Istraga o Kristu

[EdgarFranjul]

Bogopsovka: rak rana hrvatskog naroda

09 Prosinac 2013

Tekst: Miroslav Baotić

Nema tog mjesta gdje se kod nas ne proklinje/psuje ime Božje. Čine to zdušno i stari i mladi. Nekima su to „poštapalice", ušlo ljudima u „naviku" da psuju tj. da proklinju. Nekome padne olovka sa stola – on opsuje ime Isusovo. Mladi često u nedostatku istinskih vrijednosti psuju Boga kako bi se dokazali i ispali veće face; psuju Boga i Isusa u svakoj rečenici barem po tri puta. Vrlo često je to slučaj, osobito kod mladih, psuju u svojoj isfrustriranosti i strahu da prikriju svoje nedosljednosti i nesposobnosti. Jer kad se psuje Boga odmah se pravi većim i bitnijim od njega. Ne postoji niti jedan dio naše domovine koji nema svoj specifičan način psovke/proklinjanja. Narod smo koji po prostačenju i bogopsovki prednjači nad svim narodima. Niti jedan narod ne psuje kao mi. Za vrijeme domovinskog rata, jedan je stari fratar u svojim propovijedima uvijek upozoravao da se u Hrvatskoj i BiH više puta opsovalo ime Božje nego što je ispaljeno i metaka i granata zajedno.

O čemu se tu radi kad su u Hrvatskoj većina kršćani; dakle većinski Katolici, braća iz ortodoksne i reformirane Crkve. Kako je to moguće. Očito je da ta deklarativnost i folklor ne mogu imati učinka bez prisnog, osobnog odnosa sa Isusom Kristom, bez krštenja u Duhu Svetom.

Veliki je to životni promašaj biti deklarativan - nazivati se kršćaninom, a psovati Boga u svakoj prigodi. Ako ljudi i nisu vjernici opet je to ružno za čuti jer je to nepristojno i jer je to pseći govor. Govorimo i zaključujemo kako puno toga ne štima u našim životima, školama, poslu, brakovima, domovini... Deklarativno smo dakle kršćani, molimo se Bogu a u isto vrijeme ga psovkom proklinjemo. Htjeli bismo blagoslov – posao, riješenu egzistenciju, zdravlje, prosperitet ... Sve bismo to htjeli, a PROKLINJEMO. Pa ne može to tako; ne može se Božji blagoslov spustiti na nas, naše obitelji, gradove, domovinu kada ga psujemo/proklinjemo – čineći tako mi Boga tjeramo od sebe; psujući mu poručujemo da nam On ne treba, da možemo bez Njega. O plodovima ne moramo trošiti riječi – vidi se kako nam je.

„Smrt i život u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova" Izr 18,21
Nekada davno, a o tome čitamo u Starom zavjetu; kada bi netko u nekoj zajednici opsovao/prokleo ime Božje – bio bi izveden pred cijelu zajednicu i kamenovali bi ga do smrti. Isto bi učinili i s onima koju su se bavili čaranjem i vračanjem, proricanjem budućnosti, vidovnjaštvom i svim drugim okultnim djelima.

Što mislite da se danas tako postupa. Da li bi bio dostatan sav kamen dalmatinskog i hercegovačkog krša da se iskamenujemo koliko smo puta izustili ime Božje uzalud?! Hvatamo se u zamku vlastitih izgovorenih riječi. Isus nam daje ozbiljno upozorenje o opasnosti olako izgovorenih riječi: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi." Mt 12, 36 – 37



Gore ne može biti...

Nedavno sam čuvao djecu na jednoj pješčanoj plaži dok su se igrali. Četvorica mladića su prolazili na kupanje i već izdaleka se moglo čuti o čemu razgovaraju jer su bili dosta glasni. Doslovno, ali baš doslovno svakom od te četvorice momaka svaka druga riječ je bila teška psovka u kojoj su proklinjali/psovali ime Isusovo. Isprva nisam znao što bih – a osjećao sam da moram reagirati. Ako ništa drugo, ta grozna prostačenja slušaju djeca... Moja kćerkica koja ima samo pet godina došla je do mene i kaže: "Tata ovi dečki jako ružno pričaju, psuju našeg Isusa". U tom trenu sam se pomolio Gospodinu, zaštitio svoju djecu od utjecaja zloduha bogopsovke, sve nas zapečatio u Krvi Kristovoj. Zamolio sam Gospodina da mi po svome Duhu Svetomu udijeli riječ koju trebam uputiti tim psovačima; kazao sam: „Na usta mi Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih!"(Ps 141,3) i „Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!" (Ps 19,14), idi ispred mene Isuse i put mi pripravi...

Pozdravio sam ih i upitao zašto toliko proklinju ime Božje. Kazao sam im da je to moj Bog koga štujem i da to nije u redu što čine, da ako i nisu kršćani to nije u redu jer ih čuju kako prostače i mala djeca (nekada prije je to i pravno bilo uređeno pa onaj koji je prostačio mogao je platiti i kaznu kada bi ga se prijavilo policiji; danas ne znam kako točno stojimo s tim). Odmah su kazali kako oni jesu katolici, ali da im je to „onak', iz navike samo." Nastavio sam im govoriti da tako navlače prokletstvo na sebe i svoje obitelji, na svoju budućnost, no oni su nastavili u buntovnom stilu, koji se ipak počeo ispuhavati kao i njihov napuhani pubertetski ego, da ovo kakvo je sad stanje i ne može biti gore pa da im je onda kao svejedno koliko griješe/proklinju/psuju. Vidjeći da ne vrijedi raspravljati, a što mi i nije bila nakana već im samo skrenuti pozornost na psovanje, doviknuo sam im samo još; VAŠE ĆE VAS RIJEČI OSUDITI, VAŠE ĆE VAS RIJEĆI SPASITI – PAZITE ŠTO I KAKO GOVORITE. Zahvalio sam Gospodinu što mi je dao da se sjetim što ću im kazati, sjeli su, kartali, družili se ali grozne psovke se više nisu čule. Barem tada, jer ih je moje svjedočenje taj tren pogodilo.

Ti će momci, nažalost opet nastaviti sa psovanjem. Tu su posrijedi puno veći problemi nego što nas velika većina misli. Radi se o zloduhu bogopsovke, koji se za osobu „prilijepio" zbog njenih pogrešaka ili otvorenosti okultnome, a može biti i nasljedni duh po obiteljskom stablu. Rješenje je opet i samo opet OBRAĆENJE – ODVRAĆANJE OD GRIJEHA. Iskreno odlučiti da više neću psovati i proklinjati ime Božje, priznati to Gospodinu u sakramentu pomirenja – svetoj ispovijedi i da nakon toga svećenik moli molitve otklinjanja i oslobađanja (ako možda župnik nije upućen u to potražite nekog svećenika koji je u službi Obnove u Duhu Svetome – katoličke karizmatske obnove). Nakon toga nastaviti živjeti sakramentalni život, ići na svete mise i blagovati Gospodinovo Tijelo i Krv u svetoj pričesti, moliti i postiti na nakane za oslobođenje od bogopsovke. Tada treba početi BLAGOSLIVLJATI, ne zaboravite da smo na to pozvani. Dakle, umjesto proklinjanja – blagoslivljati. Pavao nas u poslanici Rimljanima upućuje govoreći da mrzimo zlo, a da uz dobro prianjamo, da budemo gorljivi Duhom, da Gospodinu služimo (usp. Rim 12,9-11). A ako li pak psujemo i proklinjemo – tada služimo neprijatelju i njemu dajemo prostor za djelovanje u našim životima.


Svjedočimo, opominjimo...
Ohrabrimo se braćo i svjedočimo svoju vjeru. Nemojmo govoriti: nas se to ne tiče ili što ja imam s tim. Ako obljutavimo – zna se što se s takvom solju čini. Preporučimo se Gospodinu i zamolimo njegovu pomoć, zaštitu i vodstvo. U svoju dnevnu molitvu uvrstimo prošnju da nas Gospodin krsti Duhom Svetim, da nam udijeli sve darove i plodove Duha i sve karizme koje su nam potrebne u ovom vremenu kako bismo bili pravi nasljedovatelji i svjedoci Kristovi.

Dozvolimo da Bog u našim životima bude Bog, da ide ispred nas i da nas vodi, da se služi nama za svoju slavu. Blagoslivljajmo, nemojmo proklinjati/psovati jer to kršćani ne čine. Ne dozvolimo si taj minimum da budemo kršćani samo na papiru, hrabro svjedočimo svoga Gospodina uvijek i na svakom mjestu i prilici.

„Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim." Mt 10, 32-33


http://www.nacija.hr/index.php/vjera/84 ... kog-naroda

[EdgarFranjul]

Poruka iz Libanona

Patrijarh Rai islamistima iz ISISA-a: Što su vam učinili kršćani iz Mosula da ih tretirate s takvom mržnjom?


Libanonski patrijarh Bechara Rai pozvao je terorističku skupinu “Islamska država” na dijalog. “Ljudskost je jedino što s vama dijelimo. Razgovarajmo i na tom temelju potražimo razumijevanje”, rekao je poglavar maronita, kako prenosi libanonski list “Daily Star” 24. srpnja. Maronitska Crkva, koja je u jedinstvu s Rimom, najveća je kršćanska zajednica u Libanonu.

“Vi se oslanjate na govor oružja, terorizma, nasilja i utjecaja, a mi se oslanjamo na jezik dijaloga, razumijevanja i poštovanja drugih”, rekao je Rai. Istodobno je zapitao islamiste, što su učinili kršćani u Mosulu i drugdje u Iraku, “da ih se tretira s takvom mržnjom i klevetama”.

Teroristička skupina “Islamska država”, koja je tijekom posljednjih mjeseci pod svoju kontrolu stavila dijelove Iraka i Sirije, prije tjedan dana je i posljednje preostale kršćane prijetnjama smrću istjerala iz Mosula. Prema procjenama UN-a, riječ je o oko 3000 osoba. Kršćani su u Mosulu živjeli od početaka kršćanstva, a prije američke invazije 2003. bilo ih je još oko 50.000.

IKA/Bitno.net

http://www.bitno.net/vijesti/patrijarh- ... 9NoSpTeNe4

[EdgarFranjul]

POTPIŠIMO PETICIJU: Spasimo iračke kršćane

Monday, 28 July 2014 18:05


Posljednji su kršćani pobjegli u irački grad Mosul, dok ekstremisti nove i nepriznate Islamske države Irak i Sirija (ISIS) zahtijevaju od njih da prijeđu na islam. U tom slučaju mogu ostati ili, ako to ne urade, umrijeti. Bježeći prema Mosulu životno su ugroženi pa ostavljaju sve svoje stvari. Postaju izbjeglice sa samo odjećom na sebi.

Danas je svijet svjedok masovnog progona iračkog kršćanskog stanovništva. Nažalost, međunarodna zajednica nezainteresirano promatra njihovu sudbinu. Njena pomoć je ili nikakva ili apsolutno nedostatna.
Svijet u 21. stoljeću ne može sjediti skrštenih ruku i dopustiti da se dogodi genocid. Moramo pritisnuti međunarodnu zajednicu da djeluje u korist kršćana u Iraku. Njihov opstanak ovisi o njoj!

Potpišite peticiju – spasite kršćansku zajednicu u Iraku!

Je li potrebno čekati da se dogodi zločin protiv čovječnosti kako bi međunarodna zajednica djelovala? Zar ne možemo naučiti lekcije iz prošlosti?

Nakon što se američka vojska povukla iz Iraka, odgovor na vjerske progone od strane međunarodne zajednice je potpuno neprimjeren i neprihvatljiv. UN nije objavio izvještaj o tome što se događa u Mosulu dok ga posljednji kršćanin nije napustio.


Brutalnost ISIS-a je stvarna. Evo podataka samo za ovaj tjedan: 1.500 obitelji je pobjeglo u Mosul te su danas izbjeglice; bezbroj nevinih ljudi je ubijeno; ekstremisti silovali majku i kćer, jer oni si ne mogu priuštiti plaćati poseban porez na svoju vjeru.

Gdje je UN? Gdje su organizacije za ljudska prava?

Upravo je objavljeno izvješće da je ISIS izdao odredbu kojom će se prisiliti 4 milijuna iračkih žena da moraju proći genitalno sakaćenje.

Zašto se to tolerira? Kada će se Ujedinjeni narodi ohrabriti i zaštititi 1,5 milijuna iračkih kršćana. Arapska liga se sastoji od 20 država. Njoj pripada i Irak. I oni šute. Gdje su sad organizacije za ljudska prava?

Potpišite našu peticiju kojom od Ujedinjenih naroda i Arapske lige zahtijevmo akciju. Irački kršćani zaslužuju pozornost i zaštitu.

Molimo dajte svoj glas kako bi se okončale sustavne borbe protiv iračkog kršćanskog stanovništva.

Potpišite peticiju – spasite kršćansku zajednicu u Iraku.

http://www.citizengo.org/en/9810-save-i ... -community

hu-benedikt/croative.net/citizengo

http://hu-benedikt.hr/?p=21801

[EdgarFranjul]

VJERSKE SLOBODE

Sud odbio zahtjev ateista: Križ pronađen na mjestu terorističkog napada u New Yorku ostaje u nacionalnom muzeju

Riječ je o križu koji je pronađen na ruševinama WTC-a i koji je potom postavljen na Ground Zerou

ground-zero-cross.jpg (61.74 KiB) Viewed 5410 times

Američki federalni sud odbio je prekjučer zahtjev ateističke udruge koja je tražila da križ pronađen na Ground Zerou, mjestu terorističkog napada na New York 2001., bude izbačen iz Muzeja nacionalnog sjećanja na 11 rujna. Udruge za vjersku slobodu pozdravile su tu odluku koja je, kako su objavili, potvrdila važnost koju je taj križ imao za Amerikance u vremenu nakon napada terorista na njih.

Podsjetimo, križ visok gotovo šest metara pronađen je nakon što su vatrogasci prekopavali ruševine zgrada Svjetskog trgovačkog centra nakon napada. Riječ je, zapravo, o metalnoj konstrukciji koja je ostala nakon rušenja jedne od zgrada. Nakon što su ga pronašli, križ je postavljen na Ground Zerou i postao je mjestom molitve i okupljanja za vatrogasce i druge radnike koji su raščišćavali ruševine, ali i za sve stanovnike New Yorka. Na mjestu WTC-a bio je sve do 2011., a potom je prebačen u obližnji Muzej nacionalnog sjećanja. U srpnju 2011. udruga Američki ateisti podnijela je zahtjev pred sudom u kojem traži da se križ makne iz muzeja jer kao vjerski simbol “vrijeđa sve one koji nisu vjernici”.

Njihov zahtjev prvo je odbio okružni, a sada i federalni sud. U svojoj prekjučerašnjoj presudi federalni je sud obrazložio kako križ u muzeju “priča o tome kako su se neki ljudi zahvaljujući svojoj vjeri uspjeli nositi s tragedijom koja ih je zadesila”, te kako križ kao eksponat u tom smislu ima značenje koje može biti jasno i ateistima, te ih ne treba vrijeđati.

Ovu presudu pozdravile su vjerske i pravne udruge, među njima i Američki centar za pravdu i zakon, iz kojeg je poručeno da odluka “predstavlja pobjedu za one koji smatraju kako izlaganje vjerskih predmeta koji imaju povijesno ili umjetničko značenje ne predstavlja povredu prava osoba koje nisu vjernici”.

G. An. | Bitno.net

http://www.bitno.net/vijesti/sud-odbio- ... 9sfaXCBnD8

[EdgarFranjul]

Prešutno priznavanje da je Bog u pravu


Čitajući prijedlog novog Obiteljskog zakona koji bi od 1. rujna trebao stupiti na snagu, pitam se što je u toj priči novo i što je vijest? Vijest može biti da su naši zakonoznanci spoznali drevnu mudrost i Božji zakon. (Ni slučajno se to ne smije tako predstaviti, jer je to ipak „civilizacijski domet“, zar ne?) A što je novo?


Sadržaj je od kad je svijeta i vijeka: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!“ No, dobro, nećemo uvodno dokidati vrijednost uloženog truda autora koji su „osmislili“ propis da djeca moraju pomagati roditeljima. Samo ćemo ga malo osvijetliti svjetlom drevnoga obiteljskog života. I otvoriti neka nova pitanja.

Povratak dobroj staroj tradiciji

Poštivanje oca i majke, zahvalnost prema njima, poslušnost i pomoć, osobito u starosti i bolesti, sadržaj je četvrte Božje zapovijedi. A njih deset primio je Mojsije (XIII./XII. st.pr.Kr.) od Boga Jahve na brdu Sinaju. Sadržaj Deset zapovijedi moralna je okosnica ne samo kršćanstva, već i židovstva i islama. Što se kršćanstva tiče, Deset zapovijedi oduvijek je abeceda svake kateheze i vjeronauka, a i danas vrijedi pravilo da služe kao ispit savjesti prije sakramenta Pomirenja. Osnova su i socijalnog nauka Crkve, ali uopće cjelovitog vjerničkog života. Iz te perspektive gledano, za vjernike ova odredba o poštivanju roditelja nije nikakva novost. Mnogi su teolozi pisali rasprave o Božjim zapovijedima, a što se tiče ove četvrte, papa Benedikt XVI. u njoj vidi središte društvenoga poretka. Ona jača generacijske odnose, pokazuje očitu vezu između obitelji i stabilnosti društva, te podsjeća da je obitelj željena od Boga. Drugi vatikanski sabor podsjeća na vezu između osobe i obitelji: „Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva tijesno je povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici“ (GS, br.47).

Zapovijed s obećanjem

Za razliku od ovog civilnog zakona u kojem nema navedene posljedice zbog čega je potrebno poštivati roditelje, ona biblijska zapovijed je cjelovita. Radi se o prvoj Božjoj zapovijedi s obećanjem. Apostol Pavao o tome poučava: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. 'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji'“ (Ef 6,1-3). To znači da je Biblija i dalje iznad svih zemaljskih zakona i zapovijedi, jer daje zaokruženu poruku. Božje su zapovijedi sa smislom i potpunim sadržajem. Katekizam Katoličke Crkve pojašnjava da „poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja.“ No, također dodaje i da „prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.“ (KKC, br. 2200) Očito je i iz biblijskog, dakle Božjeg, zakona da je obitelj temelj društva. I ako obitelj funkcionira „kako Bog zapovijeda“, i društvo će funkcionirati tako. Vrijedi i obratno, logika je jednostavna. Ako obitelj ne funkcionira „kako Bog zapovijeda“, onda niti od društva nema sjajne budućnosti. Međutim, nije jasna tendencija hrvatske vlasti koja pod svaku cijenu želi uvesti reda u obiteljske odnose (djeca:roditelji), kad na drugoj strani minira obiteljsku osnovnu, a to je brak jednog muškarca s jednom ženom.

Vratiti emocije obiteljskim odnosima

Jedan od najljepših tekstova o temi odnosa djece prema roditeljima zapisan je u Knjizi Sirahovoj (II. st.pr.Kr.) i govori sve bitno. I ono što zemaljski zakoni ne spominju, Biblija jasno uključuje. To su emotivni odnosi bez kojih obitelj ne može opstati. Ako joj se oduzme ljubav koja proizlazi iz njezine naravi i vlada među njezinim članovima, obitelj će postati tek jedna ljudska tvorevina skrojena po ljudskim odredbama. A ona je puno više od toga. I oduvijek je tako. Mudri Sirah poučava: „Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojega, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda... Sine moj, pomozi oca svog u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi...“ (Sir 3,2-6.12-13). Jednostavno rečeno, djecu treba učiti da će i oni jednoga dana biti roditelji, i kakav je sadašnji njihov odnos prema vlastitim roditeljima, tako će biti i njima kad postanu otac i majka. I opet, pojednostavljeno, potrebno je afirmirati ulogu majke kao nositeljice života, roditeljice, odgojiteljice. Mjera majčine žrtve u odgoju djece je da nema mjere. Isto vrijedi i za oca, podupiratelja i hranitelja, čuvara i snagu obitelji. Samo u tim relacijama djeca mogu shvatiti njihovu ulogu. Kad opipaju majčin zagrljaj ili vide majčice suze, kad počnu čitati očeve zabrinute bore ili žuljave ruke, tek tada mogu shvatiti ono što im je u srce upisano – od koga su rođeni i s kime zauvijek povezani. "Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?“ (Sir 7,27-28).

Razlika između nekada i danas

Nekadašnje generacije djece i roditelja lakše će razumijeti ovaj biblijski govor, jer se sve to podrazumijevalo. I u redovitim prilikama bilo je dio obiteljskog života. Djevojčice su s majkama kuhale, prale suđe, čistile prašinu, a dečki su s očevima „šarafili“ što je trebalo popraviti, gledali ih u fizičkim poslovima oko kuće, automobila i već od malih nogu naučili su što je čekić, a što su kliješta. I to nije nikakvo iskorištavanje, već odgoj u hodu. Danas, međutim, kada je pravi obiteljski život zamijenjen online umjetnim životom u kojem djeca stvaraju svoj svijet, teško da će razumijeti što je to poštivanje. Ono je ipak jedna stvarna i vrlo opipljiva kategorija koja traži uzajamnost i osobni kontakt. Često se kao isprika za angažiranje djece u kući čuje: „Pretrpani su obvezama.“ I to je, s jedne strane točno. No, s druge strane, koja izvanškolska obveza manje tražila bi i veći angažman roditelja oko djece. A događa se da roditelji, osobito u gradovima, više niti ne znaju provoditi vrijeme s djecom izvan šoping centara ili nekih drugih „moving“ događanja. Roditelji su prvi učitelji djeci za sve, pa tako i za poštovanje. I ne zaboravimo, kako se majka i otac odnose prema svojim roditeljima, dijete će to registrirati i spremiti u svoju memoriju, pa jednog dana primjeniti kad njegovi roditelji budu djed i baka misleći da je to obrazac ponašanja. Nije, dakle, bit u pravnoj formi što će zakon propisati. Obitelj je puno više od pravnih odredaba. To je život koji se rađa, događa, uči, sazrijeva i „prepisuje“, s generacije na generaciju. Ovisno o tome kakvim će utjecajima biti izložena, takva će obitelj i biti.

Ironično, tragično...

Ironično je da je došlo vrijeme da zakon propisuje obitelji ono što je u njezinoj naravi. A pomalo je i neozbiljno donositi zakon koji nema predviđene posljedice kršenja. Tragično je, pak, kad cijelu tu priču vode zakonoznanci koji zanemaruju početak obiteljske zajednice i koketiraju s njezinim spolnim kombinacijama. Gledajući malo pozitivnije, ova odredba o odnosu djece prema roditeljima u Obiteljskom zakonu povratak je u Mojsijevo vrijeme. Možda, jednoga dana, dođemo i do prvih redaka Knjige Postanka, kad će muško birati žensko, jer je to u naravi ljudskoj. I s tim nema niti političke niti ikakve druge kalkulacije.

A sve je tako jednostavno...

Osnovno pravilo života je (opet biblijski nadahnuto): „Čini tako da nikada ne zaboraviš da ćeš i ti jednog dana biti star, pa kako želiš da se u starosti odnose prema tebi, tako čini i ti sada.“ Bog je ljudima dao zapovijedi, jer im je želio samo dobro: „...da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.“ Niti jedna od Deset zapovijedi nikome ne nanosi zlo, ne dovodi do nesreće i ne ide protiv ljudske naravi. Katekizam Katoličke Crkve vrlo jednostavno pojašnjava tu vezu: „Deset zapovijedi pripadaju Božjoj Objavi. U isto nas vrijeme uče pravoj ljudskoj čovječnosti. Ističu bitne dužnosti, pa stoga neizravno, i osnovna prava povezana s naravi ljudske osobe. Dekalog je povlašteni izričaj 'naravnog zakona'“ (KKC, br. 2070). Ili, kako bi to sv. Bonaventura rekao: „Od početka je Bog u srce ljudi usadio naredbe naravnog zakona. Onda se zadovoljio time da im ih opet pozove u pamet. To je Deset zapovijedi Božjih.“ A kad bi se samo tih Deset Božjih zapovijedi poštivalo, živjeli bismo u pravom blagostanju. No, dug je put do spoznaje kako se do blagostanja dolazi.

Moglo bi biti tako jednostavno kad bi krenuli od početka: „Ja sam Gospodin Bog tvoj...“

http://www.laudato.hr/Kolumne/Sutnja-(n ... pravu.aspx

[EdgarFranjul]

Znate li što znači ovaj znak?

30427-580x355.jpg (20.02 KiB) Viewed 5302 times

Simbol na slici je slovo “NUN” arapske abecede, a predstavlja početak od imenice “Nazarećanin”.

Njime su ekstremisti okupljeni oko islamističke skupine ISIS sredinom srpnja 2014. god. u iračkom gradu Mosulu označili kuće kršćana i njihove poslovne prostore, a kao upozorenje da ih čeka smrt ukoliko ne prijeđu na islam, napuste svoju kuću ili ne plate porez – samo zato jer su kršćani.

Na takav je način praktički nestalo kršćana u tom gradu, odnosno izbjeglo ih je ili ubijeno više od milijun, a ostalo tek 20-tak obitelji. Mnogi kršćani u tom dijelu svijeta i dalje trpe jednako oštru agresiju kroju provodi ISIS.

„Po prvi put u povijesti Iraka, u Mosulu više nema kršćana“, rekao je poglavar iračke Kaldejske Katoličke Crkve patrijarh Louis Sako, predvodeći misno slavlje u Bagdadu na kojem su prisustvovali lokalni kršćani i 200-tinjak muslimana. Mnogi od njih nosili su majice s natpisima: „Mi smo N“, „Ja sam Iračanin, ja sam kršćanin“, ili s jednostavno istaknutim slovom ن.

Sako je dodao kako se u Mosulu ne događa samo zločin prema kršćanima, već da se radi o zločinu prema čovječnosti. Upozorio je da se ovakvo što kršćanska ni islamska povijest ne pamti.

Podrška kršćanima na društvenim mrežama

Posljednjih dana na društvenim mrežama proširio se simbol koji je udružio tisuće ljudi, a koji njegovim objavljivanjem iskazuju podršku prognanim kršćanima u Iraku.

Papa Franjo uputio je više svojih poruka vjernicima da se mole za progonjene kršćane, a također moli i međunarodnu zajednicu da poduzme nešto kako bi se agresija suzbila.

Svoju podršku prognanim kršćanima možete iskazati promjenom fotografije svojih profila na društvenim mrežama, ali i objavama s hashtag oznakom #WeAreN.

Izvor: narod.hr/bitno.net/zg-nadbiskupija

http://narod.hr/svijet/znate-li-sto-znaci-ovaj-znak/

[EdgarFranjul]

Velečasni Zlatko Sudac: Od izdaje hrvatskog naroda oduvijek se dobro živi, Majko zagovaraj za ovaj narod

Autor: Iva Međugorac
Datum: petak, 15. kolovoza 2014. u 11:43

Da Majko, zagovaraj za ovaj narod koji ima samo jedno pravo, pravo da postane subjektom vlastite povijesti. Kad se čini kao da Bog šuti, Ona budi nadu. Kad se čini kao da je nestao čovjek, Ona ga nanovo rađa. I kad padne noć, Ona jedina svijetli.

Velečasni Zlatko Sudac povodom blagdana Velike Gospe koji se slavi 15. kolovoza uputio je poruku koju naš portal prenosi u cijelosti:

-Kroz trinaeststoljetnu povijest, preko Hrvatskog se naroda lomilo puno toga. Žrtva je bila velika. Raskrižje je i dalje naš povijesni usud, ali i prilika nevjerojatnih mogućnosti. Uzevši Mariju za Majku, ovaj se narod najsnažnije povezao s Kristom, što nam s jedne strane pruža sigurnost, a s druge budi odgovornost.

Biti indiferentan na sve veće duhovno, moralno i intelektualno opustošenje Hrvatske, znači odreći se ovoga naroda i podcijeniti zagovor Majke. Nije li bahatost odgajati nove generacije da žive od estradnih bakanalija i profanih spektakala? Grijeh lopova u ovoj državi nije samo materijalan, on je puno teži, jer tko će nadoknaditi izgubljeno povjerenje, dostojanstvo i ranjenu dušu. Danas, kada imamo uz tolike žrtve, obranjen teritorijalni integritet, zaboravilo se da on ima smisla samo ako se sačuva duhovni i nacionalni integritet.

Utjecati se Mariji je danas najmuževnija, najmudrija i najhrabrija pobožnost za doći do Krista. To nipošto nije pobožnost svedena na svete slike, već sudioništvo s Uznesenomu u Savezu Kristovom. Jer, tamo gdje se Bog očituje i uspostavlja svoje boravište, sve postaje sveto, pa i mjesta, narodi i predmeti. No u najvišem smislu postaje svetom Ona od čijeg je tijela primio svoj zemaljski život sam Sin Božji.

Marija, Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na Nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti. Ona, Bezgrješna, bez drva raspeta i bez koplja probodena s Kristom suobličena, pobjeđuje grijeh ali s Njime i nadvladava smrt, te posvema ulazi u Očevu slavu. Može li Milosrdni Otac ne uslišati zagovore Majke svoga Sina upućene za nas? Kažem vam, svim Srcem svojim, najbrži, najlakši i najsigurniji put do Boga i uslišenja naših molitava je preko Majke Marije. Ona ne može nego usmjeriti na Sina, sva ozarena dok nas preporuča Bogu.

Zagovaraj Majko za ovaj narod, jer ne znam gdje se je izgubila ona Hrvatska za koju su branitelji ginuli. Priče o drugačijoj Hrvatskoj, uvijek su bile priče o nikakvoj Hrvatskoj, a od izdaje ovoga naroda oduvijek se dobro živjelo. Ovaj narod je izdao svatko tko se njime okoristio, bilo u ime Hrvatske, bilo protiv Hrvatske. Da Majko, zagovaraj za ovaj narod koji ima samo jedno pravo, pravo da postane subjektom vlastite povijesti. Kad se čini kao da Bog šuti, Ona budi nadu. Kad se čini kao da je nestao čovjek, Ona ga nanovo rađa. I kad padne noć, Ona jedina svijetli.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... narod.html

[EdgarFranjul]

SNAŽAN GOVOR NADBISKUPA FULTONA J. SHEENA

Ako danas tražiš Krista, potraži ga u Crkvi koju svijet mrzi

“…Potraži Crkvu koju svijet odbacuje kao što su ljudi odbacivali Gospodina.”



Da nisam katolik, i da tražim istinsku Crkvu u današnjem svijetu, tražio bih onu Crkvu koja se ne slaže sa svijetom; drugim riječima, tražio bih Crkvu koju svijet mrzi.

Razlog za to bio bi sljedeći: ako je Krist prisutan u ikojoj Crkvi u današnjem svijetu, ljudi će ga mrziti kao za zemaljskog života.

Ako danas tražiš Krista, potraži ga u Crkvi koja se ne slaže sa svijetom.

Potraži onu Crkvu koju svijet mrzi, kao što je mrzio i Krista.

Potraži Crkvu koju se optužuje za nazadnost, kao što je i Gospodin bio optuživan neznalicom koja se ne daje opametiti.

Potraži Crkvu koju svijet promatra podrugljivo, kao nižu klasu, kao što je Gospodin odbačen jer dolazi iz Nazareta.

Potraži Crkvu koju optužuju da je đavolska, kao što je Gospodin optužen da djeluje u ime Beelzebula, poglavice đavolskog.

Potraži Crkvu za koju, u razdobljima zaslijepljenosti, govore da je u ime Božje treba uništiti, kao što su razapeli Krista s uvjerenjem da Bogu čine uslugu.

Potraži Crkvu koju svijet odbacuje zato što tvrdi da je nezabludiva, kao što je Pilat odbacio Krista jer se nazvao Istinom.

Potraži Crkvu koju svijet odbacuje kao što su ljudi odbacivali Gospodina.

Potraži Crkvu koju usred zbrke suprotstavljenih mišljenja njezini članovi ljube kao što ljube Krista, i poštuju njezin glas kao glas samog Utemeljitelja.

I slutnja će rasti, da ako Crkva nije popularna u svijetu, nije od svijeta, a ako nije od svijeta, ona je od drugoga svijeta.

Budući da je od drugog svijeta, neizmjerno je ljubljena i neizmjerno prezrena kao što je bio i sam Krist.

A samo ono što je božansko može se neizmjerno prezirati i neizmjerno voljeti. Stoga je Crkva božanska.

nadbiskup Fulton John Sheen

http://www.bitno.net/vjera/ako-danas-tr ... ijet-mrzi/

[Alen Peruško]

LJUDSKI ROD - HUMANUM GENUS

ENCIKLIKA VRHOVNOG SVEĆENIKA LAVA (LEONA) XIII

MASONSKA SEKTA

Ljudski rod (Humanum Genus), nakon što se zbog đavolje zlobe udaljio od Boga, Stvoritelja i Davatelja rajskih darova, podijelio se na dvije različite i suprotne strane, od kojih se jedna strastveno bori za istinu i vrlinu, a druga za one stvari koje su istini i vrlini suprotne. Jedna je Kraljevstvo Božje na zemlji – odnosno, Crkva Isusa Krista; oni koji žele pristati uz nju iz dubine svoje duše, zbog svog spasenja moraju služiti Bogu i njegovom jedinorođenom Sinu, svim svojim umom i svojom snažnom voljom. Druga je kraljevstvo Sotone, u čijoj su vlasti i moći svi oni koji su slijedili njegov žalosni primjer i onaj naših prvobitnih roditelja. Ovo dvostruko kraljevstvo dviju država suprotstavljenih zakon koji djeluju u suprotnim pravcima Augustin je jasno vidio i opisao i suptilnom jezgrovitošću shvatio suštinu obaju ovim riječima: "Dvije ljubavi stvorile su dvije države. Ljubav prema sebi do prezira prema Bogu stvorila je zemaljsku, ali ljubav prema Bogu do prezira sebe stvorila je nebesku". (De Civ. Dei, knjiga XIV., poglavlje 17)

Jedna se protiv druge bori različitim oružjem i u svako vrijeme, iako ne uvijek istim žarom i bijesom. U naše dane, međutim, čini se da sljedbenici zla kuju urote i udružuju se svi zajedno pod vodstvom i uz pomoć društva ljudi kojih ima posvuda, čvrsto su povezani, a koje oni nazivaju slobodnim zidarima. Ne smetajući im u njihovim namjerama oni se natječu u napadima na Božju moć: otvoreno i uporno žele nauditi Crkvi, sa svrhom da koliko je god to moguće kršćanski narod liše povlastica koje mu je udijelio naš Spasitelj Isus Krist.

S pogledom na ta zla prisiljeni smo zbog milosti u našoj duši često se puta obratiti Bogu govoreći: "Jer, evo dušmani Tvoji buče i mrzitelji Tvoji glavu podižu. Protiv naroda se Tvoga rote i svjetuju se protiv štićenika Tvojih. Govore: 'Dođite, zatrimo ih, da ne budu narod!' " (PS LXXXII, 2-4).

Zbog prijeteće krize i velike i uporne službe protiv kršćanstva, naša je dužnost ukazati na opasnost, istaći naše neprijatelje i oduprijeti se koliko god možemo njihovim spletkama i lukavstvima, kako oni čiji je spas u našim rukama ne bi zauvijek bili izgubljeni i kako bi kraljevstvo Isusa Krista, koje nam je u povjerenju dodijeljeno, ne samo ostalo nedirnutim već i nastavilo rasti širom svijeta.

Naši prethodnici, rimski pontifeksi, koji su neprestano bdjeli nad sigurnošću kršćanskog naroda, vrlo su rano prepoznali ovog najvećeg neprijatelja koji se probija iz mraka tajne zavjere i predviđajući u svojim umovima budućnost upozorili su i vladare i narod neka ne budu zavedeni njihovim obmanama i prijevarama.

Povijesni niz enciklika protiv masona

Klement XII. Prvi je ukazao na opasnost 1738. godine, a Benedikt XIV. Obnovio je i nastavio svoju Konstituciju. Pio VII. slijedio je obojicu, a Leon XII. Ih je zauvijek potvrdio i odobrio svojom Apostolskom Konstitucijom – Quo Graviora - kojom obnavlja zakone i dekrete navedenih pontifeksa o toj stvari. Na isti su način govorili Pio VII., Grgur XVI i vrlo često Pio IX. Zbog svrha i cilja masonske sekte, kakvim smo ih razotkrili iz jasnih dokaza i poznavanja razloga, njezinih zakona, obreda i komentara koji su izašli na vidjelo, te bili obznanjeni u dodatnim izjavama njezinih članova, ova Apostolska Stolica zaprijetila je i otvoreno izjavila da je masonska sekta ustanovljena protiv zakona i poštenja i jednako je opasna za kršćanstvo kao i za društvo u cjelini: zaprijetivši teškim kaznama kojima Crkva kažnjava krivce, ona je zabranila to društvo i zapovjedila da nitko e smije postati njegovim članom. Razljućeni masoni, misleći da će izbjeći kazni ili je djelomično odbaciti prijezirom i klevetama, optužili su Papu koji je donio dekrete, da je prešao granicu umjerenosti. Jednako su tako pokušali umanjiti autoritet i važnost apostolskih konstitucija Klementa XII., Benedikta XIV., Pija VII. i Pija IX. Ali, u istom društvu ima i onih koji su, iako protiv svoje volje, priznali da su rimski Pontifeksi djelovali mudro i zakonito, u skladu s katoličkom disciplinom. U ovome se mnogi vladari i državnici slažu s Papama, odričući se masonerije pred Apostolskom Stolicom, ili donoseći zakone u kojima je osuđuju kao zlo u Nizozemskoj, Austriji, Švicarskoj, Španjolskoj Bavarskoj Savoji i ostalim dijelovima Italije.

Činjenice su opravdale razboritost naših prethodnika, a to je najvažnije. Njihova očinska skrb nije uvijek i svugdje imala uspjeha, kako zbog patvorenosti i lukavstva samih masona, tako i zbog nesmotrene lakoumnosti onih čija je dužnost zahtijevala neprekidnu budnost. Masonska sekta u posljednjih stotinu i pedeset godina narasla je izvan svih očekivanja i uvlačeći se smjelo i prijetvorno u najrazličitije slojeve društva postala je tako moćnom da se danas u državama čini jedinom vladajućom silom. Iz ovog ubrzanog i opasnog rasta u Crkvu i države ušla su sva ona zla koja su već previdjeli naši prethodnici. Doista je došlo do toga da ozbiljno strahujemo, ne zbog Crkve, čiji su temelji prečvrsti da bi ih ljudi mogli poljuljati, već zbog onih država u kojima je to društvo zadobilo veliku moć – ili druga društva slična njemu, koja se pokazuju masonskim slugama i sljedbenicima.

Iz tih razloga, kada smo prvi puta naslijedili upravljanje Crkvom vrlo smo jasno vidjeli i osjetili potrebu suprotstaviti se tako velikom zlu s punom snagom našeg autoriteta. Kada je god bilo moguće napadali smo osnovne doktrine u kojima je izražena masonska nastranost. Našim encikličkim pismom Quod apostoloci muneris osudili smo greške socijalista i komunista: pismom Arkanum pokušali smo objasniti i obraniti temeljno načelo domaćeg društva, čiji je izvor i podrijetlo u braku: pismom koje započinje Diuturnum predložili smo oblik građanske vlasti koja bi bila u skladu s načelima kršćanske mudrosti, odgovarajući samoj prirodi, te blagostanju naroda i njegovih vladara. Slijedeći primjer naših prethodnika, namjeravamo skrenuti našu pozornost na masonsko društvo, cjelokupnu njegovu doktrinu, namjere, djela i osjećaje, kako bi bolje oslikali ovu zlu silu i zaustavili širenje njegove zarazne bolesti.

Postoje nekoliko sekta koje su, iako pod različitim imenima, običajima, oblicima, podrijetlom, ciljevima i osjećajima jednaki masoneriji, koja je jedinstveno središte iz kojeg sve one proizlaze i kojemu se vraćaju. Iako se danas čini da više nemaju potrebu skrivati se u tami, jer već mogu održavati svoje sastanke na svjetlu dana i pred očima svojih sljedbenika, te otvoreno objavljivati svoje novine, one još uvijek namjerno čuvaju običaje i navike tajnih društava. Štoviše, u njima postoje mnoge tajne - koje skrivaju ne samo od profanih, već i od mnogih svojih članova – kao što su njihove krajnje namjere, skriveni nepoznati nadređeni, tajni sastanci, odluke, metode i sredstva za njihovo ostvarivanje. Ovdje leži razlog razlikama u pravima i dužnostima njihovih članova, te razlika među redovima i stupnjevima i strogoj disciplini kojoj su podvrgnuti. Inicirani moraju obećati, štoviše, moraju prisegnuti, da nikada i ni na koji način neće razotkriti svoju subraću i znakove po kojima ih se raspoznaje, niti razotkrivati svoje doktrine. Tako lažnim predstavljanjem i patvorenošću, masoni se uvelike nastoje, poput nekoć manihejaca, skrivati – ne prihvaćajući nikakvih drugih svjedoka doli sebe samih. Vješto traže skrovita mjesta, koja posjećuju i književnici i filozofi, okupljajući se tamo u svrhu erudicije: jezici su im uvijek spremni za govore o kultiviranom građanstvu; proglašavaju svoje milosrđe prema siromašnima, te se brinu za napredak cjelokupnog društva. Ove svrhe, iako mogu biti istinite, nisu jedine. Osim toga, oni koji su odabrani da se pridruže društvu moraju obećati i prisegnuti da će se s punim poštovanjem i povjerenjem pokoravati svojim vođama i učiteljima, učini sve ono što im bude rečeno i prihvatiti smrt i najstrašniju kaznu, ako se ogluše o njihove zapovijedi. U stvari, neki koji su izdali tajne ili nisu poslušali zapovjedi kažnjeni su smrću takvom vještinom i smjelošću da je ubojstvo izbjeglo policijskoj kazni. Stoga razum i istina pokazuju da je društvo o kojem govorimo protivno poštenju i prirodnoj pravdi.

Postoje i drugi vrlo jasni argumenti koji ukazuju na to da je ovo društvo u neslozi s poštenjem. Bez obzira na vještinu kojom se ljudi skrivaju, nemoguće je da se njegova svrha neće razotkriti. "ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom" (Matej, VII, 18). Masonerija donosi pokvarene plodove pomiješane s velikom gorčinom. Iz dokaza gore spomenutih, mi uviđamo njezin cilj, a to je želja svrgavanja svih religioznih društvenih redova koje je uvelo kršćanstvo i izgradnja novoga, prema vlastitom ukusu utemeljenom na prirodnom zakonu.

Ono što smo do sada rekli ili ćemo tek reći mišljeno je o masoneriji općenito, kao i o svim društvima sličnim njoj, a ne o njezinim pojedinim članovima. Među njima možda i postoji nekoliko onih koji, iako su pogriješili postavši njihovim članovima, nisu niti krivi za njihove zločine, niti svjesni konačnog cilja kojeg ta društva žele ostvariti. I među samim udruženjima možda postoje neka koja ne odobravaju ekstremna rješenja, koja bi, budući da proizlaze iz zajedničkih načela, smatrala potrebnim prihvatiti, ako im njihova nastranost i podlost ne bi bile suviše odbojnima. Neka od njih vrijeme i mjesto sprječava da odu onako daleko koliko bi mogla otići, ali ih se zbog toga ne treba smatrati manje masonskim, jer se masonski savez temelji ne samo na djelima i aktivnostima, već i na osnovnim principima.

Principi naturalizma su masonski principi

Naturalisti, kako i samo ime kazuje, zastupaju načelo da ljudska priroda i ljudski razum u svemu moraju biti našim učiteljima i vodičima. Kad su se jedno s time složili, zanemarili su svoje dužnosti prema Bogu, ili su iste iskrivili pogrešnim mišljenjima i lažima. Oni poriču da se sve otkriva pomoću Boga: ne prihvaćaju nijednu vjersku dogmu ni istinu osim one koju se može shvatiti ljudskim razumom; smatraju kako službeni autoritet učitelja nije osnova za to da mu se bespogovorno vjeruje. Budući da je posebna i jedinstvena dužnost Katoličke Crkve čuvati učenja primljena od Boga i primijeniti sva potrebna Božanska sredstva kako bi ih očuvala potpunima i neiskvarenima, protiv nje se okrenuo bijes i napadi njenih neprijatelja.

Ako netko promotri postupke masona, posebno u odnosu na vjeru, gdje je svima dopušteno čini što žele, postati će jasno da oni vjerno slijede naturalistička načela. Doista, njihov je konačni cilj lišiti Crkvu njena utjecaja, ugleda i učenja, propovijedajući načelo potpunog odvajanja Crkve od države. Tako su zakone i vlade oteli sveobuhvatnoj i Božanskoj vrlini Katoličke Crkve, želeći svim sredstvima zavladati državama i učiniti ih neovisnima od crkvenih institucija i doktrina.

Istjerati Crkvu kao pouzdanog vodiča, nije im dovoljno, te su tome pridodali progone i uvrede. Slobodno je i nekažnjeno postalo napadati same temelje Katoličke Vjere, kako usmeno tako i pismeno. Crkvena su prava time povrijeđena, a njezine Božanske povlastice više se ne poštuju. Njezino je djelovanje ograničeno u najvećoj mogućoj mjeri, i to u duhu zakona koji naizgled nisu nasilni, ali su zapravo smišljeni kako bi ugrozili njezinu slobodu. Donose se zakoni protiv svećenstva, kako bi se smanjio njihov broj i njihova sredstva. Crkveni je prihod uvelike ograničen, a vjerske zajednice ukinute i raspuštene. Sa sve većim neprijateljstvom gleda se na Apostolsku Stolicu i rimskog Pontifeksa. On je lišen svoje svjetovne moći, temelja njegovih prava i sloboda: stavljen je u nepravedni položaj, nepodnošljiv za njegove brojne terete sve dok nije došlo do toga da sektaši otvoreno govore ono što su u tajnosti smišljali dugo vrijeme – kako se Papi treba oduzeti njegova duhovna moć, a Božanska institucija rimskog Pontifikata nestati s lica zemlje. Ako su za ovo potrebni dodatni argumenti biti će dovoljno ukazati na svjedočenja mnogih koji su u prošlosti, kao i nedavno, izjavili daje vrhunski cilj slobodnih zidara s neukroćenom mržnjom progoniti kršćanstvo, te da se neće smiriti dok se ne uvjere da su sve vjerske institucije koje je ustanovio Papa – uništene.

Ako sekta i ne zahtijeva otvoreno od svojih članova da odbace svoju vjeru, ovakav je tolerantni stav daleko od toga da našteti masonski sektama, već im je, naprotiv, i od velike koristi. To je ponajprije jednostavan način da se obmanu prostodušni i naivni, koji pridonosi prozelitizmu. Otvarajući svoja velika vrata osobama svih vjeroispovijesti, oni u stvari promiču veliku suvremenu grešku vjerske ravnodušnosti i jednakosti svih vjera, što je najbolji način da se uništi svaka religija, posebno katolička, koja se, budući jedinom istinitom, ne može izjednačavati s drugima a da joj se pritom ne nanese velika nepravda.

No, naturalisti idu još i dalje. Istine koje se spoznaju prirodnim svjetlom razuma, kao što su postojanje Boga, duhovna priroda i besmrtnost duše, za njih više nemaju nikakvoga značaja.

Masonerija se razbija na istim stijenama i na isti način. Točno je da slobodni zidari općenito prihvaćaju postojanje Boga, ali priznaju da ono nije dokazano i pouzdano. Isto je tako poznato da je u masonskoj zajednici pitanje Boga predmetom velikih neslaganja i da je davno o tome vođena ozbiljna rasprava. Činjenica je da sekta svojim članovima ostavlja potpunu slobodu razmišljanja o Bogu kao i da oni potvrđuju ili poriču Njegovo postojanje ako to žele. Oni koji smjelo poriču Njegovo postojanje na istom su položaju kao i oni koji (poput panteista) priznaju Boga ali ne i ideju Njega, uništavajući realnost Božanske prirode, načinivši od nje apsurdnu karikaturu. Čim se temelji uzdrmaju i sruše s njima će propasti i mnoge prirodne istine, poput univerzalne vladavine Providnosti, besmrtnosti duše i smrtnosti tijela.

Kad se jednom udalji od ovih principa, važnih i teoretski i praktično, lako je uvidjeti što će se dogoditi s javnim i osobnim moralom. Nećemo govoriti o natprirodnim vrlinama koje, bez posebne milosti i dara od Boga nitko ne može niti posjedovati niti upražnjavati, a za koje je nemoguće naći sklonost među onima koji s ponosom odbacuju otkupljenje čovječanstva, nebesku milost, sakramente i vječnu radost. Govorimo o dužnostima koje proizlaze iz prirodnog poštenja. Budući da su to izvori i principi pravde i morala, Bog stvoritelj i promišljeni Vladar svijeta, vječni zakon koji zapovijeda da se poštuje i zabranjuje da se vrijeđa prirodni poredak, krajnji je cilj čovjeka postavio daleko iznad svih stvorenih stvari ovoga svijeta. Kad su ova načela jednom svrgnuli slobodni zidari i naturalisti, prirodna se etika više nije imala na čemu graditi. Jedini moral kojeg priznaju slobodni zidari, po kojem bi oni željeli odgajati mladež, jest onaj kojeg nazivaju građanskim i neovisnim, ili onaj koji zanemaruje svaku religioznu ideju. Ali kako je siromašan, kako je nesiguran i u svakom pogledu promjenjiv taj moral, pokazuju žalosni plodovi, koji se djelomice pojavljuju već sada. Tamo gdje je zavladao zabranjuju oni kršćanski odgoj, nestalo je čestitosti i poštenja, ljudima se rađaju strašne i čudovišne misli, a zločini rastu zastrašujućom smjelošću. Nad ovim se svi zgražaju, čak i oni koji su suočeni s dokazima, a opet ne žele priznati da je tako.

Izvori pornografije i budućeg stanja

Osim toga, kako je ljudska priroda okaljana prvobitnim grijehom, zbog čega više naginje poroku nego vrlini, nemoguće je voditi pošteni život bez stalne borbe sa strastima i smirivanja nagona na razumnu mjeru. U ovoj je borbi često puta neophodno prezirati stvorena dobra i podvrgavati se najtežim mukama i žrtvama kako bi se zaštitilo carstvo pobjedničkog razuma. Ali naturalisti i masoni, odbacujući Božansko otkrivenje, poriču prvobitni grijeh i ne priznaju da je naša slobodna volja oslabljena i naklonjena zlu. Suprotno tome, pretjerujući u isticanju snage i izvornosti prirode i tražeći u njoj načela i jedinstvenu ulogu pravde, oni ne mogu čak ni zamisliti kako je, u svrhu suzbijanja i obuzdavanja njezinih nagona, potrebna velika upornost i neprestano ulaganje napora. Ovo je razlog zbog kojeg se s toliko oduševljenja gleda na strasti i bez ikakvog srama čitaju novine, časopisi i kazališne drame potpuno nečasnog sadržaja. Slobodne umjetnosti vođene su principima nerazboritog realizma, a ženskast (ženskarski?, prim.) i mekušast život podupiru najdomišljatiji izumi. Jednom riječju, upražnjavaju se oduševljenja koja zavode i slabe vrlinu koja je pažljivo stvarana, oduševljenja postaju teorijama onih koji su ljudima oduzeli Božanska dobra i svu sreću pronašli u prolaznim stvarima koja su ih prikovala za zemlju.

Ono što smo rekli mogu potvrditi stvari o kojima nije lako ni misliti ni govoriti. Kako ovi lukavi i zlobni ljudi pronalaze poslušnost i pokornost u dušama ljudi već slomljenih i podvrgnutih tiraniji strasti, u masonskim sektama postoje i oni koji otvoreno zagovaraju i predlažu da se mnoštvima svim raspoloživim sredstvima omogući ulazak u njihovo društvo, samo zato da bi oni nakon toga postali lakim sredstvom za ostvarivanje najsmjelijeg cilja.

Obzirom na domaće društvo, gotovo svi naturalisti zastupaju načelo braka kao isključivo građanskog ugovora, koji zakonito može biti razvrgnut samom željom ugovorenih strana, što će reći da država ima vlast nad bračnom vezom. U obrazovanje djece ne smije se uplitati nikakva religija, a kada djeca odrastu treba im se dopustiti da odaberu onu koja im se najviše sviđa.

Slobodni zidari bespogovorno prihvaćaju ove principe i ne samo da ih odobravaju već i nastoje djelovati u cilju njihovog uvođenja u moralni i praktični život. Mnoge zemlje koje ispovijedaju kršćanstvo smatraju ništavnim brak koji nije sklopljen u građanskom obliku. U drugim zemljama zakoni dopuštaju razvod. U nekim se pak čini sve kako bi razvod bio dopušten, tako da će priroda braka uskoro biti promijenjena i svedena na svjetovnu zajednicu, koja se može ustanoviti i ukinuti kako se kome prohtije.

Dekristijanizacija odgoja

Masonska sekta jednodušno i smjelo cilja na preuzimanje obrazovanja djece. Oni znaju da su u toj nježnoj dobi ona najpovodljivija i da nema boljeg načina da takve građane pripreme za svjetovnu službu. Time zastupnicima Crkve ne ostavljaju nikakvu ulogu u usmjeravanju i nadzoru djece, čiji odgoj i obrazovanje žele preuzeti na sebe. U nekim područjima otišli su tako daleko da je tamo cjelokupno obrazovanje djece u rukama laika: iz moralnog podučavanja izbačena je svaka ideja o svetim i velikim dužnostima koje sjedinjuju čovjeka s Bogom.

Slijede načela društvene znanosti. Ovdje naturalisti uče kako svi ljudi imaju ista prava i potpuno jednake uvijete: da je svaki čovjek prirodno slobodan; da nitko nema prava zapovijedati drugima; da je podvrgnuti čovjeka svakoj drugoj vlasti osim njihove – tiranija. Za njih je narod suveren; oni koji vladaju nemaju vlast ako je ne prizna i na nju ne pristane narod, stoga može biti smijenjena, htjela ili ne, u skladu sa željama naroda. Izvor svih prava i građanskih dužnosti leži u narodu ili državi, kojom se vlada prema novome načelu slobode. Država mora biti bez Boga; nema razloga zbog kojih bi jedna vjera bila prihvatljivija od druge; svima se mora ukazivati podjednako poštovanje.

Sada je dobro znano da slobodni zidari odobravaju ova načela i ne treba dalje dokazivati kako oni žele oblikovati vlasti po svome uzoru. [1]

Iz rečenoga je lako razumjeti što je masonska sekta i što ona želi. Njezina načela u tolikoj su općoj suprotnosti s ljudskim razumom da ništa ne može biti izopačenije. Želja da se uništi vjera i Crkva ustanovljena od Boga s obećanjem vječnog života, pokušaj da se ožive, nakon osamnaest stoljeća, poganski običaji i institucije, velika je glupost i smjela bezbožnost. Ne manje strašno i nepodnošljivo je preziranje darova udijeljenih putem Njegovih poslanika. U ovom ludom i zastrašujućem pokušaju čovjek prepoznaje onu neukroćenu mržnju i osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu.

Drugi pokušaj kojim masoni tako odlučno nastoje srušiti temelje morala i postati sudionicima onih koji bi željeli d se tako nešto ozakoni nije ništa drugo nego poziv upućen ljudskom rodu da se ponizi na najprezreniji i najsramotniji način.

Ovo zlo pogoršavaju opasnosti koje prijete crkvenom i svjetovnom društvu. Kao što smo više puta objasnili, brak je kroz mnoga stoljeća potvrdio svoj sveti i religiozni karakter i po Božanskom pravu bračna je zajednica neraskidiva. Ako se ta zajednica razvrgne, ako razvod postane zakonom dopušten, nastat će zbrka i nesloga, žena će izgubiti svoje dostojanstvo, a djeca svaku izvjesnost za svoje blagostanje.

Zamisao o državi koja zagovara vjersku ravnodušnost i zanemarivanje Boga u vladajućem društvu kao da On ne postoji, glupost je nepoznata onima u čijem je srcu i umu duboko ukorijenjena ne samo ideja o Bogu, već i potreba za javnim štovanjem, jer oni govore da je lakše pronaći grad bez temelja nego bez ikakvog Boga. Najhumanije društvo, iz kojeg je priroda stvorila nas, ustanovio je Bog, stvoritelj same prirode, iz kojeg kao iz svoga počela i načela izvire sve to preobilje mnogobrojnih darova. Budući da nam glas prirode govori neka ljubimo Boga svim vjerskim žarom i pobožnošću, jer smo od Njega dobili život i uz život mnoga dobra iz istih bi razloga narodi i države morali činiti isto. Stoga oni koji žele osloboditi društvo svake vjerske dužnosti nisu samo nepravedni već i nerazboriti i apsurdni.

Razlozi teokratskog uređenja države:

Komunizam i socijalizam su masonsko čedo

Kad se jednom prihvati da su ljudi Božjom voljom rođeni za svjetovno društvo i da je suverena moć toliko neophodno potrebna društvu da, ako ona podbaci, društvo neizbježno propada, iz toga slijedi da pravo zapovijedanje izvire iz istog načela iz kojega izvire i društvo. To je razlog zbog kojeg je Božji namjesnik obdaren takvim autoritetom. Stoga se, dokle je god to potrebno, zbog cilja i prirode ljudskog društva, čovjek mora pokoravati zakonitoj vlasti kao što se mi pokoravamo vlasti Boga, vrhovnog vladara svemira, i najveća je pogreška udijeliti narodu pravo da svojom voljom odbija poslušnost.

Obzirom na njihovo zajedničko podrijetlo i prirodu, krajnji je cilj predviđen za svakoga od njih, kao i prava i dužnosti koje iz njega proizlaze, ljudi su bez sumnje svi jednaki. Ali, budući da je u njima nemoguće pronaći jednake sposobnosti, kao što se tjelesnom snagom i snagom razuma jedan razlikuje od drugih, kao i zbog raznolikosti običaja, sklonosti i osobnih kvaliteta koje su toliko velike, apsurdno je miješati ih i izjednačavati, kako bi se u svjetovni život uveo poredak stroge i apsolutne jednakosti. Kako je savršena građa ljudskog tijela posljedica jedinstva i harmonije različitih dijelova, koji se razlikuju oblikom i upotrebom, ali zajedno i na svom mjestu oblikuje prekrasan, snažan, koristan i za život potreban organizam, tako i državu čini beskonačan broj različitih pojedinaca. Ako bi svaki od njih živio prema vlastitom hiru, posljedica bi bio grad nakaznosti i ružnoće, dok bi djelujući zajedno ka općem dobru, usprkos razlika u položajima, sklonostima i umjetnosti, sami stvorili sliku grada harmonije.

Uznemirujuće greške koje smo spomenuli, motaju ispuniti vlade strahom. Ako bi se strah od Boga i poštovanje Božanskih zakona s prezirom odbacili, ugled vladara bi se srušio, a neizbježno bi uslijedila i opća revolucija. Ova podrivačka revolucija namjerni je cilj i otvorena svrha brojnih komunističkih i socijalističkih udruženja. Masonska sekta nema razloga smatrati svoje ciljeve drugačijim, jer masoni promiču i njihove planove, a imaju i s njima zajednička načela. Ako se krajnje posljedice nisu svuda ostvarile, to nije zasluga ovih sekti niti volje njihovih članova, već one Božanske vjere koja se ne može ugasiti i najodabranijeg dijela društva, koje odbijajući se pokoriti tajnim udruženjima, neumorno odupire njihovim neumjerenim naporima.

Neka nam Nebo udijeli sposobnost da iz plodova možemo suditi o korijenu i da iz prijetećeg zla i opasnosti možemo spoznati loše sjeme! Moramo se boriti protiv lukavog neprijatelja, koji narode i kraljeve obmanjuje laskajući i dajući lažna obećanja.

Slobodni zidari, uvukavši se u srca vladara i pretvarajući se njihovim prijateljima, ciljaju na to da ih učine pomoćnicima u svojem nastojanju da sruše kršćanstvo, a kako bi ih naveli na još aktivniju suradnju kleveću Crkvu da je neprijateljica kraljevskih povlastica i moći. Postavši tako još smjelijima i sigurnijim u sebe, zadobili su i veliki utjecaj u upravljanju državama, odlučni da potresu prijestolja i progone, okleveću ili protjeraju svakog vladara koji bi im odbio poslušnost.

Ovom umjetnošću laskanja narodu oni ga zapravo obmanjuju. Promičući cijelo vrijeme javni napredak i slobodu: uvjeravajući mnoštva kako je Crkva uzrokom nepravednog ropstva i bijede zbog kojih pate, zavaravaju narod i potiču mase da vape za novim stvarima, a protiv obje vlasti. Istina je, međutim, da je očekivanje prednosti kakvima se nadaju, daleko od stvarnosti. Siromašni ljudi, sve potlačeniji, u svojoj bijedi vide da im izmiču one utjehe koje su mogle pronaći u organiziranom kršćanskom društvu. Ali, oni gordi koji su se pobunili protiv poretka ustanovljenog Božjom providnošću kažnjeni su time što su bijedu pronašli upravo ondje gdje su očekivali blagostanje. [2]

Ako nam Crkva zapovijeda da se pokorimo Bogu, Gospodaru svega, bilo bi uvredljivo i klevetnički smatrati ju neprijateljicom vladarskih moći i uzurpatoricom njihovih prava. Upravo suprotno, ona želi da im se dade sva svjetovna moć koja im i pripada. Kako bi joj priznala, što i čini, Božansko pravo zapovijedanja, ukazuje svjetovnoj moći veliko poštovanje i pomaže joj da zadobije poštovanje i ljubav njezinih podanika. Kao prijateljica mira i majka sloge, ona sve ljude s ljubavlju privija uza se, u namjeri da im čini samo dobro. Ona naučava da pravda mora ići ruku pod ruku s milošću, jednakost s vlašću, zakon s umjerenošću, te održava red i javni mir i ljudima olakšava njihove jade olakšava koliko je god moguće. "No, " riječima Sv. Augustina, "oni vjeruju, ili žele da im povjerujemo, kako učenje Evanđelja nije korisno društvu, zato što žele da ljudska država počiva ne na čvrstim temeljima vrline, već na nekažnjavanju zločina."

Bilo bi stoga vrlo mudro i za opće blagostanje potrebno da se vladari i narodi, umjesto da se sa slobodnim zidarima udružuju protiv Crkve, udruže s Crkvom protiv napada slobodnih zidara.

Kontinuitet osude masonerije

U svakom je trenutku, zbog prisutnosti tako velikog zla koje se već proširilo, naša dužnost, veleštovana braćo, pronaći lijek. I kao što znamo da se u vrlini Božanske vjere, koju masoni najviše mrze i najviše je se boje, nalazi najbolji i najučinkovitiji lijek, tako i mi mislimo da u borbi protiv zajedničkog neprijatelja treba pribjeći ovoj sveobuhvatnoj snazi.

Mi, svojim autoritetom, potvrđujemo i odobravamo sve što su rimski Pontifeksi, naši prethodnici, zapovjedili kako bi razotkrili svrhe i zauzdali napore masonske sekte i sve ono što su ustanovili, kako bi vjernike odvratili od takvih društava. I ovdje, imajući povjerenje u dobru volju vjernika, mi molimo i preklinjemo svakoga od njih, ako im je stalo do njihova spasenja, neka njihova savjest učini svojom dužnošću prihvatiti ovdje iznesena gledišta Apostolske Stolice.

Molimo vas i zaklinjemo, veleštovana braćo, koji zajedno s nama djelujete, da iskorijenite ovaj otrov koji se ubrzano širi među narodima. Vaša je dužnost braniti slavu Božju i spasenje duša. Neka su vam uvijek pred očima ova dva cilja, tako vam nikada neće ponestati snage i hrabrosti. Vašoj mudrosti prepuštam prosudbu o tome koja su sredstva najučinkovitija u svladavanju prepreka i poteškoća. Nalazimo prikladnim da zbog naše službe, istaknemo neka od najkorisnijih sredstava. Prvo, potrebno je s masonske sekte skinuti masku i razotkriti je onakvom kakva ona jest, podučavajući ljude i usmeno i pastoralnim pismima o prijevarama kojima su ta društva koriste kako bi hvalila i promicala svoja nastrana učenja i nepoštenje svojih djela. Neka nitko ne povjeruje njihovom lažnom poštenju. Nekima se možda čini da masoni nikada ne govore ni o čemu što se protivi moralu i vjeri, ali kako je priroda tih društava zla, nije dopušteno nikome da postane njihovim članom ili im na bilo koji način pomogne.

Potrebno je, također, marljivim propovijedanjem i nagovaranjem probuditi u ljudima ljubav i žar za vjerskim učenjem. Preporučujemo stoga da se prigodnim izjavama, pismenim i usmenim, objasne osnovna načela tih istina u kojima je sadržana sva kršćanska mudrost. Samo se tako mogu izliječiti umovi i upozoriti na različite oblike poroka i grijeha i različite napasti, posebno u današnje doba velike slobode pisanja i velike želje za učenjem.

Doista, to je opsežan posao u kojeg će se uključiti i vaše svećenstvo, ako se propisno poduči i izvježba vašim žarom. Tako prekrasan i važan cilj zahtijeva i suradnju onih laika koji sjedinjuju učenje i čestitost s ljubavlju prema vjeri i njihovoj zemlji. S ujedinjenim snagama ova dva reda ne posustajte, draga braćo, kako bi ljudi upoznali i zavoljeli Crkvu, jer što će više njihova ljubav i znanje o Crkvi rasti to će se više s gađenjem odvraćati od tajnih društava.

Stoga, koristeći ovu priliku, podsjećamo vas na potrebu da promičete i štitite Treći Red Sv. Franje, čija smo pravila s mudrom obzirnošću mi nedavno ublažili. U skladu s duhom njegove institucije on nastoji da ljudi imitiraju Isusa Krista, vole Crkvu i prakticiraju sve kršćanske vrline, a to će se pokazati korisnim u gušenju sektaške zaraze.

Neka ova sveta zajednica sve više raste, jer se iz nje, između ostaloga, mogu očekivati dragocjeni plodovi koji umove vode u slobodu, bratstvo i jednakost, ne one o kojima sanjaju masonske sekte već one koje je Isus Krist donio na ovaj svijet, a Franjo ih ponovo oživio. Sloboda, kažemo mi, Božje djece koja oslobađa od robovanja Sotoni i strastima, najgorim tiranima: bratstvo, koje proizlazi iz Boga, Oca i Stvoritelja svega; jednakost, ustanovljena na pravdi i milosrđu, koja ne briše razlike među ljudima, već koja iz raznolikosti u načinu života, položajima i sklonostima, oblikuje onaj sklad i harmoniju po uzoru na prirodu, a na korist i dostojanstvo svjetovnog društva.

Treće, postoji jedna institucija koju su naši prethodnici ustanovili u svojoj mudrosti, ali je protjekom vremena bila napuštena, koja se danas može upotrijebiti kao model za stvaranje nečeg sličnog. Pri tome mislimo na koledže ili Udruženja umjetnosti i obrta ujedinjenih pod vodstvom religije koja će braniti njihove interese. Ti su koledži, dugom upotrebom i iskustvom, bili od velike koristi za naše očeve, a bit će još korisniji za naše doba, jer su prikladni za slamanje moći sekte. Jadnim se radnicima, koji su osim svoga položaja koji zaslužuje milosrđe posebno izloženim i obmanama prevaranata, mora stoga s najvećom velikodušnošću pomoći i pozvati ih u dobra društva kako ne bi bili uvučeni u loša. Iz tih bismo razloga željeli vidjeti kako se takva društva stvaraju svugdje u skladu s potrebama novog društva, pod okriljem i zaštitom biskupa, a na korist svih ljudi. Sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da su takva društva već ustanovljena pod katoličkom zaštitom; dvije institucije kojima je cilj pomagati poštenoj radničkoj klasi, njihovim obiteljima i djeci, održavajući u njima ljubav prema pobožnosti i poznavanje vjere.

Ne možemo ne spomenuti Društvo Svetog Vincenta De Paula, proslavljenog po svojim zaslugama prema siromašnima. Djela i namjere toga društva su dobro poznate, a sve u svrhu pomoći siromašnima i ispaćenima, ohrabrujući ih sa zadivljujućom skromnošću koja je, što se manje pokazuje, to pogodnija za vježbanje kršćanskog milosrđa i oslobođenje ljudi od njihovih jada.

Četvrto, kako bismo što lakše dostigli cilj vašoj vjeri i nadzoru preporučujemo mlade, nadu svjetovnog društva. Veliki dio svoje brige posvetite njihovom dobrom obrazovanju. Nikada nemojte vjerovati da ste pazili ili učinili dovoljno kako biste mlade odvratili od onih gospodara čijeg se zaraznog sektaškog daha treba bojati. Ustrajte da roditelji i duhovni upravitelji, podučavajući katekizam, nikada ne prestanu upozoravati svoju djecu i učenika ne lukavu prirodu ovih sekti, kako bi na vrijeme saznali za svakojake prijevare kojima se njihovi promicatelji koriste kako bi ih privukli. Oni koji svoju djecu pripremaju za prvu pričest učiniti će dobro ako ih nagovore da obećaju kako nikada neće postati članovima nijednog društva, a da se prije toga ne posavjetuju sa svojim roditeljima, svećenikom ili ispovjednikom.

No, mi shvaćamo da naš zajednički trud neće biti dovoljan za iskorjenjivanje ovoga opasnog sjemena iz polja Gospodnjeg, ako nam Nebeski Gospodar vinograda u tome ne udijeli svoju velikodušnu pomoć. Moramo Ga, stoga, moliti za moćnu potporu s nestrpljivim žarom koji odgovara neposrednoj opasnosti i snazi potrebe. Opijena svojim rastućim uspjehom masonerija je postala drskom i čini se da nema granica njezinoj tvrdokornosti. Njezini su sljedbenici povezani tajnim zajedništvom i uzajamnom vjernošću u istom cilju, idući ruku pod ruku, i međusobno se ohrabrujući u nastojanju da čine sve više zla. Tako snažan napad zahtijeva i snažnu obranu. Držimo da se sve dobro mora ujediniti u velikom društvu djelovanja i molitve. Tražimo, stoga, od njih dvije stvari: prvo, da se jednoglasno i zbijenih redova čvrsto odupru rastućoj opasnosti od sekta: drugo, da podižući ruke i uzdišući usrdno mole Boga da kršćanstvo postane još snažnije, da Crkva povrati svoju toliko potrebnu slobodu, da zabludjeli pronađu put do spasenja, te da pogreške ustupe mjesto istini, a porok vrlini.

Ovom prigodom prizovimo u svoje misli Djevicu Mariju, Majku Božju, da bi protiv bezbožničkih sekta, u kojima se vidi ponovno oživljavanje tvrdoglavog ponosa, neukrotive podmuklosti i lukavstva Sotone, ona pokazala svoju moć, ona koja je nad njim izvojevala pobjedu još od svoga začeća.

Molimo se također i Sv. Mihaelu, vođi anđeoske vojske, i pobjedniku nad paklenim neprijateljem i Sv. Josipu, suprugu Najsvetije Djevice, nebeske i sveobuhvatne zaštitnice Katoličke Crkve, te velikim apostolima Petru i Pavlu, promicateljima i braniteljima kršćanske vjere. S njihovom zaštitom i ustrajnom molitvom nadajmo se dobroj volji, koja će se udostojati pobožno pomoći ljudskom društvu, kojemu prijeti toliko mnogo opasnosti.

Kao zavjet Božanskih milosti i naše dobronamjernosti upućujemo vam s najvećom privrženošću, časna braćo, te svećenstvu i ljudima vama povjerenima, apostolski blagoslov.

Izdano u Rimu, blizu Sv. Petra, 20. travnja, 1884., u sedmoj godini našega pontifikata.

Leon, Papa XIII

http://emilcic.exactpages.com/humanumgenus.html

[Alen Peruško]

ANTIMODERNISTIČKA PRISEGA

U sklopu svoje borbe za katoličko pravovjerje, sv. Pio X. je motupriprijem pod imenom „Sacrorum antistitum“ od 1. rujna 1910. bio propisao da cjelokupno svećenstvo, redovničke poglavarice, te profesori u sjemeništima moraju dati tzv. „Antimodernističku prisegu“.Tekst ove prisege daje svakom vjerniku sigurni putokaz kako da izbjegne zamke prilagođavanja „duhu vremena“ – tj. modernizma u smislu hereze protiv katoličke vjere, pa je svakako vrijedi citirati u cijelosti:

"Ja N.N. čvrsto prihvaćam i primam sve i pojedino, što je nepogrješivo crkveno učiteljstvo definiralo, potvrdilo i izjavilo, posebno pak ona poglavlja nauka, koja se izravno suprotstavljaju zabludama ovoga vremena.

Kao prvo naime ispovijedam da se Boga može sigurno spoznati, tako da ga se može i dokazati, kao začetnika i cilj sviju stvari, “po onome što je učinjeno” [Rim 1,20], to jest po vidljivim djelima stvaranja, kao uzrok preko učinka.

Drugo, prihvaćam i odobravam ponajprije čudesa i proroštva kao vanjske dokaze objave, to jest kao najsigurnije znakove da je kršćanska religija božanskog porijekla, te smatram da su oni najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih) ljudi, pa i ovoga vremena.

Treće, isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva, čuvarica i učiteljica objavljene riječi, utemeljena neposredno i izravno po samom pravom i povijesnom Kristu dok je boravio među nama, te daje sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije, i njegovim nasljednicima dovijeka.

Četvrto, iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca; i zbog toga u potpunosti odbacujem krivovjerno mišljenje o razvitku dogmi, koje (kaže) da su one prelazile iz jednog mišljenja u drugo, drugačije od onoga koji je prije toga imala Crkva; isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski poklad, predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska misao, ili proizvod ljudske svijesti, koji je polagano izgrađen ljudskim nastojanjima, i koji je kasnije usavršavan neograničenim napretkom.

Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije religijski osjećaj koji je proizišao iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego da je ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga.

Isto tako se s dužnim poštovanjem podlažem i čitavom se dušom priključujem osudama, izjavama i svim propisima koji se nalaze u enciklici “Pascendi” i u dekretu “Lamentabili” , posebno onima koje nazivaju povijest dogmi.

Isto tako odbacujem zabludu onih koji tvrde da se vjera koju predlaže Crkva može protiviti povijesti, te da se katoličke dogme, u smislu kako se sada shvaćaju, ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.

Isto tako osuđujem i odbacujem mišljenje onih koji kažu da obrazovaniji čovjek-kršćanin ima dvostruku osobnost, jednu vjernika, drugu povjesničara; kao da se povjesničar smije držati onoga što proturječi vjeri vjernika, ili da (može) postavljati pretpostavke iz kojih slijedi, da su dogme krive ili sumnjive, samo ako ih izravno ne niječe.

Također odbacujem onu metodu prosuđivanja i tumačenja Svetoga pisma, koja se, zanemarivši crkvenu predaju, analogiju vjere i odredbe Apostolske stolice, priklanja racionalističkim razmišljanjima, a kritiku teksta prihvaća, manje dozvoljeno a više lakoumno, kao jedino i najviše pravilo.

Osim toga odbacujem mišljenje onih koji drže da učitelj koji predaje neki povijesni teološki predmet, ili koji piše o tim stvarima, mora najprije odložiti mišljenje koje je imao prije toga, bilo o nadnaravnom podrijetlu katoličke predaje, bilo o obećanoj božanskoj pomoći za vječno održavanje svake objavljene istine; zatim da djela pojedinih otaca treba tumačiti samo prema načelima znanosti, isključujući bilo kakav sveti autoritet, i s onom slobodom prosuđivanja, kojom se običavaju istraživati i drugi svjetski dokumenti.

Konačno, izjavljujem da sam u svemu najudaljeniji od zablude koju drže modernisti, da u svetoj predaji nema ničeg božanskog, ili što je mnogo gore, oni to dozvoljavaju u panteističkom smislu, tako da ne preostaje ništa osim gole i jednostavne činjenice, koja je jednaka općim povijesnim činjenicama; to jest, da su ljudi svojom marljivošću, spretnošću i sposobnošću nastavili kroz sljedeće naraštaje nauku koju su započeli Krist i njegovi apostoli.

Zbog toga čvrsto zadržavam vjeru otaca i zadržat ću ju do posljednjeg daha života, o sigurnom daru istine, koji jest, koji je bio i koji će uvijek biti, kod “biskupa apostolskih nasljednika”; ne kako bi se držalo ono što bi se moglo činiti boljim i prikladnijim, prema duhu vremena svakog pojedinca, nego kako se “nikada ne bi drugačije vjerovalo, nikada drugačije” shvaćala apsolutna i nepromjenjiva istina, koju su apostoli propovijedali od početka.

Prisežem, da ću sve to vjerno, potpuno i iskreno obdržavati i nepovredivo čuvati, i da nikada od toga neću odstupiti niti u naučavanju niti bilo kojim riječima ili pisanim djelima. Na to prisežem, na to se zaklinjem, tako mi pomogao Bog i ovo sveto Božje Evanđelje. "

http://www.katolik.hr/nekatolickeskupin ... 07-godine/