REFERENDUM ZA OBITELJ

[EdgarFranjul]

Mađarski premijer napadnut jer potiče mlade bračne parove, a ne masovnu imigraciju

Objava: 04.06.2014 | 16:10



Mađarski premijer Viktor Orbán napadnut je od strane ljevičarskih medija u Njemačkoj nakon što je izrazio odbojnost prema masovnoj imigraciji kao rješenju za demografski problem.

Naime, u svom govoru na otvorenju WDR Europa foruma u Berlinu Viktor Orbán se suprotstavio suicidalnoj politici masovne imigracije u Europu. Također, dodatni razlog za napad od strane ljevičarskih medija je taj što je u svojim ranijim izjavama naveo da će njegova vlada uvesti poreznu politiku koja će ohrabriti mlade, normalne heteroseksualne Mađare da imaju više djece.

Orbán je u svom govoru rekao da “masovna imigracija nije prikladno sredstvo za rješavanje demografskih problema u Europi”.

“Povijest nam je pokazala da će civilizacija koja se ne može biološki održati, nestati”, rekao je Orbán.

Iz tog razloga Mađarska je pokrenula neke mjere ohrabrivanja mladih bračnih parova da imaju više djece. “Napravili smo novi porezni sustav koji podupire obitelji”, rekao je Orbán na Forumu.


Mađarski premijer također je rekao je da je očekivao “masovni otpor” protiv njegove pro-obiteljske, anti-imigracijske politike u Europi.

Tri godine ranije, na govoru pred zakladom Konrad Adenauer u Njemačkoj, Orbán je opisao svoju politiku na sljedeći način:

“Želim biti jasan: europski demografski problem je da društvo stari, a sve manje djece se rađa. Stoga u začetku nećemo moći održati naš trenutni gospodarski učinak. Zatim nećemo više moći plaćati porez. Na kraju nećemo biti ni biološki u stanju održati našu vlastitu zajednicu. To je problem koji je pred našim očima, a već dugo je poznat.

Kako imigracija nije rješenje i mađarska vlada je protiv politike masovne imigracije, mi zagovaramo obiteljsku politiku koja će omogućiti mladim ljudima da preskoče prepreke u osnivanju velikih obitelji, tako ds će mlađe generacije moći održati našu zajednicu.”


Barbara Rosenkranz, poznata politička austrijske domoljubne stranke FPÖ koja sama ima desetero djece, opisala je Orbánove komentare kao “uvjerljive i razumne”.

“Ipak, naši susjedi (Mađari) gotovo su označeni kao ‘država skitnica’ unutar EU. To znači da tkogod se zalaže za budućnost svoje zemlje, mora danas očekivati da ima neprijatelje u EU”, dodala je.

Rosenkranz je navela kako je obiteljska politika austrijske vlade puna opasnosti:

“Nema potpore tradicionalnim obiteljima. Kao uzor se reklamiraju drugi načini života. Pogled na novine i televiziju dovoljni su za shvatiti kako je imidž obitelji ismijan”, rekla je s očitim aludiranjem na Conchitu Wurst, pobjednika/cu Eurosonga poznatijeg pod imenima “Čudovište” ili “Spodoba”.“Usporedbom Orbánovih izjava s trenutnim stanjem u Austriji postaje jasno da ovdje, kod kuće, nije promovirana politika održive obitelji”, zaključila je Rosenkranz.

Autor: Sloboda.hr/Newobserveronline

http://www.sloboda.hr/madarski-premijer ... migraciju/

[EdgarFranjul]

Slovačka je zaštitila brak zakonom, zastupnici osjetili bilo naroda, što kod nas nije bilo slučaj

„Slovačka je zaštitila brak zakonom i u tom smislu zastupnici, predstavnici naroda su u zakon pretočili ono što je očigledno uvjerenje slovačkog naroda, a kod nas to nije bio slučaj. Narod je morao na referendumu inkorporirati ustavnu promjenu jer predstavnici javne vlasti, nisu u zakon htjeli pretočiti ono što većina želi“, komentirao je za narod.hr odvjetnik Krešimir Planinić, zakon kojim je slovački parlament izglasao ustavnu zaštitu braka – zajednice žene i muškarca.

„U Slovačkoj su očigledno zastupnici osjetili bilo naroda i to pretočili u zakon i brak specifično odredili“, kazao je Planinić te dodao da naši zastupnici očigledno nisu zastupali ono što narod želi, a to je pokazao referendum.

„Zakoni bi trebali preslikavati ono što je uvjerenje većine naroda i to se dogodilo u Slovačkoj“, zaključio je Planinić.

Novi prijedlog Obiteljskog zakon ima više poteškoća, s preko 500 članaka je preobilan i nepotreban jer umjesto da se radio novi prijedlog zakona, moglo se usavršiti postojeći, smatra Planinić.

Poteškoća ovog Prijedloga zakona je u tome što se ne proklamira obitelj, kako se u Ustavu nalaže da je pod posebnim nadzorom države te se kao takva i ignorira, kazao je Planinić.

„U prijedlogu Obiteljskog zakona ,članku 28., stoji da brak ne može sklopiti osoba koja je u braku ili u životnom partnerstvu, a životno partnerstvo uopće ne postoji, taj zakon nije izglasan, a to je prejudiciranje stvari i brak se izjednačava s nečim što brak nije“, rekao je Planinić za narod.hr.

„Ovdje se radi o neslaganju zakona i Ustava te reguliranju nečega što uopće ne postoji i neprovedivo je jer nije u skladu s postojećim zakonom“, istaknuo je Planinić.

Poteškoća u ovom prijedlogu zakona je i pokušaj vezan uz dodjelu roditeljske skrbi , tvrdi Planinić.

„Nije sporno to da za djecu mogu skrbiti druge osobe, no ne mogu se roditeljski skrbiti“, istaknuo je.

„Omalovažava se značaj roditeljske skrbi, a briga roditelja koja postoji i u Ustavu, ignorira se i svodi se na postojanje nekakve drugačije roditeljske skrbi“, zaključio je.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/slovacka-je-za ... lo-slucaj/

[EdgarFranjul]

MANIPULACIJE S NAJVIŠE RAZINE: Razotkrivanje LGBT pokreta

Monday, 2 June 2014 9:22


Obama proglasio lipanj mjesecom ponosa homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca i transseksualaca


Izvoz ljudskih prava: Predsjednički proglas objavljen je u petak na stranicama Bijele kuće kaže, “naša predanost promicanju jednakosti LGBT zajednice prostire se daleko izvan naših granica.”
Obama je donio proglas koji ovdje doslovce prenosimo s predsjedničkih stranica:

“Kako se napredak širi od države do države, kako sudovi donose pravedne presude, i kako se sve više naših sunarodnjaka Amerikanaca tretira s uvažavanjem i poštovanjem — naša nacija postaje ne samo sve sklonija prihvaćanju, već je u njoj i sve više jednakosti. Za vrijeme Mjeseca ponosa lezbijki, gayeva, biseksualnih i transrodnih (LGBT) osoba, mi slavimo pobjede koje su dokazale slobodu i pravednost, i posvećujemo se dovršetku preostalog posla.

Prošle godine, oni koji podupiru jednakost slavili su odluku vrhovnog suda da sruši ključno poglavlje Zakona o obrani braka, odluku koja je, napokon, omogućila obiteljima u kojima se ljudi vole i posvećeni su jedni drugima, poštovanje i zakonsku zaštitu koju zaslužuju. U skladu s tom odlukom, moja administracija će proširiti obiteljske i bračne povlastice — od onih imigrantskih do onih za obitelji vojnika — do onih za legalno vjenčane istospolne parove.

Moja administracija ponosno stoji uz one koji se bore za LGBT prava. Ovdje kod kuće, ojačali smo zakone protiv nasilja prema LGBT Americancima, poduzeli akcije da spriječimo iživljavanje i nasilje nad njima, i zabranili diskriminaciju u bolnicama i ustanovama. Unatoč tom napretku, LGBT zaposlenici u mnogim državama mogu biti otpušteni samo zbog svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta; ponavljam poziv Kongresu da ispravi tu nepravdu donošenjem zakona o nediskriminaciji pri zapošljavanju. A u godinama pred nama, pobrinut ćemo se za zdravstvene nejednakosti unutar LGBT zajednice primjenom “Affordable Care” zakona i nacionalne HIV/AIDS strategije – koja je usredotočena na unaprijeđenje njege i sprejčavanje prijenosa HIV-virusa unutar ugroženih zajednica.

Naša predanost promicanju jednakosti LGBT zajednice prostire se daleko izvan naših granica. U mnogim dijelovima planete, LGBT ljudi suočavaju se s osudom, uhićenima, ili čak pogubljenjima od strane državnih vlasti. To je neprihvatljivo. Sjedinjene države pozivaju sve nacije da nam se pridruže u obrani univerzalnih ljudskih prava za našu LGBT braću i sestre.

Ovaj mjesesec, obilježavajući 45 godina otkad su se u Stonewall Inn-u (mjesto rođenja LGBT pokreta, op. M.H.) pobunili protiv nepravedne politike i pobudili novi pokret, odajmo počast svakom hrabrom lideru koji je ustao i “izašao”, kao i saveznicima koji su ih pratili na tom putu. Slijedeći njihov primjer, neka svaki od nas govori o toleranciji, pravdi, i dignitetu — jer ako se srca i razum mijenjaju, mijenjat će se i zakoni.

Stoga sad ja, BARACK OBAMA, Predsjednik Sjedinjenih Država Amerike, temeljem ovlasti koje mi daje Ustav i zakoni Sjedinjenih država, proglašavam lipanj 2014. mjesecom ponosa lezbijki, gayeva, biseksualnih i transrodnih osoba. Pozivam narod Sjedinjenih država da odbaci predrasude gdje god ih ima, i da slavi različitost.
U znak prihvaćanja toga, stavljam ruku ovog tridesetog dana svibnja, ljeta gospodnjega 2014., i u dvjesto trideset i osmoj godini neovisnosti Sjedinjenih država.”



Na stranu što u velikom finalu pozivanje na Gospodina (in the year of our Lord two thousand fourteen, stoji u originalu) djeluje malo u neskladu s gore rečenim, ovdje moramo postaviti neka pitanja. Naime, ovdje se radi o – politizaciji nečeg što je, u osnovi, svačija privatna stvar.

Dok stvarno nitko razuman neće imati ništa protiv da se osobe koje se upuštaju u homoseksualne odnose ne diskriminira pri zapošljavanju, kamoli da ih se na bilo koji način maltretira ili izruguje, dotle je nametanje kulturnog imperijalizma kroz promociju istospolnih brakova posve druga stvar. I sam Obama se još pred samo nekoliko godina, prije nego je izabran, protivio nazivu “brak” za građanski ugovor između osoba istog spola. U međuvremenu je, kao i svaki pravi političar – populist, “prilagodio” vlastite stavove onom što se na tržištu moralno-političke podobnosti i pravovjernosti bolje prodaje.

Naime, iz Obaminog obraćanja ispada nekako da ljudi moraju biti “legalno vjenčani” da bi zaslužili “poštovanje i zakonsku zaštitu”, odnosno da oni nevjenčani ne zaslužuju jednako poštovanje i zakonsku zaštitu. Kako god to zvučalo ironično: ideja istospolnog braka je derivat puritanskog svjetonazora, u kom brak i obitelj zauzimaju centralno mjesto, što uostalom može primijetiti svatko tko prati američku popularnu kulturu i tko je upućen u američki način života. Postoje i gay aktivisti – poput Thorstada – koji apsolutno odbijaju takvu politiku koja gay subkulturu želi uklopiti u postojeće društvene i političke strukture: “Gay asimilacionisti žele postati dio postojećeg, nepravednog kapitalističkog društva, a ne žele ga fundamentalno promijeniti”, kaže bivši lider Gay alliancea iz sedamdestih, jedan od pionira pokreta na koje se poziva Obama i kojima želi odati počast.
“Asimilacionističke grupe u gay zajednici, u svojevrsnom povratku u devetnaesto stoljeće, tvrde da je homoseksualnost urođena, genetski determinirana (“mi ne možemo ništa promijeniti u vezi toga što smo homoseksualni, takvi smo rođeni, pa molimo vas nemojte nas diskriminirati” – odjek je argumentacije devetnaestog stoljeća koja praktički igra na sažaljenje i ni na koji način ne postavlja izazov postojećoj represiji spram istospolne ljubavi ugrađenoj u američko društvo”, kaže David Thorstad, jedan od najživopisnijih gay aktivista ikad, trockist i deklarirani pedofil). Teško je ne složiti se s njim oko toga: naime sama teza o “urođenosti” homoseksualnosti, bila ona točna ili ne uvijek, u osnovi je besmislena jer ono što je bitno je sloboda vašeg izbora – a ona se forsiranjem “kongenitalnosti” homoseksualnost ničim ne promovira, naprotiv. Slobodu izbora sam, osobno, uvijek spreman podržati – kao svačiju privantu stvar, filozofiju “to je Bogom dano” ne, jer to otvara ogroman prostor za političke pritiske i politikantsko manipuliranje seksualnošću, te stavljanje ljudske seksualnosti u politički fokus – gdje joj jednostavno nije mjesto. Amerika bi trebala promovirati ono na čemu je i nastala – slobodu izbora.

No, onda se ne bi mogla “izvoziti ljudska prava”: različite kulture i civilizacije različito gledaju na pitanje istospolnih odnosa. Shvaćanje iste kao temeljnog ljudskog prava izravno proizlazi iz protestantske, kalvinističke etike i američkog puritanskog kulturnog naslijeđa. S te strane, promoviranje LGBT prava na način kako su ona shvaćena i doživljena u američkom sustavu vrijednosti i njihovo prenošenje u druge kulture nije dobra niti pametna politika, kamoli moralna. To je jednostavo vid civilizacijskog i kulturnog imperijalizma, da ne govorimo da se pod firmom “izvoza ljudskih prava” može izvoziti i američka dominacija kao što se nekad pod firmom “izvoza demokracije” – protiv koje također nitko normalan osim par starih komunista nema ništa – izvozilo koješta što s demokracijom veze blage nema, ali ima s američkim geopolitičkim interesima.

Usto, tu je i problem licemjerja: dok Amerika nameće sankcije Rusiji zbog zabrane pridea i zabrane propagiranja homoseksualnosti maloljetnicima, dotle uredno za prvog saveznika na bliskom istoku drži Saudijsku Arabiju i razne naftne džamahirije u kojima homoseksualce vješaju o kranove auto-dizalica, bez da ikad dignu glas protiv takve neljudske prakse. Upravo tu se vidi kako se “ljudska prava” mogu i ne moraju instrumentalizirati za pritisak na neku državu, već prema potrebi i prilikama, kao što se nekoć davno instrumentalizirale religije. S treće strane, na zemlje EU se vrši snažan pritisak da prihvate istospolne brakove, iako je sakrament braka u katoličkim kulturama mediteranske Europe posve druge prirode od one braka kao životnog ugovora dvoje partnera u Americi.

I na kraju, sporno je i Obamino pozivanje na Stonewall Inn i homoseksualce koji su se tamo potukli s policijom, što se smatra početkom LGBT pokreta: slavljenje istih kao američkih heroja borbe za slobodu u rangu Davy Crocketa i Pattona je u najmanju ruku pretjerivanje, pa i teški povijesni revizionizam. Tamo se naime nitko nije borio ni za kakve uzvišene ideale – radilo se o tučnjavi pijane, agresivne i dobrim dijelom drogirane klijentele krajnje opskurnog njujorškog noćnog kluba s policijom koja je izvela raciju – ne zato jer je bar bio gay, nego jer je točio alkohol bez dozvole. Taj događaj je u novokomponiranoj američkoj mitologiji postao mitsko mjesto borbe za slobodu i ravnopravnost, posve neopravdano.

Godine 1966., tri člana Mafije investirala su novac u bar Stonewall Inn, i pretvorila taj bivši noćni klub u gay bar. Jednom tjedno policija je dolazila po omotnice s mitom kako bi žmirila na činjenicu da Stonewall Inn nema dozvolu za točenje alkohola: radilo se o tipičnoj ilegalnoj rupčagi. Nije imao čak ni tekuću vodu za šankom; prljave čaše bi se umočile u vjedro i odmah ponovo koristile, što ne bi prošlo niti jednu sanitarnu. Nije bilo požarnih izlaza, a toaleti su konstantno bili van funkcije. Iako bar nije korišten za prostituciju, prodaja droge i druge “transakcije” bile su redovni dio poslovanja. Bio je to jedini gay bar u New Yorku u kom je bilo dozvoljeno plesanje; otkad je otvoren kao gay klub, ples je bio glavni izvor prihoda. Policijske racije su bile česte, u pravilu jednom mjesečno. Obično bi policija dojavila na vrijeme kad će biti racija, i racije su bile dovoljno rano navečer da bar može nastaviti s redovnim poslom.

A tada se desila pobuna. Pobuna u Stonewallu je zapravo serija nasilnih demonstracija homoseksualaca protiv policijskih racija koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. Oko 1.20 ujutro tog dana, osam policajaca, nekih u uniformi a nekih u civilu, ušlo je u Stonewall Inn i reklo da “zauzimaju mjesto.” No, stvari nisu išle po planu. Patrolna kola koja su trebala prevesti uhićene vlasnike bara i ilegalni alkohol su kasnila na mjesto događaja, i gomila je rasla pred barom i u njemu. Kako je noć išla prema kraju, nakupile su se stotine prosvjednika protiv zatvaranja bara. Novinar David Carter zabilježio je kako su se policajci toliko uplašili gomile da se nisu usudili izaći iz bara.

Iskra koja je zapalila požar je naguravanje s policijom do kog je došlo kad je policija pokušala ženu u lisicama nekoliko puta izvesti iz bara do policijske marice. Ona im se nekoliko puta otela i pobjegla, psujući i galameći na policiju, što je trajalo desetak minuta. Svjedoci se sjećaju da je ta heriona budućeg LGBT pokreta, čiji identitet ostaje nepoznat do današnjeg dana, poticala gomilu na tuču s policijom i vikala, “Zašto vi dečki nešto ne uradite?” Kad ju je jedan policajac uspio ubaciti u maricu, gomila je poludjela: “Bio je to trenutak kad je eksplodiralo nasilje. Policija je pokušala primiriti gomilu, i srušila par ljudi, što je okupljene još više razbjesnilo. Pobuna se proširila do točke da je morala biti pozvana specijalna policijska jedinica za suzbijanje nemira, TPF, koja je morala doći da bi oslobodila policajce koji su se u strahu za život zabarikadirali u Stonewall innu. Specijalci su do 4 ujutro nekako uspjeli počistiti ulicu.


Nakon tog događaja, nasilje i agresija su se počeli širiti Greenwich Villageom, četvrti New Yorka, što je potrajalo danima. Pobuna se pretvorila u neprijateljstvo policije i građana u cijelom Villageu, različite prirode od otvorenog nasilja. Ljudi koji nisu imali veze s inicijalnim događajem u Stonewall Innu su također postali dio tog sukoba. “Policijsko nasilje nad građanima” je potaknula emocije, organizirali su se sastanci, dogovarale akcije duž cijelog villagea. Danas se to smatra rođenjem modernog LGBT pokreta, odnosno pokreta za prava homoseksualaca. Međutim, tada se zapravo nije radilo o homoseksualcima niti njihovim pravima – naime, nikog nije bilo briga, pa ni policiju, što su ti ljudi homoseksualci. Ista stvar se mogla desiti u bilo kojem ilegalnom baru.

Međutim, u kasnijem razvoju događaja je u prvi plan isplivalo da su akteri događaja bili homoseksualci, te je događaj protumačen kao njihov otpor represiji koju policija provodi nad njima, i poslužio je kao simbolični “poziv na akciju” mnogim ljudima – iako sam događaj od kog je sve poteklo izvorno s gay pravima i homoseksualnošću nikakve veze nije imao, zapravo nije imao veze ni sa kakvim pravima bilo koga ili čega. Tek s otvorenim neprijateljstvom građana te četvrti s policijom. Nešto kao danas u Comptonu…
Taj događaj danas slavimo u cijelom svijetu, i tim povodom je Obama proglasio lipanj svjetskim mjesecom ponosa homoseksualaca, a njegove aktere proglasio američkim izvornim herojima kojima svi trebaju odati počast kao borcima za jednakost, prihvaćanje, i ljudska prava. Politikanstvo? Da, najgore vrste. No, u povijesti su mnogi događaji, uključujući francusku revoluciju, u svijesti masa s vremenom poprimili posve drukčije značenje od izvornih namjera onih koji su revolucije dizali…

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

http://hu-benedikt.hr/?p=18654

[EdgarFranjul]

Svjetski gay lobi ‘lomi’ Hrvatsku

Saturday, 7 June 2014 7:51


… ALI BI SE I SAMI MOGLI SLOMITI – Propagandisti EPH-a u službi novog zapadnog sustava koji nameće rodnu ideologiju kao novu religiju, a homoseksualce kao izabrane nadljude, stalno nam trube kako je Hrvatska zatucana i kako zakida jadne homoseksualce. I kako bi se trebala ugledati na “napredne” zapadne države i dati im sva prava, koja postoje u tim državama.

Tako su propagandisti EPH-a često kukali što Hrvatska po tom pitanju nije u društvu zapadnih zemalja, već je bliža državama, kao Poljska, Latvija i druge “zatucane” istočne države. Međutim, ta kuknjava je samo dimna zavjesa, jer za to vrijeme, hrvatska vlast, iz svog dubokog antihrvatskog uvjerenja, je najvjerniji i najpouzdaniji izvršitelj naređenja gay i dženderskog lobija sa Zapada i bespogovorno im izvršava svaku želju. Tako je lani Pusićka Hrvatsku ugurala u Globalni fond za jednakost-GEF, lobi organizaciju za LGBT pokret, koju je osnovala Obamina vlada i koja se financira od novca poreznih obveznika država članica. Plus od novca nekoliko velikih američkih koncerna. Članice GEF-a su desetak zapadnih država, plus Hrvatska, kao jedina država članica iz cijele istočne i južne Europe. A preko Štulhofera i mreže hrvatskih kinseyevaca, Hrvatska je, postala središte za jugoistočnu Europu, ne samo LGBT lobija, već i pedofilnog lobija.

Da je LGBT lobi i te kako zadovoljan sa Hrvatskom pokazuje grafička karta Međunarodnog udruženja lezbi i gayeva, ILGA-e, na kojoj su oni prikazali, po njihovom mišljenju, stupanj ravnopravnosti i prava LGBT osoba u svakoj europskoj državi. Ne zaboravimo, ILGA je lani, baš uoči referenduma o zaštiti braka, održala svoj kongres u Zagrebu, iza zatvorenih vrata. Na kojemu su bili nazočni Josipović, Pusićka i specijalna izaslanica Obamine vlade.

Na priloženoj karti ILGA-e, najprije bode u oči, službeni logo Europske unije u kutu. EU službeno podržava i sufinancira ILGA-u. Svakoga onoga tko je malo upućeniji u situaciju, to ne čudi, jer je promidžba dženderizma i gayizma, tako reći neslužbena službena politika EU. Gospoda iz Bruxellesa tvrde da su pitanja svjetonazora, nacionalna stvar svake pojedinačne države članice i da se EU ne miješa u to, međutim istovremeno EU kurvanjski podržava, promiče i sufinancira LGBT udruge, i aktivnosti LGBT lobija posvuda, po cijeloj Europi. I u onim državama koje još nisu članice EU, kao u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. A dovoljno je pogledati portale hrvatskih NGO-ova, koji promiču dženderizam, feminizam i slično. Kao CESI, Babe, Ženska soba, itd. Službeni logo EU, ispod kojega piše da EU podržava taj i taj NGO i taj i taj projekt, nalazi se posvuda na tim portalima.

Dakle, ILGA je na ovoj karti ocjenila svaku državu u Europi (i one koje nisu članice EU) i stupanj ravnopravnosti LGBT osoba. Hrvatska je na visokom 11. mjestu, i ako uzmemo u obzir sve europske države, njih 48, dakle Hrvatska je u prvoj četvrtini svih država i tako spada među države koje najviše promiču gayizam. ILGA je dala Hrvatskoj 56%, čak više nego liberalnoj Austriji koju je ocjenila sa 52%. A iza Hrvatske je također liberalna Finska sa 45% , i daleko iza nas Slovenija sa samo 35%. ILGA je očito jako zadovoljna hrvatskim vlastima. Iako Hrvatska nema gay brak, ali kukuriku vlast priprema njegovo uvođenje unatoč referendumu, samo po drugim imenom i hrvatska vlada je, kako sam rekao, lijepo ugurala Hrvatsku u GEF, i tako hrvatski poreski obveznici sufinanciraju stražnjičare i njihove porno parade i druge aktivnosti. Vjerojatno je zbog toga Hrvatska dobila visokih 56%, kao i zbog dobre umreženosti Štulhofera i njegovih pajdaša u Hrvatskoj.


Kako se može vidjeti na portalu džendersko-feminstičkog NGO-a, CESI, Hrvatska je zapravo još 2003. uvela registrirano partnerstvo za homoseksualne osobe, koje žive zajedno. Sa tim registriranim partnerstvom je jedan homoseksualni par koji živi zajedno stavljen u isti položaj kao i jedan heteroseksualni par, koji živi nevjenčano zajedno. To je bilo to. To je registrirano partnerstvo. I ništa više. Kao što su jedan muškarac i jedna žena, koji žive nevjenčani, registrirani u općinskim i drugim dokumentima, da su životni partneri, tako su i dva gaya ili dvije lezbe, koje žive zajedno, bili registrirani da su životni partneri. Cijela kampanja prošle godine za uvođenje registriranog partnerstva i novih prava za LGBT osobe, bila je dakle samo dimna zavjesa, da se pokuša progurati gay brak, samo pod drugim imenom. Onaj fićfirić, Arsen Bauk, to je zapravo već i odao, kada je rekao, da će novim zakonom o registriranom partnerstvu gayevi sklapati partnerstvo pred matičarem. Za usporedbu; je li itko vidio da jedan muškarac i jedna žena, koji žive nevjenčano, pred matičarem polažu zakletvu za svoje registrirano partnerstvo? Naravno da ne, jer je to apsurdno. Matičar je nadležan samo za vjenčanje, i ako bi jedan muškarac i jedna žena koji žive zajedno, polagali zakletvu pred matičarem i davali jedan drugom prsten, to bi značilo onda vjenčanje i uspostavu braka. To je svakomu jasno. No vratimo se karti ILGA-e.

Na prvom mjestu je po ocjeni ILGA-e, Velika Britanija sa 82%, onda dolaze skandinavske države, Nizozemska, Belgija, te visoko plasirane Španjolska i Portugal. U kojima su lijeve ateističke vlade također puno učinile za LGBT lobi i uvele gay brakove.

Bode u oči da niti jedna država nije dobila 100%. Niti liberalne skandinavske države i Nizozemska. Dakle ILGA nije potpuno zadovoljna ni s jednom državom. Iako su V. Britanija, skandinavske države, Nizozemska i druge dale sva moguća povlastice LGBT lobiju, sve što su tražili. Gay brakove, pravo na usvajanje djece homoseksualnim parovima, čak i poligamske životne zajednice su moguće. Takvih slučajeva već ima u skandinavskim državama i Nizozemskoj, da recimo, u zajednici partnerstva žive zajedno dva gaya, plus jedna žena, koja im je umjetnom oplodnjom rodila dijete. Postavlja se pitanje, što treba još učiniti jedna država, da bi ILGA bila potpuno zadovoljna i da ta država dobije 100%? Ako se malo prisjetimo prošlosti, u jeku seksualne revolucije i kasnije, cijelih osamdesetih godina, sve do ranih devedesetih, u više liberalnih zapadnih država, kao Nizozemskoj, Njemačkoj, V. Britaniji, gay pedofili (pederasti) bili su slobodno uključeni u LGBT udruge.

Znamo da je Štulohoferov prijatelj Theo Sandfort, deklarirani pedofil-pederast, osamdesetih godina u Nizozemskoj slobodno pisao pedofilne knjige, kao onu ” Muškarci u odnosima sa dječacima”, kada je posjetio svoje pedofilne pajdaše, koji su u svojim stanovima držali maloljetne dječake i pisao o tomu. Ta knjiga, kao i pedofilni časopis Paidika, u kojem su Sandfort i Geert Hekma, koji je lani na poziv hrvatskog Queera gostovao u Hrvatskoj, bili urednici, nisu se potajno tiskali, već su sasvim slobodno izlazili u Nizozemskoj kasnih osamdesetih godina. A u Njemačkoj se poznati zastupnik Zelenih i gay aktivist Volker Beck, koji još uvijek sjedi u njemačkom parlamentu, 1988., u knjizi “Pedoseksualni kompleks”, slobodno zalagao za legalizaciju pedofilije, posebno pederastije.

Udruženje pedofila-pederasta NAMBLA (Sjevernoameričko udruženje muškaraca koji vole dječake), u kojem je Theo Sandfort i danas član, je do 1993. bilo dio ILGA-e. ILGA se odrekla NAMBLA-e, ali ne dragovoljno, već pod pritiskom da bi mogla dobiti status NGO-a pri Ujedinjenim nacijama. Na portalu glavne njemače gay udruge, LSVD, kako je lani pisalo u jednom članku u Spiegelu, i dan danas se hvale seksualni odnosi maloljetnih dječaka sa odraslim muškarcima, kao važno iskustvo i doživljaj. Namjera je prikrivena, ali jasna. LGBT lobi se bori za povratak slova P u njihovu kraticu. Tek kada pedofilija odnosno pederastija bude barem djelomično legalizirana, tek onda će ILGA biti 100% zadovoljna nekom državom i njenim zakonima. LGBT lobi na tomu godinama radi iza kulisa. NAMBLA je isključena iz ILGA-e, ali nije zabranjena. Ona djeluje legalno i danas, a gay aktivisti ILGA-e potajno i dalje održavaju kontakte sa aktivistima NAMBLA-e.

F. Kadić/croative.net

http://hu-benedikt.hr/?p=19034

[EdgarFranjul]

Agencija EU za temeljna prava izmišlja žrtve “diskriminacije “LGBT osoba

08.06.2014 14:45

Za nekoliko će mjeseci Agencija EU-a za temeljna prava (FRA) objaviti uznemirujuće izvješće, kojim se potvrđuje da je rasprostranjena diskriminacija homoseksualaca i lezbijki jedan od najvećih problema društva u Europskoj uniji, te da je potrebno provođenje radikalnih zakonodavnih mjera. Budući da „činjenice“ nedostaju, trebalo ih je izmisliti i to tako da se provede „Europska LGBT anketa“ koju provodi Gallup, institut za istraživanje tržišta, u suradnji s kontroverznom LGBT interesnom grupom „ILGA- Europe“. EU će za provođenje ove ankete potrošiti 370.000 eura poreznih obveznika! Koji su kriteriji za provođenje ove ankete? Vrlo upitni i beznadno neznanstveni. Podaci prikupljeni iz službenih izvora (npr. iz policijskih ili sudskih slučajeva) ukazuju na to da su slučajevi diskriminacije na temelju seksualne orijentacije vrlo rijetki, a većina tužbi se odbacuje radi neutemeljenosti.


MANJKAVA I PRISTRANA METODOLOGIJA

European Dignity Watch: Agencija EU za temeljna prava izmišlja žrtve “diskriminacije “LGBT osoba

Nedavno izvješće Agencije Europske unije za temeljna prava (Fundamental Rights Agency- FRA) o diskriminaciji lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca i transvestita u Europi izazvalo je brojne prigovore zbog manjkave i pristrane metodologije istraživanja. Sama agencija na svojim stranicama navodi “rezultati ne mogu biti reprezentativni za sve LGBT osobe u EU”. Što se dogodilo?

Agencija Europske unije za temeljna prava odlučila je potrošiti 370.000 eura poreznih obveznika na novu LGBT anketu o „diskriminaciji LGBT osoba“ u Europi. S obzirom na način na koji je anketa osmišljena, rezultat je unaprijed određen: Gotovo svaka LGBT osoba suočava se s „diskriminacijom“. Tvrdnje su predvidive: potrebno je mijenjati zakone, dati povlastice, a drugačije mišljenje tretirati kao „govor mržnje“. Sada treba izmisliti „činjenice“. Agencija EU-a za temeljna prava i europska oblast Međunarodne lezbijske i gay udruge (ILGA) primile su se posla.

Za nekoliko će mjeseci Agencija EU-a za temeljna prava (FRA) objaviti uznemirujuće izvješće, kojim se potvrđuje da je rasprostranjena diskriminacija homoseksualaca i lezbijki jedan od najvećih problema društva u Europskoj uniji, te da je potrebno provođenje radikalnih zakonodavnih mjera. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je već u tijeku izrada nacrta izvješća. Međutim, za sada još uvijek nedostaju „činjenice“ na kojima će se izvješće temeljiti. Njih tek treba izmisliti.

S tim ciljem, Agencija je naručila „ Europsku LGBT anketu“ koju provodi Gallup, institut za istraživanje tržišta, u suradnji s kontroverznom LGBT interesnom grupom „ILGA- Europe“.

Navedena je grupa kontroverzna jer za sebe tvrdi da je neovisna „nevladina organizacija“, a zapravo oko 70% svojih sredstava dobiva od Europske komisije, te dodatna sredstva od nizozemske vlade.

Ostala sredstva dolaze od tri imućna pojedinca (Georgea Sorosa, Sigrida Rausinga i jednog anonimnog donatora).“Europska LGBT anketa“ još je jedan od izgovora za slijevanje novca poreznih obveznika u džepove ILGA-e: prema planiranju proračuna te organizacije za 2012. godinu, „europska oblast ILGA-e u suradnji s institutom Gallup dobila je na natječaju Agencije EU-a za temeljna prava svotu od 370 000 eura za provođenje ankete o diskriminaciji i viktimizaciji LGBT osoba u Europskoj uniji.“

Dovoljan je kratak pogled kako bi postalo jasno da svrha ove ankete nije saznavanje stvarnih činjenica o pravoj diskriminaciji LGBT osoba, već stvaranje lažnog dojma da se unaprijed izmišljeno izvješće Agencije i njezin politički plan i program „ temelje na ozbiljnom društvenom istraživanju“. Špekulira se da će uznemirujuće „činjenice i brojke“ koje će Agencija objaviti u svom izvješću ostaviti jak dojam na javnost, a da nitko neće pitati kako su došli do tih podataka.

Razmislimo samo o sljedećem:

1. Samo LGBT osobe smiju odgovoriti na upitnik:

U ozbiljnoj bi anketi istraživači dali sve od sebe kako bi se pobrinuli da su sudionici ankete uistinu reprezentativni uzorak opće populacije (što se tiče dobi, spola, društvenog statusa, obrazovanja, vjere itd.), s ciljem da se stekne opći dojam o problemu u društvu. To ih ne bi spriječilo u daljnjoj analizi odgovora određenog segmenta društva (npr. LGBT osoba) i usporedbi tih odgovora s odgovorima preostalog dijela populacije. Takva bi usporedba pružila uvid u to kako određena skupina doživljava samu sebe u odnosu na način na koji je doživljava ostatak društva.

Međutim, u slučaju „Europske LGBT ankete“, mišljenja i iskustva većeg dijela stanovništva, koji se ne ubraja u LGBT populaciju, ne uzimaju se u obzir. Ostalima sudjelovanje u anketi jednostavno nije dopušteno. Svakome tko se izjasni da nije LGBT pojavi se poruka:

“Hvala Vam što želite sudjelovati u anketi. Međutim, niste dio ciljanje skupine ove ankete, stoga nećete moći popuniti ostatak upitnika. Puno Vam hvala na Vašem zanimanju za Europsku LGBT anketu!”

Prema tome, od samoga početka svrha ankete nije doznati više o stajalištima i iskustvima društva općenito, već samo LGBT osoba. Štoviše, čini se da su mišljenja LGBT osoba jedan i jedini izvor istine. S obzirom na to, hoće li itko biti iznenađen kada rezultati ove ankete pokažu da je „diskriminacija LGBT osoba široko rasprostranjena“? Svi znaju da LGBT osobe uglavnom vide sebe kao žrtve diskriminacije, i teško je shvatiti zašto 370 000 eura mora biti potrošeno na anketu Gallupa da bi se došlo do tog revolucionarnog „otkrića“.

Bilo bi mnogo zanimljivije saznati misli li i ostatak društva da su LGBT osobe žrtve diskriminacije, ili možda smatra da su LGBT osobe iznimno nasrtljiva interesna grupa u potrazi za povlasticama koje je teško opravdati. Međutim, kako se čini, FRA i ILGA ne misle da bi ti rezultati bili korisni.

2. Samo vrlo motivirane LGBT žrtve sudjelovat će u anketi:

Anketa ne samo da isključuje sve one koji ne pripadaju LGBT zajednici, već zapravo isključuje sve LGBT osobe koje same sebe ne smatraju žrtvama diskriminacije.

Anketa sadrži oko 50 pitanja. Čak i ako ispitanik odgovori na sva pitanja vrlo brzo i bez razmišljanja, trebat će mu najmanje pola sata da popuni upitnik. Međutim, teško je zamisliti da bi bilo koja LGBT osoba potrošila pola sata ili više na popunjavanje upitnika samo kako bi se izjasnila Agenciji EU-a za temeljna prava da on/ona ne misli da je žrtva diskriminacije. Drugim riječima, u anketi će vjerojatno sudjelovati samo osobe koje imaju veliku motivaciju za prenošenje poruke da se osjećaju diskriminirano.

Zbog toga je lako predvidjeti da će nas, na temelju ove ankete, FRA uskoro obavijestiti da je „99,9% LGBT osoba izjavilo da se smatra žrtvama diskriminacije“. S obzirom na način na koji je anketa osmišljena, bilo koji drugi ishod bio bi istinski iznenađujući.

3. Sudjelovanje u anketi je anonimno i ne temelji se na dokazivim činjenicama:

Sudjelovanje u anketi je anonimno i ne postoji ništa što bi spriječilo jednu te istu osobu da popuni upitnik dvadeset ili više puta. Uz to, kada ispitanici trebaju navesti svoja iskustva „diskriminiranosti“, ne trebaju ih potvrditi dokazivim činjenicama. To znači da bi, u najgorem slučaju, mala skupina aktivista mogla iskoristiti anketu za prijavljivanje ogromnog broja potpuno izmišljenih slučajeva „diskriminacije“. Čak i u najboljem slučaju ova bi nas anketa informirala o tome kako se sudionici osjećaju i što misle, a ne o pravoj diskriminaciji.

To se značajno razlikuje od pristupa ostalih istraživača, temeljenog na činjenicama. Na primjer, Opservatorij za praćenje diskriminacije i nesnošljivosti prema kršćanima nedavno je objavio godišnje izvješće za 2011. godinu, u kojem detaljno navodi više od 600 slučajeva u kojima su kršćani bili žrtve diskriminacije, zlostavljanja i nasilja. Svi su se ti slučajevi dogodili prošle godine, a za svaki od njih u izvješću je navedeno vrijeme, mjesto te bitne činjenice. Zbog toga su tvrdnje vjerodostojne i dokazive.

Što se tiče diskriminacije navodno usmjerene protiv LGBT osoba, potrebno je naglasiti da je još 2008. FRA objavila podugačko izvješće u kojem osuđuje visoku učestalost diskriminacije homoseksualaca. Međutim, podaci prikupljeni iz službenih izvora (npr. iz policijskih ili sudskih slučajeva) nisu uopće potvrdili tu tvrdnju; štoviše, činilo se da su zločini ili zlostavljanja s jasno „homofobnom“ pozadinom bili poprilično rijetki. Agencija je pokušala objasniti taj nesrazmjer izjavom da „manji broj prijavljenih slučajeva ne znači da je manje diskriminacije“, aludirajući na mogućnost prijavljivanja manjeg broja slučajeva nego što to uistinu jest. Međutim, čak ni to nije uvjerljivo objašnjenje, budući da su nadležna tijela većinu tih rijetkih slučajeva u kojima je podignuta tužba zbog „homofobne diskriminacije“ odbacila kao neutemeljene, što je zapravo dokaz prijavljivanja većeg broja slučajeva nego što to uistinu jest. To je potaknulo jednog komentatora da zajedljivo upita „kakve bi trebale biti statistike da FRA zaključi da ‘homofobija’ trenutno nije jedan od glavnih problema“, te da izjavi da se „ne bi dopustilo da bilo koji podaci ili statistike dovedu do tog (nepoželjnog?)zaključka. Prema načinu na koji se statistike koriste (ovdje) sa sigurnošću se može zaključiti da suvremena zabrinutost oko ‘homofobije’ uopće nije povezana s bilo kojim dokazivim činjenicama i brojkama. Velik dio rasprave o homofobiji rezultat je ideologije koja stvara vlastitu stvarnost“.

Čini se da je „Europska LGBT anketa“ dio tog plana. Ne nudi prikaz stvarne diskriminacije ili zlostavljanja koje proživljavaju pravi ljudi, već izvještava o shvaćanjima i osjećajima ljudi koji, ako doista postoje, ne žele otkriti svoj identitet. To nije dovoljna osnova za opravdanje bilo kojeg političkog odabira.

4. U upitniku se nalaze sugestivna pitanja. Neka od njih su izvan dopuštene granice

I za kraj, ali ne manje važno, pitanja sadržana u upitniku zaslužuju kritiku zbog načina na koji su koncipirana. Pitanja su sugestivna, zbog čega će lako usmjeriti ispitanika na odgovor koji spontano ne bi ponudio:

„Što bi Vam pomoglo da se bolje osjećate kao lezbijka, homoseksualac ili biseksualna osoba u zemlji u kojoj živite?”

Odgovor 1: „Antidiskriminacijska politika za pitanje seksualne orijentacije na radnome mjestu.“

Odgovor 2: „Provođenje mjera u školama kojima bi se promicalo poštivanje lezbijki, homoseksualaca i biseksualnih osoba.“

Odgovor 3: “Otvorena podrška lezbijkama, homoseksualcima i biseksualnim osobama od strane javnih osoba iz svijeta politike, poduzetništva, sporta itd.“

Svaki se odgovor može ocijeniti u rasponu od „Uopće se ne slažem“ do „Slažem se u potpunosti“.

Pitanje nije otvorenog tipa (tj. ne dopušta ispitaniku da ponudi odgovor za koji on misli da bi bio koristan), već ga tjera na suglasnost s „antidiskriminacijskom politikom“ i „provođenjem mjera u školi“. Međutim, nije ponuđeno objašnjenje što ta „politika“ i te „mjere“ obuhvaćaju. Drugim riječima, Agencija za temeljna prava kasnije će moći citirati ovu anketu u potkrepljivanju bilo koje politike ili mjere koju želi predložiti.

Uz to, u nekim se pitanjima otkriva politički plan koji itekako prelazi pravnu nadležnost Europske unije:

„Bolje prihvaćanje razlika u seksualnoj orijentaciji od strane vjerskih vođa.“

Čini se da ovo pitanje ukazuje na to da FRA želi regulirati sadržaj vjerskih doktrina, ili izopćiti sve religije koje ne dijele stavove Agencije o homoseksualnosti. S razlogom se možemo zapitati nije li Agencija, čiji je zadatak štititi temeljna prava, u opasnosti od narušavanja jednog od temeljnih prava (tj. vjerske slobode) koja bi trebala braniti.

I na kraju, neka od predloženih rješenja za olakšavanje situacije u kojoj se nalaze LGBT osobe očito su izvan nadležnosti EU-a i nemaju nikakve veze s „diskriminacijom“:

„Mogućnost sklapanja braka/civilnog partnerstva“

„Mogućnost udomljavanja/posvajanja djece“

„Priznanje istospolnog partnerstva u Europskoj uniji“

Brak i posvajanje djece nisu u nadležnosti EU-a, već država članica. Teško je pronaći opravdanje za činjenicu da EU financira (putem Agencije za temeljna prava) anketu u kojoj se predlaže politika koja je izvan nadležnosti same EU.

Zaključak:

Anketa koju trenutno provode Gallup i ILGA na zahtjev Agencije EU-a za temeljna prava organizirana je prevara bez ikakve vjerodostojnosti. Pristup je ideološki pristran i beznadno neznanstven, a izgleda da je njegova svrha manipulirati javnim mišljenjem, predstavljajući mišljenja male ali glasne interesne grupe kao društvene „činjenice“. Žalosno je što je Agencija za temeljna prava odlučila potrošiti novac poreznih obveznika u vrijednosti od 370.000 eura na takav besmislen projekt, i što nijedan nadzorni organ Agencije nije to spriječio. Novac se mogao iskoristiti u bolje svrhe. Međutim, budući da se anketa ipak provodi, možemo barem ne počiniti još jednu pogrešku i ne shvatiti je ozbiljno.

http://zdravstveniodgoj.com/news/agenci ... lgbt-osoba

[EdgarFranjul]

Kinsey na ulicama Zagreba – brošura o seksualnom razvoju djeteta dr. Buljan Flander

11.06.2014 08:00

Suradnja s Kinsey institutom po svemu sudeći ostavlja duboke tragove. Nedavno je dr. Gordanu Buljan Flander, ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i osnivačicu linije pomoći za djecu i roditelje Hrabri telefon, GI „Ne dirajte djecu“ prozvala zbog suradnje s Kinsey institutom tražeći objašnjenje što osoba koja se dugi niz godina bori protiv pedofilije radi na popisu suradnika instituta koji ima mračnu prošlost zlostavljanja na stotine djece nad kojima su provođeni seksualni eksperimenti.

Ista inicijativa sada javnosti otvara oči o tome da je dr. Goradana Buljan Flander zajedno s pet ženskih suradnica objavila brošuru o „Seksualnom razvoju djeteta“ u kojoj se navode nevjerojatne stvari o dječjoj masturbaciji: „Kapacitet za masturbaciju javlja se između 1. i 3. godine života.“ „U periodu između 15. i 24. mjeseca života povećava se usmjerenost djece na spolne organe. Samozadovoljavanje je intenzivnije, praćeno ponosom i egzibicionizmom. Iako dječaci prije puberteta nemaju sposobnost ejakulacije, čak i u ovoj ranoj dobi mogu doživjeti orgazam uslijed masturbacije.“


GI „Ne dirajte djecu“ postavlja pitanje na koji način su urednici ove brošure došli do toga zaključka te čime mogu potvrditi tu tvrdnju? Možda Kinseyevskim metodama? Ili su se samo poslužili njegovim tablicama? Naravno da neka djeca prilikom istraživanja svog tijela mogu otkriti ugodu i masturbirati, ali dr. Buljan-Flander uporno ne želi navesti koliko rijetko se to događa te u svojoj brošuri predstavlja nekakve faze „seksualnog razvoja djeteta“ koje se događaju kod sve djece ukoliko njihov seksualni razvoj nije narušen! Hoće li uskoro roditelji početi voditi svoju djecu doktoru i postavljati im zabrinuta pitanja zašto im djeca ne masturbiraju i kada misle početi? Hoće li se takvoj djeci davati slikovnice poput onih u Švicarskoj, Njemačkoj i SAD-u da nauče što je masturbacija? Vjerojatno će tim dr. Buljan Flander uskoro objaviti i hrvatsku verziju ovih gadosti.


O tome da bi dječja masturbacija možda bila znak emocionalnog zanemarivanja ili stresa kome je korisno naći uzrok nigdje ni spomena u ovoj brošuri. Dr. Buljan Flander djecu svodi na seksualna bića i čak u navlačenju piše malih beba vidi nekakvo spolno izražavanje i masturbaciju. Stvarno degutantno. Tisak brošure "Seksualni razvoj djeteta" omogućen je financijskom potporom Ministarstva socijalne politike i mladih.



Tekst brošure:


Što je normalan seksualni razvoj?


Ukoliko nije narušen, seksualni razvoj djeteta prati unaprijed određene faze. Možete očekivati sljedeće promjene u razvojnim fazama vašeg djeteta:

0-3 godine

Refleksne erekcije javljaju se već kod fetusa muškog spola, nekoliko mjeseci prije rođenja.

Dječaci ranije otkrivaju spolne organe od djevojčica, a genitalna stimulacija počinje kao istraživanje i određivanje granica djetetovog tijela.

Kapacitet za masturbaciju javlja se između 1. i 3. godine života.

U periodu između 15. i 24. mjeseca života povećava se usmjerenost djece na spolne organe. Samozadovoljavanje je intenzivnije, praćeno ponosom i egzibicionizmom. Iako dječaci prije puberteta nemaju sposobnost ejakulacije, čak i u ovoj ranoj dobi mogu doživjeti orgazam uslijed masturbacije.

Masturbacija je normalan, prirodan način spolnog izražavanja u ovoj dobi. To zasigurno nije znak patologije (kako se prije smatralo).

3-7 godina života

Između 3. i 7. godine kod djece se povećava interes za vlastitu spolnost. Djeca u ovom periodu života uče da je masturbacija nešto što rade kad su sami.

U 3. godini života djeca mogu biti zaokupljena razlikama između dječaka i djevojčica u pozama tijekom mokrenja. Djevojčice mogu pokušati mokriti dok stoje.

U ovoj dobi, djeca su izrazito emocionalna, ona grle i ljube svoje roditelje.

U 3. ili 4. godini djeca počinju uviđati postojanje razlika između dječaka i djevojčica.

U 4. i 5. godini života seksualnost postaje socijalna – počinje uključivati vršnjake. Javlja se igra među djecom različita spola. Dječaci i djevojčice mogu se grliti, držati za ruke, imitirajući odrasle. U ovom periodu života djeca se igraju „doktora“.

U 5. godini kod djece se formira koncept braka. Ona znaju da je osoba suprotnog spola prikladan bračni partner te se često javlja igra „mame“ i „tate“.

Do 6. ili 7. godine djeca postaju sramežljiva, kod njih se javlja potreba za privatnošću te postaju svjesna socijalnih ograničenja seksualnog izražavanja.

http://zdravstveniodgoj.com/news/kinsey ... an-flander

[EdgarFranjul]

Spolna ravnopravnost i rodna jednakost

Rodna ideologija prvo želi uništiti kategoriju spola, a potom naciju i parlamentarnu demokraciju

Pojam rod (gender) razlikuje društveni od biološkog spola. Kriterij određivanja nije objektivno razlikovanje, nego subjektivna odluka. U temeljna ljudska prava trebala bi, po tome, spadati i sloboda biranja vlastitoga spola i vlastite seksualne orijentacije, kao i sloboda odlučivanja želi li on/ona/ono biti muško ili žensko, homoseksualac, biseksualac, transseksualac…

Znanstvenici homoseksualci empirijski dokazali laznost i sarlatanstvo rodne ideologije

Primjećujemo da se u javnosti sve manje čuje riječ spol koju sve više zamjenjuje riječ rod. Došlo je do pomaka: novi nam izraz ulazi u uši, na njega se navikavamo, možda ga već i počinjemo koristiti. Više se ne govori o spolnoj ravnopravnosti nego o rodnoj jednakosti. Je li sadržaj isti? Ne. To je jezična manipulacija koja ima za cilj nametanje jedne nove ideologije koja teži za stvaranjem društva u kojemu ne postoje muškarci i žene nego samo ljudi. Rodna teorija ne priznaje dva biološka spola, nego nudi različite rodove i mnoštvo spolnih odnosno rodnih identiteta: heteroseksualni, homoseksualni, biseksualni, transseksualni, transrodni itd…

Spolna ravnopravnost podrazumijeva komplementarnost, međusobno nadopunjavanje između žena i muškaraca uz poštivanje dostojanstva koje proizlazi iz razlika, dok rodna jednakost podrazumijeva brisanje svih razlika, sve dok u našem mentalnom sklopu svi ne postanu samo ljudi različitih „seksualnih orijentacija“, a u administraciji više ne bude rubrika u koje se upisuje ženski ili muški spol.

Zbunjivanje uz pomoć novoga jezika

Rodna se rasprava zaoštrila 1990. po izlasku knjige Gender Trouble (Rodno zbunjivanje) autorice Judith Butler, profesorice retorike i književnosti u SAD. Ona razmišlja o tome „kako se najbolje može poremetiti spolne kategorije koje podržavaju spolnu hijerarhiju i prisilnu heteroseksualnost“ i kaže da riječima treba dati novo značenje, da treba stvoriti novi jezik zato što naš pristup materiji, pa i anatomskom tijelu, ide preko jezika. Politički cilj treba biti davanje novog značenja jeziku i izrazima, da bi se tako na nov način odredio pristup stvarnosti.


Pojam rod (gender) od UN-ove svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995., razlikuje društveni od biološkog spola. Kriterij određivanja nije objektivno razlikovanje, nego subjektivna odluka. U temeljna ljudska prava trebala bi, po tome, spadati i sloboda biranja vlastitoga spola i vlastite seksualne orijentacije, kao i sloboda odlučivanja želi li on/ona/ono biti muško ili žensko, homoseksualac, biseksualac, transseksualac ili tko zna što.

Zahvaljujući pritisku rodnih teoretičara na međunarodne institucije, rodna je ideologija u velikoj mjeri postala i službenom politikom zapadnih zemalja i Europske unije.

Prema njoj, muškarci i žene navodno se ne rađaju kao muškarci i žene, nego se to od njih „napravi“ zahvaljujući ulogama koje vide u javnosti ili zbog odgoja koji primaju u obitelji i u vrtićima. Zato se djecu od najmanjih nogu treba odgajati na nov način.

U vrtiću Egalia u Stockholmu u Švedskoj djeci se ne dopušta koristiti muške i ženske zamjenice on i ona. „Rodno osviješteni“ pedagozi u švedski su jezik uveli nov izraz, neutralnu zamjenicu hen, kojom se obilježavaju svi likovi iz slikovnica, bili oni dječaci ili djevojčice. Na satu plesa, odgojiteljice i dječacima i djevojčicama oblače suknjice i sugeriraju dječacima da se u haljinicama zapravo osjećaju jako dobro. Takva bi pedagogija djeci trebala pomoći da sama i bez izvanjskog pritiska odluče kojega su spola i kojega su roda?

U bečkom vrtiću Fun&Care-Kindergarten dječaci se moraju igrati s lutkama, lakirati si nokte i isprobavati haljine za princeze. Djevojčice moraju učiti graditi nebodere.
Hamburški Der Spiegel izvještava da se u nekim udrugama u Njemačkoj dječake uporno uvjerava da zapravo uopće nisu dječaci, nego da su samo tako odgojeni. Takvo preodgajanje, koje se doista događa, odvija se u ustanovama za rad s mladima i djecom koje financira Europska unija.

U tekstu Vaterlose, kinderlose Gesellschaft (Društvo bez očeva i djece) Stephan Baier piše o britanskoj inicijativi Pinkstinks (ružičasto smrdi) koja se okomila na ružičaste darove za djevojčice jer su navodno seksistički: „Ružičasto je ‘pasivno’, dakle preprjeka za karijeru. S tipičnim ženskim igračkama, djevojčice se fiksiraju na ciljeve kao što su biti princeza ili medicinska sestra, dok se dječacima (napose kroz ‘snažnu i izazovnu plavu boju’) otvara cijela lepeza velikih karijera: liječnik, policajac, vatrogasac, pirat, vozač na automobilskim utrkama, akcijski heroj. Pod dojmom tih argumenata čak je i Bridget Prentice, britanska državna tajnica u ministarstvu pravosuđa, upozorila neka se djevojčicama ne kupuje previše ružičastih predmeta! Istovremeno se priključila bojkotiranju jednog velikog britanskog proizvođača igračaka. Sljedeći korak bi mogao biti to, da se izdvoje milijuni poreznog novca za edukativne kampanje u vrtićima, školama i staračkim domovima zbog baka i djedova koji unucima kupuju takve darove. Na kraju bi se moglo dogoditi da oni roditelji, koji kod kupovanja darova prave razliku između želja dječaka i djevojčica, budu prisilno zatvoreni u psihijatrijske bolnice. Tko misli da je ovo satira, ne zna što je rodna ideologija“, kaže Baier.
Rodna revolucija u Austriji najviše je napredovala na sveučilištu: u Linzu svi studenti moraju položiti ispit iz Rodnih studija.

Feministice su počele svoju borbu prilagođavajući svoje ponašanje muškom modelu. Sada rade na tome da muškarci postanu ženskasti. Dječake treba odviknuti od tradicionalno muških osobina kao što su potreba za kretanjem, natjecanje, težnja za postizanjem učinka, nezavisnost. Američka filozofkinja Christiana Hoff Sommers, koja samu sebe smatra kritičkom feministicom, kaže: „Kada bi Tom Sawyer i Huckleberry Finn živjeli danas, kod njih bi se dijagnosticirao sindrom deficitarne pozornosti i smirivalo bi ih se Ritalinom“.

Činjenice pobijaju rodnu teoriju

OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak) provodi proučavanja o uspjehu u obrazovanju učenika pri kraju osnovne škole. Rezultat toga proučavanja je izvještaj PISA koji pobija rodnu teoriju i dokazuje ono, što učitelji i roditelji znaju iz svakodnevnog iskustva: na primjer da dječacima teže ide računanje ili da djevojčicama bolje ide čitanje, i tako dalje. Zagovaratelji rodne uravnilovke rezultate ovih istraživanja smatraju skandaloznima.

U najliberalnijim zemljama sjeverne Europe kao što su Švedska ili Norveška, žene radije studiraju sociologiju nego fiziku i radije postaju medicinske sestre nego da postavljaju keramičke pločice, dok u tradicionalnim zemljama kao što je Indija žene češće biraju studij tehničkih znanosti. Taj „rodni paradoks“ nije teško objasniti: U siromašnim zemljama, ekonomski pritisak određuje izbor zanimanja, pa žene koje žele napredovati često biraju lukrativna zanimanja kao što je informatika. U imućnim zemljama kao što je Norveška, žene imaju veće mogućnosti slijediti vlastite želje u izboru zanimanja, pa se umjesto za programiranje strojeva odlučuju biti učiteljica ili liječnica, gdje mogu biti u kontaktu s ljudima.

Pojam gender (rod) dolazi iz seksualne psihologije. Proizlazi iz težnje da se jezično izrazi bolan osjećaj nekih ljudi da su zarobljeni u pogrješnom tijelu. Iz toga se razvila ideja emocionalnog ili metafizičkog spola odnosno roda koji je neovisan o biološkom spolu. Tu je temeljnu ideju preuzeo homoseksualni pokret, a rodnu su teoriju razvile i razradile uglavnom feministice, od kojih su mnoge lezbijke.

Američki liječnik John Money bio je jedan od prvih koji su pokušali znanstveno dokazati da je spol nešto naučeno. U svojim istraživanjima nije ustuknuo ni pred čime: 1967. je dvogodišnjeg dječaka Brucea Riemera podvrgnuo „promjeni spola“. Ubrzo se pokazalo da se stvarnost ne želi podvrgnuti Moneyevoj teoriji: već u ranom djetinjstvu, Brenda (bivši Bruce) je trgala sa sebe žensku odjeću i izbjegavala ženske igračke. Kada je sa 14 godina saznala da je na svijet došla kao dječak, poduzela je sve da bi poništila tu „promjenu spola“. Brenda/Bruce završila je/završio je tragično: U proljeće 2004., izvršila je/izvršio je samoubojstvo… Moneyeve nazore već su odavno pobile prirodne znanosti, napose istraživanje mozga. Moneyeva Gender Identity Clinic (Klinika za rodni identitet) u Johns-Hopkins bolnici u Baltimoreu zatvorena je 1979.

Dekonstrukcija spola, nacije i demokracije


Prijelaz s rodne teorije na nametanje rodne ideologije bio je konspirativan, događao se pod maskom i trajao je godinama. Sada, kada praksa pokazuje pravo lice dženderizma, o ovim se temama sve više raspravlja u javnosti, a građani masovno prosvjeduju na ulicama. Zanimljivo je da promicatelji rodne ideologije poriču čak i samo postojanje rodne teorije, a kada se nađu suočeni s činjenicama, svoje intelektualne protivnike nazivaju fašistoidnim reakcionarima koji se bore protiv imaginarne opasnosti.

Na djelu je dekonstrukcija spola, ali ne samo to. Paralelno se događa dekonstrukcija nacionalnog identiteta i dekonstrukcija parlamentarne demokracije. Na mjesto spola nameće se rod, naciju se dijabolizira i uzvisuje se multikulturalizam, a parlamentarnu demokraciju pokušava se zamijeniti participativnom demokracijom u kojoj međunarodne nevladine udruge i tehnokrati, odnosno „eksperti“ koji izlaze iz tko zna čijih šešira, imaju udjela u vlasti kao jednakopravni partneri država i vlada. Prate ih multinacionalni koncerni, koji iz toga izvlače svoju korist. To je globalan fenomen. To se događa u svim starim članicama EU, počelo je u novim članicama, a pokušava se nametnuti i zemljama u razvoju. Da bi se države i nacije tome mogle oduprijeti, moraju najprije znati što se uopće događa.

Povijesno se klatno stalno njiše… Kulturu slijepe poslušnosti i bespogovornog izvršavanja dužnosti zamijenila je kultura individualne slobode i proizvoljnih novokomponiranih ljudskih prava, no čini se da je klatno došlo do svoje krajnje točke i da se počinje vraćati unatrag. Hoće li doći do ravnoteže u kojoj svatko nalazi svoje pravo mjesto?

Tekst je originalno objavljen u časopisu Glasnik mira. Prenosimo ga uz dopuštenje autorice.

Lidija Paris | Bitno.net

http://www.bitno.net/vjera/rodna-ideolo ... 6BlpZTeNe4

[EdgarFranjul]

Republikanci u Texasu brane pravo na terapiju homoseksualnosti

Autor B. Karlo
Petak, 20 Lipnja 2014 07:08



Članovi Republikanske stranke u američkoj saveznoj državi Texas na svom godišnjem sastanku u gradu Fort Worth uveli su u svoj stranački program i terapije za homoseksualce koji dobrovoljno žele postati heteroseksualci. I naglasili da takve terapije moraju i dalje biti ponuđene onima koji žele promijeniti svoju homoseksualnu orjentaciju i nikakvi prisilni zakoni i uredbe ne mogu i ne smiju ukinuti to pravo.



Ovo odluka teksaških republikanaca je obranbena reakcija na sve veće pritiske moćnog gay lobija, koji po cijeloj SAD želi zabraniti terapeutima i liječnicima da vrše takve terapije, kao i onim homoseksualcima koji se žele podvrći takvim terapijama. U saveznim državama Kaliforniji i New Jerseyu, pod pritiskom gay lobija, već su zabranjenje takve terapije.

Vodeća političarka teksaških republikanaca Cathie Adams kazala je: "Mislim da nitko nije rođen kao homoseksualac. Boja kože ili podrijetlo se ne mogu promijeniti, ali način života, se može promijeniti, a homoseksualnost je samo način života."

Republikanci u Texasu su zbog ove odluke napadnuti od gay udruga, od liberalnih medija bliskih gay lobiju, te od Udruženja američkih psihologa (APA). APA je poznata po tome, što u njoj gay lobi odavno vodi glavnu riječ. Ova organizacija je početkom sedamdesetih godina, prva skinula homoseksualnost sa liste psihičkih poremećaja, a sada pojedinici iz APA žele skinuti i pedofiliju sa te liste.

B. Karlo

http://croative.net/index.php/magazin/i ... ksualnosti

[EdgarFranjul]

Šestogodišnju djevojčicu odgajaju kao dječaka jer vjeruju da je transrodna!

22.06.2014 10:55

Još jedan slučaj djeteta koje tvrdi da je suprotnog spola od onog u kojem je rođeno i čiji roditelji su odlučili da je dijete transrodno. Od sada će svoju prekrasnu djevojčicu odgajati kao dječaka, a s vremenom ju početi kljukati hormonima i unakaziti joj tijelo. Zanimljivo da je i ova djevojčica, kao i dječak koju su dvije lezbijke pretvorile u curicu Tammy, rođena gluha. Autor Marcel Holjevac navodi samo dio od bezbroj nelogičnosti rodne teorije. Npr. „normalnu“ djecu od nedavno (pa tako i u Hrvatskoj jer u sklopu zdravstvenog odgoja još uvijek se djecu zbunjuje s rodnom teorijom i djeca uče da su njihova muškost i ženskost društveni konstrukti) „liječi“ od rodnih stereotipa (npr. ružičasto je ra cure, plavo za dječake, lutkice za curice, a autići za dječake). Zbog čega se onda „transrodnoj“ djeci nameću ti isti stereotipi ako je to loš društveni konstrukt?


Objavljeno: 18. lipanj, 2014.



Autor: Marcel Holjevac

Dirljiv trenutak dogodio se na pseudoreligijskoj manifestaciji poznatoj kao "Harvey Milk diversity breakfast". Tisuću okupljenih LGBTQ fanatika zapljeskalo je, sa suzama u očima kad su Jeff i Hillary Whittington prikazali video o svojoj kćerki za koju su odlučili da je transrodna, pa je odgajaju kao dječaka.

Odrezali su joj kosu, odjevaju je kao dječaka, oslovljavaju je s "on," ne "ona. Ryland Whittington je rođena gluha i kad je, zahvaljujući implantima, mogla govoriti, jedna od prvih rečenica joj je bila: "Ja sam dečko". ("I am a boy"). Njeni roditelji kažu da je kasnije govorila: "kad moja obitelj umre, odrezat ću kosu i bit ću dečko."

Njenim roditeljima - fanaticima LGBTQ pokreta - je brbljanje djeteta, koje je uz to veći dio života dotadašnjeg života provelo gluho i bez mogućnosti razumijevanja riječi, to je bilo dovoljno za dalekosežne zaključke. Ona tvrdi da se osjeća kao dječak, pa neka bude dječak.

"Jedna od najispirativnijih stvari koje je Harvey Milk uradio, bar što se naše obitelji tiče," rekao je ponosni otac Jeff Whittington u svoj religijskom zanosu, "je bila to što je ohrabrio ljude da izađu iz ormara; što je omogućio da se njihov glas čuje; srušio je zidove, srušio je barijere i omogućio ljudima da vide svoje pravo "ja" i da budu iskreni prema sebi, i ovo je naš izlazak iz ormara ... ovo je naš glas, i želimo da se on čuje".

Pretražujući internet, roditelji djevojčice su naišli na statistiku koja kaže da 41% transrodnih osoba pokuša samoubojstvo, spram nacionalnog prosjeka od svega jedan posto. I odlučili su dijete podizati onako kako je ona, sa svojih niti pet godina, rekla da želi: kao dječaka. "On je zdrav, lijep i sretan...i to je naš zadivljujući sin!" zaključili su svoje izlaganje Whitingtoni. "Nadamo se da će ovaj svijet postati mjesto s više ljubavi i prihvaćanja za Rylanda i cijelu LGBTQ zajednicu."

Pročitavši ovo, nisam se mogao ne zapitati: koliko poremećen netko mora biti da uzme zdravo za gotovo riječi malog djeteta, i da povjeruje da djeca te dobi uopće imaju nešto kao "seksualnost" ili "rodni identitet"? Ona vjeruje da je dječak? Pa djeca tih godina niti ne znaju značenje riječi "dječak" i "djevojčica" - naročito ne djeca koja su rođena gluha, i nisu kad imala naučiti što riječi uopće znače! A vjerujem da se to mora zapitati i svaki iole razuman čovjek. No, kao prvo, tko je bio taj Harvey Milk, svetac mučenik LGBTQ vjerske sekte (koju ne treba brkati s osobama koje se jednostavno seksaju s osobama istog spola i ne vide u tome neki put do spasenja čovječanstva)?

Harvey je bio, pred četrdesetak godina, prvi političar u SAD-u koji je "izašao iz ormara" i javno se deklarirao kao homoseksualac. Bio je član gradskog vijeća San Francisca, a njegovi krajnje teatralni javni nastupi osigurali su mu popularnost. Istina, njegova kampanja je bila primjer dezorganizacije - kampanju mu je vodila 11-godišnja djevojčica iz susjedstva, ali ni njegova manična osobnost i sklonost ispadima, ni stalne svađe s maloljetnim ljubavnikom Scott Smithom nisu spriječile njegov izbor. Njegovoj kanonizaciji u sveca LGBTQ pokreta je svakako pomoglo to što je ubijen nakon svega 11 mjeseci na dužnosti. Doduše, to ubojstvo nije imalo apsolutno nikakve veze s njegovim seksualnim preferencijama: kolega iz stranke ga je ubio u sukobu oko mjesta u gradskoj administraciji.

Milk se u svojim kratkom mandatu oštro suprotstavio zakonu koji bi zabranio homoseksualcima da budu učitelji u školama, te je oštro napadao one koji su dovodili u vezu homoseksualnost i sklonost dječacima, pederastiju. Tvrdio je da statistika pokazuje da među pedofilima ima više onih koji su heteroseksualni, što je argument koji se i danas koristi (iako logički bezvrijedan). Pritom je zanimljivo da je i sam za ljubavnika imao dječaka mlađeg od sebe punih 18 godina - Scott je bio 16-godišnjak kad su započeli vezu, a tek je postao punoljetan kad je Milk izabran, pa bi odnos između njih po današnjim pravnim standardima bio "statutory rape". Usto, za seksualne partnere je u pravilu birao maloljetne ovisnike o drogama. No, niti to nije bilo zapreka da danas bude slavljen kao jedan od najvećih heroja pokreta za gay prava. 2009. je odlikovan, posthumno, predsjedničkom medaljom. Danas se prestižna nagrada za toleranciju i poštivanje različitosti zove po njemu.

Priča o "transrodnom" petogodišnjem dječaku/djevojčici (u vrijeme kad je video snimljen, i kad su roditelji odlučili započeti tranziciju iz djevojčice u dječaka) je zadobila aplauz diljem Amerike, kao svijetli primjer "poštivanja različitosti". Mediji su se pridružili u slavljenju tog poteza roditelja kao "pokretačkog i inspirativnog". Sa stranica mainstream medija teku suze radosnice. Milijuni ljudi su roditeljima izrazili podršku i divljenje putem tweetera i facebooka. Postignut je, reklo bi se, konsenzus oko ovog važnog moralnog pitanja: klinci smiju sami odrediti kojeg su "roda", i to i prije nego im je uopće jasno što je to spol, kamoli rod. Još jedan kamenčić u slagalici progresivističke manije je tu, i mora biti prihvaćen kao neupitna dogma i doktrina. I ne samo prihvaćen, nego u to treba bezuvjetno vjerovati, i slaviti to veliko dostignuće na području ljudskih prava.

Svatko tko namršti obrve na priču Whittingtona o tome kako je njihova kćer odlučila postati sin u dobi od pet godina automatski je u američkim lijevim medijima prokazan kao opak, zaostao, "transfobičan" i "homofobičan" neandrtalac i katoliban. Dovesti u pitanje postojanje 'transrodne' djece je sad već negdje na razini negiranja da se zemlja vrti oko sunca. Nova istina je tu, i ona je tu da ostane. Ona je dio nove stvarnosti, i budućnosti.

I, naravno, ona je besmislica. I ne samo to, već i ljudska tragedija. Zdravorazumski gledano, ako odbacite klanjanje Novoj Pravednosti (svaka sličnost s našom "novom pravednošću je slučajna), u tom činu ne možete vidjeti ništa drugo negoli - zlostavljanje djeteta u ime nečijih ideoloških uvjerenja. Ništa bolje od zlostavljanja djece u ime raznih fanatiziranih religijskih uvjerenja u islamskim krugovima, ili srednjevjekovnoj Europi. Uza sav pljesak tom činu, on je i dalje nasilan, zastrašujuć, patetičan, bizaran, i prije svega besmislen.

Djeca ne biraju "rod." Djeca nemaju seksualnost, ne u smislu u kom je imaju odrasli. Djeca, što je poznato još od Freuda, prolaze kroz razne faze razvoja seksualnosti, no one s našom "odraslom" seksualnošću nemaju nikakve veze. Ta djevojčica nije sama odabrala da odreže svoju kosu i da se oblači poput dječaka: to je nasilna odluka njenih roditelja. Djeca u dobi od pet godina nose samo ono što im odredite da nose, šišaju se kako im roditelji odrede, igraju se s onim što im se da, i uglavnom vjeruju u ono što im se kaže da je istina. Recite im da djed Mraz silazi kroz dimnjak na Božić i dijeli djeci darove, i djeca će vjerovati. Recite im da mogu birati spol - i ona će vjerovati. Dječji svijet je onaj koji im mi prezentiramo kao stvaran. Djeca od pet godina ne razlikuju stvarnost od mašte na način na koji to rade odrasli. Zato ih u toj dobi ne ostavljamo same kući, zato djeca od pet godina nemaju pravo glasa, zato nemaju svoj novac i račun u banci, ne mogu dizati kredite ili donositi poslovne odluke. Zašto onda netko misli da imaju pravo odrediti kojeg su "roda", sve kad bi "rod" i bio nešto stvarno, a ne tek "socijalni konstrukt", da se poslužimo riječnikom samih zagovornika progresivnih ideologija?

Budimo realni, ta djevojčica nije odabrala biti dječak. Ona to ne može. Ona također nije odabrala biti lice s reklama za LGBTQ pokret: to su odabrali njeni roditelji. Kao što neki roditelji od svoje djece rade reality zvijezde, i time im osiguravaju budućnost u klinikama za liječenje ovisnosti ili kod psihijatara.

No ono što je zastrašujuće što cijela stvar neodoljivo podsjeća na jedan drugi slučaj, u koji je bio umiješan i tvorac "gender ideologije", John Money. Taj ludi doktor koji je svoje osobne frustracije - zbog strogog oca zlostavljača i nasilnika, edipovski zaljubljen u majku, John je cijelog života duboko mrzio činjenicu da je muškarac - preveo u "rodnu teoriju", ustvrdivši da razlike među spolovima ne potiču od toga jeste li muško ili žensko, odnosno imate li muške ili ženske spolne organe: po njegovim ne baš normalnim teorijama, razlike između spolova su tek rezultat "društvenih očekivanja". Tvrdio je da se muškarci ponašaju različito od žena samo zato jer to "društvo od njih očekuje". Poput roditelja male Ryland, eksperimentirao je s promjenom "spolnih" uloga, pokušavši od dječaka napraviti djevojčice kako bi dokazao svoje teorije - kad smo već kod njega, recimo da se njegove teorije pojavljuju u kolegijima našeg poznatog seksologa Štulhofera.

John Money se "proslavio" slučajem Reimer. Taj gorljivi pristalica ideje da ne postoje urođene razlike spolova, već da to zavisi isključivo od kasnijeg odgoja, je predložio roditeljima dječaka Brucea Reimera, koji je nesretnim slučajem ostao bez spolovila, da ga odgajaju kao djevojčicu i uklone mu testise. Dječaku su dali ime Brenda, i kljukali ga ženskim hormonima bez da je on išta znao o tome da je rođen kao dječak. Money je bio oduševljen mogućnošću da svoju suludu ideju konačno može dokazati u praksi: dokazat će, na primjeru identičnih blizanaca Brucea i Davida, da će se jedan razviti u djevojčicu a drugi u muškarca, samo temeljem odgoja i očekivanja okoline.

"Brenda" se međutim nije osjećala kao djevojčica, niti je uspjela razviti ponašanje tipično za djevojčicu. S 13 godina pao je u tešku depresiju i rekao roditeljima da će se ubiti ako bude morao ponovo ići kod doktora Johna Moneya, koji mu je davao "terapiju". Tada su mu roditelji rekli istinu, na nagovor obiteljskog psihijatra. Reimer je uzeo ime David, počeo je uzimati injekcije testosterona, i prošao operacije faloplastike, tj. ugrađen mu je umjetni penis, i testisi. Money je, međutim, i dalje eksploatirao taj slučaj, poznat kao "Johh / Joan case" te ga i daje prikazivao kao trijumf znanosti i svoj veliki uspjeh na kom je temeljio karijeru, upravo kao što roditelji male Ryland grade svoju "crkvu" i svoj svetački status unutar nje na njenom slučaju. Amerika je njegove teorije prihvatila, i one i danas stoje, a on je stekao svjetsku znanstvenu slavu.

Epilog? 1997. profesor Milton Diamond, koji je pratio rad Johna Moneya, je istražio stvar i zgrožen saznanjima objavio da je eksperiment neslavno propao, te nagovorio Reimere da progovore javno o svemu kako bi se spriječili dalji eksperimenti suludog Moneya na nesretnoj djeci (kasnije je pronađeno još nekoliko takvih slučajeva njegovih "eksperimenata", koji su uglavnom završili tragično po djecu). Suočen s optužbama, Money je morao je priznati da zapravo uopće nakon 1978. nije bio u kontaktu s Reimerom - jer ovaj za njega nije želio ni čuti, i da su sva njegova "znanstvena istraživanja" bila puke krivotvorine, obične izmišljotine. Reimer je kasnije napisao knjigu "As Nature Made Him: The Boy Who Was Raised as a Girl" ("Kakvim ga je priroda stvorila - slučaj dječaka odgojenog poput djevojčice") i optužio Moneya da je snimio brojne fotografije njega i brata golih tijekom "tretmana" i da ih je prisiljavao na sudjelovanje u "seksualnim igricama" u dobi od sedam godina. Doktor je tvrdio da je to bio dio eksperimenta, u kojem je Brian zauzimao muške seksualne položaje, a David / Brenda ženske, "potčinjene", kako bi razvio "ženski spolni identitet". Znanstvenik bi dječake skidao do gola i tjerao da simuliraju spolni odnos!

2002. Brian je pronađen mrtav, predozirao se lijekovima za liječenje shizofrenije od koje je obolio u međuvremenu. 5. svibnja 2004., nedugo nakon što je njegova supruga zatražila razvod, drugi brat David Reimer se ubio. Reimerovi roditelji su izjavili kako Dr. Moneya i njegovu "gender ideologiju" smatraju odgovornim za smrt oba svoja sina. Money je tvdio da su mediji prenapuhali stvar zbog u njima prevladavajućeg desničarskog svjetonazora i "antifeminističkog pokreta" te da su njegovi kritičari zaostali ljudi koji žele dokazati da su "muževnost i ženstvenost ugrađeni u gene da bi onda mogli vratiti žene natrag u spavaću sobu i kuhinju."

I tako se sa slučajem Ryland zatvara puni krug i dolazi do kopernikanskog obrata u liberalnoj filozofiji. Dok su sedamdesetih i osamdesetih "liberali" zagovarali pravo svakog na izbor, što je u redu, ali i negirali da čovjeka spol, nacionalnost, i religijska kultura sredine imalo određuju - "sve je to stvar izbora", govorili su, danas imamo potpuno suprotnu situaciju. "Liberalizam" je, kao i svaka sekta u nastajanju, prošao puni ciklus od "oslobodilačke faze", obilježene rušenjem postojećih postulata i vrijednosnog sustava, preko traženja "ravnopravnosti svih mišljenja", do nametanja svojih uvjerenja kao jedinih validnih i stroge osude svake kritike, argumentirane ili ne. Dogma je tu, i o njoj više nema diskusije.

Problem je, naravno, što su ta uvjerenja posvađana s logikom i razumom. Razmislite malo. Ako se djevojčica deklarira kao lezbijka, "napredne snage društva" će vam reći da je to "njen identitet koji se ne može promijeniti". To je ugravirano u nju i to se ne može izmijeniti, niti se u to smije dirati (u spol pak smije). Što se desilo sa slobodom izbora? Pobornici teorije kažu da se sa "rodnim identitetom" rađate, ali rađate se i sa spolom, zar ne. Čak i kad bismo to prihvatili kao neupitnu istinu u svim slučajevima - a time ostajemo bez logičnog objašnjenja zašto u zatvorima, na brodovima i u vojsci, kao i u militarističkim kulturama gdje muškarci rijetko dolaze u dodir sa ženama ima toliko slučajeva homoseksualnih odnosa, kao i bez logičnog objašnjenja zašto dječaci koji su u ranoj dobi seksualno napastovani od starijih mušaraca često i sami pribjegavaju homoseksualnim odnosima kad odrastu - čak i tada ostaje jedna nerazjašnjiva stvar.

Danas naime znamo da je, primjerice, sklonost alkoholu navjećim dijelom urođena i da gotovo nimalo ne zavisi od sredine: pa ipak, alkoholičarem ne smatramo onog tko se rodio s takvom sklonošću, već onog tko se redovito opija. Isto je i s pušenjem, i manje više svim ostalim. Zašto pak homoseksualcima ne smatramo one koji prakticiraju homoseksualne odnose, neovisno s kakvim su sklonostima rođeni, već smatramo da se čovjek takav rađa i da on tu ne može ništa (nitko ne kaže da bi trebao: treba napraviti jasnu razliku između svačije slobode izbora, dok god su odnosi na dobrovoljnoj osnovi, i mogućnosti). Zašto uopće eteričnu i fluidnu kategoriju kao što je "ljudska seksualnost" uzdizati do razine temeljne odrednice ljudskog bića, uz istodobni prezir spram svega drugog što je ljude u stoljećima prije nas određivalo kao pripadnike neke zajedice? Razloga ima svakako u sociološkim promjenama, ali te promjene danas nitko znanstveno ne proučava, niti njihove posljedice: umjesto toga, pribjegava se dogmatskim tumačenjima kako bi se određen pogled, proizašao iz protestantsko - puritanskog sustava vrijednosti, na svijet i ljudsku prirodu prikazao kao univerzalni i nametnuo svima pod egidom "ljudskih prava", iako većinu svijeta izvan zapadnog kršćanskog kruga takve stvari uopće ne zanimaju. Borba za nediskriminaciju i pravo na izbor, je, da ne bude zabune, nešto drugo i s ovim je ne treba brkati.

Stvarno, u trenutku kad zagrebete ispod površine "rodnih teorija" naići ćete na bezbrojne nelogičnosti i kontradikcije. Reći će vam da je u redu ako dječaci vole roza ili djevojčice plavo, i da trebamo prestati očekivati od dječaka da se igraju s autićima ili od djevojčica da se igraju s lutkama. To su, kažu vjernici te nove religije na tragu teorija ludog doktora Moneya, tek "društvena očekivanja". Takve arhaične koncepte, kažu, treba odbaciti. A onda iznenada skoče sami sebi u usta i kažu da to što djevojčica poput Ryland kaže da želi imati kratku kosu ili voli plavo zapravo znak da ona uopće nije djevojčica nego zapravo dječak? A dječak koji se želi igrati lutkama je zapravo djevojčica?

Ako su boje i vrste igračaka tek nešto što je arbitrarno nametnuto od strane "opresivnog i patrijarhalnog društva", nešto posve nebitno što nikako ne određuje spol, kako to da to isto onda određuje spol kod male Ryland i najednom postaje strašno važno? Tko ovdje zapravo nameće socijalne norme? Ryland je proglašena "transrodnom" jer ne voli ženske igračke i ne želi nositi haljine. Prva logična pomisao je da je ona jednostavno djevojčica koja ne voli haljine. Ali za vjernike LGBTQ ideologije, igračke i haljine su toliko važne da onog časa kad ih curica ne želi nositi, ili ne želi biti balerina kad odraste, da je to siguran znak da se zapravo radi o dječaku?

YouTube videp njenih roditelja na početku teksta prikazuje Ryland u kaubojskoj odjeći i kostimu Spidermana, dok nam tekst objašnjava: "Ryland počinje pokazivati odbojnost prema svemu ženstvenom." Hej, polako. Jesu li kauboji i superheroji samo muškarci? Tko kaže da se curica ne može za maškare maskirati u kauboja ili spidermana? Normalno bi čovjek pomislio da će "liberali" biti prvi koji će osuditi ideju da je djevojčica zapravo dječak ako voli stvari koje se inače povezuju s dječacima. I isto tako, čovjek bi od svakog tko ima mozak očekivao da zaključi da djeca pričaju svašta. I da ne znaju ništa o ljudskoj seksualnosti.

Nakon svega ovog, ne možete ne primijetiti koliko ovogodišnja parola zagrebačkog pridea, održanog pred nekoliko dana, "na pravoj strani povijesti", zastrašujuće podsjeća na pjesmu "Budućnost pripada meni" iz kultnog filma "Cabaret".

Izvor: Fizzit.net

http://zdravstveniodgoj.com/news/sestog ... transrodna

[EdgarFranjul]

GI ” NE DIRAJTE DJECU” UPOZORAVA

12:47, 23.06.2014.



Štulhofer domaćin Konferencije o seksualnim istraživanjima u Dubrovniku

Građanska inicijativa “Ne dirajte djecu” u svom je priopćenju istaknula kako se Konferencija o seksualnim istraživanjima ponovno održava u Dubrovniku od 25. do 28. lipnja gdje će između ostalih tema raspravljati o „seksualnosti djece“.

Pojasnili su kako je domaćin konferencije Aleksandar Štulhofer, jedan od autora tzv. spolnoga odgoja u RH, koji je ujedno stipendist i suradnik Kinseyjeva instituta te kako taj isti Kinseyjev institut tvrdi kako su djeca „seksualna bića od rođenja“.

“Do toga zaključka su došli tako što su poticali i plaćali pedofile da zlostavljaju malodobnu djecu i dojenčad”, rekli su te dodali „Vrištanje i plakanje djece, padanje u nesvijest te odgurivanje zlostavljača opisali su kao znanstveni ‘dokaz’ da su djeca doživjela ‘orgazam’”.

Pojašnjavaju da je Aleksandar Štulhofer već prije, 2001. godine, organizirao konferenciju seksologa u Dubrovniku, na koju je pozvao tri deklarirana pedofila (Thea Santforda, Verna Bullougha i Erwina Haeberlea) da utječu na seksualnu politiku Hrvatske. S jednim od njih, Theom Santfordom, čak je zajedno izdao knjigu.

“Ove godine je bio malo oprezniji, predavači na konferenciji nisu deklarirani pedofili, ali su svi prošli edukaciju po načelima Kinseyjeva modela”, istaknuli su ocijenivši kako je apsolutno neprihvatljivo da se tzv. spolni odgoj u Hrvatskoj temelji na kaznenom djelu pedofilije, te ga se iz toga razloga treba ukinuti i trenutačno izbaciti iz svih škola.


Napominju kako su zabrinuti zbog održavanja još jedne konferencije seksologa u Dubrovniku zato što je njezin domaćin suradnik deklariranih pedofila Aleksander Štulhofer te zato što su predviđena predavanja o dječjoj seksualnosti.

Dr. Štulhofer aktivan u izradbi seksualne politike te zakona koji se odnose na djecu i mlade u Republici Hrvatskoj!


Pojasnili su kako je pravomoćnom presudom za kazneno djelo iskorištavanja djece i maloljetnih osoba za pornografiju na Županijskom je sudu u Zlataru oslobođen optužbe njemački državljanin Dieter Paulus (65) iz Frankfurta na Meini. Dieter Paulus je 23. kolovoza 2001. godine primijećen na vanjskim bazenima hotela Matija Gubec u Stubičkim Toplicama kako video-kamerom snima golu djecu koja se kupaju u dječjem bazenu.

“Nakon kriminalističke obrade osumnjičeni je, koji je od 12. do 23. kolovoza svakodnevno dolazio na bazene, uhićen i nalazio se u pritvoru šest mjeseci”, istaknuli su te dodali kako su u ovom predmetu održana tri ročišta zatvorena za javnost, pri čemu je, uz ostali dokazni postupak, provedeno vještačenje koje je izvršio pročelnik Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta dr. Aleksandar Štulhofer.

On je pred sudom izjavio da pregledani snimljeni materijal nađen na kazeti, koju je optuženi želio uništiti, nije pornografski. Kazeta iz kamere je, naime, pokazivala više malodobne djece snimane kamerom u predjelu obnaženih i do kraja još nerazvijenih ženskih grudi, tvrde u priopćenju Građanske inicijative “Ne dirajte djecu”.

“Upravo se na to njegovo vještačenje te procjenu i žalilo sudu Općinsko državno odvjetništvo za mladež jer dr. Aleksandar Štulhofer nije upisan u popis stalnih sudskih vještaka, nikada nije bio vještak niti je ikada vještačio takvu problematiku, a i sam je pred sudom potvrdio da se nalazi prvi put u ulozi vještaka”, rekli su te dodali “Po stručnoj procjeni dr. Štulhofera oslobađajuću je presudu objavio sudac Općinskog suda u Zlataru Branimir Papić. Osim toga, zbog šestomjesečnog pritvora Paulusu je čak bilo omogućeno potraživati odštetu od Republike Hrvatske. Stoga se logično nameće pitanje: Je li pedofilija već ozakonjena u Republici Hrvatskoj?”, pita u priopćenju Građanska inicijativa.

Dodatni prinos dr. Štulhofera pravosuđu i zakonodavstvu Republike Hrvatske

Ustvrdili su kako se dr. Štulhofer otvoreno zalagao za smanjenje dobne granice pristanka na spolni odnos i s njim izjednačene bludne radnje.

Istaknuli su kako je i uspio. U Hrvatskoj je od 2012. godine nekažnjivo imati spolni odnošaj s djetetom koje je navršilo 15 godina! Dokaz: članak 158. Kaznenoga zakona (kakav je izmijenjen u Narodnim novinama, br. 144/12, pročišćeni tekst: http://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon).

Prema članku 158. stavku 3. hrvatskoga Kaznenoga zakona dijete koje je navršilo 15 godina može nekažnjeno spolno općiti s djetetom tri godine mlađim od sebe, dakle, dobna granica nekažnjivoga spolnoga odnosa u Hrvatskoj je zapravo 12 godina, navode u priopćenju GI “Ne dirajte djecu”



Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/stulhofer-doma ... ubrovniku/