INTERVJU: DUBRAVKO GVOZDANOVIĆ, VJEŠTAK ZA ORUŽJE
‘Hrvatska poput guske u magli slijedi plan svjetskih elita za razoružavanje stanovništva’
Autor: Mladen Prenc Objavljeno: 11-04-2014 u 21:46
Postoje procjene da u našoj zemlji ima oko 320.000 legalnih komada oružja i između 450 i 600 tisuća komada ilegalnog oružja. Kada tome još pribrojimo i relativno mali broj stradavanja i ozljeđivanja vatrenim oružjem onda možemo kazati kako Hrvatska nema ni približno teških problema po pitanju oružja poput recimo Sjedinjenih američkih država. Međutim i u takvim okolnostima postoje mnogi koji imaju izuzetno restriktivno stajalište o ljudima koji bi ilegalno htjeli posjedovati oružje, a dio čak smatra da bi samo državne institucije smjele imati naoružane ljude. O spomenutoj problematici uz posebnu pažnju pridodanu zakonskom aspektu koji regulira posjedovanje i uporabu vatrenog oružja, razgovarali smo s pionirom praktičnog streljaštva u RH i osnivačem najstarijeg hrvatskog kluba za praktično streljaštvo, te stalnim sudskim vještakom za vatreno i hladno oružje Dubravkom Gvozdanovićem.
Ovaj bivši pripadnik ATJ Lučko, koji je bio sudionik neposrednog osobnog osiguranja Svetog Oca Pape Ivana Pavla II tijekom njegovog prvog posjeta Hrvatskoj 1994. godine dao nam je svoj profesionalni uvid u obmane koje se prema njegovom mišljenju orkestriraju na političkim pozornicima diljem svijeta, a koje i Hrvatska ‘slijepo slijedi’.
Potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić prošle je godine nakon jednog nesretnog slučaja s vatrenim oružjem u kojem je došlo do smrti djeteta izjavila kako su Hrvati dobro naoružan narod i da su kućanstva puna oružja? Što Vi kao sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje mislite o toj tvrdnji? Jesu li građani Hrvatske uistinu ‘naoružani do zuba’?
Političari općenito, a posebice političari populisti u red kojih spada i Milanka Opačić ogledni su primjer kompliciranog izražavanja svrha kojeg je sačuvati njihovu moć. Ako još k tome i dodamo element dramatike pomiješan sa emocijama jasno je što je tada u konkretnom slučaju bio cilj njenih izjava. U trenutku kada se dogodi bilo koja tragedija vatrenim oružjem, a koju mediji još dodatno svojim senzacionalističkim pristupom potenciraju tada svjedočimo pravoj histeriji usmjerenoj prema „legalnim“ vlasnicima oružja i u konačnici prema građanima RH. Pritom uopće više nije bitna istina već posljedica preuzima primat (u ovom slučaju nesretna smrt djeteta) što još djelu i u konačnici navodnoj „problematici“ daje dodatnu dimenziju tragedije, a koju valja nužno riješiti. Kako bi se zadovoljila tako senzibilizirana javnost potrebno je povući dva ključna poteza: „majčinskim“ izjavama bez obzira bile one utemeljene ili ne, smiriti javnost te obećati mjere koji ništa ne rješavaju, ali djeluju pompozno i uhu lijepo zvuče i sve to popratiti ozbiljnom mimikom tijela kako bi se dodatno naglasila ozbiljnost tragedije.
Opačić uopće nije definirala što ona smatra oružjem jer možda smo ju i krivo shvatili.Ukoliko misli na noževe, sjekire i eventualno možda čak kose i vile onda moram priznati da se slažem s njenom tvrdnjom kako su kućanstva puna „oružja“
Upravo je to učinila i Milanka Opačić svojom usudim se reći šarlatanskim nastupom pred TV kamerama.Ukoliko uzmemo da je ipak u nekom slučaju ona u pravu tada si možemo postaviti pitanje zna li ona nešto što nitko drugi ne zna?!Posebice MUP kao resorno ministarstvo pod čiji djelokrug djelovanja spada kriminal!
Naime, ako su kućanstva navodno „puna oružja“ ma što to značilo mogu biti puna jedino ilegalnog oružja, a tada valjda treba očekivati i direktni nalog Opačićke MUP-u za pretresima i pretragama bilo kojeg doma za kojeg ona, naglašavam ona, procijeni da ima „oružje“ jer radi se o kaznenom djelu i kriminalu, a prema njenim kriterijima to je očito svaki dom u Hrvatskoj. No, ako govorimo o legalnom oružju, a o njemu i podatcima o njemu jedino i možemo razgovarati, jer to su jedine konkretne informacije kojih se moramo i možemo držati, tada vidimo da je izjava ministrice Opačić bila naprosto jedna obična politička „eskapada“ cilj koje sam naveo na početku odgovora.
Prema dostupnim podatcima MUP-a o registriranim posjednicima vatrenog oružja i broju registriranog oružja tada vidimo da svega nešto oko 4% hrvatskih građana posjeduje jedan ili više komada vatrenog oružja! Ako je to tako kojom su čarolijom onda kućanstva puna oružja kako tvrdi Opačićka? Čvrsto sam uvjeren da je Milanka Opačić u stvari mislila na noževe koje svaka pristojna kuća u RH ima u pozamašnom broju, a u tome se slučaju slažem s njom.
Ima li Hrvatska uopće problem s vatrenim oružjem? Što govori statistika, a što s druge strane praksa?
Hrvatska uopće nema problem sa vatrenim oružjem!
Kao što sam naveo svega 4 % hrvatskih građana legalno posjeduje vatreno oružje, a na koja u ukupnom broju počinjenih kaznenih djela vatrenim oružjem otpada promilski dio i obično se radi o nesretnim slučajevima ili djelima u afektu, a koja se teško mogu spriječiti bez obzira radi li se o vatrenom oružju ili običnom kolcu. Čak i ako govorimo o kaznenim djelima „ilegalnim“ oružjem vidimo da niti oni ne zauzimaju neki veliki postotak u ukupnom zbroju počinjenih kaznenih djela. Nažalost, kada se takvo djelo i dogodi onda mediji kao po nekom nepisanom pravilu zajednički slikovito rečeno naprave „slona od muhe“ pa je dojam u javnosti suprotan stvarnom stanju.
Koliko je oružje dostupno u Hrvatskoj? U odnosu na SAD, primjerice, koje imaju liberalne zakone o posjedovanju i kupnji oružja, kakvo je stanje po tom pitanju kod nas?
Ako mislimo na legalno vatreno oružje u RH postoje uvjeti koje trebate prema Zakonu o vatrenom oružju ispuniti da bi ste u konačnici mogli i kupiti te posjedovati oružje. S te strane dostupnost ovisi o podnositelju. Ukoliko ste odgovoran i pošten građanin te ispunjavate uvjete teoretski nema zapreka da bi ste posjedovali vatreno oružje, no možete ga imati samo za držanje doma. Teško se može ishoditi dozvola za nošenje oružja, posebice je to praksa zadnjih godina. Dakako, postoje i dozvole za sportsko i lovačko oružje, kod kojih morati ispuniti uvjet aktivnog bavljenja streljaštvom i članstvom u nekoj od udruga, kluba ili lovačkih društava.
Načelno je Zakon o oružju u RH po mnogim pitanjima pretjerano rigorozan, posebice u odnosu na druge zemlje EU u našem okružju. Primjerice u djelu punjenja streljiva za osobne potrebe kod nas je nakon više od 100 godina pozitivne prakse nedavno zabranjeno puniti streljivo dok je u svim zemljama EU našeg okružja to legalna aktivnost. I nije to jedina rigorozna mjera po kojem se naš Zakon izdvaja od ostalih.
Ne bih uspoređivao stanje u RH sa situacijom u SAD-u jer naprosto nemamo isti tzv. američki obrazac pošto se SAD sastoje od 52 države koje svaka ponaosob imaju svoje zakone, a u konačnici čak i gradovi imaju svoja zakonska ograničenja ili slobode. S druge pak strane ne treba miješati Europu sa SAD-om pošto smo tradicijski i kulturološko znatno različiti. Ipak valja naglasiti već nadaleko čuveni 2.amandman Ustava SAD-a koji svim građanima daje pravo posjedovanja vatrenog oružja, no regulacija pitanja „posjedovanja vatrenog oružja“ kao što sam naveo u SAD-u nije jedinstvena.
Kako biste ocijenili evoluciju Zakona o oružju i njegov učinak u posljednjih nekoliko godina? Je li možda došlo vrijeme za liberalizaciju tog zakona?
Od hrvatske neovisnost Zakon o oružje je mijenjan više od 10-tak puta i svaki put je sve rigorozniji, a zakonodavac uvijek prilikom ponovnih izmjena Zakona o oružju pravda svoje postupke željom za povećanjem opće sigurnosti građana. I tu dolazimo do apsurda. Ako svaki put mijenjamo Zakon radi istog razloga neizravno priznajemo da ga nismo dobro sačinili, da smo promašili bit i u konačnici da smo nestručni jer nije polučen očekivani rezultat kada opet moramo Zakon mijenjati! Zar ne? Također se stvara dojam da je opća sigurnost građana RH i društvo u cijelosti konstantno ugroženo od „tamo nekih“ naoružanih ljudi! Kao da ulicama gradova bjesni pravi rat vatrenim oružjem!
Što se tiče liberalnosti Zakona moram naglasiti da nisam za Zakon koji bi u potpunosti bio nazovimo ga liberalan, jer nismo definirali niti što to znači u konačnici. Postavlja se pitanje gdje bi bila granica te slobode? Ne možemo dopustiti da svatko ima pravo legalno posjedovati vatreno oružje. Neka ograničenja uistinu moraju postojati pritom mislim većinom na ograničenja za one osobe za koje se jasno dokaže da su povezane sa kriminalom,imaju psihičkih problema ili su pak sklone asocijalnom agresivnom ponašanju. Dakako, ovakva stanja se trebaju nedvosmisleno utvrditi, a ne poopćavati do te mjere da vam primjerice nekakva zlonamjerna anonimna i neutemeljena prijava bude zapreka u ostvarenju vaših prava. Osobno zastupam ideju o praktičnom, jasnom, dovoljno ograničavajućem i posebice „živom“ u praksi provedivom Zakonu što nažalost trenutni Zakon o oružju nije.
U jednom televizijskom intervjuu kazali ste da se na globalnoj razini provodi politika razoružavanja stanovništva kako bi se ono moglo što lakše kontrolirati. Možete li tu izjavu pojasniti?
To je neosporna činjenica! Postoje brojni autori vrlo ozbiljnih knjiga temeljnih na višegodišnjem istraživanju koja nedvosmisleno to i potvrđuju. Posebice vezu privatnog vlasništva nad oružjem u kontekstu društva čak iz srednjeg vijeka do kraja dvadesetog stoljeća te analiziraju promjene stavova prema zločinu i kazni , utjecaj rata , ekonomskih promjena i kontrastnih pravnih kodova o nasilju i ograničenjima posjedovanja oružja koja su nametnuta Zakonima o oružju. Posebice danas svjedočimo eksplozivnoj pojavi kriminalizacije instituta samoobrane, a kao temelja od kojeg polazi pravo pojedinca na posjedovanje vatrenog oružja. Hrvatska poput guske u magli slijedi svjetski trend, a koji za cilj ima zaštititi od običnih građana malu grupu bogatih ljudi kojima tzv. političke elite slijepo služe.
Kako komentirate činjenicu da je stopa kriminala veća u državama SAD-a koje imaju rigorozne zakone o oružju u odnosu na one države koje su liberalne po tom pitanju?
Vrlo jednostavno, kao dokaz da su nas političke elite obmanule! Stvarni pokazatelji nikada nisu uspjeli dokazati vezu povećanja nasilnih kriminalnih djela sa povećanjem vatrenog oružja u posjedu građana. Ono što se dokazalo jest činjenica da je svako zakonsko ograničenje posjedovanja vatrenog oružja za sobom povuklo i povećanje nasilnih kriminalnih djela te općenito povećanje stope kriminala. I to nije samo slučaj s a SAD-om. Europski primjeri, posebice Velike Britanije dokazuju isti fenomen. Danas Amerikanci posjeduju oko 200 milijuna oružja i nekoliko uzastopnih godina svjedoče padu nasilja, dok je Engleska u kojoj je građanima zabranjeno nošenje oružja te im ograničeno pravo na samoobranu pretrpjela dramatičan porast stope nasilnih djela i zločina u cijelosti.
http://www.hrvatski-dom.hr/hrvatska-pop ... novnistva/
Ali već sama činjenica da su mudre sijede glave sjele zajedno je znakovita. Što bi rekao Galileo Galilei: Eppur si muove (ili tako nekako, baš nisam na TI s latinskim) i to mi daje nade da bi se nešto moglo pokrenuti na bolje. Nažalost, nema mladih. Oprosti Edgare, jesi ti mlađi od ostalih i koliko-toliko rušiš prosjek godina, ali bi trebalo biti i puuuuno mlađih i od tebe jer na mladima svijet ostaje.
), ali je i razina znanja i iskustva zavidna. A znaš što kaže ona stara narodna: BEZ STARCA NEMA UDARCA 
