Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

NA ČELNIM MJESTIMA MRZITELJI HRVATSKOG IDENTITETA
Nevenka Nekić: komunističke metode usmjerene su poput kulturocida na razbijanje tradicije hrvatskog naroda

Hrvatska književnica Nevenka Nekić i članica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta govorila je na tribini Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika o kulturocidu kao obliku uništavanja hrvatskog identiteta.

Istaknula je kako u sklopu Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) pokušavaju identificirati koje su to strahote koje se događaju u Hrvatskoj, a za koje su krivi oni koji djeluju u javnim službama.

“Doživljavamo ga kao savjest hrvatskog društva, a u u odjelu u kojem sudjelujem s kolegom Đurom Vidmarovićem i s kolegicom Evom Kirchmayer-Bilić bavimo se područjem kulture, školstva, znanosti. U posljednjem mandatu udružene koalicije predsjedništvo HNES-a utvrdilo je postojanje činjenične utemeljenosti i društvene opravdanosti za podizanje etičke optužbe protiv Ministarstva kulture kao i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa”, pojasnila je te dodala kako komunističke metode djelovanja usporedive sa staljinizmom i titoizmom usmjerene su poput kulturocita na razbijenje tradicije hrvatskog naroda podržavanjem totalnog rasapa morala, tradicije i kulturnih vrijednota.

“Kulturocidni projekt stvoren je još prije 2000. godine na jednom sastanku u Čakovcu – stvoren je jedan projekt koji se provodio od 3. siječnja 2000. godine. Taj projekt je ostvaren apsolutno kroz različite oblike”, ocijenila je pritom se osvrnuvši na rad bivše ministrice kulture Zlatar Violić dodavši kako je s njom na čelu Ministarstvo kulture djelovalo kao glavni akter u donošenju odluka kojima se sistematski uništavala hrvatska baština.

Istaknula je kako se teško može dobiti potporu za djela o Domovinskom ratu, kao i da se Ministarstvo kulture ne želi baviti starijom književnošću, a o djelima progonjenih ili ubijenih književnika nakon Drugog svjetskog rata pogotovo.

Naglasila je kako je Ministarstvo kulture u dosluhu s vlastima pokušalo eutanazirati Društvo hrvatskih književnika, za razliku od Društva hrvatskih pisaca kojem se različitim dotacijama uvijek ide u korist.


To se također može vidjeti kroz ukidanje mnoštva manifestiacija koje je vodilo Društvo hrvatskih književnika.

“U kulturocidne poteze svakako treba ubrojiti javne ustanove zadužene za čuvanje hrvatske i svjetske vrijedne baštine kao što su kazališta, muzeji, arhivi.”


“Ministarstvo kulture izvršilo je čistku nepartijskih i nepodobnih kadrova na čelnim mjestima u tim institucijama te postavilo nedostatno obrazovane i prononsirane mrzitelje hrvatskog identiteta, bilo kao intendante ili upravitelje”, pojasnila je Nekić dodavši: “Eklatantan je primjer izvjesnog Olivera Frljića na čelu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. On se osilio do te mjere da nije samo doveo u pitanje razinu i vrstu umjetničkih, tj. neumjetničkih uprizorenja, nego izravno i bezobzirno u stilu najgorih staljinističkih i titoističkih vremena i manira doveo kazalište u Rijeci do samoga dna, poraza, do blamaže”.

“Osnovni cilj je poniziti, lažno prikazati Hrvatsku, njenu povijest i umjetničku tradiciju, on glasno proziva kolegice i kolege koji se s njim ne slažu i prokazuje ih kao fašiste. Opsjednut mržnjom na sve što je hrvatsko, on ubacuje u klasične predstave ustaške uniforme, pozdrave i izmišljenja zlodjela”, ustvrdila je dodavši: “Vješa prljave krpe na pročelje kazališta na svečane dane, na državni blagdan je istaknuo homoseksulanu zastavu na kazalište umjesto državne.

Krši zakon o himni i grbu. Frljić i nadalje provodi protuustavno i petokolonaško djelovanje u HNK Rijeka i dovodi ga u najveću krizu pljujući na hrvatsku baštinu, pobuđujući najniže instinkte i trošeći novac iz državnog proračuna pod ravnanjem Ministarstva kulture”.

“Ne može se ovakve slučaje staviti pod nemar – to je niz zlobnih, zlokobnih suradnji spomenutog ministarstva i petokolonaških skupina kojima hrvatska država nije domovina. To je gaženje najvećih hrvatskih svetinja”, ocijenila je te dodala kako je Ministarstvo kulture u sprezi s vlašću koalicije izvršilo temeljitu čistku na Hrvatskoj radioteleviziji i usuglasilo se s postavljanjem čelnih ljudi iz partijske nomenklature koalicije.

“Tako se ni u jednoj postkomunističkoj državi na čelu HRT-a ne nalazi komunist i hrvatomrzac koju je tu službu obnašao i u propaloj Jugoslaviji”, zaključila je Nekić.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/nevenka-nekic-k ... kog-naroda

[EdgarFranjul]

DRAMA NA GRANICI
Policija razbija opremu novinarima da sakrije istinu

Izbjeglička kriza izmakla kontroli.


Autor: ag


Kad je predsjednica Republike upozoravala da se granica ne smije prelaziti ilegalno, premijer Milanović i ministar Ostojić optuživali su je za nehumanost i pokušaj državnog udara. Danas je hrvatska policija razbila opremu dvojice stranih novinara. Opravdanje policije glasi da su novinari ilegalno prešli granicu i snimali tamo gdje se ne smije. Što se to ne smije snimati u krizi za koju su Ostojić i Milanović tvrdili da je pod kontrolom?

Nervozna hrvatska policija počela je stranim novinarima razbijati opremu za snimanje kako bi sakrila istinu o razmjerima izbjegličke krize na granici sa Srbijom. Kad se vidjelo da će se Hrvatska naći na udaru izbjegličkog vala premijer i njegov ministar unutarnjih poslova su nam tvrdili da će kroz Hrvatsku proći par tisuća ljudi. Do danas prošlo ih je više od 197.000. Cijela ova situacija neodoljivo nas podsjeća na prošlogodišnje katastrofalne poplave u posavini.

Dok se vodeni val valjao kroz BiH premijer i njegovi suradnici uopće nisu reagirali, sve dok se cijela sela nisu našla pod vodom. I tada su volonteri puna tri dana spašavali ljude jer se Vlada nije bila u stanju organizirati i pokrenuti.

Kad je Mađarska počela dizati žicu na svojoj granici i kad je svakom zdrave pameti bilo jasno da će Hrvatska biti na putu velikog izbjegličkog vala, Milanović i njegovi ministri su tvrdili da se to neće dogoditi. Govorili su da imaju cijelu abecedu planova. Kad je Predsjednica Republike tražila da se vojska i policija pripreme za zaštitu granice premijer i svi obožavatelji njegovog lika i (ne)djela napadali su je i optuživali da izvodi državni udar i da je nehumana. Sad kad je stanje izmaklo kontroli, hrvatska policija novinarima razbija opremu, što se nije događalo čak ni u vrijeme rata.

Novinarima je čak zabranjeno i snimanje na mjestu događaja. Televizijski reporteri se javljaju dalje od mjesta na kojem su izbjeglice. Istvoremeno Radio Koper, program na talijanskom jeziku javlja kako se slovenska Vlada žali da ne može uspostaviti komunikaciju s hrvatskom Vladom.

Što je sve Milanović spreman napraviti u interesu predizborne kampanje. Koliko je državnom ugleda spreman žrtvovati. Sjetimo se sramote s izručenjem Perkovića na dan kad smo trebali slaviti ulazak u EU. Umjesto da budemo najomiljenija država u Europi tog dana bili smo najveća sramota. Isto nam Milanović radi i sad, u jeku izbjegličke krize. Umjesto da se s Predsjednicom Republike dogovorio oko rješavanja izbjegličke krize on je na sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost upadao u kaubojskom stilu i pitao predsjednicu zašto sjedi tu gdje sjedi opstruirajući tako svaku moguću suradnju. Sad se zbog njega svi moramo crveniti. Vrijeme je da s Hrvatske speremo ovo crvenilo.

http://www.politikaplus.com/novost/1284 ... ije-istinu

[EdgarFranjul]

Slijedi li 8. studenog završni udar na hrvatsku državnost ili njeno uskrsnuće?


Autor: Marko Ljubić
Četvrtak, 29. Listopad 2015. u 19:52

Opasne nakane i ciljevi koje je 1990. godine definirao Račan izjavom o „stranci opasnih namjera“, dosegnule su vrhunac upravo uoči predstojećih izbora. Sve je stavljeno na stol. „Mi“ ili „oni“, „Nema povratka na staro“ i Srbi kao „politički narod“ programske su sintagme Milanovićeve koalicije. Kako će hrvatski narod odgovoriti na to?

Imaju li pravo ljudi koji dosadašnju predizbornu kampanju ocjenjuje nesadržajnom i bezličnom? Je li realna nada optimista u redovima hrvatskoga naroda, da bi ovi izbori mogli biti svojevrsni nacionalni plebiscit protiv Milanovićeve političke koalicije?

SDP-ova „mlatni i bježi“ kampanja i defanzivni HDZ

Usrpkos žestokoj političko-programskoj retorici koju je Karamarko i HDZ koristio tijekom konsolidacije stanke nakon gubitka prošlih izbora, čija je žestina bila potpuno utemeljena u nizu realnih imperativa koji stoje pred hrvatskim društvom i njegovom konsolidacijom oko vjerodostojnih političkih ciljeva, Karamarkova programska retorika u kampanji, kao i njegovih koalicijskih partnera praktično se uklopila u nametnuti bezlični skup odgovora na političku kampanju SDP-a, koju najbolje možemo prikazati pod sitagmom – mlatni i bježi.

Dakle, HDZ realno nije do danas uspio poslati javno dovoljno snažnu poruku, koja bi svojom jednostavnošću, utemeljnošću i jasnoćom mogla pokrenuti lavinu prema biralištima i približiti predstojeće izbore i formom i sadržajem, plebiscitu o samostalnosti Hrvatske iz 1991. godine.

A upravo poruke koje dolaze iz Milanovićeve koalicije, iako naizgled nepovezane i sporadične, naizgled divlje i benigne, najavljuju izravni politički udar na stečevine nacionalnoga plebiscita o samostalnosti Države.

I, ne samo na to.

Davno isplanirani završni udarac na temelje hrvatske državnosti

To je koordinirani udar na baštinu Prvih demokratskih izbora, rečeni Referendum, Deklaraciju o samostalnosti, te Domovinski rat.

Uporišta i simbolika iz kojih se udara u sve te temelje upravo su najavljena, izgovorena i simbolički i stvarno, iz redova Milanovićeve koalicije, pa se postavlja pitanje s obzirom na razornost takvih ciljeva, neprihvatljivost takvih poruka golemoj većini hrvatskoga naroda, jesu li Milanovićevi stratezi toliko neoprezni, ili se radi o svijesti i osjećaju na temelju realne moći, da je došlo vrijeme završiti 1991. godine započetu priču o „opasnim namjerama“.

Na sličnom realnom osjećaju moći počivala je planirana agresija Srbije na Hrvatsku i BiH.

Jesu li dakle okolnosti slične, ili koliko su usporedive danas, kao i 1990/1991 godine, da bi se predstojeći izbori mogli uspoređivati na prihvatljivim elementima s tadašnjim plebiscitom o samostalnosti Hrvatske?

Sličnosti 1990. godine i današnjeg trenutka

Puno toga je slično.

Prvo, snage koje su tada izgubile izbore, ali su osvojile 1,2 mlijuna glasova, nisu poražene. Djelimično su dotučene vojnim krahom velikosrpskih planova i promjenom forme ponašanja u demokratskom društvenom uređenju, ali procesima prisutnim od prvih dana stvaranja samostalne države, koji su javno legalizirani pobjedom Račanove koalicije i Stipe Mesića na predsjedničkim izborima, pogotovo kroz proces famozne „detuđmanizacije“, potpuno su ponovo zavladale svim važnijim točkama hrvatskoga društva. Danas izvan svake sumnje te snage upravljaju glavninom svih tokova realne moći Republike Hrvatske i kontroliraju na nešto drugačiji način sve važnije događaje, kao što je 1990. godine radila SFRJ i tadašnja SKH.

I tada i danas gotovo kompletnim medijima upravljaju strukture i politike koje su 1990. godine tadašnji HDZ i predsjednika Tuđmana nazvali – strankom opasnih namjera.

Je li se nešto danas promijenilo?

Ništa. Apsolutno ništa.

Sigurno zadnja prilika HDZ-a

Danas je HDZ ranjiviji zbog realnih pogrešaka nakupljenih tijekom višegodišnje vladavine Hrvatskom, tisuće je mrlja na njegovoj odjeći i na likovima, koji se i danas usprkos nevjerodostojnosti guraju u njegove prve redove, nego što je bio 1990. godine. Tada nisu imali ništa izuzev jasno definirane političke ideje i karizmatičnog lidera. Imali su zbog toga golemi moralni autoritet. Danas nemaju moralni autoritet, nemaju ni jasnu političku viziju, ali naspram Milanovićeve koalicije imaju povijesnu priliku – vratiti ga. Samo jednu, zadnju sigurno.

I tada i danas financijama, najvažnijim gospodarskim subjektima, javnim službama, diplomacijom, kulturom i znanstveno-obrazovnim sustavom na različite načine, najčešće neposredno, upravljaju ljudi koji su stvaranje samostalne Hrvatske nazvali i držali – opasnom i neprihvatljivom namjerom.

Tada je Srba u Hrvatskoj bilo nešto više nego danas, ali ništa se nije promjenilo, jer je njihova politika ostala neporažena nakon vojnoga sloma Srbije i RSK. Danas su tadašnji lideri srpske satelitske države na okupiranim područjima, politički dužnosnici suvremene Hrvatske i njihovo djelovanje je zaštićeno pod maskom manjinskih prava te paketom Zakona o mirnoj integraciji Podunavlja.

Zbog čitavog niza okolnosti srpska manjina u Hrvatskoj danas ima širu paletu djelovanja i mogućnost opasnijeg udara na državnost hrvatskoga naroda, nego 1990. godine.

Milanović i Pusić danas traže potporu za politiku koja je Račana izvela iz Sabora prilikom donošenja Deklaracije o samostalnosti

Postoje li dakle programske najave, točke koje bi mogle ukazati na pravac koji je Račan izrekao 1990. godine upozoravajući na – stranku opasnih namjera?

Postoje i to potpuno komplementarne.

Današnji SDP je svojom državnom politikom tijekom četiri godine hrvatskom narodu stavio jasno do znanja da su Prvi demokratski izbori, referendum o samostalnosti Hrvatske, kao i Domovinski rat vrlo relativne vrijednosti, čija je redefinicija do uništenja odavno započeta. Točno sukladno izjavi Douglasa Hourda, britanskog ministra vanjskih poslova nakon priznanja Republike Hrvatske, da je priznanje samo moralna satisfakcija, koja nema nikakav praktični sadržaj i da će se to lako promjeniti u neposrednoj budućnosti!

Počevši od vanjske politike regionalne suradnje, koju je utemeljio Ivica Račan u lipnju 1991. godine tražeči pravo na udruživanje s državama bivše SFRJ kad se steknu uvjeti za to, zbog čega je napustio Sabor bježeći od isključive samostalnosti Republike Hrvatske, Milanovićeva koalicija i svi njeni sateliti nastoje poništiti volju hrvatskoga naroda na referendumu. Ta politika se provlačila kroz sva ministarstva, pa čak i kroz Ministarstvo branitelja pod kišobranom EU programa, svrstavanja Republike Hrvatske u neslužbenu, a vrlo živu i praktičnu asocijaciju „Zapadni Balkan“ čiji summit smo imali čak i u Dubrovniku, do čitavoga niza međunarodnih, što javnih, što manje javnih koordinacija, neformalnih institucija, tijela, sporazuma, koji su praktično potpuno usmjerili Hrvatsku, pogotovo nakon stupanja u članstvo EU, prema novom neojugoslavenskom savezu.

Samo slijepci ne vide tu konzistentnost, čije institucionalne i političke integracijske niti nikada nisu prestale funkcionirati.

Današnja regionalna politika je vraćanje na Račanov politički program

Nije li to na zaobilazan način kršenje odluke hrvatskoga naroda s Referenduma iz 1991. godine, te kršenje odredbi hrvatskoga Ustava, kojim je isključivo zabranjeno svako udruživanje s državama bivše SFRJ?

Jasno da jest, jer nikada, čak i u vrijeme najtežih sukoba u Hrvatskoj, zatim BiH, za vrijeme najprljavije agresije i zločina Srbije protiv ove dvije zemlje i nesrpskih naroda, u Londonu prije svega, ali ni u Zagrebu, nisu nestali planovi o ponovnom sjedinjavanju novonastalih država ispod zajedničke interesne sfere kontrolirane iz Beograda.

Zbog izričitog odbijanja svakog razgovora o tim planovima Tuđman je bio pod međunarodnim pritiskom, a ne zato jer je bio diktator, autokrat ili čak zločinac, kako su godinama histerično ponavljali „detuđmanizatori“.

Koje dakle političke naznake, koje riječi i koji politički programi iz redova tadašnjeg Saveza komunista, današnje koalicije SDP-a i surogat strančica, ukazuju na to da je ovo danas vrijeme, prostor i društveno-politička realnost gotovo identična ondašnjoj iz 1990. godine?

Tri poruke, tri rečenice, tri istupa

Milanović je već u noći prvog velikog poraza, kojim je hrvatski narod najavio otpor i buđenje, suočen s pobjedom Kolinde Grabar Kitarović izgovorio zloćudno i istodobno mobilizirajuće svojim snagama – Mi ili oni!

Više puta je ta dvojba istaknuta, sve ogorčenije i oštrije, kako su se približavali parlamentarni izbori, a rezultati Vlade bili sve razorniji.

Zatim je slijedio usklik – Nema povratka na staro. Već sam pisao da ta zastrašujuća politička sintagma, koju je iz sjećanja hrvatskoga naroda posve izbrisao medijski menadžment i višegodišnje ispiranje mozgova i proizvodnja zaborava kako bi rekao Miroslav Tuđman, bila programski poziv KPJ na uništenje svega humanog, civilizacijskog, hrvatskog i katoličkog u hrvatskom narodu, dovoljno zvoni na uzbunu i oprez.

Makar i iz usta Zorana Milanovića, čovjeka kojega su čak i medijski najbliži suradnici nastojali prikazati spontanim, pomalo neodgovornim, aljkavim i u biti bezopasnim tipom, koji smije biti i nesposoban, ali nije proračunat i zao. Utoliko više ta slika zvoni na uzbunu.

Koliko se god gotovo u potpunosti nametnula javna percepcija Zorana Milanovića takvim, sklonim retoričkim propustima bez planiranih dubljih značenja, mislim da je ta percepcija jedna od najopasnijih zabluda.

Kako se pod krinkom nebitnosti kriju vrlo opasne namjere?

Prije svega, netko tko je prošao kadrovski labirint SDP-a i postao suvereni gospodar te stranke, nije budala, niti je nepromišljen čovjek. Da je Milanović samo nepromišljen, za vrijeme mandata njegove Vlade uradio bi bar simbolično, nešto što ne bi bilo na matrici Račanovih „opasnih namjera“ i svega viđenog nakon toga.

U njegovom slučaju nije bilo takve političke pogreške.

Ako se na tu sliku doda njegovo navodno novo domoljublje, pozivanje na Tuđmana i Domovinski rat u jeku predizborne kampanje i tijekom ove godine, poruka kako nema povratka na staro ispada sasvim benigna, da ne kažem prihvatljiva.

A je li?

Može li „Sieg Heil“ biti benigna šala Židovima?

Može li Židovima u bilo kojim okolnostima usklik „Sieg Heil“ biti benigan, može li Amerikancu u New Yorku biti benigan mudžahedin koji izvodi performans o rušenju Tornjeva, može li Armencu biti benigna turska šala o istrebljenju, makar i zečeva, može li Albancu na Kosovu, Hrvatu u Vukovaru ili Bošnjaku u Srebrenici biti šaljivo bilo što iz Beograda ili u konačnici, zašto nije benigno i šaljivo Thompsonovo „Za dom spremni“?

Jasno je da nitko ozbiljan i odgovoran ne propušta kazniti bilo kakvu aluziju na najteže žrtve svoga naroda. Izuzev Milanovićeve vlade, koja to potiče svim raspoloživim sredstvima, politikama i zakonima prema hrvatskom narodu, takve Vlade i države u svijetu – nema.

U tom kontekstu treba razmatrati pitanja s početka teksta.

Dakle, je li realno očekivati novi i epohalni plebiscit hrvatskoga naroda na predstojećim izborima?

Razlozi za to postoje, potpuno istovjetni onima iz 1990. i 1991., a opasnosti su izravno oslonjene na tadašnju matricu o „stranci opasnih namjera“, koja je bila nositelj tadašnje ideje državnosti hrvatskoga naroda.

Je li moguć plebiscit protiv SDP-a na predstojećim izborima?

Usprkos svim golemim pogreškama koje pritiskaju, u nacionalnoj percepciji, današnji HDZ, oni su uz sve ostale političke inicijative konzervativne Hrvatske, bolje rečeno one s druge strane Milanovićeve rijeke i njenih pritoka, trenutno jedina realna prepreka uništenju hrvatske državnosti. Bar privremeno, što je u presudnim trenucima važno.

Poklič „mi“ ili „oni“, nakon njega zloćudni antihrvatski „Sieg Heil“ u formi – „Nema povratka na staro“, uz Stanimirovićevu programsku objavu cilja da će Srbi postati „politički narod“ u Hrvatskoj, duboko su osmišljen politički program i ubitačna strategija koja se danas javno promovira, iako je na djelu što tajno, što otvoreno, koliko je stara i suvremena Hrvatska.

Ako već HDZ danas nema snage, a pitanje je ima li i volje, iskoračiti na državnički put pokojnoga predsjednika Tuđmana, pa povesti naciju u novi epohalni iskorak nakon stvaranja i obrane države, činjenica je da poruke koje dolaze od nasljednika pogroma hrvatskoga naroda iz 1945. godine, onih iz 1991. godine i njihovih naknadno razvijenih satelita u hrvatskom društvu, pozivaju egzistencijalno na plebiscit protiv tih ciljeva.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s ... uce-849497

[EdgarFranjul]

LOŠ I NEODRŽIV IZBORNI SUSTAV U HRVATSKOJ

Željko Sakić: Bismo li došli u ovakvu situaciju da imamo bolji izborni zakon?

Iako se prije početka kampanje u medijima isticalo kako je jedan preferencijski glas, koji je uveden za ove parlamentarne izbore veliki pomak k demokratizaciji izbornog sustava, izborni rezultati su pokazali, kako to baš i nije tako.

Ne računajući nositelje lista u svim izbornim jedinicama, prema sadašnjem rješenju od najmanje 10 posto glasova koje je dobila lista s koje ulazi kandidat s preferencijskim glasom, nakon ovih izbora u Sabor je ušlo svega nekoliko kandidata.

Od svih imena svakako je najpoznatije ono čelnika Mosta Bože Petrova.

Petrov je u 10. izbornoj jedinici bio na posljednjem, 14. mjestu, ali je zato dobio 59,70 posto preferencijskih glasova. Zahvaljujući preferencijskim glasovima u Hrvatski sabor ulazi i dosadašnja ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak Taritaš koja je na listi koalicije Hrvatska raste u 2. izbornoj jedinici bila na osmom mjestu i osvojila 10,91 posto preferencijskih glasova.

Na isti način u Sabor je ušao i župan Varaždinske županije Predrag Štromar. S liste Domoljubne koalicije ušao je Stevo Culej, koji je bio na osmom mjestu u 5. izbornoj jedinici, Dražen Barišić, koji se nalazio na osmom mjestu u 6. izbornoj jedinici te Ivan Kirin, koji je na sedmom mjestu u 8. Izbornoj jedinici.

S liste iz dijaspore ušao je Željko Glasnović.

Dakle, ovim modelom dobili smo sedam zastupnika koje su preferencijski birali građani. Slaviti to kao veliki korak naprijed u Hrvatskom saboru s 151 zastupnikom je apsurdno.

Prijedlog UiO bio je uvođenje tri preferencijska glasa bez cenzusa, a koji sada, kako smo spomenuli, iznosi čak 10 posto. Protiv tog prijedloga su istovremeno i koordinirano na svaki način nastupili SDP i HDZ.

Podsjećamo, to su ove dvije stranke koje se sada ne mogu dogovoriti niti oko takozvane velike koalicije, kao što se nikada nisu mogle dogovoriti oko ničega.

Dakle, koliko bi više ljudi s preferencijske liste ušlo u Hrvatski sabor da je prihvaćena inicijativa UiO? Teško je davati precizne prosudbe, ali taj bi broj bio višestruko veći, kao što bi i višestruko veća bila izražena volja birača u Saboru.

A to bi značilo i daleko manji utjecaj vodstva stranaka i njihovu unutarnju demokratizaciju, o čemu sada ne može biti niti riječi.

Visoki izborni prag od pet posto – model za izborni inženjering


Kao što je poznato izborni prag prema važećim zakonima iznosi pet posto. To je na ovim izborima dovelo do toga da je čak 283.717 glasova ostalo ispod praga od pet posto, i prema D’Hondtovoj metodi raspodjele pripao je onima koji su prešli prag.

Dakle onim strankama za koje 283.717 glasača uopće nije glasalo. Takvim načinom osim izbornog inženjeringa direktno se izigrava volja velikog broja birača. Ne treba niti napominjati kako je takvo rješenje izrazito nepošteno.

Da se prihvatio prijedlog UiO o pragu od tri posto broj birača čiji bi glasovi bili dodijeljeni nekoj drugoj opciji bio bi drastično manji. A osobito kada se poveže s trećim ključnim zahtjevom UiO – „Bez predizbornih koalicija!“

Na ovim parlamentarnim izborima u 10 izbornih jedinica bilo je ukupno registrirano 3.560.611 birača, a glasovalo je njih 2.235.617. Važećih glasova bilo je 2.196.648, a nevažećih 43.050.

Predizborne koalicije

U Sabor ulazi 17 stranaka, no samostalno samo njih 5. Preostalih 12 stranaka svrstano je u dva bloka HDZ-a i SDP-a, pa je nemoguće odrediti koliku stvarnu potporu imaju te stranke, osobito nakon što preuzmu više od 10 posto glasova birača koji su glasali za stranke koje nisu prešle sadašnji izborni prag.

Ovakvim načinom političke trgovine širom se otvaraju vrata političkom klijentelizmu i korupciji, te onim što se u posljednje vrijeme naziva „trgovinom utjecajem“.

Da se prihvatio prijedlog UiO o zabrani predizbornog koaliranja, velika većina ovih stranaka nikada ne bi ušla u parlament, jer objektivno niti s pragom od tri posto, oni ne bi mogli skupiti dovoljan broj glasova. Umjesto ovako „uređenog“ modela, u Sabor bi ušle nove stranke ili pojedinačne liste, pa bi proces demokratizacije hrvatskoga društva napokon, istinski mogao započeti.

Zastupnici manjina

Na koncu valja istaknuti još jednu nelogičnu stranu ovakvog Zakona o kojoj osobno imam potrebe napisati nekoliko riječi.

Kao što je poznato, u Hrvatskoj manjine imaju pravo na čak osam zastupnika u Saboru. Od toga tri je praktično osigurano za pripadnike srpske manjine. U zemlji koja ima oko 240 000 pripadnika manjina to je gotovo nevjerojatna činjenica.

Kojom logikom Hrvati u dijaspori kojih ima najmanje 2,5 milijuna onda imaju pravo na svega tri glasa? Trebam li podsjećati kako Hrvati u Sloveniji uopće nisu priznati kao nacionalna manjina, a u Italiji također neće biti priznati, nikada.

Kao dobra ilustracija onoga što kanim reći poslužio mi je Jumbo plakat zastupnika talijanske nacionalne manjine Furia Radina ispisan samo na talijanskom jeziku i samo s talijanskom zastavom. Niti jedne riječi na hrvatskom jeziku!

Takvo ponašanje manjinskog zastupnika u bilo kojoj suverenoj državi naišlo bi na osudu većine društveno relevantnih osoba i organizacija.

No, u Hrvatskoj je zasigurno jedan od razloga gromoglasne šutnje i taj, što s 8 mjesta u parlamentu, manjinski zastupnici često pa i upravo sada, imaju presudnu ulogu u tome koja će politička opcija doći na vlast.

To je u potpunoj suprotnosti s demokratskim standardima, jer je posve nevjerojatno da manjina određuje većinskom narodu koja će stranka ili blok voditi zemlju. Sve navedeno dovoljno argumentira koliko je izborni Zakon u Hrvatskoj loš i neodrživ.

http://narod.hr/hrvatska/zeljko-sakic-b ... orni-zakon

[EdgarFranjul]

Željko Sakić: Teror u Parizu otrijeznio je Francusku. Je li to kraj Milanovićeve bezbrižne politike?


Paradoksalno, tijekom Francuske revolucije iz 1789.g. osim opće poznatih činjenica prvi put se pojavio izraz teror, kako bi se opisalo opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe.


Petak, 13. studeni 2015. ostati će zapisan u francuskoj povijesti kao dan kada je zemlja doživjela najgori teroristički napad od Drugog svjetskog rata. Nešto iza 22 sata, u petak navečer kada su pariške ulice prepune ljudi, teroristi ISIL-a su napali. Cilj je bio jasan. Ubiti što više nevinih civila, iako su napadom nedaleko od nogometnog stadiona ‘Stade de France’, gdje se u tom trenutku nalazio francuski predsjednik, koji je hitno evakuiran, zapravo pokazali kako se radi o vrlo dobro koordiniranom i osmišljenom terorističkom napadu. Osam napadača, od kojih su se sedmoro raznijeli eksplozivom, a jedan ubijen izveli su istovremene napade na šest lokacija. Napadači su upali u koncertnu dvoranu Bataclan tijekom rasprodanog koncerta i samo ondje ubili više od 100 ljudi. Ostale su žrtve iz samoubilačke eksplozije izvedene pokraj restorana McDonaldsa blizu stadiona Stade de France i iz nekoliko oružanih napada na pariške restorane Le Carillon, Le Petit Cambodge (Mala Kambodža) i La Belle Equipe te na trgovački centar Les Halles u 10. i 11. četvrti. Izbor ciljeva pokazuje kako su željeli ubiti što više civila, a nitko od njih nije računao da će nakon ovog barbarskog čina preživjeti.

Iako se broj poginulih zbog masovnosti zločina i medijskog upravljanja ovom situacijom za sada procjenjuje na više od 150, izvjesno je kako će on rasti. Naime, više od 50 ljudi nalazi se u bolnicama u kritičnom stanju. Uobičajena je strategija da se, francuskoj javnosti i narodu koji se nalazi u šoku, postepeno otkriva razmjere ove tragedije, kako učinak terorističkog udara ne bio još pogubniji. Činjenica da su izazvani masovni šok i strah, kao i da su danas u Parizu otkazane sve javne priredbe, zatvorene škole, granice i uvedeno izvanredno stanje, te vojska poslana na ulice, dokazuje kako su teroristi ISIL-a ostvarili svoj primarni cilj.

Sada će se kao i uvijek postavljati pitanja da li je bilo moguće spriječiti ovakav napad? Objektivno, osam naoružanih i eksplozivom opasanih počinitelja jest relativno veliki broj terorista, a način na koji su izvršili zločin otkriva kako se radi o teroristima koji su za ovaj čin pomno pripremani izvan Francuske. Kada je u pitanju logistička potpora takvog napada, onda se može govoriti o propustima francuske tajne službe. Bilo je potrebno osigurati sredstva kojima je masakr počinjen, oružje i eksploziv, a u samoj organizaciji ovakvog napada sudjelovalo je višestruko više planera i pomagača. Međutim, poznato je kako se tisuće francuskih građana u Siriji borilo i bori na strani ISIL-a, što podrazumjeva uhodane kanale za prebacivanje ljudi iz i u Francusku. Toliki broj ljudi objektivno je vrlo teško nadzirati. Za očekivati je kako će francuske službe sigurnosti razotkriti mrežu pomagača i organizatora ovog zlodjela. Izlazak francuske vojske na ulice i zatvaranje granice neminovno nas vraća na odnos Hrvatske prema migrantskoj krizi i nadzoru granice, te terorističkim ugrozama.

Hrvatska bez straha

Hrvatska se prema nadzoru granice do sada pokazala kao krajnje “tolerantna”. Drugim riječima, osim što uopće nije nadzirala granice nekoliko mjeseci migrantske krize, svi se sjećamo izjave Ranka Ostojića koji je rekao je da se od migranata koje dolaze na teritoriju Hrvatske ne uzimaju otisci prstiju “jer ih to plaši”. Tako smo došli u situaciju da uopće nemamo kontrolu nad time tko prolazi našim teritorijem, niti ćemo to ikada moći potvrditi, jer otiske nemamo u bazi podataka, pa se u datom trenutku ne mogu usporediti, zbog identifikacije.


Uporno inzistiranje Vlade Zorana Milanovića na otvorenosti granica u svjetlu najnovijih događanja u Francuskoj, pokazuje zapanjujuću količinu bezbrižnosti. Dok je Mađarska već zatvorila granicu, to upravo čini i Slovenija, a pridružuje im se i Austrija, u Hrvatskoj kao da nisu svijesni stvarnosti. Na europskim granicama Schengenski režim praktično ne postoji, a kontrole i vojsku na granicu šalju i države poput Švedske. U tom kontekstu uporno zastupati stav kako su svi koji poduzimaju ove mjere u krivu, a jedino Vlada Zorana Milanovića u pravu, naprosto je nevjerojatno neshvaćanje situacije.

Situacija u svijetu je izuzetno složena. Na djelu je ponovna preraspodjela moći i utjecaja na kojima inzistiraju zemlje koje su u poslijednih 50 godina postale ekonomske sile, što ne prati odgovarajući politički utjecaj. Na scenu se ponovno vratila Rusija. Turska sa svojom geostrateškom politikom poznatom kao “Neoosmanizam”, računa na područje bivše države osobito spram BiH. Na pragu ulaska u NATO nalazi se Crna Gora, a Rusija to nastoji spriječiti. Talijanski irdentizam nikada nije prestao djelovati.Prelamanje svjetskih silnica niti na koji način se ne reflektira na sigurnosnu politiku Hrvatske.
Kada bi bilo drugačije vjerovatno ne bi bilo moguće da je Hrvatska uspostavila demilitariziranu zonu od Umaga pa do Karlovca. Na tom području izuzev simboličnih snaga u Delnicama i Slunju, Hrvatska nema niti jednog vojnika. Takvo što nije učinila niti jedna država EU. Opet Vlada Zorana Milanovića ima drugačiji pristup od svih ostalih. Ukidanjem obvezatnog vojnog roka, i praktičnom simboličnom pričuvom, te zrakoplovstvom I mornaricom u katastrofalnom stanju, Hrvatska se ponaša kao da se u njenom najbližem okružju ne događaju procesi koji će promjeniti sliku svijeta u 21. stoljeću. Pri tome akteri neće birati sredstva da bi postigli svoje ciljeve, a Hrvatska se prema svemu postavila u situaciju u kojoj se nalazi i spram migrantske krize.Ovisi o moći i dobroj volji drugih. Uvijek kada smo se u povijesti nalazili u takvoj situaciji narod i država završavala je tragično.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/eu/zeljko-sakic-inzisti ... zbriznosti

[EdgarFranjul]

Sjećate li se ovog čovjeka? General je Hrvatske vojske! Ratni pobjednik!

slobodan-praljak-660x330.jpg (53.6 KiB) Viewed 5088 times

Studeni 26, 2015

Slobodan Praljak već se 11 godina nalazi u pritvorskoj ćeliji Suda u Haagu. Zajedno s njim su još petorica Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.


Piše: Marko Jurič

Prije dvije godine su na prvostupanjskoj presudi proglašeni krivima za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu kojeg su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko. Osuđeni su na kazne od 10 do 25 godina.

Prije dvije godine su uložili žalbe i konačna se presuda očekivala sredinom 2017. godine. Međutim prije mjesec dana je sudac Carmel Agius imenovan za predsjednika Suda u Haagu. Na toj je poziciji naslijedio Theodora Merona. Uz to je Agius imenovan i za predsjednika Žalbenog vijeća u slučaju Prlić i ostali.

To ne bi bio nikakav problem da sada zbog tog imenovanja žalbeni postupak nije vraćen početak.

Naime, novi sudac, a sada i predsjedavajući Žalbenog vijeća mora ući u predmet, što znači kako sve ide iz početka, a to znači bar još četiri godine. Dakle umjesto očekivane 2017. sada je kao godina presude najavljena 2019. Sucima se ne žuri, jer nikada, ni na jednom sudu neće imati plaće, uvjete rada i ostale beneficije kakve imaju na Sudu u Haagu. Čemu se Praljak i ostali više mogu nadati? Oslobađajućoj presudi? Ona će za njih značiti petnaest godina zatvora.

Beskrajno je sramotno ponašanje svih hrvatskih vlasti u zadnjih deset godina prema tim ljudima. Ispada kao da su oni vodili neki svoj privatni rat. Činjenica što se ne sudi samo njima, nego i vodstvu hrvatske države iz devedesetih godina kao da nikoga ne zanima.

U slučaju osuđujuće presude moguć je niz teških političkih i materijalnih posljedica za Hrvatsku. Kako razumjeti da to hrvatske vlasti ne brine, nego su umjesto toga još i na razne načine opstruirale obrane optuženih. Od toga da su im skupo naplaćivali fotokopiranje arhivskih dokumenata, knjige koje je Praljak objavljivao su proglašavane šundom i oporezivane po višoj stopi, čak su krivotvorili i njegov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud, nego on sam. Praljak i ostali bi vjerojatno bolje prošli da su se za pomoć obratili vlastima u Beogradu ili Sarajevu.

I na kraju, ovu vijest o promjeni predsjednika Suda sa svim posljedicama po optužene Hrvate nije objavio ni jedan važniji hrvatski medij.

O tempora o mores. Kakvu li ćemo zlu kob navući na sebe ako dozvolimo događanje ovakvih sramotnih, izdajničkih čina?

Marko Jurić/Foto:
hercegvoina.info

http://www.maxportal.hr/sjecate-li-se-o ... pobjednik/

[EdgarFranjul]

Cijela povijest stvaranja RH je velika udbaška laž: Iskoristili su nas, odbacili i stavili svoje ljude

28. studenoga 2015. Fran Podoreški Politika

”Oni i danas vladaju, u svim su porama društva, bilo da je riječ o politici, bankarskom sektoru, pravosuđu, policiji, vojski. Sve bivši UDBA-ši i njihova djeca. Uništili su nam vjeru, jer smo dobili državu, ali po njihovoj mjeri. Oni je vode. A mi, običan narod, smo u svemu tome nebitni”, ističe osnivač Prvog hrvatskog redarstvenika i ključni svjedok na suđenju Perkoviću i Mustaču

Nakon što smo ekskluzivno objavili tekst o svjedočenju Ivana Krmpotića na suđenju u Minhenu i potom prenijeli komentar njegove kćeri s facebook stranice Živoga zida, javili su nam se brojni redarstvenici, koje je upravo Ivan Krmpotić primio u službu. Iako smo pokušali u nekoliko navrata doći do gospodina Krmpotića kako bi dobili više informacija o njegovom svjedočenju protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, odbio je davati bilo kakve izjave na tu temu. UDBA mu je, potvrdio nam je, uništila život, ne samo njemu već i njegovoj djeci, a on je u poznim godinama bio prisiljen bježati iz vlastite zemlje u strahu za svoj život. U vrlo kratkom razdoblju prije i poslije njegova svjedočenja obje su mu kćeri dobile otkaz, a on se nalazi u svojevrsnom kućnom pritvoru, jer na pomoć policije i institucija ove zemlje ne može računati. Ipak, pristao je ekskluzivno za portal Promise.hr dati intervju o stvaranju hrvatske države i prikupljanju prvih redarstvenih snaga.

Prije svega hvala Vam što ste nas primili na razgovor. Možete li nam objasniti koja je bila Vaša uloga u prvim danima stvaranja hrvatske države? Naime, službeno o Vama ne možemo gotovo ništa doznati?

”To me ne čudi, jer su povijest ove države krojili upravo ti isti UDBA-ši protiv koji sam svjedočio na suđenju u Minehnu, na čelu s Josipom Manolićem. Ispred pobjedničke stranke HDZ-a, imenovan sam za zamjenika ministra, odnosno rukovodioca Službe državne sigurnosti, tadašnje Socijalističke republike Hrvatske. I 23. svibnja 1990. godine preuzeo sam tu službu u današnjem Mministarstvu unutarnjih poslova, a ispred HDZ-a su bili, osim mene, Josip Manolić i ministar, pokojni Josip Boljkovac. A ispred tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova bio je ministar, pokojni Vilim Mulc, Josip Perković, koji je mijenjao zamjenika Zdravka Mustača koji je bio šef savezne službe državne sigurnosti SR Jugoslavije, sa sjedištem u Beogradu. Osim navedenih, bilo je tu još ljudi, njihovih imena se ne sjećam. Kao imenovana osoba bio sam glavni rukovoditelj osiguranja svehrvatskoga dana 30. svibnja 1990. godine, koji se održao u Saboru. Bez obzira na kratkoću vremena, nikakvu stručnu, ni bilo kakvu drugu pomoć nisam dobio od tadašnjeg rukovodstva RSUP-a. I danas sam jako sretan i zadovoljan što se nije dogodila nikakva incidentna situacija vezano za održavanje svehrvatskoga dana, iako je bio organiziran pokušaj ubojstva Tuđmana na Jarunskom jezeru, na proslavi koja se dogodila u noćnim satima, od srpske strane.”

Zanimljivo je da niste dugo obnašali funkciju šefa SDS-a. Zašto?

”Uspoređujući sadašnju situaciju i prijašnju, otprilike su identične. I ja, kao politički uznik 1971. godine, posebno kontroliran od Mustača i Perkovića, nisam imao velike izglede da zadržim tu funkciju zamjenika ministra, odnosno šefa Službe državne sigurnosti. Glavni pomagač tadašnjoj službi bio je čovjek po imenu Josip Manolić, koji je i bio glavni i odgovorni da me se smijeni. Manolić mi je rekao na Trgu Svetoga Marka 31. svibnja 1990. Godine: ”Znaš, ti nisi naš“, na što sam ga ja priupitao – Joža, što ti to znači? Pa do sada smo vrlo dobro surađivali. Na to mi je on rekao da sam se ja ogriješio o Tita i partiju, i s obzirom na usložnjenu situaciju, predsjednik Tuđman mi je u razgovoru koji je trajao skoro sat vremena, objasnio da je glavni razlog moje smjene činjenica da me ne podržava njemačko rukovodstvo na čelu s gospodom Kohlom i Kinkelom, a potonji je bio u međuvremenu šef obavještajne službe SR Njemačke, a tada je bio ministar vanjskih poslova. Ja sam to obrazloženje Tuđmana prihvatio, jer je prioritet bilo stvaranje hrvatske drzžave. Nije bilo nikakve svađe ni razmirica, iako nisam shvaćao tada, da se krenulo polako u rješavanje hrvatskih kadrova među ljudima koji su stvarali hrvatsku državu. Ali tko je onda o tome mislio? Ideja da ćemo imati državu, bila je najvažnija.”

Koju dužnost ste potom preuzeli?

”Od predsjednika Tuđmana sam dobio vrlo značajan zadatak da osnujem redarstvene snage današnje Republike Hrvatske, koja tada nije imala ni svoju vojsku ni svoju policiju. Povijesna je činjenica kako je jedan dio kadrova u tadašnjoj policiji bio solidaran i prihvatio HDZ i predsjednika Tuđmana i njegovu politiku. Što je vrijeme dalje odmicalo, ministar Boljkovac potpisao je zahtjeve za mirovinu svim onim Hrvatima pravoslavne vjeroispovjesti koji su ispunili, po tadašnjem zakonu, uvjet da su na radnom mjestu 10 i više godina kao ovlaštene službene osobe s pravom na mirovinu. To vam u prijevodu znači da su svi oni koji se nisu slagali sa stvaranjem hrvatske države mogli otići u mirovinu. Većina ih je to napravila i potom prešla na suprotnu stranu. Među inima i Mile Martić, koji je bio moj učenik u Valbandonu. Tada je nastao naprosto jedan vakum. Policija nije mogla pružiti usluge, poput čuvanja važnih ljudi i objekata, te sam počeo s prikupljanjem ljudstva, po naređenju i odobrenju pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Prvo prikupljanje krenulo je 16. srpnja 1990. godine.”

Kako je to točno izgledalo?


”Prikupljanje mladića obavljalo se preko podružnica pobjedničke stranke HDZ-a, diljem cijele Hrvatske i u inozemstvu. Nije samo HDZ predlagao ljude. I druge stranke su se aktivno uključile u slanje mladića iz svojih redova. Tako je prvi poginuli hrvatski branitelj, Josip Jović, bio član stranke pokojne Savke Dabčević Kučar. Pravo kandidiranja i prikupljanja mladića imali su svi, sukladno tadašnjem zakonu o organima unutrašnjih poslova, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Glavni kriterij je bio da su služili JNA, da imaju srednju stručnu spremu i da nisu stariji od 28 godina. Svi oni koji su se javili, prošli su kroz specijalistički zdravstveni pregled putem Doma zdravlja MUP-a u Šarengradskoj u Zagrebu. Javilo se oko tri i pol tisuće ljude, od kojih je izdvojeno 1648, koji su započeli s obukom 5. kolovoza 1990. godine. Tečaj sam nazvao Prvi hrvatski redarstvenik, a kao da mi je dragi Bog rekao šta ih sve čeka, odlučio sam da počnemo obuku upravo na Dan Snježne Gospe, najveći blagdan u Krivom Putu, mjestu u kojem sam rođen. Osnovao sam i Udrugu prvi hrvatski redarstvenik, kako bi im pomogao u realiziranju njihovih životinih problema. Izabran sam za prvog predsjednika.’

Možete li pobliže objasniti kako je izgledao tečaj?

”Tečaj je ustrojen po važećim zakonima tadašnje Socijalističke republike Hrvatske i SFRJ. A to znači, da su formacijski postojale brigade, bataljon, četa, vod i desetina. Tečaj je imao dva bataljona, sveukupno 17 četa. 16 četa je bilo locirano u današnjoj Svetošimunskoj Policijskoj akademiji, a jedna je četa bila locirana u Rakitju. Naime, navedeni broj ljudstva mogao je imati tri bataljona, ali nije bilo tada rukovodnog kadra jer većina profesora i odgajatelja u tadašnjoj policijskoj akademiji odbila je pristupiti ustroju i obuci kadrova, govoreći da je to tečaj ustaša. No, sada beru saborske mirovine i veliki su domoljubi hrvatskoga naroda.”

Na koga točno mislite?

”Mislim na Dragana Hinića, on je otišao u Sabor i imao saborsku mirovinu, a bio je profesor kaznenog prava, a odbio je učiti ‘ustaše”.

Tko su bili sve predavači?

”Među inima, predavači su bili Mladen Markač, nastavnik tjelesnoga odgoja, Josip Lucić, također nastavnik tjelesnog odgoja, dok su komandiri bataljona bili Tomo Radičević i Ivan Gabrić. Ja sam im bio šef i odabrao sam ih za taj posao. Tečaj je imao za cilj da obuka traje vrlo kratko, jer je politička situacija diktirala da što prije prikupljeni mladići budu raspoređeni diljem Hrvatske na takozvana ugrožena područja, i to u grupama od najmanje 30 ljudi. Takav ustroj i trajanje tečaja je odobren na kolegiju, međutim, nije izvršena realizacija dogovorenog, kako sam ja to zamislio, pa se na ugrožena područja šalju skupine od dva, tri, najviše 10 ljudi. Odmah se pokazalo da je njihov dolazak bio vrlo vrlo simboličan.”

Jeste li što poduzeli s tim u vezi?

”Na moje primjedbe, koje sam uputio zbog takvog načina raspoređivanja ljudstva – jer sam bio svjestan da ljude šaljemo u sigurnu smrt – razrješen sam dužnosti i ostavljen u kabinetu ministra. Radio sam minorne poslove. Upravo 17. kolovoza događa se incidentno stanje u Kninu i šalju se dva MUP-ova helikoptera da riješe incidente, s čime se ja u potpunosti ne slažem. Tada dolazi do verbalnog obračuna između mene i predsjednika Tuđmana. Rezultat je bio da su MIG-ovi JNA vratili hrvatske policijske helikoptere u luku Pleso, jer su se digli u zrak bez odobrenja službe JNA, koja je tada čuvala hrvatsko nebo. Tom prilikom se vidjelo i da je rasulo u JNA, te je bila sreća da su ih vratili. Mogli su ih preusmjeriti za Bosnu, u Banja Luku i više ih nikad ne bi vidjeli. Osim takvog incidentnog stanja, dogadađa se i trvenje na Baniji, o kojem nitko ne govori, a onda nastaje i krvavi Uskrs te pogibelj Josipa Jovića. Imali smo i sreće da nismo više stradali, jer sam raspolagao s informacijama, s kojima je raspolagao i predsjednik Tuđman, da je akcija krvavi Uskrs unaprijed dogovorena.”


Možete li pojasniti zbog čega ste osnovali Udrugu prvi hrvatski redarstvenik i kako ste nastojali pomoći svojim učenicima?

”Dolazili su mi u Zagreb, kod mene doma, bez posla, bez novaca, gladni, i molili su za pomoć. Nisam znao kako da im pomognem, na koji način da ih se organizira, pa sam shvatio da jedino putem Udruge mogu nešto napraviti za njih. Bilo je veličanstvno. Tada sam ih zadnji puta vidio na jednom mjestu u restoranu Globus na Velesajmu, moje sokolove.”

Što se kasnije dogodilo s Udrugom?

Kada je 1995. godine oslobođen Knin u akciji Oluja, meni su donijeli cirka 15 tisuća potvrda, da potpišem da su to sudionici prvih hrvatskih redarstvenih snaga. To sam odbio učiniti. Naime, potpisao sam samo one koje imam na vlastitom spisku, kojega imam i dan danas. Tada, po nalogu tadašnjeg ministra Jarnjaka i njegova zamjenika Gledeca, a u režiji gospodina Vladimira Fabera, saziva se izvanredni Sabor Udruge, bez moga znanja i odobrenja, na kojem me smjenjuju s mjesta predsjednika i imenuju novog predsjednika, Nenada Zovaka. Bio je to obostrani dogovor HDZ-a i SDP-a. Mene su isključili iz Udruge. Ne samo oduzimanjem predsjedničkog statusa, nego i kao člana Udruge uopće. Tada kreću makinacije s popisom redarstvenika. Danas ih ima više od 15 tisuća, koji uživaju brojne povlastice ove zemlje, a još uvijek postoje istinski redarstvenici koji nisu ostvarili svoja prava – kako na mirovinu, tako ni na posao. Jednostavno su izigrani i odbačeni. Na proslavi Tigrova, ove godine, generali Josip Lucić i Tomo Medved u emisiji Veterani mira, tako mrtvo-hladno kažu da začetak Tigrova nije bio Prvi hrvatski redarstvenik, već da se radi o pričuvnoj postrojbi tadašnjega MUP-a. To je rezultat sustavnog razbijanja redarstvenih snaga, jer ja sam te dečke prikupljao kako bi polako zamijenjivao tadašnje kadrove, prije svega srpske, unutar policije i vojske.

Kažete da ih danas ima više od 15 tisuća. Pa to je 13 tisuća više od originalne brojke?

”Iskreno, ne znam više koliko ih danas ima. Mislim da ih ima i više od toga, to vam ni jedan ministar nije htio revidirati. A pisao sam svima, od Kosorice pa do Matića. Nitko neće dirati u to. Ne znam zašto. I postorija – koju sam osigurao za sjedište Udruge u Zagrebu u Ozaljskoj ulici – više nije u posjedu Udruge Prvi hrvatski redarstvenik, već je u njoj sada neka sportska Udruga. Sve u režiji sadašnjeg predsjednika Udruge – gospodina Lončara, koji nije na popisu Prvih hrvatskih redarstvenika.”

Kakav je osjećaj danas, s odmakom od 25 godina, kada gledate sve ovo?

”Najtužnije mi je od svega kada gledam proslavu parade Hrvatske vojske da tamo nema prvog ešalona Prvih hrvatskih redarstvenika, jer iz tog ljudstva – koje broji cirka 3 tisuće ljudi – nastala je današnja junačka i herojska specijalna jedinica Lučko, nastali su prvi Tigrovi, a sve je to moguće vidjeti uspoređujući spiskove tih postrojbi i spiskove prvih hrvatskih redarstvenih snaga. Naziv redarstvene snage dobile su po povijesti, jer Hrvatska je trebala osim čuvanja javnog reda i mira čuvati i opću sigurnost, to jest, hrvatske granice. Takve snage imaju današnja Italija, Austrija i druge jzemlje. Željeli smo stvoriti hrvatsku policiju, koja to tada nije bila, a ti su ljudi trebali biti istinski heroji ove zemlje. Biti ponos našeg naroda. No, danas su na marginama društva. Mojom smjenom, više im nitko nije mogao pomoći, jer su poslove organizacije i prikupljanja ljudi preuzeli provjereni kadrovi, prije svega kadrovi iz tadašnjeg sustava i UDBE. Sve je to odobravao Manolić, posebno pazeći da se netko od „naših“ ne provuče u te redove, jer imati tako velik broj ljudi u svojim rukama, koje ne možeš kontrolirati, može biti vrlo opasno.”

Kada govorimo o povijesti stvaranja ove države, i tu ima mnogo nejasnoća i nepoznanica?

”Pa, kada su povijest ovog naroda pisali oni koji ovu zemlju nisu ni htjeli! Oni su se samo preko noći presvukli i postali Hrvati. Kad sam vidio Perkovića, na sastanku primopredaje službe, smučilo mi se. Govorimo o čovjeku koji je tada bio zadužen za likvidacije Hrvata! Danas shvaćam da su nas sve iskoristili. Ponajprije Manolić, kako bi stvorili državu, a onda nas odbacili i postavili svoje ljude na ključna mjesta u zemlji. Oni vam i dan danas vladaju, u svim su porama društva, bilo da je riječ o politici, bankarskom sektoru, pravosuđu, policiji, vojski. Pogledajte, sve bivši UDBA-ši i njihova djeca. Podijelili su ovu zemlju, a sve zbog toga jer nismo donijeli Zakon o lustraciji, koji bi im onemogućio društveni i politički rad, kao što je to slučaj s brojnim drugim zemljama istočnoga bloka.”

Mislite li da je moguće danas nešto promijeniti?

”Iskreno, ne. Previše je vremena prošlo i nemate više snagu ni inteligenciju da se tako nešto odradi. Ljudi su umorni i siti obećanja. Nema više onog pozitivnog naboja, kojeg se sjećam, i koji je bio prisutan kada smo stvarali ovu državu. Uništili su nam vjeru, jer smo dobili državu, ali po njihovoj mjeri. Oni je vode. A mi, običan narod, smo u svemu tome nebitni.

http://promise.hr/cijela-povijest-stvar ... oje-ljude/

[EdgarFranjul]

HRVATSKI BRANITELJ ŽESTOKO ODGOVORIO PUHOVSKOM: ‘Evo što imam za reći o tome da su branitelji institucijska poremećenost!’

Autor: A.Pranjić
Petak, 04. Prosinac 2015. u 09:42

''Njemu je smiješno što u Hrvatskoj postoje „branitelji“, a nije mu smiješno što u zemljama koje su bile agresor na Republiku Hrvatsku, poglavito u Srbiji, one koji su u vrijeme Domovinskog rata ubijali, protjerivali, pljačkali, palili i tome slično nazivaju četnicima ili borcima za otadžbinu. Rat za Hrvatsku je počeo još 1971., nastavljen je nakon smrti zločinca Josipa Broza Tita, a na bojnom polju vodio se od 1990. do 1996. godine. Neće nama razni puhovski držati lekcije, jesmo li mi branitelji ili veterani'', smatra ovaj branitelj.

Hrvatski branitelji i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) Mladen Pavković prokomentirao je izjave političkog analitičara Žarka Puhovskog. Navodi kako je Puhovski svojom izjavom uvrijedio sve branitelje. Osim toga, pita se kako ”takav analitičar i komentator, a u biti lažov, falsifikator i neznalica osnovnih povijesnih događanja uči studente?”.

”Nema neke značajnije tv-emisije na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), a da se sa svojim komentarima i analizama, od vremenske prognoze, potresa, valjanja po blatu, poljoprivrede, pa sve do političkih komentara ne pojavljuje jedan i jedini – Žarko Puhovski. Takvog majka rađa svakih stotinu godina. U sve se razumije.

Sada čitamo (Dnevno.hr, 2. prosinca 2015.) da je ovaj „analitički mutikaša“ među ostalim izjavio da je „Domovinski rat počeo tek 1991. godine, napadom na Osijek i Vukovar“, a da je „Balvan revolucija“ – loš vic! Također je naglasio da je rat 1991. bila kombinacija građanskog rata i jugoslavenske agresije. Zatim je dodao da je „najsmješnije da još postoje „branitelji“, pošto Hrvatsku ne treba braniti“, jer su to po njemu, – „mitske kategorije“. Puhovski je i zaključio da ostale zemlje imaju Ministarstvo veterana, a da je kod nas na djelu „institucijska poremećenost“.

Nakon svega ovoga malo tko može ostati ravnodušan. Pa, prvo pitanje glasi: zar takav analitičar i komentator, a u biti lažov, falsifikator i neznalica osnovnih povijesnih događanja uči studente? U vrijeme Brozove Jugoslavije, vjerujte, nije obavljao malu i veliku nuždu u medijima, a danas javno govori tako kao da ga je neki klinac pogodio praćkom u glavu!”, navodi Pavković.

”Čini se da previše čita srpsku, odnosno četničku literaturu, odnosno da je doktorirao kod Vojislava Šešelja (ne bi se iznenadili). Jugoslavija se raspala (na „papiru“) odmah nakon Brozove smrti, a u praksi je nije bilo od 1990. godine. Međutim, ona još uvijek postoji u glavama raznih pupovaca, pusića, mesića, manolića, josipovića i niz drugih pomozbog junaka među kojima se poglavito ističe, a tko drugi nego Žarko Puhovski. HRT ga sigurno ne bi toliko angažirao da ne laže i maže kako aga kaže. Njemu je smiješno što u Hrvatskoj postoje „branitelji“, a nije mu smiješno što u zemljama koje su bile agresor na Republiku Hrvatsku, poglavito u Srbiji, one koji su u vrijeme Domovinskog rata ubijali, protjerivali, pljačkali, palili i tome slično nazivaju četnicima ili borcima za otadžbinu. Rat za Hrvatsku je počeo još 1971., nastavljen je nakon smrti zločinca Josipa Broza Tita, a na bojnom polju vodio se od 1990. do 1996. godine. Neće nama razni puhovski držati lekcije, jesmo li mi branitelji ili veterani”, smatra ovaj branitelj.

”Hrvatski branitelji su vjerovali da im više nikada ti i takvi ne će pisati povijest, ali zahvaljujući i tome što se kod nas nije provela lustracija, što je veliki broj Udbaša bez ikakve provjere ubačen u sve pore društvenog i političkog života danas imamo to što imamo. Mrtvi se okreću u grobu. Onaj tko je bio hrvatski domoljub i branitelj uvijek će to i ostati, kao što će i tvor, inače mala, simpatična životinjica, uvijek smrdjeti, pa kako god da se opere. I jednog i drugog može se prepoznati na daljinu. (Čak i preko malih ekrana)”, zaključuje Mladen Pavković.


http://www.dnevno.hr/domovina/hrvatski- ... ost-865579

[EdgarFranjul]

N. Piskač: Partijska diverzija izbornoga gubitnika na zakonodavnu vlast


Objavljeno: 05. prosinca 2015.


Žvačemo gorke plodove politika trećejanuaraca

Na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga sabora izborni gubitnik, koalicija kriva za strjeloviti hrvatski pad koji je proglasila rastom, dopustio si je neviđeni luksuz i dao svoj prijedlog predsjednika! Nisam mogao vjerovati dok sam za volanom slušao radio prijenos sjednice. Samo uz pomoć Božju nisam napravio Sabor prva sjednicanekoliko prometnih nezgoda. Pa, kaj je ovo? Jesmo li mi Milanovićeva igračka i zar nema nikoga u ovoj državi da nas oslobodi Milanovićevih pubertetskih štosova?!

Partija lovi u mutnom

Partijski kandidat za predsjednika Sabora trebao je istoga trenutka kad je počela sjednica zatražiti stanku i objasniti partijskom činovniku, predsjedavajućem, da on s tih pedeset i pet partijskih potpisa jednostavno nema ništa! Da on ne prihvaća kandidaturu Partije. I da je kojim slučajem izabran dr. Podolnjak Partija bi od njega za mjesec dana napravila krpenoga lutka, kakvih smo se nagledali u proteklim mandatima.


Sjeća li se još itko nekog predsjednika Hrvatskoga sabora koji je u proteklih petnaest godina imao težinu, stav, dignitet, dostojanstvo? Tomčić? Bebić? Leko? Predsjednici Sabora imali su jaču težinu kad smo bili u polupredsjedničkom sustavu negoli danas kad smo navodno u parlamentarnom u kojemu parlamentarne stranke miniraju parlament, a to znači da ruše politički sustav i stabilnost države.


Postavlja se pitanje zašto je Partija uputila prijedlog svojega predsjednika Sabora u okolnostima kad je izgubila izbore? Držim da je to zbog toga što je htjela minirati konstituirajuću sjednicu i nastaviti vladati s tehničkom vladom onako kako je vladala cijeli protekli mandat u kojemu je Hrvatska padala a narod iseljavao. Zato što u postizborju želi loviti u mutnom, budući da je izgubila izbore.

Što je Mostu minimum, a što maksimum?

Što pak hoće Most kad je jasno kao jedan plus jedan da ni HDZ, niti SDP nisu za veliku koaliciju? I to ni s Mostom, niti bez njega. Ako se u Mostu u sastavljanju većine ne mogu opredijeliti između reformskoga relativnoga izbornog pobjednika i nereformskoga izbornoga gubitnika, neka jasno kažu – nismo to u stanju. Oni, međutim, ne žele ni s jednima, niti s drugima, a istodobno zazivaju vladu s jednima i drugima!? Rade li time od birača budale, procijenite sami. Pa, zar zaista ne vide kako Partija nema baš nikakav program?!


S takvim stajalištem Most moguće hvata zalet za buduće prijevremene izbore. Ali, ne misle valjda da će na njima dobiti više glasova od SDP-a ili HDZ-a, ili da će sami osvojiti dvotrećinsku većinu? Ako tako misle, onda je riječ o politamaterima, koji cijelu Hrvatsku, i desnu i lijevu, vuku za nos. Žele li sačuvati vjerodostojnost i izvući se iz čvora kojemu su i sami kumovali, onda moraju svojim biračima reći otvoreno ono osnovno: Koje to njihove reforme zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Saboru, a za koje je dovoljna obična većina. Uostalom, što je Mostov reformski minimum, a što maksimum, mi ni danas nemamo pojma. Umjesto toga danima nas maltretira stanoviti, za reforme potpuno nebitan, Petrina!

U pravu je V. Šeks kad kaže da je danas jedina čvrsta točka političkoga ustroja države predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Parlamentarne stranke nisu. Nacionalne manjine s etnobiznismenima još manje. No, ostaje još jedna čvrsta točka, narod, kako je to svojedobno akademiku Slavenu Barišiću zborio akademik i predsjednik Franjo Tuđman.

Vrijeme je da se netko napokon obrati hrvatskom narodu, probudi ga iz programirane nirvane u koju je ne svojom voljom (već sustavnom agitacijom i propagandom, vojnom terminologijom – psihološkim ratom) stjeran i otvoreno mu kaže, gdje smo, kuda kola idu, kakvo je stanje države i nacije i što taj „netko“ namjerava u suradnji s narodom napraviti da se izvučemo iz gliba. Ako već na sceni nemamo političara takvoga kalibra, a izgleda da doista nemamo, onda mi se čini kako moramo koristiti autoritet jedine neposredno birane državne ustanove.

Kaos: Sazrjeli plodovi 3. siječnja 2000.

Predsjednica sigurno ima uvid u stvarno stanje. Možemo li s njom naprijed, dok još možemo, ako možemo? Ne znam, ali mi se čini da ćemo to uskoro provjeriti, prije negoli stanje do kraja izmakne kontroli zdravoga razuma i Ustava. Čudi me da ni u ovakvim, gotovo dramatičnim okolnostima pravaši nisu dosegli elementarno jedinstvo već su se zavukli svaki u svoju mišju rupu i čudi me da narod mazohistički trpi pokorno plaćajući „politički sustav“ koji ga iz dana u dan doslovno uništava - biološki, financijski, gospodarski, sigurnosno. U Hrvatskoj raste samo vanjski dug.

A praktična politdemontaža države i nacije, da se ne zaboravi, počela s je s 3. siječnjem godine 2000. Ovo što se danas događa vrhunac je i plod politika „trećejanuaraca“. S njihovim politikama treba odlučno raščistiti – to je pravi reformski put. Ako Predsjednica ne može sama, neka se osloni „na vlastite snage i pomoć Božju“ (F. Tuđman). Slobodno neka pozove veterane Domovinskoga rata, ma gdje bili. Još nas ima i još smo za Domovinu spremni, a skupilo se u međuvremenu, Bogu hvala, i nešto još neraseljenoga potomstva.

Nenad Piskač

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/n ... vlast.html

[EdgarFranjul]

Milanović ugrozio Raškovićevu obitelj zbog samo jednog glasa u Saboru


Od trenutka kad je Mirko Rašković zatražio zaštitu od Predsjednice Republike Hrvatske, protiv njega traje nepojmljiva medijska hajka kojom dirigira SDP i njegov predsjednik

Datum objave: 06.12.2015 | 10:04 Autor: direktno.hr

Mirko Rašković, bivši agent Hrvatske države iza neprijateljskih linija, požalio se na dan prvih konzultacija predsjednici da mu se prijeti i pokušava ga se natjerati da potpiše potporu Zoranu Milanoviću. Nekoliko minuta nakon objave te informacije, počela je kampanja na Facebooku u kojoj su aktivisti SDP-a objavljivali uvrede na njegov račun.

Kampanja se nastavila u tjedniku 'Telegram' koji je objavio dokument, pompozno najavljen kao dokaz 'da je Karamarko lagao da nije potpisao Raškovićev ratni put'. Svega nekoliko minuta nakon što je u petak objavljena najava novog broja tog tjednika, reklamu je podijelila i glasnogovornica SDP Danica Juričić, dok se na njenom facebook wallu razvila živa rasprava o tome kako su informacije došle do redakcije Telegrama. Jedan od njenih prijatelja otkriva i to da nije smio 'objaviti informaciju' do je Telegram ne objavi.


Telegramov naslov očito nije točan - jer dokument koji je objavljen nije utvrđivanje mirovine već revizija obavljena 2008., što je jasno iz nadnevnka dokumenta, rečenice o utvrđivanju revizije, a jasno je to i autoru teksta koji je pišući svoj uradak izbjegao i jednom rečenicom opravdati unaprijed postavljeni naslov. Međutim, šteta je učinjena, Raškovićeva uloga u Kninu razotkrivena, pa počinje 'bombardiranje' srpskih medija, za početak portala Novosti.rs na kojem dobro poznati Savo Štrbac utvrđuje kako je sad 'jasno da je Rašković izdajnik i čovjek HDZ-a', a potom se nastavlja i u drugim medijima.


Tako je tehnički premijer uz pomoć svojih ljudi, u potjeri za samo jednim glasom u Saboru, ugrozio sigurnost obitelji Raškovića - čovjeka koji je radio za Hrvatsku državu, riskiravši mučenje i smrt, dok je Milanović kao diplomac Pravnog fakulteta dobijao posao u MVP-u i - po vlastitom priznanju - otišao u diplomatsku misiju na Kavkaz bez kravate. Tolika je, eto, cijena lojalnosti Hrvatskoj - razapinjanje na medijski križ, ugroza sigurnosti i odavanje ratnih tajni zbog jednog glasa u Saboru. Jednog glasa koji ionako ne bi doveo do proglašenja Milanovića mandatarom.


Sada je sasvim jasno i na koga je Mirko Rašković mislio kad je rekao da mu prijete 'skidanjem glave' - na Savu Štrbca, vladu SAO Krajine u egzilu i njene saveznike u Hrvatskoj.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/32858 ... Saboru.htm