Hrvatska - unutarnja agresija

Neobavezna rasprava bez svađa.
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

Brisani prostor N. Piskač: Satira – privilegij poraženih snaga u Domovinskom ratu

sij. 23, 2019 Kolumne,


Hrvatima je oduzeto pravo na satiru

Kako živimo u demokratskoj državi svima bi u njoj, među ostalim, trebalo jamčiti pravo na satiru, sarkazam i ironiju. Uzurpirati pravo na satiru i svesti je na privilegirano pravo parcijalnih društvenih i parapolitičkih skupina nezadovoljnih uspostavom slobodne hrvatske države, jest nasilje. U povijesti čovječanstva nijedna država koja je preživjela agresiju nije nikad vodila takvu politiku da poraženim agresorskim snagama daje bilo kakvo pravo koje istodobno uskraćuje većini, žrtvi agresije. U Hrvatskoj se sve više javnih protuhrvatskih nasrtaja proglašava satirom. A protiv satire se ne ide, budući da je ona „vrsta umjetničke literature“. Satiričan je već i sam pogled na prihodovnu stranu Pupovčevih Novosti na kojoj dominira hrvatski, selektivnoj satiri sklon proračun…

Da se nekažnjeno može okupirati jedna „vrsta umjetničke literature“ jednostavno je neshvatljivo zdravome razumu. A to se dogodilo u Hrvatskoj. Pravo na satiru u tiskanim medijima imaju Pupovčeve Novosti. One su jedini satirički list u Hrvatskoj s pravom javnosti i neupitnosti „umjetničke“ kakvoće.

Satira? Da, ali samo srpska i jugoslavenska!

Predsjednik Franjo Tuđman na naslovnici Novosti u ruci drži odrubljenu glavu partizana, uz prigodan „satirički“ tekst: "Skoro 30 godina HDZ ustrajno rehabilitira NDH i relativizira ustaške zločine…“. To nema veze sa satirom, pa niti s istinom, ali u satiričkoj Hrvatskoj prolazi bez otpora. Nije satira, već istina, Novosti ustrajno relativiziraju srbijansku agresiju, rehabilitiraju jugoslavensku ideju, a o zločinima počinjenima u ime Jugoslavije i u ime velike Srbije – gromoglasno šute.

Satira se u nas pretvorila u protuhrvatsko oružje i privilegij poraženih snaga u Domovinskom ratu. Satiričan je bio i Marko Jurič prije tri godine na tv Z1, kad je upozoravao da se pjevači četničkih (okupatorskih) pjesama slobodno šeću središtem Zagreba pod okriljem crnih haljina pravoslavne crkve države Srbije. Tri godine kasnije država (hrvatska država!?) proganja Juriča zbog navodnoga poticanja na mržnju, a zapravo zbog pravno nepostojećega „verbalnoga delikta“! Progon nadilazi satiru i prelazi u sarkazam. U zlobnu, zajedljivu, žučnu i pakosnu porugu „pravne države“.

Satiričan je bio i Hrvatski tjednik kad je izazvan satirom Novosti na račun Tuđmana objavio na svojoj naslovnici Pupovca koji u ruci drži odsječenu glavu dr. Ivana Šretera. Njemu je pravo na satiru odmah oduzeo Pupovac, prijeteći tužbom. Glavni urednik Novosti, Nikola Bajto, poznati umjetnik satire (npr. Lijepa naša haubico) poručuje da je u pitanju „otvorena poruka mržnje“. Profesorica novinarske etike na Političkim znanostima, Gordana Vilović, tvrdi manirom književne kritičarke kako u ovom slučaju gdje je predmet satire Pupovac, nije u pitanju satira. Hrvoje Zovko iz jugoslavenskoga novinarskoga društva još je pravovjerniji režimu: „Ne možemo izjednačavati Novosti i Hrvatski tjednik jer Hrvatski tjednik nije novinarstvo, nego huškanje“.

Poruka je jasna. Satira je dopuštena ako je pisana srbijanskim perom ili jugoslavenskim pendrekom nadahnutim agitpropom. Samo selektivna, protuhrvatska, satira jest satira. Svaka drukčija je govor mržnje. Cilj tako shvaćene satire jest sfrkati Hrvate u stav glavu dolje, ruke na leđa. Ili, marš van iz Hrvatske. Kako izgleda stav glava dolje, ruke na leđa najbolje se vidi u sfrkanom članstvu HDZ-a. A „marš van“ na nimalo satiričnim peronima i kolodvorima.

Režimski potpora satiri Vladimira Čerine

Kad Pupovac zaprijeti tužbom Hrvatskome tjedniku to više nije mala šala, budući da je on „strateški partner“ Plenkovićeve hrvatsko-srpske oktroirane vlade. Moćan je poput Pribićevića prije stotinjak godina, koji je bio, također, jedan od antologijski nesagledivih ljubitelja srpske satire u Hrvatskoj, kao i Pupovac danas. Kako je krenulo treba očekivati da satiričarima budu proglašeni Nikola Stojanović i Vojislav Stanimirović. Prvi je satir 1902. u satiričkome listu Srbobranu napisao da Hrvati nisu narod. Drugi, u satiričkome listu vojske Republike srpske Krajine, da je vukovarska bolnica 1991. bila posljednje ustaško uporište.

Tako ispada, „koja je ovo država“, kako je i Domovinski rat bio govor hrvatske mržnje, a srbijanska agresija opravdana borba za uvođenje srpske satire u Hrvatsku. Vladimir Čerina svakako bi pohvalio aktualno stanje satire u Hrvatskoj s inkluzivnim satiričkim kazalištem. Tko bi rekao da će satira u 21. stoljeću, naime, poslužiti kao sredstvo nametanja „mozga i duše Beograda“, što je on početkom prošloga stoljeća napisao u ondašnjim Novostima, „satiričkom“ listu Vihor (1914.) i u praksi provodio uređujući „Biblioteku jugoslavenske nacionalističke omladine“.

Hrvati u Hrvatskoj pod uspostavljenim režimom ne smiju se baviti satirom (osim na vlastitu odgovornost), kamoli sarkazmom, osim na hrvatski račun, kako to i radi većina režimskih pisaca i filmskih redatelja. I onda se čudimo što u Hrvatskoj nema satiričkoga lista osim Novosti, ili što gotovo pa i nema suvremenoga filma koji ne ismijava Domovinski rat, hrvatske branitelje i hrvatsku državu. Što se pisane satire tiče, za literarni ukus režima dovoljne su Novosti. Ta je činjenica dokaz zdravome razumu kako dugogodišnja unutarnja agresija ubire svoje plodove. I iz godine u godinu zateže škripac u koji su „izdajice i kreteni“ (S. Praljak) stjerali narod i državu.

Pred tajkunizacijom satire ministrica kulture šuti

Živimo u izokrenutom poretku stvari. Mržnja prema Hrvatima proglašena je satirom i uživa zaštitu režima. Satira upućena poraženim snagama u Domovinskom ratu proglašena je mržnjom. Problem nije samo političke, već i kulturalne naravi. No, o selektivnoj primjeni jedne vrste umjetničke literature, koja prerasta u okupaciju satire kao literarnoga izražaja, ministrica kulture nije rekla ni jednu riječ. Hrvatska šutnja. Znači li to da je satira s područja književnosti i kulture premještena na područje političkoga? Odnosno da se pod plaštem režima dogodila tajkunizacija satire, u smislu da je gazda satire u Hrvatskoj nakladnik Novosti, strateški partner HDZ-a i Plenkovića, saborski zastupnik Hrvatskoga sabora, šef udruge SNV-a i predsjednik SDSS-a?

Kako ministrica opravdava činjenicu da se u Hrvatskoj dogodila privilegizacija, tajkunizacija i okupacija satire? Kako i zašto je moguće da se Pupovac može baviti satirom i da njegovu satiru financira režim, a Juriču i Marijačiću, koji ulažu vlastiti novac boreći se za koricu kruha na slobodnome tržištu, satira nije dopuštena? Zna li ministrica Obuljen-Koržinek pravo stanje satire u Hrvatskoj? Koliko je država dosad ulupala novca u tajkunizaciju satire, a koliko je svojih novčića uložio Pupovac?

Ne bi li ministrica morala po svom habitusu prva stati u obranu prava na satiru za sve, pa čak i za još nesfrkane Hrvate koji ne pristaju na satiričko, inkluzivističko i bilo koje drugo nametanje mozga i duše Beograda? Hrvatima je oduzeto kulturalno pravo na satiru i od te istine ona, a niti Plenkovićeva vlada ne mogu pobjeći. U nekoj minimalnoj mjeri mogli su Hrvati biti satirični čak i u Jugoslaviji. Današnje stanje satire predstavlja udar na hrvatsku kulturu i stvaralaštvo i jedan je od dosega hrvatsko-srpskih „koalicija“, čeriniziranih mozgova i duša, preciznije rečeno – jugoslavenskih nacionalista na hrvatskoj grbači.


Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/20 ... Vq4E-Hfa2M
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

https://urbanidesnicar.wordpress.com/20 ... mi-sutimo/

Slavoserbi vladaju a mi šutimo
Urbani Desničar Veljača 3, 2019

Zamislimo na trenutak situaciju gdje u RH sve štima kao švicarski sat. Proveli smo lustraciju, dobili ratnu odštetu od četnika, na vlasti su istinski Domoljubi, nema mita, korupcije i nepotizma…….Bi li tada narod bio zadovoljan, bezbrižan i sretan? Ne vjerujem. Toliko smo zaokupljeni svojim problemima da se uopće nemamo vremena baviti globalnom problematikom. A svijet se toliko promijenio u zadnjih nekoliko godina, da je nemoguće pohvatati sve konce. Ono što je do jučer bilo u sferi znanstvene fantastike, danas je normalno. A ta nova “normala” je u stvari obična globalistička agenda, kojom se čovječanstvo želi promijeniti iz korijena.

Nažalost, u tom monstruoznom planu nema ništa pozitivno. Osim ako nisi: antifa, peder, “aktivist”, pobornik brisanja granica, masovnih migracija, abortusa, teorije o globalnom zatopljenju…..itd. Oduvijek se predsjednik SAD-a smatrao najmočnijim čovjekom na svijetu. Ali kada vidimo sa kojim se sve problemima susreće gosp. Trump, ta teorija pada u vodu. “ Amerika i Engleska biti će zemlja proleterska…!”, poznati je stih koji smo morali učiti u bravarovoj tvorevini. Čak ni najzagriženije komunjare nisu u njega vjerovale a danas je ta opcija potpuno realna.

Ali što se to nas tiče, kad nismo riješili ni jedan problem sa početka teksta? A vlast nas je odavno svrstala na pogrešnu stranu. Kako onda biti optimist? Tješimo jedni druge izlizanim frazama u koje ni sami ne vjerujemo. Jadna li su naša djeca i generacije koje dolaze. Neka im je dragi Bog na pomoći.

Oduvijek je bilo kompleksaša koji su maltretirali slabe i nemoćne. Postoje i države čije se vlasti brutalno iživljavaju na svojim građanima. To se zove represija. Kada je naša vlast shvatila da “može što hoće“, više uopće ne bira metode. Za sad još ne tuku, ali nikad ne reci nikad. A narod šuti i trpi. Neki bi se žalili ali nemaju kome. Nekada se pravda tražila na međunarodnom sudu za ljudska prava. Više neće. I on je odavno u rukama globalista i nema nikakav kredibilitet.

Danas svaku informaciju treba uzimati s rezervom. I prestati sa idoliziranjem pojedinaca. Dosta je bilo “svetih krava” (nedodirljivih) i svakoga treba suditi isključivo po djelima. Od šuplje priče se ne živi. Naša Crkva je u najtežim trenucima, uvijek bila uz narod. Sudeći po nedavnom govoru Kardinala Bozanića, i to je postalo upitno. Da uz tekst nije bila objavljena popratna slika, pomislio bi da su u pitanju riječi patrijarha Pavla. Ogradio se Kardinal od NDH, poručio da štovatelji iste nisu pravi vjernici a nije propustio spomenuti ni uvijek aktualni Jasenovac. O zvjerstvima četnika i komunističkog režima, ni riječi? Sve je manje ljudi poput dobrog Biskupa Vlade Košića. Koji govori ono što narod misli, i ne ustručava se kritizirati vladajuću elitu. On je naš glas.

Kad čovjek dođe u bezizlaznu situaciju, ima samo dva izbora. Borba ili predaja. Mi još uvijek nismo načisto što činiti? Upali smo u apatiju a još uvijek nemamo jasan cilj i ideju. Pristup informacijama nam je ograničen, a tito & co. najavljuju još rigorozniju cenzuru. Tako bar kaže drugarica Obuljen. Koja je postala ministrica isključivo zahvaljujući dudogodišnjem poznanstvu sa našim vrlim premijerom. Treba biti pošten i priznati da ideja o cenzuri interneta, nije potekla iz redova vjerodostojnih. Gospodar života i smrti mlađahni Soroš, je prije točno godinu dana rekao da je sloboda govora na internetu “javno zlo” i da ga što prije treba regulirati (čitaj-cenzurirati). Našim slugama i podanicima je samo ostalo da to primjene u praksi. I najveći naivci su konačno shvatili tko je pravi vladar EU, a samim tim i RH.

Još jedna osoba je postala ministrica, samo zato što je bila dobra drugarica sa Kim Jong Plenkijem. Beograđanka Marija Pejčinović Burić. Dosta joj je pomoglo i poznavanje stranih jezika, pogotovo srpskog. Pa tako gđa. Botox osim latinicom, zna pričati i čirilicom. A jedna od onih kojoj smo također slijepo vjerovali (KGK), kaže da afera “avioni” nije naštetila međunarodnom ugledu RH. O kakvom ugledu pričamo? U svijetu nas predstavljaju jugokomunjare a Ministrica vanjskih poslova nam priča ekavski!? Više je SVETA nogometna reprezentacija na čelu s Dalićem promovirala RH, nego svi paževi, masoni i stranački poslušnici zajedno.

Svijet svake godine obilježava dan sjećanja na žrtve Holokausta. Što je u redu. Žrtve Komunističkih režima (kojih je bilo puno više), se tek sporadično spomenu u kontekstu. Zato prestanimo pričati o nekoj ravnopravnosti, kad je očito da vjera i nacionalnost i tu igraju glavnu ulogu.

Za neke stvari smo sami krivi. Padamo na sitnicama i pravimo početničke greške. Umjesto da se držimo skupa, mi se na društvenim mrežama međusobno prepiremo. Bez ikakve potrebe. Netko preferira Tuđmana, a netko Poglavnika, Radića ili Starčevića. To je interna stvar svakog pojedinca i uopće ne vidim u čemu je problem? Bitno je da imamo zajednički cilj. Za razliku od nas, kmeri se nikada ne svađaju oko bravara i ostalih “velikana” NOB-a. Tu su nažalost u prednosti…


I riječ MAZOHIZAM je dobila novu definiciju. Kako drugačije nazvati fenomen, gdje Domoljubi čitaju Imbex, YUtarnji, 24 časa i ostale jugočetničke medije, sa obrazloženjem da žele znati što “druga strana” misli?? Ne kontam, ne razumijem i ne shvaćam?

Gosp. Hasanbegović je po ko zna koji put pokazao intelektualnu superiornost u Saboru. Svojim izvrsnim govorom je ponizio obe stranke “lijevog centra”. Pošto mu ne mogu parirati ni na koji način, očajnici ga vrijeđaju. Pa tako netalentirani režiser iz “regiona” Rajko Grlić, još uvijek kuka nad slobodom “umetnika” koje je Zlatko htio staviti pod svoju “Blaiburšku čizmu“?! Da je ovo slučajno Zlaja rekao za nekoga iz redova “nebeskog naroda”, već bi do sada bio u Haag-u.

Sreća pa smo danas u Hrvatskoj svi ravnopravni. Osim “slavoserba“. Oni su ipak malo “ravnopravniji”.

“ZA DOMOVINU SPREMNI”
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-hrvoje- ... i-hrvatsku


Dr. sc. Hrvoje Pende: Kako su Žika i Stojan oslobodili Hrvatsku
Objavio
dr. sc. Hrvoje Pende -
16. svibnja 2019. u 08:35


Tri desetljeća nakon uspostave hrvatske neovisnosti i kakve-takve demokracije, Hrvatska još nije riješila ozbiljan društveni konflikt dva nekompatibilna i nepomirljiva vjerovanja koji uzrokuje svojevrsnu društvenu psihozu. Naime, još uvijek nam nije jasno tko je koga 1945. godine oslobodio i radi li se uopće o oslobođenju ili je riječ o nastavku neslobode. Između ostalog, za nepomirljivu različitost u razumijevanju pojmova sloboda i oslobođenje kriv je i nakazan koncept „pomirbe“ koji je bio potreban samo zato da bi se elegantno izbjegla lustracija i u narodu stvorila kritična masa spremna za odlazak na ratište – u oslobođenje od osloboditeljske vojske.

Trebalo je naime 1990-e za ponovno oslobađanje svoje zemlje, u Hrvatima probuditi snažan antijugoslavenski osjećaj budući da je i najzaslijepljenijim ex-komunistima bilo jasno da pod zastavom Socijalističke Republike Hrvatske, pod petokrakom, pozivanjem na Tita i ZAVNOH, s pozdravom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, ne bi podigli hrvatski narod na ustanak protiv JNA i četnika. Morala ne bi bilo. Domovinskog rata ne bi bilo. U svojoj šutnji ostali bi dio Jugoslavije. Neovisna Hrvatska ne bi nastala da se iz potisnute hrvatske svijesti nije aktivirao snažno prisutan antijugoslavenski, antikomunistički i antipartizanski osjećaj. Znači, upravo su ti oslobođeni osjećaji, koji su u narodu bili potiskivani za vrijeme SFRJ, najzaslužniji za neovisnost Hrvatske što jasno govori i o tome o kakvom se oslobođenju radilo u svibnju 1945. godine.

Vratite nam Tita

Danas, gotovo trideset godina nakon oslobođenja hrvatske memorije, znamo da je „pomirba“ koja je iznjedrila društvenu šizofreniju u stvari bila i velika prijevara koja je bivšim komunistima iz HDZSDP koalicije značila: Vi branitelji ratujte i prolijevajte svoju krv, a mi ćemo u pozadini u miru opljačkati sve što možemo. Kao što znamo, svoj dio posla ex-komunisti i njihovi pomoćnici su obavili – državu su opljačkali. Nešto kasnije su branitelje s najdužim ratnim stažom potjerali u mirovine i time ih marginalizirali, a društveni moral srozali na onaj koji je vladao u SFRJ („snađi se druže“).

Nakon završetka pljačkanja, kad više skoro ništa nije ostalo pa nema potrebe zavaravati narod da „imamo Hrvatsku“, zavjese su se spustile, maske skinule i svatko je polako otišao u svojem smjeru – tamo odakle je u lažiranu pomirbenu priču i došao.

Da je sve bila šarena laž te da su hrvatski branitelji od HDZSDP koalicije prevareni, jasno je vidljivo već dvadesetak godina kroz mnoštvo primjera. Između ostalih, jedan od najindikativnijih je taj da su štovatelji jugokomunističkih „osloboditelja“ sve glasniji i prihvaćeniji u našoj državi. Na svečanim sjednicama tijela javne vlasti oni danas nekažnjeno zvižde predsjednici Republike pri spominjanju hrvatskog svećenstva, skandiraju „hoćemo Tita, vratite nam Tita“.

Danas hrvatska policija nije sigurna je li ili nije dopušteno istaknuti hrvatsku zastavu pod kojom su se branitelji borili i koja ih je snažila pa legitimiraju one koji je vijore. Za to vrijeme, ljubitelji Druga Tita i Jugoslavije slobodno, zaštićeni od MUP-a po neovisnoj Hrvatskoj vijore okupatorsku, jugoslavensku komunističku zastavu, protiv koje je hrvatski narod ustao. To je snažan i vrlo indikativan fenomen u današnjoj HDZSDP-ovoj Hrvatskoj koji jasno pokazuje kuda nam država ide.

Peko Dapčević i Koča Popović – praosloboditelji Hrvatske

Takva ponižavajuća situacija (posebice za branitelje) u Hrvatskoj je i dalje moguća jer je službeno HDZSDP-amsterdamsko stajalište da su srpske partizanske brigade u svibnju 1945. godine oslobodile Zagreb pa je posljedično i jugoslavenska zastava s petokrakom osloboditeljska. Po našim vladajućim strukturama i bliskoj im oporbi, praosloboditelji Hrvatske su Peko Dapčević, Koča Popović, Ljubo Vučković, Milutin Morača, Mijalko Todorović i ostalo društvo koje je sa svojim jedinicama pod jugoslavenskom zastavom 8. svibnja 1945. godine ušlo u Zagreb.

Među mnoštvom srpskih partizana koji su tog nesretnog dana za Zagrepčane ušli u njihov grad i „oslobodili“ ih bili su i mladi Beograđani, Živorad Žika Stojković, Miodrag Mića Popović i Stojan Ćelić. Navedeni trojac je kao dio ekipe Dobrice Ćosića nekoliko desetljeća kasnije zauzeo istaknuto mjesto u srpskom nacionalističkom pokretu. Svatko od njih je na svoj način pridonio stvaranju poznatog memoranduma SANU-a. Kakvu su oni slobodu željeli i donijeli hrvatskom narodu prilično je jasno.

No bez obzira na to, naša vlast kaže da bez tih i takvih srpskih junaka ne bi bilo ni Domovinskog rata ni današnje Hrvatske. U stvari, po HDZSDP-u, oni su preteča hrvatske slobode i inspiracija hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, kao i temelj naše države?

Kako god bilo, očito je da „antifašistička“ HDZSDP koalicija i njihovi amsterdamski priljepci imaju isto shvaćanje oslobođenja našeg naroda kao i naprijed spomenuta ekipa iz srpskih petokrakih brigada. Jednima i drugima, masovna ubojstva civila i zarobljenika, bolničkih pacijenata, otimanje imovine i silovanje Zagrepčanki, predstavlja sitnicu koja nije vrijedna spomena na putu u komunističku utopiju.

To je uostalom dio obveznog ponašanja komunističkih brigada u osloboditeljskim pohodima na tuđe zemlje. Nijemci su oslobođeni od nacizma tako da su im (uz ostalo) vojnici Crvene armije silovali oko 2 milijuna žena od kojih je oko 250.000 umrlo od posljedica silovanja. Sloboda kakvu netko samo poželjeti može za svoju majku, sestru, kćer; za svoju obitelj i svoj narod. Tako izgleda slobodu doživljavaju i u HDZSDP-u.

Znalo se tko je gazda

Međutim ,oni koji se ne boje istine jer im ne narušava osobni i obiteljski identitet, kao što im ne ruši ideološke snove, znaju da navedenim ljudima iz partizanskih jedinica, kao i svim srpskim partizanima koji su 8. svibnja 1945. godine ušli u Zagreb, na srcu nije bila ni hrvatska država ni hrvatska sloboda. Slično ne/raspoloženje (ili u najmanju ruku nemoć i malodušje) prema neovisnoj Hrvatskoj vladalo je i u hrvatskim partizanskim brigadama koje su u pozadini sramno čekale da srpski „osloboditelji“ pobiju po gradu sve što su htjeli.

Jer, znalo se tko je gazda i kakva se država stvara. Kao takvi, ni srpski ni hrvatski partizani ne mogu biti osloboditelji Hrvatske. Oni to nisu niti će ikada biti. Oni su osloboditelji Hrvatske jednako koliko je to i Crvena armija u odnosu na istočnu Europu, ali i Rusiju. Uostalom, da su nas oslobodili ne bi protiv te iste zastave i države ponovo ratovali samo 45 godina kasnije. Ali kako „europskim“ hadezeovcima i samozvanim socijaldemokratima dokazati da narod mora postati slobodan da bi se moglo reći da je oslobođen. Teško, vjerojatno nema načina.

I zato, uzalud je s njima o tome raspravljati, pogotovo s esdepeovcima koji nikako da zaliječe rane od kad je zauvijek nestalo zamišljeno i loše glumljeno bratstvo i jedinstvo radnika-samoupravljača i poštene inteligencije u SFRJ pa se još uvijek pozdravljaju s „drugovi i drugarice – zdravo!“. Što bi to danas značilo, kakva vremena i snove bi zagovaralo, prizivalo, to ne znaju ni oni sami jer unutar njihova vrijednosnog košmara svaka riječ gubi značaj (npr. ravnopravnost, jednakost, poštenje itd). I takvi će nam izvesti društvo iz krize, a Europskoj uniji dati pozitivan doprinos u razvoju političke misli i gospodarstva. Tragikomično!

Nije ni čudo što su Britanci (koji ponešto znaju o demokraciji) iz Europske unije pobjegli glavom bez obzira kad su, između ostalog, vidjeli s kakvim igračima moraju sjediti za istim stolom kako bi zajedno promišljali svijet i donosili politike.

Requiem za Bleiburg i državu?

U kontekstu društvenog neslaganja oko pojma slobode i oslobođenja, za dva dana događa se bleiburška komemoracija. Naša vlast sve se više odmiče od tog događaja, pogotovo nakon što je u suradnji s Austrijom uspjela približiti taj skup njegovom skorom ukidanju. Uz zakulisni rad na miniranju bleiburškog događaja, nepoštovanje prema žrtvi vlastitog naroda HDZSDP koalicija pokazala je i time što do danas u Hrvatskoj nije izgrađen primjeren memorijalni centar stradanja hrvatske vojske i civila koji bi za cilj imao očuvanje sjećanja na najveću tragediju hrvatskog naroda u povijesti. To HDZSDP-u nije u interesu. Zašto? Zna se!

Dok zapanjujuće izjavljuju kako su franjevački samostani bili ustaške vojarne i legitiman vojni cilj te krajnje nehumano ne pokazuju nikakvo poštovanje prema mnoštvu pobijene djece, žena, muškaraca i staraca koji su u doba Preokreta bježali pred partizanima, polako ali sigurno Hrvatsku guraju natrag u nekakvu novu Jugoslaviju koja se već događa pred našim očima i sve je očitija (TV serije, sportske lige, koncerti itd. – sve je to naravno posljedica političkih odluka).

I zato bi svi oni koji su se borili za neovisnu i ponosnu Hrvatsku, za domovinu koja neće imati strah od onih koji je nikad nisu željeli, trebali izaći 26. svibnja na birališta i svojim glasom kazniti HDZSDP koaliciju za sve ono loše što je učinila svojem narodu i državi. Hoće li to narod učiniti, vidjet ćemo. Rezultati EU izbora pokazat će ima li nade za hrvatsku državu ili je sve otišlo kvragu.

Ako će građani Hrvatske i dalje podržavati vlast kakvu imamo sada, ako većina Hrvata misli da su im Žika i Stojan pod jugoslavenskom zastavom mogli donijeti (i donijeli) slobodu, onda se tu nema što reći osim potvrditi Milanovićeva teza o slučajnoj državi koja će kao takva prije ili kasnije nestati u svojem vrijednosnom ništavilu.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

Žestoka medijska manipulacija izjednačavanja NOB-a iz 2,svjetskog rata sa Domovinskim obrambenim ratom
Posted on Lipanj 17, 2019 by hrvatskepraviceblog

Bez njihova antifašizma kao slobodne Hrvatske ne bi bilo???

Ma možeš misliti! Da ne bi!


Dovoljno je pogledati sadržaj i ciljeve dokumenata ZAVNOH-a, AVNOJ-a, pa da se vidi da su se partizani borili za obnovu Jugoslavije, za federativnu Jugoslaviju. Nigdje nisu u svom programu imali samostalnu Hrvatsku.

Jedini su se istarski rodoljubi u svom Proglasu od 13.rujna 1943.godine, izjasnili za Hrvatsku;

“Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati…..
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.”


Međutim, nakon ovog proglasa i masovnog samoorganiziranog ustanka naroda Istre ,Josip Broz Tito je saznavši za to donio odluku da se taj pokret stavi pod nadzor i zapovjedništvo Narodnooslobodilačke vojske, odnosno NOB-a, i do kraja rata sve je te narodnjake koji nisu prihvatili komunističku ideologiju, dao pobiti!

Suvremena država Hrvatska nastala je po Ustavu RH citiram;

-na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”

Znači moderna hrvatska država nastala je odbacivanjem komunističkog sustava, pobjedom agresora Srbije i JNA i uspostavom samostalne, nezavisne , suverene i demokratske države! Nastala je nasuprot tekovina NOB-a! Hrvatski branitelji borili su se protiv tekovina NOB-a!


U 2.svjetskom ratu Narodno oslobodilačka vojska borila se za za nacionalno oslobođenje i novi društveni poredak .Za razliku od pokreta otpora (engl. movement of resistance, franc. mouvement de résistance), koji nastoji različitim oblicima borbe, pa i oružanim akcijama, nanijeti štetu okupatoru i osloboditi zemlju, narodnooslobodilački pokret tijekom oružane borbe organizira i razvija svoju vlast i stvara novi društveni sustav. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koja je organizirala Narodno oslobodilačku vojsku-partizane, na početku rata je okupljala oko 12.000 članova i 30.000 članova SKOJ-a diljem Jugoslavije.Do kraja Drugog svjetskog rata partizani ili Narodnooslobodilački pokret (NOP) narastao je do oko 750.000 boraca različitih nacionalnosti u četiri jugoslavenske armije, kojima je izvršeno konačno oslobođenje Jugoslavije.

„Nema povratka na staro“ predstavljala je jednu od uspješnijih i često upotrebljavanih parola, kojom se jasno zagovarala promjena dotadašnjih društvenih odnosa.

To znači da su se partizani u NOP-u borili za komunističko društveno uređenje- novi društveni sustav, i za Jugoslaviju. JNA je bila garant očuvanja Jugoslavije i poretka koji je u njoj vladao.



“Hrvatski partizani nisu se borili za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, već za federalnu… Dovoljno je pogledati programske i zakonske dokumente iz onog vremena (AVNOJ, ZAVNOH i slično). Iz njih je vidljivo da su se partizani borili za obnovu Jugoslavije… ali ne rojalističku( četničku) , nego federativnu… poslijeratno uređenje ipak je bilo manje zlo no što bi bilo po četničkom programu“. Prema tome, antifašisti nisu zaslužni za hrvatsku samostalnost, nego upravo suprotno, a gori od njihovog bio je tek „četnički program“. Nisu stvorili niti su u svom programu imali samostalnu Hrvatsku, već Jugoslaviju.

Poznato je da su se uz izričitu naredbu Engleza , četnici Draže Mihajlovića preobukli i prešli u partizanske postrojbe pred sam kraj rata 1944.godine. ne bi li obnovili monarhiju, jer je Kralj Aleksandar izbjegao u London i bio pod zaštitom Engleza.

Kada se usporede ciljevi NOP-a i ciljevi Domovinskog rata vidi se da je Domovinski rat ustvari bio borba protiv tekovina NOB-a , jer je JNA nastojala sačuvati granice Jugoslavije( ( to joj je bila zadaća), a Srbija je u agresiji na Hrvatsku vidjela priliku da uz pomoć JNA ostvari svoj mit o Velikoj Srbiji.

Hrvatska je u sjajnoj vojnoj operaciji Oluja, porazila pobunjene Srbe, Srbočetnike i JNA i oslobodila veliki dio svog teritorija. Međutim, poražene snage yugokomunista, koji su se preobukli u antifašiste i socijaldemokrate, nikako ne žele prihvatiti neovisnu Hrvatsku kao stvarnost.

Velika i nepopravljiva greška počinjena je nakon Oluje od strane hrvatskih vlasti , što nije provedena lustracija upravo ovih preobučenih antifašista i socijaldemokrata, jer su baš ti i njihovi sljednici zauzeli skoro sav medijski prostor, preuzeli kontrolu nad udrugama civilnog društva i uhljebili se u državne institucije i žive kao paraziti na teret proračuna države koju nisu željeli, ni htjeli.

Ti sljednici zločinačkog komunističkog antifašizma nastavljaju neprestanu medijsku agresiju i hibridni rat na sve što predstavlja hrvatski identitet.

Snagom medija koji su pod njihovim nadzorom, agrasivno nameću izjednačavanje NOB-a i Domovinskog rata, tvrdeći da je moderna hrvatska država nastala na antifašizmu. Nemoguća je to teza, jer ponavljam, titovi partizani, pa bili oni i Hrvati nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju ” Slobodnu Hrvatsku u novoj federativnoj Jugoslaviji”

Ta, do besvijesti uporna, komunističko-sljednička politika, bez ikakvog uporišta u stvarnosti, utemeljena u najcrnjim danima komunističke Jugoslavije, pratila je svaki korak u stvaranju hrvatske države i bila prisutna u svakoj fazi borbe za njezino oslobođenje. Na takvoj politici stvorena je čitava jedna privilegirana kasta preobučenih antifašista, koja pisanje optužnica protiv Hrvatske desetljećima naplaćuje jako dobro, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.. To je famozna detuđmanizacija koju su izmislili i provodili nakon smrti dr.Tuđmana, sa udarom na same temelje hrvatske države, progonom hrvatskih branitelja i Generala pobjedničke Hrvatske vojske!

Zbog toga je za te i takve antifašiste 1994. godine uvođenje kune bila „direktna izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, destabilizacija unutrašnjeg političkog života i političkih odnosa Hrvatske sa svijetom“. „Proglašenje kune za hrvatski novac je najjača identifikacija Republike Hrvatske s ustaškim režimom“, govorio je Goldstein, dok njegovi sunarodnjaci trpe progonstvo i topničke napade. Smeta mu ustanovljeni Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), „koji zasigurno ne slučajno ima iste inicijale kao njezin NDH-zijski pandan“, smetaju mu činovi u Hrvatskoj vojsci koji su „slični ustaškima“, ali sve se to donekle da podnijeti jer se „čovjek s tim susreće vrlo rijetko“, ali kuna! Ona je dio svakodnevnog života, „bez nje s jednostavno ne može“.

Nevjerojatnije od same činjenice da pristajemo da nas jedna rigidna yugo-titofilska manjina svojim etiketiranjem stalno maltretira ustaštvom, je potpuna impotencija tzv. desnice kada je riječ o tako važnim i osjetljivim pitanjima.

Čini se da su današnji promicatelji „desne“ političke misli nesposobni nastaviti graditi Hrvatsku na temeljima politike dr. Tuđmana i Domovinskog rata. Zašto im je to tako teško? Zašto je ta tzv. desnica uvijek tako nespremna odgovoriti na takve napade za koje svi znamo da će uslijediti kada god se takne u te tvrdokorne kvaziantifašističke strukture? Zašto nas „desnica“ tako nemušto brani i zašto upravo mazohistički dopušta da hrvatski narod vječno bude žrtvom potpuno iracionalne histerije protiv nepostojećih „ustaških“ skretanja? Zašto su hrvatski glasači toliko nezainteresirani, da ne izlaze na izbore?

I ne samo nesposobna desnica, nezainteresirani birači, nego i brojne braniteljske udruge skupa sa Ministarstvom branitelja, koji nezainteresirano šute, a njihova vodstva dobro potkožena i uljuljkana u materijalnom blagostanju, ne dižu glas protiv poništavanja temelja hrvatske državnosti, protiv negiranja Domovinskog rata u školskim programima, protiv pedofilije koju ministrica Divjak uvodi uz veliku podršku šefa povjerenstva za kurikul premijera Plenkovića.

Dok se oni probude i ako se ikada probude, biti će im prekasno! Domovinski rat pretvoriti će se u NOB, njihova djeca i unuci učiti će po novom kurilkulu o NOB-u, učiti će o slobodnom pedofilskom seksu, učiti će rodnu ideologiju, a zaštitu od zlostavljanja koju je trebala preuzeti državna vlast po Istanbulskoj konvenciji, voditi će udruge jeftinih, drugorazrednih glumica i aktivistica!!!

Je li onda čudno što i danas, u demokratskoj i svakog ekstremizma lišenoj državi, traže fašizam i fašiste među onima koji su Hrvatsku stvorili, hrvatskim braniteljima? Sada nas tjeraju da priznamo kako bez njihova antifašizma Hrvatske ne bi bilo. ? Kunu su priznali! Da prihvatili su je i veoma im je draga, jer im pomaže da nas još više maltretiraju i tužakaju po svijetu ,i to našom kunom! Mazohistički!


https://hrvatskepraviceblog.wordpress.c ... 1Z75Y9aDF8
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
160R
Spectator
Posts: 3
Joined: Fri Jul 09, 2021 9:17 am

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by 160R »

Trenutno radim na kartama točaka sukoba na Balkanu (uskoro ću ih tu postaviti koga zanima).

Oni koji prate politiku regije znaju da su Vučić i Tachi dogovarali krajem 2018. razmjenu teritorija. (Njemačka je tome stala na kraj zato što bi prekrojavanje granica dalo loš presedan na Balkanu i značio gotovo sigurno novi rat). Srbija je bila ucijenjena ulaskom u EU te unutarnjim problemima u kojima se u tom momentu našla.

Tri godine poslije u javnost izlazi takozvani Non-paper koji se pripisuje Janezu Janši bivšem premijeru Slovenije (jedinoj strani koja neće u tom non paperu mijenjati granice).

U njemu se navode par faza plana i trenutno su ostale samo zadnje dvije točke. A to su zeleno svijetlo međunarodne zajednice i manipulacija javnosti.

U slučaju da Srbija uđe u EU to bilo koji sukob će se smatrati unutarnjim sukobom članica EU te će poput 1991. međunarodna zajednica čekati da se stvar sama odigra.

Autori plana su mudro odlučili Albaniju i kosovo spojiti u jednu državu, time bi osigurali da Srbija nema front na dvije strane i zadovoljili Albance koji bi imali frontu prema istoku zbog pretenzija na teritoriji Sjeverne Makedonije.
Republika Srpska bi se pripojila Srbiji što je od početka bio plan i svi koji su nasjeli na priče kako stanovnici Republike Srpske samo žele svoju državu su uvijek bili politički naivčine.
Gomilanje migranata u Savsko-Unskom kantonu je očiti pokazatelj kako su i Turska i Bošnjački političke vodstvo jasno bili upoznati s budućim razvojem događaja i pripremama za budući sukob.

Ispada da su samo hrvati politički naivčine i luzeri, Nama bi se ili dala mogućnost da pripojimo dio Hercegovine sa većinskim Hrvatskim stanovništvom ili bi vjerojatnije taj dio BIH samo dobio poseban status.(Dhimmi, neka pročita koga zanima)
Budući da se u hrvatskoj javnosti već godinama demoniziraju Hrvati iz Herceg Bosne te da su moderne generacije pod utjecajem kulture slabosti vjerojatniji je ishod da do pripajanja Hrvatskoj ne bi došlo te da će se mnogi trebati iseliti iz svojih domova.
Najveća fronta bi treala biti na oko grada Tuzle jer je taj dio BIH republici Srpskoj potreban kako bi ostvarila cjelovit teritoriji.

A mi raspravljamo jesu li nam potrebni borbeni avioni..e moj narode
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica- ... e-postoji/

Učiteljica života
Hrvatska nije na “Balkanu”, a “Balkanski poluotok” uopće ne postoji
27. veljače 2016. Europa
A A A

Foto: hr.wikipedia.org

Razgovor: Dragutin Faletar, geograf i sveučilišni profesor

Razgovarala Petra Somek

Kada bi uopće postojao “Balkanski poluotok”, a ne postoji, Hrvatska ni tada ne bi bila u njegovu sastavu. “Balkan” je povijesna konstrukcija srpskih geografa koji su se njome služili da bi opravdali ideju sjedinjena svih “balkanskih plemena”, jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla.

S obzirom na to da se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, opet sve više koriste pojmovi “zapadni Balkan”, “balkanske zemlje” ili “Balkanski poluotok”, razgovarali samo s prof. dr. Dragutinom Feletarom, vodećim hrvatskih geografom, bivšim pročelnikom Geografskog odjela i dekanom PMF-a te članom suradnikom HAZU-a, kako bi nam pobliže obrazložio te geografsko-političke pojmove, zašto ih neprimjereno koristimo te koji su točni geografski termini koji definiraju položaj Hrvatske.



U raznim medijima gotovo svakodnevno čitamo i slušamo kako se Hrvatska nalazi na “zapadnom Balkanu”. Nedavno ste u časopisu za geografiju Meridijani napisali zapažen tekst Zablude nepostojećeg poluotoka. Zašto tvrdite da “Balkanski poluotok” ne postoji?

Svrstavanje Hrvatske u kontekst “Balkana” nije primjereno ni u geografskom, a ni u društveno-političkom ni povijesnom smislu. Svrstavajući Hrvatsku u “zapadni Balkan” (zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), europski politički moćnici još jednom ponižavaju našu zemlju, a to čine i svi oni u samoj Hrvatskoj koji su taj naziv i takvo svrstavanje prihvatili. Naime, potrebno je prvo razmotriti pojam “Balkan” s geografskog stajališta. Da bi neki dio kopna mogao geografski uopće biti poluotokom, morske tj. vodene katete moraju biti duže od kopnene. To kod tzv. Balkanskog poluotoka nije slučaj. Kopnena kateta od Trsta do Odese duga je oko 1330 km, što je više od morske istočne katete Odesa – Rt Matapan (Peloponez) koja je duga 1230 km. I druga, zapadna morska kateta od Trsta do rta Matapana (Peloponez) nešto je kraća od kopnene – duga je 1270 km. Zapravo, nikomu u geografskoj znanosti nije jasno kako je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst – Odesa (1330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkome moru! Ipak nikomu nije palo na pamet da europski “poluotok” nazove recimo, Uralski ili Alpski poluotok.



Želite reći da ako postoji tzv. Balkanski poluotok, onda bi gotovo cijela Europa trebala biti još izrazitiji poluotok euroazijskog kopna. Onda bi se i tzv. Balkanski poluotok mogao nazivati po nekom drugom planinskom lancu, a ne baš po Bugarskoj planini Balkan?

Da, ako naime i zanemarimo geografsku definiciju poluotoka, što zapravo nikako ne bismo smjeli učiniti, posve je nejasno zašto je taj dio jugoistočne Europe dobio ime baš “Balkanski poluotok”. Planina Balkan nalazi se na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe. Više od nje tim prostorom dominiraju, recimo, Dinaridi, Velebit ili Prokletije. Francusko-austrijski geolog Ami Boué nije ni slutio kada je početkom 19. stoljeća, u jednom svojem radu, bugarsku Staru planinu nazvao “Balkan”, kakve će probleme ovdašnjim narodima izazvati. Inače, naziv “Balkan” dolazi od turske riječi balkan ili balkanar, što znači šumovite planine. Kako to obično biva kad nam stranci daju imena, u jednom svojem radu njemački geograf J. A. Zeune 1809. upotrijebio je naziv “Balkanski poluotok” ili “Balkan”. Do toga je zapravo došlo Zeuneovom pogreškom. Ne proučavajući detaljnije atlas i karte, on je mislio da je Stara planina ili Balkan dominantni središnji planinski sustav jugoistočne Europe. Zeuneova pogreška nije u početku prouzročila teže posljedice u geografskom nazivlju. Naime, naziv “Balkanski poluotok” tijekom gotovo cijeloga 19. stoljeća u geografskoj se literaturi vrlo malo ili nimalo koristio.



Ipak, danas se naziv “Balkanski poluotok” uvriježio i ušao u sve pore društva. Kako je došlo do toga da je pogreška stara dvjesto godina ušla i u zemljovide?

Nažalost, to se dogodilo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada su preko francuske literature, naziv Balkanski poluotok “otkrili” srpski geografi. To se poglavito odnosi na najvećega srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865.-1927). Nasuprot nizu europskih geografa koji su ukazivali na nelogičnost proglašenja toga dijela jugoistočne Europe poluotokom, Cvijić i njegovi sljedbenici čvrsto su se uhvatili za taj geografski termin. Doduše, već tada, pa ni danas, nije jasno gdje je granica između tzv. Balkanskog poluotoka i ostatka Europe. U literaturi, osobito srpskoj, upotrebljavala su se dva tumačenja. Prema jednima granica je tekla rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugima, “Balkan” je bio mnogo veći: granica je tekla Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. Zapravo, ta sjeverna granica “Balkana” prema Europi nikad nije točnije definirana, pa čak ni u radovima srpskih geografa.



Zašto je Cvijić tako objeručke prihvatio naziv “Balkan” i zašto ga je nastojao maksimalno afirmirati?

U traženju odgovora na to pitanje dolazimo do društvene, sociološke i političke komponente pojma “Balkan” ili “Balkansko poluostrvo”, kako ga naziva Cvijić. Naime, Cvijić je bio ponajprije fizički geograf – geomorfolog, ali i etnolog i političar. Volio je kada su ga zvali i “balkanologom”. Kao rektor Sveučilišta u Beogradu i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti te jedan od najuglednijih srpskih znanstvenika, Cvijić je upregao sve svoje snage služeći afirmaciji srpstva, srpske nacionalne ideje i širenja srpske dominacije, pa i države, na cijeli prostor Južnih Slavena. Pod okriljem znanosti i tzv. objektivnosti Cvijić rabi naziv “Balkan” da bi potkrijepio punu opravdanost postojanja tzv. “balkanske istorijske tradicije”. Pojam “Balkansko poluostrvo” iznimno je dobro povezivao srpska “znanstvena” tumačenja da u toj “balkanskoj istorijskoj tradiciji” postoji i razvija se ideja sjedinjenja svih “balkanskih plemena” jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla, samo povijesnim slijedom ponešto različiti i “zagađeni utjecajima s rubnih područja”.



Cvijić (i drugi srpski znanstvenici) “balkansku istorijsku tradiciju” objašnjavao je očigledno jedino u korist srpskoga nacionalizma. Kako Cvijić tumači “balkanske karakteristike” južnih Slavena?

Sintagmu “balkanska istorijska tradicija” izvrsno je sublimirao hrvatski geograf prof. dr. Ratimir Kalmeta u knjizi Zemljopisne i druge rasprave (2009). Cvijić tu tzv. balkansku povijesnu tradiciju tumači u nekoliko “znanstvenih” zaključaka o južnoslavenskim narodima (“plemenima”): 1. Srbi su u vrijeme Prvoga srpskog ustanka izrazili beskrajno snažno čuvstvo koje se u novostvorenoj srpskoj državi očitovalo u oslobodilačkim pohodima Karađorđevih ustanika prema zapadu i istoku. Srbijanski je seljak gibak, elastičan, inteligentan, misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s velikom amplitudama vibriraju. 2. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom zapadne Srbije, novopazarskoga Sandžaka i Crne Gore. Bosanski katolici su bezimena etnička skupina, sastavljena od Hrvata, Srba i saksonskih rudara. 3. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je Moskovska oblast za Rusiju. 4. Najveći dio Hrvatske napučen je izmiješanim pučanstvom, koje se ističe balkanskom istorijskom tradicijom. 5. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala velik broj pustolova. 6. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi. 7. “Slavonski varijetet” podsjeća nas na “rusku dušu”. 8. Mongoloidni tipovi su na prostoru južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne energije te vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak – takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke i Banata. 9. Makedonci su amorfna slavenska masa. 10. Bugari ne odišu istinoljubljem i oštroumljem.

Takva “znanstvena” antropološka i etnološka tumačenja Cvijić iznosi u znamenitom dvosveščanom djelu Balkansko poluostrvo i južnoslavenske zemlje (Pariz, 1918.; Beograd, 1922.). Za takve u osnovi nacionalističke i rasističke “znanstvene teze” koristi naziv “Balkanskoga poluotoka”, odnosno “balkansku istorijsku tradiciju”. Ako se s time povežu tadašnje političke, gospodarske i strateške prilike u jugoistočnoj Europi, onda je jasno da je postajalo sve toplije u tzv. balkanskom kotlu naroda i vjera. To stanje, koje traje već dva stoljeća, ključalo je do usijanja u ratnim sukobima i stalnim trvenjima.



S vremenom je odrednica “biti na Balkanu” poprimila vrlo neugodno značenje i zbog brojnih kriza i ratova na kontaktu različitih civilizacijskih područja. Čak je i Krleža pisao o balkanskoj krčmi u kojoj je netko ugasio svjetlo. Koja bi bila ispravna geografska definicija, gdje je ili kamo regionalno pripada Hrvatska?

Kada se u bilo kojoj regiji svijeta govori o nacionalnoj netrpeljivosti, ratnim i drugim sukobima, vjerskoj i drugoj netoleranciji, onda se često koristi termin balkanizacija. “Biti na Balkanu” poprimilo je posve nepovoljno, pa čak i pogrdno, pejorativno značenje. Hrvatska je stoljećima pripadala i gradila mediteransku rimokatoličku kulturu i odlike srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Njezini stanovnici ne mogu prihvatiti bilo kakve “balkanske” kvalifikacije. Pa čak ako i postoji geografski pojam Balkana, Hrvatska se ni tada ne nalazi u njegovu sastavu. Hrvatska je po geografskom položaju sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Ona se nalazi i u jugoistočnoj Europi. Nikomu ne pada na pamet da Grčku naziva “balkanskom” zemljom, iako, ako se itko nalazi na poluotoku, onda su to Grci.



Gledajući kartu, zaista uočavamo kako se Hrvatska dobrim dijelom nalazi izvan granica tzv. Balkanskog poluotoka pa ipak nas stalno svrstavaju u “balkanske države”. Nismo na “Balkanu”, no je li uopće moguće ispraviti tu besmislicu?

Teško, no potrebno! Svrstavanje Hrvatske u bilo kakve okvire ili nazive “Balkana”, “Zapadnog Balkana”, “Balkanskog poluotoka” i slično ne možemo i ne smijemo prihvatiti. Ni po koju cijenu! Zato neka i ovaj intervju bude poziv hrvatskoj geografiji i znanosti, a pogotovo političkoj eliti da maksimalno ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju stvarnih komponenti geografskog položaja naše, teško stečene domovine Hrvatske.



Onda je naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kod svoga prvog službenog posjeta Njemačkoj ispravno korigirala njemačkoga predsjednika koji se koristio terminom “zapadni Balkan”, a ona je rekla da se Hrvatska nalazi u jugoistočnoj Europi?

Da, drago mi je što se predsjednica drži točnih geografskih termina, doista nas nitko ne može i ne smije svrstavati na neki nepostojeći “Balkan”. Političari posebno trebaju izbjegavati takvu odrednicu kojom upadaju u dalje zamke i nelogičnosti i time vrijeđaju hrvatski narod. Naša diplomacija pogotovo bi trebala biti maksimalno angažirana u objašnjavanju cijelom svijetu da nazivi poput “zapadni Balkan” nemaju nikakva smisla niti imaju geografsku i povijesnu osnovu.

Izvor: Crkva na kamenu/Matica hrvatska
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

160R wrote: Fri Jul 09, 2021 4:15 pm
U slučaju da Srbija uđe u EU to bilo koji sukob će se smatrati unutarnjim sukobom članica EU te će poput 1991. međunarodna zajednica čekati da se stvar sama odigra.

Autori plana su mudro odlučili Albaniju i kosovo spojiti u jednu državu, time bi osigurali da Srbija nema front na dvije strane i zadovoljili Albance koji bi imali frontu prema istoku zbog pretenzija na teritoriji Sjeverne Makedonije.
Republika Srpska bi se pripojila Srbiji što je od početka bio plan i svi koji su nasjeli na priče kako stanovnici Republike Srpske samo žele svoju državu su uvijek bili politički naivčine.
Gomilanje migranata u Savsko-Unskom kantonu je očiti pokazatelj kako su i Turska i Bošnjački političke vodstvo jasno bili upoznati s budućim razvojem događaja i pripremama za budući sukob.

Ispada da su samo hrvati politički naivčine i luzeri, Nama bi se ili dala mogućnost da pripojimo dio Hercegovine sa većinskim Hrvatskim stanovništvom ili bi vjerojatnije taj dio BIH samo dobio poseban status.(Dhimmi, neka pročita koga zanima)
Budući da se u hrvatskoj javnosti već godinama demoniziraju Hrvati iz Herceg Bosne te da su moderne generacije pod utjecajem kulture slabosti vjerojatniji je ishod da do pripajanja Hrvatskoj ne bi došlo te da će se mnogi trebati iseliti iz svojih domova.
Najveća fronta bi treala biti na oko grada Tuzle jer je taj dio BIH republici Srpskoj potreban kako bi ostvarila cjelovit teritoriji.

A mi raspravljamo jesu li nam potrebni borbeni avioni..e moj narode
Sve je to odavno planirano i ostvaruje se iz dana u dan. A mi nemamo SVOJE političare, postavili su nam jugoslavene koji mrze Hrvatsku i čine sve da je unište.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
160R
Spectator
Posts: 3
Joined: Fri Jul 09, 2021 9:17 am

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by 160R »

Problem je u tome što nam te političare nije nitko postavio već mi sami krivim odabirima. Rekao bi da je 1/3 hrvatske politički Jugoslaveni, 1/3 globalisti i oni koji mrze hrvatsku iz malograđanskih razloga i nemaju razvijenu političku svijest te nikad nisu bili van granica svoje države. Te da je samo 1/4 domoljuba od kojih su polovica političke naivčine.
User avatar
EdgarFranjul
Sheriff
Sheriff
Posts: 8382
Joined: Mon May 17, 2010 8:42 pm
Location: Pula
Contact:

Re: Hrvatska - unutarnja agresija

Post by EdgarFranjul »

Nažalost, nije tako jednostavno. To su dobro razrađeni i obilato financirani projekti Sorosa i ekipe, a ako ni to ne pomogne, onda je tu APIS, sredstvo za ispravljanje grešaka na izborima. Uz trenutno stanje s biračkim popisima, idealno za varanje i krađu, daleko prije nego su to napravili Trumpu.
"MOJU PROŠLOST,GOSPODINE, PREPUŠTAM TVOJOJ MILOSTI.
MOJU SADAŠNJOST, TVOJOJ LJUBAVI.
A MOJU BUDUĆNOST, TVOJOJ PROVIDNOSTI."
Post Reply