Istraga o Kristu

[EdgarFranjul]

Progon kršćana u Siriji: Austrija prima još 1000 žena i djece

Nakon što je jučer voditeljica katoličke škole u Damasku, sestra Raghad, na Vatikanskom radiju posvjedočila o progonu kršćana u Siriji, Austrija je danas objavila da će prihvatiti još 1000 izbjeglica.

“Austrija će, neovisno o sirijskim molbama za azil i uz 500 već najavljenih izbjeglica, primiti još 1.000 izbjeglica“ ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner potvrdila je za sutrašnje izdanje austrijskog dnevnog lista Kurier. “Radi se uglavnom o ženama i djeci, kao i progonjenim kršćanima”, precizirala je Mikl-Leitner za list.

“Radi se uglavnom o ženama i djeci, kao i progonjenim kršćanima”, precizirala je Mikl-Leitner za list.

“Stanje u Siriji i regiji je sve dramatičnije. UNHC je izvijestio da će krajem 2014. Godine više od 4 milijuna ljudi tražiti zaštitu od nasilja, a tri četvrtine su žene i djeca. Smirivanje situacije nije na vidiku.“ Termin dolaska izbjeglica ovisi o UNHCR-u.više nego dramatično. Nikakvo smirenje stanja za te ljudi nije na vidiku”, rekla je ministrica.

Do sada je u Austriju stiglo oko 300 sirijskih izbjeglica od 500 predviđenih, uglavnom su stigli uz pomoć crkvenih organizacija.

Austrijski ministar financija je pojasnio: „Ova akcija pomoći bit će financirana iz programa pomoći EU-a. Ministrica unutarnjih poslova ima moju punu podršku za daljnje korake. Žene i djeca, koji pripadaju i kršćanskoj manjini trebaju brzu pomoć.“.

Setra Raghad je u razgovoru za Vatikanski radio posvjedočila o mučenjima i ubojstvima kojima su izloženi kršćani na sirijskim područjima koja su pod kontrolom oružanih skupina, džihadista i radikalnih islamskih organizacija. Prema riječima sestre Raghad, u gradu Maloua na križu je razapeto nekoliko kršćana koji nisu htjeli prijeći na islam. U Damasku je, prema njezinom jučerašnjem svjedočanstvu, kršćanin koji nije imao novaca da plati kaznu, a nije htio prijeći na islam razapet na križ pred svojim ocem.

Prema Ujedinjenim narodima 6,5 milijuna ljudi je raseljeno unutar Sirije i oko 2,6 milijuna je izbjeglo iz zemlje od početka građanskog rata 2011.

Izvor: Narod.hr/Radio Vatikan/Agencije

http://narod.hr/uncategorized/progon-kr ... ena-djece/

[EdgarFranjul]

Bozanić: 'Nepojmljiva mi je nesnošljivost prema biblijskim vrijednostima na sveučilištu'

Autor: hina
Datum: nedjelja, 20. travnja 2014. u 14:51

Kardinal Bozanić naglasio je kako Mudrost danas govori i ovo: ne znači li sustavno ponižavanje žrtve hrvatskih branitelja i poigravanja s njima, u zadnje vrijeme po starim već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je na svečanoj uskrsnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici istaknuo kako su protivnici kršćanstva desetljećima pokušavali zatrti i sam spomen imena kardinala Alojzija Stepinca, ali nitko i ništa Crkvu nije moglo i ne može zaustaviti na putu prema svetačkome naslovu blaženog Alojzija, kojim ga je Bog ovjenčao."Povijest nas uči da svaki put kada nekome same ideje kršćana postanu smrtni neprijatelji, prava je istina da se progonitelji zapravo boje nositelja tih poruka – u kojima se krije daleko veća snaga, nego što se to javno nastoji prikazati", rekao je kardinal.

Povijesno gledano, dodao je, ne trebamo ići dalje od našega blaženog kardinala Alojzija Stepinca, čiji sveti grob čuva ova zagrebačka katedrala.

Kardinal Bozanić naglasio je kako Mudrost danas govori i ovo: ne znači li sustavno ponižavanje žrtve hrvatskih branitelja i poigravanja s njima, u zadnje vrijeme po starim već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?

"Što nam strah od branitelja, koji su krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći postojećih struktura?", upitao je nadbiskup Bozanić,

Ne pokazuje li, za razvijeni svijet nepojmljiva nesnošljivost prema zagovarateljima biblijskih vrjednota u sveučilišnom životu, zapravo da su više od dva desetljeća nakon izborene slobode, stasale generacije sveučilištaraca koje te vrjednote ne samo da priželjkuju, nego da ih i žive?, upitao je Bozanić

Istaknuo je kako to redovito doživljava u susretu sa studentima te podsjetio kako je dovoljno samo pohoditi naše crkve i crkvena okupljanja i susresti mlade vjernike, i srednjoškolce i studente, koji žive prijateljstvo s Isusom Uskrslim i zajedništvo Crkve.

"Tolika količina nasrtaja na nosioce kršćanskih vrjednota, ne samo kada je u pitanju vjerski odgoj, nego i odgoj uopće, kada je riječ o zaštiti braka između muškarca i žene, kada je riječ o obitelji – ne otkriva li nam da Hrvatska i dalje snagom svojih vjernika svjedoči svoju pripadnost Crkvi Katoličkoj", ocijenio je.

Naglasio je kako je velika snaga okupljenih u Stepinčevoj katedrali koji gledaju u nebeske vrijednosti, kao i snaga koja se krije u cjelokupnom vjerničkom narodu?

Ta snaga, ističe Bozanić, koja proizlazi iz vjere u Uskrsloga, danas svima onima koji svojim dirigiranim postupcima žele hrvatskoga čovjeka i Domovinu odgurati na neki drugi put koji vodi u ponor - poručuje: "ne, propasti nećemo, nego ćemo radom opstati! Ne, nad sudbinom djece nećemo plakati, nego ćemo ih odgajati za neprolazne vrjednote! Ne, manipulaciju sijačima nemira nećemo dopustiti, nego ćemo pokazati što mirotvorci mogu učiniti za Domovinu! Ne, Domovinu nitko neće uništiti, nego ćemo je izgraditi još ljepšu i plemenitiju! Ne, odreći se obitelji nećemo, nego ćemo je još čvršće uzidati u temelje hrvatskog društva!"

"Na Uskrs ova Crkva i njezini vjernici poručuju: Ne, umrijeti ne želimo, nego živjeti!" - naglasio je u propovijedi kardinal Bozanić.

Također je ocijenio kako se često suvremeni život pretvara u utrku bez cilja te podsjetio na riječi sv. Pavla: Za onim gore težite, ne za zemaljskim!.

Osvrnuvši se na današnje poruke iz Evanđelja rekao je kako nema toga što bi nas smjelo zaustavljati na putu do Krista te kako nema te sile koja bi mogla biti jača od kršćaninove odluke da prione uz vrjednote proizišle iz vjere u Kristovo uskrsnuće.

Upozorio je i na lažno spasenje koje se krije u zemaljskom životu.

"Zlo je odlučilo od zemlje napraviti plesni podij i davati takav zaglušujući ritam od kojega čovjek podrhtava, pada, posrće, oglušuje", rekao je dodavši kako je odgovor Uskrsa takvim ponudama Zloga: Dosta, i još jednom, dosta!

Zagrebački nadbiskup predvodio je uskrsno misno slavlje u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj Alessandrom D'Erricom, a propovijed je započeo pozdravom Hvaljen Isus i Marija!

"U tom pozdravu, po tom pokliku hrvatski se vjernici prepoznaju kao svoji", ocijenio je kardinal dodavši kako se u njemu događa susret vjerničkoga naroda s Isusom živim, Uskrslim te njegovom i našom Majkom Marijom.

Kardinal Bozanić pozvao je vjernike da danas zagledani u Isusa Uskrsloga, pokušaju bolje spoznati kakav je Božji plan s njima osobno i vjerničkim narodom."

Podsjetio je i na papu Ivana Pavla II. koji će zajedno s papom Ivanom XXIII. u nedjelju biti kanoniziran. "On je papa kojemu je Uskrs bio cilj, kojemu je Uskrs bio i oproštaj", rekao je, podsjetivši kako je Ivan Pavao II. bio vjerodostojan Kristov svjedok od prvog trenutka papinske službe.

Napomenuo je i kako je Ivan Pavao II. svoju neskrivenu blizinu prema hrvatskim ljudima očitovao u čak tri pastirska pohoda Hrvatskoj. U presudnim vremenima učinio je puno za našu nacionalnu samostalnost i međunarodno priznanje te zato, kako je rekao, postao nam je više od prijatelja.

"On je papa hrvatske nade", rekao je kardinal Bozanić.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... listu.html

[EdgarFranjul]

Nekoliko komentara:


crna vrana • prije 4 sata

Kardinal Bozanić je ovom svojom uskrsnom homilijom još jednom pokazao i dokazao da je Katolička Crkva u Hrvata doslijedna braniteljica hrvatskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, koji je izložen sad već otvorenom progonu vladajućih struktura , njima podrepaške "NGO" gerile i sramotnom prorežimskom agitpropu velikog dijela medija , među kojima prednjače EPH i HRT, koji bi trebao biti javnim servisom, a ne patijskim biltenom. Sramotan odnos vladajućih prema hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata, dakle prema onima koji su sve svoje ugradili u temelje hrvatske države i slobode, jasno govori da se radi o odnarođenoj vlasti, koju na svim slijedećim izborima treba poslati u ropotarnicu hrvatske političke povijesti.


Jedino Hrvatska • prije 3 sata

Nikad jasnije kardinal Bozanić strukturama u Hrvatskoj: 'Ne, Domovinu nitko ne će uništiti!'

Apsolutno dijelim stav kardinala Bozanića glede Domovine kad kaže "Ne, Domovinu nitko ne će uništiti!" Zašto? Pa jednostavno hrvatski narod je još uvijek u svojoj velikoj većini vjeran Božjoj Riječi, što pokazuju i naše pune crkve svake nedjelje, posebice za velike vjerske blagdane, kao što je današnji dan slavnog Kristovog uskrsnuća. Vjernost Božjoj Riječi pokazali smo i na nedavnom referendumu o braku. Vjernost Kristu i njegovoj Majci Blaženoj Djevici Mariji pokazali smo i u Domovinskom ratu, kad je gotovo svaki hrvatski vojnik nosio krunicu oko vrata kao znak svoje odanosti i vjere u Božju providnost i konačnu pobjedu, koje je izvojevana podno Jeruzalemskog križa prije 2000. godina, a čije plodove će iskusit svi oni koji Krista priznaju kao jedinog Gospodina i Kralja povijesti. Hrvati su vjerni Kristu i stoga će živjet ovaj narod i njegova Domovina Hrvatska će postojat sve do drugog Kristovog dolaska kad će se na zemlju spustit Nebeski Jeruzalem, vječna nebeska Domovina.

http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/1747 ... itiju.html

[EdgarFranjul]

Neki portali su ipak objavili reagiranje:


http://www.istarski.hr/node/13200

[EdgarFranjul]

http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/n ... 1bIgJTz5e4

[EdgarFranjul]

Riječ ISUS nije obična riječ, evo što znači i kako je došla u hrvatski rječnik

Autor: Dražen Bušić
Datum: srijeda, 23. travnja 2014. u 08:29


Riječ Isus nije obična riječ jer označava sina Božjega, Njegova jedinorođenca koji je bio bezgrješan ali je umro za grješne da za Vječnost ne propadne nitko tko u Njega vjeruje. Ako danas ljudima govorite o Bogu općenito, razgovor dosta glatko teče ali kad im spomenete Isusa, neki će tek tada naćuliti uši, no neki će se nakostriješiti ili čak iznenada ustati od stola. Isprobajte ali bona fide, u svrhu spasenja njihovih duša da ne bi bili od osudom 2. Božje zapovijedi koja zabranjuje korištenje Božjega imena uzalud. Isus je sin Božji, i sam Bog, pa je nedopušteno izgovarati Njegovo Ime osim u molitvi ili u svrhu svjedočenja i navještaja vjere. Dakle, zaklinjanje na Božje Ime, kletve, psovke, 'čuđenje' kao i bilo kakvo eksperimentiranje s riječju Isus spada u smrtni grijeh. Pripazite na to.

Da ponovimo, riječ Isus, tj. Ime Isus dano je vjernicima iz dva razloga:
1. Da u Isusovo ime mole: „Zaista, zaista, kažem vam ako što zaištete Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!“ (Iv 16,23-24). Molitva u Isusovo Ime nije neki određeni molitveni obrazac koji treba striktno slijediti već jednostavno molitva koja započinje ili završava: 'Oče to te molimo u Isusovo Ime' ili 'Po Kristu Gospodinu našemu'.
2. Da u Isusovo ime služe: „Tada mu reče Petar: Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam to ti dajem: U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!' (Dj 3,6) Svi kršćani su pozvani na neki oblik služenja kao zahvalu za dar spasenja. Mnogi će biti pozvani povremeno a neki i vrlo često služiti upravo u daru ozdravljanja poput apostola Petra. Brojna su svjedočanstva o tome kako su se članovi molitvenih zajednica okupili oko bolesnih članova i molili tako da su samo izgovarali riječ Isus i bolesni bi ozdravljali. To ne treba čuditi ako znamo što znači riječ Isus.

Sama riječ dolazi iz hebrejskog jezika gdje Jošua ili Jehošua znači: Bog je spasitelj ili Bog spašava. Evanđelist Matej je zapisao: 'Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih' (1,21). Hrvatska riječ Isus potječe od grčkog Iesous, što je na latinskom Jesus a u staroslavenskom Isus. U grčkom jeziku su 'Ie' čitali kao dugi 'i', pa su se dva početna slova stegnula u naš 'I', tj. Isus. U engleskom i njemačkom je to Jesus, talijanskom Gesù… dakle, vrlo slično. Ove riječi, Njegova Imena, ne treba se sramiti, štoviše treba ga 'uzdići' u ovom bezbožnom svijetu gdje god se može kako kaže pjesma:
'Mi želimo uzdić' Isusa visoko da cijeli svijet vidi ga, snaga je Ime njegovo, jedini put do neba…


http://www.dnevno.hr/vjera/duhovnost/12 ... ecnik.html

[EdgarFranjul]

Strah od kršćanskih vrijednosti

Autor: Marcel Holjevac
Datum: ponedjeljak, 21. travnja 2014. u 11:41

Novi rektor sveučilišta, Damir Boras, pokrenuo je val masovne histerije spominjanjem biblijskih vrijednosti. Upravo ta histerična reakcija razotkriva zastrašujuć stupanj neznanja, ignorancije i indoktrinacije u hrvatskom društvu

Za prosječnog hrvatskog ignoranta, antifašista vulgaris domesticus, kršćanstvo je izvor svega zla na svijetu. Crkva je, kako je opće poznato, spalila Galilea na lomači jer je propovijedao da zemlja nije ravna ploča, osnovala inkviziciju, gušila razvoj znanosti, spaljivala vještice u srednjem vijeku, izazivala ratove, držala puk u neznanju, a danas troši milijarde našeg novca kako bi sebi gradila palače od dragog kamena. Antički svijet je razvijao znanost i filozofiju, poštivao homoseksualce i ljudska prava, bio je napredan u svakom pogledu, a onda su odnekud došli kršćani i nastupio je mračni srednji vijek, te se civilizacija nije razvijala sve tamo negdje do francuske revolucije. Da nije bilo kršćanstva, danas bismo bili tisuću godina napredniji.

Nedavna izjava rektora Borasa pokrenula je pravu lavinu takvih napisa posvuda, od facebooka do "uvaženog" Novog lista čijim komentatoricama Ljerki Bratonji i Sanji Modrić treba odati priznanje: nevjerojatno je naići na takvu hrpu gluposti, predrasuda, neznanja, nerazumijevanja, i ideološke zatucanosti čak i kod prosječnog napušenog pubertetlije, kamoli nekog tko je navodno studirao pa bi trebao baratati i minimumom činjenica, ne samo izvikivati parole i tući po vjeri, crkvi i kršćanskim vrijednostima poput Nikoletine Bursaća ne razlikujući pritom jedno od drugog i trećeg, a sve zajedno od starozavjetnih mitova. Koji s kršćanstvom, čija je centralna figura Krist, zapravo nemaju mnogo veze, a ne bi bilo niti loše znati da je Stari zavjet, iz kojeg uglavnom crpe nasumične citate kako bi dokazale da je kršćanstvo zlo i naopako, u stvari židovska Tora, temelj visoke kulture tog naroda.

Neznanje je moć

Veliki Ronald Reagan je jednom rekao, "Problem s našim liberalnim prijateljima nije to što ne znaju dovoljno činjenica, problem je što znaju jako mnogo pogrešnih činjenica."


Galileo, na primjer, nije spaljen na lomači, kako mnogi danas vjeruju, umro je u krevetu svog doma u dubokoj starosti od 78 godina, i niti dana nikad nije proveo u tamnici. Nije zagovarao niti "da zemlja nije ravna ploča", jer se to manje-više znalo još od antike a u njegovo doba je već i dokazano, već heliocentrični sustav, no zapravo je njegovo suđenje imalo malo veze s tim, a mnogo s političkim odnosima snaga u Rimu. Crkvu se, isto tako, nikad nije ticalo kakvog je oblika zemlja, niti se ikad time bavila.

Španjolsku inkviziciju nije osnovala crkva, već svjetovna vlast, španjolski kraljevski par, s konkretnim svjetovnim političkim ciljem uklanjanja Židova iz Kastilje, i nije pobila milijune ljudi već nešto više dvije tisuće, dok su neki svjetovni vladari, neograničeni okovima religije i vjerskih dogmi, stoljećima kasnije toliko znali smaknuti do doručka, i to bez suđenja. Papa je dozvolio inkviziciju u Kastilji i uvidjevši što se događa zabranio je u Aragonu.


Antika baš nije bila mjesto gdje je samo cvjetala znanost, već i mjesto gdje je na jednog slobodnog građanina dolazilo desetak robova, i gdje se ljude bacalo lavovima za zabavu svjetine. I nitko u tome nije vidio ništa loše. Homoseksualnost je u Rimu, pred njegov kraj, bila kažnjiva smrću, a u Grčkoj je (ponegdje) bila dozvoljena kao odnos erastes - eromenos, dakle onom koji se u nas danas zove "pedofilija", uglavnom između dječaka od 12 - 18 godina i njihovih učitelja. Istospolnih brakova, unatoč tome, nije bilo, ako zanemarimo ludog Nerona koji je ušao u povijest kao prvi koji je takav brak sklopio - on je bio nevjesta, a njegov maloljetni rob mladoženja - ali mu ga nisu priznali iako je bio car.


Civilizacijski pad u "mračno doba", kako je Dante nazvao onih oko pet stoljeća između pada Rima i ponovne uspostave pismenosti i kulture, nema veze s kršćanima. Barbari koji su srušili tada već kršćanski Rim, poput Atile ili Germana iz teutosnskih šuma, nisu bili kršćani, naprotiv, bili su pogani. Kroz ta mračna stoljeća jedino je crkva spašavala knjige i znanja antike kako ne bi poslužile za ogrjev. U ranom srednjem vijeku, jedino se crkva povremeno protivila poganskim običajima spaljivanja vještica i općenito praznovjerjima. Njih je, kroz stoljeća, stradalo tridesetak tisuća - pretežno u protestantskom dijelu Njemačke.


Crkva u srednjem vijeku nije sprječavala razvoj znanosti i pismenosti, naprotiv ga je poticala: svjetovne su vlasti bile te koje sve do industrijske revolucije nisu imale interesa širiti pismenost, dapače su često imale interes suzbijati je, što su uglavnom i činile. Mit je da je itko zapravo priječio ljude da se obrazuju: jednostavno, u srednjevjekovnom društvu, od obrazovanja nije bilo nikom manje-više nikakve koristi izvan crkve. Nije baš da je netko masovno tražio inženjere i pravnike. Neuk svijet međutim promatra tadašnje društvo u kontekstu današnjeg vremena, bez pravog poznavanja okolnosti, što jasno daje posve pogrešnu sliku. A time postaju i lak plijen indoktrinacije ideologijama, tim današnjim ružnim surogatima religije.


Moderna je znanost, kako sam već jednom napisao, rođena upravo u okrilju crkve koja je osnovala i sveučilište u Zagrebu od kojeg je halabuka krenula. Razvoj zapadne civilizacije, kao i svake civilizacije, usko je povezan sa sustavom vrijednosti koji je uspostavilo upravo kršćanstvo, pa se ona zato i zove "kršćanska civilizacija", ili "judeokršćanska".


Ratova, odkad je u 19. stoljeću dramatično opao utjecaj religije na društvo, nema manje, ima ih mnogo više i krvaviji su. Razvoj znanosti nije doprinio samo miru i napretku, već prije svega razvoju opasnijih oružja. Pad utjecaja religije nije ukinuo ratove, naprotiv, oni su samo postali krvaviji. A i prije su se vodili iz interesa, ne zbog vjerovanja, i tako će uvijek i biti.

I, na kraju ovog malog osvrta na najljepše mitove koje smo zadnjih dana mogli čuti, zgrada Biskupske konferencije koja je mjesecima bila glavna tema medija nije građena od poludragog kamena (Oniks nije poludragi kamen, bar ona vrsta koji se koristi za fasade, već vrsta granita), ne košta milijarde već ga se može nabaviti već za dvjestotinjak dolara po kvadratu (provjerite na monsteru ili ebayu) i dosta se često koristi za fasade javnih zdanja, a sama zgrada je navodno koštala oko 1500 eura po kvadratu crkvenog novca i jedna je od najljepših u Zagrebu, dok je nakarada od MSU-a koštala po kvadratu trostruko više i to novca poreznih obveznika, a izgleda kao hibrid trgovačkog centra i tvornice akumulatora u Moldaviji. O njoj se, jasno, nikad nije pisalo.

Proizvodnja straha

No, odakle tako neprijateljski stav prema kršćanstvu? Je li to induciran ili prirodan proces? Dijelom, posljedica je to promjena načina života, urbanizacije: sve monoteističke religije nastale su paralelno s razvojem sjedilačkih, patrijarhalnih društava u kojima se živjelo pretežno od zemlje. U današnjim velegradovima, religije jednostavno nemaju plodno tlo, i ne postoji neka velika potreba za kršćanskim načinom života, on čak može biti smetnja. Zato s prelaskom ljudi u gradove i ravojem industrije dolazi do promjena u odnosu prema religiji. No, to ne znači da naša civilizacija i dalje nije zasnovana na vrijednostima proizašlim upravo iz kršćanstva, i to će tako biti dok god te civilizacije bude.

Usto, neprijateljstvu prema crkvi i kleru je pogodovalo, naročito krajem 18. stoljeća kad izbija francuska revolucija, u osnovi usmjerena više protiv crkve nego protiv nečeg drugog, to što je crkva stekla znatnu političku moć kroz prethodna stoljeća. A politička moć podrazumijeva i da se morate ponašati u skladu s pravilima igre koja važe u politici: odatle neki izrazito nemoralno postupci koji su stvorili neprijateljstvo u javnosti.


Međutim, nemoguće je ne uočiti da je upravo Francuska revolucija bila obilježena užasnim krvoprolićima u ime humanosti: oko 60.000 ljudi je završilo na giljotini u par mjeseci, u ime humanističkih ideala. Mnogo više nego što su sve inkvizicije osudile na smrt kroz sva stoljeća prije, zajedno s vješticama u srednjem vijeku. Danas se na to sliježe ramenima, dok se zločini navodno počinjeni "u ime Krista", a zapravo u pravilu iz konkretnih političkih interesa, preuveličavaju preko svake mjere. U školama se, u doba dok sam je ja pohađao, sustavno usađivala mržnja spram crkve, naročito katoličke, a povijest je prezentirana kao proces znanstvenog napretka i paralelno s tim pada utjecaja religije, gdje se revolucijama često daje socijalni ili oslobodilački karakter koji u stvari, kad bolje pogledate povijesne izvore, zapravo nisu imale.

Malo se danas obraća pažnju da je izrazito antikršćanski karakter Francuske revolucije izravno odgovoran za njenu krvoločnost, i da je ona izrodila Napoleona, prvog megazločinca moderne svjetske povijesti, preteče Hitlera. Zapravo, nezapaženo prolazi činjenica da su svi režimi na zapadu koji su spram kršćanstva bili izrazito negativno nastrojeni, bez iznimke, bili beskrajno krvoločni. Mussolini je u mladosti, dok je radio za socijalističke novine, pisao vatrene antikatoličke pamflete, razvlastio crkvu u Italiji, a njegovi stavovi koje je u člancima iznosio o kršćanstvu i sekularizmu nisu bili nešto različiti od onih koje danas možete pročitati na stranicama Građanske akcije ili Novog lista. Do kraja života ih nije promijenio: krstio se tek zato jer mu je to što nije kršten jako narušavalo popularnost među pukom. Staljin, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, je zabranio crkvu u potpunosti: nakon 70 godina prisilnog ateizma, Rusija nije postala civiliziranija zemlja, naprotiv, civilizacijski se vratila daleko unazad, što se i te kako na njoj vidi. Ostavština takvih režima na području kulture je nula: u sedamdeset godina komunizma u njemu nije stvoreno praktički ništa vrijednog u umjetničkom smislu, dovoljno je proći tužnim, sivim ostacima nekadašnjeg DDR-a ili Rusije. Koja razlika od sjaja zapada! Možemo reći da postoji neko pravilo: što je neki režim bio više neprijateljski raspoložen spram fenomena religije, to je bio krvoločniji. To se jednostavno danas ignorira, jer nije u skladu s dogmom po kojoj je kršćanstvo u korijenu svega zla u zapadnom svijetu, i kako svi problemi zapada potječu iz njega.

Činjenice govore protiv ustaljenih uvjerenja


Isto tako nitko ne želi primijetiti da su zajednice poput spomenutih Židova, koji su oduvijek bili izrazito religiozni, napredovale i gradile kulturu i umjetnost, razvijale znanost, dok su pak primjerice Romi, narod bez neke svoje vjere, ostali negdje na dnu civilizacijskog hranidbenog lanca. Dva tako slična naroda, raseljena, živjela su u neprijateljskom okruženju stoljećima: jedni su danas vlasnici većine Nobelovih nagrada iako čine tek 0,2% svjetske populacije, drugi pak uglavnom nemaju niti osnovnu školu. Po zagovornicima teorije po kojoj je religioznost korijen zla, trebalo bi biti obratno. Uostalom, kako zagovornici tih teorija tumače da se ateističke civilizacije istoka poput Kine ili Japana tisućama godina praktički gotovo nisu razvijale, dok je kršćanstvom obilježena Europa u stoljećima između petnaestog i dvadesetog ogromnim koracima grabila naprijed?


Sve ovo govori kako oni koji su se odrekli kršćanskih vrijednosti - dakle ne vjere, ne Biblije, ne Crkve, već vrijednosti koje su duboko u korijenima naše civilizacije, u pravilu time nisu postigli ništa. Obećana eksplozija razvoja znanosti u društvima "oslobođenim okova vjere" poput Sovjetskog Saveza se, kako znamo, ne samo nije dogodila, već su sve takve države iz dana u dan civilizacijski, znanstveno i tehnološki sve više zaostajale za zapadom, koji, iako sekularan, kršćanstvo nikad nije odbacio. Usto, i sam sekularizam je u velikoj mjeri produkt kršćanske kulture zapada (caru carevo, Bogu Božje): u drugim civiliizacijama takav koncept odvajanja religije i države u pravilu nije bio prakticiran.


Što to tjera antiteistička društva u propast? U čemu je tu problem? U monopolu države na moć. Umjesto onog Isusovog caru carevo, Bogu Božje imamo "država je sve" situaciju. U takvim, izrazito antireligijski nastrojenim društvima, država se počinje ponašati kao i svaki drugi monopolist: a monopol je, kako znamo, loš, kako u ekonomiji, tako u politici. On vodi u propast ne samo monopolista, već i onih koji o njemu ovise. On sprječava konkurenciju, a time i razvoj.


Zato, kad pogledate koliko histerično neki navodni ateisti reagiraju na svako spominjanje kršćanskih vrijednosti u društvu, kamoli crkve, morate se zapitati: zašto bi nekom crkva ili vjera smetale ako je ateist? Istina, ne bi trebale. Ja nisam Musliman, pa se zato ne petljam u islamska posla niti me je uopće briga što hodža u džamiji priča. Ako ste ateist u sekularnom društvu, po logici stvari, za vjernike vas nije briga. Ali ako želite tom društvu nametnuti neke svoje vrijednosti, onda vam jasno smetaju vrijednosti koje već postoje, i koje su proizašle iz religijiskih vjerovanja, u svim društvima.


Kršćanske vrijednosti - temelj za gradnju kulture

Zato danas ima toliko indoktrinacije i tako se lako šire antikršćanski pamfleti: jer su kršćanske vrijednosti smetnja nametanju nekih novih vrijednosti, a pritom se koncept "ljudskih prava" često otvoreno suprotstavlja kršćanstvu. I taj koncept, međutim, proističe upravo iz kršćanstva, no on teži postati neka nova "univerzalna" nadreligija, koncept kojim se zapravo određene zapadne vrijednosti žele nametnuti cijelom svijetu, kao vid novog kulturnog hegemonizma i imperijalizma, baziranog prvenstveno na protestantskoj etici. "Politička korektnost" nije do li strogo puritansko ćudoređe u novoj formi. Danas se često govori kako se katoličanstvo - katolikos inače na grčkom upravo znači univerzalan - nametalo indijancima, i to se spočitava kao grijeh crkve (iako bi se i o tome dalo pričati). Istovremeno ljudi koji to spočitavaju aktivno rade na širenju "ljudskih prava" cijelim svijetom, pa i tamo gdje ta "prava" nitko ne želi, primjerice u islamskom svijetu.


Vratimo se za kraj na trenutak na Galileija. Okolnosti njegovog suđenja su preduge da bih ih ovdje opisivao, no zagovaranje heliocentričnog sustava ima malo s tim, a glavni njegovi protivnici nisu bili klerici već onovremeni astronomi, znanstvenici. Papa je bio njegov dobar prijatelj i protivio se osudi njegovih ideja. On je u 19. i naročito 20. stoljeću dobio auru "mučenika za znanost", jednako kao što su mnogi kršćanski sveci dobili auru "mučenika za kršćanstvo", s pravom a ponekad i bez njega. No sama ta proizvodnja mučenika i pozivanje na žrtvu dosta govori o prirodi ideologija tih stoljeća, koja su rezultirala stotinama milijuna mrtvih. Sanja Modrić u Novom Listu spominje da bi sveučilište trebalo promovirati "vrijednosti znanosti" umjesto biblijskih - no takve vrijednosti jednostavno ne postoje. Znanost kao takva, naime, nema baš ništa s društvenim i moralnim vrijednostima.


Zato sam uvijek vrlo skeptičan prema ljudima koji skoče kao opareni kad se spomenu kršćanske vrijednosti. One su duboko utkane u našu civilizaciju. Nemoguće je ne vidjeti u kolikoj su mjeri konfesije oblikovale svakdnevni život u raznim dijelovima zapadnog svijeta, od latinskih Francuske i Italije, njihovog hedonizma i lepršave seksualnosti, do radišnog i štedljivog, racionalnog protestantskog sjevera Europe. To su stvari koje je suludo negirati, a svaki pokušaj nasilnog uklanjanja tih vrijednosti nikad nije donio ništa dobro. Možda je vrijeme da prestanemo sa suludim socijalnim eksperimentima kojima je obilježeno prošlo stoljeće, i koji su u ime "novog vremena", znanosti, humanističkih ideja i svekolikog napretka u grob pospremile stotine milijuna ljudi i počnemo živjeti u miru sa svojim civilizacijskim naslijeđem. Njegovim odbacivanjem se dokazano ne postiže ništa: ono je međutim dobar temelj na kojem se može graditi dalje.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... nosti.html

[EdgarFranjul]

Biblijske vrijednosti Ante Tomića

Kategorija: Komentari i kolumne
Kreirano Četvrtak, 24 Travanj 2014 08:50
Napisao/la G.M.



Ne znam u koju je školu Ante Tomić išao, ali sudeći po njegovom posljednjem tekstu iz Slobodne Dalmacije, vidim da nije baš pazio na satu. Dobro, možda je i pazio na satovima marksizma ali na onima iz filozofije, ako ih je imao, baš i nije. Je li čitao Alana Forda ispod klupe, slao poruke curicama na otrganim papirićima iz bilježnice ili jednostavno brbljao i hihotao se na satu (već zamišljam ono: 'Tomiću, reci nam čemu se smiješ da se i mi smijemo!'), ne znam – što god da bilo, filozofiju shvatio nije. Barem ne onaj dio usko vezan uz kršćansku religiju. Da jest, nikad ne bi napisao taj nesretni članak.



Mit o univerzalnim humanističkim vrijednostima


Tomić svoj tekst počinje srceparajućom pričom iz Irana. Majka ubijenog sina svojim je oprostom ubojicu u posljednjoj sekundi spasila od vješanja. U jednom nadasve groznom Iranu u kojem možemo vidjeti 'prizore leševa na građevinskim dizalicama iznad iranskih ulica i lica preljubnica unakaženih kiselinom.' Naš najpoznatiji šeširdžija ispričao nam je ovu priču kako bi nam, pod a, pokazao da on prati vijesti iz svijeta i, još važnije pod b, da nam pokaže da ljudskost ne stanuje samo na područjima gdje dominira kršćanstvo. To su univerzalne humanističke vrijednosti, halo!


Hmmmm… ne baš. Mada ću se složiti s Tomićem da dobrota, plemenitost i altruizam doista nisu prisutni samo u kršćanski dominantnim kulturama, ne mogu ne opaziti ono što on (namjerno ili slučajno?) propušta, a to je pitanje: zašto je vijest o oprostu ubojici tako šokantna? Odgovor: upravo zato jer se dogodila na mjestu poput Irana, gdje se pogubljenje doživljava kao nešto svakodnevno, zdravo za gotovo. Taj čin oprosta šokantan je i istovremeno dirljiv baš zato jer se dogodio u jednom Iranu gdje je, kako sam Tomić kaže, normalno ženi proliti kiselinu u lice jer je bludno sagriješila ili objesiti homoseksualca na kran. Kod nas – ne samo u Hrvatskoj već u Europi – takvo što nije normalno. Ne samo što zakon takvo što ne dopušta već takvo što nije društveno prihvatljivo. Jer mi kao društvo štujemo drugačije krovne vrijednosti od onih koje se štuju u Iranu. Ne tvrdim nužno ni da su bolje ni da su gore – drugačije su. Toliko o Tomićevim univerzalnim humanističkim vrijednostima.


Svakome tko je ikada turistički otputovao u neki drugi kraj svijeta, izvan Europe, trebalo bi odmah biti jasno da s tom pričom o univerzalnim humanističkim vrijednostima nešto smrdi. Sjećam se, recimo, svog boravka u Singapuru prije nekih pet i pol godina. Krasna zemlja koja me je očarala na toliko mnogo načina da ih ne mogu ni adekvatno verbalizirati, kamoli to učiniti u jednom tekstu. Bila sam s frendicom. Prvu večer kad smo stigle odlučile smo sjesti na cugu na jednu zgodnu terasu. Na njoj hrpa postarijih frajera u odijelima, evidentno dobrostojećih, s njima uvijek u društvu mlade, često i maloljetne, vrlo oskudno odjevene i vrlo napadno našminkane djevojke. Ne morate biti Sherlock Holmes ili Hercule Poirot da bi zaključili čime se cure bave. Ponekad nisu cure. Ponekad su u pitanju i dečki. Ajde, oni barem nisu našminkani ali znaju se smješkati stričeku na pravi način.

Frendica i ja promatramo tu grotesku i samo što nam ne padne vilica. Čisto informacije radi, jedna od nas je vjernik, druga agnostik. Singapurcima sasvim ravno. Ono što je nama gadljivo, njima je normalno. Jesmo li mi zato bolji ljudi od njih? Ne nužno. No evidentno je da smo odgojene unutar jednog drugačijeg sustava vrijednosti – bez obzira na to kakav svaka od nas imala osoban stav o (ne)postojanju Boga i onome što piše u Bibliji.

U nas je prostitucija, posebno ona maloljetnička, smatrana nečim lošim, ponižavajućim, u Singapuru – a isti slučaj je, recimo, i u Tajlandu i u Japanu – ona se smatra poprilično normalnim načinom zarađivanja za život. Čitaš, Tomiću?

Evo, to ti je primjer različitih, a ne univerzalnih vrijednosti koje se njeguju na područjima različitih civilizacija. Ne znaš da postoje različite civilizacije? Pa, za početak će biti dovoljno uguglati Clash of Civilizations, gdje ćeš naći informacije o istoimenom djelu Samuela P. Huntingtona u kojem autor naš svijet dijeli na devet civilizacija – mi po njemu spadamo u zapadnu. Čisto da onima kojima je to bitno bude lakše, Srbe i Bosance je bacio u pravoslavnu.



Korijeni europskog identiteta


Dobro, vjerujem da smo svladali priču o 'univerzalnim vrijednostima'. Ajmo sad na drugi dio Tomićevog teksta. U njemu nam naš voljeni šeširdžija pokušava objasniti kako nema smisla vrijednosti koje ovdje štujemo nazivati kršćanskima (ili biblijskima) jer 'skup vrijednosti koje nazivamo europskima korijenje ima u antici, u politeističkim kulturama Grčke i Rima'. Moguće da su Tomića zaslijepila ona govna koja su ga zalila, ali ja se ne sjećam da je itko ikada tvrdio suprotno, uključivši i one koje bi Tomić i njemu slični nazvali vjerskim fanaticima.

Svaki prosječan učenik srednje škole trebao bi već znati da svaka religija, pa tako i kršćanska, svoje korijene vuče iz onih prije nje, kao i da se svaki civilizacijski sustav vrijednosti oslanja na onaj prethodni. Tomić nam, eto, ovdje otkriva toplu vodu. Ono što i dalje očito nije otkrio je Google. Da jest, onda bi vrlo brzo pronašao podatak o tzv. tri stupa zapadne civilizacije o kojima smo ovdje već pisali, a to su grčka demokracija, rimsko pravo i – kršćanstvo.

Argumentirati da kršćansko učenje nije dio identiteta naše civilizacije ima otprilike smisla kao i da kažete da Broadway nije dio identiteta New Yorka zbog toga jer u tom gradu postoje i Wall Street i Harlem. Svi oni zajedno čine New York onim što jest te međusobno isprepleteni čine njegov identitet, baš kao što se grčka demokracija, rimsko pravo i kršćanstvo međusobno isprepliću formirajući zapadni, europski identitet. Postojanje jednoga, dakle, ne negira ono drugo – kako Tomić pogrešno postavlja svoju premisu - već ga nadopunjuje.



Dokaz da Tomić nije pazio na satovima iz filozofije


Da Tomiću stvari nisu baš jasne najbolje dokazuje onaj dio njegovog teksta u kojem kaže: 'Uzmemo li samo Borasove biblijske vrijednosti, što ćemo sa Spinozom, Avicennom, Konfucijem i Einsteinom koji su za biblijske vrijednosti bili više ili manje ravnodušni?'


Temelj filozofske misli Benedictusa (Barucha) Spinoze leži u tzv. panteizmu, spoznaji da se Bog nalazi svugdje oko nas. Bog je svijet, svijet je Bog. Svojim načinom razmišljanja, kojim se odmaknuo od personificirane verzije Boga opisane u Knjizi postanka u Starom zavjetu, Spinoza je navukao na sebe brojne kritičare koji, baš kao i Tomić danas, nisu u potpunosti razumjeli njegovu ideju. Spinoza se, naime, nije odrekao Boga već ga je redefinirao dajući mu transcendentalna obilježja koja su zapravo – vrlo bliska novozavjetnoj definiciji Stvoritelja. On u svom učenju naglašava: Bog i svijet su nerazdvojni i međusobno zavisni, što znači da niti jedno od toga dvoje nije moglo nastati prije te stvoriti ono drugo – Bog jest svijet. On nema ni početka ni kraja, on je vječan, transcendentalan. Tvrditi da se čovjek koji se bavio ovakvim pitanjima nije bavio biblijskim vrijednostima ima smisla kao i tvrdnja da se pekar ne bavi kruhom ili pijanist notama.


Korištenje Einsteina u argumentaciji je, pak, još besmislenije. Eistein je, naime, bio znanstvenik. Istina, vrhunski ali za ovu priču to nije uopće bitno. Ono što, pak, jest bitno je činjenica da se Einstein nikada nije bavio filozofijom – što uključuje i onu koja obrađuje religijske i etičke aspekte – pa stoga nije niti mogao na bilo koji način pridonijeti razvoju filozofske misli, odnosno nekih širih religijskih ili etičkih spoznaja.


Takvo što potpuno je i logično, iz razloga kojeg Tomić i njemu slični ne uspijevaju shvatiti: znanost se ne bavi pitanjima vjere, kao ni pitanjima morala. Znanost traži egzaktne, opipljive dokaze, za razliku od vjere – što doduše ne znači, kako gorljivi ateisti često znaju podmetati, da osoba koja neprikosnoveno vjeruje u postojanje Boga nije u mogućnosti razumjeti suštinu znanosti, baviti se njome i 'misliti svojom glavom'. Kada je u pitanju moral, valja naglasiti da je znanost po svojoj prirodi amoralna – dakle, nije nužno ni moralna ni nemoralna. Tako je, na primjer, znanost stvorila nuklearnu energiju pomoću koje možemo zagrijavati vlastite domove ili baciti bombu na Hirošimu i Nagasaki. Eh, da, usput, upravo Albert Einstein pridonio je vlastitom genijalnošću stvaranju te iste atomske bombe.


Referirati dualističku filozofiju – koja se, pak, temelji na Platonovoj viziji tzv. lebdećeg čovjeka – a koja definira dušu i tijelo kao dvije odvojene supstance, jednog Avicenne, najznačajnijeg predstavnika arapske filozofije, jednako je besmisleno kao i spominjanje Konfucija. Avicenna i Konfucije pripadaju drugim civilizacijama, što nije argument u korist onoga što Tomić tvrdi da smo svi dio jednog, unitarističkog svijeta, s univerzalnim vrijednostima već upravo dokaz onog suprotnog – da univerzalne vrijednosti ne postoje.



Katolička indulgencija


Tomić, pri kraju svog teksta, napominje kako su ljudi stjecali te humanističke vrijednosti 'na različitim krajevima svijeta, neovisno jedni od drugih' te se ovdje opet poziva na čin milosrđa one iranske majke s početka teksta.


Problem je, međutim, u tome što u biblijske vrijednosti ne spadaju samo dobrota i nesebičnost. U njih spadaju, na primjer, i bračna vjernost i monogamija – sjetimo se sada mnogoženstva prisutnog upravo u arapskom svijetu, a koje proizlazi iz islamskih učenja. Također, u biblijske vrijednosti spada i odricanje od nasilja, kako prema drugima, tako i prema sebi – pokušajmo se na trenutak prisjetiti kako na koncept samoubojstva gledaju u islamskom svijetu i, recimo, u Japanu, a kako u nas. Dok za Japanca samoubojstvo predstavlja časno iskupljenje od grijeha, za čovjeka odraslog pod kršćanskim utjecajem samoubojstvo je sramota.


U svom tekstu Tomić također optužuje vjernike da su 'katkad užasavajuće uskogrudni i slijepi'. Uz to dodaje i kako 'svi imaju vrijednosti', što uključuje i one 'koje ne zanimaju svete knjige jer ne vjeruju ni u što trancedentno.' Krenimo od ovog prvog. Recimo da smo mi kršćani stvarno toliko grozno loši jer ne želimo prihvatiti vrijednosti jednog islama i jednog Japana. No ajmo malo razmisliti. Suvremeni, neoliberalan pogled na svijet kojeg Tomić toliko revno štuje nameće nama zapadnoeuropljanima nekakav teret krivnje zbog toga jer ne želimo prihvatiti one drugačije, iz drugih krajeva, u svoje okrilje. Tako se, na primjer, gradnja džamije u Rijeci smatra užasno naprednom dok je zabrana nošenja burki u Francuskoj ugrožavanje ljudskih prava pripadnika islamske manjine.


Što mislite, smije li u Iranu žena sa zapada šetati ulicom u mini suknji i majici na bratelice? Ne, ne smije. I nije ih uopće briga za to što je ženi sa zapada takvo što potpuno normalno u vrućim, ljetnim danima. Isto tako, jedan Japanac nikada neće potrošiti ni sekunde svog vremena pokušavajući prihvatiti nekakve zapadnjačke vrijednosti. Ostat će do kraja vjeran sebi i vrijednostima svoje jedinstvene, nacionalne civilizacije (prema Huntingtonu, Japan je jedina država koja ujedno predstavlja i civilizaciju). Ne sviđa vam se njegov pogled na svijet? Vaš problem.


Pitanje koje ovdje zapravo želim postaviti jest ovo: ako pripadnici drugih kultura ne pokazuju ni tračak želje za prihvaćanjem naše, zašto bi se mi morali do te mjere oduševljavati njihovima da u konačnici negiramo ono što je već stoljećima esencija našeg identiteta?


Ah, da, možda zbog naše intrinzične potrebe za indulgencijom koja je tako tipično – kršćanska. Što nas dovodi do onog što je Tomić napisao o ljudima koji ne čitaju svete knjige i ne vjeruju u transcendentno. Bravo, ludi šeširdžijo, upravo si poentirao u korist argumentacije nas koji zagovaramo biblijske vrijednosti.

Ne radi se, dakle, o vrijednostima koje može i hoće prihvatiti samo pobožna osoba, odnosno osoba koja je čitala Bibliju te vjeruje što u njoj piše, već o vrijednostima koje prihvaća svaka osoba koja živi na ovom području – ne zato jer su univerzalne već zato jer smo svi mi ovdje, od Tomića do Borasa, od Pavla Močilca do Don Damira Stojića, odgojeni pod utjecajem istih, kršćanskih vrijednosti. Drugim riječima, radi se u krovnom sustavu vrijednosti naše civilizacije koji, osim iz grčke demokracije i rimskog prava, proizlazi iz kršćanskog učenja. I upravo zato smo frendica i ja obje bile užasnute ranije opisanim prizorom prostitucije iz Singapura, unatoč našim različitim poimanjima postojanja Boga.


Stoga, nikoga nije briga je li Tomić čitao Bibliju i vjeruje li on u ono što u njoj piše. On je i dalje dio zapadne, kršćanske kulture i to se neće promijeniti ma koliko se on toga stidio i ma koliko to pokušavao negirati. U konačnici, nije ni bitno što drugi o tome misle – sam sa sobom i s vlastitim teretom najteže je živjeti.

http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... nte-tomica

[EdgarFranjul]

Mladen Lojkić: Tko je Sathya Sai Baba?

Nedjelja, 04 Svibanj 2014 10:35 .

Upravo sam ugasio televizorski prijemnik pitajući se: nije li ovo previše i za Hrvatsku televiziju? Četvrti je svibnja, devet sati, 2014. godine. Iako jako rijetko gledam program korporativnih hrvatskih dalekovidnica, uz jutarnju nedjeljnu kavu uobičajeno, onako usputno, obratim pozornost na emisiju Duhovni izazovi, u kojoj će kao u Ekumeni, Petra Pajdaković Šebek i evangelistički pastor Augustin Bašić podučavati hrvatski katolički puk o ekumenizmu „s figom u džepu“. Zanima me dokle to može ići? Hrvatska, država sa 86,28% katolika je jedinstveni primjer zemlje u svijetu u kojoj je nastala religiozna superdemokracija u kojoj spomenuti voditeljski dvojac nameće gledateljstvu lažni ekumenizam, „svoj“ međureligijski dijalog, odnosno vjerski sinkretizam.


Njih dvoje koji su stvorili karijere na račun ekumenizma ugošćujući u svojim emisijama svakojake, pa i minorne vjerske zajednice i sekte kao i protuekumenske kršćane čime sami stvaraju protusvjedočanstvo ekumenizma. Gotovo redovito, više nego Katoličkoj crkvi, daju skupe televizijske minute malobrojnim protestantskim sljedbama krajnje agresivnim prema katolicima koje su povezane s neoliberalnim političarima po svjetonazoru protivnima kršćanstvu. No, i to nije sve. Obično kada se i govori o Katoličkoj crkvi onda su to kritike na račun tvrdokornosti, netoleranciji, tradicionalizmu i pomanjkanju ekumenizma kod nje. Ako je kojim slučajem netko iz redova Katoličke crkve pozvan kao gost u emisiju, onda to zasigurno nije jedan od konzervativnih teologa.


Poslije ovog ekumenskog „pranja mozga“ sasvim slučajno mi je pogled pao na naslov nadolazeće emisije Putovanje duše. Zagolicao me naslov. Pretpostavio sam da tek sada dolazi ono „pravo“, kao uvod u prijenos nedjeljne Svete Mise. Nisam se prevario jer je urednica emisije Nada Šurjak HTV centra Split tih dvadesetak minuta televizijskog programa posvetila, pretpostavljam svom duhovnom vođi, indijskom guruu, religijskom učitelju, „čudotvorcu“, samozvanom Božjem avataru, najmračnijem okultisti zadnjih desetljeća i „prvorođenom sinu Sotone“, Sathya Sai Babi.


Programirani gledatelji mogli su spoznati kako su sljedbenici Sathya Sai Babe obučeni u svoje dhotije pronašli put do Boga, kako su upoznali sami sebe, kako se upalio plamen ljubavi u njihovom srcu…Nezaobilazna zvijezda emisije bila je jedna od sljedbenica tog indijskog mudraca, hrvatska pjesnikinja Vesna Krmpotić koja inače nadahnuća za svoja djela nalazi u Indiji , a usputno je i spomenuto kako je najzaslužnija je dramsku postavu „velebnog epa“ Ramajana. Gledatelje se također upoznalo sa projektom Radost buđenja koji je osnovan u Splitu (možemo naslutiti tko ga je osnovao?) u koji se uključilo preko 400 „hipnotiziranih“ članova iz cijele Hrvatske i nešto iz regije. Moglo se doznati kako članovi tog čudovišnog pokreta izrađuju papirnate ukrase, cvijeće, leptire, rajske ptice i sl. te kako stotine paketa tih drangulija šalju iz Splita u središnji hram Mandir (Hram sunca) u Konarku u Indiji.


Vrhunac blasfemije svakako je bio taj što su početkom emisije prikazani zbunjujući kadrovi iz Međugorja te što se usporedba viđenja Božje nazočnosti koje je zborio stanoviti indijski doktor Riao, očito važan Babin sljedbenik, uspoređivala sa izjavom Vicke, jedne od vidjelica Gospe. Time je poruka gledateljstvu ove rigidne emisije kristalno jasna: svejedno je koga štuješ, Isusa Krista ili Sathya Sai Babu, Boga ili Sotonu. To je isto! Stoga je nužno nešto reći o tom „božjem avataru“ kao i o religiji hinduizmu odakle je isklijao taj đavolji stvor.


Hinduizam je najstariji od svih svjetskih religija i stoga je i najdublje ukorijenjen u mitovima i svijetu zastrašujućih bogova iz prapovijesti. Godine 2500. prije Krista na prostorima indijskog potkoninenta bila je visokorazvijena dravidska kultura koja je već tada imala religijske postavke slične današnjem hinduizmu. Dolaskom Arijevaca, u drugom tisućljeću prije Krista, sa sjeverozapada Azije na sjeverni dio današnje Indije došlo je do simbioze dravidske i arijevske religije i nastao je hinduizam. Naziv hinduizam govori da se radi o religiji Indijaca koju danas prakticira oko 700 milijuna ljudi. Riječ hindu izvedena je od stare sanskrtske riječi sindu, što je ime velike rijeke Ind. Hinduizam je možda najbolje okarakterizirao Mahatma Gandi svojom slavnom dosjetkom: „Hinduizam, to je poštivanje krave“. Međutim, to poštivanje krave preživjelo je vlast muslimanskih vladara sedam stoljeća i vlast anglikanskih vladara sto i pedeset godina. Umjesto da se u tim sustavima iskorijenio, u posljednje vrijeme događa se zastrašujući obrnuti proces: prava najezda hinduističkih i kvazihinduističkih misionara na Zapadu.


Da bi se shvatio taj fenomen, nužno se je prisjetiti što uči nauk te poganske religije. Hinduizam je ustvari poput neprohodne džungle. To je religija čudnog ćudoređa, nakaznih bogova za koje se čini da ih ima više nego ljudi, religija prožeta ogavnim obožavanjem svih spolnih odnosa. U Indiji ljudi lako stječu božansku snagu i postaju bogovi, bilo da su kraljevi, svećenici ili isposnici (lutajućih isposnika danas je u Indiji nekoliko milijuna). S druge strane bogovi su jako antropomorfizirani i dobro uključeni u ovozemaljska zbivanja. Nisu bolji od ljudi, ali su zato moćniji. Njihova snaga im služi da se predaju porocima u neobičnom opsegu i na „neobične“ načine, odnosno s božanskom snagom izopačuju na božanski način.


U treću skupinu bića ubrajaju se mitološki demoni koji se često ne razlikuju od ljudi i bogova. Oni su izobličenog ili životinjskog izgleda i uglavnom antropomorfni, kao i bogovi. Najčešće su zli, zlodusi, krvopije, grobljanske aveti, ali ipak puno krjeposniji od bogova. Kasniji tekstovi „svetih“ spisa govore da su bogovi i demoni braća. Demoni su starija braća koje su bogovi istjerali iz njihove postojbine i od tada između njih traje bratoubilački rat. Bogovi se često ne razlikuju od ljudi. Hindusi ih prepoznaju po tome što ne trepću očima, ne dodiruju tlo kada hodaju, ne znoje se, itd. Drugim riječima, hinduizam je više religija za duhove i demone nego za ljude.


Za hinduizam je svijet uvijek bio i ostat će zauvijek. U njemu nema nekog svrhovitog procesa, samo vječno gore-dolje kretanje od jedne dobre, do druge loše svjetske epohe. To je religija bez plana i cilja, religija „nasumice“, bezzakonska religija u kojoj postoji samo vjerski autoritet, vrhovni svećenik brahman kojega svaki hindus duboko poštuje. Stoga, ljudski život za Indijca nije ništa drugo nego vegetacija. Otuda i poznata biljkovitost hinduizma i legendarna pasivnost Indijaca u stavu prema životu. Hindus nema predodžbu o drugom svijetu, on samo zna da je mali dio velikog kozmičkog procesa koji nema ni početka ni kraja. Pojedinačni život mu također nije osobito zanimljiv. Što je netko smetlar ili bogataš, nije važno, nego samo u kakvom duhu živi. Njemu je prepušteno da u šumi bogova poštuje onoga kojeg hoće, ili dva boga, ili čak jedan sveopći svjetski zakon. Upravo zato u tom biljkovitom svijetu hindus nema osjećaja grijeha kao kršćani. Njegove molitve svojim demonskim bogovima nisu molitve kajanja, molitve prošnje Božjeg milosrđa, molitve koje svoj korijen imaju u žrtvi. Njegove molitve su „svete“ samo onda ako se mole za dobrobit drugih.


Najdugovječniji hinduistički bog je Brahman, čiji božanski život traje već 100 brahma godina, odnosno 311 040 000 000 000 zemaljskih godina. Brahman je mitski i bezlični bog, neka vrsta kozmičkog inženjera. On je posve nedefiniran i apstraktan, niti je dobar, niti loš, ni transcendentan ni imanentan. Kada prođe njegov život, s njim propada cijeli svijet. Svemir se vraća u pramateriju i počiva u tišini dok se ponovo ne rodi novi svemir i s njim se ne pojavi novi Brahman. Ostali hinduistički bogovi žive mnogo kraće, ali u usporedbi s ljudima nezamislivo dulje. Hindusi su zato naučili razmišljati o golemim vremenskim razmacima, pa im se ljudska egzistencija čini prilično neznatnom. Ona je treptaj oka jednog boga.


U zastrašujućem „vražjem svijetu“ bogova najmoćniji i najpopularniji hinduistički bogovi su Višnu, vedsko solarno božanstvo i Šiva, prikazivana s uzdignutim falusom i trozubcem. Šivu se opisuje kao „onoga s trećim okom“. Treće oko ne odnosi se na fizičko oko. Ono simbolizira mudrost i vidovitost, a pošto Šiva zna budućnost zato se i kaže da ima treće oko (čovjek ima samo dva oka i može vidjeti samo prošlost i sadašnjost). Hinduistički bogovi mogu imati i svoja utjelovljenja na zemlji. Njihovi „silasci“ postaju božanstva i nazvani su avatari. Primjerice Višnu ima deset avatara među kojima su svakako najzanimljiviji Rama, Krišna i Buddha. Trolist najmoćnijih bogova, Brahme, Višnua i Šive, koji gotovo da su podijelili hinduizam, čine svojstveno hinduističko „sveto trojstvo“. Ta tri „oblika boga“ su usko povezani i imaju zajednički oblik svijesti koji, prema njihovom vjerovanju, se nalazi u svim živim bićima. Brahma bićima utjelovljuje govor, Višnu um, a Šiva utjelovljuje sebstvo, sebstvo uma, čistoće govora, čistoće misli, čistoće osjećaja i čistoće srca. Avatari, „zbiljske fizičke“ osobe samo su dio slikovite kozmičke drame. „Avatar današnjeg doba do svoje smrti 2011 godine, utjelovljenje Boga, reinkarnacija Šive“ je bio najizopačeniji lik okultizma, Sathya Sai Baba.


Među prašumom mitova, bogova, duhova, demona, kultova, rituala i običaja stvorio se u Indiji nepojmljiv kastrinski poredak. To je raščlamba društva na brojne strogo odjeljenje skupine, upravo onako kako su strogo svojim sposobnostima odjeljenje biljke, životinje i sva duhovna bića. Četiri su kaste ljudi: brahmani (na sanskrtu se nazivaju gurui), kšatrije (ratnici), vaišije (ratari) i šudre (sluge). Kaste su još podijeljene na 2000- 3000 podkasta. Članom kaste ili podkaste postaje se rođenjem i ostaje se u njoj do svoje smrti. Samo pripadnici istih kasta ili podkasta (staleža) smiju se zajedno družiti, obnašati zajedno vjerske obrede, bračne zavjete, zajedno objedovati i sl. Da bi taj devijantni sustav tako dojmljivo funkcionirao bez imalo otpora većine obespravljene mase Indijaca, pripadnika najniže kaste šudre, pobrinuo se osmišljeni sustav „kružne naplate“ ovozemaljskog života. Upravo taj sustav održava u životu Indijca, koji u usporedbi s drugim narodima čak prednjači u religioznosti. Održava ih u pokorničkom življenju naučavanje o kozmičkim zakonima karma (selidba duša) i drahme (božanski princip koji leži s one strane svega božanskog i upravlja nad svime).


Ideja ponovnog rađanja je praindijska ideja proizašla iz dravidske kulture. Prema hinduističkom vjerovanju, životna sudbina svakog živog bića, bio on bog, demon, duh, čovjek, životinja ili biljka, posljedica je njegovih djela iz nekog od prošlih života. Ta se baština iz prošlih inkarnacija naziva karma. Djelovanje karme se ne može zaustaviti jer ne postoji sloboda volje. Upravo je u tome ključ posebne poslušnosti Indijca: o tome kako će čovjek živjeti u ovom životu ovisi što će biti u sljedećem. Utjeloviti se u idućem životu kao čovjek posebna je zasluga, a k tome kao čovjek više kaste, neizreciva je sreća. Međutim, ako čovjek ne živi krjeposnim životom, u drugom životu može se roditi kao nečista životinja (pas ili svinja) ili kao biljka. Zahvaljujući tako osmišljenom sustavu na jednoj strani imamo prostodušna biljkovita ljudska bića, a na dugoj obrazovni soj ljudi koji je svijetu iznjedrio najdublju metafiziku i filozofiju, i time učinio da je „indijski narod“ postao poznat po svojoj mudrosti. Taj soj zaronio je u „tajnu bitka“ ovozemaljskog svijeta, ali u dubinu u kojemu caruje svijet demona. Taj soj suvereno vlada i manipulira velikom većinom hindusa koji, na sreću, nisu dorasli toj „dubokoj mudrosti“, već su zapeli u ritualnom praznovjerju te „ćudoredne“ religije.


Kako je moguće da je nastala prava invazija istočnjačkih krivovjerja u kršćanskom zapadnom svijetu što nam na „blistavi“ način priopćila i Nada Šurjak? Cijelim procesom rukovodi „Veliko oko“ koje je i osmislilo izvorište zavodljivosti Istoka na zapadni svijet kako bi „pomiješali karte“, spojili ono što je nespojivo, demonsko s Božjim. Mnogobrojnost tih raznorodnih i egzotičnih pokreta, kultova i sljedbi s Istoka, doslovno zamagljuje temeljnu demonsku nakanu, a time privlači i sve više sljedbenika. Svi ti zavedenici u svojem bijegu od stvarnosti traže izvjesni azil, neki svoj skriveni put kako bi izbjegli vanjski svijet, kako bi odagnali svoju malodušnost i tjeskobnost, budući da su izgubili smisao življenja u današnjem svijetu, a nisu ga potražili u pravom Bogu. Oni u tim bljutavim duhovnostima New Agea misle da je svaki čovjek bog, te da su i oni postali bogovi, ne shvaćajući da su stvarno postali „Božji otpad“. Cijeli zapadni svijet preplavile su knjige o „novoj religioznosti“, o reinkarnaciji i karmi, o silasku božanskih avatara, o kozmičkoj svijesti i sl. Samo je o našem „junaku“ Sai Babi na tisuće napisanih knjiga i brošura.


Prema nekim istraživanjima danas svaki peti Europljanin vjeruje u karmu i reinkarnaciju. Kod mnogih labilnih duša pojavljuje se dvojba: reinkarnacija ili Uskrsnuće. Čak mnogi izopačeni „mudraci s istoka“ tumače na svoj osebujni način Sveto pismo, koje prema njihovom „vjerovanju“ upravo govori o reinkarnaciji, zatim kako su prvi kršćani prihvaćali reinkarnaciju, kako je Isus boravio u Indiji, kako je bio u svezi s Marijom Magdalenom i slične blasfemije. Budući da istinsko kršćanstvo, osim iskrene vjere i ljubavi, traži od čovjeka i određena odricanja i određeni kršćanski način življenja, što modernistički hedonistički svijet sve teže može ispuniti, vjerovanje u reinkarnaciju postalo je poželjno i privlačno na Zapadu. Ono je bijeg od stvarnosti i strah od Božje naplate ovozemaljskog života. Dok je u hinduizmu reinkarnacija prava kazna, za egzibicioniste zapadnog svijeta ona je nova šansa!


Među tisućama raznovrsnih „vjerskih učitelja“ u današnjem svijetu, od kojih su se mnogi proglasili ponovnim Kristom, zasigurno je bio najslavniji Sathya Sai Baba, socijalni mesija i „ Bog na zemlji“. Sathya Sai Baba rodio se 1926. godine kao Sathyanaryana (Sathya je na sanskrtu naziv za istinu, a Narayana je naziv za Višnua) Raju u zabačenom selu Puttaparthi, u državi Andhra Pradesh u Indiji. Prema izjavi njegove majke Eswaramme, Sathyanaryana je začet bezgrešnim začećem. U snu joj se ukazala Sathya Narayana Deva koja joj je rekla da se ne treba bojati ako joj se nešto dogodi kroz volju Božju. Tog jutra dok je išla po vodu, pogodila ju je velika kugla plave svjetlosti i ušla u nju. Nakon devet mjeseci rodilo se dijete. Prirodno je da svako novorođenče zaplače, no ovo dijete prema tvrdnjama njegove majke, nije plakalo, ovo dijete se smijalo. Je li nam to poznato?


Okultistički fenomeni počeli su se pojavljivati od samog rođenja Sathye. Kao dječak je već izvodio čarobnjačke i magijske trikove. Stvarao je i materijalizirao slatkiše, igračke, cvijeće, gumice i olovke za školu itd., pritom govoreći kako mu „anđeo“ daje sve što poželi. Prijatelji, dječaci, počeli su ga zvali Guru, a susjedi Brahmajnani. Nakon što je Sathyu 1940. godine ubo veliki crni škorpion, on je odbio liječničku pomoć i ostao je živ. Ali od toga dana njegovo se ponašanje izmijenilo. To više nije bio četrnaestogodišnji magični bezazleni dječak, već biće u kojega je ušao demon. Objavio je, da je on reinkarnacija Sai Babe (Svetog Oca) iz Shirdija, poznatog hinduskog svetca krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Sai na perzijskom znači „sveti“, a Baba je hinduski naziv od milja za oca.


Da je on „božji“ avatar, Sahya je vrlo brzo dokazao svojim rođacima i susjedima brojnim fenomenima. Svako je najupečatljiviji bio onaj bilokacije, kada je Sathya u listopadu iste godine pratio svog brata Sehsu i njegovu ženu u Hampu. Došavši do hrama Šive, brat i njegova žena zamolili su Sathyu da im pripazi prtljagu pred hramom dok su oni ušli u hram kako bi odali počast svom idolu. Na opće zaprepaštenje umjesto nakaznog boga Šive s trozubcem i uzdignutim falusom na hramu je sjedio Satya. Istrčavši izbezumljeni van iz hrama zatekli su Sathyu kako mirno čuva prtljagu.


Polako su se počeli okupljati sljedbenici oko „nebeskog avatara“. Prvi hram za sljedbenike Sai Babe izgrađen je u blizini sela 1944. godine. Velebno vjersko središte Prashanthi Nilayam ( Boravište savršenog mira) inaugurirano je 1950. godine. Njegovo malo selo postalo je središte hodočasnika kojega pohode milijuni posjetitelja godišnje. Uz vjerske centre, Sai Baba otvorio je u Puttaparthiju i sveučilište s tri kampusa, dvije bolnice, socijalne ustanove itd. Kult Sathya Sai Babe proširio se na cijeli svijet. Procjenjuje se da danas postoji preko 1200 Sathya Sai Baba centara u 114 država diljem svijeta. Procjene o broju sljedbenika variraju od 6 milijuna pa sve do 100 milijuna.


Najpoznatiji indijski guru, Sathya Sai Baba je 1960. godine izjavio kako će u ovom smrtnom obliku biti još 59 godina, odnosno do 2019. godine (očito se malo prevario). On sam često je ponavljao kako je reinkarnacija Šive i Šakte (Tantrizam je kult Šakte, obožavatelja „ženskog aspekta“ boga Šive, koji simbolizira njegova krvoločna žena Kalli. Kult je vezan s misticizmom, magijom i seksualnom opscenom orgijskom simbolikom.). U intervjuu 1976. godine za Blitz Magazine, nakon što ga je novinar upitao zašto se on „Bog“ utjelovio, Sai Baba je odgovorio: „Zato što je to jedini način da se Bog utjelovi unutar čovjeka. Dakle, u mojem sadašnjem Avataru, došao sam naoružan puninom moći bezobličnog Boga kako bi se ispravilo čovječanstvo, podiglo stanje ljudske svijesti i vratilo ljude natrag na pravi put istine, pravednosti, mira i ljubavi za božanstvo“.


Iz njegovih slatkorječivih riječi punih poruka mira i ljubavi, lako je bilo dokučiti kako je fascinantna opsjena tog đavoljeg glasnika. Sotona je najveći majstor u prerušavanju, Otac laži kako ga evanđelisti nazivaju, stoga i kroz Sathyine riječi on progovara. Svakom kršćaninu mora biti jasno da je Sotona u apsolutnoj prednosti nad čovjekom jer je Adamovim grijehom dobio određenu vlast nad čovjekom. Osim toga on je čisti duh, a ipak stvorenje i stoga je toliko moćniji od čovjeka. Moć je dobio od Boga prije pobune i zadržao ju i dalje kako bi ljude stavljao na kušnju. Svojim padom izgubio je samo milost Božju. Njegova premoć nad ljudima očituje se najviše u situacijama kada oponaša Božja djela, poruke od Isusa Krista i raznih svetaca, kako bi izazvao krivovjerje i umnožio svoje sljedbenike. Svoje najvjernije sljedbenike, a zasigurno je jedan od najvećih je bio samozvani avatar Sai Baba, darivati će nadnaravnim moćima (crna magija, vidovitost, mistična bilokacija, levitacije, vještičarstvo, telepatija, telekineza, alkemija, astrologoja, nekromancija i sl.). Ti ljudi se potpuno predaju Sotoni, sklapaju savez s njime i postaju njegovi apostoli.


Upravo u tom kontekstu nužno je sagledati Sathyine hvaljene propovijedi. Za njega je čovjek bio krunski dragulj svih živih bića u beskrajnom kozmosu kojega prožima božanstvenost. On se nalazi na samom vrhu Božje kreacije. U čovjeku Bog prebiva, „sveto trojstvo“- Brahma, Višnu i Šiva, kao Božja svojstva. Prema tomu čovjek je utjelovljenje ljubavi i utjelovljenje trojstva. Zato je dužnost svakog pojedinca, kao glasnika Božjeg, da sprovodi u djelo i širi načela istine, ljubavi i mira, da doživi blaženstvo i podijeli ga s drugima. Onaj koji širi ideje o prolaznosti, svjetovnosti i kratkotrajnosti ne može se zvati glasnikom Božjim.


Budući da je Sathyina demonska misija bila uperena na kršćanski svijet, zanimljivo je njegovo poimanje Isusa Krista. On je pun hvale za Isusa (kao Krista ga ne spominje) jer je Isus slijedio put istine i širio božansku poruku ljubavi. Zbog toga ga je i Bog volio. Bogohulno iskrivljavajući Sveto pismo, Sathya će i propovijedati kako je Isus stvarno Sin Božji. Naime, pošto su tri arapska kralja posjetili Isusa kad se rodio, prvi kralj je na odlasku rekao Mariji: „Majko, rodila si dijete koje voli Boga“. Drugi je rekao: „Majko, rodila si dijete koje će Bog voljeti“. Treći kralj je rekao: „Majko, tvoje se dijete ne razlikuje od Boga. Oboje su jedno te isto“. U tome je nužno isčitati najgnusniju podvalu Sai Babe.


Za tog „utjelovljenog boga“ Sai Babu, te tri iskrivljene predaje Sveta tri mudraca, znače: onaj koji voli Boga je glasnik Božji, onaj koga Bog voli je Sin Božji, a onaj koji shvaća načelo jednote postaje jedno s Bogom. Upravo je najveća klopka đavla prema prostodušnim Sai Babinim sljedbenicima u percepciji, tko je Sin Božji? Prema tom tumačenju je, koga god Bog voli on će postati Sin Božji. Isusa je Bog silno volio i zbog toga ga kršćani poštuju i slave kao Sina Božjeg. Ovu zastrašujuću podvalu svaki kršćanin mora znati prozreti, jer svi smo mi djeca Božja, ali utjelovljeni Božji Sin, samo je jedan, naš Otkupitelj grijeha. Zato nije čudo što Sai Babini sljedbenici često od svog „boga“ dobivaju na dar medaljicu na čijoj je jednoj strani lik Sathya Sai Babe kao inkarnacije Boga, a na drugoj Isusa Krista kao onoga kojega je Bog najviše volio. Ti talismani i amajlije su prestrašna blasfemija, jer Krist i Sotona ne idu zajedno.


Sablažnjiva je bila Sai Babina izjava u hrvatskom tjedniku Globusu, da „Hrvati ne moraju dolaziti k njemu kada imaju Međugorje“ (otuda i prikaz Međugorja u bogohulnoj emisiji Nade Šurjak). Što je time htio reći taj demonski apostol? Da je on jednak onome u Međugorju, jednak Bogu.


Upravo to bogohulno poistovjećenje tvori vrhunac nagrđivanja i oponašanja Sotone, preko samozvanog boga Sai Babe, u obeščašćivanju najvišeg od svega u istinskom kršćanstvu, a to je Presveta Euharistija. Krist svoje učenike hrani „kruhom života“, a guru Sai Baba vibbhutom (hinduističkim „svetim pepelom“). Na tone tog pepela je Sai Baba uspio materijalizirati, koje njegovi poklonici proždiru ili zajedno s dobivenim kumirima čuvaju kao svetinju. Svakom kršćaninu, kojom je Euharistija osobna identifikacija, je jasno da Sai Babin vibbhuti nije stigao s Neba. Na Nebu pepela nema, ali dobro znamo i gdje postoji!


Osim materijaliziranja „svetog praha“ vibbhutia, zaslijepljeni Sai Babini sljedbenici potvrđuju razna čudesa svoga „boga“. Na ogavnim Sai Babinim obredima, prema tvrdnjama tih očevidaca, mnoge su se tvari spontano manifestirale i materijalizirale po zidovima, namještaju, slikama i oltarima Sai Babe; zlatni kipovi božanstava, „sveta voda“, indijski kolači, ljekovite biljke, amrita (mirisni med sličan nektaru), dragulji, zlatne ogrlice, zlatno prstenje, skupocjeni satovi, obojene vrpce, izgubljeni predmeti, nove novčanice itd.(navodno je najveći materijalizirani predmet bila jedna mangalsutra zlatna ogrlica dugačka 80 cm). Osim toga mnogi su svjedočili o Sai Babinoj levitaciji u zatvorenom i otvorenom prostoru, o trenutnim promjenama boje njegove haljine, o čudesnim iscjeljenjima, o moći kontroliranja vremena, o udvostručenju hrane na stolu, o njegovom pretvaranju u razna božanstva, o njegovom fizičkom isijavanju, o pretvaranju vode u benzin ili razna pića itd. Jedan takav paranormalan podvig opisala je i hrvatska spisateljica, spomenuta Vesna Krmpotić koja u svojoj knjizi Bhagavatar oduševljeno opisuje kako Sai Baba puni čašu tekućinom svoga tijela koju sljedbenici piju zadivljeni slatkoćom vina u njoj. Izostao je odgovor, istina čime u stvari Sai Baba napaja svoje sljedbenike?


Sva ta čudesa „nebeskog avatara“ nužno je promatrati iz dva kuta. Racionalistički umovi će biti skloniji tvrdnji da se radi o mađioničarskim trikovima. Poglavito stoga što je Sathya Sai Baba odlučno odbacivao da se njegovi fenomeni materijalizacije istražuju pod eksperimentalnim uvjetima. Osim toga prozreti su neki njegovi trikovi, primjerice jedan trik sa satom kada je dokazano da je to sat iz jedne švicarske tvornice. Međutim, zašto stvarno ne povjerovati u njegova čudesa? Čudesa može činiti i đavao. Sve što je Mojsije činio prema Starom zavjetu, isto su to oponašali i egipatski vračevi. Stoga, zašto ne vjerovati da se ovdje radilo o prvorazrednom okultistu, kojega najpoznatiji katolički egzorcist don Gabriele Amorth u svojoj knjizi Esorcisti e Psihiatri Sai Babu naziva „prvorođenim sinom Sotone“.

Zato sablažnjiva prostodušnost dijela kršćanskog puka, kojega i u Hrvatskoj ima sve više, koji često dok idu u Crkvu traže neku svoju dopunsku saibabovsku duhovnost, pritom se paralelno pričešćuju Svetom Euharistijom i Saibabinim pepelom. To je svetogrđe! Kršćanski puk mora prozreti tog lažnog proroka i sotoninog apostola. Bog nas nije otkupio srebrom i zlatom koje je stvarao Sai Baba i darivao svojim sljedbenicima, nego Krvlju svojega jedinorođenog Sina. Da je Sai Baba stvarno bio utjelovljenje Boga, ispalo bi da se Bog odjednom predomislio i odbacio svog Sina Isusa Krista kao jedinog Spasitelja svijeta, a prihvatio Sai Babu odjevenog u purpurne mekušne haljine i okićenog dragim kamenjem. Takvog „otkupitelja svijeta“ stvorio je netko drugi, najveći svjetski opsjenar i lažac, Sotona.


Taj indijski guru koji je nedvojbeno došao od Sotone, kao i golema većina raznoraznih vračeva kojima odlaze posrnule duše, nakon moždanog udara i nekoliko teških srčanih udara, zadnjih godina je živio u invalidskim kolicima. Dok je apsolutno ovisio o tuđoj pomoći oko njega je bilo basnoslovno bogatstvo, srebro i zlato, milijuni dolara na bankovnim računima, jer prema mnogim prosudbama, taj socijalni reformator, manje je od desetine svojeg nagomilanog bogatstva trošio na socijalni rad. Sve ono zlato koje je „materijalizirao“ nije ublažilo svjetsko siromaštvo već je završilo na vratovima njegovih bogatih sljedbenika. Ostale su iza njega brojne dokazane financijske malverzacije, spolno iskorištavanje svojih vjernika i druge gadosti. Pred kraj života napustio ga je i Sotona sa svojim moćima (što će mu više?), jer koliko se zna, više nije bio sposoban za nikakvo đavolje čudo (bilokacija, materijalizacija, levitacija, iscjeljenja i sl.) kojima je opčinjavao svoje sljedbenike. Umro je uz neviđenu medijsku pompu. Ostala je samo slava zabludjelih nesretnika koji i dalje u njemu vide utjelovljenog Boga. Nestati će uskoro i toga, i ostati će od tog „sotoninog stvora“ samo ono, kako ga je nazvao Lord of Air u svojoj knjizi: Gospodar zraka.


Korišteni dijelovi iz knjige: Masoni i okultisti


http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=348

[Alen Peruško]

Koga se mračna elita najviše plaši

http://www.youtube.com/watch?v=ssl-Zepa6QQ