Istraga o Kristu

[EdgarFranjul]

(Radio Croative) Ivica Ursić: Vrijeme nezahvalnih

Autor Ivica Ursić
Subota, 12 Listopada 2013 09:43


Živimo li u vremenima kada je nezahvalnost postala nešto potpuno uobičajeno? Možemo li ovo naše vrijeme nazvati „vrijeme nezahvalnih“?

Nezahvalnost je dio čovjekovog života od dana kada su je Adam i Eva očitovali prema Bogu. Na svekolike Božje blagoslove uzvratili su neposluhom i nezahvalnošću. Od tada nas nezahvalnost neprestano prati.

I ne napušta nas. Samo biva sve veća. I sve jača.

„Blagoslovljeni oni koji mogu dati

ne sjećajući se

i primiti ne zaboravljajući.“



VRIJEME NEZAHVALNIH

Malo je toga tako odvratno kao što je nezahvalnost. Svi smo mi osjetili ubod ljutnje, nezadovoljstva ili tuge, kada nitko nije znao prepoznati i cijeniti naš naporan rad ili našu velikodušnost. O ljubavi i nesebičnoj žrtvi, na što su toliki samo odmahnuli rukom ili okrenuli svoja leđa, ne treba ni zboriti.

Nezahvalnost nas izravno odvodi u grijeh. A grijeh nam oduzima svaki zdravi razum.

„Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe.“ (Rimljanima 1, 21-22)

Znamo Boga, upoznali smo ga, i jednostavno smo ga uzeli „zdravo za gotovo“. Umjesto da ga u svakom trenutku slavimo i da mu zahvaljujemo za tolike blagoslove, mi smo se pouzdali u ovaj svijet i u sebe same, što je rezultiralo tamom u našem srcu. Uvjereni da smo „popili svu pamet ovoga svijeta“ mi smo krenuli putem čiste ludosti.

Kultura smrti sve više širi svoj utjecaj, a zajedno s njom „u paketu“ dolaze: pobačaj, eutanazija, istospolni brakovi, ubojstva, i sve ono što slavi smrt, a nikako život.

Sveti Pavao upozorava Timoteja da će nastupiti „teška vremena“ kada će ljudi biti „sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga.“

Ovaj naš svijet uistinu je postao zastrašujuće mjesto u kojem ljudi Boga priznaju samo kako bi ga okrivili za ono što nije dobro u njihovim životima. To čineći, ljudi sami sebe, nezahvalni kakvi već jesu, guraju u duhovnu propast.

Kada čovjek malo bolje promisli, nezahvalnost je prijezir prema Božjoj suverenosti. Kao da kažemo da nam se ne sviđa kako Bog upravlja svijetom i da bismo mi to mogli daleko bolje.

William Shakespeare je tvrdio da kod čovjeka mrzi više nezahvalnost nego li laž, taštinu, brbljivost, pijanstvo. James Thompson će nezahvalnost nazvati „izdajom čovječanstva“, a Benjamin Franklin će reći da čovjek uzvraća male usluge, priznaje postojanje onih srednjih, dok na one velike uzvraća – nezahvalnošću.

I gdje smo mi tu? U toj priči?

Kao nacija? Kao pojedinci?

Kao pojedinci svi bismo osobno trebali promisliti kako uzvraćamo Bogu na primljenim blagoslovima i bližnjima na dobru, ali kao nacija proteklih smo godina jasno i glasno pokazali da smo – nezahvalni.

I prema Bogu i prema bližnjemu.

Prošlog smo tjedna (8. listopada) obilježili (?) Dan neovisnosti. Jesmo li se (zaboravimo protokolarne svečanosti u kojima je bila uključena Crkva) zahvalili Bogu za slobodu koju uživamo? Slobodu za koju su se toliki borili i za koju su toliki dali svoje živote?

Nažalost naš nacionalni mentalitet čini sve kako bi umanjio sve one žrtve koje su najzaslužnije za nacionalno oslobođenje. Najviše razine vlasti odbacuju činjenicu da je izravni tvorac svih ljudskih i nacionalnih sloboda Bog Stvoritelj i Otkupitelj.

I baš kao što loši roditelji svojim lošim ponašanjem bivaju loš primjer svojoj djeci, tako i loša vlast, svojim lošim odnosom prema Hrvatskom obrambenom ratu i prema zahvalnosti u odnosu na one koji su najzaslužniji što danas nismo prognani sa svojih ognjišta, stvara naciju nezahvalnih ljudi. I to čini svojim odlukama, od uvođenja ćirilice u Vukovaru, pa sve do rasprodaje nacionalnog bogatstva, a sve uz unisonu podršku glavnih medija.

Kada vidimo kamo sve to vodi, a definitivno vodi u propast, onda ne možemo gajiti neka velika nadanja da će naša nacionalna budućnost biti dobra, a kamo li svijetla. Kada vidimo sve te političare, od kraja rata na ovamo, koji daju loš primjer ljudima onda je potrebno nešto poduzeti.

Neki jednostavno „bace koplje u trnje“ i govore kako su čuli da smo mi „slučajna država“ ili „izgubljeni slučaj“. Drugi pak, ne miruju, nego biraju put političkog aktivizma kako bi promijenili tragičnu političku sliku zemlje.

Ali lijek za ovu tešku bolest, smrtonosnu bolest, za moralnu i duhovnu agoniju, nije niti malodušje, a nije niti politička revolucija. Lijek pronalazimo jedino u Riječi Božjoj, koliko god se to nekima ne sviđalo.

„I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (2. Ljetopisa 7, 14)

Mi nismo ponizan narod, nego smo oholice. Mi se ne molimo Bogu, nego ga moljakamo kada smo u nevoljama. Mi se ne obraćamo od svojih grijeha, nego ustrajavamo u njima. A narod propada kada oni koji poznaju Boga (vjernici) postaju samodovoljni i nezainteresirani prema svome Ocu. Ravnodušni prema Bogu. Ozdravljenje nacije počinje kada su ljudi ponizni, kada priznaju svoje grijehe i kada se vrate Bogu.

Ne postoje odgovarajuća politička rješenja za duhovne krize. To je iluzija. Najobičnija laž. Duhovna kriza zahtjeva isključivo duhovni lijek. Da, potrebno je izlaziti na izbore i potrebno je birati moralne i čestite ljude (što mi tako rijetko činimo), ali je naivno očekivati da će i najbolji političari donijeti mir i duhovno iscjeljenje našem narodu.

Nacija su ljudi, a dok ljudi ne dožive promjenu svoga srca, bez obzira koja politika dobila izbore, iscjeljenja ne će biti. Naša nacija ne pati zato što je većina naših političara korumpirana, nego zato što je to postalo uobičajeno, prihvatljivo duhovno stanje nacije.

Zapitajmo se, tko je više korumpiran, neprincipjelni političar ili birač koji ga ponovno bira?

Ali potrebno je ponoviti, za ovo stanje ne postoji političko rješenje. To je „par excellence“ duhovno pitanje, koje zahtjeva samo jedan lijek, a to su ponizni ljudi koji se kaju, odriču svojih grijeha i koji se vraćaju Kristu. Ponizni ljudi su najčešće i zahvalni ljudi. Ponizan čovjek priznaje da treba Boga i da treba druge ljude i ponizan čovjek pokazuje svoju zahvalnost prema svima onima koji su mu pomogli.

Našem narodu je potreban povratak u poniznost.

Mi moramo pokazati svoju zahvalnost Bogu.

Mi se moramo vratiti Kristu.

Baš kao što se je vratio onaj deseti gubavac.

Današnju priču predobro znamo. Deset gubavaca vapi za ozdravljenjem. Mole Isusa neka im pomogne. On ih iscjeljuje, ali od njih deset samo se jedan vraća i zahvaljuje se Isusu. Devetorica okreću leđa i odlaze od njega.

Ništa novoga. Koliko nas samo u kriznim stanjima vapi da nas Bog pomogne? Ako Bog to ne učini onako kako smo mi to zamislili, optužujemo ga za sve svoje nevolje i za bešćutnost. Čak ga se i odričemo. Ukoliko nam pomogne držimo to za svoje „pravo“ i čim kriza mine Bogu okrećemo leđa. Do nove potrebe.

Zahvalnost desetog gubavca, zahvalnost Samarijanca, nije jedina poanta današnjeg čitanja. Nekako je u drugom palnu ostala činjenica da se je on – vratio. I on je otišao javiti se svećenicima kako bi se, uz njihovu suglasnost, kao izliječen čovjek, mogao vratiti normalnom svakodnevnom životu. Ali nakon toga nije poput one devetorice pokazao nezahvalnost i nije krenuo „naprijed u novi život“ nego se je – vratio.

Vratio se je Isusu.

Ova nas priča uči jednoj jednostavnoj istini, a ona glasi: „Vjera nas spašava.“

Sam Isus Samarijancu kaže: „Tvoja te vjera spasila!“

Ali koja vjera?

Koja je to vjera u stanju reći dudu „iščupaj se s korjenom i presadi se u more“?

To je vjera veličine zrna gorušičina, vjera puna sumnji, pitanja, oklijevanja, ali i dalje stoji pitanje – koja vjera?

Je li to manifestacijska vjera? Vjera temeljena na rutini i navici?

Vjera koja pokušava „pazariti“ s Bogom?

Ili je to možda zahvalna vjera?

Ne. Ne, nije. Uopće nije.

Jedina vjera koja spašava je vjera u Isusa Krista.

Živi Bog nam nudi dar vječnosti. Taj dar je naš, samo ga trebamo zaiskati. I sve što trebamo učiniti, kada je naš spas u pitanju, kada je riječ o tome gdje ćemo provesti vječnost, jest vjerovati Isusu Kristu.

I biti mu što bliže.

Za to učiniti potrebno je odreći se ovoga svijeta, njegove kulture smrti, potrebno je odreći se sotone i svih djela njegovih, potrebno je Bogu dati slavu i hvalu, potrebno je ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao samoga sebe.

I potrebno je vratiti se Isusu Kristu.

Ivica Ursić

http://croative.net/index.php/kultura-i ... ezahvalnih

[EdgarFranjul]

Vjera u Boga i hrvatska sloga su najjači otpor zločinačkim okupacijama naše Hrvatske


Danas su na vlasti u Hrvatskoj 'jugonostalgičari' i njihovi potomci. Sve je više vidljivo kako je u tijeku proces 'rashrvaćivanja' Hrvatske, koji traje posljednje desetljeće. Uzrokovano je to ponajviše poslušničkoj politici od strane vladajućih, a čiji članovi ne ljube Boga već su članovi mnogih masonskih društava.

Zanimljivo je pratiti razvoj naše povijesti jer su naši prostori često bili pod agresijom raznih barbara, toliko je krvi palo za slobodu hrvatskog naroda i ta borba traje i u ovim trenutcima dok čitate ovaj članak. Hrvatska je znala obraniti svoje granice, pa je čak i Tursko Carstvo često lomilo svoja koplja i bivalo poraženo pod zidinama hrvatskog ratnika. Iako smatrana kao jednom od najljepših dijelova Europe, u sedmom stoljeću za stalno se tu nastanjuju Hrvati i više nikada ne bivaju pokoreni.

Bogata raznim prirodnim resursima Hrvatska se nalazi pred novom okupacijom. U tijeku je žestoko "balkaniziranje" naše domovine. Nažalost, u mnogome tu pomažu i oni koji sada čitaju ovaj tekst, kao i novinari koji su odavno hrvatsku prekrstili kao zemljom 'Zapadnog Balkana'. Upravo oni koji često prate i čitaju povijest ovih prostora, kristalno im je jasno kako je Hrvatska oduvijek bila srednjoeuropska zemlja Mediterana. Jedina poveznica s Balkanom, nažalost, bio je srpski zemljopisac Jovan Cvijić, a koji je čvrsto postavljao temelje Hrvatske pod Balkan. Koliko je ta njegova ideologija uspjela probuditi tu ideologiju do današnjeg dana je nevjerojatno.

Naime, još za vrijeme rimskih careva Honorija i Arkadija, Rimsko carstvo bilo je podijeljeno prirodnom granicom na Drini pa sve do Baltika. Paralelno su se razvijala dva potpuno različita svijeta, Zapad i Orijent, u kojemu su Hrvati kao graničari čuvali međe Zapada. S tim svijetom istočno od Honorijeve linije Hrvati nemaju ništa zajedničko, to su različite povijesti, kulture i konfesionalne zajednice. Ta je granica poznata i pod nazivom 'Hrvatska – predziđe kršćanstva'.


Danas se pred Hrvatskom osim projekta "Zapadni Balkan" stavlja i projekt "Regije", gdje se stvara zastrašujuća percepcija kako Hrvatska prirodno spada u regiju sa Srbijom, Makedonijom, Bugarskom, itd. Pogledate li samo koliko se danas medija, kako radija i televizije, tako i elektronski mediji sve više bave Hrvatskom kao 'zemljom Regije'. Ne smije se zaboraviti da su Srbi prvi puta u povijesti stvaranjem Kraljevine Jugoslavije politički prešli Honorijevu liniju, a da je Hrvatska stoljećima i tisućljećima prije toga živjela u središtu srednjoeuropske regije zapadne kulturne baštine. Povijesno gledajući dakle, Hrvatska spada pod regiju Italije, Austrije, Slovenije, Mađarske i Crne Gore.

Vrijedi napomenuti kako je nedavno održan sastanak zemalja "Zapadnog Balkana", a našu je zemlju predstavljao predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Vođeni tome poslao sam upit predsjedniku Sabora, kako to da je Hrvatska danas smještena na svoju neprirodnu poziciju, zbog čega sve upornije nastojimo biti ujedinjeni sa zemljama Balkana, odgovor do pisanja ovog članka još nije stigao. Sa sigurnošću vjerujem da odgovor i neće stići.

Nakon dosanjanog sna o samostalnosti i raspada Jugoslavije, postali smo trn u oku ideologiji Novog svjetskog poretka. Upravo je rušenje Jugoslavije bilo rušenje dijela sotonske ideologije. Zar nije najbolji dokaz ovome bio i vapaj za pomoć u tijeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, kada nitko nije htio vidjeti što se tu događa. Tomislav Ivčić je tek nakon svojeg svjetski poznatog hita "Stop the war in Croatia" uspio skrenuti pozornost svijeta prema strahotama koje su se događala ranih devedesetih. Danas se još uvijek zna dogoditi kako neki visokopozicionirani političar Europskog parlamenta govori 'tko vam je kriv što ste tražili samostalnost', aludirajući time na loše stanje u gospodarstvu naše zemlje.

Zbog onih koji još uvijek ne povezuju masonstvo i ideologiju Novog svjetskog poretka sa budućnošću naše zemlje, iznosim jedan primjer iz Zagreba kako bi barem uspio probuditi sumnju, a što kasnije može dovesti do buđenja svijesti. Naime, jedno od glavnig prijevoznih sredstava koji se dolazi u glavni grad Republike Hrvatske vlak, pa stoga gosta s gradom Zagrebom bila zgrada željezničkog kolodvora. Stoga nas ne čudi što je pročelje tog objekta prepuno masonske simbolike koja poput dobrodošlice pozdravlja svakog gosta, jasno dajući do znanja - tko vlada tim gradom. Čak je i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić izjavio da podržava Novi svjetski poredak, a čiji je cilj jedna svjetska vlada, jedan svjetski jezik (Esperanto). Nakon Eurospke unije slijedi Euroazijska unija, a zatim spajanje sa SAD-om. Danas se upravo pregovara o trgovačkoj uniji, koja je već dobila svoje temelje.

Hrvatske vlasti kao i vlasti u drugim državama pripadaju dakle poslušničkom srednjem staležu. Pobijediti možemo samo vjerovanjem u Boga i služiti Bogu. On će, budite sigurni, znati odvesti hrvatski narod na pravi put i zaštiti ga od dolazećeg kolonijalnog ropstva Novog svjetskog poretka. Bog osuđuje ropstvo i stoga Hrvati ne smiju šutjeti o tome jer šutnja postaje sve veći grijeh. Hrvati ne smiju strpljivo trpjeti i samo moliti Boga da ga zaštiti od tog ropstva, moramo nešto učiniti.

Autor: Vedran Morin

Datum: Utorak, 15 Listopad 2013 16:33


http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... atske.html

[EdgarFranjul]

Ivan Miklenić: Medijski napadi na Crkvu

Petak, 18 Listopad 2013 08:08
E-mail Ispis PDF

Drugi susret hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića i vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve pape Franje, a prvi službeni, potvrdio je dobre odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U službenom priopćenju Svete Stolice doslovno je navedeno da je tijekom razgovora izraženo »zadovoljstvo dobrim bilateralnim odnosima zasnovanim na četiri postojeća ugovora koji potiču suradnju između Crkve i države za opće dobro hrvatskoga društva«. Katolički vjernici u Hrvatskoj koji, poznato je, prema Petrovim nasljednicima gaje sasvim osobito poštovanje i ljubav, mogu se iskreno radovati nastavku dobrih bilateralnih odnosa te što vodstvo njihove države u sve vrijeme njezina postojanja njeguje dobre odnose s vrhom Katoličke Crkve. Pape su u starijoj i novijoj povijesti učinili veoma mnogo dobra hrvatskome narodu pa je primjereno da i hrvatsko državno vodstvo, bez obzira na politički ili ideološki predznak, znade to cijeniti.


Nakon toga službenog susreta na vrhu, koji je katolike u Hrvatskoj obradovao i učvrstio im nadu da će hrvatska država ustrajati na izgradnji i produbljivanju dobrih odnosa, osobito s onim subjektima u međunarodnoj zajednici koji su podupirali i podupiru nastojanja u korist dobra hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva, u Jutarnjem listu u subotu 12. listopada pojavio se više nego čudan komentar. Taj tekst, koji se ne može drugačije okarakterizirati nego kao jedan od najgrubljih napada na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, počiva na potpuno netočnoj, iskonstruiranoj tezi koja doslovno glasi: »Ako su odnosi Vatikana i Svete Stolice (umjesto 'Svete Stolice' autor je vjerojatno mislio i trebao napisati 'Republike Hrvatske', nap. a.) tako dobri, kako je onda moguće da između hrvatske Katoličke Crkve i sadašnjih hrvatskih vlasti vlada neproglašeno, ali faktično ratno stanje?« U istom članku tu izmišljenu tezu ponovio je riječima: »Kako, je dakle, moguće da Vatikan smatra odnose s Republikom Hrvatskom izvrsnima, a da se Katolička Crkva u Hrvatskoj upustila u križarski rat protiv legitimno izabranih najviših predstavnika vlasti?« Ta teza bila bi uvreda Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj kad bi komentator svojim napisima o Crkvi i odnosima Crkve i države u Hrvatskoj zasluživao i uživao vjerodostojnost, no budući da se profesionalno više puta kompromitirao, Crkva ni katolici ne trebaju se osjećati uvrijeđenima već je dovoljno da se makar djelomično njegova konstrukcija razotkrije.

U Katoličkoj Crkvi iznimno je važno jedinstvo krajevnih Crkava s Petrovim nasljednikom, a za jedinstvo je apsolutno najvažnije da postoji u vjeri, doktrinarnim stavovima i pitanjima vjere i morala, zatim u zajedništvu koje se očituje u punom poštivanju kanonskih, liturgijskih i drugih odredaba zakonitih središnjih crkvenih vlasti. Naime, po tom jedinstvu i sadašnji papa Franjo pravi je i vrhovni poglavar i legalni i legitimni predstavnik Katoličke Crkve koja živi u Hrvatskoj, pa je neumjesno i, može se reći, čak i neprijateljsko svako odvajanje, konkretno, pape Franje i Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Tko god pokušava iz bilo kojih razloga zabijati klin razdora između pape Franje i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, grubo nasrće na Katoličku Crkvu kao takvu. Na ovim prostorima dugo su već poznati takvi naumi iz čisto političkih razloga, no nikada nisu mogli uroditi očekivanim plodom. Poznati su politički pokušaji još iz vremena komunizma razjedinjavanja hrvatskoga episkopata na tobože kooperativne biskupe i na biskupe »jastrebove«, a to je u tom tekstu ponovno učinio i komentator Jutarnjega lista izdvajajući kao »dobre« tek dvojicu biskupa.

Ponavljajući teze koje je već ranije sam lansirao u hrvatsku javnost, kao što je npr. da se tobože Crkva sama deklarirala kao »jedina oporbena politička snaga«, ili da između Crkve i Vlade u Hrvatskoj vlada »ratno stanje«, »križarski rat«, komentator pokušava Crkvi pripisati ulogu koju ona nema niti je želi imati. Premda priznaje formalno da Crkva »ima pravo javno zastupati svoje temeljne vrijednosti i političke stavove«, on svaku kritiku iz Crkve, a ta kritika nikada nije paušalna niti ratoborna već isključivo nadahnuta brigom za opće dobro hrvatskih građana, dramatizira i preuveličava u tobožnje nastojanje rušenja sadašnje Vlade. Rijetke pozive iz Crkve da sadašnja Vlada podnese ostavku, nipošto se ne može označavati kao rušenje Vlade, već je to legitimno demokratsko ponašanje kojim se ističe legitimno neslaganje sa sasvim određenim potezom ili odlukom, a isključivo iz želje da Hrvatska ne pretrpi štetu. Takav govor iz Crkve nije izlazak ni u kakvu političku arenu ili natjecanje za vlast, već je isključivo izraz služenja općemu dobru svih hrvatskih građana.

Prihvaćajući da postoje naravna suprotstavljanja između Katoličke Crkve i liberalno lijeve vlade u vrijednosnim i političkim stavovima, komentator kao svojevrsni krimen Crkvi predbacuje njezin odnos »prema nacionalnim pitanjima u Hrvatskoj« docirajući da bi Crkva »morala biti univerzalna«. Naravno da Crkva u Hrvatskoj zastupa, promiče i odgaja za univerzalna moralna načela i primjenjuje ih i na opće dobro naroda u kojem živi, i to tako da to isto dobro želi svim hrvatskim građanima bez obzira na sve njihove različitosti. Upravo je smiješna tvrdnja da u Hrvatskoj »više nema ni u tragovima« komunizma, kojega se Crkva i dalje panično plaši. Također je vrlo zabrinjavajuća tvrdnja komentatora koji piše da »hrvatska država i hrvatska nacija nisu ni sa čim ugrožene«, pa Crkva upada u tobožnji »anakroni nacionalizam«. Ako komentator prenosi Vladine stavove, ili stavove stanovite sada utjecajne interesne grupacije, onda je taj napad na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj očita potvrda da je ona na pravom, Božjem putu služenja dobru svih onih kojima se želi isključivo manipulirati.



Ivan Miklenić / Glas Koncila

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=350

[EdgarFranjul]

Kada će Hrvatska imati državnika praktičnog vjernika - katolika?

A u hrvatskom saboru smo ovih dana mogli slušati o najvećem deficitu u povijesti naše mlade države. Čini se da sve ide nizbrdo: novaca ni od kud, zatvaraju se radna mjesta, privreda tone, ljudi završavaju na ulicama, plaće se smanjuju, sve poskupljuje... građani od Vlade očekuju čudo koje realno nije ostvarivo. U takvoj situaciji postoji velika opasnost da se građani okrenu novom kultu. Riječ je o tehnokraciji... U 'naprednim državama' zapadnog svijeta svake godine brutalno se likvidira oko dva milijuna nevinih ljudskih bića. Njihovu likvidaciju u pravilu traže njihove vlastite majke, a provode ih doktori smrti i to najčešće tako da ih usmrćuju kidajući im udove jedan po jedan. Činjenica je to kojom se ne može 'pohvaliti' niti jedno društvo u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Ljudi koji ne vole Crkvu vrlo rado će nam spočitnuti zločine Svete inkvizicije koja je u 'mračnom srednjem vijeku' ('mračan' je bio samo Božjim neprijateljima) nepokajane heretike osuđivala na smrt – a da pri tome neće spomenuti da je sv. Inkvizicija u 700 godina svoga postojanja potpisala manje smrtnih presuda nego što ih suvremeno društvo danas potpiše u jedan jedini dan. Hitlerov režim je, kako nas uči službena povijest, u pet godina progutao 6 milijuna uglavnom nevinih života: naše društvo to ponovi svake tri godine. Kako je to moguće? Kako je moguće da živimo u društvu koje svake tri godine potpuno legalno provede novi holokaust, a da se oko toga nitko vidno ne uzrujava, da se svi ponašaju kao da se ništa ne događa? Zar nam je srce zaista toliko otvrdnulo, zar smo zaista postali toliko fokusirani na svoj mikrokozmos da nas krv nevine djece koja se iz dana u dan prolijeva u našim gradovima ni najmanje ne dira?

Pa ipak, ima i iznimaka. Tako smo ovaj tjedan čitali da je predsjednik Ekvadora Rafael Correa uložio predsjednički veto na zakon kojim je parlament te zemlje htio ozakoniti ubojstva nevinih ljudskih bića. Taj čin podsjetio me na velikog Gabriela Garciju Morena (1821.-1875.), slavnog ekvadorskog državnika, koji je pokazao da i demokratski izabran vladar može biti katolički vladar u punom smislu te riječi. Moreno je shvaćao da pravedna država može biti samo ona koja prihvaća, promiče i podržava jedinu pravu religiju, te je kao prioritet svoje vladavine postavio širenje i jačanje katolicizma te borbu protiv djelovanja tajnih društava, posebice slobodnih zidara, koji za konačan cilj imaju uništenje Crkve i rastakanje prave vjere u more relativističke žabokrečine. Moreno je tako zakonom zabranio rad tajnih društava, a katoličku vjeru proglasio je službenom državnom religijom. Bio je i jedini državnik tog vremena koji se javno usprotivio gubitku papinske države (početak kraja svjetovnog utjecaja papine vlasti u svijetu). Gabriel Garcia Moreno bio je iznimno pobožan, sv. Misi nazočio je svakog dana, a svaku nedjelju se pričešćivao. Svaki dan je molio Gospinu krunicu. Često je odlazio na ispovijed i rado vršio pokoru. Na vlasti je bio više od deset godina i za njegove vladavine Ekvador je zabilježio ekonomski i kulturni porast koji je bio i ostao bez presedana u čitavoj povijesti te zemlje. Umro je kao mučenik u 54. godini života, ubijen mačetom od strane masona, uz posljednje riječi: 'Bog ne umire!'. Dan prije atentata obavio je opću ispovijed. Eh, da nam je više takvih državnika! Ne bi bilo ni krize ni recesije...

A u hrvatskom saboru smo ovih dana mogli slušati o najvećem deficitu u povijesti naše mlade države. Čini se da sve ide nizbrdo: novaca ni od kud, zatvaraju se radna mjesta, privreda tone, ljudi završavaju na ulicama, plaće se smanjuju, sve poskupljuje... građani od Vlade očekuju čudo koje realno nije ostvarivo. U takvoj situaciji postoji velika opasnost da se građani okrenu novom kultu. Riječ je o tehnokraciji, prema kojoj se na stručnjake (najčešće ekonomske) gleda kao na spasitelje koji svojim znanjem i strukom jedini mogu spasiti čovječanstvo. Malo po malo, tehnokracija se može pretvoriti i u novu vrstu religije, ili bolje rečeno idolopoklonstva, u kojoj mesijansku ulogu preuzimaju stručnjaci u skupim odijelima. Nije to ništa novo, svatko tko je čitao Stari Zavjet vidi da se ovaj kult, na ovaj ili onaj način, uvijek nanovo vraća i postavlja kao izazov svakom naraštaju. S jedne strane imamo jedinog pravog Spasitelja čovječanstva, Gospodina Isusa Krista raspetoga i uskrsloga, koji nas poziva na pomirenje s Bogom obećavajući nam da će nam se 'sve ostalo nadodati'. S druge strane imamo ljudsko nastojanje koje, ne računajući s Bogom, gradi babilonsku kulu kako bi čovječanstvu osiguralo bolju budućnost. Kao i svaki naraštaj prije nas, i našem je naraštaju dana slobodna volja, tj. mogućnost izbora. Bojim se da bismo ju i ovoga puta mogli zloupotrijebiti, na vlastitu propast.

Spomenimo još i to da smo ovaj tjedan proslavili dva liturgijska blagdana u kojima se spominjemo mučenika sinova sirijske Crkve: sv. Ignacije Antiohijski i sv. Luka Evanđelist. Neka nam uspomena na te velike svece posluži kao dodatan motiv u molitvama za tu ranjenu zemlju, imajući na umu da krv kršćanskih mučenika i danas natapa tlo te drevne kršćanske zemlje.


Autor: Luka Popov
Photo: Marijan Susenj/PIXSELL
Datum: ponedjeljak, 21. listopada 2013. u 07:50

http://www.dnevno.hr/vjera/vjera-i-kult ... olika.html

[EdgarFranjul]

Komentar na ‘nove dokaze’ o Isusu: Onaj tko niječe njegovo postojanje, ide protiv razuma

Svako malo sekularni mediji objavljuju “senzacionalne nove dokaze” koji bi trebali pokazati kako povijesni Isus uopće nije niti postojao. O jednoj takvoj tezi, onoj američkog povjesničara Josepha Atwilla, po kojoj su Isusa “izmislili” Rimljani kako bi pacificirali buntovne Židove, nedavno smo čitali u medijima. U međuvremenu i nekršćanski znanstvenici su Atwillovu tezu odbacili. Kako bilo, povodom toga objavljujemo ekskluzivan tekst dr. sc. Darka Teperta, franjevca i višeg asistenta na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu u kojem on ponavlja sve kršćanske i nekršćanske izvore koji nesumnjivo dokazuju povijesno postojanje Isusa iz Nazareta.

Isus

Je li Isus Krist postojao? Može li se reći da je u određenom povijesnom trenutku ovom zemljom hodala osoba o kojoj nam govore evanđelja i kršćansko Vjerovanje? Pitanje je to koje se povremeno postavlja i u novije doba, osobito kad se želi privući pozornost javnosti. Osim toga, razdvojiti Krista vjere od povijesne stvarnosti omogućilo bi čovjeku da njegovo spasenjsko djelovanje prilagodi vlastitim potrebama, očekivanjima i željama. Došlo bi se tako do subjektivnog Krista po mojoj mjeri. Uostalom, to bi bio Krist po mjeri mentaliteta New Agea, gdje je nešto istinito jer u to vjerujem, a ne vjerujem jer je nešto istinito. Nasuprot takvom subjektivizmu postoji i druga krajnost, ona racionalistička, gdje se pripovijest o Kristu želi prikazati kao bajku, a kršćane kao djetinjaste praznovjerce.
Potraga za povijesnim Isusom

No, pitanje povijesnosti Isusa iz Nazareta ponavlja se od vremena prosvjetiteljstva. Do toga razdoblja uvjerenje o Isusovu postojanju u vremenu i prostoru o kojem govore evanđelja bilo je općenito prihvaćeno. Tek krajem 18. st. počelo se postavljati pitanje je li Isus doista postojao. U svojoj Obrani racionalnih štovatelja Boga, koja je objavljena postumno 1778. godine, Ramuel Reimarus prvi se bavio tim pitanjem. On je priznavao povijesno postojanje Isusa iz Nazareta kao židovskoga političkog Mesije, osloboditelja Židova od rimske vlasti, ali Mesije koji nije postigao svoj cilj, jer je na kraju ubijen. Njegovi su učenici, prema Reimarusu, tada ukrali njegovo tijelo i izmislili priču o njegovu uskrsnuću. I drugi su, nastavljajući ovim smjerom, nastojali pokazati da se Krist vjere razlikuje od povijesnoga Isusa. Kroz 19. st. nastojalo se razviti jasnu znanstvenu metodologiju koja bi dovela do objektivnih rezultata.

U raspravu su se krajem 19. i početkom 20. st. uključili i teolozi. Među prvima bio je Martin Kähler koji je u jednom djelu iz 1892. zastupao tezu da je za nas razumljiv samo biblijski Krist i da samo on ima trajnu vjernost za vjeru. Rudolf Bultmann na istom je tragu 1929. u svoj knjizi „Jesus“ napisao: „Moje je mišljenje da ne možemo znati ništa o životu i osobnosti Isusovoj, jer kršćanske izvore to nije zanimalo osim vrlo fragmentarno i unutar legendarnog opisa, i jer ne postoje drugi izvori o Isusu.“

Na takav su stav reagirali već i Bultmannovi učenici, a osobito je u jednom članku iz 1953. jasno nastupio Ernst Käsemann koji kaže da bi kidanjem veze između povijesnoga Isusa i Krista vjere kršćanstvo postalo izvanpovijesni mit. Pita se također, kako to da je prva Crkva, ako je nije zanimala povijesnost, proizvela evanđelja koja ipak donose i neke povijesne podatke? Uostalom i prvoj je Crkvi jasno prisutno uvjerenje o vezi između zemaljskoga Isusa i uskrsloga Gospodina. Ovakvu „novu potragu za povijesnim Isusom“ osobito je teorijski utvrdio James Robinson, a onda i Günther Bornkamm.

Ova „nova potraga“ često se međutim gubila u pretjeranoj analitici, te dovela do opasnosti da se pojedini književni oblici sasvim izdvoje iz njihova konteksta. U ovoj „trećoj potrazi za povijesnim Isusom“ poklanja se veće povjerenje prvotnim izvorima, to jest evanđeljima. Predstavnik je ovoga pravca židovski znanstvenik David Flusser koji kao i mnogi drugi ponovno otkriva i naglašava Isusovo židovstvo i njegovu uronjenost u židovski ambijent.

Izvori i kriteriji za povijesnost Isusa

U posljednjih pedesetak godina produbljeno je poznavanje već ranije otkrivenih izvora ili su nađeni novi. Ti se izvori o Isusu mogu podijeliti na one izravne i neizravne. Među izravne ubrajaju se prije svega evanđelja i nekršćanski spisi koji spominju Isusa, kao što su Josip Flavije, Tacit, Svetonije, židovski izvori i sl. U novije se vrijeme osobito proučavaju neizravni izvori, kako oni židovski poput apokrifa Staroga zavjeta, svitaka s Mrtvoga mora, spisa Josip Flavija, targuma i rabinskih spisa, tako i grčki poput magijskih papirusa i izvora stoičko-ciničke škole. Tome valja pribrojiti i najnovija arheološka otkrića. Na ove izvore primjenjuje se povijesno-kritička metoda i sociološka metoda.
Evanđelja kao izvori

Sva četiri kanonska evanđelja nastaju u prvom stoljeću, a to znači u razdoblju u kojem još i ljudsko sjećanje dopire do vremena povijesnoga Isusa. Pritom ne postoji niti jedno svjedočanstvo koje bi osporavalo tu povijesnost. Drugo je pitanje njegova uskrsnuća koje se mnogi stavljali u sumnju, te je ono u konačnici stvar vjere. Činjenica, pak, da je Isus iz Nazareta postojao, da je naučavao i da je imao neke sljedbenike, nikad nije dovedena u pitanje.

Kad je riječ o evanđeljima, nastoji se u njihovu proučavanju odvojiti ono što u njima potječe od samoga Isusa od onoga što je moglo nastati unutar crkvene predaje. Za to služe sljedeći kriteriji:

Kriterij neugode: Nije vjerojatno da bi Crkva izmislila nešto što bi joj prouzročilo neugodu. Uvijek je bilo nastojanja da se takve Isusove izreke ili postupci umekšaju. Takvu neugodu mogao je, primjerice, prouzročiti Isusovo krštenje po rukama Ivana Krstitelja, jer je Ivanu moglo dati važnost koju mu Crkva možda ne bi htjela sama pripisati, osobito u okolnostima u kojima još postoje živi sljedbenici Ivana Krstitelja koji nisu prihvatili kršćanstvo.

Kriterij diskontinuiteta i razlikovanja: Drži se da su autentične riječi i postupci koji se ne mogu pozvati na uzor u židovstvu ili u običajima i načinu govora prve Crkve.

Kriterij višestrukog svjedočanstva: Drži se povijesno vjerojatnim ono što je zasvjedočeno u više novozavjetnih ili izvanbiblijskih izvora.

Kriterij konzistencije i slaganja: Drži se povijesno vjerojatnim one Isusove postupke i riječi koji se slažu s cjelinom njegova javnog djelovanja.

Kriterij neophodnog tumačenja: Drži se povijesno vjerojatnim one elemente čija autentičnost je neophodna da bi se moglo razumjeti druge, povijesno neosporne elemente.
Izvanbiblijski izvori

Za nekoga tko bi i dalje sumnjao u vjerodostojnost izvora koji nastaju u kršćanskom miljeu, vjerojatno će snažnije biti svjedočanstvo nekršćanskih izvora koje ovdje donosimo kronološki.

Prva povijesna svjedočanstva o Isusu i događajima oko njega donosi židovski vojskovođa u Prvom židovskom ustanku protiv Rimljana, koji je potom prešao na rimsku stranu i nastojao Rimljanima približiti Židove, njihovu povijest i njihova vjerovanja. Riječ je o Josipu Flaviju koji je živio od oko 37. do oko 103. godine. U svome djelu „Židovske starine“ pisanom 93. ili 94. godine on neizravno govori o Isusu kad spominje nezakonito kamenovanje apostola Jakova, tadašnjeg predvodnika jeruzalemske kršćanske zajednice. Flavije ondje piše: „Hanan [...] sazva Sanhedrin te onamo predvede brata Isusa zvanog Krista, imenom Jakova, optuživši ga da je prekršio Zakon i osudivši ga na kamenovanje“ (Ant. XX, 200). U drugom odlomku Josip Flavije spominje i Ivana Krstitelja i njegovo mučeništvo (Ant. XVIII, 116-119), o čemu izvješćuju i evanđelja. Najpoznatiji je tekst onaj koji se obično naziva Testimonium flavianum, a nalazi se također u Flavijanovim Židovskim starinama. Ondje se kaže: „Negdje u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće valja nazivati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela, učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu, te je privukao uza se mnoge Židove i mnoge Grke. On je bio Krist. I kad je Pilat, nakon što su ga ugledni ljudi među nama prijavili, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka ljubili. On im se ukazao trećega dana ponovno živ, budući da su već božanski proroci bili navijestili ove i tisuće drugih čudesa vezanih uza nj. Još i danas nije nestalo plemena onih koji se po njemu nazivaju kršćanima“ (Ant. XVIII, 63-64). Ipak, ovaj posljednji odlomak barem djelomično odaje kasnije dodatke nekoga kršćanskoga autora pa se ne bi mogao u cijelosti držati vjerodostojnim. Možda bi se kao autentičan tekst trebao prihvatiti onaj koji je došao u arapskoj inačici, sadrži iste informacije, ali ne i kršćansku točku gledišta. Unatoč ovim nedoumicama, Josip Flavije ostaje i temeljem prvoga navedenoga odlomka izvor koji svjedoči o postojanju povijesnoga Isusa.

Drugi je izvor svjedočanstvo Kornelija Tacita, rimskoga povjesničara koji je živio od 54. do 119. godine. Bio je pretor, govornik i prokonzul Azije, a oko 112. godine napisao je 16 knjiga ljetopisa poznatih kao Annali. U njima je opisana rimska povijest od 14. godine s Augustom, pa do Neronove smrti 68. godine. Kad govori o požaru koji je 64. godine zahvatio Rim, Tacit piše: „Stoga, kako bi zatomio govorkanje [da je on sam zapalio Rim], Neron je okrivio i podvrgnuo teškim kaznama one koje je narod, ne podnoseći ih zbog njihove različitosti, nazivao kršćanima. Izvor je toga imena bio Krist, koji je pod carem Tiberijem bio osuđen na mučilo od strane prokuratora Poncija Pilata“ (Ann. XV, 44). U nastavku Tacit spominje kako je velik broj kršćana bio u samom Rimu, a njihovo vjerovanje drži praznovjerjem. Poznato je da je Tacit bio vrlo pažljiv u prikupljanju podataka, pa je tako moralo biti i ovdje gdje spominje Krista.

Plinije Mlađi koji je živio od 61. do 112. ili 113. godine ostavio je veliku zbirku pisama uglavnom iz razdoblja kad je bio upravitelj Bitinije u zadnje tri godine svoga života. U jednom od tih pisama on se obraća Trajanu tražeći naputke kako da se odnosi prema kršćanima u Bitiniji i Pontu. U zbirci je sačuvan i Trajanov odgovor. Iz ove prepiske vidljivo je da su postojali sudski procesi protiv kršćana, ali ni Plinije Mlađi ni Trajan nisu bili skloni općem progonu kršćana. Ipak, ovaj izvor ne govori izričito o Kristu, osim kao o nekomu kome su ovi kršćani upravljali svoje molitve ili su prilikom rimskih procesa protiv njih morali prokleti njegovo ime.

Svetonije koji je živio otprilike od 70. do 126. godine, bio je arhivar, tajnik i bibliotekar cara Hadrijana do 122. godine. Oko 120. godine u svome djelu „Život dvanaestorice careva“ dvaput spominje kršćane. Za povijesnost Isusa važan je tekst koji govori o caru Klaudiju: „Izgnao je iz Rima Židove koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda“ (Vita Claudii XXIII, 4). Ne treba iznenaditi što Krista ovdje naziva Krestom, jer su se u to vrijeme grčke riječi hrestos (dobar, izvrstan) i hristos (pomazanik, mesija) izgovarale jednako.

Kršćanski filozof i mučenik, sveti Justin, oko 160. godine napisao je „Dijalog s Trifonom“ Židovom u kojem donosi upozorenje koje su palestinski Židovi uputili Židovima u dijaspori u kojem se kaže: „Podiglo se krivovjerje bez Boga i bez Zakona od strane nekoga Isusa, galilejskoga nametljivca. Nakon što smo ga razapeli njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba gdje je bio pokopan nakon što su ga skinuli s križa, pa varaju ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo“ (Tryph. CVIII, 2).

Ovo je zgodno mjesto da se spomenu i ostala židovska svjedočanstva. Osobito je zanimljiv tekst babilonskoga Talmuda: „Predaja kaže: u petak o večeri Priprave obješen je Isus (neki rukopisi ovdje dodaju „Nazarećanin“). Glasnik je četrdeset dana izlazio pred njim: ‘On će biti kamenovan jer je sudjelovao u magiji i zavodio Izraela. Tkogod bi znao što u njegovu korist neka dođe i svjedoči za njega.’ No, nisu našli ništa u njegovu korist, pa su ga objesili u petak u večer Priprave. Ula reče: ‘Vjeruješ li da je on bio netko u čiju bi se korist moglo nešto očekivati? On je bio promicatelj idolopoklonstva, a Milosrdni je rekao: ‘Ne smiješ imati milosrđa i pokriti njegov grijeh!’. S Isusom je bilo drugačije, jer je bio blizu kraljevstvu” (Sanhedrin B, 43b). Valja ipak reći da oko ovog odlomka postoje i neke dvojbe, kao i oko ostalih nekoliko mjesta koja bi se u Talmudu mogla odnositi na Krista.

Može li se danas reći da nije postojao?

U svemu ovome vidljivo je da povijesna svjedočanstva ne dovode nikada u pitanje postojanje povijesnoga Isusa. Istina je da nema potvrde, primjerice, njegova uskrsnuća, ali nema baš nikakva razloga da bi danas netko nijekao da je postojao čovjek u Galileji i Judeji koji se zvao Isus (Ješua ili Jehošua), koji je naučavao i imao svoje sljedbenike i koji je umro mučeničkom smrću. Govoriti danas da on nije postojao, znači zanemariti zdrav razum.

dr. sc. Darko Tepert

http://www.bitno.net/vjera/komentar-na- ... iv-razuma/

[EdgarFranjul]

problem masona u našem društvu


'Masonerija je prijetnja kršćanstvu od početaka, cilj joj je poništiti vjeru u Boga'


'Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti jugoslavenske kotraobavještajne službe.', kaže Emil Čić.

Moj sugovornik intelektualac Emil Čić od travnja 2011. je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, Švicarska. Pročelnik je za umjetnost HAZUD-a. Umjetnik je s tri fakulteta i objavljenih 10 vlastitih knjiga, ambiciozan glazbenik i znanstvenik. Prvi je hrvatski bečki lauret za kompoziciju, s tri najveće nagrade koju Beč daje za skladanje: Nagradna stipendija Alban Berg Stiftunga za klavirski koncert, Nagrada Theodor Körner Stiftung za unapređenje znanosti i umjetnosti za djelo Sinfonietta, Radna stipendija grada Beča za djelo Requiem. Politika mu je dodatna strast. Tko o čemu, svi o masonima; naš je sugovornik dovoljno u problemu da nam pojasni zašto se priča o masonima i što je u pozadini problema.

Koliko je masonstvo fama, a koliko prijetnja našem društvu?

Masonerija je bila prijetnja kršćanskom društvu od samog početka nastupa kršćanstva. U njihovom šestaru nalazi se veliko slovo «G» koje se odnosi na gnostike, a gnostici su bili jedna od okultnih struja koja je među ostalim naučavala da se spašavamo tajnim znanjima a ne po Kristu, te da je Krist samo jedan od velikih svjetskih religijskih naučitelja (a ne i Spasitelj). Gnostike spominje i osuđuje već i Novi Zavjet, dakle, evanđelje. Iz mnoštva povijesnih knjiga koje su obradile izvorne dokumente saznajemo da je masonerija svoje korijene finalno pustila u Engleskoj i da je Britansko Carstvo postalo poluga širenja masonerije, te je prva država koju je masonerije oborila bila katolička Francuska kojoj masonske lože 1789. dižu revoluciju i uspostavljaju religiju Razuma. Masonerija je postala sila kojom Britanija prodire u svijet i osvaja Europu. Pobjedom Britanije u Prvom svjetskom ratu 1918. Britanija je zajedno s masonskom Francuskom vladom stvorila Ligu Naroda i preko te lige provela prvi dio nadzora nad Europom. Drugi svjetski rat trebao je poslužiti potpunom slomu kršćanskog društva i cjelovitom ovladavanju masonerije nad Europom, što se iznova i dogodilo. Masoneriji je ideal anacionalno društvo, jer masonerija provodi svjetski kolonijalizam pomoću britanskog bankarstva, pa stoga masonerija preferira ljevičarske stranke koje odgovaraju potrebama i idealima bankara, što ne znači da se nisu infiltrirali i u desnicu. Bitno oružje bankara jest korupcija i tom korupcijom masonerija kontrolira cjelokupan politički život i sve medije: konačna opasnost jest umrtvljavanje nacionalne ideje i paraliza samobrambenih mehanizama masa, što nas vodi i novo robovlasničko društvo s novom religijom.

Tko su naši najpoznatiji masoni u državi, koji odlučuju o našoj sudbini?

Pa, 6. listopada u «Večernjem listu» Veliki meštar masonske lože u Zagrebu Dragan Kukavica izjavio je da je masona bilo u svakoj hrvatskoj vladi, a s obzirom da ultraboljševička hrvatska vlada u Hrvatsku dovodi britanske investitore koji će ulagati (čitaj kupovati) po Hrvatskoj, onda je iz ovog sindroma jasno da se u najvažnijim strukturama vlasti svuda nalaze masoni. Boljševizam je masoneriji posebno drag, jer ubrzano urušava kršćanske strukture društva, pa ako smo kadri sagledati koliko smo uništeni, onda smo kadri i procijeniti gdje se sve u našim strukturama nalaze masoni, temelj našeg propadanja. U Večernjaku kao mason najvišeg 33. stupnja istaknut je Marijan Hanžeković, najbogatiji odvjetnik, a to objašnjava i stanje duha i sudstva u Hrvatskoj. Inače, 33. stupanj masonstva u svim značajnijim knjigama o masoneriji obrazložen je kao duhovna inicijacija u kojoj osoba direktno komunicira sa sotonom. I povratka nema.

Koji je cilj masonerije kod nas?

Krajnji cilj masonerije u cijelom kršćansko, pa i šire, u monoteističkom društvu islama, jest poništiti vjeru u jednog Boga. U kršćanstvu ta tradicionalna vjera drži na okupu društvene vrijednosti nacije, vjere i obitelji, koje masonerija želi ukloniti idejama liberalizma i boljševizma (koji još živi): kršćanstvo su već dobro potkopali i sada čekaju na zadnji udarac promocijom homoseksualizma i rasulom društva. Kod nas je masonerija već ovladala bankama i svim kulturnim i političkim institucijama od nekog značaja, pa možemo reći da su ostvarili sve ciljeve koje su imali u planu. Na političkoj razini masonerija je u preko dvije stotine godina, od vremena Napoleona, koji u Ilirske provincije dovodi masoneriju, željela stvoriti Jugoslaviju da tako kroz balkanizaciju sroza kršćansku kulturu Hrvata i presiječe put ideji Svetog Rimskog Carstva kojem je dugo na čelu stajao Austrijski Car, koji je bio Hrvatski Kralj sve do 1918.

Cilj masonerije je balkanizirati Hrvate i otrgnuti ih od tisućljetne veze sa srednom Europom i Mediteranskom kulturom, da bi tako ateiziranim područjem mogli zavladati britanski sluge Srbi. Budući da se nisu pokazali pouzdani Srbija je kažnjena cijepanjem teritorija, ali nikada nije napuštena ideja srbizacije hrvatskih prostora, jer je to temelj konflikta na ovom postoru, što Europu dovodi do nestabilnosti, a Engleze stalno vraća u diplomatski odnos, kao «mirotvorce» i posrednike koji reguliraju političke odnose. Zadnji cilj britanske masonerije je brisanje Hrvata s lica zemlje, a to se provodi subverzivnim napadajima na ekonomiju i promocijom četništva uz izolaciju hrvatskih boraca za slobodu, koji su lošim postupkom dovedeni do 29.000 umrlih, dok tzv. Borci NOBa još uvijek nisu izumrli i uredno primaju hrvatske mirovine. Sve je to put u pakao, u kojem se već jednom nogom i nalazimo.

Objasnite nam molim vas zašto se po vašem mišljenju ljudi smiju na pitanje o masoneriji i ne vjeruju u tu priču?

Masonerija se pobrinula za to da se o njima ne govori ili ako se govori, onda je potrebno širiti verziju njihovih javnih nastupa i službenih istina. U pitanju je isti trik koji je primijenio sotona: jedan bivši sotonist iz Kanade na You Tubeu objasnio je da su se sotonisti sastali 1700. godine i dobili nalog da preko medija uvjere vjernike da sotone nema, da bi ovaj mogao djelotvornije djelovati. Isto tako ni masonerije nema: to je samo «dobrotvorno društvo» koje djeluje preko Rotaryja i Lions Cluba. Ljudi su toliko dezinformirani i zabljesnuti malim događajima iz svakodnevne stvarnosti da ne mogu usmjeriti pažnju na pravu neposrednu opasnost vladavine zla. Stoga na istine o masoneriji odmahuju rukom: ne znaju i nisu osposobljeni da shvaćaju, sve dok opasnost ne pokuca na vrata. A onda je obično prekasno.

Postoji li uopće tajni svjetski poredak ?

Novi svjetski poredak je već javna stvar. Promoviraju se sve one vrijednosti koje su u kršćanskom društvu bile osuđene ili sramotne. Tajne su samo viske organizacije britanskih moćnika, a pokajnici iz tih krugova objavili su knjige kojima su upozorili javnost po cijenu svog života. Podsjećam na Carrolla Qugeya i njegov «Anglo-američki Establishment», Johna Colemana i njegov «Komitet 300», Ralpha Eppersona i njegove knjige, Olega Platonova i knjigu «Zašto će propasti Amerika?». Ljudi čitaju gluposti umjesto da se pozabave podatcima iz pametnih knjiga, pa ne vide da je tajni poredak postao toliko javan da su u Americi već u izgrađeni i koncentracioni logori za sve one koji se tom poretku ne će pokoriti. A očito da računaju na milijunske mase koje će se opirati ili naprosto biti uhićene nakon negodovanja, jer demokracije više nema.

Što je uopće Novi svjetski poredak?

Novi svjetski poredak je finalna realizacija Britanskog imperija subverzivnim sredstvima novca i izazivanja lokalnih ratova. Netko će reći da Britanskog Imperija nema. Ali svi oni koji će to tvrditi nisu proučili povijesni materijal iz kojeg se jasno vidi da je britanska masonerija nastavila vladati istim područjima koje je Britanija posjedovala i to preko ljudi koje je školovala ili kupila svojim novcem. Budući da masonerija radi na realizaciji svoje religije kao jedine svjetske religije, koja je sinkretistička i gnostička, na čelu nove svjetske države stajati će jedan vladar koji je u Bibliji najavljen kao Antikrist! Novi svjetski poredak je vladavina sotone u smislu nauka kršćanske katoličke i pravoslavne Crkve...

Kako se treba nositi sa činjenicom gomile novca i moći u jednom krugu ljudi, koji puno perfidnije uništava svaki otpor?


Jedini način kojim se u zadnjoj fazi raspada kršćanskog društva i kulture možemo suprotstaviti metastazama korupcije i svake pokvarenosti jest povratak vjeri. U rukama sotone je novac, u rukama vjernika je sveta krunica. Premalo je vjernika koji mole pa će se Božja srdžba rasuti na svijet, ali molitva nam daje nadu u potpunu promjenu sadašnjih odnosa. Na političkom planu Rimski vojskovođa Julije Cezar je poklao sve bankare da bi uspostavio vlast bez korupcije. Dakle, povijesni poučak bio bi da strahovita narodna vojna odlučnost i policijska sila mogu postati fizički odgovor na pobjedu zla. Ali, za to treba imati organizacije i volje.

Što je danas uopće otpor?

Danas se otpor pretvorio u negodovanje i farsu. Pravog otpora nema, a u ostalim zemljama Zapada prosvjedi se pretvaraju u rušilački bijes, ali to nije dovoljno. Jedino je Mađarska pružila pravi otpor i uspostavila nacionalnu vladu. U Poljskoj su premijera Kaczynskog Englezi ubili, jer se opirao njihovoj monetarnoj politici i Poljsku pretvorio u nezaduženu zemlju. S Mađarskom im je znatno teže. Otpor je svijest o zajedničkom cilju i potrebi zajedničkog napora. U Hrvatskoj pobjeda boljševika narod je pretvorila u primitivnu masu koja nema viziju zajedničkog djelovanja, a sve one koji bi nešto željeli organizirati udbaši i četnički agenti napadnu infiltracijama, klevetama i sabotažama tako da se sve izjalovljuje. Otpor je moguć tek kada se kritična masa počinje samoorganizirati i djelovati, a mi još do toga nismo došli: Hrvate je 1990. ujedinio primitivan, divljački nastup Slobodana Miloševića. Idući put će ih ujediniti primitivan divljački nastup četničkih hordi ili nešto tome slično.

Kako tumačite učmalost našeg društva u situaciji moralnog i ekonomskog bankrota?

Specijalni rat i ideologija hedonizma umrtvili su mase. Odnos prema vjeri nije dovoljno dobar: kada bi mase više išle u Crkvu bile bi materijalno i duhovno bogatije, i duševno prosvjetljenije, jer bi im Bog dao pravu orijentaciju. Ujedinili su se čimbenici propasti i oni će Hrvate skupo koštati.

Kako se kontroliraju mediji kod nas?


Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti jugoslavenske kotraobavještajne službe: iznenadili biste se kada bih smio reći što sam sve privatno saznao o nekima od njih. Medije se nadzire i preko ideologiziranih novinara, koji imaju boljševički ili liberalni svjetonazor. Medije se nadzire redukcijom informacije i cenzurom: nitko tko argumentirano analizira u duhu istine ne će biti primljen u medijsku sliku svijeta. K tome, nikada ne treba zaboraviti ni Britaniju i njezine bezbrojne mreže posjedovanja banaka i medija. Sotona medije nadzire preko svojih ljudi i nametnute ideološke matrice. U ostalom, dovoljno je navesti da se u prodaji na kioscima nalazi knjiga o poganstvu i da će iduća u nizu govoriti o vješticama i magima: pa, rekli smo da masonerija nastupa antikršćanski i služi se odgovarajućim promidžbenim sredstvima. A onaj tko tiska takve knjige je pod nadzorom zloduha.

Autor: Igor Drenjančević
Photo: Igor Drenjančević
Datum: petak, 25. listopada 2013. u 13:5

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -boga.html

[EdgarFranjul]

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... argumenata

Znanstvenik, trn u oku 'novog ateizma' - dr John Lennox: Dawkins i njegovi nemaju ni dubine ni argumenata

Autor izvor: bitno.net Utorak, 29 Listopada 2013 08:33

Johna Lennoxa zovu “najvažnijim kršćanskim apologetom suvremenog akademskog svijeta”. Polemizirao je uspješno sa svim značajnijim predstavnicima “Novog ateizma”, pokreta koji je posljednjih desetak godina kritizirao i napadao kršćanstvo sa stranica ili ekrana svih medija, stvarajući klimu u kojem je vrijeđanje vjernika postalo pitanje društvenog prestiža.

Sa najpopularnijim od “novih ateista”, Richardom Dawkinsom, imao je tri debate za koje čak i oni neskloni vjeri kažu da ih je uvjerljivo dobio.

Autor je čitavog niza apologetskih knjiga, a njegova glavna aktivnost jesu predavanja na kojima izlaže svoje teze o važnosti zastupljenosti kršćanskog stava u javnom životu i znanosti.


Profesor matematike i filozofije znanosti na Oxfordu ovaj tjedan dolazi u Hrvatsku. U srijedu, 30 listopada, na zagrebačkom Filozofskom fakutetu (dvorana D-VII, početak u 18 i 30) održat će predavanje pod naslovom “Je li znanost pokopala Boga?”, u organizaciji udruge STEP i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U sklopu predavanja bit će promoviran i hrvatski prijevod njegove istoimene knjige. Telefonski smo razgovarali s njim nekoliko dana uoči njegova dolaska u Hrvatsku.

- Apologet, matematičar i to još iz Sjeverne Irske, gdje već desetljećima kršćani ratuju između sebe. Zanimljiva situacija, rekli bi neki?

Odgoj koji sam dobio u kući doista je predstavljao razliku. Sjeverna Irska je podijeljena zemlja, a moji roditelji su bili kršćani koji su takve podjele pokušavali nadvladati. Moj otac vodio je mali posao i uvijek bi zapošljavao kako katolike, tako i protestante. To je bila prilično hrabra stvar za to vrijeme, jer ljudi nisu trpjeli bilo koga tko bi išao iznad vjerskih podjela. Tako da unatoč tome što sam odrastao u Sjevernoj Irskoj, kršćanstvo nikada nije za mene bilo religija koja dijeli, nego ona koja znači intenzivan odnos s Bogom, odnos koji je otvoren i promovira znanost i istraživanja. Moji su me roditelji učili misliti svojom glavom i tražiti dokaze za ono u što vjerujem, kao i istraživati svjetonazore drugačije od moga. Ono što sam otkrio u svojim prvim godinama na Cambridgeu jest – što sam više upoznavao druge svjetonazore, bio sam sve sigurniji u svoj. Nisam bio u potrazi za nečim što će, recimo to tako, “slomiti moju vjeru”, nego me jednostavno zanimalo zašto ljudi misle to što misle.

- Kojoj crkvi su pripadali vaši roditelji?

Jedna mala, neovisna anglikanska zajednica. Nije previše važna niti velika. Inače, ne pridajem važnosti denominacijama. Za moj odgoj važniji su bili roditelji od pripadnosti konkretnoj crkvi.

- „Vjeruješ u Boga? A ti si Irac, vi svi vjerujete u Boga i tučete se zbog toga”, rekli su vam u jednom od prvih dana na Cambridgeu. Kada ste došli na fakultet, jeste li osjećali izopćeni jer ste vjernik?

Ljudi su znali biti neprijateljski raspoloženi prema meni, ali u ono vrijeme puno češće sam nailazio na znatiželju. Naučio sam braniti svoju vjeru intelektualnim metodama i to je bilo iznenađenje za mnoge. Vjerovali su da je kršćanstvo nešto s čim se odrasta, što je usađeno u tebe i onda vjeruješ u njega ili ne. Za većinu je njih to što sam ja navodio racionalne razloge za svoju vjeru bilo nešto potpuno novo. Nisam se osjećao odbačen. Vrlo sam rano naučio da je važno biti prijatelj i s onima koji se ne slažu s vama.

- „Bog je osoba, a ne teorija”, rekli ste jednom. Kada ste se susreli s tom Osobom?

Ne bih mogao navesti neki događaj koji bi za to upoznavanje bio važniji od drugih. Odgovorio sam na Božji poziv jako rano u mom životu. Moj odnos prema kršćanstvu bio je od početka otvoren, imao je jaku intelektualnu stranu unutar koje sam tražio dokaze za svoju vjeru. Usporedio bih taj odnos s slikom cvijeta koji se sve više otvara prema suncu. Tako sam se ja otvarao prema Bogu.

- Jeste li prošli kroz krizu vjere?

Ne u klasičnom smislu. Uvijek sam svoju vjeru snažno ispitivao. I mislim da me to spasilo od jakih kriznih razdoblja. Krize se, uglavnom, događaju kada niste dovoljno promišljali o svojoj vjeri ili ste nešto potiskivali. Nikada nisam to radio i uvijek sam bio otvoren prema primjedbama. U stvari, kada ste spomenuli taj trenutak kada mi je bilo “prigovoreno” da sam Irac, to je možda bila neka prekretnica za mene. Jer tada sam pomisilo: U redu, idemo vidjeti o čemu je ovdje riječ. Ima li on možda pravo? Rezultat toga razgovora bio je da sam poželio upoznati agnostike i ateiste i upoznati se s njihovim stavovima. To je važna prijelomna točka

- Kada ste se počeli baviti apologetikom?

Od malih nogu. Moramo pojasniti što apologetika zapravo jest, jer puno ljudo misli da je riječ o posebnoj filozofskoj disciplini. Na engleskom jeziku ta je riječ (apologetic) pomalo nespretna, jer nema ono značenje koje ima originalna riječ na grčkom. Na grčkom “apologia” znači obrana. Apologetika je, dakle, obrana kršćanske poruke intelektualnim sredstvima i za nju bi trebao biti sposoban svaki kršćanin. Živimo u pluralnom, multikulturalnom društvu kada ljudi postavljaju pitanja i žele razumijeti. Na nama je da na takva pitanja odgovorimo. Riječ je o esencijalnom pozivu za kršćane.

- Znači, apologetika je neodvojivi dio vašeg života?

Da, bavio sam se s njom cijeli život. Pa, tako i tijekom Hladnog rata. Nakon što sam doktorirao na Cambridgeu, počeo sam studirati na Sveučilištu u Cardiffu, gdje mi je preporučeno kako bi bilo dobro da odradim jedno istraživanje u Njemačkoj. Dobio sam stipendiju i naučio sam njemački jezik. To je bilo 1975., a tada sam zahvaljujući znanju njemačkog jezika mogao putovati iza Željezne zavjese – u DDR, Poljsku, Mađarsku i Rusiju i upoznavati ljude tamo. Jako me je zanimalo kako je državni ateizam djelovao na ljude.

- Je li to bio neki polulegalni misionarski posao?

Ne bih to baš tako opisao. U DDR-u mi je glavnim ciljem bilo ohrabriti na neki način kršćane. Zbog strukture marksističkog društva, visoko obrazovanje bilo je rezervirano za ateiste. Ja sam imao motiv istočnonjemačkim kršćanima pokazati kako mogu biti vjernici i intelektualci. Naravno, svugdje sam nailazio na probleme zbog otvorenog ispovijedanja vjere. Posebice u DDR-u. Nisu znali što će sa mnom. Ali, mislim da su naposlijetku procijenili da im je bolje da me puste pričati, nego da me zabrane i stvore još veću gužvu oko mene.

- Kasnije ste često putovali i u Rusiju, negdje u vrijeme rušenja Berlinskog zida?

Da, krajem 1980-ih i početkom 1990. Naučio sam ruski jezik i često su me zvali u Rusiju. Radio sam kao prevoditelj tamo, ali i zahvaljujući poznavanju jezika često su me zvali na predavanja. Neko vrijeme sam pisao i za časopis Poisk, glasilo ruske Akademije znanosti. I uvijek sam imao dojam da ih više zanima Bog nego matematika.

- I kakvi su bili vaši dojmovi o istočnoj Europi? Koliko je ateizam doista zaživio u mentalitetu ljudi?

Neki tragovi sigurno postoje. Primjerice, i danas je kršćanska tradicija slabija u istočnom dijelu Njemačke nego u zapadnom. Ja u tim zemljama nisam upoznao puno ljudi koje bi mogli opisati kao istinske ideološke komuniste. Upoznao sam puno kršćana koji su bili diskriminirani, to sigurno. U Rusiji, primjerice, nikako nisu mogli razumijeti kako je moguće da sam obrazovan čovjek, matematičar, koji ipak vjeruje u Boga. Mozgovi su im bili toliko isprani. I ono što je sada ironično, jest da puno ljudi na zapadu tako razmišlja.

- Ali, sada je „novi ateizam” ipak u opadanju?

Da, popularnost mu pada.

- Jesu li vas ti autori, kada su se pojavili, barem malo zaintrigirali kao intelektualca?

Ono što me je zaintrigiralo bio je nedostatak dubine i argumenata u njihovim stavovima. To me je zapanjilo i još me uvijek zapanjuje. Slabost argumenata. I zato mislim da taj trend njihove popularnosti počinje padati. Bili su toliko ekstremni i toliko agresivni, čak bih rekao anti-intelektualno nastrojeni, da im se to počinje vraćati. Oni su imali veliki utjecaj, u to nema dvojbe, posebice na mlade ljude u školama i sveučilištima. Ali, ono što ja sada primjećujem jest da sve veći broj mladih ljudi žele čuti protuargumente na teze “novog ateizma”. Vidim to na mojim predavanjima, interes je ogroman. Među tim mladima, čini mi se, postoje dvije glavne skupine – oni na koje su argumenti novog ateizma ostavili dojam, ali su u dvojbi nakon što su osjetili agresivnost njegovih predstavnika. Jer im se ta agresivnost ne sviđa. Druga skupina su kršćani i žele znati odgovore na pitanja koja novi ateizam postavlja.

- Kada je novi ateizam krenuo, mediji su jako voljeli govoriti o “kraju kršćanstva”?

Ne mogu govoriti za druge zemlje, ali u Britaniji masovni mediji jako naginju naturalizmu. Primjerice, BBC je na svojoj internetskoj stranici deklarirao kako naturalizam smatra svojom početnom pozicijom u praćenju takvih informacija. I tu nastaje problem. Ono što bih ja volio vidjeti jest javna rasprava, sa jednakom zastupljenosti obje strane. Vjerujem da su ljudi sposobni sami donijeti svoje odluke, a za to je potrebna smirena diskusija, sa prezentiranjem činjenica. Ali, ono čemu sam svjedočio bilo je nešto sasvim drugo, drugačija vrsta diskusije, s puno agresivnosti. I zato sam odlučio uključiti se. Kada su me pitali želim li raspravljati s Richardom Dawkinsom, odmah sam pristao.

- Te rasprave su postale općim mjestom diskusije između ateista i kršćana?

To je bilo prilično čudno. Par godina Dawkins je, iz meni nepoznatih razloga, odbijao raspravljati sa mnom. A onda je naposlijetku pristao.

- Možda se bojao?

Čuo sam takve teorije, ali ne želim nagađati (smijeh). Pristao je raspravljati, a nakon što je ta prva diskusija završila shvatio sam kako mi je to dalo platformu s koje mogu djelovati prema cijelom svijetu. Prvi razlog je bio taj što je Dawkins slavan, a drugi što u toj prvoj diskusiji nije baš najbolje prošao. Nakon toga je moja apologetika dobila novu publiku.

- Navodno je Dawkins činio sve kako bi dobio prigodu ponovno raspravljati i popraviti dojam?

Ne znam ništa o tome. Ono što znam jest da sam nešto kasnije bio pozvan održati predavanja u Prirodoslovnom muzeju u Oxfordu. Pozvao me čovjek koji je organizirao i moju prvu diskusiju s Dawkinsom, onu koja je bila u Alabami u listopadu 2007. Taj organizator mislio je da bi bilo dobro da Dawkins dobije još jednu prigodu za odgovoriti i tako se na koncu i dogodilo – imali smo još jednu diskusiju. Treća velika rasprava koju smo imali bila je snimljena za talk-show američkog novinara Charlija Rosea. Nikada nije emitirana.

- Mislite li da pojava Dawkinsa i sličnih znanstvenika može imati neku važnost za kršćane?

Mislim da može. Možemo to ovako definirati – Dawkins nije postmoderni mislilac, nije relativist. On vjeruje da postoji istina, i vjeruje da je ateizam u pravu, a kršćanstvo u krivu. Za razliku od postomodernističkog relativiziranja Dawkins je barem ponovno vratio takva temeljna pitanja u mainstream. I zahvalan sam mu na tome, jer ponovno se raspravlja o Bogu i to intenzivno. Ponovno raspravljamo o istini. Nakon jedne od naših diskusija u Oxfordu jedan novinar nas je pitao, mene i Dawkinsa, ima li nešto oko čega se slažemo. Odgovorio sam: Mislim da se slažemo da postoji nešto takvo što se zove istina. A Dawkins je rekao: Da, slažem se s Johnom.

- Jedan od glavnih argumenata „novih ateista” jest da je vjera uvijek stajala na putu znanosti. Vi zastupate potpuno suprotnu tezu – da je zapravo pojačala razvoj znanosti?

Da, riječ je o tezi koju su zastupali mnogi filozofi poput Alfreda North Whiteheada i Roberta Mertona. Ideja je slijedeća – kršćanski svjetonazor bio je jako povezan s razvojem moderne znanosti koja je u 15. i 16. stoljeću naprosto eksplodirala. S ljudima poput Galileja, Newtona, Keplera, pa do novijih znanstvenika poput Maxwella i Babbagea koji su svi do jednog bili vjernici. C. S. Lewis je to jako dobro definirao: Postali su znanstvenici jer su očekivali zakon u prirodi, a zakon su očekivali jer su vjerovali u njegova Stvoritelja. Drugim riječima, njihov svjetonazor, njihova vjera u racionalnog Boga motivirala ih je da se bave znanošću. Nisu tu vidjeli nikakvu kontradikciju.

Možemo to objasniti i na drugi način, onaj negativistički. Kina nikada nije doživjela razvoj moderne apstraktne znanosti. Tijekom povijesti imala je razvijenu tehnologiju, inženjerstvo, ali apstraktnu znanost nikada. Joseph Needham kemičar je s Oxforda i veliki stručnjak za Kinu i kinesku kulturu. Godinama se bavio pitanjem zašto u Kini nije došlo do razvoja moderne znanosti i naposlijetku je zaključio da je jedina suštinska razlika koju vidi u odnosu na europsku kulturu da Kinezi nemaju koncept Stvoritelja. Inače je Needham neomarksist. Rani pioniri znanosti ne samo da u religiji nisu vidjeli nešto što blokira njihov znanstveni rad, nego su u njoj pronalazili motivaciju.

- Druga teza koju zastupate jest da ateizam svojim tezama ograničava racionalno djelovanje čovjeka?

Smatram da je glavna mana ateizma to što potkopava racionalnost u znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti. Glavni razlog tome jest što ateizam ne nudi nikakav temelj za vjeru u inteligibilnost kosmosa. To je argument koji je posebno ojačao u javnoj raspravi nedavnim djelom Thomasa Nagela, vodećeg ateističkog filozofa današnjice. Njegova knjiga iz prošle godine Svijest i kosmos ima podnaslov “Zašto je neodarvinistička koncepcija skoro sigurno pogrešna”. Nagel je zbog te knjige u ateističkim krugovima proglašen skoro izdajnikom, a njezina glavna teza jest – ako je ljudska svijest produkt nesvjesnog, slučajnog procesa, zašto bi joj vjerovali? Istu tu dvojbu imao je i sam Darwin, a sada ju je Nagel razvio filozofski.

- Došli smo i na tu famoznu teoriju evolucije. Katolička crkva već dugo nema problema s njom i objašnjava je kao teoriju koja prilično dobro tumači razvoj života, ali ne i njegov nastanak?

Tako je i ta razlika koju ste uočili jest od suštinske važnosti. Dawkins već godinama potiskuje u javnom diskursu tu razliku. U svojoj najpoznatijoj knjizi Slijepi urar on tvrdi kako je evolucija odgovorna za postojanje života i njegove varijacije. I mislim da on počinje polako odustajati od te teze, shvaća da je pogrešna. Evolucija, po definiciji, ne kaže nam ništa o nastanku života. Da bi uopće bila djelotovorna i učinkovita, evolucija ovisi o postojanju života.

- Za ilustraciju te situacije često koristite metaforu „Fordovog motora”?

Da, analogija je veoma jednostavna, ali vrlo važna. Krećemo se unutar znanstvenog područja koje se zove teorija objašnjenja i bojim se da je kod mnogih mojih kolega došlo do konfuzije što riječ „objašnjenje” znači. Analiziramo li neki motor u automobilu Ford, fizikalni zakoni objasnit će nam kako taj motor radi. Ali, neće nam objasniti kako je taj motor nastao, neće objasniti ličnost Henryja Forda koji ga je sastavio. Sa filozofske točke gledišta, neodarvinisti su počinili kategorijalnu pogrešku. Oni nameću objašnjenje mehanicističkh zakona kao jedino važno i isključuju objašnjenje o uzroku postojanja života, a to je potpuna besmislica. To nije niti Newton radio, a zašto to oni čine ne znam. Prirodne znanosti moraju shvatiti kako su znanstvena objašnjenja samo jedna razina objašnjenja. Često posjećujem osnovne škole i ponekad mi se čini da djeca ovo bolje razumiju nego akademski profesori. Posao objašnjavanja uzroka namijenjen je ljudskoj misli općenito. Radi se o događajima koje ne možemo iznova precizno proživjeti, znači moramo na temelju podataka koje imamo ponuditi stanovito objašnjenje. A ja preferiram ona objašnjenja koja imaju smisla.

- Dobro, kako je moguće da jedno te isto znanstveno otkriće za jednog znanstvenika predstavlja dokaz Božanske harmonije u prirodi, a za drugog nešto dijametralno suprotno – još jedan „dokaz da Boga nema”?

Mislim da je to zbog toga jer puno ljudi ne razumije Božju prirodu. Pokušat ću objasniti. Tijekom vremena sam otkrio kako je iznimno važno tijekom razgovora s ljudima upitati ih kakav koncept Boga zapravo imaju. Jer puno ateista-znanstvenika misle da je Bog – „Bog jaza” („God of the Gap”, op. a.), odnosno izgovor za sve ono što ne možemo objasniti u prirodi. Dakle, kada otkrijemo neko novo znanstveno otkriće, onda takvome „Bogu” oduzimamo nešto od njegove snage. Takav koncept Boga je glupost i nije istinit. Bog obuhvaća cijeli kosmos, ne samo one njegove dijelove koje ne razumijemo. Riječ je dakle o konfuziji u shvaćanju Boga. Definirate li Boga kao osobu koja je odgovorna za one dijelove kosmosa koje još ne razumijemo, prakticiranje znanosti takvog Boga miče sa scene svijeta. Nešto u stilu – „Otkrili smo Higgsov bozon? Odlično, to je još manje prostora za Boga”. To su besmislice protiv kojih treba ponuditi argumente, što je vrlo važno.

- Tzv. egzistencijalna apologetika, odnosno nuđenje dokaza za opstojnost Boga kroz njegovo djelovanje u ljudskim životima – danas je potpuno u drugom planu. Kako to komentirate?

Konkretno ljudsko iskustvo potpuno je zanemareno. Na odgovor na pitanje zašto je tako dovoljno je pogledati naslov Dawkinsove knjige – „Iluzija o Bogu”. Iluzija je psihijatrijski termin, a naslov implicira da religija uništava sve. Dawkins bi trebao biti znanstvenik i bilo bi možda dobro da konzultira brojna psihološka istraživanja koja govore o poveznaosti vjere i mentalne stabilnosti. Ja sam to uradio i otkrio sam kako gomilu istraživanja koja pokazuju da je vjera u Boga povezana sa čitavim nizom pozitivnih fizičkih i psihičkih stanja u čovjeka. Zašto Dawkins to uporno ignorira, ne razumijem. Možda je u svom životu imao neko negativno iskustvo vjere.

- Očito je popularno pljuvati po religiji?

Ako si znanstvenik onda si svjestan negativne strane religije s kojom se svi moramo obračunati, što i ja činim u svojim knjigama. Ja sam iz Sjeverne Irske i taj prigovor mi stalno ponavljaju. Ali, svi zajedno trebaju priznati i mnogobrojne pozitivne strane koje vjera donosi u ljudski život. I tu se novi ateisti ne ponašaju kao znanstvenici i intelektualci jer ignoriraju činjenice i ono što sturčnjaci govore. Predsjednik britanskog Kraljevskog psihološkog društva napisao je knjigu o pozitivnim utjecajima vjere na ljudski život, ali novi ateisti o tome ne žele znati ništa. I to je moj veliki prigovor prema njima. Kada polemiziram s njima i izlazim iz svog znanstvenog polja onda konzultiram literaturu iz tog područja. Oni to naprosto ne rade.

- Zvuči malo fanatično, ta nezainterisiranost za znanje drugačije vrste?

Bojim se tu problem doista jeste izvjesna razina fanatičnosti koja nema veze sa racionalnošću.

- Kako povezati ove akademske rasprave s konkretnim pitanjima kulturnog rata – primjerice pobačajem?

Po meni, glavni sukob nije onaj između vjere i znanosti, jer taj sukob, unatoč manjim krizama poput slučaja Galileja o kojem ću rado diskutirati, niti ne postoji. Glavni je sukob svjetonazorski. Mislim da možemo govoriti o dvije, eventualno tri velike svjetonazorske obitelji. Jedna je ona naturalističko-materijalistička, druga je kršćanski teizam, a treća je panteizam koji dolazi s istoka. U akademskim raspravama na zapadu sukobljene su ove prve dvije. A ono i što ljudi sve jasnije shvaćaju jest da etika ovisi o svjetonazoru. Uzmimo primjer abortusa – ako ste materijalist, onda je za vas tek začeto dijete, kako moj dobar prijatelj ginekolog voli reći, tek „nakupina stanica“. Ali, ako ste vjernik onda je to dijete za vas život i to život koji je darovao Bog. I otkud vam pravo taj život oduzeti? Ono što se događa u Europi jest da nakon stoljeća djelomično nametnute kršćanske tradicije nazočimo ulasku ateizma u živote ljudi i društvo njegovim posljedicama. A taj ulazak ateizma povezan je sa jednom velikom raspravom u kojoj nam je glavnom referencom –Dostojevski. Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno. A to nas dovodi u važno područje. Pazite, Dostojevski nije rekao da se ateisti ne mogu ponašati etično. Ono što je rekao jest da ako Boga nema, nema niti racionalnog opravdanja za etiku. Ateisti mogu biti dobri znanstvenici, iako, ponavljam, smatram kako ateizam potkopava potrebni racionalizam za znanost. Iz mojeg gledišta, oni su Božja djeca i iako su primjer kontradiktornosti na teoretskoj razini, mogu biti dobri znanstvenici. Naravno, moji prijatelji ateisti sposobni su me posramiti moralno, jer oni su rađeni na sliku Božju, i morlna su bića vjerovali u Boga ili ne. Zadnja stvar koju bih rekao jest da ateisti ne mogu imati moralne standarde, naravno da mogu. Ono što tvrdim jest da bez Boga nema racionalnog opravdanja moralnosti. Zna se da je XX. stoljeće bilo najkrvavije u povijesti čovječanstva, te da su najviše krvi prolili upravo ateistički režimi.

Razgovarao Jakov Ivić | Bitno.net

[Alen Peruško]

VIDEO: Priča žene koju je majka neuspješno pokušala abortirati

Jensen, koja je u maternici bila 7 i pol mjeseci, provela je 18 sati u otopini koja doslovno dijete spali izvana i iznutra nakon čega majka rodi mrtvo dijete u sljedeća 24 sata. Međutim, uslijedio je šok pri porodu kada je djevojčica od 900 grama izašla živa!


Gianna Jessen došla je na ovaj svijet kao iznenađenje.

Njezina sedamnaestogodišnja majka znala je da je trudna i bila je sigurna da ne želi dijete. Otišla je na abortus gdje joj je doktor ubrizgao toksičnu slanu otopinu u maternicu u trećem tromjesečju trudnoće.


Jensen, koja je u maternici bila 7 i pol mjeseci, provela je 18 sati u otopini koja doslovno dijete spali izvana i iznutra nakon čega majka rodi mrtvo dijete u sljedeća 24 sata. Međutim, uslijedio je šok pri porodu kada je djevojčica od 900 grama izašla živa!

Provela je naredna tri mjeseca u inkubatoru iako doktori nisu očekivali da će preživjeti, ali unatoč svim prognozama, živa je i sada putuje svijetom prenoseći svoju priču.

http://www.youtube.com/watch?v=6nUhotnNpqY

[EdgarFranjul]

B. Kos: Crkva i katolici demistificirano


Objavljeno Ponedjeljak, 04 studenoga 2013 18:00


Mitovi

Za razliku od brojnih udruga i čitavog niza grupacija koje se u demokratskom svijetu bore zbog tobožnje ugroženosti, a koje ustvari na silu žele ostvariti prava koja im prema naravnim ili zdravorazumskim zakonima ne pripadaju, postoji jedna grupacija ljudi koji su itekako ugroženi, ne samo u demokratskim društvima, već posebno u totalitarnim poput Sjeverne Koreje, nekadašnjoj Jugoslaviji i državama sličnog političkog usmjerenja.

Radi se o iznimno snažnoj ugroženosti koju sam u svojem kratkom životu nebrojeno puta iskusio. Dakako, oni (obično ljevičari) koji si dozvoljavaju da me vrijeđaju jer oni u demokratskom društvu imaju pravo iznijeti svoje mišljenje, obično su krajnje netolerantni i licemjerni ljudi. Ne samo u osobnoj, već i u internetskoj komunikaciji, više sam se puta sapleo u noge takvih ljudi nakon čega mi je bilo žao što sam uopće išta rekao ili napisao.

Radi se naravno o katolicima koji su ugroženi ne samo usmeno i pismeno, već i u mnogim državama svijeta formalno. Za razliku od ljudi različitih profila i uvjerenja, po pitanju ugroženosti katolici u gotovo svim „demokratskim" društvima svijeta nemaju premca. Usprkos toj činjenici, katolici su donekle naviknuti (jer se na vrijeđanje privatnih osjećaja zapravo vrlo teško naviknuti) na ovakav tretman jer mi (katolici) smo bezbroj puta do sada pokazali da smo tolerantni i miroljubivi ljudi.

Osobno je shvaćanje da koliko god se gurale na papir neke neprirodne formalnosti i provodila upitna politika povlađivanja manjini nauštrb većine, mrzitelji svega prirodnog i katoličkog tim postupcima neće postići apsolutno ništa (primjerice, može na rodnom listu pisati roditelj A i roditelj B, no dijete je i dalje dar Božji i plod muško-ženske ljubavi i to niti jedna protuprirodna formalnost ne može promijeniti).

Crkva, u najšturijem opisu zajednica svih vjernika, posebno je na udaru. To doduše nije novost, samo su metode drugačije. Nekad su kršćane bacali lavovima, proganjali ih i ubijali, a danas je (uz iznimke nekih azijskih zemalja gdje su kršćani i dalje fizički ugnjetavani) glavna metoda progona kršćana pisana riječ. Razlog je vrlo jednostavan – kršćanstvo ne počiva materijalizmu, već na duhovnosti. Ovo je jedini i glavni uzrok toliko snažne današnje nesnošljivosti i netolerancije.

Crkva je stala na put pretjeranoj potrošnji i materijalizmu koji definiraju današnji moderni svijet, tj. glasno je stala na put profitu i to joj ljudi koji su materijalizam objeručke prihvatili ne mogu oprostiti. U svim tim raspravama moguće je međutim otkriti neke obrasce kojima se koriste ljudi siromašni duhom i koje obično koriste kao glavne „argumente" protiv vjernika katolika i posebno Crkve. Ovdje ćemo ih navesti i dati na njih odgovore, koji su ustvari toliko jednostavni da je pravo čudo koliko se ljudi nad njima čude.


„Crkva nas tjera na..."


Jedno od temeljnih načela na kojima Crkva počiva jest da nikoga ne tjera na ništa. Crkva nije poput nogometnog kluba koji u nekome vidi potencijal i onda ga nagovara na članstvo, ili poput nekog učitelja koji nadarenog učenika tjera na dodatnu nastavu. Kršćanstvo je zajednica pozvanih, a Crkva zajednica odazvanih – toliko je jednostavna čitava ta filozofija. Crkva ne promatra ljude kao talentiranije i manje talentirane vjernike pa ove talentiranije tjera na „članstvo", jer takva kategorizacija prva-pricestuopće ne postoji.

Crkva otvara vrata svima, bili oni siromašni ili bogati, hromi ili zdravi, neuki ili školovani, prosti ili kulturni, vjernici ili nevjernici. Ona ljude poziva, ona ih ne tjera, a da osoba bude član Crkve, čak ne mora biti vjernik. Netko može sudjelovati u radu Crkve, svoju djecu krstiti i krizmati, nedjeljom hodati na misu, a da u Boga ne vjeruje („Pojedinci koji nisu svjesni da je Katolička crkva ona prava, istinita Crkva, mogu i dalje postići spasenje po zaslugama Crkve, unatoč nedostatku znanja".). Crkva je zaista otvorena prema svima i nema nikakvog govora na nekakvu prisilu koja se često neopravdano potencira.

Ovdje smo se dotakli jedne važne teme – svete pričesti i svete potvrde i tobožnje prisile tih „dosadnih popova" koji „našu djecu tjeraju subotom na vjeronauk i nedjeljom na misu". Situacija se dodatno komplicira ako dvoje želi sklopiti sakrament ženidbe u Crkvi, a u priču opet uskoče „dosadni popovi" koji „o tome pojma nemaju" i koji tjeraju na „nekakav bezvezni vjeronauk". Vi koji se toliko mrštite oko svih tih silnih obaveza, a koje su zaista minimum minimuma za onu Božju Milost koju dobijete zauzvrat – pa tko kaže da vaša djeca moraju ići na krizmu ili pričest, ili da se morate vjenčati u crkvi?

Stalno se pozivate na neko pravo izbora – Crkva vam ga daje više od ikoga. Kažete da vaše dijete „mora" na vjeronauk, a ja kažem – ne mora. Ako se grozite tih dvadesetak nedjeljnih misa na koje su vaša djeca prisiljena ići kako bi dobila sveti sakrament, zašto ga onda želite? Što točno za vas predstavlja primanje svetog sakramenta, osim prilike da vaše dijete dobije hrpu novca, skupe darove, i konačan otpust od toliko naporne Crkve uz dobru sveta potvrdazabavu do jutra?

Bez obzira na njezinu otvorenost, Crkva ipak nije „tržnica sakramentima", i ako ih želite za sebe ili svoje dijete, prihvatite i odradite te obaveze. Uostalom, mislite li da ste zavrijedili mjesto u prvoj momčadi športskog kluba ili dobru ocjenu u školi ako niste trenirali ili učili? Potpuno je ista stvar sa sakramentima – da bi osoba (vi ili vaše dijete) bili spremni primiti nadnaravnu Milost Božju u vidu sakramenta svete pričesti ili potvrde, potrebno se duhovno i intelektualno pripremiti. Ovo nije nikakva filozofija ili prisila – ovo je krajnje jednostavan model. Priznat svima, ali Crkvi ne.

Još je jedan trend prisutan u zadnje vrijeme, a također se tiče tobožnjeg prava izbora. U mnogim mjestima prvi dan škole započinje svetom misom, a tako je ove godine bilo i u Budinščini. Ovaj je „događaj" izazvao burne reakcije od nekih mještana, kao da je njihovu djecu, braću i sestre u zgradi crkve dočekao sam Sotona. Argumentacija je bila da mise ne treba jer djeca imaju pravo izbora. Neobična je to logika – ako postoji pravo izbora, a misu prije početka školske godine treba ukinuti, kako će oni koji se odluče za odlazak na misu ostvariti svoje pravo?

Ako niste željeli da vaša djeca, braća i sestre idu na misu, mogli ste ih odvesti direktno u školu, a oni koji se opredijele za misu u školu će doći po završetku iste. Ono što je mene tada nasmijalo, a ponekad me nasmije i danas, bila je ideja nekolicine uvjerenih mladih ljevičara vezana za pravo izbora. Oni su potencirali da djeca imaju pravo izbora, što svakako imaju, i u tome se slažemo. No ovdje se postavlja jedno sasvim logično pitanje – koliko su djeca prvih nekoliko razreda osnovne škole sposobna razlučiti treba li im misa taj dan ili ne?

Djeca koja recimo nisu navršila niti 7 godina – jesu li ona u mogućnosti shvatiti što to točno znači za njih, ili su možda još premali da ih se zamara takvim dilemama? Ako pak vi odlučite za njih, onda im niste dali pravo izbora (uostalom, baš me zanima na koji način djetetu objasniti „prednosti" i „nedostatke" odlaska na misu). Ako još uvijek niste uvidjeli pogrešku u koracima, onda ili ste nevjerojatni zadrti, ili ste ljevičar neokomunist, a u oba slučaja vas mogu jedino žaliti i za vas moliti.

Ovakva borba protiv 30 minuta svete mise na kojoj je župnik učenicima dao ništa više doli nekoliko dobrih i korisnih savjeta, podsjeća me na (parafrazirano) izreku vrhunskog njemačkog intelektualca Thomasa Manna: „Neki ljudi uz mnogo truda došli su u pakao, a uz upola manje truda mogli su doći u raj". U konačnici dolazimo i do odgovora – u mozgu uvjerenog ljevičara neokomunista postoji pravo na dva izbora – lijevi i lijevi ili njihov i njihov – i u tome leži sva njihova komedija i tragedija.


„Vi Katolici mislite da ste bezgrešni"


Nije mi jasno otkud je potekla ideja da mi katolici smatramo da smo bezgrešni i sveti. Istina je zapravo dijametralno suprotna – mi smo itekako svjesni svojih grijeha, svojih slabosti i propusta. Savjest nam itekako radi, no ima nešto što nas u bitnom razlikuje od primjerice ateista – mi vjerujemo da ćemo za propuste učinjene u ovom životu odgovarati pred Bogom. U tome je bit našeg života, naša „kočnica" koja nas na ovom svijetu na jedan određeni način sputava.propusta. Savjest nam itekako radi, no ima nešto što nas u bitnom razlikuje od primjerice ateista – mi vjerujemo da ćemo za propuste učinjene u ovom životu odgovarati pred Bogom. U tome je bit našeg života, naša „kočnica" koja nas na ovom svijetu na jedan određeni način sputava.

Ako ćete sada uprijeti prstom u mene i reći da „koliki svećenici ne žive ono što propovijedaju", ako ćete mi pred nos baciti novinski tekst u kojem su opisani crkveni skandali, ja to neću nijekati, već ću se kršćanski skromno postidjeti.

Za razliku od tog savršenog svijeta kojeg ste dionik i u kojem su ljudi bezgrješni, najveća vrlina katolika jest što su svjesni svojih grijeha i grijeha svoje Crkve. Meni je osobno jako krivo kada vidim da je neki od sinova Crkve (bilo se da radi o biskupu, svećeniku, vjerniku laiku ili nekom drugom) napravio teški grijeh, kao što se stidim i svojih grijeha.

Jasno mi je da su protivnicima Crkve veliki skandali jaki argumenti, i s te strane vam dajem za pravo (bez obzira što se i manji grijesi vjernika katolika i pripadnika klera prilikom medijskih objava pomnože barem sa 10 kako bi izgledali uvjerljiviji). No mi katolici imamo moralni kompas koji nam služi kao vodilja u životu i kojeg se uz Božju pomoć pokušavamo držati. To što smo duhovno toliko slabi da često skrenemo sa puta Istine, to je prije svega naša osobna stvar za koju ćemo u konačnici pred Bogom odgovarati samo mi i nitko drugi doli nas samih.


„Vi mislite da ste bolji vjernici jer hodate u crkvu"

Mi katolici itekako smo svjesni da nas redovito hodanje na nedjeljnu misu ne čini po ničem posebnim ili boljim katolicima ili ljudima. To nas samo čini katolicima i ljudima koji redovito pohađaju nedjelju misu, a nipošto nas ne uzdiže iznad katolika ili drugih ljudi koji ne hodaju na misu. Ovdje se međutim javlja jedno drugo pitanje, a kojeg sam prvi put čuo prije nekoliko godina – „misliš li ti, koji u mene upireš prstom govoreći mi da me nedjeljna misa ne čini boljim vjernikom, da je isto moliti doma u kupaonici ili u zajednici vjernika, uz svećenika i pred Presvetim"?

Iako nije direktno usporedivo (možda čak i donekle bogohulno), mogla bi se potegnuti poveznica sa navijanjem za omiljenu momčad ispred malog ekrana ili na stadionu gdje se nalazi barem 50 000 navijača koji dijele ljubav prema istom klubu. Sumirano, stvar se može objasniti i ovako – redovito pohađanje nedjeljne mise (i tijekom drugih svetkovina) ne čini nas boljim ili posebnim ljudima, ali da naša duhovnost raste zbog toga jer smo u odnosu na nekog drugog proveli barem 50 sati godišnje u zajedništvu molitve, toliko se puta pričestili, oko toga po mojem mišljenju nema niti najmanje nikakve sumnje.
„Jeste li se ikad zapitali zašto Crkva smeta mnogima i zašto se ljudi udaljavaju?"

Daleko od toga da se nikad nismo zapitali, ali nije baš da je o tome potrebno razmišljati danonoćno. Odgovor je, iako se mnogi s time neće složiti, zapravo iznimno jednostavan, pa je stoga upitno zbog čega to pitanje izaziva toliko čuđenja. Dva su osnovna razloga i koliko god se trudili dokazati mi suprotno, nemaju nikakve veze za uobičajenim isprikama poput „župnici ne žive ono Mitovi KCšto propovijedaju", „crkva je u povijesti radila zločine" i sličnim.

Prvi razlog odnosi se na čistu lijenost, tj. frazu da je „misa dosadna", a i zbog čega bi netko proveo jedan nedjeljni sat slušajući jedne te iste riječi, kad u isto vrijeme može spavati, sjediti u kafiću, hodati po šoping centru ili na neki drugi način gubiti vrijeme. Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavno – misa se ne pohađa, misa se živi! Misa nije skup riječi ili propovijed, ona je nešto daleko više od toga. Uostalom, niti nogometna utakmica neće biti zanimljiva osobi koja nogomet ne shvaća niti u njemu nalazi interes.

Tijekom mojeg kratkog života, u župi kojoj pripadam izmijenilo se već osam župnika, a otkad sam počeo hodati na nedjeljnu misu, izmijenilo se za oltarom njih šestero. Neću lagati (niti će mi vjerujem netko na toj iskrenosti zamjeriti) ako kažem da su mi neki župnici bili više, a neki manje zanimljivi jer oni su prije svega ljudi od krvi i mesa. No niti meni, a niti ljudima koji samnom svake nedjelje dijele klupe u kapeli Sv. Josipa Radnika u Budinščina to nije kriteriji prema kojem bi razmišljali hoćemo li ići na misu ili ne.

Svećenik nije Crkva, on je dionik Crkve i nema stoga nikakve logike u mržnji Crkve jer nam se svećenik ne sviđa. Uostalom, mrze li ljudi Dinamo ili Hajduk zbog njihovih trenera, igrača ili vodstva, ili su im bezuvjetno vjerni i dalje? Ovdje se opet vraćamo na početak – ista logika i pravila vrijede za sve, ali za Crkvu ne.


Materijalizam

Kada čovjek upadne u takvu kolotečinu zaboravlja Boga, ili ga se sjeti samo po potrebi, odnosno kada stvari ne idu svojim tijekom („uvijek se Bogu molim kada mi je teško"). Crkva sama po sebi ne smeta nikome, već ljudima koji svoj i život svoje djece temelje na materijalizmu smeta ono što ona nudi i propovijeda. Jer kako se složiti s nekim tko tvrdi da je u životu potrebno biti ponizan i skroman, kad tekovine modernog društva i profiterstvo diktiraju drugačija pravila.Drugi razlog zbog kojeg se ljudi masovno udaljavaju od Crkve jest činjenica da ona jasno i glasno govori protiv profita, konzumerizma i generalnog materijalizma i nemorala koji poput slaka ulaze u sve pore modernog društva. Suprotno uvriježenom mišljenju, Crkva ne traži od nas da budemo gladni, goli i bosi, već da svoj život ne podredimo zgrtanju materijalnih dobara: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Lk 16, 14).

Koliko god se nama običnim ljudima činilo da su ljudi koji posjeduju znatna materijalna i financijska dobra sretni, mnoge ispovijesti takvih osoba govore nam da je taj svijet pun pokvarenosti, nemorala, osobne nesreće i nezadovoljstva, jer novca nikad dosta, a kako biste bili sretni trebaju vam slamke od titana koje vrijede 5000 kn, kao što to na svojim koncertima zahtjeva popularna američka pjevačica Beyoncé. No zgrtanje materijalnih dobara nikako ne može biti hrana za dušu.


Moderno društvo kaže da vrijediš koliko imaš, dok Crkva kaže da se tvoja vrijednost temelji na tome što imaš u srcu i duši, iako je Božje milosrđe beskrajno. Princip je jasan – uzmi ili ostavi, prihvati Crkvu i njezino učenje ili nemoj, a ako je ne prihvaćaš, čemu onda mržnja i ogovaranje?


„U Bibliji piše to i to"


U mračnom dobu jugoslavenskog komunizma, a koje je u povijesti Hrvatske Crkve zapamćeno kao razdoblje u kojem je na stotine svećenika, redovnika i redovnica pod paskom Josipa Broza Tita i partije mučki ubijeno (obično radi tobožnjih suradnji sa okupatorom, suradnji sa ustašama, i drugim namještenim optužbama), postojala je određena vrsta ljudi koja je poznavala citate iz Biblije (odnosno samo određene dijelove) bolje od mnogih vjernika i pripadnika klera.

Bili su to partijski doušnici i špijuni koji su po zadatku tadašnjih vlastodržaca promatrali tko sve dolazi u crkvu i što župnici propovijedaju, tako da ih kasnije mogu šikanirati i kažnjavati na svim poljima privatne i javne sfere. Upravo me to podsjetilo na jednu anegdotu od prije koju godinu čiji sam bio dionik. Vozim se autom s troje ljudi sa jednog sastanka, a ono što sam znao jest da su te osobe iznimno lijevog uvjerenja (nisu to ljudi koji povremeno glasaju za lijevu stranku, već ljudi koji svoje agresivno Biblijaljevičarstvo žive i zagovaraju).

Počne u jednom trenutku priča o hodanju na misu u onom (jugoslavenskom) režimu, a generalni zaključak njih troje bilo je čuđenje da otkud priče o zabrani hodanja na nedjeljnu misu i da „nitko nije sprečavao rad Crkve". Ja sam se u raspravu uključio na njezinom kraju sljedećom izjavom: „Znate, ja imam tu nezgodnu naviku da volim čitati biografije i ispovijesti drugih ljudi. Pročitao sam u zadnjih nekoliko godina na stotine ispovijesti župnika koji su djelovali u ono vrijeme i gotovo svi su trpjeli zastrašivanja, mnogi od njih su dobili i batine, a da ne spominjem više od 600 mučki ubijenih pripadnika klera. Tako da mi se čini da stvari nisu bile onakve kakvima ih vi prikazujete." (Ne)očekivano, ova je moja izjava izazvala neugodnu šutnju koja je potrajala nekoliko minuta dok nismo stigli na odredište.

Situacija niti danas nije drugačija, samo što su partijske špijune zamijenili različiti crkveni „stručnjaci", novinari različitih profila i čitave vojske internetskih komentatora koji sa katoličanstvom ili crkvom nemaju nikakve veze. Uz pretpostavku da su mnogi od njih ništa više doli priprosti neznalice i provokatori, vjerujem da određen broj njih funkcionira po zadatku, financirani od moćnih kompanija kojima smeta crkveno protivljenje masovnom materijalizmu.

Nije stoga rijetkost vidjeti da su Facebook statusi i drugi oblici komentara prepuni biblijskih citata, pri čemu oni traže objašnjenja poput „zašto Crkva zagovara to i to, kad to u Bibliji ne piše". Uz višak slobodnog vremena kojim takve osobe raspolažu, njihove su dileme zapravo vrlo lagano rješive. Umjesto da se hvataju svakog citata iz Biblije koji se mogu protumačiti na više načina i koji ne služe da bi se papagajski ponavljali i doslovno shvaćali, već služe da nam budu vrelo inspiracije te predstavljaju načine na koji bismo trebali (pokušati) urediti svoj život.

Poput svete mise, biblija se živi! Postoje ljudi koji čitav život proučavaju Bibliju i nikad ne uspiju proniknuti u njezine temelje, a s druge strane se nađe čitav niz ljudi bez ikakvog životnog iskustva i koji se „traže" tamo negdje do četrdesete, ali koji su zato vrsni stručnjaci za sve crkvene i biblijske teme. Takve osobe silom pokušavaju ljude uvjeriti da je crkveno učenje krivovjerje te nas pokušavaju uvući i razne dileme. Koliko su njihova tumačenja i namjere šuplji, može se objasniti u svega nekoliko rečenica.

Povijest nam govori kako su kroz stoljeća na tisuće znanih i neznanih osoba iznimnih ljudskih vrlina svoj život dali za drugoga i podnijeli mučeništvo za Boga, a mnogi od njih bili su neuki ljudi, nepismeni i nisu poznavali pisanu Riječ Božju. To ih nije spriječilo da svoj život žive svetije od onih koji su pročitali na tisuće vjerskih knjiga i mislili da biti dobar katolik i pripadnik Crkve znači odabrati pravi citat u pravom trenutku.

Stoga svi vi komentatori koji se toliko trudite dokazati mi da je učenje Crkve pogrešno i koji me obasipate raznim tvrdnjama i citatima pitajući me da „zašto to i to, kad tamo piše to i to", ja ću vam odmah i jednom za svagda odgovoriti – ne znam (iako bih volio znati), ne želim s vama diskutirati niti imam vremena za to. Busate se u prsa nekakvom demokracijom – ja eto koristim svoje demokratsko pravo da vam kažem da me pustite na miru. Zašto, pitate se? Vaša upornost dokazati mi kako moram naizust poznavati Bibliju i poznavati na tisuće crkvenih knjiga kako bih bio dobar katolik i pripadnik Crkve, samo je konačan dokaz da niste proniknuli niti u temelje nečeg sa što se prozivate stručnjakom, te stoga nikakva diskusija svama nije moguća niti bi imala smisla.

„Vjera se vjeruje", ona nije egzaktna znanost i ne trebaju nam čvrsto dokazane znanstvene činjenice. Moja vjera u Boga i Crkvu nepokolebljiva je i jača je od tisuću dilema, koliko god se vi uporno poput masona trudili skrenuti mene i druge Katolike s tog puta. Ja u vaša shvaćanja i vjerovanja ne ulazim, ne zanimaju me niti ih propitkujem, stoga vas lijepo molim da i vi učinite isto! Zanimljiva je ta opsesija govorenja Crkvi kako se mora ponašati i djelovati (iako je uz mnogo nedaća, osporavanja i progona proživjela već 2000 godina), kada istovremeno toliki njeni mrzitelji i kritičari nisu sposobni u red dovesti sebe same, svoju obitelj i prijatelje, a kamoli širu društvenu zajednicu čiji su dionik.


„Crkva je činila zločine!"


Iako će ispasti kako se ponavljam, ne mogu se oteti dojmu da ljudi koji Crkvu optužuju da je činila zločine sebe smatraju bezgrešnima. Nikad nisu u krivu, nemaju se potrebe nikome ispričavati ili ponizno priznati svoje pogreške. Crkva postoji gotovo 2000 godina, mnogo lošeg dogodilo se kroz povijest (neobično bi bilo da se nije dogodilo), a događa se i danas. Nikad nisam čuo da bi netko to negirao, bilo od članova Crkve ili običnog vjerničkog puka. Nema smisla ovdje se detaljno baviti povijesnim 300px-Galileo facing the Roman Inquisitiontemama (spaljivanja heretika i drugih tema) jer o tome postoje kvalitetni izvori u kojima se može naći mnoštvo konkretnih informacija.

No ono na što svaka osoba zdravog razuma, bila ona vjernik ili ne, nikako ne može ostati imuna upravo je inzistiranje na grijesima Crkve koje je činila u srednjem vijeku i nabijanje tih informacija današnjim vjernicima i pripadnicima klera na nos. To obično zvuči ovako: „Crkva je u srednjem vijeku činila zločine, kako to objašnjavaš?". I sad se od mene ili nekog drugog traži što točno – isprika, objašnjenje, sram? Sve se to podrazumijeva, no što od mene očekujete po tom pitanju – da napustim Crkvu zbog grijeha koje su u okviru iste prije 500 godina radili ljudi uskih intelektualnih dosega i krivih usmjerenja? Ne mogu dokučiti koja logika stoji iza ovakvih inzistiranja, osim da se radi o čistoj gluposti.

Uostalom, ako već inzistiramo na starim grijesima, spomenimo onda zločine koji su svojim obujmom i duljinom trajanja mnogostruko nadmašili crkvene. Radi se o komunističkim zločinima kroz 20. stoljeće, a koji se u nekim državama provode i dan danas. No ako nekog komunistu upitate kako objašnjava desetke milijuna nevinih žrtava koji su u ime tog režima izgubili život, on ili ona će vas vjerojatno upitati „A Crkva, zar ona nije činila zločine?", što je konstatacija koja je odavno objašnjena.

To što je Crkva u dvadeset stoljeća napravila za ljudski rod više dobrog nego sve dobrotvorne organizacije i režimi zajedno, o tome se dakako ne govori. No budući da su u trenutku pisanja ovog teksta u Hrvatskoj na vlasti komunisti (Socijaldemokratska partija Hrvatske, kao nasljednica Saveza komunista Hrvatske, komunistička je stranka čiji su glavni vođe ljudi koji su žarili i palili u jugoslavenskom režimu, odnosno mnogi od njih izravni su potomci jugoslavenskih komunista) naravno da komunističke zločine treba umanjiti koliko god da je moguće, a prečac prema konačnoj realizaciji takve ideje vodi dakako preko Crkve.

„Crkva se mora mijenjati"

Dana 15. veljače ove (2013.) godine, Večernji list objavio je tekst pod naslovom „Crkva nije tekstilna industrija pa da mora pratiti 'trendove'", autora Nine Raspudića. Iako sam u obrazovnom i intelektualnom smislu u odnosu na Raspudića daleko inferiorniji, prvo što sam pomislio kada sam vidio naslov i pročitao tekst bilo je „Raspudiću, pa ukrao si mi ideju", budući da sam se jedno duže vrijeme htio osvrnuti na to.

Da ne prepričavam o čemu je Raspudić (inače trn u oku mnogim jugoslavenima i mnogim starim i novim komunistima) u tom tekstu pisao budući da je tekst dostupan na Internet portalu Večernjeg lista i portalu Bitno.net (u Google upišite naziv članka i naći ćete ga), ovdje ću izdvojiti jedan citat iz istog koji vrlo dobro pogađa u bit ove podteme: „Prišivali su mu besmislenu etiketu konzervativca, kao da je Crkva, institucija koja ima kontinuitet od dvije tisuće godina, nekakva tekstilna industrija pa je važno prati li "trendove" ili ne, zaostaje li ili je ispred "vremena". Zanimljivo je da s jedne strane optužuju Crkvu za populizam, a s druge se čude zašto ne prati "duh vremena" i širokogrudno blagoslovi narod da čini što hoće."

Drugim riječima, ako je itko kroz stoljeća znao prepoznati znakove vremena i na njih pravilno odgovoriti, onda je to bila Crkva. Uostalom, kada bi Crkva pratila ovozemaljske trendove i njima se prilagođavala, već je odavna ne bi bilo (kao čitav niz trendova koji su bili veoma popularni, a kasnije popuno zaboravljeni), ili bi svećenici i biskupi naokolo hodali u kratkim hlačama, tulumarili do jutra i onda direktno iz diskoteke odlazili na misu, gdje bi ih ljudi čekali sa prijenosnim računalima u krilu i slušalicama na ušima. Umjesto slušanja dosadne propovjedi – jedna epizoda omiljene epizode. Šalim se dakako, pa da ponovim – da je Crkva na ovaj način pratila ovozemaljske trendove, odavna je ne bi bilo.


„Crkva se miješa u politiku"

Prije nekog vremena, novinar jednih dnevnih novina odlučio je upitati nasumce odabrane građane naizgled jednostavno pitanje. Pitanje je bilo postavljeno na način da je unaprijed sadržavalo odgovor, tj. nije dopuštalo anketiranoj osobi da izrazi svoj stav, već da izrazi do koje se mjere slaže sa tvrdnjom. Zbog prirode pitanja nije bilo moguće negativno se izraziti u vlastitom odgovoru (tj. takav odgovor ne bi našao svoje mjesto u listu), već se sa tvrdnjom moglo složiti djelomično ili u potpunosti. Tema je bila vječna dilema – Crkva i politika.

Pitanje je glasilo otprilike ovako: „smatrate li da se Crkva previše miješa u politiku". Već i površnom čitatelju jasan je smjer ovakvog pitanja, kao i očekivani odgovor. Nisam novinar, niti se školujem za istog, no držim da je osnovna novinarska zadaća Veliki Zavjetni Krizprilikom ovakvih zadataka dobiti uvid u mišljenje slučajnih prolaznika, a ne nametati svoja mišljenja i stavove, koji ne moraju nužno biti ispravni.

Očekivano, sve su se anketirane osobe apsolutno složile da se Crkva previše miješa i da se, citirajući glavešine iz doba komunizma, „neka vrati u sakristiju gdje joj je i mjesto". Zaista, danas će se mnogi složiti kako se Crkva previše miješa u politiku, obično bez kritičkog pristupa ovom važnom pitanju. Netko je nekad rekao kako se Crkva previše miješa i na tome je ostalo.

Postavimo sada to pitanje i ovdje i pokušajmo dati na njega objektivan odgovor. Taj odgovor svakako neće zadovoljiti većinu jer će oni iz naftalina vaditi izjave biskupa, svećenika i drugih pripadnika klera, tumačeći ih na svoj način i time pokušati demantirati tvrdnje iz ovog teksta.

Doduše, ovaj je kraći osvrt ionako primarno namijenjen onim katolicima koji misle drugačije i kojima ponekad uzmanjka argumenata, a često su podvrgnuti ruglu i podsmijehu okoline koja se obično skriva iza tzv. „liberalnog" svjetonazora. Ili pojednostavljeno, nije namijenjen osobama koje zbog urođene ili stečene krutosti ne žele (ili ne mogu) razmišljati drugačije, promijeniti stav, ma koliko argumenti koji ukazuju na suprotno bili valjani.

Analizirajmo sada tu toliko spominjanu tvrdnju kako se Crkva miješa u politiku. Što to uopće znači, koja je definicija „miješanja"? Što znači da se netko „miješa" u nešto? Podrazumijeva li „miješanje" iznošenje stava prema nekim pitanjima, posebice prema pitanjima koja se izravno dotiču vjernika u ovom primjeru? Nemojmo biti toliko paranoični i odmah kazati „da, to je miješanje". Recimo jednom za svagda: miješanje i iznošenje stava nije isto. Ta nije valjda potrebno na to uopće skretati pažnju?

Čini se da je upravo riječ „paranoja" pojam koji objašnjava toliki otpor prema svemu što Crkva prokomentira, no takva paranoja može s vremenom postati vrlo opasna, o čemu već i svjedočimo neko vrijeme, ili smo svjedočili od 1945. naovamo. Iako će netko reći kako je vjera osobna stvar, što u svojoj osnovi i jest, vrijeđanje vjernika nije nimalo osobno, već postaje znatan problem u hrvatskom društvu koje bi trebalo biti demokratsko.

Problem je i u tome što mnogi misle kao Crkvu čini samo i isključivo kler, što je u potpunosti pogrešna pretpostavka te sama po sebi već u začetku mora dovesti do pogrešnih zaključaka. Postavlja se tada pitanje pa što je to uopće Crkva? Navedimo ovdje definiciju crkve (ukoliko je uopće moguće definirati taj pojam), tj. preuzmimo istu sa službenih stranica varaždinske biskupije: „Crkva se najčešće definira kao zajednica ljudi koji su pozvani darom vjere i koji sudjeluju u sakramentalnom životu. Crkva je svaki od nas krštenika. Crkva nisu samo biskupi, svećenici i redovništvo. Svi mi koji smo kršteni smo Crkva." (Kuzmičić, N.)


U tekstu se dalje navodi: „Kada to znamo shvaćamo koliko je komična i pogubna tvrdnja da se Crkva ne smije baviti politikom. To bi značilo da se devet desetina Hrvata ne smije baviti politikom. A to onda nije demokracija, nego diktatura manjine nad većinom."


Ovo su zaista vrlo jasni i nedvosmisleni argumenti, oko kojih svaka osoba zdravog razuma ne bi smjela dvojiti. Navedenim citatom došli smo i do odgovora na postavljeno pitanje – u državi u kojoj se neovisno o osobnim zaključcima i tumačenjima 3.697.143 stanovnika, odnosno njih 86,28 posto deklarira katolicima (prema posljednjem popisu stanovništva), uvijek kada se donose (ili postoje takve naznake) odluke koje vrijeđaju ili se kose sa temeljnim pravima vjernika, od svakog člana Crkve (dakle, od svakog vjernika, a posebice pripadnika klera) očekuje se (rekli bismo da je i nužno) pravovaljana reakcija.

Crkva sama po sebi ne osniva stranke, vjerskim službenicima je zabranjeno aktivno se uključivati u politiku, stoga iz te perspektive nema govora o miješanju. A sa druge strane zaista ne vidimo razloga zbog čega se članovima klera osporava pravo da javno iznesu mišljenje, tj. nije odviše jasno zbog čega Crkva nema pravo na javno mišljenje. Od mnogih osoba sa kojima sam se susretao i kojima je prva asocijacija na Crkvu da se „miješa u politiku" još nisam čuo valjani argument, niti očekujem da ću ga ikad čuti (vjerojatno stoga jer ne postoji).

Čini se da je odgovoru najbliža uvelike osporavana i komentirana rečenica iz homilije kardinala Josipa Bozanića prigodom svetkovine Bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2009. u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup Bozanić rekao je tada kako je „komunizam ostao živjeti na razoran način", tj. proći će još dosta vremena prije nego u potpunosti nestane duh vremena u kojima je Crkva u Hrvata proživljavala najveću patnju u svojoj povijesti.

Postavljam stoga svima koji i dalje tvrde da se Crkva ne smije baviti politikom sljedeće pitanje: Zbog čega meni kao vjerniku laiku i po ničem posebnom članu društva oduzimate pravo na političko mišljenje? Dozvoljavam da se ste u odnosu na mene intelektualno ili na bilo koji drugi način superiorniji, no to vam ne daje pravo da mi oduzmete mišljenje i riječ.


Zaključne misli

U nekoliko sam stvari siguran – ovaj tekst prepun je nedostataka, prvenstveno zbog mojeg nedovoljnog poznavanja materije. Odnosno, iako sam aktivan vjernik praktički otkad znam za sebe (gotovo 20 godina), moj intelekt i nepoznavanje teološke misli i terminologije razlog su zbog čega će svakom naobraženom čovjeku ovaj tekst djelovati priprosto. Međutim, ne vidim da bi gledano iz te perspektive to bio nedostatak, jer većina nas je takva, posebno oni samoprozvani crkveni stručnjaci na koje se osvrćem nekoliko puta tijekom teksta.

Nadalje, nije moguće obuhvatiti sve mitove s kojima se Crkva mora boriti i koji su u najmanju ruku pogrešni. Ovdje sam pokušao odgovoriti na neka pitanja s kojima sam se mnogo puta do sad imao prilike susresti. Također, ovaj je tekst nastao zbog toga jer ove rečenice ne mislim sto puta ponavljati, tj. ako se nađem u kakvoj raspravi, jednostavno ću ljudima reći da sam o tome pisao ovdje i ovdje i da se na to ne mislim više osvrtati.

Nadam se da će ovaj tekst vjernicima i pripadnicima Crkve kojima ponekad uzmanjka argumenata biti od koristi, jer nisam toliko naivan da bih smatrao da će mi protivnici Crkve dati za pravo bilo koji argument kojeg sam ovdje naveo. Oni će po običaju (ukoliko će uopće ovo čitati) za svaku od tih tvrdnji dati „valjani" protuargument i tada bi započela jedna beskonačna rasprava.

Mene osobno ne to dira previše i nemam ništa protiv da itko traži rupe u tekstu – svatko svoj život uređuje po svojem nahođenju i ima pravo na svoja shvaćanja. Uostalom, ako moram birati između besmislenih vječnih rasprava i Vječnosti, svoj ću život, nedostojan i grešan kakav jesam, ipak usmjeriti u nastojanja prema potonjem. Nisu zapravo potrebne nikakve rasprave, jer Odgovori su čitavo vrijeme pred nama i samo ih treba prepoznati.

Bruno Kos
bbird.me

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... irano.html

[EdgarFranjul]

Zatomljeni ideološki i politički bijes


Neizbježan je dojam da kod dijela političara sve više vlada bijes što njihovo vlastito ili uvezeno ideološko uvjerenje doživljava sve veće poraze. Taj bijes koji političari ne smiju javno pokazati, pa to uglavnom i ne čine, prenosi se zato na neformalne glasnogovornike koji onda, tako ohrabreni, izlaze u najširu javnost s nevjerojatnim i nevjerodostojnim konstrukcijama i optužbama na račun Katoličke Crkve ili njezinih pojedinaca.


Kad u ime vladajuće koalicije i u ime svoje političke stranke predsjednik Odbora za ustav doslovno glasno govori: »Građani na referendumu odlučuju o pokretanju postupka promjena ustava. Nakon toga Sabor o tome raspravlja i donosi odluku«, ili da o promjeni ustava može odlučiti samo Sabor te da ga ne mogu mijenjati građani na referendumu; zastupnici nisu obvezni glasovati sukladno odluci većine na referendumu... onda najširoj javnosti ne preostaje nego da ili u to povjeruje ili da to ne prihvati učvršćujući se u razočaranosti stavovima vladajućih.


Ni vladajućima ni dijelu javnosti nije pomoglo što je oporba žestoko kritizirala te izjave, kao i odluku Odbora za ustav koja ostavlja mogućnost nepoštivanja volje većine jer je protuustavna. No, kad je 28. listopada Ustavni sud doslovno objavio: »Odluka kojom Ustavni sud potvrđuje da je konkretan narodni ustavotvorni referendum, na kojem se narod većinski izjasnio ZA, proveden u skladu s Ustavom ujedno znači i da je Ustav promijenjen na dan održavanja tog referenduma s trenutačnim pravnim učinkom, koji datum Ustavni sud deklaratorno utvrđuje u svojoj odluci koju objavljuje u 'Narodnim novinama'«, razotkrivena je politička i politikantska manipulacija. Vladajuća politika doživjela je od Ustavnog suda težak udarac pa ima razloga za bijes koji se ne smije javno očitovati.


Zloporaba demokracije


Budući da je nemoguća daljnja realna rasprava o učinku referenduma, svojevrsni glasnogovornik vladajuće koalicije u Jutarnjem listu od subote 2. studenoga u tekstu pod naslovom »Što slijedi: zabrana pobačaja?« traži, a zapravo i najavljuje, promjenu Zakona o referendumu tvrdeći: »Ne može par stotina tisuća ljudi odlučivati o sudbini društva.« Premda piše da treba poštivati stav Ustavnoga suda, komentator piše da taj stav »otvara bezbroj apsurdnih opcija, od kojih se prilično teško zaštititi«, te potpuno proizvoljno tvrdi: »Suglasnost većine birača s ulaskom katoličke definicije braka u Ustav Republike Hrvatske neće, naprotiv, biti legitimirana nikakvom stvarnom većinom.«


Ponajprije, da je brak zajednica žene i muškarca nije nikakva »katolička definicija« već je to univerzalna naravna vrednota usađena svakome čovjeku, i civilizacijska tekovina koja se zbog ljudskih slabosti ne poštuje potpuno, ali nikada do najnovijega doba zapadne kulturne revolucije nije bila osporavana tako snažno svim sredstvima, uključujući i zakonodavno nasilje. A što se pak tiče »stvarne većine« i legitimiteta odlučivanja, komentator prešućuje činjenicu da 22. siječnja 2012. više od 56% punoljetnih osoba nije sudjelovalo na referendumu o (ne)pristupu Hrvatske Europskoj Uniji, pa nitko ni u Hrvatskoj ni u svijetu ne dovodi u pitanje legitimitet te pozitivne odluke.


Autor očito zastupa demokraciju koja omogućuje prevlast stava njegovih istomišljenika, ali osporava i mogućnost demokracije koja bi omogućila prevagu stava s kojim se ne slažu njegovi istomišljenici. Nije li to zagovaranje zloporabe demokracije?


Bijes dijela političara i njihovih glasnogovornika vjerojatno izaziva i rezultat istraživanja koje je za HRT provela Promocija plus koji je pokazao da će na referendum o zaštiti izvornog pojma braka izići više od 62% pitanih građana (50,7 izlazi sigurno, 11,2 vjerojatno, a 9,2 još ne zna), a koji bi – kako se uzima – trebali predstavljati i postotak ukupnoga biračkog tijela. Već sama tolika zainteresiranost građana za sudjelovanje na predstojećem referendumu pljuska je politici koja želi nametati ideološke stavove zapadne kulturne revolucije. Za njih je očito u najmanju ruku zbunjujuće što je interes za referendum o braku znatno veći negoli za (ne)pristup Hrvatske Europskoj Uniji.

Napadi na biskupa Pozaića


Neizbježni bijes dijela političara izvrsno je ozračje za traženje, kako narod kaže, dlake u jajetu. Upravo to se dogodilo u nevjerojatnom medijskom napadu u Dnevniku HTV-a 2. studenoga i Jutarnjem listu na biskupa Pozaića nakon njegove propovijedi na Mirogoju koja je javnosti predstavljena kao nečuveni napad na sadašnje vlasti u Hrvatskoj.


Osporena rečenica biskupa Pozaića glasi: »Čovjek Blaženstva pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad 'dizanje ruku' u ime demokracije potaje ritual u prilog zločinačke ideologije trenutačnoga režima. Blaženstva rađaju preobrazbu duha i srca, ne prevrat.« Iz te rečenice svojevrsni glasnogovornici dijela političara uzeli su samo četiri riječi i pretvorili ih u glavnu temu propovijedi.

»Govorio je, doslovce, o 'zločinačkoj ideologiji trenutačnoga režima'« – tvrdi komentatorica u Nedjeljnom Jutarnjem, dodajući: »Rigao je politički bijes. Nizao je litanije mržnje.« Budući da je cijela propovijed dostupna javnosti, neopterećenima i zainteresiranima za istinu nije potrebno ništa o njoj tumačiti, ali se ne može ne postaviti pitanje otkud tolika potreba da se u tolikoj mjeri falsificiraju stavovi Katoličke Crkve i njezinih predstavnika u Hrvatskoj da se govori čak »o zastrašujućoj talibanizaciji ovdašnje Crkve«.

Nisu li te neopravdane ocjene i potvore samo potvrda zatomljenoga ideološkoga i političkoga bijesa što kakva-takva hrvatska demokracija ipak ograničava vladajućima nametanje svoga ideološkog stava?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/162 ... ijesa.html