoceste, neracionalna prodaja i uništavanje strateških poduzeća, detuđmanizacija koja se pretvorila u dekroatizaciju, neosnovano regionalno uvezivanje svega i svačega bez jasnoga ekonomskog i političkoga interesa, jugoslavenizacija hrvatske kulture i medija, demografski kolaps, političko protežiranje nacionalnih i drugih manjina, pristajanje na beskrajni niz ucjena prilikom ulaska u Eu, negativan saldo s tom alijansom nakon ulaska, politizacija pravosuđa... Sve su to plutajuće podvodne mine u uskome tjesnacu kroz koji prolazi naš brod. Bit će, na žalost, još ''savudrijskih vala'' na hrvatskome putu u neizvjesnu budućnost. Iako sam po naravi skeptičan, nadam se i nacionalnoga konsenzusa i državničkih odgovora kao što su se vlast i oporba postavili u ovome slučaju oko arbitraže.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... oteza.html

[EdgarFranjul]

Srbi svi i svuda

Nacionalna homogenizacija: Srbi iz HND-a podržali Srbe iz ‘Novosti’


Autor: Marcel Holjevac
Utorak, 18. Kolovoz 2015. u 07:46

'Svatko ima pravo pjevati Juru i Bobana, a ostali imaju pravo biti uvrijeđeni', imali bi danas puno moralno pravo reći vukovarski pjevači, nakon sramotnog priopćenja HND-a. Sloboda govora, uz parolu 'Je suis Charlie', to je ono kad se sprda muslimane, katolike, Hrvate. Govor mržnje, to je ono kad se usudite propitivati bogom dane istine oko primjerice pobačaja, sprdate homoseksualce, ili nedajbože Srbe. A zakon je tu da bi ga se kršilo. Tako proizlazi iz priopćenja HND-a povodom 'satiričnog' teksta u Pupovčevim novostima 'Lijepa naša haubico'.

HND je iz Duka-faze, kad bi se ponekad tek lijeno oglasio kad bi ga tko iz komiteta nazvao i natjerao da podigne glavu sa šanka, prešao u puno aktivniju, trezveniju i maligniju. Meritum stvari je “satirična” obrada hrvatske himne u režiji srpskog medija u Hrvatskoj:


Lijepa naša haubico,
Oj ti švapska cijevi mila,
Stare salve djedovino,
Da bi vazda sve pobila!

Mila, kanonado slavna,
Sila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila si neselektivna!

Držićevom, Savskom teci,
Vukovarskom asfalt dubi,
Pred Lisinskim svijetu reci,
Da topništvo Hrvat ljubi.

Dok mu Meron suce sije,
Dok mu ni Haag prijetnja nije,
Dok mu Srbe grobak krije,
Haubica nek’ sve bije!

HND je zaključio da tu nema ničeg spornog i da takve stvari trebaju biti dozvoljene. Slažem se, bez fige u džepu, no onda treba biti dozvoljeno i reći Pupovcu što ga ide. Za početak, nije bitno samo što se govori – bitno je tko govori. Možemo se praviti gluhi, glupi, i slijepi, i lamentirati o “nacionalistima” kojima takvo sprdanje s himnom smeta, no tu se zapravo radi o jednostavnoj činjenici da se ratni gubitnici, nesuđeni okupatori, četnici i partizani, sprdaju na državni blagdan s nečim što je zakonom zaštićeno – himnom. A usto, nije problem niti u sprdanju – oni su slobodni sprdati se s nama, uostalom, kad bismo mi smo slobodni sprdati se s njihovom opančarskom “kulturom” i okupatorsko-kukavičkom nedavnom prošlošću. Ali nismo, a uostalom i ne bi bilo civilizirano ni kulturno. Provokacija je, dakle, legitimna i opravdana kad provocira Frljić ili Pupovac, ne i kad Frljića provocira Vedrana Spadoni-Štefanić ili kad provocira, ne dao Bog, jedan Branimir Glavaš.

No, ne sprdaju se zato što žele biti duhoviti, nego da speru vlastitu gorčinu zbog poraza u ratu. Činjenica je da se ovdje s hrvatskom himnom “satirički” sprdaju Srbi, a njihovu slobodu govora brane drugi Srbi (što oni koji su se kao Srbi rodili, dakle etnički Srbi, što oni koji su Srbi odlučili postati svojim izborom, dakle posrbice) iz HND-a. To čitavoj stvari daje jasnu nacionalnu i političku dimenziju, svakako podiže tenzije, a isto tako prelazi granicu dobrog ukusa. Ne treba niti pitati što bi bilo kad bi se Hrvati u Vojvodini tako sprdali sa srpskom himnom Bože pravde. No, još manje treba sumnjati kako bi u EU gledali kad bi se neka grupa Nijemaca na Dan pobjede sprdala s britanskom himnom, na način da se Englezima insinuira genocidnost, urođena mržnja spram Nijemaca, itd. Naravno, u tome bi se vidjelo nacističku nostalgiju, i ne bi se pogriješilo. Upravo tako treba gledati i ovaj duhoviti pokušaj Novosti.

Zakon je prilično jasan. “Tko javno izvrgne ruglu, preziru, ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb, ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine“, piše u članku 349. Kaznenog zakona, “povreda ugleda Republike Hrvatske”.


HND međutim u izvrtanju hrvatske himne, kako bi se Hrvatska prikazala notorno srboždernom i genocidnom, ne vidi problem: “Svatko ima pravo biti uvrijeđen satiričkim komentarom, pa i tužiti njegova autora i(li) nakladnika koji je takav komentar objavio. HND to pravo niti želi, niti može ikome osporiti. Međutim, satirički komentari legitiman su oblik slobode govora. Dakle, u konkretnom slučaju, svojevrsno parafraziranje hrvatske himne može nekoga vrijeđati i šokirati, ali se svakako radi o govoru koji demokratskom društvu treba uživati zaštitu i ne smije podlijegati ograničenjima”, navodi predsjednik HND-a Saša Leković. “Sloboda izražavanja ne odnosi se, naime, samo na informacije i komentare što se blagonaklono primaju i nisu škodljivi, već i na one koji šokiraju, vrijeđaju, uznemiravaju državu ili dio populacije. Kako je rekao Europski sud za ljudska prava u predmetu Handyside protiv Velike Britanije, to zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja, bez kojih nema demokratskog društva”, dodaje Leković. Stoga se, po njemu, humoristički i satirički komentari u kojima se kritiziraju i komentiraju aktualna događanja korištenjem državnih simbola imaju smatrati legitimnim oblikom slobode govora, čak i ako netko tu vrstu komentara ne odobrava ili ako ga ta vrsta komentara vrijeđa.

Ja bih od sveg srca podržao takav stav – da treba biti dozvoljeno govoriti i ono što vrijeđa, šokira, ili uzmemirava dio populacije, kad ne bi bio ultimativno licemjeran, i kad isto to Novinarsko društvo ne bi ustajalo na stražnje noge čim netko kaže bilo što što bi, i u najmanjoj mjeri i uz izostanak ma i zrnca tolerancije “ugroženih”, vrijeđalo Srbe, homoseksualce, Rome, crnce, Židove, i tako dalje. Kad “vrijeđate i šokirate” homoseksualce, to je homofobija, pa tako Hrvatska pamti sudske presude kojima su ljudi osuđivani zbog “satiričnih” komentara “koji su mogli izazvati nelagodu kod gay populacije”, kako je stajalo u obrazloženjima. Uzrokuje li nelagodu u Hrvata kad im Srbi sustavno podmeću ono što sami čine – odnosno, kad vlastitu genocidnu politiku etničkog čišćenja podvaljuju Hrvatima, i usput aludiraju da su Hrvati nepopravljivi nacisti? O ostalom da ne govorim. Spada li upotreba nacističkih simbola na travnjaku u slobodu govora, pa i ako šokiraju Mamića i Šukera, i Platinija? Smijemo li se pomokriti na gay zastavu ili je zapaliti i to proglasiti performanceom, kako je to rađeno s hrvatskom zastavom?

Takav stav Lekovića ne treba čuditi, jer je upravo Pupovčeva supruga Slavica Lukić njegova zamjenica, a on sam je, ispričavamo se na brojenju krvnih zrnaca, Srbin. Da, znate, uvijek kad netko primijeti da Srbi drže srpsku stranu, optuži ga se za “brojenje krvnih zrnaca”. Kad pak Hrvat drži Hrvatima stranu, nebrojači krvnih zrnaca i “ja.ne.mrzim” ekipa kmeče o nacionalizmu.


Kako god, iskustvo nas uči da je, kad Srbi u Hrvatskoj počnu masovno kukati o ustašluku i genocidnosti u Hrvata, te ugroženosti vaskolikog srpstva, vrijeme da se provjeri oružje, jer bi moglo uskoro zatrebati. Naime, takve stvari su ratna propaganda, homogenizacija Srba na platformi “ugroženosti”, što je preduvjet za razvoj svakog malignog fašizma i za mobilizaciju Srba na antihrvatskoj platformi. A kad Pupovčeve Novosti objave nešto što je na rubu ili preko ruba zakona, pa to pokrivaju time da je to “satira”, a Pupovčeva supruga sjedi u vrhu HND-a, dalo bi se pričati i o koječemu drugome, od nepotizma i klijentelizma na dalje.


Od troje ljudi koji vode HND dvoje su Srbi, a jedan je Hrvat, ali po sudeći po pisanju i fiksaciji na Srbe i srpstvo veći Srbin od drugo dvoje, što i ne treba čuditi, oni ipak ne moraju nikom ništa dokazivati, on mora dokazati da je Srbin da bi ga primili u društvo pa mora biti malo radikalniji, sve po onoj poturica gori od Turčina. Kriteriji za izbor u to društvo su, očito, prilično nacionalistički i uključuju brojanje krvnih zrnaca ili bar brojanje prosrpskih i antihrvatskih tekstova. Uostalom, još iz obje stare Jugoslavije znamo da su se na “borbi protiv hrvatskog nacionalizma” uvijek lako dobivale sinekure na takvim mjestima. Devedesetih je, jasno, većina boraca protiv hrvatskog nacionalizma, poput notornog Gorana Babića, završila negdje na drugoj strani balvana.

Ovdje se zapravo ne radi o satiri, kako kaže HND u svom priopćenju. Radi se o nečem mnogo gorem. Satira je ono što su pisali Goldoni, Moliere, pa i naš Držić. Satira ismijava ljudske slabosti, nikad ljude u njihovom samom biću.

Ovo nije satira, nego obično huškanje kakvo pamtimo iz druge polovice osamdesetih, korak od ratne propagande. Lijevo liberalna misao u Europi se danas uglavnom temelji na primjenama dvostrukih moralnih standarda, ovisno o tome koliko je oportuno primijeniti ovu ili onu logiku, na korištenju eufemizama i kvarenju jezika, odnosno nametanju orwelovskog novogovora, i na brutalnom gušenju slobode govora i misli.


Dakle, sloboda govora postoji samo u vidu slobode vrijeđanja društvenih grupa koje su inače prezrene, odbačene od strane današnje “zapadne civilizacije”, odnosno njenih patetičnih i neukih ostataka. A HND se kad im to odgovara drži zakona i legalisti su, a kad im ne odgovara onda su malo veliki liberali, zagovornici slobode govora do razine anarhizma. U stvarnosti, nisu niti liberali niti legalisti – jednostavno su srpski licemjeri i kroatofobi, koji brane interese svoje etničke zajednice pod svaku cijenu.

Pupovac, dakle, ima pravo pisati što ga volja, što se mene tiče i sprdati se s himnom (no ne i što se zakona tiče), dok god piše o svom trošku – ali problem je što on piše o trošku RH, i grize ruku koja ga hrani.


Prostituiranje HND-a je pak drugi i osjetno veći problem od onog što Pupovac radi – od njega se to ionako i očekuje, da mrzi Hrvate. Radi se dakle o organizaciji koja ne štiti struku, već određene interesne skupine u društvu koje s novinarstvom nemaju veze.


Za ilustraciju, zbog jednog teksta su mi poslali mail u kom traže da se očitujem o nekim navodima koji im nisu bili jasni i zbog kojih bih, kao, trebao izaći pred njihov sud časti – iako uopće nisam njihov član, niti mi to pada na pamet biti. Dakle, oni imaju ambiciju uredovati i izvan svog članstva, što je vrlo opasna namjera. A da ne govorim o nakaradnom slučaju Nikoline Nakić: žena se u inače vrlo kulturno pisanom tekstu drznula spomenuti da je pobačaj ubijanje ljudskog bića – što je posve nepobitna činjenica. Tu očito nije vrijedila logika – citiram Lekovića – kako se “Sloboda izražavanja ne odnosi, naime, samo na informacije i komentare što se blagonaklono primaju i nisu škodljivi, već i na one koji šokiraju, vrijeđaju, uznemiravaju državu ili dio populacije”.


A ne. Konstatacija Nikoline Nakić da je pobačaj, zapravo, ubojstvo je rezultirala nekakvom idiotskom opomenom suda časti – na prijavu neke nabrijane fanatizirane aktivistice, Ane Šimac, koja očito smatra da je dijete dio majčinog tijela iako ima svoj DNA i da je abortirani fetus zapravo faza u životu moruzgve, a ne ljudskog bića – je po tom istom HND-u kršenje Kodeksa časti hrvatskih novinara, s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj, u smislu odredaba Kaznenog zakona – abortus nije zločin! Naravno da Nikolinu Nakić prije izricanja opomene HND-a – čiji uopće nije član, pa Vijeće časti ionako ni nema pravo izricati joj ništa – nitko prethodno nije kontaktirao.

Sad, kad bi itko u tom sudu časti imao bar dva usklađena ganglija mogao bi zaključiti da to što je pobačaj zakonit ili ne nema veze s tim je li on ubojstvo ili ne, to je čista logika. Ali kad već idiotski i imbecilno koriste “zakonitost” kao argument o tome je li nešto u skladu s pravilima struke mogli bi isto tako zaključiti da vrijeđanje himne nije zakonito, pa izreći opomenu onom tko krši zakon, a ne onom tko ne krši nikakav zakon već jednostavno propituje moralnost čina (bio on zakonit ili ne).


Ukratko, površna osoba bi mogla iz svega zaključiti da je problem što HND vode Srbi, i hrvatske posrbice.

Ne, problem je što HND vode politikanti koji sramote srpstvo, koji svoj položaj zloupotrebljavaju za promicanje svoje agende, i svojih nacionalnih i plemenskih, čoporativnih, interesa.

Nikog ne bi bilo briga jesu li svi u vodstvu HND-a etnički Srbi, Albanci, ili nešto treće kad bismo znali da će biti objektivni i štititi interes struke, i u konačnici nacionalni interes Hrvatske.


Na žalost, svjetski prisutan problem gušenja slobode govora preko začepljivanja usta onima koji govore istinu i provjerene činjenice i promoviranja umilno zvučećih “humanih” laži (u lažima nikad nije bilo niti će biti ičeg humanog) u Hrvatskoj ima i tu dodatnu dimenziju hrvatsko – srpskih odnosa. Pa kao što se na globalnoj razini totalitarististički i kolektivistički pokušaji guranja kolektivne glave u kolektivnu stražnjicu prodaju kao liberalizam, ljudska prava, progres i tko zna što sve ne, tako se i u Hrvatskoj notorni srpski neofašizam tradicionalno prodaje pod “antifašizam” ili bar “satiru”.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/n ... sti-823426

[EdgarFranjul]

Reakcija na CRO Demoskop

Tko zapravo plaća ankete? Bosak traži sučeljavanje s vlasnicima agencija

Vraća li se ovim putem dug SDP-u jer su agencije bile preplaćene u predsjedničkoj kampanji, jedno je od pitanja koje bi se postavilo na sučeljavanju

Datum objave: 04.09.2015 | 17:30 Autor: js

Robert Bosak, vlasnik agencije 2x1 komunikacije, za direktno.hr prokomentirao je najnovije istraživanje CRO Demoskop agencije Promocije plus prema kojoj se SDP sve više približava HDZ-u. Ovaj komunikacijski stručnjak smatra da je istraživanje pokazalo niz nelogičnosti.

"Ako su Ipsos i Promocija neke bliske agencije, ako se godinama usuglašavaju, ako godinama manipuliraju rezultatima, ako godinama donose krive procjene, onda njihova istraživanja ne treba uzimati za ozbiljno", stav je Bosaka o najnovijem istraživanju,



Podsjetimo, prema istraživanju, HDZ je i dalje vodeća stranka, dok je SDP smanjio zaostatak na dva posto. Da su parlamentarni izbori provedeni početkom rujna HDZ bi dobio 31,1 posto glasova. S druge strane, stožerna stranka sadašnje vladajuće koalicije – SDP, bilježi izbor od 29 posto. Tako je u posljednjih mjesec dana HDZ ostao gotovo na istoj razini podrške, dok je podrška SDP-u porasla. Ovaj vidljivi rast izbora SDP-a (ali i lijeve koalicije) mogao bi biti posljedica najavljenih odluka u slučaju franak, ali i objavljenih pozitivnih ekonomskih pokazatelja, a sve to u kontekstu držanja Vlade u situaciji oko arbitraže kao i način obilježavanje obljetnice Oluje. Prema najnovijem istraživanju, sada se i ORaH i Živi zid nalaze ispod izbornog praga. ORaH je treći na ljestvici stranačkih preferencija s izborom od 4,6 posto, dok je Živi zid s izborom od 4,4 posto na četvrtom mjestu.

Na ljestvici s preferencijama koalicija, koalicija HDZ-HSS-HSP AS-HSLS-HRAST-BUZ-HDS-ZDS bilježi izbor od 32,8 posto, dok je koalicija koju okuplja SDP (SDP-HNS-IDS-HSU-Laburisti-AHSS-ZS) s izborom od 31,1 posto na drugom mjestu.

Na vrhu ljestvice najpozitivnijih hrvatskih političara je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s izborom s 29,2 posto. Predsjednik Sabora Josip Leko učvrstio se na drugom mjestu, sada s izborom od 10,6 posto. Zoran Milanović je i dalje treći sa 7,5 posto izbora. Najnegativniji su Tomislav Karamarko (32,9%) i Zoran Milanović (28,2%).

Vlada RH u ovom mjesecu ima podršku od 41 posto, a ne podržava ih 45,1 posto građana. Za svoj je rad Vlada RH dobila ocjenu 2,49.

Braun umiješao prste

"Vlada je dobila jednako prosječnu ocjenu kao u prošlom istraživanju, a Zoran Milanović jedan je od tri najpopularnija političara. Kako je moguće da su kao parametre uzeli mjere Vlade poput franka i drugih populističkih mjera koje nisu zaživjele i tek su najavljene? Istraživanje je pokrenuto prije tih mjera, a oni su to uvrstili unaprijed kao da će te mjere donijeti prevagu, odnosno da će HDZ i SDP biti izjednačeni", tvrdi Bosak.

Nakon ovih istraživanja više nego ikad jasna je uloga američkog PR-ovca Alexa Brauna, smatra naš sugovornik.

"Cijelo vrijeme napominjem da Braun javno pokušava izjednačiti HDZ i SDP do početka izbora, čime bi ta stranka čak i imala prostora nešto napraviti. Na to upozoravamo već šest mjeseci. Njima je potrebno postaviti parametre, pa neka dokažu to što tvrde", oštar je komunikacijski stručnjak.

Pita se gdje još postoji Vlada s ovakvom ocjenom čiji je lider među tri najpopularnija političara.

"Kako je moguće da je odluka Vlade o franku kao nekakva protuteža HDZ-ovoj politici vladajućima donijela pomak od pet posto u mjesec dana? To je nemoguća misija. Kako je moguće da Tomislav Karamarko koji vodi vodeću stranku prema ovom istraživanju, koji tu stranku vodi kroz pobjedu već nekoliko izbornih ciklusa, kako je moguće da je najnegativniji političar? Kako je moguće da parametri za loše vrijede više, a za dobro vrijede manje?", pita se Bosak dodajući da je matematika u ovom slučaju potpuno loša.

Vraćanje duga?

Rukopis je poznat, nastavlja Bosak, i da ga se pitalo prije šest mjeseci, ovakav način objavljivanja anketa mogao se predvidjeti. Ovako ispada da su ankete spremljene unaprijed i da se samo kuvertiraju medijima.

Iz tog razloga Bosak traži javno medijsko sučeljavanje pred televizijskim kamerama, odnosno okrugli stol s vlasnicima agencija za istraživanje medijskog tržišta i komunikacijskim stručnjacima kako bi potvrdili to što tvrde u svojim istraživanjima.

Tražit će argumentiranu raspravu u kojoj ga ne zanimaju metode, nego objašnjenje zašto agencije rade to što rade, koji su njihovi argumenti za bavljenje ovim poslom i tko u stvari plaća njihove ankete. Pitanje je vraća li se ovim putem dug SDP-u jer su agencije bile preplaćene u predsjedničkoj kampanji.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/24123 ... encija.htm

[EdgarFranjul]

Ministar Ostojić pokušao spriječiti Predsjednicu da održi govor na proslavi ATJ Lučko

Rujan 7, 2015


MINISTAR policije Ranko Ostojić pokušao je spriječiti predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da na proslavi 25. obljetnice Anititerorističke jedinice Lučko održi govor i da joj Specijalci ne daju prijavak.

Udruga veterana te elitne ratne postrojbe koja je organizirala proslavu i prigodnu demonstraciju svojih vještina koju su izveli pripadnici aktivnog sastava ATJ Lučko, pozvala je Predsjednicu kao vrhovnu zapovjednicu na svoju proslavu i ona se odazvala. Tad na scenu stupa ministar Ostojić koji pokušava izlobirati da se protokol promijeni jer se svečanost održava u policijskim objektima koji su u njegovoj nadležnosti.

Veterani Lučkog nisu se dali slomiti kako što ih nitko nije slomio u Domovinskom ratu. Predsjednica je došla, a Ostojić je tražio da se prijavak ne preda Predsjednici nego njemu kao ministru. Nije uspio. Prijavak je predan Vrhovnoj zapovjednici Kolindi Grabar Kitarović, ona je pozdravila zastavu i poklonila se pred spomenikom poginulim pripadnicima Lučkog.

Ministar je bojkotirao prijavak i nije bio u pratnji Predsjednice u obilasku postrojene postrojbe što ne samo da je stvar dobrog odgoja nego je uobičajeno u svim s sličnim prigodama.

Neslužbeno se moglo čuti da je Ostojić sve pripremao za dolazak premijera Milanovića u Lučko, a kad je ured premijera obaviješten da će Predsjednica biti na proslavi premijer se nije pojavio u Lučkom. Izbjegao je doći na proslavu da ga Predsjednica ne bi zasjenila.

Uz podsjećanje na slavne dane Predsjednica je u govoru spomenula i kritike koje se odnose upravo na ministra i premijera kazavši da “na upravljačkoj razini možemo biti još brži i bolji, dok nam na operativnoj razini više koordinacije neće štetiti”.

Milanoviću pak netko treba objasniti da ova svečanost nije u čast Predsjednice, nego je proslava obljetnice osnutka Antiterorističke jedinice Lučko, spomen na Domovinski rat i njihove poginule pripadnike.

Predsjednica svojim dolaskom uveličala NJIHOVU proslavu i iskazla im POŠTOVANJE.

Pristojan i dobro odgojen premijer učinio bi isto.

http://www.maxportal.hr/ministar-ostoji ... atj-lucko/

[EdgarFranjul]

OTVORENI RAT PROTIV HRVATSKE

Autor Hrvoje Hitrec
Srijeda, 09 Rujan 2015 10:54



Zadnjih se mjeseci ne vodi predizborna bitka nego novi, otvoreni rat protiv Hrvatske u kojemu sudjeluju mnogi, znani i neznani, uvezani, uvezeni i bezvezni .

Vrijeme ugodno, ili što bi Leko rekao (nedavno u New Yorku) – prijatno. Manje ciklone migriraju sa zapada i sjevera, veći broj ljudi s juga i istoka. Realno meteorološko vrijeme nikako da se poklopi s prognozama iz Vakuline radionice, pa se tako prisjećam da je za srijedu prošloga tjedna najavljeno gadno nevrijeme na zapadu Hrvatske, s tučom i još nekoliko jahača Apokalipse. Samo što nisam lipsao od straha, a vinogradarima se dizala loza na glavi od užasa da će im biti uništeno sve za što su radili cijelu godinu. Kadli,s neba pala bijedna kišica, tek toliko da izmami puževe balavce i rasrdi krtice. Je li se tko ispričao s ekrana, nije. Nekoliko dana poslije (nedjelja) tuča u imotskom kraju koju nitko nije predvidio. Takvi su prognostičari, ako pogode – eto trijumfa, ako promaše – šute i čekaju da se zaboravi.

Em smo Hrvati, narod koji ne pamti. Zato dobro živi i agencija Promocija plus koja na Demoskopu kopa po demosu i selektira podatke kako joj pašu, to jest kako pašu peradi. Demoskop zatim objavljuje frizirane podatke, a zna se kako: jednima izravna kosu, drugome napravi trajnu ondulaciju, trećega obrije do kože, i svi se tako počešljani i uopće uredni pojavljuju u središnjoj informativnoj emisiji HTV-a gdje voditelji jedva skrivaju radosne urlike. Eto, posreduju oni obavijest priglupom narodu, eto kukurikavci, kokoši i ostala sitna perad samo što ne gaze po petama domoljubnoj koaliciji, eto narode u ovih nekoliko dana stvari se se stubokom promijenile i svi su izgledi da će nenarodna vlast ostati u sedlu pa vi dobro razmislite za koga ćete glasovati da vam ne zamjere.

A što se zbilo, nije teško dokučiti – proradio je crveni telefon na liniji Banski dvori – Promocija – HTV, nastala uzbuna zbog ne tako .davne prognoze u debelu korist domoljuba, pa je hitro naručena nova anketa i iz komore naručeni priučeni frizeri. Promocija je možda pružila blag otpor, ali je skršen, možda je rekla da će ljudima biti čudno u tako kratko vrijeme (koliko ipak pamte), a da su neki ljudi možda i zapamtili frizure iz bliže budućnosti, ali nije pomoglo. U zaključku: profesionalnost je na svim razinama žrtvovana crvenom Molohu koji želi ostati na vlasti ne samo u još jednom mandatu nego zauvijek, a da to nije neizvedivo - zlatnu komunističku mladež uvjeravaju njihovi očevi s bogatim iskustvom beskrajne vladavine.

Da se ne radi o fikciji, dokazuju spinovi (ne bez temelja) da bi izbori mogli biti poništeni jer birači nisu pravilno raspoređeni u kutije, a do poništenja bi došlo, razvidno je, samo ako pobijede domoljubi. Znači, to što ne znamo datum izbora nije ni važno jer će biti proglašeni ništetnima kada god budu, svi će ostati na svojim mjestima i mirna Bosna. Domoljubi ni na jedan način ne smiju doći na vlast jer onda Hrvatska pada u mrak, kako veli svijetli Zoki, a da njegove nesuvisle izjave imaju i te kakvo dobro organizirano zaleđe – isto je tako očito.

Zadnjih se mjeseci ne vodi predizborna bitka nego novi, otvoreni rat protiv Hrvatske u kojemu sudjeluju mnogi, znani i neznani, uvezani, uvezeni i bezvezni .

Ključne su postavke ratnika protiv Hrvatske:

1. Hrvatska država postoji i tu se za sada ne može ništa, ali se može učiniti sve da izgleda kao da ne postoji.

2. Postojanje hrvatske države – kad već jest tu, a nije trebala biti – moguće je samo ako su na vlasti sile proizašle iz kaputa komunističkoga sustava jer je on bio trajan protivnik svega nacionalnog, posebno ako su u pitanju manji narodi a specijalno ako su u pitanju Hrvati.

3. Tako dresirane individue u sedlu posve odgovaraju novoj internacionali, pa i arhitektima Sjedinjenih europskih država kao superdržave u kojoj će se mali doskora izgubiti, a posebno Hrvati koji sami od sebe izumiru.

4. Dvije institucije kojima narod vjeruje, Hrvatsku vojsku i Crkvu u Hrvata, treba stalno slabiti, a slabljenje prve frizirati ponekim mimohodom. Crkvu u Hrvata treba prokazivati kao Crkvu U Hrvata, krivotvoriti povijest i sadašnjost, nazivati je ustaškom Crkvom i slično, naći saveznike ako je potrebno i u Vatikanu.

5. Petoj koloni osigurati, ako je moguće, pet mandata za redom sve dok se i zadnji domoljub ne iseli iz Hrvatske i zavlada mir Božji.

6. U navedene svrhe pojačati tradicionalnu imperijalnu žeđ Srbije i Srba uopće za hrvatskom zemljom, prvenstveno uz pomoć srbijanskih intelektualaca i SPC jer su srbijanski političari četnici i idioti pa ne znaju odraditi posao nego vulinovski izlijeću pred rudo.

7. Raditi na smanjivanju štete od incidenta koji se dogodio na predsjedničkim izborima, svu medijsku bestijalnost usmjeriti protiv Kolinde Grabar Kitarović, kombinacijom prešućivanja i ušutkavanja.

8. Samozvanu kandidatkinju iz Hrvatske sestru Pusić postaviti, ako je ikako moguće, za tajnicu Ujedinjenih naroda ili barem za tajnicu generalne tajnice, što će bitno olakšati rečeni posao.

9. Ubaciti još nešto novaca za medijske i kulturne djelatnike kojima je zadaća razoriti hrvatsku kulturu, premda je tu već učinjeno mnogo, ali treba ići do kraja.

10. Uz pomoć europskih matematičara odrediti lijepu kvotu za ulazak migranata u FBIH, što će povećati ionako lijep broj muslimana u toj već i sada po svemu muslimanskoj državi u državi BiH na štetu Hrvata čiji će nestanak oslabiti strateški koridor prema hrvatskom moru. I kopnu.

Tih deset zapovjedi , ali ne Božjih, upravo su u provedbi. Zadnji možda još nije, ali hoće.

I što da se radi? (Opet ja.) Treba se tući, treba se boriti, ne nadati se čudima i pomoćima, treba prije svega znati što se zbiva da ne bismo saznali poslije kada je kasno, ne treba relativizirati opasnosti, treba znati povijest i prihvatiti činjenicu da je bilo kako je bilo i da sada jest kao što jest, to jest da se glede Hrvatske i Hrvata ništa bitno ne mijenja, da imamo izdajnika više nego što ih je ikada imao ijedan narod, da imamo više neprijatelja nego što je prirodno pa ne stignemo na sve strane, da u samome svome narodnom tkivu imamo nekoliko neugodnih kroničnih bolesti (loše pamćenje, sindrom podložnosti, popustljivu ležernost, nespremnost na trenutačnu britku analizu i isto tako trenutačan čvrst odgovor šakom), ali isto tako postanimo napokon svjesni da se i kroničnim bolestima može ako ne stati na kraj a onda ih barem držati pod kontrolom da ne postanu napasne i smrtonosne, živjeti s njima i dovijati se kako im doskočiti pa i gorkim lijekovima.


I razmišljajmo pozitivno (premda mrzim tu riječ), to jest recimo kao što jest istina: da ipak imamo više domoljuba nego izdajnika, da nema toga neprijatelja kojega na svršetku sage nismo svladali, da ima ljudi koji beskrajnim marom, trpeći batine i šikaniranja, čuvaju narodnu svijest i bore se protiv kolektivne amnezije, da ima podosta (ipak) onih se bolesti popustljivosti opiru tvrdoćom premda ih izbjegavaju mlaki suvremenici, da ima ljudi - oh, koliko ih ima! – koji će se na kraju svih šutnja, zgroženi i ugroženi, uspraviti i učiniti reda kao što jesu u Domovinskom ratu. U stvari, moramo samo postaviti stvari na prirodan način, a taj je da navedeni Hrvati, nekim čudom manje ili nikako kronično bolesni od opisanih bolesti budu na mjestima s kojih mogu povući naciju u ljepše stanje i štoviše sustavno, uporno i znalački učvrstiti karakter ako ne cijele – ne budimo preuzetni - a onda ogromnoga dijela nacije.

Mi, Hrvati, zapuštena smo nacija. Nalik smo na adolescenta koji ima sjajne tjelesne i umne potencijale, ali glavinja u lutanjima i snatrenjima pa ga u okrutnoj realnosti svaka lopuža može nasanjkati, prodati mu svakovrsne magle, učiniti ga nesigurnijim nego što jest i prodati mu laži pod krinkom istine, uvjeriti da je bilo što nije bilo i da nije bilo što je bilo, to više što adolescent još nije toliko školovan da bi mogao oponirati i razumjeti prijevaru. Ali i opet (razmišljam pozitivno, ha!) i tako nedoučen napokon se – nakon što bezbroj puta bude „školovan“ gadnim iskustvima – pobuni kao medvjed okružen psima i razgrne klatež. Zato smo mi ipak veličanstveni, jesmo.

Mala škola medijskih trikova

Negdje početkom prošloga tjedna održan je skup na Bledu, tema: izbjeglice, sudionici: političari iz jugoistočne Europe. Tu je i hrvatska predsjednica. Ide prilog u središnjem Dnevniku HTV-a: prvo Donald Tusk, predsjednik Europskoga vijeća, zatim se slikom i tonom u podosta jakoj minutaži pojavljuje četnik Vučić iz Srbije koji tvrdi da je ona (Srbija) europskija od Europe. A Kolinde nema nigdje. Predsjednica se pojavljuje u rečenom Dnevniku, ali ne uz tu temu na koju je i ona govorila, nego u prilogu o pokojnom arbitražnom postupku – vidi se kako ju Slovenci vode na isti onaj bledski drveni mol s kojega inače prevoze hrvatske političare žedne preko vode, ali se Kolinda ne da.

Na opisani način bledski bi skup prenijela (vjerojatno i jest) beogradska televizija: prvo Tusk koji veli da je Europa najbolja od mogućih svjetova, zatim Vučić, a hrvatsku predsjednicu prešućujmo. Pa i zato što umjesto zapadnobalkanske regije nastoji na srednjoeuropskoj (i sjevernije) transverzali kao mjestu gdje doista pripadamo. Što se ne sviđa ni urednicima hrvatskoga Dnevnika, pa je unisonost zajamčena.

Orjunaši su bijesni, a posebno (kada je Kolinda u pitanju) – orjunašice.

Lora

Drugo jedno žensko ime, Lora, budi moj gnjev. Procesi Lora 1 i Lora 2 koji su se vodili i vode se protiv Hrvata uz asistenciju srpskih svjedoka iz neprijateljskih redova u vrijeme srpske agresije, bjelodan su znak bezočne političke represije i dokaz o teškoj i alarmantnoj zavisnosti „nezavisnoga“ sudstva.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=13

[EdgarFranjul]

N. Piskač: Promjena demografske i kulturalne slike Europe nije „izbjeglička kriza“

Objavljeno: 15. rujna 2015.

Od pojmovne zbrke preko proizvodnje pristanka do zazivanja što veće kvote

Jesu li rijeke afroazijskih ljudi što mjesecima već zapljuskuju Europu prognanici, izbjeglice, migranti, ekonomska ili politička „emigracija“, ilegalni useljenici, ili pak nešto treće? Moguće su najvećim dijelom izviđači još veće najezde na ostatke ostataka klasične, kršćanske Europe? Ima li među njima terorista, pripadnika ISIL-a? Čini se da ne spadaju ni pod jedan u Europi poznati pojam, pa se u javnoj komunikaciji koriste svi pojmovi i njihove izvedenice („izbjeglička kriza“), iako nose različita međunarodnopravna značenja. Pojmovni kaos odličan je teren za proizvodnju pristanka na ono na što pogođena skupina nikad ne bi pristala koliko god dosad eurounijski normativizirana i disciplinirana, multikulturalno tesana i ideologijom ljudskih prava sluđena.

Hrvati su se u proteklih sedamdeset godina dva puta suočili s velikim izbjegličkim krizama, godine 1945. i u razdoblju velikosrpske agresije 1991. – 1998. Ako je, dakle, riječ o izbjegličkoj krizi, Hrvati imaju bogato iskustvo. No, jesu li što naučili iz povijesnoga iskustva, teško je reći s obzirom na vladinu politiku zazivanja kvota.

Jednoumno guslanje

Uz pojmovnu zbrku napadno se igra i na kartu kršćanskoga milosrđa i solidarnosti, a da o cjelovitosti problema misleće kršćane nitko ništa ne pita. U tom kontekstu .potpuno je zanemarena vijest o tome da je Italija podigla optužnicu protiv „izbjeglica“ koje tereti da su nasred Mediterana iz „izbjegličkog“ čamca pobacali u more sve „izbjeglice“ kršćane. Tko to ne dopušta afroazijskim kršćanima biti ravnopravnim dijelom velike europske „izbjegličke krize“?

Postoji li muslimansko milosrđe i solidarnost? Postoji. Ali ga nema u bogatim državama s većinski muslimanskim stanovništvom. Njih „izbjeglice“ naširoko zaobilaze iako su im pred nosom. Muslimanske će države izdašno financirati džamije po Europi, kad ova „zbrine“ valove „izbjeglica“ i riješi „izbjegličku krizu“ o svom trošku po mjeri „ljudskih prava“ i „multikulturalizma“.

Govori se o „izbjegličkoj krizi“ isključivo kao o humanitarnom problemu, kojega Europa treba bespogovorno tehnički riješiti. Izostaju povijesni konteksti, nema analize po pojedinim područjima, pa zato nema ni pravoga konteksta koji bi objasnio o čemu se radi. Jednoumno guslanje o patnjama na pretrpanim čamcima bez hrane i vode napadno igraju na izazivanje nekritičkoga sažaljenja. Premda većinu afroazijata čine dobro uhranjeni muškarci i žene, medije preplavljuju prizori neispavane dječice, koju i „izbjeglice“ i mediji napadno eksploatiraju u prvi plan.

Gdje je nestao pojam „etničko čišćenje“ onih afričkih i azijskih područja s kojih dolaze „izbjeglice“? Očito je da se radi o čišćenju tamo i mijenjanju demografskih i kulturalnih varijabli ovdje. Gdje je nestao pojam „humano preseljenje naroda“ i može li ga pojmovno zamijeniti „izbjeglička kriza“? Koliko god je Europa danas trula, uzrok problema s „izbjegličkom krizom“ nije u njoj, već leži tamo gdje se rijeka formirala i odlučila preplaviti Europu. A taj problem Europa nije zakuhala.

Merkel nije uspjela oživjeti mrtav multi-kulti lonac

Teško je bilo zbog nametnutoga sustava pojmovne zbrke prosječnom konzumentu razlučiti je li mađarska policija u odnosu prema demografskoj poplavi biblijskih razmjera, koja je zapljusnula i mađarski državni teritorij, teroristička, nehumana ili samo radi svoj posao čuvara javnoga reda i mira. Javni nam servis u Hrvatskoj tjednima snažno sugerira kako je riječ o nasrtaju na ljudska prava „izbjeglica“, dok s druge strane snažno ističe „solidarnost“ srbijanskih političara prema istoj toj rijeci u pokretu u kojemu Srbija igra ulogu „protočnog bojlera“ prema glavnom cilju – srednjoj Europi, srcu Europe.

I sve je bilo jednoumno idilično dok Njemačka nije rekla – dosta. „Izbjegličku krizu“, kojoj je njemačka politika debelo kumovala, na razini pojmova preko noći zamijenila je „kontrola granica“. Shengenski režim je, naime, umro u afroazijskoj poplavi, dok smo mi šopani dječjim sudbinama. Na državne granice diljem Europe šalje se čak i vojska, kao kad je SSSR ušao u Mađarsku. Orban je, sad je do kraja jasno, bio realniji od Merkelove. Od početka OstojićHrvatska još ne razumije što se događa Europi, niti što bi se moglo dogoditi njoj. Ministar Ostojić nije shvatio da pojmovna zbrka više ne drži vodu, to jest kako je „izbjeglička kriza“ – „izmakla kontroli“. On još zbori na tragu mrtvoga multikulturalizma i ističe solidarnost kao temelj Europe, ne bi li se što dublje uvukao politici nametanja „izbjegličkih kvota“ kancelarice Merkel. Pridruženi mu aparatčici mucaju po domaćim medijima da će Hrvatska pokazati „svoje humano lice“, kao da je riječ o poplavi lokalnoga potoka a ne o najezdi kontinentalnih razmjera.je shvatio o čemu se radi, dok je njemačka kancelarica do jučer još dozivala „izbjeglice“, pa se očekivalo da će uvesti i besplatne čarter letove kako bi „izbjeglice“ preskočile „nehumani“ morski i kopneni put.

Ostojić je hrvatski otpravnik poslova Angele Merkel?

Merkelova je još prije koju godinu izjavila da je projekt multi-kulti u Njemačkoj mrtav. Cijelo ljeto 2015. pokušavala ga je oživjeti s glavom gurnutom u pijesak, uz pomoć medijske proizvodnje pristanka i pojmovne zbrke. Na kraju je izdahnuo shengenski režim. Europa se suočena s afroazijskom demografskom poplavom odriče Unije i vraća klasičnom državnom ustroju. EU u svojem postojanju nije riješila nijednu malo veću krizu. Merkelova sad politikom kvota nastoji disciplinirati EU.

Masovan ilegalan prijelaz granica dojadio je Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Nizozemskoj... Protiv politike „kvota“ ustale su Velika Britanija, Rumunjska, Slovačka, Češka, Latvija, Mađarska, Poljska.

Hrvatska još ne razumije što se događa Europi, niti što bi se moglo dogoditi njoj. Ministar Ostojić nije shvatio da pojmovna zbrka više ne drži vodu, to jest kako je „izbjeglička kriza“ – „izmakla kontroli“. On još zbori na tragu mrtvoga multikulturalizma i ističe solidarnost kao temelj Europe, ne bi li se što dublje uvukao politici nametanja „izbjegličkih kvota“ kancelarice Merkel. Pridruženi mu aparatčici mucaju po domaćim medijima da će Hrvatska pokazati „svoje humano lice“, kao da je riječ o poplavi lokalnoga potoka a ne o najezdi kontinentalnih razmjera.

Iscrpljeni kapacitet hrvatskoga solidarizma

Milanovićeva Vlada poručila je da će primiti i više „izbjeglica“ od utvrđene „kvote“, premda Hrvatska pod njegovom vladom dnevno ostaje bez nekoliko autobusa svojih državljana koji odlaze što dalje od šeste najgore vlade na svijetu. Nedavno povijesno iskustvo govori nam kako su Hrvati prema izbjeglima i protjeranima imali efikasnu politiku umjesto fraze o „humanom licu“. Oko milijun izbjeglica i prognanika pred velikosrpskom agresijom Hrvatska je zbrinula u okolnostima kad je bila vojno i diplomatski napadnuta sa svih strana, odbačena od Europske zajednice. No, tada je imala vlast koja je znala što hoće, razlikovala je uzroke od posljedica i nije pristala na pojmovnu zbrku, već je stvari nazivala pravim imenom. Pritom je skrbila i o nekoliko stotina tisuća muslimana iz Bosne i Hercegovine. Najnovija „kvota“ na koju bi Milanovićeva vlada pristala iznosi nešto više od 3.000 izbjeglica.

Prije dvadeset i pet godina Hrvatska, međutim, nije bila prezadužena, blokirana, besperspektivna. Danas u nju ni „izbjeglice“ ne žele ući koliko god se vlast trudila dozvati ih. Imala je u ono doba čak i Ministarstvo useljeništva, koje su komunistički crveni pauci prvoga pojeli. Danas je Hrvatska spaljena država. Demografski, gospodarski i financijski. Samo Milanovićeva vlada zadužila je državu za 100 milijarda kuna, pritom nemamo pojma gdje je potrošila lovu. Stoga zvuči potpuno uvjerljivo kada njegova vlada šalje poruku da je spremna zbrinuti čak i više od tri tisuće izbjeglica! To je vjerojatno točno, ali nije rekao kako misli kontrolirati taj kontingent, čiji predstavnici usred Njemačke već mašu zastavom ISIL-a.

Vaučer vlada nije u stanju suočiti se ni s prošlim izbjegličkim krizama

Kapacitet hrvatskoga solidarizma je puno veći od tisuću ili tri tisuće ljudi, ali on je iscrpljen do samoga dna politikama posljednjih četiri predsjednika vlada: Račana, Sanadera, Kosorove i Milanovića. Danas se kapacitet solidarizma sveo na predizborne elektrovaučere Milanke Opačić i penzićbožićnice Silvana Hrelje. Možete li zamisliti kako Opačićeva osmišljava prihvat izbjegličkoga vala? Pa, njoj treba četiri godine u oporbi i četiri godine u vlasti, kako bi napravila običan plan i program za puno manje složene probleme, koje u ozbiljnim vladama za mjesec dana rješavaju prosječni referenti općih poslova! Jedan prof. dr. Adalbert Rebić početkom devedesetih nije imao ministarstvo, već samo ured za izbjeglice, a nosio se efikasno s problemom teškim milijun duša.

Što se tiče suočavanja s „izbjegličkim krizama“ Hrvatska još nije riješila, ni pojmovno, niti tvarno, izbjegličku krizu Hrvata iz 1945. u kojoj su kolone izbjeglica najprije izdane od Velike Britanije, pa prepuštene koljačima komunističkoga totalitarnoga režima Josipa Broza Tita. S ovom vaučer vladom ona to i ne može riješiti. Vaučer vlade (Milanovićeva, jamstvene mu kartice, nije jedina) u pravilu nisu u stanju objektivno i realno se suočiti ni s bivšim, stvarnim, izbjegličkim krizama, pa je stoga opravdana bojazan da se ni s ovom lažnom „izbjegličkom krizom“ ne će nositi na zadovoljavajući i državno odgovoran način.

Genijalan plan šefa u odlasku

Jedini način da Milanović uspije kanalizirati eventualnu afroazijsku najezdu na Hrvatsku, koja je u Europi od „solidarizma“ preko proizvodnje pristanka eskalirala u „točku pucanja“, odnosi se na scenarij o kojemu, uvjerava me politička povijest „ove vlade u ovoj zemlji“, trenutno razmišlja šef u odlasku. Plan je genijalan!

Zbrinuti milijun izbjeglica. Dati im stanove, putovnice, OIB, građanska i izborna prava. Obećati im posao čim dobijemo drugi mandat. Obećati besplatnu električnu energiju i božićnicu. Eventualne borce ISIL-a prebaciti u Registar hrvatskih branitelja Fredu na skrb. Naglasiti im da ćemo im djeci dati besplatan prijevoz u školu na materinskom jeziku, vrtiće, džamije i luna park. Realizirati humani prijedlog Ruže Tomašić i naseliti ih dijelom u praznu Liku dr. Ante Starčevića i dr. Mile Budaka, neka noću broje zvijezde. Drugi dio na otoke sa subvencioniranom kartom za trajekt.

Jedini uvjet je da bivše „izbjeglice“ izađu na državne izbore kao izborna baza i izborna „udarna pesnica“ Partije. Plus autobusi „izbjeglih“ Srba i evo ti pobjede. To je jedini način da ih Milanović i Pusićeva dobiju. Možda zbog toga ministar Ostojić po Europi traži, moljaka i zahtijeva da mu EU napokon dodijeli što veću to bolju „izbjegličku kvotu“, koju će vlada samoinicijativno višestruko povećati a narod platiti.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/n ... kriza.html