Istraga o Kristu
Posted: Sat Aug 31, 2013 11:17 am
http://www.dokumentarci.com.hr/istraga-o-kristu/
Odličan dokumentarac o povijesnom Isusu iz Nazareta.
Odličan dokumentarac o povijesnom Isusu iz Nazareta.
Lee Strobel ISTRAGA O KRISTU - dio knjige
Osobna istraga vrsnog profesionalca istraživackog novinarstva
STEPress, ožujak 2008. NASLOV IZVORNIKA: THE CASE FOR CHRIST, Lee Strobel © 1998
.
UVOD: Ponovno otvaranje istrage života 11
PRVI DIO: RAZMATRANJE DOKAZA 21
1. ISKAZI OCEVIDACA
Mogu li se IsusovIi životopisi smatrati vjerodostojnima? (strucni suradnik: dr. Craig Blomberg) 23
2. RAZMATRANJE ISKAZA OCEVIDACA
Mogu li se Isusovi životopisi opovrgnuti pomnijim ispitivanjem? (strucni suradnik: dr. Craig Blomberg) 44
3. DOKUMENTARNI DOKAZI
Jesu li izvorni Isusovi životopisi do danas ocuvani u vjerodostojnu obliku? (strucni suradnik: dr. Bruce Metzger) 63
4. POTKRJEPLJUJUCI DOKAZI
Ima li pouzdanih dokaza o Isusu i izvan njegovih životopisa? (strucni suradnik: dr. Edwin Yamauchi) 83
5. ZNANSTVENI DOKAZI
Potvrduje li arheologija Isusove životopise ili ih opovrgava? (strucni suradnik: dr. John MacRay) 105
6. OPOVRGAVAJUCI DOKAZI
Je li povijesni Isus istovjetan Isusu u kojega vjeruju kršcani? (strucni suradnik: dr. Gregory Boyd) 125
DRUGI DIO: ANALIZARANJE ISUSA 147
7. DOKAZI O ISUSOVU IDENTITETU
Je li Isus doista bio uvjeren da je Božji Sin? (strucni suradnik: dr. Ben Witherington III.) 149
8. PSIHOLOŠKI DOKAZI
Je li Isus bio lud kad je tvrdio da je Božji Sin? (strucni suradnik: dr. Gary Collins) 163
9. DOKAZI NA TEMELJU PSIHOLOŠKOG PROFILA
Je li Isus imao božanske osobine? (strucni suradnik: dr. D. A. Carson) 176
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU 7
10. DOKAZI »OTISAKA PRSTIJU«
Odgovara li Isus – i jedino Isus – identitetu Mesije? (strucni suradnik: mr. Louis Lapides) 195
TRECI DIO: ISTRAŽIVANJE USKRSNUCA 215
11. MEDICINSKI DOKAZI
Je li Isusova smrt bila lažirana predstava a njegovo uskrsnuce obmana? (strucni suradnik: dr. Alexander Metherell)217
12. DOKAZI KOJI POTVRDUJU DA JE ISUSOVO TIJELO NESTALO
Je li Isusovo tijelo doista nestalo iz groba? (strucni suradnik: dr. William Lane Craig) 233
13. DOKAZI O UKAZANJIMA
Jesu li Isusa, nakon smrti na križu, vidjeli živa? (strucni suradnik: dr. Gary Habermas) 256
14. ZATVORENI KRUG INDICIJA
Ima li sporednih cinjenica koje upucuju na uskrsnuce? (strucni suradnik: dr. J. P. Moreland) 278
ZAKLJUCAK: PRAVORIJEK POVIJESTI
Što kažu dokazi – i što sve to znaci danas? 294
Bibliografija 310
Bilješke 318
Nerijetko se može cuti upit: cime ili kako covjek vjeruje? Vjerujemo li intelektom, podsviješcu, dušom, srcem, tijelom? Vjerojatno bismo pogriješili kada bismo ustvrdili da vjerujemo iskljucivo razumom. No, jednako bismo tako pogriješili kada bismo tvrdili suprotno. Pogriješili bismo kada bismo se odlucili za samo jednu covjekovu sposobnost kojom spoznaje svijet, sebe i, konacno, Boga. U buducnosti cemo, primjerice, možda više spoznavati tijelom koje smo predugo mucili, zapostavljali ili ga naprosto nismo dovoljno vrednovali i slušali. No, što nose vrijeme i vjekovi u covjekovu razvoju? Hocemo li, osim sve više priznate razlicitosti i u ljudskim sposobnostima vjerovanja, otkriti da vjerujemo posve odredenijm unutarnjim culom o kojemu danas još ništa ne znamo? Svakako, covjek je bice koje se još uvijek spoznaje, uci i otkriva. Vjera je, medutim, stalni njegov pratitelj, konstituent i izazov. Vjerovati, medu ostalim, znaci posve biti u svome vlastitom vremenu, ali s dubokom uronjenošcu u prošlost i otvorenošcu prema buducnosti. Vjera je, stoga, izraz covjekova integrativnog odnosa spram svega stvorenog, spram svih svojih mogucnosti, darova i sposobnosti i,osobito, prema Bogu. Prema tome, pogrešno bi bilo iskljuciti, ili pak zapostaviti, bilo koju mogucnost za izraz, spoznaju i obrazloženje svoje vjere koja nam stoji na raspolaganju. Bilo je razdoblja u povijesti kršcanstva kada se razum vrlo cijenio, kao što je bilo razdoblja kada se on podcjenjivao. Bilo je takoder razdoblja kada se previše naglašavala duša, a zapostavljalo tijelo. Od apologetike preko skolastike do suvremenih iskustava izniklih iz suodnosa s racionalizmom
i liberalizmom, kršcanska je vjera trajno bila na putu rasta, razvoja i uvijek novog unutarnjeg osvjedocenja o »stvarnostima koje ne vidimo«. Knjiga poznatog americkog novinara Leeja Strobela, koji se proslavio istraživackim novinarstvom, izvrstan je vodic, pomagalo i suputnik svima koji žele nauciti nešto više i o Kristu, i o njegovu vremenu, društvu, okolnostima, povijesti, arheološkim i inim pomagalima za kojima on poseže kako bi, prije svega, odgovorio na vlastita teška pitanja o kršcanskoj vjeri. Ovo je i uzbudljivo štivo o vlastitim pitanjima, sumnjama, otporima i predanjima koje nosimo u sebi, a novinar ih je izrekao umjesto nas. U tome je ova knjiga, na stanovit nacin, i jedinstvena i gotovo neponovljiva. Autor lakocom novinarskog maga i oštrinom znanstvenog istraživaca, odnosno sudskog istražitelja postavlja laserski tocna, provokativna i nadasve utemeljena pitanja brojnim vrhunskim autoritetima s podrucja biblijskih znanosti, zatim s podrucja povijesti, arheologije, psihologije, medicine… kako bi dobio zadovoljavajuce odgovore za koje je na pocetku vjerovao da ce ga utvrditi u vlastitom otklonu od vjere. No, upravo ga je taj put vodio vjeri. Ova knjiga ne može biti dokaz ni o tome da je Isus Krist niti o tome da je on Bog, no citatelju ce
uvelike pomoci otkriti što to covjekovoj spoznaji katkad stoji na putu da u sve to povjeruje. Sigurno je da onaj tko posegne za ovom knjigom nece požaliti, bilo da se radi o strucnjaku, bilo da se radi o
zainteresiranom citatelju jer su odgovori strucnjaka i izraz najsuvremenijih postignuca na polju znanosti, ali i vrlo živopisna literatura ispremiješana autorovim iskustvima iz kriminalistickog pristupa
problemima. To knjizi, medutim, daje posebno vrijedan kolorit jer je pisana živo, oštroumno, zanimljivo i nadasve utemeljeno. A to je dovoljan razlog da se pode i dalje od znatiželje.
Ponovno otvaranje istrage života
Optužnica za pokušaj ubojstva podignuta protiv Jamesa Dixona bila je, u tužiteljskom žargonu, sigurna stvar“. Cista kao suza. Cak je i letimican pogled na dokazni materijal bio dovoljan da se ustanovi kako je Dixon policijskog narednika Richarda Scanlona nastrijelio u trbuh pri borbi prsa o prsa, u južnom dijelu Chicaga. Malo-pomalo, pojedinost po pojedinost, svjedok po svjedok - dokazi su stezali omcu oko Dixonova vrata. Bili su tu otisci prstiju ioružje, ocevidci i motiv, ranjeni policajac i optuženik s nasilnickim dosjeom. Malo je nedostajalo da pravosudni sustav Dixonu izmakne tlo pod nogama i ostavi ga da se koprca pod teretom vlastite krivnje. Cinjenice su bile jasne. Narednik Scanlon dojurio je na adresu West 108th Place nakon što je susjed opazio muškarca naoružanog pištoljem i pozvao policiju. Kad je stigao, Scanlon je zatekao Dixona kako se sa svojom djevojkom bucno svada kroz zatvorena ulazna vrata njezine kuce. Ugledavši Scanlona, izašao je djevojcin otac, misleci da mu ne prijeti nikakva opasnost. Iznenada je izmedu Dixona i oca izbila tucnjava. Narednik se hitro upleo ne bi li je prekinuo. Odjeknuo je pucanj; Scanlon se udaljio posrcuci, ranjen u trbuh. Upravo tada pristigla su još dva policijska automobila. Zaustavili su se uz škripu guma i policajci su pritrcali da obuzdaju Dixona. Pištolj kalibra 5,4 mm (.22) koji je pripadao Dixonu pronaden je u neposrednoj blizini, kamo ga je ocito bacio nakon pucnja. Bio je prekriven otiscima njegovih prstiju i u njemu je nedostajao jedan ispaljeni metak. Otac je bio nenaoružan; Scanlonov revolver ostao je u futroli. Opekotine od baruta na Scanlonovoj koži upucivale su na to da je pogoden iz neposredne blizine. Na srecu, rana nije bila opasna po život, premda je bila dovoljno teška da mu priskrbi odlikovanje za hrabrost, koje mu je ponosno urucio sam šef policije. Što se tice Dixona, kad su policijski službenici provjerili njegov dosje, otkrili su da je vec prije bio osuden zbog toga što je nekoga nastrijelio. Ocito je bio sklon nasilju. Gotovo godinu dana poslije toga našao sam se, tako, u zamalo praznoj cikaškoj sudnici – pisao sam bilješke dok je Dixon javno priznavao krivnju, izjavljujuci da je pucao u iskusnog policajca s petnaestogodišnjim stažem. Uz ostale dokaze, to je priznanje bilo presudno. Sudac Frank Machala Dixona je poslao u zatvor i slucaj proglasio zakljucenim. Pravda je zadovoljena. Gurnuo sam notes u unutrašnji džep sportske jakne i polako stubama krenuo prema prostoriji za novinare. Moj ce mi urednik, mislio sam, u sutrašnjem broju Chicago Tribunea, u najboljem slucaju, dati tri odlomka da prepricam slucaj. Više zacijelo ni ne zaslužuje. Nije to neka narocita vijest. Barem sam tako mislio.
PROŠAPTANA DOJAVA
Javio sam se na telefon u prostoriji za novinare i smjesta prepoznao glas – bio je to doušnik cije sam povjerenje zadobio tijekom godine kada sam izvještavao iz zgrade kaznenog suda. Bilo mi je jasno da
mi javlja nešto važno – jer što je dojava bila važnija, to je brže i tiše govorio – a sada je šaptao „sto na sat“.
»Lee, jesi li cuo za Dixonov slucaj?« upitao je. »Naravno«, odvratio sam. »Izvještavao sam o njemu prije dva dana. Prilicno nezanimljivo.« »Ne budi tako siguran! Prica se da se narednik Scanlon nekoliko
tjedana prije pucnjave na nekom tulumu pravio važan pokazujuci svoju olovku-pištolj.« »Svoju... što?«
»Olovku-pištolj. Pištolj kalibra 5,4 mm (.22) u obliku naliv-pera. Zabranjeni su zakonom; ne smiju ih nositi cak ni policajci.« Kad sam mu rekao da ne razumijem zašto bi to bilo važno, glas mu je postao još uzrujaniji. »Evo u cemu je stvar: Dixon nije nastrijelio Scanlona. Scanlon je ranjen kad je njegova vlastita 'olovka' opalila u džepu na košulji. Lažno je optužio Dixona da ne nastrada zbog nošenja nedopuštenog oružja. Zar ne razumiješ? Dixon je nevin! « »Nemoguce!« uzviknuo sam. »Provjeri dokazni materijal«, odgovorio je. »Pogledaj na što zbilja upucuje.« Spustio sam slušalicu i jurnuo uza stube do tužiteljeva ureda; zastao sam nakratko da povratim dah prije nego što sam ušao. »Poznat vam je Dixonov slucaj?« upitao sam nehajno, ne želeci prerano otkriti karte. »Ako nemate ništa protiv, želio bih još jedanput
prouciti pojedinosti.« Problijedio je. »Ovaj... ne mogu vam o tome ništa reci«, promucao
je. »Nemam komentara.« Pokazalo se da je moj doušnik svoje sumnje vec proslijedio u
tužiteljev ured. Daleko od ociju javnosti, sazivali su novu porotu koja ce nanovo razmotriti dokaze. Slucaj protiv Jamesa Dixona, koji su dotad smatrali posve jednostavnim i jasnim, neocekivano je, i na
opce zaprepaštenje, nanovo otvoren.
NOVE CINJENICE ZA NOVU TEORIJU
Istodobno sam zapoceo vlastitu istragu. Proucavao sam mjesto zlocina, razgovarao sa svjedocima i s Dixonom te ispitivao fizicke dokaze. Dok sam temeljito provjeravao slucaj, dogodilo se nešto
krajnje cudno: nove cinjenice koje sam razotkrio – pa cak i stari dokazi koji su vrlo uvjerljivo upucivali na Dixonovu krivicu – odlicno su se uklopili u teoriju o olovci-pištolju.
Svjedoci su rekli da je Dixon, prije nego što se Scanlon pojavio na mjestu dogadaja, pištoljem lupao na vrata djevojcine kuce. Pištolj je pritom opalio prema dolje; u betonu na ulazu u kucu nadeno je udubljenje nastalo od udara zrna. To je objašnjavalo cinjenicu da je u Dixonovu pištolju nedostajao jedan metak.
Dixon je rekao da nije želio biti uhicen s pištoljem pa da ga je zato, prije no što je stigla policija, skrio u travi preko puta. Pronašao sam svjedoka koji je to potvrdio. Ovo objašnjava zašto je pištolj pronaden podalje od mjesta na kojem se pucalo, premda nitko nije vidio da ga je Dixon onamo bacio.
Opekotine od baruta bile su koncentrirane u lijevom džepu Scanlonove košulje ali ne i izvan njega. Na dnu džepa nalazila se rupa od metka. Zakljucak: oružje je nekako opalilo u džepu.
Suprotno navodima u policijskom izvješcu, zrno je ispaljeno prema dolje. Ispod džepa na Scanlonovoj se košulji nalazila krvava poderotina – ondje je zrno izašlo iz tijela.
Podaci u Dixonovu dosjeu bili su nepotpuni. Iako je vec prije proveo tri godine u zatvoru zbog pucnjave, prizivni sud oslobodio ga je nakon što je ustanovljeno da je bio pogrešno osuden. Pokazalo se da je policija zatajila kljucnog svjedoka obrane i da je svjedok tužiteljstva lagao. Toliko o Dixonovim nasilnickim sklonostima.
NEDUŽNI JE COVJEK OSLOBODEN
Naposljetku sam Dixonu postavio presudno pitanje: »Ako ste nedužni, zašto ste, za ime svijeta, priznali krivnju?« Uzdahnuo je. »Radi nagodbe«, rekao je, aludirajuci na uobicajenu praksu da tužitelj predloži manju kaznu u zamjenu za priznanje krivnje - koja svima štedi vrijeme i troškove sudskog postupka.
»Rekli su da ce me, priznam li krivnju, osuditi na godinu dana zatvora. U pritvoru sam, cekajuci sudenje, proveo 362 dana. Nakon priznanja mogao sam kuci za samo nekoliko dana. Da sam zahtijevao
sudenje i da me porota proglasila krivim – nastradao bih. Odrapili bi mi dvadeset godina zato što sam upucao policajca. Nisam se htio kockati. Želio sam doma…« »I tako ste«, rekao sam, »priznali da ste krivi za nešto što niste ucinili.« Kimnuo je glavom. »Tako je.« Dixon je osloboden; poslije je još dobio parnicu protiv policije. Scanlonu je oduzeto odlikovanje; istražni sud proglasio ga je krivim
za zlouporabu položaja i osudio. Otpušten je iz policije.1 A moji su clanci dospjeli na naslovnice. I, što je još važnije, kao mladi izvjestitelj naucio sam važnu lekciju. Shvatio sam da se dokazni materijal može povezati tako da upucuje na više mogucnosti, a ne samo na jednu. Primjerice, bilo je
sasvim dovoljno dokaza da se Dixona proglasi krivim za pucanje u narednika. Ali, kljucna su pitanja bila: Je li prikupljanje dokaza uistinu temeljito provedeno? i Koje objašnjenje najbolje odgovara ukupnosti cinjenica? Cim je predložena teorija o olovci-pištolju, postalo je bjelodano da taj scenarij objašnjava cinjenice na najbolji moguci nacin. Naucio sam još jednu lekciju. Dokazni materijal je isprva djelovao uvjerljivo zato što se uklapao u moje unaprijed stvorene zakljucke. Dixona sam smatrao ocito sklonim upadanju u nevolje, promašenim slucajem, nezaposlenom osobom koja potjece iz razorene
obitelji. Murjaci su bili dobri decki. Tužitelji nisu griješili. U tom svjetlu sav se originalni dokazni materijal naizgled skladno uklapao. Naivno sam prelazio preko nedosljednosti i nelogic16 Istraga o Kristu
nosti. Kad mi je policija rekla da je slucaj jasan kao dan, uzeo sam to zdravo za gotovo i dalje nisam istraživao. No kada sam sve sagledao u novom svjetlu – otarasio se predrasuda i nastojao biti objektivan – vidio sam slucaj potpuno drukcije. Konacno sam dopustio dokazima da mi pokažu put do istine,
bez obzira na to je li se ona poklapala s mojim pocetnim pretpostavkama ili ne. Sve se to zbilo prije više od dvadeset godina. Najvece pouke tek su me cekale.
S DIXONA NA ISUSA
Taj sam neobicni slucaj ispripovjedio zato što je moje duhovno putovanje prilicno nalikovalo iskustvu s Jamesom Dixonom. Veci sam dio života bio skeptik. Zapravo, smatrao sam se ateistom. Po meni, bilo je i previše dokaza da je Bog puki proizvod samozavaravanja, drevne mitologije, primitivnog praznovjerja. Kako može postojati Bog pun ljubavi, ako ljude otpravlja u pakao samo zato jer ne vjeruju u njega? Kako se cuda mogu zbivati unatoc temeljnim prirodnim zakonima? Nije li evolucija na zadovoljavajuci
nacin objasnila podrijetlo života? Ne raspršuje li znanstveno prosudivanje vjeru u nadnaravno?
A što se tice Isusa, zar niste znali kako on nikad nije ni tvrdio da je Bog? Bio je revolucionar, bio je mudrac, židovski ikonoklast – ali Bog? Ne, ta mu pomisao nikad nije pala na pamet! Mogao bih vas
uputiti na mnoštvo sveucilišnih profesora koji su to govorili – a njima se zacijelo može vjerovati, zar ne? Budimo razumni: cak i površno istraživanje dokaza dovoljno je da nas uvjeri kako je Isus bio
samo obican covjek poput vas i mene, premda iznimno obdaren dobrotom i mudrošcu. Ali, dokaze sam razmotrio samo površno. Procitao sam upravo onoliko filozofskih i povijesnih knjiga koliko mi je bilo potrebno da ucvrstim svoj skepticizam: cinjenica ovdje, znanstvena teorija ondje, pametan navod, cvrst argument. Uvidao sam, dakako, neke nedostatke i nedosljednosti, ali bio sam snažno motiviran da ih zanemarim: znao sam da bih, promijenim li svoj svjetonazor i postanem Isusov sljedbenik, morao mijenjati svoj sebicni i nemoralni nacin života. Što se mene ticalo, slucaj je bio zakljucen. Smatrao sam da dokaza ima dovoljno; mogao sam mirno spavati – Isusovo je božanstvo bilo maštovita izmišljotina praznovjernih ljudi. Ili sam barem tako mislio.
ATEIST U POTRAZI ZA ODGOVORIMA
Ali na ponovno razmatranje Kristova slucaja nije me potaknuo telefonski poziv doušnika. Ucinila je to moja žena. Leslie me ujesen 1979. zaprepastila izjavom da je postala kršcankom. Zakolutao sam ocima i pripremio se na najgore; osjecao sam se izigrano. Oženio sam se jednom Leslie – zabavnom, bezbrižnom
Leslie, spremnom na rizik – a sad sam se preplašio da ce se pretvoriti u nekakvu seksualno sputanu cistunicu koja ce naš zabavan i uspješan život zamijeniti cjelonocnim molitvenim bdijenjima i dobrovoljnim radom u prljavim javnim kuhinjama. Umjesto toga, bio sam ugodno iznenaden – pa cak i zadivljen –korjenitim promjenama u njezinu karakteru, poštenju i samopouzdanju. Naposljetku sam poželio temeljito istražiti ono što je potaknulo te suptilne, ali znakovite pomake u stavovima moje supruge pa sam pokrenuo sveobuhvatnu istragu o cinjenicama povezanima s pitanjem kršcanstva. Ostavljajuci po strani osobne interese i predrasude najbolje što sam mogao, citao sam knjige, razgovarao sa strucnjacima, postavljao pitanja, analizirao povijest, bavio se arheologijom, proucavao drevnu literaturu i po prvi put u životu poceo pomno citati Bibliju redak po redak, kriticki tragajuci za nelogicnostima.Bacio sam se na istraživanje s više volje i energije nego ikada prije. Primijenio sam znanje steceno na studiju prava na Yaleu kao i iskustvo koje sam stekao kao urednik rubrike za pravosudna pitanja u Chicago Tribuneu. I malo-pomalo, dokazi s najrazlicitijih podrucja – povijesti, znanosti, filozofije i psihologije – poceli su upucivati na ono što mi je dotad bilo nezamislivo. Osjecao sam se kao da sam se opet našao pred slucajem Jamesa Dixona.
PROSUDITE SAMI
Možda ste i vi svoj duhovni svjetonazor izgradili na dokazima koje ste zapazili u svojoj sredini ili ste ih davno popabircili iz knjiga, s fakultetskih predavanja, iz izjava clanova obitelji ili prijatelja. No,
je li vaš zakljucak uistinu najbolje objašnjenje za dokaze? Kad biste dublje zaorali – kad biste se oduprli tome da unaprijed donosite zakljucke i sustavno istražili dokaze – što biste pronašli? O tome govori ova knjiga. Zapravo cu vam prepricati i detaljno vam izložiti svoje duhovno putovanje koje je trajalo gotovo dvije godine. Povest cu vas sa sobom na razgovore s trinaest vodecih znanstvenika i strucnjaka s besprijekornim akademskim preporukama. Proputovao sam Sjedinjene Države uzduž i poprijeko – od Minnesote do Georgije, od Virginije do Kalifornije – da cujem njihova strucna mišljenja, da im se suprotstavim svojim skepticnim primjedbama, da ih prisilim da svoje stavove brane cvrstim podacima i uvjerljivim argumentima – da im postavim ista ona pitanja koja biste im vjerojatno i vi postavili kad bi vam se pružila prilika. U toj sam se potrazi za istinom koristio svojim novinarskim iskustvom u pracenju sudskih istraga, pa sam tako proucio mnogobrojne kategorije dokaza – iskaze ocevidaca, dokumentaciju, potkrjepljujuce dokaze, opovrgavajuce dokaze, znanstvene dokaze, psihološke dokaze, dokaze utemeljene na indicijama i, da, cak i otiske prstiju (to zvuci zanimljivo, zar ne?). Na istu cete klasifikaciju dokaza naici u sudnici. Možda je takav pravnicki pristup najbolji nacin da razmotrite ovaj slucaj –tako da sebe zamislite u ulozi porotnika.Kad bi vas izabrali i pozvali za porotnika na pravom sudenju, od vas bi tražili da potvrdite kako niste unaprijed donijeli zakljucke o slucaju. Morali biste prisegnuti da cete biti nepristrani i pravedni te da cete zakljucke donositi na temelju cinjenica, a ne vlastitih hirovitih predodžbi ili predrasuda. Od vas bi zahtijevali da promišljeno razmotrite vjerodostojnost svjedoka, da pažljivo prosudujete o njihovim iskazima te da o dokazima prosudujete strogo u skladu sa zdravim razumom i logikom. A ja vas molim da citajuci ovu knjigu jednako tako postupate. U konacnici, odgovornost za donošenje pravorijeka leži na porotnicima. To ne znaci da oni u svoju prosudbu moraju biti stopostotno sigurni, buduci da u životu ni u što ne možemo biti apsolutno sigurni. Tijekom sudenja, od porotnika se traži da odvagnu dokaze i da donesu najbolji moguci zakljucak. Drugim rijecima – da se vratimo na slucaj Jamesa Dixona - koji scenarij
najbolje odgovara cinjenicama? Vaša je zadaca da to utvrdite. Nadam se da cete toj zadaci
pristupiti ozbiljno jer bi o tome moglo ovisiti više od pukog zadovoljavanja znatiželje. Ako je Isusu za vjerovati – a shvacam da to ako za vas u ovom trenutku može biti jako veliko – tada ništa nije
važnije od toga kako cete odgovoriti na njegov poziv. Ali, tko je on zapravo bio? Što je o sebi tvrdio? Postoji li ijedan vjerodostojni dokaz koji bi potkrijepio njegove tvrdnje? Upravo to se nadamo doznati ukrcavajuci se na zrakoplov za Denver, gdje cemo obaviti prvi razgovor.
PRVI DIO Razmatranje dokaza 1. ISKAZI OCEVIDACA
Mogu li se Isusovi životopisi smatrati vjerodostojnima?
Kad sam upoznao sramežljivog i tihog Lea Cartera, vec je sedamnaest godina živio u najopasnijoj cikaškoj cetvrti. Zbog njegova su svjedocenja trojica ubojica završila iza rešetaka. A u lubanji
mu se još uvijek nalazilo zrno kalibra 9 mm (.38) – jeziv podsjetnik na ružna zbivanja koja su zapocela kad je svojim ocima vidio da je Elijah Baptist ubio prodavaca u obližnjem ducanu. Leo je s prijateljem Lesliejem Scottom igrao košarku kad su ugledali kako Elijah, tada šesnaestogodišnji delinkvent s trideset
uhicenja u policijskom dosjeu, ubija Sama Bluea ispred ducana.Leo je prodavaca poznavao još od djetinjstva. »Kad nismo imali što jesti, dao bi nam nešto hrane«, objasnio je Leo tihim glasom. »I
tako mi je, kad su mi u bolnici rekli da je umro, postalo jasno da cu morati svjedociti o tome što sam vidio.«Iskazi ocevidaca uvelike utjecu na tijek sudenja. Najdramaticniji dio sudenja je onaj kada svjedok detaljno opisuje zlocin koji je vidio, a potom pouzdano uperi prstom identificirajuci optuženika
kao pocinitelja. Elijah Baptist znao je da može izbjeci zatvor jedino ako Lea Cartera i Leslieja Scotta sprijeci da u njega upru prstom. Stoga je Elijah s dvojicom prijatelja krenuo u potjeru. Ubrzo su
na ulici presreli Lea i Leslieja, skupa s Leovim bratom Henryjem, a zatim svu trojicu, prijeteci im pištoljima, odvukli do mracnog pristaništa za teretne brodove koje se nalazilo u blizini.
»Simpatican si mi«, rekao je Elijahov bratic Leu, »ali moram to napraviti.« Zatim je pritisnuo pištolj na hrbat Leova nosa i povukao okidac. Pištolj je prasnuo; zrno je ušlo pod oštrim kutom, ranilo Leovo
desno oko i zaustavilo se u lubanji. Dok je padao na tlo, prasnuo je još jedan hitac; zrno se taj put zaustavilo pet centimetara od kralježnice. Dok je, ležeci na tlu, škiljio pretvarajuci se da je mrtav, vidio je
kako su nemilosrdno, iz neposredne blizine, ubili njegova rasplakanog brata i prijatelja. Kad su Elijah i njegova banda pobjegli, Leo je otpuzao na sigurno. Leo Carter nekako je preživio, unatoc tome što za to nije bilo gotovo nikakvih izgleda. Zrno mu iz glave nisu izvadili jer se zaustavilo na mjestu preopasnom za operaciju. Usprkos silovitim glavoboljama koje nisu mogli ublažiti ni jaki lijekovi, na sudenju za
ubojstvo trgovca Sama Bluea svjedocio je protiv Elijaha Baptista kao jedini ocevidac. Porotnici su povjerovali Leu, i Elijah je osuden na osamdeset godina zatvora. Još je jedanput Leo svjedocio kao jedini ocevidac: protiv Elijaha i dvojice njegovih prijatelja, na sudenju za ubojstvo Leova brata i prijatelja.
I još je jedanput njegova rijec bila dovoljna da trojku doživotno strpa u zatvor. Lea Cartera smatram junakom. Pridonio je da pravda bude zadovoljena,iako je to skupo platio. Kad danas – više od dvadeset
godina poslije toga – razmišljam o iskazima ocevidaca, u mislima mi se pojavi njegovo lice.1
SVJEDOCANSTVO IZ DAVNINA
Da, iskazi ocevidaca mogu biti snažni i uvjerljivi. Ako je svjedok imao priliku dobro vidjeti zlocin, ako nema predrasuda ili prikrivenih motiva, ako je istinoljubiv i pošten, završni cin pokazivanja
prstom na optuženika u sudnici može biti dovoljan da osobu osudi na zatvor ili štogod još gore.
Svjedocenje ocevidaca jednako je tako presudno i u istraživanju povijesti – cak i pitanja je li Isus Krist jedinstveni Božji Sin. Ali, koje izvještaje ocevidaca imamo? Imamo li svjedocanstvo ikoga tko je osobno poznavao Isusa, tko je slušao njegove pouke,gledao njegova cuda, bio svjedokom njegove smrti, i tko ga je možda cak susreo nakon navodnog uskrsnuca? Imamo li zapise »novinara « iz prvog stoljeca koji su intervjuirali svjedoke, postavljali teška pitanja i vjerno bilježili ono za što su vrlo savjesno utvrdili da
je istinito? I, što je jednako važno, koliko ti izvještaji mogu odoljeti rešetanju sumnjicavaca?
Baš kao što je iskaz Lea Cartera zapecatio presude trojici brutalnih ubojica, svjedocanstvo ocevidaca iz mraka davnine može pridonijeti rješavanju najvažnijeg duhovnog pitanja. Kako bih dobio
pouzdane odgovore, dogovorio sam razgovor s glasovitim strucnjakom, dr. Craigom Blombergom, koji je o toj temi napisao knjigu The Historical Reliability of the Gospels (Povijesna pouzdanost
evandelja). Znao sam da je Blomberg oštrouman; zapravo se cak i njegova vanjština uklapala u taj stereotip. Onako visok (gotovo 190 cm) i mršav, kratke, valovite smede kose koja mu je neusiljeno padala na celo, cupave brade, s naocalama debelih neuokvirenih stakala, izgledao je poput nekoga tko je sigurno, kao maturant s najboljim uspjehom, održao oproštajni govor na maturalnoj svecanosti (i održao
ga je), dobio nagrade za znanstveni rad (dobio ih je) i diplomirao s najvecim pohvalama na prestižnom teološkom fakultetu (doista je diplomirao uz magna cum laude na Trinity Evangelical Divinity
Schoolu). Ali, želio sam nekoga tko je više nego samo inteligentan i obrazovan.
Tragao sam za strucnjakom koji nece previdati nijanse ili olako odbaciti svako kriticko propitivanje kršcanskih postavki. Želio sam nekoga cestitog, nekoga tko se uhvatio u koštac s najuvjerljivijim
kritikama vjere i tko govori s autoritetom, ali bez uopcenih tvrdnji koje kriticna pitanja više zataškavaju nego što na njih odgovaraju. Rekli su mi da je Blomberg upravo osoba kakvu tražim pa sam
avionom otputovao u Denver pitajuci se je li uistinu dorastao mojoj zadaci. Doduše, pomalo sam sumnjao, osobito kad sam doznao duboko uznemirujucu cinjenicu za koju bi on vjerojatno više volio
da ostane skrivena: Blomberg se i dalje nada da ce njegovi voljeni junaci iz djetinjstva, The Chicago Cubs, za njegova života osvojiti Svjetski kup. Iskreno, to je bilo dovoljno da me ucini malcice sumnjicavim u pogledu pouzdanosti njegove prosudbe.
PRVI INTERVJU: DR. CRAIG L. BLOMBERG
Craig Blomberg nadaleko se smatra jednim od najistaknutijih autoriteta u zemlji kad je rijec o Isusovim životopisima, poznatim kao cetiri evandelja. Doktorirao je na Novom zavjetu u Škotskoj, na Sveucilištu
u Aberdeenu, poslije je radio kao viši znanstveni radnik pri Tyndale Houseu na Sveucilištu u Cambridgeu, sudjelujuci u radu elitne skupine znanstvenika iz raznih zemalja koji su iznjedrili niz
priznatih radova o Isusu. Proteklih desetak godina profesor je Novoga zavjeta na visoko cijenjenom teološkom fakultetu Denver Seminary. Neke od Blombergovih knjiga su Jesus and the Gospels (Isus i evandelja);Interpreting the Parables (Tumacenje prispodoba); How Wide the Divide? (Koliko je duboka podjela?), kao i komentari Evandelja po Mateju i Prve poslanice Korincanima. Takoder je pomogao urediti šesti svezak djela Gospel Perspectives (Perspektive evandelja), koje se opširno
bavi Isusovim cudima, a bio je i suautor djela Introduction to Biblical Interpretation (Uvod u tumacenje Biblije). Autor je poglavlja o povijesnoj vjerodostojnosti evandelja u knjizi Reasonable Faith
(Razborita vjera) i nagradivanom djelu Jesus under Fire (Isus pod paljbom). Clan je Društva za proucavanje Novoga zavjeta, Društva za biblijsku literaturu i Instituta za biblijska istraživanja.
Kao što sam i ocekivao, u njegovu je uredu bilo podosta znanstvenih knjiga poslaganih na police (cak je i kravata koju je nosio bila ukrašena crtežima knjiga). Medutim, ubrzo sam uocio da zidovima ureda ne dominiraju prašnjave knjižurine drevnih povjesnicara, nego umjetnicki uradci njegovih kcerkica. Njihovi neobicni i živopisni crteži ljama, kuca i cvijeca nisu bili tek tako nasumce pricvršceni na zid; ocigledno ih je smatrao dragocjenostima – bili su mukotrpno i brižljivo uokvireni,s passe-partoutom, te s vlastorucnim potpisima Elizabeth i Rachel. Jasno je, pomislio sam, da taj covjek nije samo pametan, nego i osjecajan.
Blomberg govori s preciznošcu matematicara (da, u pocetku karijere i matematiku je poucavao), pomno odmjeravajuci svaku rijec iz ocevidne nevoljkosti da i za mrvicu, i za nijansu, zade u podrucje
koje nije potkrijepljeno dokazima. Bilo je to upravo ono što sam tražio. Nakon što je, sa šalicom kave u ruci, sjeo u naslonjac, i ja sam otpio gutljaj kave da odagnam studen hladnoga Colorada. Cinilo
mi se da je Blomberg tip covjeka koji voli odmah prijeci na stvar, pa sam odlucio razgovor zapoceti pitanjem koje je zadiralo u srž problema.
OCEVIDCI IZ POVIJESTI
»Kažite mi«, pomalo sam ga izazovno upitao, »je li uistinu moguce biti inteligentna osoba koja kriticki razmišlja i unatoc tome vjerovati da su cetiri evandelja napisali ljudi kojima se pripisuju?« »Odgovor glasi: da«, rekao je s uvjerenjem. Zavalio se u naslonjac i nastavio: »Važno je priznati da su evandelja,
strogo govoreci, anonimna. Ali, imamo jednodušno svjedocanstvo prve Crkve da je Matej, poznat i kao Levi, ubirac poreza i jedan od dvanaestorice ucenika, pisac prvog evandelja u Novom zavjetu;
da je Petrov sudrug Ivan Marko autor evandelja koje zovemo Markovim te da je Luka, poznat kao Pavlov ‘ljubljeni lijecnik’ napisao Evandelje po Luki i Djela apostolska.« »Koliko je jedinstveno bilo vjerovanje da su oni autori?« upitao sam. »Nema drugih poznatih konkurenata za ova tri evandelja«, rekao
je. »Oko toga ocito nije bilo dvojbe.« No, želio sam podrobnije razmotriti to pitanje. »Oprostite mi na
sumnjicavosti«, rekao sam, »ali, je li itko bio motiviran lažno tvrditi da su spomenuti ljudi napisali evandelja, premda zapravo nisu?« Blomberg je zatresao glavom. »Vjerojatno nije. Valja imati na
umu da oni za to i nisu bili podobne osobe«, rekao je smiješeci se. »Marko i Luka nisu bili medu dvanaestoricom ucenika. Matej jest, ali s obzirom na to da je prije bio omraženi poreznik, vjerojatno je,
uz Judu Iškariotskog, koji je izdao Isusa, bio na najlošijem glasu.« Usporedite to s onim što se dogodilo kad su, mnogo kasnije, napisana maštovita apokrifna evandelja. Ljudi su za fiktivne autore birali imena dobro znanih i uzornih osoba – Filipa, Petra, Marije, Jakova. To su imena mnogo uglednijih osoba nego što su bili Matej, Marko i Luka. Eto, dakle, odgovora na vaše pitanje: nije bilo nijednog razloga da se autorstvo pripiše toj trojici manje uvaženih ljudi, osim ako ono nije bilo istinito.« Zvucalo je logicno, ali bilo je ocito da je vješto izostavio jednog od pisaca evandelja. »Ali, što je s Ivanom?« upitao sam. »Bio je covjek
iznimna ugleda; zapravo, nije bio tek jedan od dvanaestorice,vec je, s Jakovom i Petrom, pripadao najužoj skupini od tri Isusova najbliskija ucenika.« »Da, on je iznimka«, zakimao je Blomberg glavom. »A što je najzanimljivije, jedino oko Evandelja po Ivanu postoje neke dvojbe u pogledu
autorstva.« »Što je prijeporno?« »Ime autora nipošto nije – sigurno se zvao Ivan«, odvratio je
Blomberg. »Ali nije sigurno je li to bio Ivan apostol ili neki drugi Ivan. Vidite, svjedocanstvo kršcanskog pisca po imenu Papija, napisano oko 125. godine, spominje Ivana apostola i Ivana Starijeg, a iz
konteksta nije jasno govori li o jednoj osobi s dva razlicita motrišta,ili o dvjema osobama. Osim te iznimke, sva ostala svjedocanstva prve Crkve jednodušno tvrde da je evandelje napisao apostol Ivan,
sin Zebedejev.« »Znaci«, rekao sam nastojeci ga još malo potaknuti, »vi ste uvjereni da je on autor?«
»Da, vjerujem da je najveci dio teksta napisao taj apostol«, odgovorio je. »Medutim, ako pažljivo citate to evandelje, uocit cete odredene naznake da je zakljucne redke možda u konacnici oblikovao
urednik. Osobno, nije mi teško vjerovati da je neka osoba bliska Ivanu to ucinila, da je preradila završne redke, a možda i stilski ujednacila cijeli rukopis. U svakom slucaju«, naglasio je, »i to se evandelje, kao i preostala tri, ocigledno zasniva na iskazima ocevidaca.«
RAZMATRANJE POJEDINOSTI
Iako sam uvažavao Blombergove komentare, nisam još bio spreman odustati od te teme. Pitanje o autorstvu evandelja od goleme je važnosti, i želio sam cuti konkretne pojedinosti – imena, datume,
navode. Iskapio sam kavu i šalicu spustio na njegov radni stol. S olovkom u ruci, pripremio sam se za opširnu analizu. »Vratimo se Marku, Mateju i Luki«, rekao sam. »Koje konkretne dokaze imate da su baš oni autori evandelja?« Blomberg se nagnuo naprijed. »Kao što sam rekao, najstarije i vjerojatno najznacajnije svjedocanstvo dolazi od Papije, koji je otprilike 125. godine izrijekom potvrdio da je Marko brižljivo i tocno zabilježio izjave ocevidca Petra. Napisao je, zapravo, da Marko ‘nije
pogriješio’ i da nije zabilježio ‘nijednu neistinitu tvrdnju’. Papija tvrdi da je Matej takoder ocuvao izvorno Isusovo ucenje. Zatim je Irenej, oko 180. godine, potvrdio Markovo autorstvo, koje mu se tradicionalno pripisuje. Evo što piše…«, rekao je i uzeo knjigu. Otvorio ju je i procitao Irenejeve rijeci.
Matej je svoje evandelje objavio medu Hebrejima, na njihovu jeziku, u vrijeme kad su Petar i Pavao Evandelje propovijedali u Rimu i ondje utemeljili crkvu. Nakon njihovog nam
je odlaska Marko, Petrov ucenik i tumac, zapisao i predao sadržaj Petrovih propovijedi. Pavlov sljedbenik Luka zapisao je, pak, Evandelje koje je propovijedao njegov ucitelj. Potom je Ivan, ucenik Gospodinov (koji mu se naslonio na prsa), napisao svoje evandelje, dok je živio u Efezu, u Aziji.2 Podigao sam pogled s bilježaka. »U redu, da razjasnimo«, rekao sam. »Ako se možemo pouzdati u to da su evandelja napisali
ucenici Matej i Ivan, Petrov suradnik Marko i povjesnicar Luka -Pavlov suradnik, koji je bio svojevrsni prvostoljetni novinar, možemo biti sigurni da su dogadaji koje bilježe zasnovani na izravnom
ili neizravnom svjedocanstvu ocevidaca.« Dok sam govorio, Blomberg je procjenjivao moje rijeci. Kad sam završio, kimnuo je. »Tocno«, spremno je odgovorio.
RAZLIKA IZMEDU DREVNIH I SUVREMENIH ŽIVOTOPISA
Bilo je još problematicnih pitanja koja mi je morao objasniti. Osobito sam želio bolje razumjeti kojoj književnoj vrsti evandelja pripadaju. »Kad u knjižari povirim u odjeljak sa životopisima, ondje ne nalazim
jednak stil pisanja onome u evandeljima«, rekao sam. »Biografi danas temeljito proucavaju život osobe o kojoj pišu. Ali, pogledajte Marka – niti piše o Isusovu rodenju, niti spominje razdoblje Isusove mladosti. Naprotiv, usredotocuje se samo na tri posljednje godine, a polovicu evandelja troši na dogadaje koji nagovještavaju posljednji tjedan Isusova života i tijekom njega kulminiraju. Kako to objašnjavate?« Blomberg je podigao dva prsta. »Dva su razloga«, odgovorio je. »Jedan književni, a drugi teološki.
Književni je razlog taj da su ljudi u starom svijetu tako pisali biografije. Nisu, poput nas, smatrali da je važno u jednakom omjeru zastupiti sva životna razdoblja doticne osobe, niti da je nužno ispricati
pricu prema strogom kronološkom redoslijedu, pa cak niti da je potrebno doslovno navoditi necije rijeci - uz uvjet da bit onoga što su rekli ostane ocuvana. Starogrcko i starohebrejsko pismo nisu cak poznavali navodnike. Bilježili su povijesne dogadaje samo onda kad su mislili da se iz primjera opisanih likova može nešto vrijedno nauciti. Stoga se životopisac želio nadugacko zadržati na onim zbivanjima iz života koja
su mogla poslužiti kao primjer ostalima, ili kao zorno objašnjenje, na onim koja su mogla biti korisna ljudima te koja su obilježila to povijesno razdoblje.« »A koji je teološki razlog?« upitao sam.
»On proizlazi iz svega što sam upravo rekao. Kršcani vjeruju da su Isusov život, ucenje i cudesa, ma koliko predivni bili, besmisleni,ukoliko se istinitom povijesnom cinjenicom ne može smatrati i to da je Krist umro te da je uzdignut od mrtvih – te da je na taj nacin osigurao otkupljenje, odnosno oproštenje grijeha cijelom covjecanstvu. Zato je osobito Marko, kao pisac vjerojatno najstarijeg evandelja, posvetio otprilike polovicu svoga kazivanja dogadajima koji kulminiraju Kristovom smrcu i uskrsnucem. „A s obzirom na važnost raspeca«, zakljucio je, »to je u drevnoj literaturi bilo savršeno logicno.«
TAJNOVITI Q
Pored cetiri evandelja, znanstvenici se cesto pozivaju na nešto što zovu Q, prema prvom slovu njemacke rijeci Quelle, »izvor«.3 Zbog slicnosti u jeziku i sadržaju, tradicionalno se pretpostavljalo da su
Matej i Luka, pišuci svoje tekstove, crpili iz ranijeg Markova evandelja. Uz to, znanstvenici su rekli da su Matej i Luka jedan dio teksta, kojega kod Marka nema, preuzeli iz tog tajanstvenog izvora.
»Što je, tocno, Q?«, upitao sam Blomberga. »Ništa više od pretpostavke«, odgovorio je, iznova se udobno zavalivši u naslonjac. »Uz nekoliko iznimaka, to su jednostavno Isusove izreke ili ucenja, koja su jednoc možda bila sabrana u neovisan, zaseban dokument. U to su vrijeme, naime, uobicajena književna vrsta bile sabrane izreke cijenjenih ucitelja, nešto poput suvremenih kompilacija glazbenih hitova na jednom albumu. Q je mogao biti slican tome. Tako se barem pretpostavlja.« Ali, ako je Q postojao prije Mateja i Luke, bio bi to najstariji povijesni spis o Isusu. Možda bi on, mislio sam, mogao baciti novo svjetlo na to kakav je Isus uistinu bio.»Dopustite mi da vas pitam ovo«, rekao sam. »Izdvojite li samo materijal iz tog izvora, kakvu sliku o Isusu dobivate?« Blomberg je pogladio bradu i na trenutak se zagledao u strop razmatrajuci pitanje. »Pa, morate imati na umu da je Q bio zbirka izreka pa stoga nije sadržavao pripovjednu gradu koja bi nam pružila potpuno zaokruženu sliku Isusa«, odgovorio je polako, pažljivo birajuci svaku rijec.
„Cak i kad bi bilo tako, primijetit cete da je Isus o sebi iznio neke drasticne tvrdnje – primjerice, da je utjelovljena mudrost i onaj prema kojemu ce Bog suditi cijelom covjecanstvu, ovisno o tome bude
li ga tko priznao ili zanijekao. Autori jedne nedavno objavljene, istaknute strucne knjige tvrde kako cete, izdvojite li izreke iz tog tajnovitog izvora od svega ostalog, zapravo dobiti istu sliku o Isusu
kakvu i opcenito nalazite u evandeljima – sliku covjeka koji je o sebi izgovorio vrlo smione tvrdnje.«
Želio sam o tome više od njega cuti. »Mislite, sliku o cudotvorcu? « raspitivao sam se. »Opet isticem«, odgovorio je, »valja imati na umu da ondje ne bi bilo mnogo prica o cudesima per se, jer se one uobicajeno nalaze u pripovjednim tekstovima, a Q je prvenstveno popis izreka.« Šutke je posegnuo preko stola, uzeo u kožu uvezanu Bibliju i poceo listati njezine dobrano izlizane stranice, koje su šuštale.
»Ali, primjerice, Evandelje po Luki 7:18-23 i Evandelje po Mateju 11:2-6 kažu kako je Ivan Krstitelj poslao svoje ucenike da pitaju Isusa je li on uistinu Krist, odnosno Mesija kojega su cekali. Isus im
je zapravo odgovorio: ’Recite mu da razmotri moja cudesa. Recite mu što ste vidjeli: slijepi proglédaju, gluhi cuju, hromi hodaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest.’ »Dakle«, zakljucio je, »cak i Q svjedoci da je tada postojala jasna svijest o Isusu kao cudotvorcu.« Blombergovo spominjanje Mateja podsjetilo me na još jedno pitanje vezano za sastavljanje evandelja. »Zašto bi Matej, koji je navodno
bio ocevidac Isusovih djela«, upitao sam, » preuzeo dio Markova evandelja, a za Marka se svi slažu da nije bio ocevidac? Ako je Matej svoje Evandelje zaista pisao kao ocevidac, bilo bi logicno pretpostaviti
da bi ih temeljio na vlastitim zapažanjima.« Blomberg se osmjehnuo. »To ima smisla jedino ako je Marko
svoj izvještaj doista temeljio na sjecanjima ocevidca Petra«, rekao je. »Kao što ste i sami spomenuli, Petar je pripadao najužem krugu Isusovih ucenika i imao je povlasticu vidjeti i cuti ono što ostali ucenici
nisu. Zbog toga je bilo logicno da je Matej, unatoc tome što je i sâm bio ocevidac, uvrstio i Petrovo izvješce o dogadajima, onako kako ih je prenio Marko.« Da, pomislio sam, to ima smisla. Zapravo me to podsjetilo na jednu zgodu iz mojeg dugogodišnjeg izvjestiteljskog iskustva. Prisjetio sam se kako sam se našao usred gomile novinara koja je okružila jednog uglednog cikaškog politicara, pokojnog gradonacelnika
Richarda J. Daleyja, zasuvši ga pitanjima o upravo otkrivenom skandalu u ministarstvu policije. Dao je samo nekoliko izjava a zatim brzo utekao u limuzinu. Premda sam bio na licu mjesta, smjesta sam prišao radijskom izvjestitelju koji je stajao bliže Daleyju i zamolio ga da mi odvrti snimku onoga što je Daley upravo rekao. Tako sam provjerio jesam li ispravno zapisao njegove rijeci. Tako je, pomislio sam, ocigledno i Matej napravio s Markovim evandeljem – iako se, kao Isusov ucenik, svega sjecao iz prve ruke,
želja za tocnošcu potaknula ga je da se osloni na dio grade koji je, preko Petra, dolazio izravno od užeg kruga Isusovih ucenika.
IVANOVO JEDINSTVENO MOTRIŠTE
Zadovoljan Blombergovim pocetnim odgovorima o prvim trima evandeljima – koja se, zbog konceptualne slicnosti i podudaranja grade nazivaju sinoptickima, što otprilike znaci da ih se može usporedno promatrati,4 – usredotocio sam se na Evandelje po Ivanu.Svatko tko je citao sva cetiri evandelja smjesta ce priznati da postoje ocigledne razlike izmedu onih sinoptickih i Evandelja po Ivanu, pa sam želio znati znaci li to da medu njima postoje nepomirljive proturjecnosti. »Možete li pojasniti razlike izmedu sinoptickih evandelja i Evandjelja po Ivanu?« Upitao sam Blomberga. Podigao je obrve. »To je vrlo opsežno pitanje!« uzviknuo je. »Nadam se da cu o toj temi napisati knjigu.« Nakon što sam ga uvjerio da me zanima samo ono osnovno, a ne iscrpna rasprava, zavalio se u naslonjac. »Pa, istina je da se Ivan od sinoptika više razlikuje nego što im je slican«, zapoceo je. »Tek se nekolicina glavnih prica iz prvih triju
evandelja spominje u Ivanovu, premda se to primjetno mijenja kad je rijec o posljednjem tjednu Isusova života. Odatle se njegovo Evandelje razvija mnogo usporednije sa sinoptickima. Takoder se cini da se lingvisticki stil vrlo razlikuje. U Ivanovu se Evandelju Isus koristi drugacijom terminologijom, govori u dugim propovijedima, i cini se da je u njemu istaknutija kristologija – to jest, mnogo su izravnije i otvorenije tvrdnje da je Isus jedno s Ocem; da je i sâm Bog; da je on Put, Istina i Život; da je Uskrsnuce i
Život.« »Kako objašnjavate te razlike?« upitao sam. »Godinama se držalo da je Ivan znao sve što su Matej, Marko i Luka napisali, pa da to nije smatrao potrebnim ponavljati, nego je odlucio nadopuniti postojeca evandelja. Odnedavno se pretpostavlja da je Ivanovo Evandelje nastalo poprilicno neovisno o ostala
tri, što može objasniti ne samo razliciti izbor grade, vec i razlicite poglede na Isusa.«
ISUSOVA NAJSMIONIJA TVRDNJA
»Kod Ivana postoje neke teološke osebujnosti«, primijetio sam. »To je neupitno, no može li ih se nazvati proturjecnostima? Mislim da se ne može, a evo i zašto: za gotovo svaku glavnu temu ili osobitost kod Ivana, možete pronaci usporedni tekst kod Mateja, Marka i Luke, iako o njima pišu manje opširno.«
Bila je to hrabra izjava. Smjesta sam je odlucio iskušati nacinjuci temu koja je možda i najvažnija kad je rijec o razlikama izmedu sinoptika i Ivana. »Ivan navodi vrlo otvorene tvrdnje o tome da je Isus Bog, što neki pripisuju cinjenici da je pisao poslije ostalih pa da je poceo uljepšavati «, rekao sam. »Možete li pronaci temu Isusova božanstva kod sinoptika?« »O, da«, odgovorio je. »Nije toliko izrijekom iskazana, ali je prisutna. Sjetite se samo pripovijesti o Isusovom hodanju po vodi, u Evandelju po Mateju 14:22-33 i Evandelju po Marku 6:45-52. U vecini se prijevoda izvorno znacenje iz grckoga izgubilo pa navode da je
Isus rekao: »Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!« Zapravo, grcki izvornik doslovce kaže: »Ja Jesam, ne bojte se!« Posljednje dvije rijeci istovjetne su onima što ih je Isus izgovorio u Evandelju po Ivanu
8:58, kad je sebe nazvao božanskim imenom ‘Ja Jesam’ – kojim se Bog u Izlasku 3:14 objavio Mojsiju iz goruceg grma. Isus se, dakle, predstavlja kao netko tko ima jednaku božansku moc nad prirodom
kao i Jahve, Bog Staroga zavjeta.« Kimnuo sam. »To je jedan primjer«, rekao sam.»Imate li još koji?
« »Da, mogao bih ih još navesti«, odgovorio je Blomberg. »Primjerice, Isus sebe u prvim trima evandeljima najcešce naziva ‘Sin Covjecji’, a...« Podigao sam ruku da ga zaustavim. »Samo malo«, rekao sam.Posegnuo sam u torbu za spise i izvadio knjigu; prelistao sam nekoliko stranica i pronašao navod koji sam tražio. »Karen Armstrong, bivša redovnica koja je napisala bestseler Povijest Boga, kaže
da izraz ‘Sin Covjecji’ 'jednostavno naglašava slabost i smrtnost ljudskog stanja' pa je Isus, koristeci ga, naprosto naglašavao da je 'krhko ljudsko bice koje ce jednog dana trpjeti i umrijeti'.5 Ako je to
istina«, rekao sam, »ne zvuci baš kao tvrdnja o njegovu božanstvu. « Blombergovo je lice poprimilo zlovoljan izraz. »Cujte«, rekao je odlucno, »nasuprot uvriježenom vjerovanju, naziv ‘Sin Covjecji’ ne
odnosi se, prije svega, na Isusovu ljudskost. Naprotiv, njime je Isus izravno aludirao na Daniela 7:13-14.«
Otvorio je Stari zavjet i procitao rijeci proroka Daniela: Gledah u nocnim videnjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin covjecji. On se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast,
cast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova je vjecna i nikada nece proci,
kraljevstvo njegovo nece propasti. Blomberg je sklopio Bibliju. »Vidite li, dakle, kakvim Isus sebe
prikazuje nazivajuci se ‘Sinom Covjecjim’?« nastavio je. »Nekime tko pristupa sâmom Bogu na njegovu nebeskom prijestolju i kome su predani sveopci autoritet i vlast. Izraz ‘Sin Covjecji’ uzvišena je
titula, a ne oznaka puke ljudskosti.« Poslije sam naišao na komentar drugog znanstvenika, Williama
Lanea Craiga (kojega cu uskoro intervjuirati za knjigu), u kojem je iznio slicno zapažanje.
Cesto se misli da izraz ‘Sin Covjecji’ upucuje na Isusovu ljudskost, upravo kao što izraz ‘Sin Božji’ upucuje na njegovu božansku narav. Zapravo, istina je sasvim obratna. Sin Covjecji
je božanski lik u starozavjetnoj knjizi proroka Daniela, koji ce na svršetku svijeta doci suditi covjecanstvu i vladati zauvijek. Isus je, dakle, tvrdnjom da je Sin Covjecji zapravo ustvrdio da je Bog.6
Blomberg je nastavio: »Osim toga, Isus je u sinoptickim evandeljima ustvrdio da oprašta grijehe, a to je nešto što može samo Bog. Prihvacao je da mu se ljudi mole i klanjaju. Rekao je: »Tko god mene prizna pred ljudima, priznat cu i ja njega pred svojim Ocem nebeskim«. Presuda na Posljednjem sudu temeljit ce se na covjekovu prihvacanju – koga? Isusa kao obicnog ljudskog bica? Ne, bila bi to odviše arogantna tvrdnja. Na Posljednjem ce se sudu pravorijek donositi na temelju covjekova prihvacanja ili neprihvacanja
Isusa kao Boga. Kao što možete vidjeti, sinopticka evandelja sadrže raznovrsnu gradu o Kristovu božanstvu, o kojemu potom u Ivan u svojem Evandelju naprosto otvorenije piše.«
TEOLOŠKI CILJEVI EVANDELJA
Pišuci posljednje evandelje, Ivan je imao tu prednost da je mogao dulje promišljati teološka pitanja. Stoga sam upitao Blomberga: »Ne znaci li to da je Ivan pisao s više teoloških sklonosti i da je njegova povijesna grada mogla biti preuredivana pa, prema tome, i manje pouzdana?« »Ne vjerujem da je Ivan skloniji teologiziranju, odgovorio je Blomberg. »On samo više istice neke teološke teme. Matej, Marko i
Luka isticu vrlo razlicite teološke aspekte: Luka je teolog siromaha i skrbi o siromasima, Matej je teolog koji nastoji razumjeti odnos kršcanstva i judaizma, a Marko Isusa oslikava kao trpeceg slugu.
Mogao bi se sastaviti dugacak popis razlicitih teoloških naglasaka u djelima trojice evandelista.«
Prekinuo sam Blomberga, bojeci se da nije dobro shvatio moje pitanje. »Ne baca li teološka motivacija sumnju na njihovu sposobnost i voljnost da tocno izvijeste što se dogodilo?« upitao sam. »Nije
li vjerojatno da su ih njihovi teološki ciljevi naveli da pristrano uljepšaju izvornu povijest koju su bilježili?«
»To svakako znaci da i tu mogucnost valja uzeti u obzir, kao i pri razmatranju bilo kojeg drugog dokumenta s ideološkom porukom «, priznao je. »Postoje pojedinci koji iz interesa iskrivljuju povijest
kako bi služila njihovim ideološkim ciljevima, ali ljudi, na nesrecu, misle da se to dogada uvijek, što je pogrešan zakljucak.« Starome je svijetu bila posve nepoznata zamisao o pisanju nepristrane,
objektivne povijesti radi pukog bilježenja dogadaja, bez ideološke svrhe. Nitko nije zapisivao povijest osim ako nekoga time nije mogao necemu pouciti.« Nasmiješio sam se. »Ako je tako, onda bismo sve mogli proglasiti sumnjivim«, rekao sam. »U neku ruku jest tako«, odvratio je. »Ali, ako povijest možemo
razmjerno vjerodostojno rekonstruirati iz svih ostalih vrsta drevnih izvora, morali bismo to moci postici i s evandeljima, iako su i ona ideološki obojena.« Blomberg se na trenutak zamislio, tražeci prikladan primjer da bi dokazao svoje stajalište. Naposljetku je rekao: »Evo jedne suvremene usporedbe iz iskustva židovske zajednice, koja može pojasniti što što želim reci. Ima onih koji, obicno u antisemitske svrhe, nijecu ili umanjuju strahote holokausta. No, upravo su židovski znanstvenici osnovali muzeje, napisali knjige, sacuvali materijalne dokaze i zabilježili svjedocanstva ocevidaca o holokaustu. Njihov je cilj, doduše, bio vrlo ideološke naravi – osigurati, naime, da se takva grozota više nikad ne ponovi – ali su unatoc tome
bili najvjerniji i najobjektivniji u iznošenju povijesne istine. I kršcanstvo se temelji na odredenim povijesnim tvrdnjama: da je Bog na jedinstven nacin ušao u prostor i vrijeme u osobi Isusa iz
Nazareta, tako da je vec i sâma ideologija koju su kršcani nastojali promicati zahtijevala najbrižljiviju povjesnicarsku dokumentiranost. « Pricekao je da mi njegove rijeci dopru do svijesti. Okrenuvši se
da me pogleda izravnije, upitao je: »Shvacate li što želim reci?« Potvrdno sam kimnuo glavom.
SVJEŽE VIJESTI IZ POVIJESTI
Jedno je reci da su evandelja ukorijenjena u izravnim ili neizravnim svjedocanstvima ocevidaca, a nešto posve drugo tvrditi da su te informacije ostale pouzdano ocuvane sve dok ih, mnogo godina poslije,
netko naposljetku nije zapisao. Znao sam da je ta tema najprijepornija pa sam njome Blomberga želio izravno izazvati. Ponovno sam uzeo popularnu knjigu Karen Armstrong, Povijest Boga. »Cujte što je još napisala«, rekao sam. O Isusu znamo vrlo malo. Prvi potpuni prikaz njegova života bilo je Evandelje po Marku, koje je napisano tek oko 70. godine, cetrdesetak godina poslije Isusove smrti. Do tada su vec povijesne cinjenice postale prekrivene patinom mitskih elemenata s onim znacenjem koje su Isusu pridavali njegovi sljedbenici. Sv. Marko ponajprije nam prenosi baš to znacenje – a ne opisuje Isusa pouzdano i jednoznacno.7 Ubacivši knjigu natrag u torbu, okrenuo sam se prema Blombergu i nastavio. »Neki znanstvenici kažu da je od dogadaja do njihova zapisivanja proteklo toliko vremena da se stigla razviti legenda koja je iskrivila ono što je naposljetku zapisano, te je tako Isusa iz obicnog mudrog ucitelja pretvorila u mitskoga Sina Božjega. Je li to razumna hipoteza, ili postoje pouzdani dokazi da su
evandelja bila zabilježena prije no što je legenda stigla u potpunosti iskriviti ono što je naposljetku zabilježeno?« Blombergove su se oci stisnule, a glas mu je poprimio nepopustljiv prizvuk. »To su dva zasebna pitanja i važno je da ih ne pomiješamo «, rekao je. »Zaista mislim kako postoji valjan dokaz za to
da su evandelja napisana prije. Ali, cak i bez toga, argumentacija Karen Armstrong ne stoji.« »Zašto ne?« upitao sam. »Znanstvenici – pa cak i oni koji, glede datiranja, pripadaju krugovima najliberalnijih – obicno Evandelje po Marku smještaju u sedamdesete godine prvoga stoljeca, Matejevo i Lukino u osamdesete,
a Ivanovo u devedesete. Pazite, dakle: tada su još na životu bili razliciti ocevidci Isusova života, pa tako i oni neprijateljski raspoloženi, koji bi služili kao korektiv da su se proširila lažna ucenja o Isusu.
Prema tome, datumi nastanka evandelja, koji se smatraju kasnima, zapravo i nisu takvi. To, štoviše, možemo potkrijepiti vrlo poucnom usporedbom. Dva najstarija životopisa Aleksandra Velikog napisali su Arijan i Plutarh više od cetiri stotine godina nakon Aleksandrove smrti 323. godine pr. Kr., a povjesnicari ih ipak smatraju opcenito vjerodostojnima. Da, s vremenom se oko Aleksandra nakupilo legendarne
grade, ali to se zbilo tek nakon ove dvojice pisaca. Drugim rijecima, u prvih se pet stotina godina prica o Aleksandru sacuvala prilicno netaknutom; legende su se pocele pojavljivati tek tijekom sljedecih pet stotina godina. Jesu li, dakle, evandelja napisana šezdeset ili trideset godina nakon Isusova života je, u usporedbi s tim, zanemarivo. Gotovo bi se moglo reci da je i nevažno.« Shvacao sam što Blomberg želi reci, ali istodobno sam prema tome bio i pomalo suzdržan. Intuitivno mi se cinilo da je ocito kako ce, što krace vremensko razdoblje prode izmedu dogadaja i trenutka bilježenja, biti i manje vjerojatno da zapisivac potpadne pod utjecaj kakve legende ili manjkavih sjecanja. »Prihvatit cu zasad vaš argument, ali vratimo se datiranju evandelja «, rekao sam. »Rekli ste kako vjerujete da su napisana prije nego što ste naveli.« »Da, prije toga«, rekao je. »Ta se tvrdnja može potkrijepiti uzmemo li Djela apostolska, koja je napisao Luka. Djela su naizgled nedovršena – Pavao je središnji lik knjige, i nalazi se u kucnom pritvoru u Rimu. Tu se knjiga nenadano prekida. Što se s njim dogodilo? To iz Djela ne saznajemo, vjerojatno zato jer je knjiga napisana prije no što je Pavao pogubljen.« Blomberg je govorio sve oduševljenije. »To znaci da se Djela ne mogu datirati kasnije od 62. godine. A kad smo to ustanovili, možemo racunati unatrag. Buduci da su Djela druga knjiga dvodijelna Lukinog spisa (prvi je dio Evandelje po Luki) – to znaci da je Evandelje moralo biti napisano prije. A s obzirom da Luka umece dijelove Evandelja po Marku, to znaci da je Marko svoje Evandelje napisao još prije. Uzmete li možda po jednu godinu za svaki tekst, ispada da je Evandelje po Marku napisano najkasnije oko 60. godine, a možda cak i krajem 50-ih. A kako je Isus pogubljen 30. ili 33. godine, to znaci da je do pisanja proteklo najviše tridesetak godina.« Slavodobitno se zavalio u naslonjac. »S povjesnicarskog motrišta, a osobito u usporedbi s Aleksandrom Velikim«, rekao je, »to je poput najsvježijih vijesti!« Doista je dojmljivo smanjio vremenski jaz izmedu dogadaja iz Isusova života i pisanja evandelja – toliko da je, prema povijesnim standardima, postao zanemariv. Ali meni se još nije odustajalo od te teme. Htio sam se vratiti što dalje u prošlost, da dodem do najranijih informacija o Isusu.
POVRATAK NA POCETAK
Ustao sam i odšetao do police s knjigama. »Da vidimo možemo li se vratiti još dalje u povijest«, rekao sam, okrecuci se prema Blombergu. »Koliko rano možemo datirati fundamentalna vjerovanja u Isusovo otkupiteljsko djelo, u njegovo uskrsnuce i jedinstvenu povezanost s Bogom?« »Važno je imati na umu da knjige Novoga zavjeta nisu poredane kronološki«, zapoceo je. »Evandelja su napisana nakon gotovo svih
Pavlovih poslanica - a on ih je vjerojatno poceo pisati krajem cetrdesetih godina. Vecina najvažnijih pisama nastala je tijekom pedesetih. Da bi došao do najranijih podataka, covjek mora uzeti Pavlove
poslanice i zapitati se: ‘Ima li naznaka da se on pri pisanju koristio još ranijim izvorima?’«
»I«, potaknuo sam ga, »što otkrivamo?« »Otkrivamo da je Pavao u poslanice uklopio neka vjerovanja, ispovijedanja vjere i pjesme iz najranije kršcanske crkve. Ona potjecu još od sâmih pocetaka crkve, odmah nakon uskrsnuca. Najpoznatije ispovijedanje vjere nalazimo u Poslanici Filipljanima 2:6-11, koja govori o Isusovoj ‘božanskoj naravi’, i u Poslanici Kološanima 1:15-20, koja ga opisuje kao ’savršenu sliku Boga nevidljivoga’ u kojemu je sve stvoreno i po kojemu je sve pomireno s Bogom ‘uspostavljajuci mir krvlju njegova križa’. Te su izjave svakako važne želimo li utvrditi što su najraniji kršcani vjerovali o Isusu. No, možda najvažnije vjerovanje glede Isusa kao povijesne osobe zapisano je u Prvoj poslanici Korincanima 15, gdje se Pavao koristi strucnim rjecnikom kako bi pokazao da prenosi usmenu predaju u razmjerno nepromijenjenom obliku.« Blomberg je pronašao taj odlomak u Bibliji i procitao mi ga: Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist,suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je
treci dan, suglasno Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi,potom Dvanaestorici. Zatim se ukazao braci kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih vecina još i sada živi, a neki su vec pomrli. Potom se ukazao Jakovu, pa onda svim apostolima.8 »Evo što želim reci«, objasnio je Blomberg. »Ako se raspece zbilo
30. godine, Pavlovo obracenje dogodilo se 32. godine. Pavao je smjesta otputovao u Damask, gdje se susreo s kršcaninom po imenu Ananija i još nekim ucenicima. Njegov se prvi susret s apostolima
u Jeruzalemu vjerojatno zbio oko 35. godine. U tom je razdoblju Pavao primio to vjerovanje, koje je vec bilo tako sroceno i koristilo se u prvoj crkvi. To vjerovanje sadrži kljucne cinjenice o tome da je Isus umro za naše grijehe te detaljan popis osoba kojima se ukazao u uskrsnulom oblicju. A sve je datirano unutar dvije do pet godina nakon sâmih dogadaja! To nije neka mitologija nastala naknadno, nakon cetrdeset ili
više godina, kao što sugerira Karen Armstrong. Postoje cvrsti argumenti za tvrdnju da se kršcansko vjerovanje u uskrsnuce, premda tada još nije bilo zapisano, može datirati unutar dvije godine od sâmog
dogadaja. To je izuzetno važno«, naglasio je malo povišenijim tonom. »Tu više ne usporedujete trideset do šezdeset godina s pet stotina godina, koliko je opcenito prihvatljivo za ostale podatke – nego su posrijedi
samo dvije godine!« Nisam mogao zanijekati važnost ovog dokaza. Svakako se cinilo kako on obeskrjepljuje optužbu da je uskrsnuce – koje kršcani drže krunskim dokazom Isusova božanstva – bilo samo mit što je nastajao tijekom dugog razdoblja za kojeg su legende iskrivile izvještaje ocevidaca o Kristovu životu. Meni osobno to je bilo iznimno važno – jer sam, kao skeptik, upravo taj prigovor kršcanstvu smatrao najvecim. Naslonio sam se na policu s knjigama. Obradili smo mnogo grade, a nakon Blombergove se slavodobitne tvrdnje cinilo kako je dobar trenutak za predah. . . .