Malo povijesti...

[EdgarFranjul]

Hrvatska Povijest
2. prosinca u 19:30 ·

160 GODINA OD ROĐENJA "LAVA SA SOČE"!

Svetozar Borojević bio je jedan od najsposobnijih austrougarskih zapovjednika u Prvome svjetskom ratu i u povijesti jedan od rijetkih hrvatskih časnika koji su dosegnuli najviši čin – feldmaršala.

Rodio se prije točno 160 godina, 2. prosinca 1856. u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac, ali on sam je u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodio da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska. Borojević je bio izdanak onih hrvatskih ratnika koji su sami, zahvaljujući svojim sposobnostima, čvrstini volje i viteškom poimanju časti, od niskog časničkog čina dospjeli do vrha vojničke karijere. Prošao je mnoge provincijske garnizone, borio se 1878. u Bosni i Hercegovini, a u Prvome svjetskom ratu već kao prokušan zapovjednik vodio je najveće formacije austrougarske vojske. Sa 6. korpusom krenuo je na istočno bojište u Galiciju, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo, u prethodnim bitkama teško načete, 3. vojske. Uspio je ustaliti bojište, odbiti Ruse kod Limanove i osloboditi tvrđavu Przemysl, a u proljeće 1915. kod klanca Dukla držao je položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je isprva zapovijedao 5. vojskom, a zatim od 1917. 1. i 2. sočanskom vojskom. Uspješno je odbio 11 talijanskih ofenziva. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najvećih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu stekavši naziv „Lav sa Soče“. U 12. bitki, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću su donijeli samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu bio mu je zabranjen povratak – zaboravljen je živio sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca. „Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 1920. od posljedica moždanog udara. Pokopan je na bečkom groblju.

Feldmaršal Svetozar Borojević, ta talijanska noćna mora, zasluženo je nosio nadimak "Lava sa Soče", a danas bismo ga mogli nazvati „zaboravljenim lavom“. Premda se trebamo zapitati koje bi sve hrvatske teritorije Italija nakon rata dobila da naš Lav nije zaustavio njezinu vojsku na rijeci Soči? Teško u povijesti nalazimo vojsku koja je tijekom cijeloga rata ratovala na tako maloj bojišnici, pretrpjela goleme žrtve, a zauzela tako mizerne teritorije kao što je to bila talijanska vojska u Prvome svjetskome ratu. Ali, Italija danas slavi, i to ne svoje pobjede, već sretnu okolnost što se našla na pobjedničkoj strani. Hrvatska je bila na gubitničkoj strani, a pobjednik je učinio sve da njezini ratni velikani, skupa s desecima tisuća hrvatskih žrtava, budu prepušteni zaboravu. Prošlo je cijelo stoljeće u kojemu Hrvati nisu smogli snage prepoznati svoje velikane i žrtve te im dostojanstveno odati zasluženu počast i obilježiti stogodišnjicu Velikog rata kako to priliči kulturnim narodima.

Foto: Wikiwand
Fotografija Hrvatska Povijest.

https://www.facebook.com/HrvatskaPovije ... nref=story

[EdgarFranjul]

[EdgarFranjul]

10. prosinca 1999. umro dr. Franjo Tuđman – sedam ključnih zasluga velikog državnika
Piše: Petar Horvatić -
10. prosinca 2016. u 09:00 7



Na današnji dan 10. prosinca 1999. umro je prvi hrvatski predsjednik i istinski „otac domovine“ dr. Franjo Tuđman. Bio je prvi predsjednik samostalne i demokratske Republike Hrvatske u najteže vrijeme njezine povijesti.

Državničkom mudrošću i odlučnošću vodio je hrvatski narod u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, u vrijeme njegove borbe za opstojnost i slobodu. Pod njegovim vodstvom Hrvatska se obranila od prvotno komunističke, a zatim četničke agresije. 1995. zapovjedio je oslobodilačku akciju Oluja kojom je naša domovina zadobila punu slobodu na svom cjelokupnom teritoriju. Ima i velike zasluge u održavanju i opstojnosti Bosne i Hercegovine pred srpskom agresijom.

Ovaj veliki (možda i najveći) hrvatski političar i državnik nije se libio preuzeti kormilo nad „brodom koji tone“, a tako je izgledala Socijalistička Republika Hrvatska krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Izdajnička i udvornička uloga hrvatskih komunista naspram rastuće imperijalne velikosrpske agresije predvođene „srbijanskim voždom“ Slobodanom Miloševićem, dovela je hrvatski narod pred pitanje njegove opstojnosti uopće.

Demografski i politički gotovo uništen hrvatski narod u periodu 1945-1990., najprije brojnim masovnim poslijeratnim ubojstvima i progonima, a zatim političkim i ekonomskim migracijama Hrvata na zapad: to je bila situacija u kojoj su se Hrvati našli 1990.

Jedan čovjek u tom kritičnom trenutku je stao na čelo hrvatskog naroda: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Njegove neosporne zasluge možemo sintetizirati u nekoliko osnovnih točaka:

1. Franjo Tuđman i HDZ bili 1989. i 1990. su jedina velika politička stranka (pokret) koja je bez rezerve zahtijevala samobitnost za hrvatski narod, nasuprot lutalačkim idejama mnogih tadašnjih političara. To je hrvatski narod honorirao pobjedom HDZ-a na prvim izborima, a u čemu najveću zaslugu ima upravo Franjo Tuđman.

2. Franjo Tuđman zahtijevao je proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske 1991., usprkos protivljenju međunarodnih krugova i velikog dijela političke i javne scene u Hrvatskoj što je kulminiralo izlaženjem zastupnika SKH-SDP iz Hrvatskog Sabora prilikom proglašenja hrvatske neovisnosti.

3. Franjo Tuđman je u izuzetno teškim okolnostima uspio ustrojiti prve hrvatske borbene postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik, a kasnije i Zbor narodne garde. Bili su to najhrabriji hrvatski mladići koji su ustvari obranili Hrvatsku od prvog i najjačeg napada u ljeto i jesen 1991.

4. Franjo Tuđman je briljantno vodio ratno-diplomatsku borbu 1990. i 1991. balansirajući između nužnog sukoba i diplomatske aktivnosti za međunarodnim priznanjem Hrvatske.

5. Pod vodstvom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvatska je obranila 70% svog teritorija pred premoćno naoružanim, brutalnim i nemilosrdnim neprijateljem.

6. Od 1991-1995. Franjo Tuđman je sa suradnicima organizirao osposobljavanje Hrvatske vojske koja je pritom izvela niz oslobodilačkih akcija koje su načele borbeni moral neprijatelja (Zapadna Slavonija, oslobađanje Dubrovnika i okolice, Maslenički most, Medački Džep, Kupres 94, akcije na Dinari i BiH, itd.) 1995. Franjo Tuđman zapovijeda, uz veliki rizik, oslobodilačke akcije Bljesak i Oluja u kojima je Hrvatska vojska do nogu potukla Srbe pred očima cijelog svijeta. Bio je to vrhunac genijalne političke i vojne doktrine prvog hrvatskog predsjednika.

7. Izuzetnim diplomatskim naporima, koji su uostalom bili prisutni na međunarodnom i unutrašnjem planu od početka njegovog mandata, uspijeva mirno reintegrirati Istočnu Slavoniju, Zapadni Srijem i Baranju, te grad heroj Vukovar.

U spomen na hrvatskog velikana i državnika predsjednika dr. Franju Tuđmana.

http://narod.hr/kultura/10-prosinca-199 ... -drzavnika

[EdgarFranjul]

15977177_873485566087156_6712936827557528437_n.png (426.4 KiB) Viewed 36771 times

[EdgarFranjul]

Operacija Maslenica je oslobodilačka operacija Oružanih Snaga Republike Hrvatske i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RH, protiv vojnih snaga tzv. "Republike Srpske Krajine" koje su na području Zadra do tada držale okupiranim područje koje je prekidalo kopnenu komunikaciju Dalmacije s područjima pod kontrolom legitimnih vlasti Republike Hrvatske u preostalom dijelu zemlje. Vojna je akcija planirana i izvedena u razdoblju od 6. do 27. siječnja 1993., dok su borbe na terenu počele 22. siječnja 1993. u 6 sati. Tijekom akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, a naknadno je oslobođena i brana Peruća, koju su pobunjeni Srbi neuspješno digli u zrak.

[EdgarFranjul]

Hrvatska Povijest
9 h ·

400. GODIŠNJICA SMRTI FAUSTA VRANČIĆA

U petak 20. siječnja navršila se 400. godišnjica smrti Fausta Vrančića, hrvatskog polihistora, izumitelja, leksikografa, diplomata i biskupa, a povodom tog jubileja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizira tijekom 2017. nekoliko prigodnih događanja.

„Faust Vrančić jedna je od najistaknutijih osoba cjelokupne hrvatske kulturne i znanstvene povijesti, pravi renesansni čovjek koji se ostvarivao u različitim područjima i čiji nam život i djelo i danas mogu biti nadahnuće. Poput Ruđera Boškovića i Nikole Tesle, i Vrančić je bio veliki vizionar, čovjek ispred svoga vremena. Vrančić nam daje primjer kako se humanističke i tehničke znanosti mogu skladno povezivati i prožimati s ciljem izgradnje boljeg i naprednijeg svijeta. Bio je jedan od onih hrvatskih humanista koji su na različite načine pridonosili kulturnom i znanstvenom razvoju Europe, a istovremeno i afirmaciji hrvatskog jezika i kulture. Iako je veći dio života, kao i mnogi hrvatski znanstvenici, proveo izvan Hrvatske, kao pravi domoljub trajno je ostao povezano s njom. U današnje vrijeme ubrzanog tehnološkog napretka Vrančić nam šalje poruku koliko je važno biti u toku sa suvremenim znanstvenim i tehničkim dostignućima, ne zaboravljajući istovremeno niti osnovne vrednote na kojima počiva ljudska civilizacija“, izjavio je povodom 400. godišnjice smrti Fausta Vrančića predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.

Na dan Vrančićeve smrti 20. siječnja u 11 sati u Knjižnici HAZU održala se edukativna multimedijalna radionica Faust Vrančić – Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu. Radi se o nastavku događanja kojima je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2016. sudjelovala u obilježavanju 400. obljetnice Vrančićeva djela Novi strojevi. Projekt Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu, čija voditeljica je dr. sc. Marijana Borić iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU osmišljen u je Hrvatskoj akademiji s ciljem afirmacije hrvatskog znanstvenog nasljeđa, a u sklopu projekta aktivnosti se održavaju i izvan Hrvatske kako bi se naglasila univerzalnost znanstvene baštine. Marijana Borić će 2. veljače u Knjižnici HAZU održati predavanje Faust Vrančić – 400. godina poslije. Akademija je bila pokrovitelj međunarodnog znanstvenog skupa Faust Vrančić i njegovo doba u organizaciji Memorijalnog centra Faust Vrančić održanog u Vodicama, Šibeniku i Prvić Luci, a u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU održana je izložba o Faustu Vrančiću s nizom popratnih događanja.

Faust Vrančić rodio se u Šibeniku 1. siječnja 1551. Na njegov je život osobito je utjecao stric Antun Vrančić, ostrogonski nadbiskup koji mu je omogućio studij u Padovi i Veneciji. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571., ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. Mnogo godina bio je u službi rimsko-njemačkog cara i hrvatskog kralja Rudolfa II. na njegovom dvoru u Pragu i bio jedan od najutjecajnijih ljudi tadašnje Europe. Bio je naslovni biskup Csanáda u Transilvaniji, a posljednjih desetak godina života potpuno je napustio svjetovni život, pristupio je redu svetog Pavla u Rimu te se posvetio pisanju djela. Faust Vrančić dao je značajan doprinos različitim područjima te je napisao više djela trajne vrijednosti. Među njima se posebno ističu petojezični leksikon Dictionarium (Venecija, 1595.), prvi cjeloviti hrvatski rječnik, u koji je uvrstio "dalmatinski" (hrvatski) jezik u društvo „pet najizvrsnijih europskih jezika". Rječnik sadrži oko 3800 hrvatskih riječi. Najpoznatije Vrančićevo djelo su Machinae novae (Venecija, 1615./1616.), kapitalno djelo renesansne tehnike u kojem kroz svoje vizionarske projekte anticipira daljnji razvoj tehnike.

Pojedini izumi koji su po prvi put zaživjeli u tiskanom obliku upravo u ovom njegovu djelu koriste se i danas: padobran, most od metala, most ovješen o lance i žičara, modificirani u skladu sa suvremenim razvojem tehnike. Napisao je i knjižicu na hrvatskom jeziku Život nikoliko izabranih divic (1606.), o 12 ranokršćanskih mučenica, a posvetio ju je benediktinkama samostana svetog Spasa u Šibeniku. Faust Vrančić umro je 20. siječnja 1617. u Veneciji, te je prema vlastitoj želji prenesen i pokopan u crkvi svete Marije u Prvić Luci gdje mu je do danas sačuvan grob. Od 1992. ime Fausta Vrančića nosi Državna nagrada tehničke kulture.

Marijan Lipovac
Ured za odnose s javnošću i medije HAZU

[EdgarFranjul]

Broj 522 | 23.03.2017
Neke činjenice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani BiH

U Kraljevini Nizozemskoj, u Haagu, djeluju dva za Hrvatsku bitna suda: Međunarodni sud pravde – najviše tijelo UN-a koje je nadležno za rješavanje sporova između država (dakle, stranke u postupku su države te se utvrđuje odgovornost države) i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) – ad hoc sud oformljen kako bi se procesuirali pojedinci odgovorni za kršenje međunarodnog humanitarnog i ratnog prava (ratne zločine) tijekom rata na području bivše Jugoslavije (dakle, stranke u postupku su tužitelj suda s jedne strane te po-jedinci okrivljenici s druge strane, a utvrđuje se individualna odgovornost tih pojedinaca u konkretnom događaju).

Tužiteljstvo MKSJ-a je na početku 2000-ih podiglo dvije optužnice od osobitog interesa za Hrvatsku. Iako je riječ o optužnicama protiv pojedinaca, optužnicama su posredno obuhvaćeni i najviši politički i vojni dužnosnici Republike Hrvatske za sudjelovanje u "udruženom zločinačkom pothvatu" tijekom rata 1990-ih.

Prema prvoj optužnici haškog Tužiteljstva generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač optuženi su za zločine koje su u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja počinili neki pripadnici hrvatskih snaga, a kojoj je, prema optužbi Tužiteljstva, cilj bio etničko čišćenje Srba s okupiranih teritorija RH.

Prvostupanjskom presudom 15. travnja 2011. MKSJ je oslobodio generala Ivana Čermaka, a generale Antu Gotovinu i Mladena Markača osudio je na kazne zatvora od 24 i 18 godina. No, nakon uloženih žalbi, drugostupanjskom presudom MKSJ-a 16. studenog 2012. odbačena je optužnica da je Oluja bila udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja, a generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su svih točaka optužnice i odmah pušteni na slobodu. Tom je presudom MKSJ-a konačno potvrđeno da je Oluja bila legitimna operacija, da Hrvatska nije stvorena na zločinu, te je svih optužbi oslobođeno i najviše vojno i političko vodstvo Hrvatske u Domovinskom ratu. Spomenutu presudu i puštanje na slobodu nevino osumnjičenih (i dulje vrijeme nevino pritvorenih) hrvatskih generala hrvatski narod proslavio je na trgovima i ulicama diljem Hrvatske i inozemstva, a nakon povratka iz Haaga u Zagrebu im je istog dana priređen veličanstven doček. Razdragano mnoštvo s tisućama hrvatskih zastava na središnjem trgu glavnog grada Hrvatske civilizirano je slavilo pobjedu činjenica.


Prema drugoj optužnici Tužiteljstva, koju je protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovća, Valentina Ćorića i Berislava Pušića podignula tužiteljica Carla del Ponte 2. ožujka 2004. u Haagu (Nizozemska), konačna presuda još nije donesena (!), a optužnicom je obuhvaćeno etničko čišćenje bosanskih Muslimana. Jednako kao i prilikom suđenja generalima Gotovini i Markaču, prvostupanjskom presudom 29. svibnja 2013. spomenuta šestorica Hrvata osuđena su na dugotrajne zatvorske kazne, a Hrvatska je optužena za "udruženi zločinački pothvat" prema BiH.

U očekivanju 20. ožujka 2017. i početka zadnje žalbene rasprave na spomenutu presudu prije donošenja drugostupanjske presude (najavljene krajem 2017.), nemoguće je ne sjetiti se oslobađajuće presude MKSJ-a četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju.

Kad se usporedi s prvostupanjskom presudom MKSJ-a šestorici Hrvata, oslobađanje Šešelja postaje lakrdija i otkriva dvostruke kriterije Suda. Naime, neobjašnjiva je i protučinjenična teza da je Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj, koja je osnovana radi pripajanja dijela hrvatskog teritorija Srbiji, legitiman politički projekt, a da je stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZHB) u granicama BiH zločin, kada se zna da je HZHB osnovana u okviru BiH u trenucima nemogućnosti tadašnje bosansko-hercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate i Muslimane od srpske agresije, te da je potom Hrvatska Republika Herceg Bosna (HRHB) proglašena u skladu s ponudom međunarodne zajednice o unutarnjem preustroju BiH (Vance-Owenov plan). Također, apsurdno je da su oni koji su obranili BiH od velikosrpske agresije osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne, a ideolog, sudionik i glasnogovornik te agresije (kao i agresije na RH) oslobođen je krivnje.

Legitimno je govoriti o Velikoj Srbiji kao političkom cilju, kako se objašnjava u presudi, no nije legitimno njezine granice nametati silom, a zločin je kad se pritom ubijaju i protjeruju ljudi. Oslobađajuća presuda Šešelju ignorira dokaze o tome, dok su istodobno spomenuta šestorica Hrvata osuđena na dugotrajne zatvorske kazne i zbog provedbe navodnog Tuđmanova pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, koju Tuđman nikada nije spomenuo kao cilj svoje politike. Naprotiv, isticao je "kako kompleks da su hrvatske granice na Drini hrvatska politika u realnosti nema"! Cjelovito prikazani transkripti iz Ureda predsjednika Tuđmana pokazuju da je on često govorio kao povjesničar, ali da je kao državnik prema BiH vodio jasnu politiku: nema promjene granica BiH, no konstitutivan hrvatski narod na tom području mora biti i ravnopravan te opstati tamo gdje je demografski zastupljeniji, a to je otprilike područje nekadašnje Banovine Hrvatske. Pritom je hrvatsku politiku prilagođavao politici međunarodne zajednice, tako da se može reći da je tadašnje hrvatsko vodstvo djelovalo u okvirima koje je nametnula međunarodna zajednica, što potvrđuje činjenica da su Hrvatska i Hrvati u BiH pristali na sve mirovne prijedloge o unutarnjoj podjeli BiH.

Dijelovi Hrvatske vojske nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao srpske snage u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu. Poznato je da je zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović već krajem prosinca 1992. u Sarajevu, u sjedištu Prvog korpusa u Ulici Danijela Ozme, na sastanku zapovjednika Armije BiH održao govor, na kraju kojega je uzviknuo: ”Naš barjak će se viti u Pločama!“ (Slavko Zelić, ”HVO u obrani Sarajeva 1992.-1993.“, Zagreb-Mostar, 47.)

I laicima je jasno da dragovoljci i snage iz HV-a u BiH, a riječ je tek o dijelovima pojedinih brigada, nisu bile dovoljne ni za kvalitetnu obranu, a kamoli za agresiju na drugu državu, za što su potrebne cijelovite brigade i znatno veće snage. Primjerice, kao snage koje je za napad na Hrvatsku u jesen 1991. angažirala Srbija, u suradnji s vodstvom JNA, a pod krinkom djelovanja ostatka Predsjedništva SFRJ. Tako se sredinom studenog 1991. samo u istočnoj Slavoniji nalazilo 37.613 vojnika JNA, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa artiljerije za podršku, 158 oruđa protuoklopne artiljerije i 380 oruđa protuavionske artiljerije, te još 9582 pripadnika TO Srbije. Među njima su bili i dobrovoljci koje je Vojislav Šešelj organizirao i obilazio te pritom poticao na nasilno stvaranje Velike Srbije.

S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage sastavljene velikim dijelom od dragovoljaca podrijetlom s tog područja nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!

Prije svega, treba izraziti sućut obiteljima svih nevinih i civilnih žrtava koje su stradale u ratu u RH i BiH, odnosno u bošnjačko (muslimansko) - hrvatskom sukobu, pa tako i svima kojima su neki pripadnici hrvatskih snaga nanijeli bol. Svaki zločin treba osuditi, no istina je da su zločini koje su počinili neki pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, kao i pojedinih "nevladinih udruga", aktivista i u javnosti poznatih odvjetnika, za razliku od zločina nad Hrvatima.

Činjenica jest da zahvaljujući ignoriranju medija, hrvatska, a posebice svjetska javnost, malo zna o zločinima nekih pripadnika Armije BiH nad Hrvatima u Grabovici (općina Mostar), istočnom dijelu Mostara, Trusini i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje...), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši...), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići...), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac...), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica...), i drugim naseljima (Slobodan Praljak, Zločini koje su počinili neki pripadnici A BiH (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995., Zagreb, prosinac 2006.).

Medijska izolacija, odnosno zataškavanje informacija o stradanju Hrvata u BiH te izostanak cjelovitog, znanstvenog prikaza događaja u BiH u ratnim 1990-im, razlozi su negativne percepcije uloge Hrvata i Hrvatske u BiH u dijelu hrvatske i svjetske javnosti.

Tako se nakon donošenja prvostupanjske presude šestorici Hrvata, u medijima mogla čuti ili pročitati teza da hrvatska javnost nije upoznata sa zločinima koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili u BiH, što nije točno, jer se upravo u medijima u Hrvatskoj o tome mnogo govorilo. Nasuprot takvoj tezi jest činjenica da hrvatska javnost ne zna mnogo o gore spomenutim zločinima nad Hrvatima u BiH, čemu u prilog najbolje govori slučaj Ahmića i Trusine, dva zločina koja su se dogodila istog dana (16. travnja 1993.): u Ahmićima su neki pripadnici hrvatskih snaga ubili civile Bošnjake i vojnike Armije BiH, a u Trusini su neki pripadnici Armije BiH ubili civile Hrvate i pripadnike HVO-u. Za razliku od zločina u Ahmićima koji je spomenut u brojnim prilozima u hrvatskim i svjetskim medijima, zločin u Trusini u medijima u Hrvatskoj i svijetu gotovo se i ne spominje.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

https://hrvatski-vojnik.hr/magazin/item ... i-bih.html

[EdgarFranjul]

17. TRAVNJA 1941. KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE: “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”

Monday, 17 April 2017 12:00




Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika 6. travnja 1941. godine izvršile su invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno 2.271 osobu, većinom civile.

Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse. Jugoslavenski štab imao je plan zaustaviti napadače rušenjem mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi su ti planovi propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska.

Na kraju, nakon samo 11 dana borbi Kraljevina Jugoslavija je 17. travnja 1941. godine bezuvjetno je kapitulirala pred nadmoćnim snagama Trojnog pakta. Naime, iako je na početku invazije vrh jugoslavenske vojske tvrdio da se može suprostaviti neprijatelju to se od početka pokazalo iluzornim. Već u prvim danima rata pokazalo se da Vrhovna komanda, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, ne kontrolira stanje u vojsci koja se ubrzano raspadala po nacionalnom ključu. Novi šok uslijedio je 10. travnja kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska te su uslijedila mnogobrojna dezerterstva i predaje cijelih vojnih postrojbi.

Da bi spriječio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, Simović izjavljuje da ima puno povjerenje u moralnu snagu vojske i naroda i da vjeruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Samo dan nakon te izjave, 13. travnja, njemačke snage probile su posljednju liniju obrane kod Konjanika U Srbiji i ušli u Beograd koji su u zadnji tren napustili članovi vlade sklonivši se u Nikšić. Ondje ih je zatekao novi šok kada su saznali da je kralj Petar II. Karađorđević već odletio za Grčku. Na jugoslavenskoj strani počela su međusobna optuživanja tko je kriv za tako munjeviti slom. Neki ministri za sve su optuživali Hrvate prozivajući ih za izdaju, tj. zabijanje noža u leđa. Vladu su već prije naputili hrvatski članovi, osim Ivana Šubašića, te muslimanski predstavnik Džafer Kulenović.

Na posljednjoj sjednici vlade, 15. travnja, odlučeno je da Kraljevina Jugoslavija neće kapitulirati kao država već će se samo vojska predati dok će ministri otići u egzil da se pridruže kralju i osnuju vladu u izbjeglištvu. Nakon toga se okrnjena vlada, zajedno s generalom Simovićem, zaputila u Grčku ponijevši sa sobom zlatne rezerve.

Dva dana kasnije opomućenik Kraljevine Jugoslavije general Danilo Kalafatović u Beogradu je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju kojom je prihvaćeno da čitava jugoslavenska vojska bude odvedena u zarobljeništvo. Među zarobljenim vojnicima se pričalo o izdaji, a pristalice Kraljevine govorile su: “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”

Cijeli događaj u povijesti je ostao poznat kao Travanjski rat. Ubrzo potom započelo je komadanje Jugoslavije između sila pobjednica (Njemačke, Italije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske).

Autor: Dražen Krajcar/dnevno.hr

http://hu-benedikt.hr/?p=89515

[EdgarFranjul]

Ovo je vezano uz prethodni tekst, da bude jasnije.

Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji



Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. godine bio je državni udar koji je izvela skupina časnika vojske Kraljevine Jugoslavije. Većina ih je bila iz ratnog zrakoplovstva. Predvodio ih je general Dušan Simović, a ostali su bili brigadni general ratnog zrakoplovstva Borivoje Mirković, bojnik kraljeve garde Živan Knežević i njegov brat Radoje Knežević.

Urota je pod imenom Konspiracija bila pokrenuta još 1938. godine u redovima članova Srpskog kulturnog kluba, sa začetnicima iz reda članova nekadašnje organizacije Crna ruka, koji su pučiste organizirali na način kako je ranije djelovalo to velikosrpsko tajno društvo. Nakon što su oni stupili u kontakt s istaknutim generalom zrakoplovstva Borivojem Markovićem, on postaje glavna figura među urotnicima.

Urotnici su - kao uvjereni velikosrbi - bili jako protiv sporazuma Cvetković-Maček i protiv stvaranja Banovine Hrvatske.

O planiranom udaru je bio obaviješten i vrh četničkog pokreta, među njima Ilija Trifunović-Birčanin. O priprema za puč su bile obaviještene britanske obavještajne službe - inače su regent Pavle, Maček, Cvetković i njihova vlada bili vrlo probritanski nastrojeni, ali su u postojećim strateškim okolnostima potpisali 25. ožujka 1941. godine u Beču pakt o nenapadanju s Njemačkom - te je u kompliciranim okolnostima vremena u kojima je Britancima na svim ratištima išlo loše naposljetku pučistima dano "zeleno svjetlo" za vojni udar koji je trebao u stanovitoj mjeri uzdrmati njemačku geostratešku poziciju - makar je njime ugrožen sam opstanak Jugoslavije. Interesi presudnog rata s Njemačkom koji je bio u tijeku, bili su u tom času važniji od dugoročnih britanskih geostrateških planova i od interesa kraljevine koja je bila bliski britanski saveznik i čija je kraljevska kuća bila u bliskim odnosima s britanskom kraljevskom kućom.
Nakon puča organizirane su u Beogradu demonstracije podrške pučistima. Ratoborno se izvikivalo "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!" Ova fotografija je u desetljećima komunističke Jugoslavije naveliko eksploatirana, bez napomene da ni pučisti, ni demonstranti koji su ih podržavali nisu baš ništa imali s komunističkom "narodnooslobodilačkom borbom": komunisti nisu sudjelovali u organiziranju puča, ali četnici jesu.

U vojnom udaru izvedenom 27. ožujka 1941. godine svrgnuta je vlada Dragiše Cvetkovića i regent Pavle Karađorđević. Maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim 8 i pol mjeseci prije nego je navršio osamnaestu godinu), te je na dan puča putem radio stanica više puta pozvao stanovništvo države da se ne protive puču.

Мајоr Kraljeve garde Živan Knežević privodi jugoslavenskog premijera Dragišu Cvetkovića. Sam je Cvetković sa čitavom svojom vladom i s regentom Pavlom Karađorđevićima bio probritanski nastrojen, ali su Britanci ipak dali "zeleno svjetlo" za udar koji je trebao makar malo poljuljati njemačku geostratešku poziciju u vrijeme kada je Britancima na svim ratištima išlo vrlo loše.

Makar je početkom 1941. godine izgledalo mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije, nakon puča Sile Osovine ocijenile su situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom. U kratkom Travanjskom ratu 6.-17. travnja 1941. godine Jugoslavenske vojne snage posve su poražene, nakon čega su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Dr%C5%BEa ... ugoslaviji

[EdgarFranjul]

Na današnji dan obilježavamo tragičnu 346. godišnjicu pogibije naših velikana. Petru Zrinskom i Fran Krsti Frankopanu odrubili su glave predstavnici austrijskog carstva 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Njihova smrt značila je gašenje dva plemićka roda, čiji je utjecaj na cjelokupni život hrvatskog naroda bio od značajne važnosti gotovo pola tisućljeća. Zrinski i Frankopani u legendu su ušli zahvaljujući i svojim slavnim bitkama protiv Turaka.

Iako je austrijska vojska 1664.godine pobijedila Turke, car Leopold nije uspio kapitalizirati svoj uspjeh te je potpisao Varšavski mir, koji je spriječio Mađarsku i Hrvatsku od vraćanja teritorija izgubljenog protiv Osmanskog carstva. Mnogi hrvatski i mađarski velikaši nadali su se da će Leopold povratiti sav izgubljeni teritorij, međutim, Habsburgovci su potpisali mir s Turcima. To je dovelo do niza pobuna hrvatskih i mađarskih velikaša protiv Habsburgovaca, u nadi da će uspjeti obnoviti neovisnost Hrvatske i Mađarske.

Presuda Petru Zrinskom bila je ova: "On zaista zaslužuje da ga se ne okruni krunom, već krvavim mačem." Tek drugim pokušajem krvnik je uspio odsjeći Zrinskom glavu. Isto se dogodilo i u slučaju Fran Krste Frankopana.

Austrijski dvor nije mirovao sve dok potpuno nisu uništili Zrinske i Frankopane. Petrove dvije kćeri umrle su u samostanu. Njegov sin Ivan, nakon užasne robije i mučenja, umro je lud. Tako je bilo i s Katarinom, ženom spartanske odanosti i hrabrosti, simbolom hrvatske sudbine. Nikolin sin, Adam, poginuo je od strane austrijskog vojnika u bitci kod Slankamena, dvadeset godina nakon dekapitacije Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Frankopanov sin je umro veoma mlad. Njegova obitelj ostala je bez muških potomaka, a tome se mogao radovati jedino Beč.

Tako nestadoše iz hrvatske povijesti dvije slavne obitelji. Njihovom smrću Hrvatska je postala udovica u žalosti. Osim zapljene njihovih dobara, austrijski car se nije libio prisvojiti skupocjeni pokrivač od svile s Petrovog kreveta. Mnogi papiri su uništeni, a kao posljedica ostala je osnovana sumnja prema Frankopanovu datumu rođenja.

Prevareni i obmanuti, Zrinski i Frankopani očajnički su pokušavali spasiti "reliquiae reliquiarum": Hrvatska je osobito bila oskrvnjena osmanskim upadima. Vjerovali su u čast i vrijednost svojih predaka te time u vlastitu snagu. I naše vrijeme je dosta nalik njihovom vremenu. Oni su nam pokazali da Hrvatska može živjeti samo ako je neovisna, samo ako su Hrvati gospodari svoje zemlje, samo ako je u njoj živi izraz nacionalnog duha i blagostanja. A platili su to svojim životom, krvlju i sudbinom.
Posmrtne ostatke hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana hrvatski su rodoljubi prenijeli i pokopali 30. travnja 1919. godine u Zagrebačkoj katedrali.

"Navik on živi ki zgine pošteno". Fran Krsto Frankopan


ENG: On this date in 1671, Croatian noble Fran Krsto Frankopan and his brother-in-law Petar Zrinski were beheaded by the Austrian empire at Wiener-Neustadt Prison. Their death also meant the extinguishing of two noble family lines, the Frankopans and the Zrinskis, whose influence on the overall life of the Croatian people had been significant for almost half a millennium. Zrinski and Frankopan in the eyes of the European courts had become the most important families of Croatia, finally to merge into legend with the fame of their battles against the Turks.
Croatia, located on the border of the gradually expending Ottoman Empire, was at that time ruled by Austria. Although the Austrian army was victorious against the Turks in 1664, Emperor Leopold failed to capitalize on the success. Instead he signed the Peace of Vasvár, which prevented Hungary and Croatia from regaining territory lost to the Ottoman Empire. Many Croatian and Hungarian nobles hoped that the Habsburg monarch Leopold would retake all the territory that had been lost to the Turks in the 16th century. However, the Habsburgs concluded peace with the Ottomans. That led a number of Hungarian and Croatian nobles to rebellion, in the hope of restoring the independence of Hungary and Croatia.
The verdict for Petar Zrinski was: "He indeed deserves to be crowned not with a crown, but with a bloody sword". Only on the second blow the executioner cut off Zrinski's head. The same thing happened in the case of F.H. K. Frankopan. Yet the court did not rest until the families of Zrinski and Frankopan were utterly destroyed. Two of Petar's daughters died in the convent. His son Ivan, after a terrible imprisonment and torture, died mad. So did Katarina, the symbol of Croatia's destiny, the woman who in herself combined Spartan devotion and bravery with the wisdom of Athens. Nikola's son Adam died struck down in all probability by an Austrian soldier in a battle near Slankamen, twenty years after the decapitation of Petar Zrinski and F. K. Frankopan. Frankopan lost his son who died at a very young age. His family remained without male descendants, something in which only Vienna could triumph. So disappeared from Croatian history, political and cultural life two most illustrious families. With their death Croatia became like a widow in mourning. In the overall confiscation of the Zrinski and Frankopan estates and goods (even His Majesty did not mind taking possession of, among other things, an expensive silk bed-cover from Petar's bed), many documents were destroyed, and the consequence is the doubt remaining in respect to Frankopan's date of birth.
Frankopan and Zrinski were both reburied in Zagreb Cathedral after World War I finally claimed the Austrian Empire. They also got memorial plaques in Wiener-Neustadt.
All our great men lived certainly in different historical epochs but were nurtured in the same spirit of nationalism / patriotic feeling/. In the face of sterile Western promises and unscrupulousness Zrinski and Frankopan attempted new directions. Deceived and duped they tried desperately to save the "reliquiae reliquiarum" (Croatia in particular had been nibbled away by Ottoman incursions into a “remnant of a remnant”). They believed in the honor and worth of their ancestors, in their own strength.
Our time is so much like theirs, in the sense that they showed clearly that Croatia can live only if it is independent; if Croats are masters in Croatia, if ones does not look upon statehood as a dole from the tyrant's country, but rather as the expression of the national spirit and well-being. This they said with their lives, their blood and their destiny.

"He who dies honorably lives forever". Fran Krsto Frankopan