Re: IN MEMORIAM: Marko Babić i drugi
Posted: Mon Aug 04, 2014 8:58 am
ODLAZAK NAJHRABRIJE BOJOVNICE
Preživjela prvu crtu Vukovara, mučenje u Veleprometu, rat u BiH, pa stradala u prometu
Autor: Dom.hr
Objavljeno: 31-07-2014 u 06:20
Violeta Antolić, koja je 1991. ostavila trogodišnjeg sina u skloništu kako bi na prvoj crti branila Vukovar, koja je preživjela ‘klaonicu’ na Sajmištu, mučenje u zarobljeništvu, glavu sačuvala i na ratištu u Bosni i Hercegovini, smrtno je stradala u utorak 29. srpnja u prometnoj nesreći na zagrebačkoj Peščenici.
violetaVijest o njezinoj iznenadnoj smrti uzdrmala je, rastužila i rasplakala sve njezine suborce i prijatelje, piše portal HAZUD-a.
Nije imala novca da kupi pušku
Prenosimo ovdje Violetino skromno i vedro svjedočanstvo o burnim i tmurnim danima uoči i nakon pada Vukovara, danima o kojima je pričala osebujno i sa smješkom. Nikada s gorčinom.
‘Onog trenutka kada su iz vojarne počeli pucati po našem domu, morali smo kod susjede u podrum. Vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao po nas. Pucali su i po djetetu koje sam nosila. Trogodišnji sin je kroz plač vikao: mama, mama, dok smo se probijali prema Olajnici. Sklonište je bilo puno muškaraca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam: pucali su po mom djetetu, uzvratit ću. Igrom slučaja prošli su kraj mene dečki iz postrojbe HOS-a. Pitala sam imaju li pušku za mene, jer nemam novca da ju kupim. Dali su mi kalašnjikov. Već prvu noć bile su ulične borbe. Zarobili su jednog našeg. Sajmište je odjekivalo od njegovih jauka. Tad sam se sledila, no odlučila sam ostati na Sajmištu. Nalazili smo čistu odjeću po kućama, a vodu smo donosili s bunara. Tako smo održavali higijenu. Snajper je upravo na tom mjestu usmrtio našeg prvog zapovjednika Vladimira Đereka – Sokola. Više nismo odlazili po vodu. Bilo je sve gore. Kad je ‘pao’ Vukovar, povlačili smo se s prve crte. Izvlačili smo ljude. U zraku se osjećao miris smrti, grad je popustio pod posljednjom obranom. Ono malo preostalih ljudi, paravojska i domaći Srbi privodili su u Velepromet. Nakon toga, otišla sam po sina, presvukla se u civilno odijelo i s djetetom krenula u Velepromet. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli i pretukli ga. Odvojili su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi ga vrate.
Rekli su da će mi sina odvesti u sirotište u Beograd
Oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila počivala u mirusam od prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio Nenad Žigić, glavni žandar. Peđa je prija rata bio drag dečko. Mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, nikad ne bih dopustila da mu padne dlaka s glave. Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence. Pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u ‘sobu smrti’. Tamo su te večeri ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti, jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me vjerojatno prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao: samo da uzmem tenisice. Odgovorili su mu: temo gdje ideš neće ti trebati.U mraku se ipak pojavio tračak svjetla. Od sigurne smrti spasio me Ljubče Atanasov…’ – mirno – kao da prepričava dogodovštinu iz kafića, svoj je ratni put opisala Violeta Antolić, braniteljica Vukovara i jedina žena na prvoj crti obrane najkrvavijeg dijela Vukovara.
Uz ovakvu državu, kćeri ostaje obaveza otplate stana!
Iza Violete ostao je odrastao sin Zoran, koji završava studij u SAD-u, te mlađa kćer Andrea koja je proljetos u Zagrebu završila Visoku zdravstvenu školu, Violetinoj dvadesetogodišnjoj kćeri, koja stažira za 1600 kuna mjesečno, sada je ostala obaveza otplate stana za slijedećih 13 godina od skoro 3000 kuna mjesečno.
Violetini suborci ovih dana, ne bez gorčine, govore ‘da je Vicky poginula u bivšoj državi, na sprovodu bi joj bio cijeli državni vrh, a obitelj bi joj bila zbrinuta za cijeli život, dok njenu obitelj tek sada čekaju veliki životni problemi’.
http://www.hrvatski-dom.hr/prezivjela-p ... u-prometu/
Autor: Dom.hr
Objavljeno: 31-07-2014 u 06:20
Violeta Antolić, koja je 1991. ostavila trogodišnjeg sina u skloništu kako bi na prvoj crti branila Vukovar, koja je preživjela ‘klaonicu’ na Sajmištu, mučenje u zarobljeništvu, glavu sačuvala i na ratištu u Bosni i Hercegovini, smrtno je stradala u utorak 29. srpnja u prometnoj nesreći na zagrebačkoj Peščenici.
violetaVijest o njezinoj iznenadnoj smrti uzdrmala je, rastužila i rasplakala sve njezine suborce i prijatelje, piše portal HAZUD-a.
Nije imala novca da kupi pušku
Prenosimo ovdje Violetino skromno i vedro svjedočanstvo o burnim i tmurnim danima uoči i nakon pada Vukovara, danima o kojima je pričala osebujno i sa smješkom. Nikada s gorčinom.
‘Onog trenutka kada su iz vojarne počeli pucati po našem domu, morali smo kod susjede u podrum. Vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao po nas. Pucali su i po djetetu koje sam nosila. Trogodišnji sin je kroz plač vikao: mama, mama, dok smo se probijali prema Olajnici. Sklonište je bilo puno muškaraca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam: pucali su po mom djetetu, uzvratit ću. Igrom slučaja prošli su kraj mene dečki iz postrojbe HOS-a. Pitala sam imaju li pušku za mene, jer nemam novca da ju kupim. Dali su mi kalašnjikov. Već prvu noć bile su ulične borbe. Zarobili su jednog našeg. Sajmište je odjekivalo od njegovih jauka. Tad sam se sledila, no odlučila sam ostati na Sajmištu. Nalazili smo čistu odjeću po kućama, a vodu smo donosili s bunara. Tako smo održavali higijenu. Snajper je upravo na tom mjestu usmrtio našeg prvog zapovjednika Vladimira Đereka – Sokola. Više nismo odlazili po vodu. Bilo je sve gore. Kad je ‘pao’ Vukovar, povlačili smo se s prve crte. Izvlačili smo ljude. U zraku se osjećao miris smrti, grad je popustio pod posljednjom obranom. Ono malo preostalih ljudi, paravojska i domaći Srbi privodili su u Velepromet. Nakon toga, otišla sam po sina, presvukla se u civilno odijelo i s djetetom krenula u Velepromet. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli i pretukli ga. Odvojili su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi ga vrate.
Rekli su da će mi sina odvesti u sirotište u Beograd
Oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila počivala u mirusam od prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio Nenad Žigić, glavni žandar. Peđa je prija rata bio drag dečko. Mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, nikad ne bih dopustila da mu padne dlaka s glave. Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence. Pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u ‘sobu smrti’. Tamo su te večeri ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti, jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me vjerojatno prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao: samo da uzmem tenisice. Odgovorili su mu: temo gdje ideš neće ti trebati.U mraku se ipak pojavio tračak svjetla. Od sigurne smrti spasio me Ljubče Atanasov…’ – mirno – kao da prepričava dogodovštinu iz kafića, svoj je ratni put opisala Violeta Antolić, braniteljica Vukovara i jedina žena na prvoj crti obrane najkrvavijeg dijela Vukovara.
Uz ovakvu državu, kćeri ostaje obaveza otplate stana!
Iza Violete ostao je odrastao sin Zoran, koji završava studij u SAD-u, te mlađa kćer Andrea koja je proljetos u Zagrebu završila Visoku zdravstvenu školu, Violetinoj dvadesetogodišnjoj kćeri, koja stažira za 1600 kuna mjesečno, sada je ostala obaveza otplate stana za slijedećih 13 godina od skoro 3000 kuna mjesečno.
Violetini suborci ovih dana, ne bez gorčine, govore ‘da je Vicky poginula u bivšoj državi, na sprovodu bi joj bio cijeli državni vrh, a obitelj bi joj bila zbrinuta za cijeli život, dok njenu obitelj tek sada čekaju veliki životni problemi’.
http://www.hrvatski-dom.hr/prezivjela-p ... u-prometu/