knjige koje treba pročitati

Neobavezna rasprava bez svađa.
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

Knjigozori Miljenka Stojića: Oni nastupaju

04.07.2015. KNJIGOZORI
revolucije-razaraju-krista.jpg
revolucije-razaraju-krista.jpg (28.23 KiB) Viewed 8422 times
Nikola Mate Roščić, Revolucije razaraju Krista, Vlastita naklada, Šibenik, 2013.

Pred očima nam je mnoštvo kolumnista što dnevno galopiraju kroz medije. Jesmo li mudriji nakon čitanja njihovog štiva? Ne bih rekao. Ali ćemo zacijelo biti mudriji kad pročitamo ove oglede i traganja, kako ih sam pisac naziva. Nakon toga i kolumnisti, i mediji, i puno toga bit će nam jasnije.

Naslov knjige jasno nam kaže da je govor o revolucijama, zatim da one razaraju Krista. Složili se ili ne, ne ćemo moći reći da Roščić ne progovara izvorno o svemu. Njegov je stav takav i gotovo. Potkrepljuje ga čak s 271 bilješkom, iako je knjiga zapravo nevelika. Uspoređujući njih i ispisani tekst vidimo da je rabio mnoštvo izvora i nad njima razmišljao. Pohvalno za jednoga znanstvenika, a kamo li ne za onoga tko kaže da tek piše oglede i da traga.

Kao majka svih revolucija u ovoj se knjizi pojavljuje ona Francuska iz 1789. Njezin prikaz potpuno je različit od prikaza na kakve smo do sada naučili. Jasno se kaže da je krv tekla potocima i da je načelo jednakosti, slobode i bratstva bilo samo krinka za sve to. Zapjenjeni revolucionari umislili su si postaviti se umjesto Boga pa su trodioba vlasti i tri revolucionarne parole postali sekularno Trojstvo. »Iz tih revolucionarnih korijena proizišao je liberalizam, komunizam, socijalizam, feminizam, globalizam, multikulturalizam te mnogi drugi smjerovi i ideologije.« (str. 28.) Na izborima za Skupštinu državnih staleža u svibnju 1789., neposredno prije izbijanja revolucije, dvije trećine izabranih izaslanika bili su masoni. To baca zanimljivo svjetlo na sve što se kasnije događalo. Između toga svakako treba izdvojiti prvi slučaj genocida u povijesti koji se dogodio u pokrajini Vandeji. Jakobinci su usmrtili oko 120.000 katolika jer su odbili prihvatiti njihova bezbožna načela. Ali slične stvari događale su se i diljem Francuske. Crkva je jednostavno doživjela holokaust.

Uz bok Francuskoj revoluciji Roščić stavlja i talijanski Risorgimento, Meksičku anticrkvenu revoluciju, genocid nad Armencima, Španjolski »građanski rat« (koji to zapravo nije bio) te razne komunističke revolucije. Perjanice su to revolucija koje pamtimo u ovo suvremeno vrijeme. Nema se ništa dobra reći o njima. Gdje su se pojavile iza sebe su ostavile spaljeno tlo i ubijene ljude.

Zacijelo bi sve bilo zanimljivo vidjeti i pod društvenim vidom, iako ga i ovdje ima dosta. Crkva je, naime, ukorijenjena u prostor i vrijeme pa događaji s njom nisu nešto izdvojeno.

Tko želi shvatiti donesenu građu svakako mora pozorno pročitati Pristupno slovo. Tu pisac sažima svoje misli i objašnjava zbog čega na povijesne događaje gleda tako kako gleda. »Stoga svaka revolucija ima svoju prethodnu filozofiju odnosno svoju ideologiju, a potom svoju agitpropovsku i apologetsku dogradnju. Iluminizam je bio ideologija Francuske revolucije, marksizam je ideologija Oktobarske i svih drugih komunističkih revolucija, teorija rase, krvi i nacije ideologija je Hitlerovog nacizma i svih oblika fašizma. Nakon izvršenog prevrata novi režim nameće svoje novo tumačenje prošlosti, diktira i oktroira novi ustroj vlasti i vrjednota i to na način totalitarnog režima koji zadire u sve pore i razine života, ponašanja, mišljenja.« (str. 10.) Zaista sažeto iznijeta bit svih revolucija.

Ne nasjedajmo na to da ove knjige nema u medijima. Pa kako će je biti kada govori protiv njih, činjenicama koje su jednostavno neoborive. Umjesto toga čitajmo je, preporučujmo drugima i tražimo slične njoj da bismo raskužili ovo vrijeme u kojemu živimo.

Miljenko Stojić

http://www.hrsvijet.net/index.php/kultu ... -nastupaju
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

Odlučna vremena za Hrvatsku!

AKADEMIK ČIĆ: ‘Svi elementi Antikristovog državnog uređenja počeli su se ostvarivati – vlast je pala u ruke Sotone!’

Autor: Zrinka Kasapić
Petak, 24. Srpanj 2015. u 19:16

Ovako prezentiranu istinu o svijetu, zaista nećete čuti nigdje drugdje!

Jedan od jačih (ako ne i najjači) hrvatskih, katoličkih intelektualaca, akademik s tri fakulteta, objavljenih preko tisuću članaka i preko 10 knjiga, Emil Čić dao nam je do sada najopširniji intervju u kojemu je fantastično opisao stvarno stanje svijeta u kojemu se nalazimo! Pomalo proročki, ali vrlo stvaran razgovor tražili smo od akademika Čića nakon što je nedavno izdao knjigu na kojoj je radio 8 godina a koja je zapravo nevjerojatna. Knjiga se zove ‘Uspon i pad Zapada’ i zapravo, to je djelo jedno od vrijednijih na europskoj ‘filozofsko-povijesno-književnoj’ sceni, jer unutar knjige je sazdano svo znanje koje nam je potrebno da bi razumjeli povijest, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i Europe!

Kroz razgovor s gospodinom Čićom saznajete ono što nećete saznati nigdje drugdje, a to je brutalna istina o odlučnim vremenima u kojima se nalazimo, te o svemu što moramo učiniti da bi kao narod preživjeli budućnost!

Vaša najnovija knjiga “USPON I PAD ZAPADA” koja je izašla prije mjesec dana, daje, kako to sami u predgovoru kažete, katoličku paradigmu stvarnosti u ovim odlučnim vremenima, a koja se ne može shvatiti bez filozofije povijesti, tj. višeg metafizičkog uvida. Objasnite nam za početak zašto su ovo odlučna vremena i zašto nam samo kristocentrična filozofija povijesti može dati odgovore na uzroke nevolje sadašnjeg trenutka zapadne civilizacije, ali i o njenoj budućnosti?

Ovo su odlučna vremena iz mnogo razloga: masovni otpad od katoličke vjere odredio je sudbinu mnogih naroda u sadašnjosti, odredit će i njihovu skoru budućnost. Naime, duhovni pad bivših kršćana skida s njih i Božju duhovnu zaštitu, ovo pak ima utjecaj na cvjetanje idejnih, ekonomskih i političkih posljedica u Europi i cijelom svijetu. Već smo na mnogim portalima u Domovini i svijetu mogli pročitati kako Sjedinjene Države Amerike u svijetu vode multidimenzionalni Treći svjetski rat i da se ostvaruje Novi svjetski poredak, koji se ne temelji na kršćanstvu i Kristu, već na nekakvoj sintezi svih religija. O tome su napisane i stotine, ako ne i tisuće znanstveno argumentiranih knjiga. To znači da će se stupanj razaranja kršćanske kulture i civilizacije pojačati i da će krajnji ishod biti termonuklearni rat, kao krajnja posljedica porasta zloduha u povijesti i kao kazna za grijehe svijeta.

Krist je središte i temelj katoličke povijesti filozofije, oko Njega se sve kreće, svojom pojavom u povijesti, On je pokretač promjena u povijesti, koje bi bile nezamislive da Krist nije bio uosobljeni Bog. Tko je danas sposoban osnovati bilo koji pokret koji bi pozitivno mijenjao svijet? Koja je religija prije i nakon kršćanstva pozitivno mijenjala svijet? Niti jedna. A Krist je pokrenuo Bliski Istok i Europu, a potom i ostale kontinente, iako svi nisu pokršteni. Koja je civilizacija toliko procvjetala kao što je to slučaj s europskom civilizacijom, koja to zahvaljuje temeljima katoličke vjere? Europljani danas nemaju pojma o tome da su njihovi korijeni kulturnog i tehničkog razvoja prvenstveno kršćanski, a ne grčko-rimski, iako i te civilizacije nisu bile bez određenih filozofsko-političkih utjecaja. Europljani su dospjeli do stanja duhovne i mentalne zaostalosti i zato nisu sposobni doprijeti do dubine povezanosti Krista i razvoja vlastite kulture i civilizacije, pa i vlastite vjerske sudbine. Ovo su odlučne godine zbog toga što će se u kratkom vremenu dogoditi dramatične promjene sloma državnih ekonomija, proširenje ratova, a visoko je vjerojatan i nuklearni rat. Uzroke svemu tome objašnjava moja knjiga: od pokrštenja do otpadništva Zapada.

Vaša knjiga je jako slojevita, plod je promišljanja i znanstvenog truda kroz više od osam godina, trud oko istine iziskuje pravo herojstvo, borbu sa stereotipima demokracije koja može biti jako opasna. Kakva je današnja sudbina katoličkog intelektualca?

Mi živimo u vremenu mafijaških klanova stranaka na vlasti, što je vaš tiskani “7Dnevno” od 17. srpnja izvrsno dokazao u intervjuima i komentarima. Dakle, demokracija u kojoj živimo vlast je najgoreg modela prijetvornog ološa, ohlokracije (vlast najgorih), kako je rekao filozof Berdjajev, koji na raspolaganju imaju ostatke UDBA-e, koja je i prije bila kriminalna organizacija, a sada je samo dobila prenamjenu s drugačijim zadatcima. Mi živimo u postkršćanskom društvu u kojem su komunisti u Hrvatskoj poprilično razorili svetu Katoličku Crkvu, pobivši prethodno oko 600 – 800 svećenika, nakon čega su vrbovali agente u toj istoj Crkvi, stvarajući svećenička “udruženja” protiv kojih se borio Sv. Stepinac, dok je u isto vrijeme masonerija u svoje redove uvlačila slojeve svećenstva: pogledajte samo koliko ih legalno ima u “Družbi braće hrvatskog zmaja”, koju je analitički do kosti ogolio Veseljko Kralj na Croative.net od 20. srpnja. U uvjetima masoniziranog antikatoličkog duhovnog ustroja katolički intelektualac koji brani i zastupa izvorna načela katoličke doktrine nigdje nije priman bez izvjesne rezerve: svi se pretvaraju i glumataju da su dobri katolici, filozof govori istinu, a za istinu se nitko ne želi boriti. Katolički duhovni i državni ustroj je teokracija, a Crkva se više ne bori za svoj ideal teokracije: spojiti Božje i državno postalo je neprovedivo, jer u svijetu zla katolištvo se bori za goli opstanak.

Što se tiče materijalne strane, katolički intelektualac je guran na dno egzistencije, jer masonska vlast ne stimulira kreativnost, već gleda kako da uguši svaku slobodnu misao, slobodnog intelektualca, da bi narodne mase mogla pretvoriti u roblje i zadržati ih u statusu roblja, bez izvorne narodne inteligencije, koja predstavlja narod. U sustavu ovrha, koji je izvrsno koncipiran način uništenja cijele privrede, svakog pojedinca i cijelog hrvatskog naroda, savršeno se provodi samovolja, pa se čak krše propisi i zakoni: i mene su dohvatili zloporabom zakona o ovrhama i upravo su mi blokirali sve prihode s ciljem egzistencijalnog uništenja (kao što rade i svem narodu). S tom razlikom da protuhrvatsko zakonodavstvo i vlast ima ljude koji strogo prate sve one koji razumiju što se događa u politici, pa im specijalno nastoje otrovati život svim vrstama šteta. U mom slučaju zloupotrijebili su zakon o ovrsi na prihode na nekoliko načina: prvo na taj način da su izvukli stari dug, koji je bio plaćen i pretvorili su ga u novi dug koji treba platiti. Naime, kada sam prije kojih četiri godine platio porez, na vratu mi je bio dug pred ovrhu od oko 36,000,oo kuna, koji sam platio. Taj dug bio bi po njima drugi dug po redu uz prethodni, jer kada sam poreznog činovnika pitao dugujem li još nešto, odgovorio je da je sve riješeno. A onda su me nakon tri i pol godine iznova počeli progoniti, sa navodnim prvim dugom i kada sam se žalio na zastaru duga donijeli su zbrkanu odluku u kojoj po konačnoj formulaciji ništa nisam dužan, a onda (u istom dokumentu) i dodatnu formulaciju da sam dužan. Takvo zbrkano rješenje o ovrsi nužno predstavlja oslobođenje od bilo kakvog duga i odvjetnici su mi potvrdili da je to tako, no kako se kod nas ne poštuju nikakvi zakoni, žalba nije uvažena, a kako sam ja vlasti svojim nastupima jako “omilio”, jasno je da su kontrolori mojih javnih nastupa tražili načina kako da me oštete i odlučili su to učiniti putem financijskog progona.

Jasno je da moj status u ideološki jasno profiliranom antikristovom državnom uređenju, nakon svih mojih pisanja, ne može biti sjajan i da ja kao kršćanin i svjesni hrvatski intelektualac moram prihvatiti maltretiranja i najniži status u društvu, jer to je uostalom uvijek bila sudbina katolika.

Vi ste, uz ostalo, muzikolog po profesiji. U knjizi se spominje i demonska snaga glazbe. U staroj Grčkoj su navodno postojali tonaliteti koji se nisu smjeli upotrebljavati, jer kvare mladež. Kolika je moć manipulacije preko glazbe, ali i umjetnosti općenito?

Temelj grčke filozofije počinje s Pitagorom i njegovim mjerenjem glazbenih žica: u grčkim gimnazijama pitomci su po završetku bili nazivani “musicos”, obrazovani u duhu božice Muze. Svaka grčka pokrajina imala je svoj tonalitet, pa smo po grčkim pokrajinama dobili nazive ljestvica – jonska, dorska, eolska, lidijska, eolska itd. Grci su proučavali utjecaj tih ljestvica i skladanih melodija, pa su zaključili da glazba može oblikovati dušu, ali i proizvesti razorna raspoloženja. Stoga su sugerirali nadzor nad glazbom. Moć glazbe je ogromna: ona se ne obraća umu već podsvijesti, srcu čovjeka, pa ako čovjek nije dobro odgojeno biće glazba može razoriti njegov nervni i duševni sustav. U psihijatriji postoji disciplina koja se zove muzikoterapija i muzikoterapeuti/psihijatri imaju čak i svoje kongrese, a na jednom takvom kongresu sam i ja sudjelovao i čitao referat, na poziv jednog našeg čuvenog psihijatra, koji čita moje radove o glazbi i cijeni moju glazbenu djelatnost. Nema nikakve dvojbe da je glazba ključni element ustroja, ili rastroja društva, jer neposredno utječe na podsvijest društva: u svojoj knjizi “Hrvatska glazba i glazbenici” naveo sam da su već mudri Stari Kinezi prije par tisuća godina u svojoj prvoj enciklopediji naveli da propadaju oni narodi i države koji slušaju nećudorednu glazbu. U tzv. “modernom” društvu tehno – glazbu, i razne oblike rock – glazbe trebalo bi zabraniti, jer je priroda tog zvuka divljačka, ritamski zaglupljujuća i duševno opasna, o čemu je lijepi broj spisa i knjiga objavio i bivši Papa Benedikt XVI., koji je izvrstan glazbenik i teoretičar glazbe. Budući da liberalizam zloupotrebljava glazbu za nadzor masa, stručna riječ ne može doći do izražaja i sve do pada sotonske prirode demokracije ništa se ne će moći promijeniti, dakle, sve dok taj demonski sustav ne propadne.

Zanimljiva je Vaša misao o komunizmu kao o idealnom društvu za bogatu elitu tj, urotu bogatih naspram svih ostalih, zvuči kao oksimoron, ali daje odgovor na crvenu nit koja se provlači od 68. do Obame. Objasnite nam to pobliže?

Još u prvoj polovici XIX. st. španjolski filozof povijesti Juan Donoso Cortes lijepo je objasnio da su tzv. “narodne revolucije” u pravilu plod novca privilegiranih klasa, čiji tribuni manipuliraju masama. Također je, kao visoki španjolski diplomat, iz obavještajnih izvora znao i naveo da iza svih ljevičarskih revolucija već u njegovu vremenu stoji – Britanski Imperij. On je predvidio anarhističko državno uređenje (komunizam) u kojem će biti provedena najužasnija i najkrvavija diktatura kakvu svijet nije vidio. A tko je projektirao komunizam? Masonski liberalizam! Komunizam je rođen i stvoren u Britaniji, a podržan i u Americi: britanska vladajuća masonska klasa uvidjela je da je komunizam najbrži put do uništenja i ovladavanja kršćanskim društvom i to je bio razlog za financiranje svih ekstremnih ljevičarskih pokreta i tim pitanjem su se pozabavili ozbiljni povjesničari (poput npr. R. Eppersona, ili C. Quigleya), koje najgluplji među ljudima nazivaju “teoretičarima urota”, jer je to njihova samoobrana od intelektualne obaveze da se politički odnosi temeljito prostudiraju – na najdubljoj razini. Najlakše je vjerovati da se o svemu možemo dogovoriti i da ne postoji politički plan, koji će izigrati sve dogovore.

Konačno u knjizi “Partijsko zlato” ruski KGBovac, pod pseudonimom Igor Bunič, među ostalim, opisuje i partijske zabave boljševika na kojima ovi dolaze odjeveni u otmjenu odjeću one građanske klase koju su pogubili i tako se stvorila nova i lažna elita, umjesto one odgojene i prave. Kako je to lijepo opisano u tiskanom izdanju “7Dnevno” i kod nas mi vidimo da je neprovođenje lustracije u Hrvatskoj dovelo do toga da lažna komunistička elita na sva radna mjesta dovodi svoje potomke, dok je prirodna konkurencija najsposobnijih u društvu u cijelosti onemogućena i isključena: dakle, komunizam je nedjelo bogatih i on stvara novu lažnu elitu u osvojenim zemljama, u kojima komunistički tajkuni/bogatuni i dalje održavaju svoje privilegije i vladaju prethodno podjarmljenom nacijom, a u suradnji s britanskom masonerijom, koja im je sve to omogućila – dok i njih prvom prilikom netko ne pomete.

Započeo je trend ukidanja gotovine. Svaki čovjek na ovom planetu je i radnik i treba dobiti zasluženu plaću. Gospodar njegove plaće postaje banka, koja vrti virtualni novac. Možemo li reći s pravom da počinje novo robovlasničko društvo u koje ljudi ulaze čak dobrovoljno?

Pa, stvarno smo već ušli u robovlasničko društvo, jer banke su postali virtualni gospodari čovjeka, pa se o nekoj kršćanskoj solidarnosti i uzajamnim obzirima propisanim od evanđelja uopće ne može govoriti. Bankarski sustav vladavine nad čovjekom je protukršćanski sustav, to je ozakonjenje zločinačkog sustava u kojem monetarne službe, koje su u normalnom društvu pomoćne i sporedne službe tog ljudskog društva, zahvaljujući korupciji političara koje provode bankari (o čemu imamo brojne afere po novinama, kad se nešto otkrije), predstavljaju stvarnu vlast nad životima. U katoličkoj vjeri kamatarenje je bilo zabranjeno i pripadalo je u velike grijehe. Danas o tome nema ni riječi. Umjesto da bude sredstvo novac je postao roba koja se naplaćuje zločinačkom kamatom! Bankari su ti koji odlučuju u koje će projekte ulagati, a to bi trebali činiti najbolji ljudi u naciji, uz podršku političara: političari cijelu državu zadužuju kod bankara umjesto da se bankari zadužuju kod države i traže dozvole za ulaganja koja ne bi bila u suprotnosti s interesima nacije i države, bankari odlučuju o tome hoće li novac biti virtualan ili papirni, a u stvarnosti država je ta koja bi im morala postaviti ograničenja radi zaštite sustava i sprječavanja isteka kapitala iz države. Zahvaljujući svemoći bankara preko noći bilo koja država može bankrotirati, može biti ispražnjena od SVIH novčanih sredstava i ta sredstva naprosto mogu preseliti u neprijateljsku državu, jer političari kao pijuni bankara uopće ne vode računa o nacionalnoj sigurnosti: nacionalna sigurnost prepuštena je neodgovornim pojedincima, koji su šefovi banaka. Amerika je već bankrotirana zemlja, njezin novac je bezvrijedan papir, ali zahvaljujući raznim lažnim transferima, nafti, ratnim pljačkama zemlje poput nekad bogate Libije itd, te lažnim pokrićima vrijednosti novca – nepostojeći kapital stalno dobiva virtualna pokrića.

Što se tiče najavljivane provedbe potpune virtualnosti novca, to je ona opasna situacija u kojoj politički i vjerski nepodobna osoba više ne će moći ni trgovati ni kupovati, jer će u diktaturi nepodobnima biti nemoguće da posjeduju virtualni novac, a papirni (kao zaštita osobne slobode) više ne će postojati. Najgore od svega je to da će se za posjed virtualnog novca morati biti čipiran poput stoke na nekoj farmi, a to čipiranje ne će značiti samo kontrolu nad prihodima i političkom podobnošću osobe, već će značiti i nadzor na mislima, voljom i duhom osobe. To je onaj čuveni zagonetni “žig zvijeri”, kojeg nam je Bog najavio po Objavi/Apokalipsi po Sv. Ivanu.

Otkud tolika neosviještenost još uvijek kršćanskog Zapada u pogledu manipulacije korumpirane manjine političara, institucija i intelektualaca?

Tragedija Zapada je utemeljena na cijelom nizu vjerskih slomova, a posebice na gubitku svjetskog rata centralnih sila 1918. g. Tijekom i nakon II. svjetskog rata komunisti su vrlo pažljivo poklali sve istaknute svećenike i istaknute katoličke intelektualce, posebno u Hrvatskoj, a masonerija je medijima i političkim djelovanjima kroz cijelo XX. st. gušila Katoličku Crkvu sve dok ju konačno nije i ugušila tj. ušutkala i navela na suradnju pod nedopustivim uvjetima. Tko u Crkvi danas ustrajno i žestoko prosvjeduje protiv civilizacije pederastije? Malo tko, umjesto da cijela Crkva neprekidno urgira i oštro prosvjeduje radi pederskih parada i drugih strahota. Crkva je ugušena, a pod utjecajem “modernista” ona je i izmijenila neke svoje tvrde stavove prema ljevici, koja je uvijek bila masonska. To govori samo za sebe. Vjernike masovno više nema tko obavještavati i usmjeravati kako da djeluju. Ono što se čini je sve nekako mlako i sramežljivo, ili uliznički, tako da se ne može govoriti o pravom duhovnom vodstvu Crkve Božje. Ima li Crkva Katoličku Stranku koja bi se baš tako zvala da zastupa pravu katoličku državu? Nema! Nema niti u jednoj državi! To je znakovito! Zašto? Zato jer se vrh predao “demokratskoj” stihiji, očekuje nešto odozdo, “demokratski”, od naroda. A koja je armija dobila rat bez generala, koji joj zapovijeda? Mase treba voditi, one ništa ne će postići same od sebe. Crkva je pobjegla od odgovornosti pred Bogom, pobjegla je od vodstva, a kada nešto i napravi to je neki truli kompromis s demokratskom masonerijom. Tako se ne dolazi do izgradnje katoličkog društva, kakvo je ono bilo skoro dvije tisuće godina.

Koja je uloga kršćanina u ovim odlučujućim vremenima, pasivno promatrati dok se ne izvrši Božja volja, ili je svaki kršteni, kako i sami u knjizi kažete, krštenjem pozvan na mesijanstvo?

Kršćani se moraju organizirati i, kad sve zataji moraju preuzeti, da tako kažem, svećeničku odgovornost. Kada je masonerija u Meksiku počela provoditi teror nad katoličkom vjerom i cijelim stanovništvom, godine 1926. digao se oslobodilački pokret Kristerosa, koji je masoneriju do 1929. g. porazio, ali je mlakost crkvenog vrha prokockala dobivenu pobjedu, te su masoni nastavili vladati Meksikom do današnjeg dana. Posljedice su razorne: cijeli Meksiko je bačen u najmračniju bijedu. Kada je Crkva od masonerije masovno bila ubijana, spaljivana i progonjena, nakon tanke i sumnjive pobjede Staljinovih komunista na “demokratskim” izborima – u Španjolskoj se digao gen. Francisco Franco, budući svetac Kat. Crkve, koji je odlikovan od Pape Pija XII. Najvišim Odličjem Krista radi uspješnog spašavanja kat. Španjolske. Kada su u tzv. Kraljevini Jugoslaviji srbijanski žandari vršili teror i ubojstva hrvatskog stanovništva, a Srbi izveli pljačku nad cijelom Hrvatskom – u Hrvatskoj se digao Ustaški pokret da im se suprotstavi. Time želim reći da katolici moraju preuzeti odgovornost nad svojom sudbinom, onda kada je crkveno vodstvo zbunjeno, ošamućeno i ne zna što da radi. Povijesni primjeri pokazuju da u nekom trenutku Bog diže herojske katolike koji se ognjem i mačem suprotstavljaju sotoniziranom društvu, a takav primjer imamo već u srednjem vijeku s Ivanom Orleanskom, koju je doslovno vodio sam Bog, kada je kraljevstvo zatajilo, kada je Crkva zakazala. Pred neodgovornim vodstvima i u razbojničkim okolnostima netko mora preuzeti odgovornost i provesti sreću junačku – ali s Božjim blagoslovom. Drugačije ne ide. Američki katolici često ističu izreku “Katolici su rođeni za borbu”, koju je u XIX. st. izrekao Papa Lav XIII. (1810.-1903.). I kada ne ide drugačije mora biti tako.

Uloga UN -a u svijetu je da širi multikulturalnost, New Age i seksualne slobode svih vrsta, bajku o održivom razvoju itd. Na to ga obvezuje Rockefellerova zaklada i ona crvena nit superbogatih, ali što je sa Crkvom u svemu tome sa milijunima katolika? Vidimo već i sada pritiske svijeta na nju, no prema Vašim predviđanjima, što slijedi Crkvi?


Kako smo već iz prethodnih izlaganja uvidjeli – Crkva je samljevena, baš tako kako je to u XIX. st. predvidio i opisao kat. filozof Juan Donos Cortes (+1853.). Ona je uvučena u masonski politički sustav koji ju neprekidno kleveče, napada, infiltrira se u nju i ucjenjuje ju na sve načine. Katolici su u međuvremenu pijani od masonske propagande, kojoj su povjerovali, jer nisu proučavali osobine svoje vjere i ne razlikuju istinu od laži, te uglavnom ne vide i ne razumiju što se događa, ili sve krivo povezuju. Dakle, u ovom trenutku dogodilo se nekoliko stvari: došlo je do dekristijanizacije Europe i svijeta, vjera se razvodnila, istina se zamutila, vlast je pala u ruke sotone i Crkva je svakako pred progonom: pederska civilizacija i Crkva nikako se ne mogu podnositi. Netko tu mora nastradati. Za početak će to biti Crkva, za kraj to će biti pederska civilizacija. Jer, Bog je ipak gospodar povijesti, Crkve, svijeta i svemira.

Što učiniti s podvalama neprijateljskih agentura i negativne promidžbe, kao što se slučaj swastike na splitskom Poljudu?


Zbog toga se ne treba previše uzbuđivati: neprijatelj na sve načine nastoji ocrniti i obezvrijediti katoličku Hrvatsku i pred svjetskom javnošću neprekidno izaziva ideološke zabune o podrijetlu i razlozima hrvatske političke borbe. Masoneriji je vrlo važno da pred kršćanskom svjetskom javnošću Hrvatska izgleda kao ideološki ekstrem, koji nema veze ni s vjerom ni s pravdom, pa stvarajući škandale i kažnjavajući Hrvatsku zbog poljudske swastike Hrvate nastoji izjednačiti sa rasističkom Srbijom, ili ih još prikazati kao nešto gore i od same četničke Srbije. Naime, slaže se mozaik za konačne svjetske obračune, a Hrvatskoj se kroz klevete nastoje oduzeti bilo kakvi budući saveznici u svijetu. No, što god bilo – naša snaga bit će Bog, ukoliko ćemo se u Njega uzdati.

Što bi poručili čitateljima, što je ključno za pronalazak ISTINE, s obzirom na dezinformacije i ‘medijski iskrojenu stvarnost’ u kojoj živimo?


Katolicima bih preporučio da se drže sakramenata i Crkve dok ih još ima. Iako je Bog uvrijeđen sveukupnim stanjem u Crkvi i oko Crkve sakramenti su važeći. To preporučam zato jer Bog prosvjetljuje i vodi svaku dušu, a to može činiti samo putem sakramenata i putem molitve. Zato molite i držite se temeljnih okvira koje vodi Bog. Uz to potrebno je čitati pametne knjige, ali nikako ne knjige ljevičara, jer je to gubitak vremena. Knjige iz povijesti i katoličke filozofije temelj su razumijevanja svijeta u kojem živimo, a Internet i novine tek su pomoćno sredstvo s kojim ćemo moći razumjeti što se događa upravo sada, ali samo pod uvjetom da smo prije toga bili načitani i da smo donekle postali obrazovani, suobličeni istini. Izvan tih okvira pojedincu ništa ne će biti sasvim jasno.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/a ... sti-818153
Attachments
11793935_389341097928895_225655074_o1-668x1024.jpg
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

Francisco Franco: Bič Božji protiv masonerije

13.11.2014. KNJIGOZORI

Osvrt na knjigu: Francisco Franco y Bahamonde: Masonerija, urednik Emil Čić

Čitajući povijesne činjenice i dojmljiva svjedočanstva državnika i generala Francisca Franca y Bahamondea o uroti „sektaških otpadnika“ pod vodstvom engleske i francuske masonerije protiv katoličke Španjolske u izvrsnoj knjizi Masonerija (rujan, 2014.),koju je uredio i tiskao poznati hrvatski publicist i teolog mr. Emil Čić, na pamet mi je došla jedna emisija degutantne Latinice iz davne 2006. godine. Prisjetimo se da su već tada dominirali na hrvatskoj nacionalnoj televiziji oni koji su se nadmetali tko će baciti više blata i tko će što više popljuvati sve ono što je hrvatsko, domoljubno, kršćansko, konzervativno, gdje je dr. Franjo Tuđman bio u posebnom ciljniku, a Hrvatska se do 2000. godine od tih istih uobičajeno nazivala „dobom Tuđmanova režima“. Svakako da je perjanica tih „pljuvača“ bio nezaobilazni Denis Latin.

U toj Latinici govorilo se o tajnim društvima. Radovan Horvat, Veliki majstor Velike lože Hrvatske, uz svesrdnu Latinovu pomoć „objasnio“ je hrvatskom puku nevinost i humanost slobodnih zidara, a masonske lože su prikazane kao lože dobrote, dobrotvorstva i svekolike pripomoći ljudskom rodu. Istodobno je Latin kao krajnju suprotnost masonerije prikazao katolički svjetovni institut Opus Dei (Djelo Božje) kojega je osnovao sveti Jose Maria Escriva de Balaguer 1928. godine u Madridu i koji je sve godine tijekom Domovinskog rata iskazivao bezuvjetnu potporu hrvatskom narodu. Raznim smicalicama i manipulacijama Latin je prikazao Opus Dei kao desničarsko, nazadno i krajnje opasno društvo. Poseban krimen bila mu je suradnja sa „zloglasnim diktatorom“ Francom. Nakon krajnje tendencionalnih prikaza i priloga, Latin je na kraju emisije mudro stavio prst na usta i „sokratovski“ konstatirao: „Možemo zaključiti da su slobodni zidari liberalno društvo, a Opus Dei konzervativno.“

Latin nije bio svjestan da je tom izjavom gotovo u pravu, ali ne prema njegovom sudu „đavolje inverzije“: dobro = loše, a loše = dobro . Njegovo poimanje konzervativnog je potpuno suprotno od poimanja autora ovog teksta, odnosno prema njemu je to nešto najgore, nazadno, rigidno, ognjištarsko, kršćansko, desničarsko, nešto od čega treba bježati. Za njega je liberalno napredno,demokratično, europejsko, globalno, kozmopolitsko i anacionalno, ono što je ideal čovjekovog bitka. S Latinom se treba složiti kada kaže da je Opus Dei konzervativno društvo, ali zar konzervativno nije ono što štiti sve temeljne ljudske vrijednosti koje su istinski važne čovjeku, Bog, vjera, obitelj, nacija, ljudski moral, dostojanstvo čovjeka i sve povijesne tekovine društva.

Da su masonske lože liberalna društva Latin je ponovo djelomično u pravu. Masonstvo je rodilo liberalizam kako bi lakše vladalo svijetom jer s pojedincem kojemu su država, nacija i vjera stega, a on, kao pojedinac, ishodište svemira, veoma je lako vladati. Međutim, za masonske lože nikako se ne može reći da su liberalne. Zar je to liberalizam kada kandidat prigodom stupanja u članstvo masonskih loža priseže da neće odavati masonske tajne, a u protivnom da mu se raspori utroba, iščupa srce, rasiječe na četiri dijela i slično?

Upravo o „liberalnoj“ naravi masonerije, kako reče famozni Latin, koja je putem najgnusnijih smicalica, podvala i laži rastakala povijesnu katoličku zemlju Španjolsku, ali koja je i zaslužna za izgon Družbe Isusove iz država zapadne Europe, progovorio je Francisco Franco u ovoj jedinstvenoj knjizi. Latinove uvrnute i lažne interpretacije iz te Latinice nadahnule su i mene da u knjizi Vladari svijeta, koju sam tada privodio kraju, posvetim nekoliko stranica katoličkoj organizaciji običnih i krjeposnih ljudi Opus Dei, kao i Vrhovnom zapovjedniku Španjolskih oružanih snaga, časnom generalu Franciscu Francu.

Sveti Escriva de Balaguera osnivanjem organizacije Opus Dei Crkvi je otkrio novi originalni put u promicanju svetosti u svim slojevima društva i u svakom stališu. Ova organizacija običnim ljudima pomaže živjeti kršćanski poziv i radi gotovo isključivo na posvećivanju laika i običnih vjernika. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost, odnosno daje temeljnu postavku da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta. Taj cilj se ostvaruje svakodnevnim obvezama u kojima članovi što bolje služe svojoj obitelji, prijateljima i društvu uz duhovnu obnovu i kršćansku krjepost, redovito pristupaju Svetim sakramentima i raznim tečajevima iz teologije i filozofije. Opus Dei je jasno organizirana ustanova kojoj je glavna oznaka vjernost Papi i crkvenom učiteljstvu koja uz svesrdnu Božju milost i blagoslov Crkve ostvaruje svakim danom sve veće uspjehe. Danas ima preko osamdeset i pet tisuća članova od kojih je oko tisuću i devetsto svećenika. Ova katolička ustanova kao feniks je iz gorušičinog zrna izrasla u snažni pokret koji se snažno suprotstavlja izumima „Velikog oka“, neoliberalizmu, postmodernizmu, laicizmu i globalnom hedonizmu.

Upravo je to razlog što se našla na udaru „latinaša“, koji je predstavljaju kao desničarsku „kršćansku sektu“, neprijatelja modernog sekularnog svijeta, oporbu Drugom vatikanskom saboru itd. Dapače, ako se Opus Dei smatra organizacijom bliskom generalu Franciscu Francu, stvari iz drugog kuta gledišta sjedaju na svoje mjesto. Opus Dei i njezin osnivač, sveti Balaguer, bili su uvijek bliski samo kršćanskom puku i Katoličkoj crkvi, a ako je kršćanski puk bio na strani regularne španjolske vojske i uzornog vjernika, generala Franca, onda se to može i tako protumačiti.

Treba reći istinu da su španjolski građanski rat, odnosno Francov Križarski rat u Španjolskoj, nametnuli britanski i francuski masoni koji su, poput Listopadske revolucije u Rusiji, htjeli srušiti sve katoličke monarhije na zapadu Europe (što su i učinili) i na vlast kao novi pokus dovesti komunističku, fašističku ili nacističku diktaturu.

Komunistička strahovlada, tzv. Španjolska republika, trajala je pet godina, tijekom kojih je provodila neviđeni teror nad Katoličkom crkvom i svim protivnicima revolucije. Republika je uspostavljena padom Monarhije1931. godine kada su uz izdašnu pomoć britanske i francuske masonerije na izborima pobijedili republikanci i socijalisti. Iako je već tada Crkva postala metom progona, pravi teror nad Crkvom počeo je 1936. godine kada su po istom scenariju tijesno pobijedili na izborima socijalisti, komunisti i republikanci. Nakon brutalnog ubojstva konzervativnog političara i bivšeg ministra financija Calva Sotela 1936. godine, očito da je kap prelila čašu.

General Franco preobučen u Arapa došao je u španjolski dio Maroka gdje su ga podržale sve vojne jedinice. Preko veleposlanika je prvo započeo pregovore s Ujedinjenim Kraljevstvom, a zatim s Trećim Reichom i Italijom s ciljem dobivanja veće vojne pomoći, ponajviše aviona. Pregovori su bili uspješni sa zadnje dvije države, a pomoć je uskoro stigla i od portugalskog katoličkog predsjednika Antonia de Olivera Salazara. Dana 5. kolovoza, Franco je bio uspješan u probijanju blokade s novopridošlom pomoći i postavio je konvoj brodova s oko 2 000 vojnika. Nakon preuzimanja vlasti na otprilike trećinom Španjolske započeo je građanski rat, odnosno Francov Križarski rat. Na jednoj je strani bila legalna španjolska vojska s vrlo pobožnim katoličkim generalom Francom na čelu, a na drugoj plaćeničke horde britanske i francuske masonerije. Osim španjolskih komunističkih urotnika i ostalih masonskih pokornika, većina je bila strana plaćenička vojska sastavljena od raznih pustolova, bezvjernika, revolucionara, komunista i anarhista, koji su nakon Drugog svjetskog rata u svojim komunističkim državama obnašali čelna vladajuća mjesta.

Nakon Francovog vojnog udara sa zvjerskim žarom započinje neviđeni krvavi pir Republike nad Crkvom i svećenstvom. Katalonski anarhist i pisac Joan Peiro piše: „Ako postoji Bog ubijte ga u žaru borbe.“ Radio Barcelona prenosi zapovijed Republike: „Treba srušiti Crkvu i sve ono što na nju podsjeća.“ Članovi komiteta dobivaju zapovjedi poput ove: „Ako se radi o svećenicima nema milosti: treba ih sve poubijati bez milosrđa; imamo naređenje da ubijemo sve biskupe, svećenike i fratre.“

Rezultat bezbožničkog gnjeva Republike bio je nezapamćen u povijesti čovječanstva. Posljednjih dana srpnja 1936. godine svakog dana ubijeno je oko 60 svećenika, a na blagdan svetog Jakova, 25. srpnja, ubijeno ih je 95. Tim ritmom ubijanje svećenika i fratara nastavilo se i u kolovozu… Rekapitulacija je slijedeća: anarhisti i komunisti tijekom španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.) zvjerski su pobili 13 biskupa, 4 184 biskupijska svećenika i sjemeništaraca, 2 365 redovnika, 283 redovnice i nekoliko tisuća vjernika laika. (Augustin Kordić: Šest pravih svjedoka vjere, Veritas – br. 4/2001.)

Odjednom su se stvorile dvije Španjolske: Domovina, koja je branila povijesnu katoličku Španjolsku, i „demokratska“ Republika, koja je htjela „iščupati“ Boga iz španjolskog naroda. Rat je sam po sebi brutalan, tako da su se razni zločini događali na obim suprotstavljenim stranama. Razlika je međutim bila golema. Dok su komunistički urotnici poput zvjeradi ubijali svakog simpatizera Francove Domovine, dotle je Franco još 1937. godine zabranio nelegalne egzekucije te je donio ukaz u kojem stoji da svaka smrtna kazna treba biti opravdana i potpisana od njega samoga. No, u svjetskoj historiografiji „brutalnost“ je kao etiketa pripisana samo katoličkom pobjedniku.

Franco je oslobodio Madrid 27. ožujka 1939. godine što je značilo pad Republike. Rat je službeno završio 1. travnja iste godine. Na taj datum, Franco je uzeo svoj mač i stavio ga na Oltar u crkvi i dao prisegu da taj mač više nikad neće upotrijebiti osim ako sama Španjolska ne bude pod prijetnjom invazije. Prisege se držao do kraja života.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Španjolska, i pored silnog nagovaranja Hitlera, nije zauzela proosovinski stav. Franco je proglasio neutralnost Španjolske. Jednostavno on nije imao ništa zajedničko, osim zajedničkog neprijatelja (masonerije i komunizma), s Hitlerom i Mussolinijem, ljudima čije ideologije nemaju ništa zajedničko s jedinim pravim Bogom kojega je Franco silno ljubio. Štoviše, zgražao se i gorko tugovao nad Hitlerovim napadom na katoličku Poljsku.

Upravo iz ovih razloga neprocjenljivo je značajna Francova knjiga Masonerija,koja će hrvatskom čitatelju, napose povjesniku koji nije imao prigodu saznati istinu o španjolskom građanskom ratu, rasvijetliti ulogu masonerije u razaranju katoličke Španjolske, srozavanju ugleda Monarhije u inozemstvu i potkopavanju njezine moći u tuzemstvu, od osnivanja prve masonske lože u Madridu, koju je 1728. godine utemeljio engleski vojvoda Felipe Wharton, istinski nitkov i pustolov, pa sve do Republike. Knjiga je zbir povezanih članaka koje je Franco pod pseudonimom Joakim Boor objavljivao u dnevnim novinama Arriba od 1946. do 1950. godine. Nabijena je povijesnim podatcima i relevantnim dokumentima koji prodiru u tajne radnje masonerije s njezinim poznatim ciljevima i rovarenjima: mržnjom na Rim i Španjolsku te činjenice da se to niti pod koju cijenu ne želi priznati. Pisana je razumljivim jednostavnim jezikom, kao priručnik u obrani Domovine.

Knjiga je do ovog hrvatskog izdanja Emila Čića prevedena još samo u Kaliforniji na engleski jezik. No, „začudno“ ona više ne postoji u prodaji niti u Španjolskoj niti u SAD-u. Knjiga je čak uklonjena iz fonda podataka španjolskih knjižnica. Zato treba čestitati Emilu Čiću na hrabrosti i snalažljivosti što je jedina politička Francova knjiga objavljena u Hrvatskoj. Isto tako treba pohvaliti prevoditelja i recenzenta knjige Zorana Vernazzu, ne samo zbog izvrsnog prijevoda, već i zbog recenzije knjige u kojoj se posebice osvrnuo na Družbu Isusovu, koja je rođena 1540. godine u Španjolskoj i koja je kao vojujuća crkva spasila jugoistočnu Europu od protestantske hereze. Iako je utemeljitelj Družbe bio Bask, sveti Ignacije Lojola, Španjolci su osim Portugalaca činili njenu jezgru.

Knjigu Masonerija možemo podijeliti u tri povijesna španjolska razdoblja, period Monarhije, doba Republike i Križarskog rata, te Francove Domovine. Ne ulazeći u prepričavanje ovog izvrsnog štiva u kojemu su iznijete stotine do sada prešućivanih činjenica ili vješto preoblikovanih u svjetskoj historiografiji, Franco u prvom povijesnom razdoblju čitatelja upoznaje kako je masonerija rođena u nepokoravanju i otpadništvu od vjere kao protestantski neposluh predvođen i upravljan od engleskog kralja Henrka VIII. Ona se, predvođena „Majkom loža“ (Velikom ložom Engleske), vrlo brzo proširila na europski kontinent rastapajući katoličke države, počevši s Francuskom. Vrlo brzo masonerija je postala nedjeljivo tkivo svih stališa protestantskog svijeta, poglavito u liberalnim i socijalističkim strankama, dok se u državama s katoličkom vjerom ona hrani društvenim otpadcima, liberalima, ateistima, komunistima i odmetnicima.

Upravo su ti masonski otpadnici došli na španjolski dvor iz Napulja 1759. godine zajedno sa vladarom Karlom III. iz kuće Burbonaca. Ministri masoni, koji su dokazano bili protiv Boga i Crkve, okruživali su kralja te ga obmanjivali, a masoni su ušli i u časnički kadar sve do vrhovnog stožera. Potkopavali su Monarhiju dva stoljeća. Onemoćala i umorna Monarhija pala je poput zrelog voća kao žrtva vlastite slabosti, i dogodila se Republika.

Za Franca su svi progoni koje je Crkva pretrpjela od javne vlasti u zadnja dva stoljeća isključivo djelo masonerije i njezinih sljedbenika. Na temelju prikupljenih dokaza Franco detaljno opisuje razorne manipulacije, maestralne urote, podmetanja i gnusne izmišljotine koje je masonerija uprla protiv Družbe Isusove i to upravo u katoličkim zemljama: Portugalu, Španjolskoj, Napulju, Parmi, Francuskoj itd. Družba Isusova, koja je stvorena u vrijeme dok je Luther širio svoju herezu, od samog početka žestoko se borila protiv lažnih dogmi protestanata, koji su iz tog razloga svoju neskrivenu mržnju usredotočili protiv Reda. Masonerija, koja se postupno uvukla u sve pore društva zapadne Europe, uspjela je javnim kampanjama, proizvodnjom i falsificiranjem dokaza izokrenuti teze. Imajući pravu fobiju od Isusovaca, masonerija se čvrsto držala one Calvinove rečenice: „Isusovce treba ubiti, ili tlačiti klevetama.“

Na opće zaprepaštenje katoličkog svijeta, Kardinalskog kolegija i cjelokupnog episkopata, papa Klement XVI., pod snažnim pritiskom i ucjenama „katoličkih“ monarha, Burbona i janzeista, obznanio je 1773. godine svoju bulu Dominus ac redemptor kojom je bez ikakvih osuda nauka ukinuo Družbu. Jasno da se Franco najviše zadržava na Španjolskoj gdje razgolićuje i pobunu Esquilache iz 1776. godine, koja je značila pobunu protiv isusovaca što je i dovelo do njihovog utamničenja i izgona iz Španjolske.

Zanimljivi su Francovi dokazi kako su se isusovci protjerali iz španjolske kolonije Paragvaja. Isusovci su u Paragvaj došli 1585. godine i tamo su ostvarili jedan od najznačajnijih misijskih pothvata osnivajući zaštićena sela, zvana „redukcije“, u kojima su živjeli preobraćeni i pokršteni Indijanci koji su dragovoljno željeli upoznati Zakon Križnog Puta Isusa Krista. Nakon što je masonerija optužila isusovce za pokušaj atentata na portugalskog monarha 1758. godine, bogatu isusovačku misiju u Paragvaju dodatno se oklevetalo. Masonska urota osmislila je bajku koja prikazuje preobraćenog isusovca po imenu Nikola I., koji se proglasio kraljem Paragvaja, koji pliva u zlatu i bogatstvu dok narod gladuje i sl. Tko je ustvari bio predmet urote – veličanstveni „kralj Paragvaja“, čija je Misija naprasno razorena? Zagrebački isusovac, pater Nikola Plantić.

Nadalje, Franco oštroumno determinira odnos masonerije i marksista i komunista. Dok je komunizam protukapitalistički pokret, dotle masonerija služi kao zamjena kapitalizmu (danas ostvareno u globalizaciji neoliberalizma). Dok masonerija osvaja dobro raspoređenu manjinu, komunizam je, iako oponaša masoneriju, politika masa. Marksisti i komunisti ne običavaju biti masoni, ali su masoni njihovi upravljači. Iako Franco ne zalazi u ratna zbivanja španjolskog građanskog rata ostavljajući njegovu analizu povjesnicima, on citira jednu masonsku publikaciju u kojoj otkriva kako je 149 masona tvorilo ustavotvorni Cortes (Parlament) Republike te da je masona posebice bilo među ministrima, gradskim upraviteljima, generalnim direktorima itd.

Poslije Drugog svjetskog rata Španjolska je pod pritiskom masonskih velesila Ujedinjenog kraljevstva i SAD-a bila desetak godina pod ekonomskom blokadom, a nije bila primljena ni u Organizaciju Ujedinjenih Naroda. Franco u knjizi razotkriva i razgolićuje činjenice i postavlja određena pitanja. Na blistavi način zaključuje kako su masoni u većini zemalja zapadnog svijeta poslije Drugog svjetskog rata preuzeli vlast te kako je OUN ustanova koja je postala najveći masonski hram.

Zar je razlog „hermetičkog izolacijskog prstena“ oko Španjolske što u njoj nema „demokracije“, pita se Franco? Kako onda to nije slučaj sa zemljama komunističke strahovlade: sa SSSR-om, Poljskom, Čehoslovačkom, Bugarskom, Rumunjskom, Jugoslavijom? Osim toga, Franco već tada razobličuje gorku činjenicu, u kome smjeru se izvitoperila demokracija koja je postala krivotvorina istinske demokracije u ime naroda.

Ako je razlog izolacije Španjolske suradnja sa silama Osovine, Franco i taj argument opovrgava dajući dokaze kako se Španjolska žilavo odupirala Hitleru i Mussoliniju te postavlja novo pitanje. Zašto taj međunarodni „tretman“ nema Švedska, kroz koju su u ratnim godinama nesmetano prolazili njemački vojni vlakovi za Norvešku i Finsku, a čija je industrija u potpunosti bila u službi njemačkih vojnih snaga? Zašto taj tretman nema niti Danska, koja je dragovoljno dopustila okupaciju i čiji su kralj, vlada i političari ostali u suživotu s osvajačem? Ili pak Švicarska, čija je gotovo cijela industrija mobilizirana za ratne nacističke snage? Franco daje odgovor: u tim zemljama je masonerija velevlast, a ktomu su kralj Danske i kralj Švedske bili visokorangirani masoni 33. stupnja.

Jedini razlog bjesomučnog napada masonske hidre na Francovu Domovinu je taj što je Španjolska postala najčvršći bedem protukomunizma, zato što je uništila izdajničku masoneriju u Španjolskoj, zato što je obnovila Španjolsku na temeljnim nasadima Kristove vjere, što je Katoličku Crkvu proglasila službenom religijom Španjolske, zbog toga što je Domovina postala Božji rukavac mira i koja je pobjegla od „duha Zapada“. Zasigurno da su pobjeda narodne vojske u Francovom Križarskom ratu zlatni plodovi katoličke vjere i dar Božanske volje.

Francisco Franco je 1947. godine Španjolsku proglasio monarhijom. On nikada nije imao želje za kraljevskom titulom. Privremeno je tu poziciju ostavio praznu, a on je de facto bio regent. Nosio je generalsku odoru.Kad je smatrao da je sazrelo vrijeme, postavio je 1969. godine princa Juana Carlosa de Borbona za princa Španjolske, a od 1973. odrekao se i titule premijera Španjolske te je ostao samo vođa Domovine i vrhovni zapovjednik vojske.

Nakon Francove smrti, kralj Juan Carlos I., u kojega je Franco gajio veliku nadu kako će nastaviti put povijesne katoličke Španjolske, vrlo brzo je okrenuo ploču. Širom je otvorio vrata masoneriji i Španjolska je ponovo teško posrnula…

Francisca Franca je Palmarijanska katolička crkva, koja svoje najveće uporište ima u Španjolskoj, proglasila svetcem. Francova kanonizacija nije priznata od strane Rimokatoličke Crkve.

Vratimo se na kraju onoj Latinici. Poznato je da se Latin bojao snimati Latinicu u živo kao neki drugi voditelji, a nije niti imao hrabrosti komunicirati s gledateljima. Njegove emisije su iz tog razloga završavale upravo onakvim zaključkom i „istinom“ kakvu je unaprijed skrojio svojim manipulacijama i falsifikatima. Da bi to postigao, u pravilu je u emisiju pozvao pet-šest poznatih ljevičara, anacionalnih globalista ili protunarodnih i protukatoličkih slavoserba, a njima je suprotstavljao ponekog hrvatskog domoljuba. Ako mu rezultat emisije niti pored takvog odnosa snaga nije bio apsolutno uvjerljiv u korist „pljuvača“ Hrvatske, u stanju je bio iz emisije isjeći i do 80% iskaza hrvatskih domoljuba. Zato je taj mali veliki voditelj svoje emisije snimao ranije da bi ih poslije u svojoj „krojačnici“ skrojio i sašio po mjeri „onih drugih“.

Bez obzira na taj omjer snaga, jedan sudionik emisije se grčevito borio protiv one većinske svite koja je ili gromoglasno navijala za Latina ili pak samo šutljivije slijegala ramenima i klimala glavom u znak potpore voditelju. Budući da mi je za moju knjigu Vladari svijeta „na meti“ bio voditelj emisije te raskrinkavanje laži o institutu Opus Dei, kao i o katoličkom državniku Franciscu Francu, zaboravio sam ime kao i lik, tada još meni nepoznatog, vatrenog domoljuba i zagovornika istine.

U proljeće 2011. godine putovao sam sa svojim prijateljima koje sam upoznao koju godinu ranije, prof. Antunom Abramovićem, dipl. ing. Markom Franciškovićem i mr. sc. Emilom Čićom u Sarajevo na predstavku svoje knjige Masoni i okultisti. Oni su mi bili predstavljači knjige. Putujući u opuštenoj atmosferi slučajno sam spomenuo upravo tu Latinicu i tog „neznanca“ koji je i pored Latinovih „škara“ među poznavateljima te materije bio pobjednik. Na moje radosno iznenađenje Emil je uzviknuo: „To sam bio ja!“

Tako se s ovom briljantnom knjigom Masonerija Francisca Franca zatvorio jedan krug. Kako to da je prevedena baš na hrvatski jezik? Je li Emila Čića netko nadahnuo „odozgo“ u ovom poduhvatu? Tu prosudbu neka donese sam čitatelj.



Mladen Lojkić

http://www.hrsvijet.net/index.php/kultu ... masonerije
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

Posljednja vremena

Michael D. O'Brien
4973.jpg
4973.jpg (90.17 KiB) Viewed 8385 times
Michael D. O’Brien, poznati suvremeni katolički pisac, u ovom bestseleru daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Katoličke crkve na kraju vremena. Kroz tajnu misiju na koju Vatikan šalje središnji lik, oca Iliju Schäfera, karmelićanskog svećenika, on se upliće u niz kriza i smicalica koje utječu na krajnju sudbinu Crkve. Otac Ilija je obraćenik s judaizma, preživjeli svjedok holokausta, nekoć moćna osoba u Izraelu. Dvadeset godina bio je povučeni redovnik, a sada mu Papa povjerava zadatak najveće osjetljivosti: približiti se čovjeku za kojega se vjeruje da bi mogao biti Antikrist. To rađa bogatom i napetom pričom u kojoj otac Ilija prelazi Europu i srednji Istok, kreće se u javnim i tajnim krugovima svjetske moći, susreće se sa svecima i grješnicima, predsjednicima, sucima, misticima, borbenim katoličkim novinarima, vjernim svećenicima i izdajničkom urotom unutar same Crkve.

Ovaj veliki književni hit, koji su do sada u tvrdom uvezu pročitale tisuće hrvatskih čitatelja, sada biva dostupan i unutar popularne Verbumove biblioteke Uskličnik.

"Pročitao sam tisuće knjiga, i ovo je jedna od onih velikih. Nadam se da će je desetine tisuća pročitati i da će biti potreseni kao što sam bio i ja."

http://verbum.hr/knjige/posljednja-vrem ... uvez-4973/
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

Marko Ljubić: Sa Zvonimirom Hodakom putevima “Lijeve naše”
Piše: Marko Ljubić -6. rujna 2016. u 10:405


Foto: narod.hr


Kad ti netko u Lijepoj našoj ponudi paradigmu Lijeve naše, ili ćeš ga poprijeko pogledati tražeći u njemu notornog antifu, ili ćeš se zasmijati tražeći u njemu – običnog kretena. Doduše dođe ga na isto. Tako bi bilo nazad nekoliko godina.

Danas nije.

Zvonimir Hodak, netipičan novinar, netipičan odvjetnik, netipičan pripadnik suvremene hrvatske društvene elite, apolitičan homo politicus, a više nego tipičan praiskonski pripovjedač u svemu tome, svojim je kolumnama potpuno promjenio očekivanu reakciju na – Lijevu našu.

Lijeva naša nije klasičan zbir autorskih kolumni koje niču na sve strane, pri čemu su najčešće pokušaj prosječnih, ispodprosječnih, ili više poznatih nego vrhunskih novinskih autora da svome svakodnevnom djelu ili nedjelu dadnu nekakav poluknjiževni suvremeno publicistički, ukratko- trajniji znak neprolaznosti i njihove veličine. Zbog toga sam uvijek imao rezervu prema takvim knjigama jer se u njima skrivala nepostignuta a samoprojicirana veličina običnih prolaznika ili obična trgovačka nakana i narav banalnih tezgaroša u suvremenom hrvatskom novinarstvu. Pogotovo je tomu pogodovalo vrijeme projicirane i stvarne nacionalne ugroženosti, nesolidnosti vlasti, rušenja društvenih standarda i civilizacijskih normi, kojima godinama svjedočimo u Hrvatskoj. Žrtva je oduvijek bila odličan proizvod i povod za identifikaciju, te bijeg od odgovornosti.
Hodak ne spada ni u jednu od tih kategorija.

A ako je išta vrijedno u njegovoj „Lijevoj našoj“ to je – bijeg od samosažaljenja i otpor prema nametnutoj paradigmi žrtve i defetizma. Konačno, zbog toga je posve prirodno da je promotor njegove knjige akademik Josip Pečarić, još jedna živuća paradigma intelektualnog bunta.

Njegova knjiga kolumni je knjiga pripovijetki, snažnih, netipičnih utoliko važnih, pripovijetki koje, kako su godinama otvarale svaki radni tjedan ranojutarnjim čitanjem i relaksacijom mnogima, a mnogima i gorkom mukom i nevoljom, ovisno o tome kako se tko u tome prepoznavao i snalazio, ovisno i o intelektualnim mogućnostima projekcije tako običnih poruka na svoju svakodnevnicu, zapravo danas u njegovoj knjizi „Lijevom našom“ nude sustavniji pristup i nužno nameću čitav niz pitanja svakome od nas. Tko hoće i zna, naravno.

Hodak kakav jest na taj način je otišao i od – ponedjeljka, pretvarajući ga u cijeli tjedan svakome tko uživa u njegovim rečenicama, prispodobama, ironiji, vicu i sarkazmu.



Hodakovo novinarstvo nije nastalo pod zidinama Vjesnikova nebodera gdje ostarjeli vječiti giganti hrvatskoga novinarstva okupljaju mlađe generacije, pričaju im priče iz davnih i manje davnih vremena, hvale se svojim postignućima, anegdotama, najčešće izmišljenim i lovačkim, pri tome tražeći sebi mjesto usporedbom s uspomenama na velike novinare iz davnašnjih vremena.

Ne bi Hodak bio vrijedan da je tamo nastao.

Nije Hodak nastao ni na zagrebačkoj špici, niti je nastao u školama novinarstva, niti je proizvod ne daj Bože nekakve odvjetničke ili pravne genijalnosti, niti bilo čega što se danas nameće kao uzoritost, novodruštvena urbana paradigma, s jakim mirisima ili smradom skrivene neuzoritosti, nečasti, ruševina morala i visokih zidova desetljetnoga establišmenta koji nije propuštao u svoje dvorište – svježu i netipičnu osobnost, misao, intelektualnu drskost, pa na tome ni podrugljivost krležijanske naravi i ironiju neukrotivoga uma. Hodak kolumnist, Hodak autor „Lijeve naše“ na pristojan, taktičan, blag i prihvatljiv način zapravo je ismijao i sve ono čemu i sam dobrim dijelom pripada. Utoliko su i vjerodostojnije njegove priče, jer su rijekti autori danas koji bez zadrške pristaju u kritici poći od najbližega okruženja i vlastite javne percepcije.

Ne znam kakav je Hodak odvjetnik, ali čitajući njegove kolumne ne bih ga htio za suparnika ili ne daj Bože neprijatelja. Nije lako s ljudima koji sve otpužbe, sve pomno smišljene uvrede, svo nazivlje koje ga treba diskvalificirati ili ismijati u nekakvom zamišljenom društvenom okruženju, koje uz to informacijski potpuno kontroliraš, što nadmoćnošću u medijima, što strahom onih izvan njih, bez ikakvih problema prihvate i vrate ti ih kao – smrtonosne zamke. Kako se suprotstaviti čovjeku i umu koji svaku optužbu uredno prihvati uz naklon onako po zagrebački, a istovremeno ti je naklonom vrati snažnije u lice nego Goran Ivanišević tenisku lopticu prvim servisom?
Nikako.


Hodak je u vremenu kad je u Hrvatskoj doslovno eksplodirala nova antifašizacija, novoproizvedena što neokomunistička što soroševsko globalistička korektnost, novo epsko kloniranje cijeloga naroda, kad je nasrtaj lažnih umnika i stvarnih bezumnika bio takav da je čovjek bez jasnoga identiteta i stava o sebi morao i u svome domu promišljati kako ustati, izreći običnu rečenicu, kako se prekrstiti, telefonirati da ne ispadne nazadan, nevaljao, divljak, provincijalac, kamenjar, ognjištar i ukratko- neciviliziran, jednostavno počeo govoriti svoje pripovijetke.

I pobunio se protiv svega toga snagom autentične izvornosti. Autentične zbog toga prije svega, jer je baš on svojim cijelim životom bio u epicentru društvenih događaja i kao rijetko tko mogao vidjeti svu bijedu lažnoga morala, vrijednosti, uljudnosti, nekakve urbane paradigme i ukratko novoga poretka, koji nije počivao ni na čemu stvarnom. I istinski vrijednom. Hodakova kolumnistička, pripovjedačka i literarna vrijednost upravo počiva na stajalištu njegove griješnosti, koje se nimalo ne boji i koju objeručke prihvaća u svakom svom tekstu i priči, koja je istvremeno potpuno neobranjiv udar prema korifejima laži i nemorala koji panično bježe od samih sebe, nudeći okruženju svoju projekciju iza koje u stvari ne stoji baš ništa.

Hodak vrlo moguće ovako ne bi pisao u nekim ranim životnim godinama, jer za takav iskorak čovjek mora uz intelektualnu pronicavost, duh, naslijeđeni talent i bogomdani dar, imati i svijest o prolaznosti svih mogućih društvenih veličina. To je otprilike usporedivo s čovjekom koji u mladosti pođe na put tražeći odgovore na životna pitanja, pa se umoran od tražanje vrati na svoje početke i korjene i tamo nađe sve ono što je toliko uporno tražio. Tek tada čovjek može javno istupati ovako kako Hodak govori u svojim pričama.

Zbog toga je neponovljivo vrijedan svaki njegov zapis, a ne zbog mudrih ocjena i nepogrešivosti u njegovim nužnim osvrtima na dnevno političke događaje ili skupine nesretnika koje stjecajem okolnosti vidimo u svakodnevnici. U tim kratkim zapažanjima ne treba tražiti Hodakovu vrijednost, niti vrijednost „Lijeve naše“. Ona je u načelima i razbijanju lažnih paradigmi, ona je u povratku korjenima i njihovoj afirmaciji iz pozicije čovjeka i intelekta koji je iskusio štošta toga drugačijega i koji nije htio pristati na život u zatvorenim krugovima.

Sve te nametnute kvalifikacije, sve te lažne grijehe samoproglašenih sudaca hrvatskoga naroda, sve te slabosti naše tradicije, svu tu ljudsku nesavršenost Hodak je u svojim kolumnama najednom počeo pretvarati u vrline, a protagoniste takve kampanje dajući im toliko željena obilježja progresivaca, kulturnjaka, umnika, uglednika, veličina, europejaca, intelektualaca, književnika zapravo ismijao bez i jedne riječi kritike. Brutalno ismijao. Toliko brutalno da su najobičnija imena, kao primjerice Žika, vjerojatno i najzadrtiji progresivci počeli izbjegavati kao vrag tamjan.

Od riječi ognjištar napravio je toplinu obiteljske vatre, kamina, svijetla, vrlinu tradicije, od riječi kamenjar napravio je pokret samouvjerenih ljudi, koji znaju da je kamen istoznačnica za stijenu na kojoj počiva suvremena civilizacija, od riječi nazadnjak i nazadnjaštvo napravio je paradigmu otpora i iskorak prema povratku stvarnim, autentičnim i provjerenim identitetskim vrijednostima bez kompleksa, od riječi progresivac napravio je – javnu kreaturu i budalu.

Sjećam se, a uvijek čitam komentare ispod tekstva meni dragih autora, jedne očajne rekacije nekog Hodakovog progresivca – „crko dabogda tako ćelav i star“.

Ne znam kako se Hodak osjećao čitajući takvu reakciju, koja najčešće nije nikome ugodna. Ja sam se smijao iz sveg srca, ponajviše zbog toga što je u toj kratkoj psovci, kletvi, čemu li već, bila sadržana sva genijalnost i uspješnost Hodakova pristupa razaranju neviđenoga zla i zloduha iznad hrvatskoga naroda. Nema nikakve sumnje da je tu kratku, u normalnim okolnostima jezovitu poruku izrekao netko tko je prilično svjestan praznine svoje progresivnosti i lažnih vrednota u kojima se našao i iz kojih ne smije iskoračiti. Takva reakcija na Hodakove riječi, koje za razliku od riječi progresivaca nisu ni osobne, nisu ni prljave, nisu ni smišljene uvrede nikome osobno ili čak ni jednoj socijalnoj ili društvenoj strukturi, kakva god ona bila, nisu ni zločeste – samo su ironične i smireno nabijene nepobjedivim duhom, najbolje ukazuje na dubinu taloga koga je Hodak odlučio isprati.

Tu poruku komentator čitatelj ispod „Lijeve naše“ izrekao je u čistom očaju.

Smijao sam se i radi toga što sam neposredno prije toga razgovarao s Hodakom i odao mu priznanje na svježini duha vidljivoj u njegovim kolumnama, pri čemu nismo mogli zaobići usprkos pristojnosti ni njegove godine. Iako su to prilično impozantne godine, kad i um obično lagano doživljava svoj smiraj, Hodak mi je otkrio prednosti svoje ličke genetike, koja se svakako ne bi svidjela nesretnom čitatelju koji ga je nazvao – starim i zaželio mu da uredno crkne. Kud ćeš strašnije pomislio sam, Hodak pa još i Ličanin.

Bogme da zna čovjek skim ima posla, našao bi drugačiji način ili smislio drugačiju kletvu.

U Hodakovim pripovijetkama koje se samo slučajno zovu novinarstvo a istodobno jesu vrhunsko autorsko novinarstvo po svojim temeljnim obilježjima, baš zbog toga što nije nastalo ispod ruševina Vjesnikovog nebodera, nego kao reakcija na notornu zaostavštinu takvoga novinarstva, sve je izvrgnuto propitkivanju. Zbog toga i jesu te pripovjetke – vrhunsko novinarstvo. I svojevrsni dokaz da u pravničkim i odvjetničkim krugovima ima duha, snažnog duha, usprkos utemeljenoj percpeciji grabežljivaca s kožnatim torbama i mutnim namjerama.

On refleksom sjajnog intelektualca ne pridaje gotovo nimalo značaja svakodnevnim prolaznicima u politici, tipovima s margina pristojnoga društva i koliko toliko pristojnih vrednota, tu i tamo će čisto da u svojim kronikama prethodnoga tjedna ostavi jasan znak ili uporište o realnom vremenskom trenutku, spomenuti nesretnike, naročio progresivce iza kojih stupaju trupe antifa u javnosti i po zagrebačkim ulicama. Iz priče u priču, iz kolumne u kolumnu Hodak nasilnicima ponavlja da su progresivci, nadriknjiževnicima da su književne veličine, antifa feministkinjama da su ženstvene ističući snažnom ironijom njhove primitivne ispade i svodeći ih na karikature a ne na žene, polunovinarima će priznati gigantizam njhove misli i dijela, budalama će pripisati svu pamet svijeta zadajući im nužnost pronalaženja kakve podrumine za smještaj tolikoga znanja, a sebi i svojim čitateljima, zapravo već pokretu, jednostavno prisvojiti ognjište, dom, tradiciju. I grijati srca i um.

Svakome tko je čitao Hodaka, ljudima koji će imati njegovu knjigu „Lijevom našom“, svakako bih preporučio da ne traže veličinu i vrijednost u stilu i kompoziciji rečenice, jer nije školska ni naučena, neka ne traže vrijednosti u kompoziciji teksta, nego upravo u digresiji, načinu pripovjedanja i retoričkim a ne književnim figurama, jer čitajući Hodaka čovjek se osjeća kao sugovornik. A Hodak poštuje svoje sugovornike. „Lijevom našom“ je suvremeni autorski klasik, utoliko vrijedan i snažan ukoliko je netipičan i ruši nametnute streotipe.

http://narod.hr/kultura/marko-ljubic-zv ... ijeve-nase
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

http://verbum.hr/knjige/hijerarhija-zav ... -300-1371/


Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300

John Coleman

Svemoćni centar moći, skupina vladara svijeta ne poznaje državne granice. Ona je iznad svih zakona i svih država. Ona ima vlast nad svim aspektima politike, religije, trgovine i industrije, bankarstva, osiguranja, rudarstva, trgovine drogom, naftne industrije. Ona ne polaže račune nikome osim svojim članovima. Ona je vladar života i smrti na ovome planetu, a vodeće svjetske institucije jesu institucije u njezinoj službi, institucije pomoću kojih ta tajna skupina provodi svoju politiku u vlastitu korist - politiku čiji je cilj stvoriti jedan svjetski poredak, u kojemu će vladati jedna svjetska vlada. Kako bi taj cilj postigla, potrebno je razoriti sve vrijednosti, osobito kršćanske - brak, obitelj, moral, države, vjeru. U ostvarenju svojih zacrtanih planova već je znatno uznapredovala. Kada pročitate istinu sadržanu u ovoj knjizi, neće vam biti teško shvatiti prošle ni sadašnje političke, ekonomske, društvene ni religijske događaje. Ovo je snažna priča o silama uperenim protiv običnih građana SAD-a i cijeloga svijeta, o silama kojima se obični ljudi cijeloga čovječanstva trebaju zajedničkim snagama oduprijeti.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

U SVITANJE POMRČINA - Izvrsna knjiga dubrovačkog policajca Ante Vulića: 91. u Dubrovniku iz prve ruke. Preporuka: OBAVEZNO PROČITATI!
Attachments
13087480_1079357292102991_8178535390647983388_n.jpg
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

SVJEDOK POKOJNIH, knjiga njemačke spisateljice Elisabeth Herrmann izvrsno je štivo za zimske dane. Špijunski triler, ali koji itekako podsjeća i na ono što imamo kod nas: nekadašnji STASI špijuni nastoje sakriti grijehove iz socijalističke prošlosti, ne libeći se pri tome ni ubojstava. Poznato ???

Drugu knjigu, SELO PROKLETIH upravo sam pročitao, još je bolja od prve. Krimić, opet govori o istočnim Nijemcima, a glavna junakinja je njemačka policajka, Hrvatica koja je kao dijete protjerana za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.
Attachments
12621962_567109103463112_6174670234323461195_o.jpg
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8453
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: knjige koje treba pročitati

Post by EdgarFranjul »

“BOGOUBOJSTVO ZAPADA” – knjiga Zorana Vukmana


Nova knjiga Zorana Vukmana “Bogoubojstvo Zapada” , svojevrsni je nastavak njegove uspješnice “Propast svijeta ili novo doba poganstva”.

Radi se o knjizi koja šokira svojim uvidima o zapadnoj civilizaciji nakon “smrti Boga” i bavi se kritikom rodne ideologije na do sada neviđen način, kroz popularnu filozofiju i esejistiku koja vas od početka do kraja vodi kroz jedan duhovni triler i dekodiranje gender koda kao jedne od najveće prijevare u povijesti čovječanstva!

Od Nietzscheovog “ubermenscha” do današnjeg transvestita, Zapad je prošao put duhovne deevolucije, živimo u vremenima promjene tradicionalne antropologije i pokušaja redefiniranja same Knjige Postanka. Autor kritički analizira gender ideologiju kao novi sustav vjerovanja i novu pseudoreligiju, koja dramatično utječe na promjenu načina života i svijesti modernoga čovjeka.

Je li rodna ideologija jedan od znakova sutona naše civilizacije? Odgovor potražite u knjizi koja dekodira gender mit u njegovoj skrivenoj simbolici koja krivotvori ne samo ishodišta ljudske naravi i tradicije, nego i izokreće prastaru biblijsku simboliku i izravno se suprotstavlja konceptu judeokršćanskoga Boga.

“Kako je Nietzscheov nadčovjek postao groteskni transvestit? Gdje se dogodila pogreška? Je li ubijanje slike Božje, imago Dei, transvestitski koncept? Može li čovjek kao groteskno biće s nesređenim identitetom ili s više identiteta u samom sebi biti sretan i doseći potpuni smisao vlastite čovječnosti? Jesmo li doista došli do kraja nama poznatog svijeta i do potpune negacije tisućljetne baštine čovječanstva i dramatične promjene njegove psihološke, biološke, duhovne pa tako i društveno uvjetovane antropološke strukture čovjeka? Zar je transvestitski čovjek vrhunac evolucije društvene i kulturne svijesti na Zapadu? Androginost i hermafroditstvo kao mjerilo slobode? Povijest bez Boga u zadnja dva do tri stoljeća koja u naše doba počinje doživljavati svoj globalni klimaks, nametnula nam je ova pitanja kao sudbinska za opstanak zapadne civilizacije.

Od Spenglerove „Propasti Zapada“ (od izlaska prvog dijela tog kapitalnog djela prošlo je gotovo stotinu godina) do danas, bilo je podosta literature koja se bavila dekadencijom naše civilizacije, u novije doba, početkom 21. stoljeća „Smrt Zapada“ Patricka Buchanana, ili primjerice „Samoubojstvo Zapada“ Kocha i Smitha. Dakle, imali smo i propast, i smrt, i samoubojstvo – zašto sada bogoubojstvo? Jer je ono ključ cijele priče kad govorimo o krizi Zapada, bilo u kulturnom, bilo u duhovnom i moralnom smislu. Ta riječ je kôd kojeg treba dešifrirati u suvremenom konktekstu, ona u sebi sadrži svu tragiku Zapada i stanja njegova duha u postmodernom dobu, usred virtualne ere.” (Citat iz knjige, “Uvodna riječ autora”)
Attachments
7018.jpg
7018.jpg (129.11 KiB) Viewed 7071 times
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Post Reply