Hrvatska - unutarnja agresija

[EdgarFranjul]

Paklena oaza mira Rijeka i Istra: Jugo-okupacija bilježi posljednje dane!

Autor: Giancarlo Kravar
Datum: subota, 31. siječnja 2015. u 10:54

Na Sveučilištu u Rijeci je formiran kolegij za jugoistočnu Evropu, u hotelu Bonavia je pred neki dan održan skup o novinarstvu u regij i sve to govori da je ideološko-politička "Paklena oaza mira" ili tzv. Jugoslovenska autonomna oblast u potpunosti ostvarena u politici, medijima, gospodarstvu!

Kao ratni urednik unutarnjo-političke rubrike Novog lista, još dok se Jugoslavenska armija nije bila povukla iz Rijeke, objavio sam tekst "Paklena oaza mira", u kojemu sam, što postoji u arhivi Novog lista, vrlo precizno pisao o planu Kontraobavještajne službe JNA sa Istarskom i Primorsko-goranskom županijom.

Vrijeme je pokazalo da sam bio prokleto u pravu. Tada je već trećina hrvatskog teritorija bila pod okupacijom pobunjenih Srba i JNA, a za Istru i Primorsko-goransku županiju sam napisao kako u tim krajevima nema dovoljno potencijala da bi se to ostvarilo, a naveo sam da nam je blizu i susjedna Italija, pa je i to bio razlog zašto je takav jedan sličan plan bio nemoguć.

Tada sam napisao kako je plan da se od PGŽ stvori, kako sam je nazvao, tzv. Jugoslavenska autonomna oblast (tzv. JAO), kad već nije moguće ostvariti Srpsku autonomnu oblast, po uzoru na tzv. SAO Krajinu. I doista, o tome je pisao kolega Josip Jović u Slobodnoj Damlaciji, u Istri i PGŽ-u ima iznadprosječan broj pripadnika jedne nacionalne manjine u odnosu na ostale dijelove Hrvatske, kao i preostalih oficira JNA.
Kolega Denis Kuljiš, a to je objavio jedan riječki portal je napisao da su "komunistički oslobodioci" ovog kraja potjerali oko 300.000 domicilnog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, a na ove se prostore planski (to spominje i kolega Jović) odmah nakon rata, počeli naseljavati Šumadinci, Bosanci, ljudi iz nekadašnje austrougarske Vojne Krajine, ali i Hrvati.

Činjenica jest da su Istra i PGŽ u politici zadržali pretežito jugo-komunističku politiku, odnosno tzv. orijentaciju prema regionu. Još sam u Novom listu prije izbijanja rata pisao o Alpe-Adria inicijativi, točnije o povezivanuju Bavarske, Austrije, Veneta i Friuli Venezia-Giulia, Slovenije i Hrvatske ponajprije u gospodarskom pogledu. Ali velikosrpska agresija je to spriječila.

Čitam današnji Novi list u kojemu piše kako Istra i PGŽ, te Zagreb "najviše porezno financiraju državu". To je zbog toga što u tim krajevima nije bilo rata, za razliku od ogromnog dijela Lijepe naše, a ne zbog nekih posebnih zasluga župana Zlatka Komadine koji je izjavio "Gdje smo tek bili, kad smo još među najboljima".
Na Sveučilištu u Rijeci je čak formiran kolegij za jugoistočnu Evropu, u hotelu Bonavia je pred neki dan održan skup o novinarstvu u regiji iliti regionu itd.,itd... Sve to govori da sam bio prokleto u pravu. I da je ideološko-politička "Paklena oaza mira" ili tzv. Jugoslovenska autonomna oblast u potpunosti ostvarena u politici, medijima, gospodarstvu itd. Uz jednu napomenu. Bilježi posljednje dane!

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... -dane.html

[EdgarFranjul]

Tihi politički prevrat: onemogućiti Kolindu da preuzme tajne dokumente


Primopredaja tajnih dokumenata jedan je od najosjetljivijih i najsloženijih postupaka predaje vlasti. Jednako tako, sprječavanje takve primopredaje izravno je ugrožavanje nacionalne sigurnosti

Datum objave: 31.01.2015 | 16:36 Autor: direktno.hr

Što se krije iza naprasnog preseljenja Ureda predsjednika s Pantovčaka u Visoku, još nije posve jasno, međutim, potpuno je jasno da je situacija daleko od bezazlene. Neki analitičari smatraju da je riječ o tihom prevratu koji bi, odvije li se do kraja, mogao imati nesagledive posljedice za nacionalnu sigurnost.

Podsjetimo, Vlada na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem prije nekoliko dana donijela je odluku kojom će Ured predsjednika na Pantovčaku predati DUUDI-ju na upravljanje. Novoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović se istom odlukom oduzima pravo na korištenje Vile Zagorje, Vile Prekrižje, Zelene vile i vile u Samoboru, a koje je imao dosadašnji predsjednik Ivo Josipović. Nakon inauguracije 15. veljače, predsjednica tako neće imati gdje doći raditi, jer rezidencijalni prostor u Visokoj nije prilagođen uredskim potrebama, a nedostaje i sigurnosna procjena. Za adaptaciju će, prema prvim procjenama, biti potrebno barem pola godine.

Predsjednik Josipović izjavio je kako je odluku o preseljenju primio na znanje, a nova predsjednica smatra je pokušajem deložacije i poniženja institucije predsjednika. Do jučer, hrvatska javnost bila je uvjerena kako će Kolinda Grabar Kitarović biti smještena na Pantovčaku, dok uredi u Visokoj ne budu preuređeni. Provladini mediji Milanovićevu smicalicu "tražila si, dobila si" primili su s neskrivenim simpatijama i pohvalili njegovu namjeru da kazni njezinu "brzopletost". Pri tome su prešutjeli da Kolinda Grabar-Kitarović niti je izričito tražila Visoku, niti je preseljenje tražila odmah, a kamoli naprasno. Njezin cilj bio je smanjiti troškove. Međutim, kada je jučer objavljeno da će preseljenje obaviti već Josipović i to idući tjedan, svima normalnima ova igra prestala je biti simpatična. Postalo je jasno da Milanović i Josipović rade u dogovoru i da se iza operacije krije puno ozbiljnija i podlija igra od političke smicalilice.

O čemu se zapravo radi? Na Pantovčaku se nalazi arhiva Ureda predsjednika, prepuna tajnih dokumenata. Logično, jer predsjednik je vrhovni zapovjednik vojske, a kreira i rad obavještajnih službi. Na njegov stol stižu najtajniji dokumenti vezani uz nacionalnu sigurnost i rezultat rada obavještajne zajednice u cjelini. Nadalje, na Pantovčaku se nalazi i "NATO soba" koja je, također, pod posebnim režimom osiguranja. Primopredaja spomenutih dokumenata jedan je od najosjetljivijih i najsloženijih postupaka predaje vlasti. Jednako tako, sprječavanje takve primopredaje izravno je ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Ako preseljenje s Pantovčaka počne idući tjedan, kako je najavio sam Josipović, primopredaja Ureda predsjednika praktički nikada neće biti obavljena, jer će nova predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović tajne dokumente zateći na potpuno drugom mjestu i u drugom obliku od onoga kako bi ih preuzela na Pantovčaku u proceduri uredne službene primporedaje. Jedno je naslijediti uredno sortirane državne tajne u za to uređenom prostoru, a drugo u kutijama tijekom seljenja nabacane u novi, za to, trenutno, potpuno neprikladan prostor u Visokoj. Nadalje, tajni arhiv Ureda predsjednika trenutno je pod čvrstim mjerama sigurnosti, a Visoka to nije niti će moći biti, jer njoj predstoje višemjesečni radovi. Strogo povjerljivi državni dokumenti u tako neprikladnom prostoru izloženi su zloporabi i prijetnja su nacionalnoj sigurnosti. Ili je možda baš to nečiji interes?!

Naprasno preseljenje, hitno i po svaku cijenu i to još u izvedbi "tehničkog" predsjednika, tvrde neki naši izvori, moglo bi imati za cilj upravo prikrivanje i zamračivanje pojedinih dokumenata koje ne bi bilo zgodno izložiti interesu nove predsjednice i njezinim savjetnicima za nacionalnu sigurnost.

Tajne dokumente Ureda predsjednika nova bi predsjednica nakon seljenja tako mogla zateći devastirane, što bi joj gotovo onemogućilo obavljanje dužnosti koju su joj povjerili građani Hrvatske. Hrvatska već ima loših iskustava sa zloporabom tajnih arhiva Ureda predsjednika. Stjepan Mesić od tog je arhiva, već početkom svog mandata, napravio "samoposlugu" pa su nas određeni diplomatski i obavještajni krugovi međunarodne zajednice tretirali banana državom.

Vjerovali smo da se takvo što više nikada neće dogoditi, međutim, ovo što predstoji mogao bi biti potpuni slom sustava državne sigurnosti. Međunarodni diplomatski krugovi već bruje o skandalu, a neki analitičari nazivaju ga "puzajući politički prevrat". Odnos prema tajnoj arhivi Ureda predsjednika budućih će dana biti ključan za test hrvatske demokracije. Hoće li preuzimanje vlasti i uobičajena kohabitacija proteći mirno, demokratski i bez ugroze temelja nacionalne sigurnosti ili će ovaj tihi politički prevrat prijeći granice, poprimiti elemente političke anarhije, destabilizacije zemlje i političko-policijskih obračuna, potpuno je neizvjesno. Ovisit će to prije svega o jednoj zapovijedi - onoj koju će primiti Počasna zaštitna bojna. Naime, Počasna zaštitna bojna osigurava Ured predsjednika. Preseljenje arhive Ureda predsjednika ne može početi bez njenog dopuštenja. Tom bojnom zapovijeda izravno Glavni stožer. Bez izričite zapovijedi ta bojna neće dopustiti preseljenje. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i tko izdati tu zapovijed. Ili će se naprasno preseljenje, za koje nitko nije objasnio kada je i zašto postalo tako hitno, zaustaviti, a primopredaja obaviti prema svim demokratskim standardima.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/7558/ ... umente.htm

[EdgarFranjul]

OČAJNI REDATELJI: Zašto dvije ratne kukavice rade cirkus oko preseljenja nove hrvatske predsjednice?

Posljednjih dana aktualna je drama u izvedbi očajnog redatelja, Zorana Milanovića, glede prisilnog preseljenja hrvatske novoizabrane predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, u Visoku ulicu, dakako, s Pantovčaka, iz rezidencije s koje će uskoro voljom hrvatskog naroda biti 'deložiran' predsjednik u odlasku Ivo Josipović.

Mediji uglavnom za ovaj cirkus u premijerovoj režiji krive premijera, naravno, oni mediji koji su skloni Zoranu Milanoviću, dobrim dijelom iz materijalnih razloga s obzirom da je režim nekim medijskim kućama opraštao dugove, ignoriraju administrativni pokušaj državnog udara koji nam se čini posve realnim, pogotovo nakon što je propao stvarni državni udar poslije predsjedničkih izbora kada je Milanovićeva stranačka kamarila pokušala osporiti rezultate tih izbora.

Kamarila se povukla tek nakon što je shvatila da će se suočiti s bijesnom međunarodne zajednice, koja na predstavu aktualnog režima ne gleda blagonaklono, naprotiv. Milanovića danas teško mogu smisliti čak i oni koji u Europi pripadaju istoj političkoj grupaciji kao SDP.

Ukoliko su istinite tvrdnje nekih navodnih svjedoka da je Milanović u izbornoj noći, poslije Josipovićevog poraza, lupao, psovao, divljao, jasno je zašto se on i dalje tako ponaša, dakle, divlja, samo u rukavicama, predsjednik SDP-a očito nema nikakvu namjeru surađivati s novom hrvatskom predsjednicom, javno priznaje rezultate predsjedničkih izbora, tajno ih zapravo prezire. Ukoliko se Milanović ovako ponaša danas, kada je izbore izgubio ipak 'samo' njegov kandidat, pokušajte zamisliti kako bi se Milanović tek ponašao kada bi kojim slučajem njegov SDP tijesno izgubio parlamentarne izbore i koliko bi dugo on odugovlačio s priznanjem rezultata tih izbora?

Moglo bi se dogoditi da Milanović odugovlači danima s primopredajom vlasti, moglo bi se dogoditi da Milanović, koji očajno prihvaća poraz, napravi sve što može ne bi li isprovocirao izvanredno stanje u državi i sve to prikazao kao pokušaj izazivanja kaosa od strane 'rigidnih desničara', baš kao što je to danas slučaj kada uz pomoć režimskih medija branitelje proglašava rušiteljima države koju su stvarali.

Naravno, za sve ovo što se događa kriv je Zoran Milanović, kriva je njegova prva suučesnica, Vesna Pusić, no, zašto neki misle da je Josipović nevin?

Točno je, spomenimo još jednom, da je Kolinda Grabar Kitarović najavljivala preseljenje u Visoku ulicu, ili u neki drugi prikladan prostor, međutim, ona je to najavila, i to je ono što treba POSEBNO istaknuti, da će učiniti kao predsjednica, dakle, ne kao beskućnica i ne kao netko tko će i prije inauguracije biti deložiran, a bez da je podnijela službeni zahtjev za preseljenjem. To treba biti njena odluka, kao predsjednice, a ne njegova. Otkuda Zoranu Milanoviću pravo da deložira hrvatsku predsjednicu bez njene volje i njenog zahtjeva i bez njenog prijedloga kako to i kada učiniti? Ako su Ivo Josipović i Stipe Mesić imali pravo ne samo na Pantovčak nego i na još nekoliko rezidencija koje je Milanović oteo novoj predsjednici zašto to pravo nema i nova predsjednica dok ne odluči kamo će se preseliti i kada? Naravno, samo zato što je iz HDZ-a, Milanović to nikako ne može podnijeti te divlja. To pravo nema.

Za Hrvatsku su se borili hrvatski branitelji a ne Zoran Milanović te Ivo Josipović, dvije ratne kukavice, i ne mogu oni s državnom imovinom raspolagati kao da su im tu imovinu tata Stipe i tata Ante ostavili u naslijeđe. Oni koji okrivljuju samo Milanovića, ne spominju Vesnu Pusić, a ignoriraju krivnju Ive Josipovića, zapravo namjerno obmanjuju građane. Tandem Milanović – Pusić, koja je ujedno i uzor Ivi Josipoviću, ne bi bez pristanka predsjednika u odlasku odnijeti s Pantovčaka ni kutiju šibica, a kamoli dokumente i još tko zna štošta. Tko je dopustio da se Kolindi Grabar Kitarović otme, jednostavno mučki otme, sve ono što je Ivo Josipović koristio, ako ne sam Josipović? Ivo Josipović u startu je trebao zaustaviti podivljali antidemokratski marš izbezumljene Vesne Pusić i jednako tako izbezumljenog premijera, Zorana Milanovića, a ne čekat da se dogodi kaos kakav se već počeo događati.

Kako bi spasio sam sebe, ali i Hrvatsku, iz lokomotive koja juri prema provaliji, Ivo Josipović, bez obzira što je tek tehnički predsjednik, se mora obratiti hrvatskoj javnosti i pred čitavom javnosti, pred građanima, zaustaviti ovo divljanje prije nego što bude prekasno. Javnim obraćanjem i distanciranjem od Milanovića Josipović bi svog bivšeg stranačkog šefa ostavio na čistini, ogoljenog, zajedno s Pusićkom, pred hrvatskim građanima, bio bi to Milanovićev politički kraj, ali i prilika za novi počrtak Ive Josipovića.

Naravno da on to neće učiniti, on je ne samo dio ove hobotnice koja ruši državu, odnosno, volju naroda, on je ravnopravna glava troglave aždaje koja pokušava administrativnim putem izvršiti državni udar.

01.02.2015 15:26


http://www.portaloko.hr/clanak/ocajni-r ... e/0/69894/

[EdgarFranjul]

OVAKO BI VOJNIK 'PRESUDIO': 'Tko nam je kriv što smo mi njih abolirali, a nismo 'vojnički kaznili' kao oni nas na Ovčari'

Autor: S.Vučković
Datum: srijeda, 04. veljače 2015. u 11:42

Pokretati tužbu pred takvim političkim sudom, a da to čini antihrvatska politička elita, bez da smo neprijatelje procesuirali pa onda eventualno abolirali u vlastitoj državi, meni je kao laiku koji se ne razumije u pravo, ali znade što je pravda, u najmanju ruku smiješno, da ne kažem glupo.

Hrvatski branitelj Mario Maks Slaviček u ime pokreta "Čuvari Domovine – Ustanici" iznio je svoje mišljenje o presudi iz Haaga. Njegov stav je, kao i uvijek, više nego zanimljiv:

"Zašto nas čudi što politički međunarodni sud nije kaznio agresiju na hrvatski narod? Kako će osuditi Srbiju kad smo mi sami abolirali agresora. Agresora koji šeće po Hrvatskoj, prima primanja u Hrvatskoj i od Hrvatske, sudjeluje u vlasti i kroji zakone. Pitanje je samo koliki broj žrtva treba da bi zločin bio genocid. No, najzanimljivija mi je definicija ubijanja hrvatskih ranjenika, medicinskog osoblja i civila na Ovčari za koju kažu suci kako je to "vojnička kazna". Znači li to sudu kako su paravojne formacije četnika i naoružani srpski civili bili legitimna vojska? Čija? U stvari kad bolje promislimo, tko nam je kriv što i mi njih nismo vojnički kaznili kad smo ih vojnički porazili, nego smo im oprostili, i još ih k tome abolirali. Ovo nam je nagrada, a oni i dalje kako pojedinci, tako i cjelokupna Srbija djeluju protiv Hrvatske na sve načine, i to zajedno s jatacima unutar Republike Hrvatske i izdajnicima hrvatske državotvornosti koji se samo nazivaju Hrvatima.

Čini se kako ljudi od šume ne vide stablo. Meni je jasno kako ne smiju osuditi Srbiju za genocid jer bi onda i Europa i UN trebali odgovarati i možebitno biti suđeni jer su nametnuli embargo i spriječili samoobranu hrvatskom narodu pred tim genocidom i agresijom. Možda bi se onda na takvom sudu našla i Amerika prema anglosaksonskom pravu. Pokretati tužbu pred takvim političkim sudom, a da to čini antihrvatska politička elita, bez da smo neprijatelje procesuirali pa onda eventualno abolirali u vlastitoj državi, meni je kao laiku koji se ne razumije u pravo, ali znade što je pravda, u najmanju ruku smiješno, da ne kažem glupo.

Ako bi osudili Srbiju, držim morali bi osuditi i Nizozemce koji su dopustili genocid u Srebrenici. Da su osudili Srbiju ili ne daj Bože Hrvatsku iako je nevina k`o suza, morali bi danas sutra suditi sebi samima zbog mnogo čega. Čini se kako je pravda uistinu slijepa i politika joj mora šaptati po europskim salonima kamo, u kojem smjeru i kako neka ide. Nedavno sam pisao o oružju u muzeju u Beogradu pa su me političke elite Hrvatske ismijale. Pisao sam o oružju koji je ratni plijen tijekom provođenja ubijanja, mučenja i agresije na naš narod. Oružju kojim se agresor, krvnik, diči i koje pokazuje kao ratni plijen, otet u toj agresiji prilikom ubijanja hrvatskoga puka u svom velikosrpskom ekspanzionističkom nasrtaju na susjedne zemlje. Valja čini se, napraviti reda i suditi im u Hrvatskoj po našim zakonima i njihovim nedjelima. Valja im otežavati ulazak u EU. Valja im naplatiti ratnu štetu, izravnu i neizravnu. Valja im uvesti vize za Hrvatsku. Valja im onemogućiti biti vlasnicima nekretnina i poslova u RH, svima onima i koji su ratovali protiv naše zemlje i naroda i njihovim istomišljenicima. Tako ja promišljam. To je jedini način zaštiti sebe i svoje nacionalne interese. Očekivati pravicu od njihovih saveznika, a naših stoljetnih neprijatelja, suludo je. Sjetite se samo Zrinskih kad su došli u tu Europu tražiti pomoć da bi tu istu Europu obranili od nasrtaja, kako su prošli kod predaka ovih koji danas vode tu Europu i sude? Očekivati milost i pravdu od onih koji su gledali u kućnim ogrtačima kako Srbija šalje na stotine tenkova na Vukovar, i istovremeno branili jednom narodu pravo na samoobranu, nije li to utopija?

No, prije svega, trebali bismo provesti lustraciju i maknuti s pozicija vlasti sve one čiji očevi, a i oni sami svojim djelovanjem štete hrvatskoj državotvornosti. Oni su ti unutarnji neprijatelji koji u suradnji s vanjskim neprijateljem i dalje vrše agresiju na hrvatsku opstojnost i opstojnost hrvatskog naroda. Vrše genocid nad Hrvatskom jer nam mladost tjeraju iz Domovine. Rekao sam, sve ih treba popisati, osuditi za veleizdaju i kazniti, svaka država i narod to bi takvima učinili štiteći interese nacije.

Neki će od kritičara ove moje kolumne kazati, kako oni nisu krivi. Možda nisu, kao ni ja izravno, ali smo zasigurno svi odgovorni za to. Jer mi biramo ljude i stranke, zar ne? I sve dok na Hrvatskoj, hajdemo reći nacionalnoj televiziji igra srbijanski film u kojem se pjeva i veliča Velika Srbija, u kojem se pjeva "Nož, žica, Srebrenica", a koji je sinoć bio prikazan na HTV 3, a za to ne odgovaraju odgovorni ljudi te kuće, koji inače skaču na stražnje noge kad je u pitanju isticanje obilježja, ikonografije, pjesama ili gesta starohrvastkih. Sve dok se izjednačava u vlastitom dvorištu žrtva i agresor i to kroz medije, kulturu i estradu ne treba nas čuditi presuda u kojoj u konačnici hrvatske tj. zapravo antihrvatske vlasti, institucije i službe nisu podnijele dovoljno materijalno-tehničkih dokaza, namjerno ili ne, vrijeme će pokazati."

U ime pokreta ČUVARI DOMOVINE – USTANICI

Mario Maks Slaviček

http://www.dnevno.hr/domovina/143995-ov ... vcari.html

[EdgarFranjul]

SVE TO NAROD PLAĆA

Kako prolaze teme o Domovinskom ratu u srazu s temama koje ”afirmiraju antifašističke vrijednosti”?

Filmom ”Zalazak stoljeća – Testament L.Z.” kontroverznog redatelja, Lordana Zafranovića, koji je tijekom komunističkog režima s pravom smatran režimskim redateljem, 12. veljače počinje ciklus filmova u riječkom HNK-a Ivana pl. Zajca u sklopu obilježavanja 70-godišnjice pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Rijeke. Tom prigodom HNK-a Ivana pl. Zajca pretvoriti će se u kino dvoranu te se pokreće filmski program pod nazivom ”Kino pobjeda”, prikazivati će se igrani i dokumentarni filmovi domaćih i stranih autora koji afirmiraju ”antifašističke vrijednosti.”

Lordan Zafranović početkom devedesetih napustio Hrvatsku

Inače, Lordan Zafranović jedan je od onih iz svoje branše, poput Rade Šerbedžije ili Mire Furlan, koji su početkom Domovinskog rata napustili Hrvatsku i koji je poznat po žestokim kritikama Tuđmana i ratom pogođene Hrvatske devedesetih godina. Dokumentarni film ”Zalazak stoljeća – Testament L.Z.” snimljen je u koprodukciji Hrvatske televizije 1994. godine, no, nikada nije prikazan na javnoj televiziji, što nikoga ne čudi s obzirom na činjenicu da redatelj u svom dokumentarcu zapravo tvrdi da je Hrvatska devedesetih na neki način nasljednica Pavelićeve NDH, odnosno, da je rat devedesetih nastavak Drugog svjetskog rata. “Napravio sam film koji je ocijenjen kao antihrvatski, o ustašama, u povodu suđenja Andriji Artukoviću, Testament”, rekao je o filmu Zafranović.

Bolji poznavatelji lika i djela kontroverznog Lordana Zafranovića sjetiti će se njegove tvrdnje da je Hrvatska devedesetih nastavak NDH i zbog činjenica da se novac u Hrvatskoj naziva kuna, baš kao i za vrijeme Pavelićeve NDH.

”Antifašizam” s komunističkim licem

Nakon promjene vlasti trećeg siječnja 2000. godine mnogi ”disidenti” devedesetih vratili su se u Hrvatsku i dobili su, zašto to ne reći, brojne privilegije, pa tako Ministarstvo kulture novcem iz državnog proračuna financira projekte koji uglavnom afirmiraju ”antifašizam” s komunističkim licem.

Za dokazivanje ove teze nije potrebno puno truda, dovoljno je napraviti usporedbu na koji način institucije hrvatske države koje odlučuju o financiranju raznih ”kulturnih” događanja tretiraju Domovinski rat i recimo, na početku članka navedeni, projekt u Rijeci. Ako smo se složili da je Domovinski rat također jedan od temelja hrvatske države nejasno je zašto nema isti tretman kao i neki projekti koji navodno ”afirmiraju antifašističke vrijednosti”?

Novac poreznih obveznika uvijek u pogrešnim rukama

Zanimljivo je spomenuti da je filmski program riječki HNK osmislio u suradnji s Udrugom UKUS, osnovanom 2009. u Rijeci, a koja je usmjerena na proizvodnju autorskih filmova hibridnog žanra te promociju edukacije neistraženih filmskih formi. O čemu zapravo govorimo najbolje će opisati činjenica da na web stranicama UKUS-a možete pronaći informaciju da udrugu podržavaju Hrvatski audiovizualni centar(HACV) i Zaklada ”Kultura nova”. Zakladu ” Kultura nova” osnovala je Republika Hrvatska, kako navode, ‘na poticaj udruga civilnog društva’ za civilni sektor u kulturi. I jedni i drugi, kako smo već pisali, financiraju se od poreznih obveznika.

”Dani Domovinskog filma”

S druge strane, prije tri mjeseca u zagrebačkom kinu Tuškanac održao se prvi filmski festival o Domovinskom ratu u Hrvatskoj – ”Dani Domovinskog filma”, radilo se o reviji dokumentaraca o istaknutim pojedincima, gardijskim brigadama i vojnim akcijama iz vremena borbe za slobodu Hrvatske.

Dani Domovinskog filma zapravo je projekt udruge Žene u Domovinskom ratu i predsjednice te udruge Marije Slišković, hrabre i uporne žene koja je uložila mnogo truda i upornosti kako bi se ženama koje su silovane tijekom agresije na Hrvatsku priznao status žrtve. Njihova borba za nekakvu satisfakciju, definiranu kroz Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, još uvijek traje.

Istaknimo i kako je posljednjeg dana festivala, koji je trajao tri dana, 17. studenoga prikazan film o vukovarskom heroju i novinaru Radio Vukovara, Siniši Glavaševiću, ubijenom na Ovčari poslije pada Vukovara, ”Zaustavljeni glas”.

Odnos prema ”antifašizmu” i Domovinskom ratu

Na ovom su festivalu, u pauzama između filmskih projekcija, organizirane tribine i okrugli stolovi o prikazanim filmovima te filmske radionice za mlade, na kojima se itekako puno moglo naučiti.

Kada takve Dane Domovinskog filma nisu podržale niti financirale one institucije koje financiraju filmove koji navodno ”afirmiraju antifašističke vrijednosti” o kakvoj ravnopravnosti i objektivnosti možemo govoriti u Hrvatskoj? Imaju li u konačnici branitelji i teme koje govore o Domovinskom ratu ravnopravan status s ”antifašistima” i temama koje navodno obrađuju ”antifašizam”? Nemaju, barem ako je suditi po odbijenicama koje su dobili kada je u pitanju financiranje ”Dane Domovinskog filma”!

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/kultura/kako-prolaze-te ... ijednosti/

[EdgarFranjul]

SVIH 8 ZASTUPNIKA ZA SDP-OV ZAKON

Zastupnici nacionalnih manjina bili presudni u izglasavanju lošeg izbornog zakona koji za njih ne vrijedi

77 zastupnika tijesnom su većinom u petak donijeli promjene izbornog zakona prema kojima će se moći uvesti preferencijalni glas. Vladajući su time pokušali ponuditi demokratsku ‘kamilicu’ i vještim manevrom tobože povećati razinu demokracije koju su svojski htjeli spriječiti bojkotiranjem i sabotažom referendumske inicijative “Birajmo zastupnike” imenom i prezimenom.

Saborska većina je, dakle, izmijenila Zakon o izborima zastupnika u Hrvatskom saboru i tako uvela preferencijalno glasovanje i na parlamentarnim izborima. Popis zastupnika koji su glasali za taj zakon možete pročitati ovdje.

Oporba u glasovanju nije sudjelovala. Napustili su sabornicu nezadovoljni činjenicom da je predlagatelj, Klub SDP-a, u samom “finišu”, kad je glasovanje već počelo, dva puta promijenio mišljenje o odredbi kojoj se zabranjuje kandidiranje pravomoćno osuđenima na bezuvjetnu zatvorsku kaznu.

No ono što je pažljivim promatračima upalo u oči je činjenica kako su za promjene zakona digli ruke zastupnici nacionalnih manjina.

Klub zastupnika nacionalnih manjina, kojeg čine Vladimir Bilek, Dragan Crnogorac, Mile Horvat, Šandor Juhas, Veljko Kajtazi, Milorad Pupovac te Nedžad Hodžić, koji je i član Kluba nezavisnih zastupnika Slavka Linića i Branka Vukšića, glasali su za promjenu Zakon o izborima zastupnika u Hrvatskom saboru te time dali vladajućoj većini minimalnu prevagu u donošenju kobnog zakona.

Drugim riječima, zastupnici koji u Sabor ulaze s vrlo malim brojem glasova zahvaljujući manjinskim listama odlučili su velikoj većini hrvatskih građana, pa i onima koji pripadaju nacionalnim manjinama koje bi oni trebali predstavljati, uskratiti demokratski iskorak i pripomoći vladajućima u daljnjem karikiranju demokracije, odnosno održanju stranačke partitokracije na vlasti.

Budući da je Republika Hrvatska u svojim načelima i u stvarnom životu ona koja svojim manjinama jamči sva prava i visoku razinu sudjelovanja u političkom životu, odluka manjinskih zastupnika tim više čudi jer i njihovo predstavništvo, ustavno gledajući, proizlazi iz naroda. Ostaje otvoreno pitanje: jesu li manjinski zastupnici zaista narodni poslanici svojih manjina, ili su samo spretni trgovci političkim utjecajem koji dizanje ruku znaju dobro iskoristiti, narod bi rekao – ‘naplatiti’.

Riješimo dilemu: ako su narodni poslanici, zašto su sudjelovali u još jednom cirkusu? Da su napustili sabornicu ili glasali protiv, ovaj zakon ne bi prošao zbog nedostatka ruku i toj toliko potrebnoj promjeni izbornog zakonodavstva pristupilo bi se sistematski, ozbiljno i planski i, što je još važnije, ne u izbornoj godini.

Ako su samo spretni trgovci koji svoje zahtjeve ostvaruju političkom trgovinom oko izglasavanja pojedinih zakona, što po sebi nije nelegitimno, pitanje je što im je nuđeno i što su tražili. Jesu li oni uopće manjinski ili stranački predstavnici. Znamo i sami da je Veljko Kajtazi, zastupnik romske manjine, član HNS-a. I konačno – jesu li to i dobili. Znamo i sami kako narod kaže: politika je – umjetnost mogućega.

U svakom slučaju, kroz prava koja su opravdano dana nacionalnim manjinama, manjinski zastupnici poručili su narodu (i Hrvatima i pripadnicima manjina), iz kojega vlast proizlazi: Hvala vam na demokraciji, ali mi ćemo vam omogućiti još nekoliko godina oligarhije, partitokracije i ovih vječnih stranačkih “elita”.

Tek da podsjetimo: za promjenu izbornog zakona bilo je potrebno 76 glasova, a rezultati glasovanja u Hrvatskom saboru su bili: Ukupno: 82, Za: 77, Suzdržan: 3, Protiv: 2.

Na kraju je prihvaćen amandman Mirele Holy (ORaH) po kojemu se kandidiranje zabranjuje svima koji su u trenutku raspisivanja izbora osuđeni na bezuvjetnu kaznu zatvora dulju od šest mjeseci i to ako su na izdržavanju kazne ili im njezino izvršenje tek predstoji.

Sve do isteka rehabilitacijskog roka neće se moći kandidirati osuđeni za najteža kaznena djela te za zlouporabu položaja i ovlasti.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/manjinski-zast ... ligarhije/

[EdgarFranjul]

Crvena Hrvatska sve agresivnija, Kolinda treba pričekati s pomirbom


Od predsjednika Vlade Srbije Vučića na HTV-u su pravili su najveću zvijezdu, čak veću od Kolinde, a Milanović ju i dalje želi ponižavati

Datum objave: 21.02.2015 | 09:46 Autor: prof.dr.sc. Zdravko Tomac

Nema nikakve dvojbe da je svečana prisega nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila taj ključni povijesni dan koji je mnoge stvari u hrvatskoj politici i hrvatskom društvu bitno promijenio. Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je na izborima inzistirajući iskreno i s puno emocija na svom programu rehabilitacije hrvatskog domoljublja a protiv moćnih političkih, medijskih i drugih snaga koje su sotonizirale izražavanje domoljublja kao nečega konzervativnog, nacionalističkog, primitivnog, ognjištarskog pa čak i ustaškog i fašističkog.

Ona je i pobijedila jer je čvrsto obranila istinu o Domovinskom ratu, jer je stala na stranu opravdanih prosvjeda hrvatskih branitelja i pod šatorom i u Vukovaru. Ona je pobijedila jer je uspjela u većini hrvatskog naroda probuditi emocije i nacionalni ponos i jer je jasno definirala svoj predsjednički program upravo na uvažavanju onog najsvetijeg iz naše prošlosti, na domoljublju i na obrani onih vrednota koji čine bit identiteta hrvatskog naroda.

Upravo zbog takvog programa ona je doživjela spontane ovacije na prepunom Markovom trgu, a protivnici njenog programa Josipović i Mesić opravdane zvižduke. Reakcije toga dana i ovih nekoliko dana poslije pokazuju da poražena crvena Hrvatska, anacionalna Hrvatska se nije pomirila s porazom, da ne odustaje od svoje strategije koju je izrazio Milanović: "mi ili oni". Suprotno takvoj negativističkoj strategiji, suprotno pokušajima da se i nakon pobjede Kolinda Grabar Kitarović podvalama pokušava osporiti njena pobjeda, da ju se deložira iz Predsjedničkih dvora, da je se prikaže u početku kao osobu koja ne drži svoja obećanja, da se cijela fantastična svečana prisega ospori izmišljanjem prisutnošću nekih osoba kojima po mišljenju kritičara nije bilo mjesta među tisućama ljudi. Predsjednik Vlade nije joj čestitao pobjedu. Predsjednik Vlade ju pokušava kompromitirati pozivajući je javno da dođe na sjednicu Vlade gdje bi ju dalje ponižavao, možda joj ne bi dao ni riječ. Dakle, želi predsjednicu države, iza koje stoji većina hrvatskog naroda, na sve moguće načine kompromitirati. Pokušali su diskreditirati i veliku svečanost tako da čak u prijenosu HRT nisu prikazali najsvečaniji čin kada nova hrvatska predsjednica ljubi hrvatsku zastavu. Od predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića pravili su najveću zvijezdu, čak veću od Kolinde Grabar Kitarović. Idu tako daleko da sad vrše pritisak na nju da treba što prije ići u posjet Srbiji. Dakle, sve u svemu, ponuđenu ruku Kolinde Grabar Kitarović za pomirbom, za suradnjom, grubo su odbacili. Oni ne žele pomirbu, oni ne žele završiti stare ideološke sukobe i ratove. To je nažalost, gruba realnost.

Zbog te grube realnosti i Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko kao ključne osobe novog preporoda hrvatskog naroda moraju pronaći novu strategiju jer nam slijede parlamentarni izbori. Kolinda Grabar Kitarović ne traži apstraktnu pomirbu, ona je ponudila program na kojem treba zajedništvo. Ustvari, to je jedino moguće, na konkretnim rješenjima je moguće izgrađivati zajedništvo i konsenzus, jer Hrvatska je pluralistička konfliktna demokratska država, kao i sve države svijeta, u kojoj će uvijek biti žestokih sukoba i svjetonazorskih i nacionalnih i političkih i svih drugih vrsta. Kolinda Grabar Kitarović je postigla veliki stupanj suglasnosti jednog dijela, rekao bih većinskog dijela, hrvatskog naroda na svom domoljubnom programu. Ona ne smije odustati od svog domoljubnog programa. Ona formalno mora biti predsjednica svih građana Hrvatske. Ona s pravom kaže da neće dijeliti građane na one koji su glasovali za nju i one koji su glasovali protiv nje, ali nova hrvatska predsjednica mora se suočiti s realnošću, da je crveni predsjednik otišao, ali da crvena Hrvatska opstaje i da ta crvena Hrvatska ideološki i politički ne prihvaća taj program i da će nastaviti svoju političku borbu.

Hrvatskoj treba i desnica i ljevica. U Hrvatskoj se ne smiju potiskivati brojne razlike i konflikti. Ne bi bilo dobro živjeti u iluziji kako je hrvatski narod homogen i kako može postati potpuno homogen. Glasači Sinčića iz Živog zida neće glasovati ni za SDP ni za HDZ. U Hrvatskoj postoje i ne riješeno nacionalno pitanje i mnogo toga drugoga. Ne treba zaboraviti ni na klasno pitanje. Kada su mi mnogi govorili kako je Sinčić veliko iznenađenje jer je dobio 16% glasova ja sam obrazlagao da to nije iznenađenje, da je to Krleža davno obrazložio kada je rekao slijedeću rečenicu: "Nema jednog jedinstvenog hrvatstva, nikada ga nije bilo i nikada ga neće biti", to je ilustrirano s slijedeća dva primjera: Hrvatstvo kmeta Matije Gupca nikada ne može biti identično s hrvatstvom grofa Draškovića koji potpisuje smrtnu presudu Matiji Gupcu. Isto tako, tvrdio je Krleža, hrvatstvo rezača drva na trešnjevačkom placu nikada nije bilo niti će biti niti može biti identično s hrvatstvom buržuja u bijeloj vili na Tuškancu sa sedmero glava posuda. To bi se za današnje vrijeme moglo reći hrvatstvo blokiranih, hrvatstvo nezaposlenih, hrvatstvo gladnih i obespravljenih nikada ne može biti identično s hrvatstvom hrvatskih tajkuna koji su se obogatili na njihovoj bijedi. To znači da pored starih podjela, svjetonazorskih, političkih ideoloških, nacionalnih u Hrvatskoj su sve važnije socijalne i klasne podjele. Zato nije slučajno što se javljaju i Živi zid i Radnička fronta.

Međutim, u nas je najveći problem što je hrvatska socijaldemokracija skrahirala. Što sadašnja ljevica nije ni nacionalna ni socijalna. Što Hrvatska ustvari nema lijevu nogu, što ta ljevica stalno obnavlja ideološke sukobe, što sebe lažno ističe kao nebo a desnicu kao podzemlje i zlo. U Hrvatskoj nije moguća pomirba i normalna smjena vlasti sve dok ljevica ne postane hrvatska u punom smislu riječi.

Do 2000. godine SDP kao vodeća stranka ljevice dosta je napravio, čak je uvjerio i znatan broj građana, da su pravi hrvatski socijaldemokrati a ne prikriveni ili reformirani komunisti. Nakon 2000. godine kada dolaze na vlast nastaje retrogradan proces i SDP prestaje funkcionirati kao hrvatska socijaldemokracija, vraćaju se nazad na titoizam i političko jugoslavenstvo, te tretiraju sve što je hrvatsko i domoljubno kao konzervativno, nacionalističko pa i ustaško. Tuđmanova pomirba bila je moguća za vrijeme rata kada je ratna opasnost i ugroženost nacije stvorila veliku nacionalnu homogenost. Tada je SDP dosta pridonio što je kroz Vladu demokratskog jedinstva, i na druge načine, prihvatio i podržao nacionalni program Franje Tuđmana. Međutim, nakon smrti Franje Tuđmana i dolaska na vlast SDP-a počinje se Domovinski rat i veliko herojsko stvaranje i obrane hrvatske države tretirati kao tamnu noć, kao izgubljeno vrijeme, kao nešto što kao sramotnu treba prebrisati iz hrvatske povijesti. Smrću Račana i dolaskom na vlast Zorana Milanovića ti procesi se ubrzavaju, tako da danas ne postoji hrvatska ljevica. Postoje razne vrste ljevice, anarhističke, globalističke, anacionalne, ali nema organizirane hrvatske ljevice. Kukuriku koalicija na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić ne odustaje od svoje strategije prekrajanja povijesti i propagiranje političkog jugoslavenstva i nekog novog zajedništva kao novog cilja.

Dragi čitatelji, pogledajte slike gospođe Vesne Pusić kako je bila razdragana, srdačna, vesela, oduševljena, prateći srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Pogledajte s kojoj strašću se veličao i veliča Aleksandar Vučić. Zaboravlja se da je on bio dio agresije na Hrvatsku i osobno. Zaboravlja se da je bio zamjenik Šešelja, da njegova stranka i danas na važne položaje stavlja osuđene srpske ratne zločince u Hrvatskoj. Zaboravlja se da i on Nikolić nisu odustali od velike Srbije i svojatanja Vukovara.

Kolinda Grabar Kitarović ujedinila je veliki dio hrvatskog naroda na konkretnom programu rehabilitacije domoljublja i izgradnje moderne demokratske Hrvatske. Međutim, živi u iluziji da će moći s takvom ljevicom, kakvu danas ima Hrvatska, postići pomirbu. Da će moći uspostaviti normalne odnose kakve vladaju u demokratskim državama. Da bi se takvi odnosi uspostavili potreban je poraz sadašnje ne hrvatske ljevice. Tek njenim porazom omogućit će se pomirba. Kako su pred nama parlamentarni izbori, ne treba gubiti vrijeme nudeći pomirbu Zoranu Milanoviću ili Ivi Josipoviću ili Vesni Pusić, jer oni ne žele pomirbu, oni ne prihvaćaju program Kolinde Grabar Kitarović, oni su protiv njega. Oni žele nju onemogućiti a HDZ pobijediti na parlamentarnim izborima. Kada bi ta i takva lažna ljevica pobijedila sigurno je da Kolinda Grabar Kitarović ne bi mogla ništa napraviti, potpuno bi ju blokirali, iako ima podršku naroda. Nova predsjednica se mora obraćati hrvatskom narodu a ne gubiti vrijeme tražeći savjete od Mesića ili Josipovića ili očekujući da će Milanović prihvatiti ravnopravnu suradnju s njom.

Kolinda Grabar Kitarović neće moći ništa napraviti od svoga programa i svoje platforme, koji su Hrvatice i Hrvati dočekali s ovacijama i oduševljenjem, ako bi kojim slučajem sadašnja vlast dobila još jedan mandat. Dakle, problem jer u Kukuriku koaliciji, problem je u vođama crvene Hrvatske, Milanoviću, Vesni Pusić, Pupovcu, Josipoviću. Potrebno je novo vodstvo i konstituiranje hrvatske ljevice kao najvažniji zadatak. To će biti moguće ostvariti tek porazom Kukuriku koalicije na slijedećim parlamentarnim izborima. Tada će se postepeno stvarati uvjeti za istinsku pomirbu na programu izgradnje demokratske, pluralističke Hrvatske u čijim temeljima neće biti ništa što simbolizira ni slovo "U" ni crvena zvijezda petokraka.

90- tih godina ostao sam u Savezu komunista upravo želeći i osobno pridonijeti u burnim vremenima koja su dolazila, kada se otvarala mogućnost za stvaranje samostalne hrvatske države, izgradnji hrvatske ljevice. Mislim da sam u tome dosta doprinjeo, iako su borbe bile teške, iako sam stalno bio u manjini. 2000. godine, smrću Tuđmana i pobjedom koalicije na čelu s SDP-om i Ivicom Račanom situacija se bitno mijenja.

Kada su došli na vlast odbacili su i odbacivali su postepeno ideje hrvatske socijaldemokracije i vraćali se na političko jugoslavenstvo i komunistički mentalitet. Počeli su ponovno pjevati pjesme "Od Vradara do Triglava" i Jugoslavijo, Jugoslavijo". Počeli su sa žestokom detuđmanizacijom, napadima na Domovinski rat i nametanjem ateističkog svjetonazora katoličkom hrvatskom narodu. Prihvatili su krivotvorine o Domovinskom ratu i faktično izvršili nacionalnu izdaju. Ta politika se nije promijenila do današnjih dana i tu je glavni problem Hrvatske. Kada sam vidio da ne mogu više iznutra ništa napraviti onda sam odlučio napustiti SDP, napisao sam otvoreno pismo Ivici Račanu koje je danas 12 godina kasnije možda još aktualnije nego onda. I danas se radi o istim problemima i sukobima. Zato da bi mogli bolje razumjeti, da nema pomirbe dok se ne promijeni stanje na uvjetno rečeno hrvatskoj ljevici, citirat ću jedan dio svoga pisma koje sam uputio Ivici Račanu jer situacija je ista. Evo nekoliko izvoda iz tog pisma koje je u cjelini objavljeno u mojim Memoarima (Tkanica, Zagreb 2012.)

Pismo je objavljeno 22. rujna 2003. godine:

"Razlozi mojih ostavki na dužnosti u SDP-u kao i na članstvo u SDP-u poznati su ne samo tebi i vodstvu stranke nego i hrvatskoj ja­vnosti jer neslaganje s politikom vladajuće koalicije i vodstva SDP-a nisam iznosio samo na zatvorenim sjednicama u stranci nego i javno u brojnim javnim istupima. Ja sam i tada kao i danas uvjeren da ja svoja stajališta nisam promijenio odnosno da sam se legalnim i demokratskim sredstvima i unutar stranke i koalicije i u javnosti zalagao za ista načela i istu političku strategiju za koju sam se zalagao cijelo vrijeme od 1990. godine kada sam izabran u najuže vodstvo SDP-a Hrvatske. Svi sukobi, polemike i razilaženja koja sam imao u SDP-u i koaliciji na ovaj ili onaj način bili su povezani s hrvatskim nacionalnim pitanjem, i kada je riječ o sadašnjosti i u koncepcijama za budućnost. Cijeli život kao javni djelatnik i političar u različitim uvjetima i na različite načine borio sam se za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa, za demokraciju, slo­bodu, nacionalnu ravnopravnost, pravo Hrvata da budu svoji na svome. Uvijek sam smatrao i smatram da samopoštovanje, nacionalni ponos, domoljublje, očuvanje tradicije, običaja, jezika, kulture i svoje nacio­nalne države i nacionalnog identiteta ne samo da nisu šovinizam i na­cionalizam, nego da su preduvjeti uspješne budućnosti pa i opstojnosti hrvatskog naroda.

Upravo zato što je ova generacija hrvatskog naroda i uz veliko angažiranje SDP-a, odnosno, hrvatskih socijaldemokrata, ostvarila po­vijesne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom tražio sam da se energično suprotstavimo onim snagama koje jačaju iz dana u dan, a koje hrvatski patriotizam, izražavanje hrvatstva i nacionalnog ponosa te ljubavi prema vlastitom narodu i domovini nastoje prikazati kao konzer­vativizam, nacionalizam pa i šovinizam. Cijelo vrijeme moga sukoblja­vanja u stranci i koaliciji ukazivao sam na važnost nacionalnog pitanja, odnosno tvrdio sam da povijesni procesi na Balkanu nisu završeni, te da se Hrvatska kao i 1991. godine ponovno nalazi na povijesnom raskrižju kada su nam potrebni dijalog, tolerancija i zajedništvo, odnosno nacio­nalni konsenzus.

Sustavno se u nas velika moralna baština Vukovara i moralna baština Domovinskog rata obezvređuje te se Domovinski rat prikazu­je sve više samo s tamne strane a branitelji se kriminaliziraju, banaliziraju ili pretvaraju u psihijatrijske slučajeve. Javno se u našoj politici i javnosti na razne načine propagiraju teze kako je Hrvatska izvršila dvostruku agresiju. Prvo, agresiju na Srbe, odnosno na tzv. Krajinu, te da je navodno cilj oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske bilo etničko čišćenje i protjerivanje Srba.

Drugo, tvrdi se da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, odnosno da je uzrok rata bio dogovor velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma o komadanju Bosne i Hercegovine. Takve tvrdnje sustavno iz­nose i neki vodeći ljudi vladajuće koalicije kojima se vodstvo SDP-a nije suprotstavilo. Tako da je i SDP kao vodeća stranka koalicije sve više optuživan da kriminalizira Domovinski rat i da mijenja istinu o njemu i pristaje da se velikosrpska agresija naknadno pretvori u su­kob u kojem nema dobrih i loših nego su svi loši.

Više puta javno sam upozoravao, a osobito u stranci, da nakon što smo došli na vlast nismo dovoljno efikasno reagirali na pojave i po­jedince koji su postupno počeli rušiti image hrvatskih socijaldemokrata i davati argumente našim kritičarima koji tvrde da u SDP-u i oko njega sve više do izražaja dolaze ljudi stare svijesti koji smatraju da je došlo vrijeme da se mogu vratiti sa socijaldemokratske na komunističku poli­tiku. Zbog takvih mojih upozorenja žestoko sam optuživan i kritiziran u stranci kao desničar i konzervativac pa čak i ljubitelj ustaša."

Dragi čitatelji, nadam se da ste se uvjerili da izvodi iz moga pisma koji su pisani prije dvanaest godina mogu poslužiti bez ikakvih promjena nekom članu SDP-a koji je istinski hrvatski socijaldemokrat da obrazloži zašto napušta SDP Zorana Milanovića. Prošlo je dvanaest godina a stanje se nije promijenilo, dapače, gore je nego prije dvanaest godina. Zato je važno da svi zajedno radimo na porazu sadašnje ljevice, kao bi se otvorio prostor za promjenama i izgradnje nove hrvatske ljevice koja će prihvatiti sjajan program Kolinde Grabar Kitarović i s kojom će biti moguće provesti Tuđmanovu politiku pomirbe.

Dakle, prihvaćam Milanovićev izazov "mi ili oni". Moramo ih pobijediti još jedanput da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla ostvariti svoj sjajan program. Ako se to ne bi dogodilo ništa ona ne bi mogla napraviti, bila bi potpuno izolirana a Hrvatska bi jurila u propast. Dakle, treba s pomirbom malo sačekati. Važno je sada pobijediti jer iz dana u dan vidimo kako su sve agresivniji i kako se sve više vraćaju u prošlost.

Da zaključim. Program pomirbe bit će moguć u praksi tek nakon pobjede HDZ-a i koalicije na parlamentarnim izborima.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/8943/ ... mirbom.htm

[EdgarFranjul]

Dva tjedna spremali prosvjed protiv branitelja, skupilo ih se 138 i govorili su ekavicom

Veljača 21, 2015


Oko 140 militantnih prosvjednika, članova Udruge Occupy Croatia, organiziralo je u Zagrebu prosvjed pod geslom “Stop teroru šatoraša”. S središnjeg gradskog Trga krenuli su prema braniteljskom šatoru u Savskoj oko 14 i 30.

Interventna policija zapriječila im je put na na križanju Savske i Vukovarske, oko 200 metara od braniteljskog šatora. Policija je svojim kordonom napravila stotinjak metara duboku tampon zonu i onemogućila izravan kontakt s braniteljima kojih je po novinarskoj procjeni bilo oko 1800. Među njima je bila i ratoborna skupina Bad Blue Boysa koji su priželjkivali obračun s mladim komunistima, ali su umirili vođe braniteljskoga prosvjeda.

Stopostotni invalidi, većina u kolicima, i članovi njihovih obitelji izašli su pred šator i pjevali domoljubne pjesme. Mirno su čekali dolazak prosvjednika. Josip Klemm, jedan od organizatora braniteljskog prosvjeda u Savskoj, izjavio je kako će “hrvatski branitelji i ovaj put pokazati dostojanstvo”.

Slijedilo je jednosatno nadmudrivanje pripadnika Occupy Croatia s policijom, pokušaj zaobilaznog dolaska u Savsku, no, na svu sreću policija je bila odlučna da spriječi kontakt jer je u napetoj situaciji moglo doći do ozbiljnijih incidenata.

Prosvjed je završio povratkom na Trg bana Josipa Jelačića, oko 17 sati je završen, a promet središtem grada je normaliziran.


Jedan od vođa Occupy Croatia Dražen Herojić izjavio je da oni nisu protiv branitelja nego protiv te “male grupacije” koja potencira nacionalne osjećaje da bi preko njih mogla manipulirati cjelokupnom društvenom zajednicom.

Neobičan stav budući da su dva tjedna spremali protuprosvjed, a skupilo ih oko 140 ( triput smo ih brojali, jednom smo izbrojali 138 i dvaput 137), a branitelja je, bilo oko dvije tisuće a pojačani su za ovu prigodu ujedinjenom i vrlo glasnom skupinom BBB i Torcide.

Nije mi jasno zašto većina medija laže da ih je protuprosvjednika bilo oko 500, a branitelja oko 700. Laž, preočita laž. Protuprosvjednika je bilo manje od 150, a branitelja najmanje dvije tisuće.

Srećom, policija je danas odlično odradila posao.





Veljača 21, 2015


http://www.maxportal.hr/dva-tjedna-spre ... -ekavicom/

[EdgarFranjul]

Jesu li spremni izazvati krvoproliće?

Autor: Zdravko Tomac
Datum: srijeda, 25. veljače 2015. u 07:38

Kolinda Grabar Kitarović stalno govori nema vaših i naših, moramo stvoriti novo zajedništvo. Za razliku od nje Milanović govori mi ili oni.

U ranim subotnjim popodnevnim satima krenulo je oko stopedeset agresivnih, militantnih i nabrijanih građana pod nazivom "Okupiraj Hrvatsku" prema Savskoj 66 s uvredljivim parolama i uvredama prema "šatorašima", kako su posprdno nazivali 100% ratne vojne invalide. Politički mentori očekivali su znatno brojnije crvene brigade od ove male, glasne i pune mržnje skupine. Čak se u medijima govorilo o 20- tak tisuća ljudi. U Savskoj 66 mirno ih je čekalo nekoliko tisuća branitelja i građana koji su došli zaštiti 100% ratne vojne invalide od najavljene agresije. Taj kukavički pokušaj stvaranja crvenih brigada sustavnom topničkom medijskom vatrom pripreman je dugo.

Dugo već u Hrvatskoj na djelu je sotonizacija branitelja, pa čak i vrlo sustavan pokušaj da se hrvatski branitelji tretiraju kao pretorijanska garda i velika opasnost koja ugrožava same temelje demokracije, pa i hrvatsku državu. Mediji su pokušali od tog kukavnog i sramotnog događaja napraviti herojsko djelo jer se konačno netko našao u Hrvatskoj tko će reći dosta, kako su pisali, teroru šatoraša. Čak su neki uspoređivali taj kukavan i bijedan događaj sa Kijevskim Majdanom, a neki profesori čak i sa Libijom. Namjerno se stvarala atmosfera sukoba i velike drame. Pisalo se kako je prijetilo veliko krvoproliće. Da bi se stvorila što veća napetost, policija je mirno pratila bez intervencije 150 kukavičkih crvenih brigadista sve do Vukovarske ulice, odnosno do 100-njak metara od branitelja koji su mirno i bez uvreda čekali bliski susret treće vrste s crvenim brigadama. Tek kada su došli 100 metara do branitelja policija ih je zaustavila. Time im je policija omogućila "častan uzmak" te da obnove svoju prijetnju da će ponoviti isto za 14 dana.

Taj napuhani događaj poslužio je Milanovićevim medijima da krenu u žestoku ofenzivu diskreditiranja branitelja na sve moguće načine.

Nema nikakve dvojbe da pohod crvenih brigada i prijetnja krvoprolićem nije bila upućena samo, kako kažu, šatorašima nego i prvoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Nisu mogli podnijeti njenu pobjedu a još manje njen sjajan govor prilikom polaganja svečane prisege i oduševljenje velike većine hrvatskog naroda njenom pobjedom i njenom rehabilitacijom domoljublja. Posebno ih je iritirala njena podrška hrvatskim braniteljima i njen posjet braniteljima prosvjednicima u Savskoj 66 prvog njenog radnog dana. To je pokazao i intervju Freda Matića, ministra branitelja, koji je između ostalog rekao: "skandal je da predsjednica dolazi u šator gdje se ruši jedan ministar". Ministar Matić ponovno je krivotvorio činjenice jer je rekao: "zastrašujuće je što su pojedinci s obje strane željeli fizički obračun na Savskoj". Ta izjava je skandalozna i neistinita jer samo je jedan strana željela fizički obračun i krenula je prema braniteljima s namjerom da se fizički obračuna. Nitko tko je demokrat ne može osporiti pravo onima koji žele "okupirati Hrvatsku" da svoja politička stajališta javno izražavaju, da prosvjeduju, da na grubi način izražavaju svoje neslaganje s hrvatskim braniteljima, da napadaju temelje Domovinskog rata pa da i vrijeđaju branitelje, ali im se mora osporiti njihova namjera da krenu u militantni pohod prema braniteljima, da ih vrijeđaju i traže spaljivanje šatora. Na sve uvrede branitelji nisu odgovarali, nisu željeli sukob a najmanje krvoproliće. Zato su u prve redove svoje kolone, koja je mirno čekala agresore, stavili 100% ratne vojne invalide kako bi spriječili sukob i na taj način.

Ima mnogo krupnih pitanja na koje je nužno potražiti argumentirane odgovore. Taj događaj nije spontan, on je dobro pripremljen, organiziran i medijski praćen. Zato je važno utvrditi tko je organizator crvenih brigada i što su im krajnji ciljevi. Da li je to bio probni balon da se vidi kako će reagirati javnost u ostvarivanju Milanovićeve strategije "mi ili oni" odnosno njegove namjere izazivanja i razbuktavanja ideoloških, političkih i drugih sukoba, izazivanja kaosa kako bi pokušali spriječiti da na demokratskim izborima izgube vlast. Nisu se pomirili sa porazom bivšeg predsjednika Josipovića, te su već u izbornoj noći najavili nastavljanje ideoloških, političkih i drugih sukoba, proglašavajući svoje političke konkurente kriminalnom zadrugom kojoj se ne smije dozvoliti da dođe na vlast u Hrvatskoj. Dakle, Zoran Milanović, predsjednik Vlade, je najavio teške sukobe i obračune koje najbolje karakterizira njegova izjava "mi ili oni". Taj njegov program u potpunoj je suprotnosti s programom prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je ponudila pomirbu i zajedništvo.

Takav njen program dobio je veliku podršku hrvatskog naroda. Kao što je većina hrvatskog naroda ono što se događalo na Markovo trgu doživljavala s oduševljenjem, za Milanovićevu ekipu i političku opciju to je bio strašan dan kojeg su jedva preživjeli. Odlučili su već toga dana krenuti u stvaranje političkog kaosa, diskreditiranja prve hrvatske predsjednice svim mogućim sredstvima i izazivanjem raznih kriza i sukoba koje će destabilizirati Hrvatsku i učvrstiti još više sadašnje velike političke podjele.

Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je, između ostalog i zbog toga, što je branila istinu o Domovinskom ratu, što je na dan izborne pobjede došla kod branitelja u Savsku 66 i što je ponovno došla u svom prvom radnom danu i pozvala branitelje iz Savske na razgovor na Pantovčak.

Zbog svih tih razloga su se odlučili organizirati crvene brigade koje će biti povod za širenje masovne histerije i sotonizacije hrvatskih branitelja.

Ne osporavam pravo crvenim brigadama da prosvjeduju, da izražavaju i na grub način svoje mišljenje i da lažno optužuju branitelje, jer to sustavno već godinama rade medijske crvene brigade. Međutim, u ovom slučaju ne radi se o prosvjedu i pravu na prosvjed. Ovdje se radi o pokušaju organiziranja crvenih brigada koje i silom žele onemogućiti branitelje da demokratski prosvjeduju. Politički medijski mentori crvenih brigada nisu se ogradili od njihovog pokušaja da se silom nasrne na 100% ratne invalide. Nisu osudili očiti pokušaj izazivanja krvoprolića. Nitko od političkih mentora crvenih brigada nije osudio njihov pokušaj agresije na 100% ratne invalide. Dakle, radi se o pripremljenoj agresiji na 100% ratne invalide. Radi se o strašnim uvredama i potpunom negiranju Domovinskog rata. Radi se o pokušaju pretvaranja hrvatskih branitelja od našeg ponosa u navodno našu sramotu.

Milanovićevi mediji umjesto da napišu istinu o tome što se je dogodilo i osude pokušaj agresije i izazivanja krvoprolića, taj neuspjeli pokušaj koriste da bi još više diskreditirali branitelje koji nisu krivi za ono što se dogodilo. Evo zašto branitelji nisu krivi. Nisu branitelji išli u koloni do Trga bana Jelačića da se tamo obračunaju s prosvjednicima koji ih vrijeđaju i lažno optužuju. Nisu branitelji osporavali pravo drugima na prosvjed. Na grube riječi branitelji nisu odgovarali uvredama. Jedini krivac su crvene brigade i njihovi mentori koji su krenuli u koloni prema braniteljima da se s njima obračunaju, koji osporavaju pravo braniteljima da prosvjeduju.

Mediji pokušavaju i nakon tog sramotnog događaja optuživati branitelje kao krivce ili u najboljem slučaju podijeliti krivnju na jedne i druge. Navest ću primjer pisanja Jelene Lovrić, jedne od mentorica crvenih brigada, novinarke ljubiteljice tenkova JNA koja je priželjkivala njihovu intervenciju i ugušivanju prava hrvatskog naroda na vlastitu državu. Sada gospođa Lovrić najavljuje krvoproliće, uspoređuje Zagreb s Kijevskim Majdanom i prijetvorno apelira da se spriječi moguće krvoproliće. Ona piše slijedeću groznu laž: "na dva pola razdrta Hrvatska spremna je danas jedno na drugu kidisati". Zatim se pita, "za čiji račun". Zašto se radi o strašnoj laži i podvali? Zato što branitelji nikoga nisu napali, nikoga nisu uvrijedili. Zato što je apsurdno one koje su stvorili Hrvatsku optuživati da žele rušiti Hrvatsku kao demokratsku državu.

Zatim i ona prihvaća uvredljiv pojam "šatoraši", kao što za vukovarske branitelje više puta upotrebljava uvredljive pojmove balvanaši, stožeraši. Ona se tobože slaže da oni imaju pravo na prosvjed iako, kako kaže, "nema nikakvog ozbiljnog razloga za prosvjed". Zatim piše, "veliki dio Hrvatske iritiran je pokušajem da se čvrsto jezgro braniteljske pobune nametne ne samo kao paralelan nego kao vrhovni centar političke moći." Koja je to većinska Hrvatska u čije ime govori Jelena Lovrić i ostali politički mentori crvenih brigada? Kako je moguće 100% invalide proglašavati pretorijanskom gardom? Koji su to argumenti koji potkrepljuju njenu strašnu optužbu da više hrvatska država ne postoji kao legalna i legitimna država jer su, kako piše, šatoraši postali ne samo paralelni nego i vrhovni centar političke moći. Ako su vrhovni centar političke moći, protiv koga oni prosvjeduju, protiv kojih nepravdi. Zašto po zimi već više od tri mjeseca iskazuju svoje nezadovoljstvo. Kada bi bili vrhovni centar moći onda bi svoje probleme riješili. Jelena Lovrić i drugi legaliziraju crvene brigade i s oduševljenjem konstatiraju. "Kritika braniteljskih stavova dobila je pravo građanstva". Jelena Lovrić je, tobože, zabrinuta od opasnosti krvoprolića. Ali neće jasno reći tko želi i izaziva krvoproliće nego izmišlja dva ojađena bloka koje jednako guraju u sukob. To nije istina. Branitelji ni na koji način nisu pokazali da žele sukob. To je velika laž i podvala, ali uostalom što drugo očekivati od prizivačice tenkova JNA i "mađioničarke" koja 100% ratne invalide pretvara u pretorijansku gradu.

Isto tako nije točno da su krivi svi političari, točno se zna koji su političari krivi. Dvije su političke dužnosti najvažnije u Republici Hrvatskoj, predsjednik Republike i predsjednik Vlade, jer su najodgovorniji za stanje u državi. Kolinda Grabar Kitarović je pobijedila na izborima jer je branila istinu o Domovinskom ratu, jer se suprotstavljala nastavljanju ideoloških i političkih sukoba, jer je ponudila konkretan program kako na Tuđmanovoj pomirbi, na bazi koje je stvorena Hrvatska, u sadašnjim uvjetima stvoriti novo zajedništvo kao uvjet izlaska iz krize. Kolinda Grabar Kitarović stalno govori nema vaših i naših, moramo stvoriti novo zajedništvo. Za razliku od nje Milanović govori mi ili oni. On u demokratskoj hrvatskoj političke konkurente pretvara u neprijatelje kojima se ne smije dozvoliti da pobjede na izborima. Dakle, najavljuje da će upotrijebiti ne demokratska sredstva kako bi ostao na vlasti.

Dakle, nije u pravu Jelena Lovrić kada dijeli Hrvatsku na dva jednako ratoborna tabora odnosno kada za moguće krvoproliće unaprijed optužuje na jednak način i Kolindu Grabar Kitarović i Zorana Milanovića.

Od izborne pobjede Kolindu Grabar Kitarović Zoran Milanović sustavno omalovažava, vrijeđa i pokušava ju onemogućiti da obnaša svoju dužnost. Bez ikakvih argumenata osporio joj je izbornu pobjedu, u izbornoj noći umjesto čestitke najavio je borbu svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima jer je Kolindu Grabar Kitarović, kao kandidatkinju HDZ-a, i njenu dosadašnju stranku proglasio kriminalnom udrugom. Sebe je proglasio spasiteljem Hrvatske koji ima pravo svim sredstvima spašavati Hrvatsku od Kolinde Grabar Kitarović i HDZ-a. Zatim ju je deložirao na uvredljiv način iz Predsjedničkih dvora i pokušao silom preseliti u Visoku, iako je njegova ministrica kulture rekla da to nije moguće bez velike adaptacije koja bi trajala osam mjeseci. Zatim je slao uvredljive poruke, ismijavajući Kolindu Grabar Kitarović kao osobu. Pokušao je ići i dalje te joj je lukavo predložio da ustvari preuzme ulogu predsjednika Vlade, da napravi umjesto njega i Vlade program gospodarske aktivnosti kako bi ju onda mogao optužiti da krši Ustav i preuzima ustavne ovlasti predsjednika Vlade. Zato i crvene brigade nisu bile upućene samo na "šatoraše" nego i na Kolindu Grabar Kitarović.

Zbog svega toga, a i zbog potpunog kraha Milanovićeve Vlade i činjenice da će i dalje blokirati rad predsjednice države i da će izazivati nove sukobe, stvorena je situacija u Hrvatskoj u kojoj nema pretpostavki za uspješno funkcioniranja sustava i zato bi jedino rješenje bilo što prije održati parlamentarne izbore kako bi hrvatski narod razriješio sadašnju ustavnu i političku krizu.

http://www.dnevno.hr/kolumne/zdravko-to ... olice.html

[EdgarFranjul]

Pavković: Svi traže lažne hrvatske branitelje, a nitko lažne antifašiste

28.02.2015.


Nakon što je ministar branitelja, bez branitelja, Predrag Matić-Fred, prije dvije godine na sva zvona, u nazočnosti najvišeg državnog političkog vrha, predvođenog tadašnjim predsjednikom RH Ivom Josipovićem, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, prvi put javnosti na internetskoj adresi registar.branitelji.hr objavio Registar branitelja te za njega rekao da je to "najčasniji popis u hrvatskoj povijesti" te da su imena koja čine Registar u samom temelju Hrvatske, što se dogodilo?

No, ubrzo nakon tog svečanog čina, u kojem je u registru objavljeno čak oko pola milijuna ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu, Matić je zatražio da i sami branitelji počnu prijavljivati policiji i drugim službama svoje suborce, "susjede", kolege s posla, za koje smatraju da im na popisu nije mjesto, odnosno da se pretvore u "doušnike", "cinkare" i slične. Glavni cilj toga je bilo "zavadi, pa vladaj", "koljite" se branitelji, a mi ćemo se sa strane smijati i ništa ne ćemo poduzimati.

Stoga, nakon dvije godine od objave "najčasnijeg popisa u hrvatskoj povijesti" autor ovog uratka još do danas nije javno objavio – tko su imenom i prezimenom lažni hrvatski branitelji, iako to javnost treba i mora znati. Prvo se govorilo da na popisu ima čak oko 150-200 tisuća lažnih branitelja, pa stoga Matiću – gdje su njihova imena, gdje je registar tzv. lažnih branitelja? Ako je netko od njih i otkriven, što se s njim dogodilo?

Kad sam svojedobno Matiću odgovorio da nakon toga treba objavili i popis veterana Drugog svjetskog rata te da ga pitao zbog čega bi taj popis bio tajan, a popis hrvatskih branitelja javan, odgovorio je: "Ja sam uvijek za pravdu, poštenje i jednakost. Ako ćemo objaviti Registar hrvatskih branitelja, onda čemu objaviti i popis članova NOB-a – poručio je, dodavši kako to ipak smatra provokativnim pitanjem. Rekao je kako ministar branitelja nema ništa s partizanima, nego da će jedan odjel u Ministarstvu voditi brigu o isplati invalidnina invalidima Drugog svjetskog rata".Matić je potom poručio da nudi sebe prvog na provjeru. "Želim da hrvatski branitelji budu cvijet ove države i smatram kada branitelji počiste ispred svog praga, onda imaju pravo čistiti i tuđe, odnosno tražiti što god hoće" – rekao je Matić (Slobodna Dalmacija, 4. siječnja 2012.)

Što se od tog vremena do danas dogodilo? Matić ne predstavlja ništa među hrvatskim braniteljima, registar branitelja koji je objavljen samo i isključivo na internetskoj stranici (zašto nije kao publikacija?) napravio je iznimnu štetu hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, odnosno osim svađa i prepirka među njima koji su bili prvi kad je trebalo (a to mu je i bio cilj) nikakav važniji efekt nije polučio.

Dakle, gospodine ministre, ne trebate se vi hvaliti svojim ratnim putem. I svi mi ostali također smo spremni sebe ponuditi na provjeru (eto, primjera radi sve ono što je moja malenkost radila tijekom Domovinskoga rata objavljeno je i u nekoliko knjiga!). No, ono što je ipak najžalosnije za vaš ratni put i sam vaš zapovjednik Branko Borković- Mladi Jastreb nije jednom javno ustvrdio – "sve je lažno", pa što, nikome ništa! (Nikada primjerice niste odgovorili tko vam je potpisao prijedloge za najviša ratna odlikovanja?)

Dakle, baš taj Matić i njegovi poltroni uvijek traže nekakve provjere hrvatskih branitelja, od dana provedenih u ratu, bolesti koje su dobili, pa do najsitnijih detalje.

A, što je s bivšim partizanima, koji sebe danas nazivaju antifašistima? Jedan dobar dio tih ljudi ( i članova njihovih obitelji) stekao je doživotni status i pregršt privilegija samo s – dva svjedoka! Kod nas se 24 godine nakon rata smatra nekim velikim uspjehom ako se uspjela otvoriti jedna "veteranska bolnica", a za partizane i članove njihovih obitelji sve do početka devedesetih svaka, ali baš svaka zdravstvena ustanova, bolnica i slično bila je u funkciji "veteranske partizanske zdravstvene ustanove", gdje su ti ljudi, s "dva svjedoka", uvijek imali prednost i najbolju zdravstvenu zaštitu punih – 40 i više godina! I ne samo to, za njih su tijekom cijele godine bila otvorena luksuzna odmarališta diljem Jadrana, pa i u planinama, a čak je i na državnim ustanovama pisalo "borci i invalidi II. svjetskog rata imaju prednost"! Oni su ljetovali za "dva dinara", (kao ekstremni ljevičar zastupnik Nenad Stazić po "sedam kuna" na Brijunima), a nije im nedostajalo ni ptičjeg mlijeka.

Sad će netko reći. Pa, za to se nismo borili? Nismo, ali ni da velika većina tih ljudi koji su dali krv za hrvatsku Domovinu danas živi ispod svakog dostojanstva običnog čovjeka, da nemaju ni za kruh, da ih se tjera iz stanova i kuća, da im se prvima dijele otkazi, da žive kao – "psi".

Nismo se borili ni da Srbija, kao agresor, sudi hrvatskim braniteljima, poput nevinog Veljka Marića, a da naš ministar branitelja ništa, ali baš ništa u svezi toga konkretno ne poduzima. Što je Matić recimo poduzeo za generale Gotovinu i Markača kad su bili osuđeni u Haagu, a kad su bili oslobođeni, eto ti njega prvoga zajedno s njima u Vladinom zrakoplovu. Matić je svoju knjigu "Ništa lažno" tiskao u osam-devet izdanja, a koliko je njegovo ministarstvo izdvojilo novaca za knjige koje su govorile o činjenicama i nevinosti Gotovine, Markača i niza drugih nevino optuženih Junaka Domovinskog rata?

Pa, da ne dužimo, gospodine ministre, gdje je popis lažnih hrvatskih branitelja, zašto nikada niste pitali recimo one koji na čelu s jednim Zoranom Pusićem, Jugoslavenom, protestiraju na zagrebačkom Trgu bana Jelačića protiv mladih Hrvata? Ti tzv. antifašisti (kao prije i Josipović) neprestano sanjaju neke nove "hrvatske fašiste", a uzgred su iznimno dobro plaćeni za sve svoje akcije koje održavaju protiv Hrvata i Hrvatske?

Zašto nitko te ljude kojima ide "pjena na usta" kad se spomenu hrvatski branitelji i slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država, nitko ne pita, a koji je njihov ratni put?

Relativno brzo ponovno će se okupiti bivši partizani, sa jugoslavenskim zastavama, Brozovim fotografijama, šajkačama, krvavim zvijezdama petokrakama, uniformama zločinačke JNA u Kumrovcu, gdje će vikati kao u transu: "Ovo je Srbija", "Živio drug Tito", "Mi smo stvorili hrvatsku državu", "Živjela JNA" i slično.

Hoće li i taj skup zabraniti aktualan šef hrvatske policije?

I kad će se dogoditi da netko tko javno uzdiže Jugoslaviju, zločinca Broza i JNA bude uhićen, kao što se danas uhićuju oni koji se bore za hrvatske branitelje i vole Hrvatsku?

Živi bili, pa – vidjeli!

Mladen Pavković

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... ntifasiste