Forum Hoplologije,

tumor ubio sedam brigada


U 15 godina od bolesti umrlo 29.000 branitelja


Rezultati studije Ministarstva branitelja pokazali su da je u razdoblju od 1998. do 2010. godine umrlo više od 24 tisuće hrvatskih branitelja. Kada se te službene brojke uvećaju za još 2354 hrvatska branitelja koja su umrla 2011. godine te 1896 hrvatskih branitelja i 416 ratnih vojnih invalida koji su preminuli prošle godine, situacija zvoni na uzbunu. Kaže to Tomislav Čolak, predsjednik šibensko-kninske podružnice Udruge Prvi hrvatski redarstvenik.

Čolak hvali inicijativu o sistematiziranju podataka smrtnosti hrvatskih ratnih vojnih invalida i hrvatskih branitelja od posljedica stradavanja u Domovinskom ratu, posebice od posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja i malignih bolesti, kao i samoubojstava.

Smatra, međutim, kako sama studija točnog naziva “Praćenje smrtnosti i pobola hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata” ne znači mnogo ako rezultati do kojih je došla ne pokrenu konkretnu akciju pomoći braniteljskoj populaciji.

Strahote kao okidač

- Činjenica je da je u razdoblju od samo 15-ak godina umrlo 30-ak tisuća hrvatskih branitelja i invalida, a činjenica je i da su bili prosječno stari nepunu 51 godinu. Ne bih želio donositi preuranjene zaključke, no takve brojke na određeni način govore same za sebe.

Čine izvjesnim teorije nekih američkih znanstvenika po kojima su ratne strahote i stres bili svojevrsni okidač razvitka najtežih, malignih bolesti među braniteljima ili da su utjecali na to da se te bolesti kod mnogih razviju znatno ranije - veli Čolak.

Uvjeren je da bi državne institucije zakonskom i institucionalnom podlogom još uvijek mogle spasiti brojne živote. Sudeći po odgovoru Ministarstva branitelja, koje je s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo potpisalo Sporazum o provođenju znanstveno-istraživačkog projekta, čini se da će tako i biti. Iz Ministarstva, naime, potvrđuju da je završena prva faza projekta u HZZO-u u kojoj je uspoređena smrtnost hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sa smrtnosti u općoj populaciji.

Opsežne baze podataka

- Prema dostupnim podacima, od 1998. do 2010. godine umrlo je 24.249 hrvatskih branitelja (4,84 posto). Preliminarni rezultati ukazuju kako je najveći broj preminulih osoba umro od tumora, zatim slijede preminuli od bolesti cirkulacijskog sustava (infarkt, moždani udar i sl.), te od posljedica ozljeda, trovanja i drugih sličnih uzroka.

Prema postojećim podacima, primarni uzrok smrtnosti u općoj populaciji u Republici Hrvatskoj jesu bolesti cirkulacijskog i krvožilnog sustava, dok su, prema preliminarnim rezultatima, primarni uzrok smrtnosti u populaciji hrvatskih branitelja novotvorine (tumori). Stoga će konačna usporedba s podacima iz opće populacije pokazati može li se govoriti o značajnom porastu pojave tumora među braniteljskom populacijom - navodi se u dopisu iz kabineta ministra Freda Matića.

Budući da je riječ o vrlo opsežnim bazama podataka koji uključuju 501.701 hrvatskog branitelja, iz Ministarstva branitelja naglašavaju kako je još uvijek u tijeku druga faza projekta u kojoj se uspoređuje pobol hrvatskih branitelja u odnosu na opću populaciju. Pobol se prati prema hospitalnom liječenju.

Marina Jurković

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatsk ... fault.aspx

Zabrinut sam za sudbinu Hrvatske

Srijeda, 23 Listopad 2013 19:11


Pripomena: Ovaj stari članak, koliko se sjećam nije objavljen radi preoštre retorike, a sada je ta retorika obložena u pomirbene fašističko-četničke SPC tropoljubce s komunistima pa ovaj članak ima samo značaj povijestnog podsjetnika. Pisan je 5 mjeseci iza "Oluje". D.H.

Dragan Hazler, povratnik iz dijaspore u Slunj, Trg braće Radić 12; 20. siječnja 1996.

Uredništvu HPD VJESNIK - za rubriku STAJALIŠTA ili PISMA ČITATELJA

ZABRINUT SAM ZA SUDBINU HRVATSKE!

U mojih 67 godina života nikada nisam skrenuo s hrvatskog puta. Kako kaže u pjesmi Drago Ivanišević, kud god sam išao Hrvatska je bila sa mnom , u meni i ja u njoj - za 20 godina progonstva misaono, a sada Bogu hvala i Franji Tudjmanu u njoj sam dušom i tijelom i iz nje mogu samo pogrebno u nju, kad za to dodje čas.

Čvrsto vjerujem u ispravnost hrvatske politike od baze do vrha i u njeni ciljni osmišljaj. Moje uvjerenje podkrijepljujem znanošću politike, povijesti, gospodarstva, kulture, prava, psihologije i nacionalnodržavničkom zrelošću Hrvatskog naroda. Sve ove i njima srodne znanosti usmjerene su na dobro i sreću čovjeka, naroda i ljudskog društva. Kako kaže političar hrvatske dijaspore Marijan Rudež, medju svima državna znanost je prva i najvažnija. Ona je krovna znanost za sve ostale znanosti i umjetnosti.

Zato je uputno politiku i političke dogadjaje dnevice proučavati, kako bi praktičari iz jednih prilika u druge uglavljivali ispravne i ostvarljive ciljeve, i razumno primjenjivali najpogodnija sredstva u njihovu ostvarenju. Politiku treba voditi čak i onda, kada se pričinja, da je uspjeh nemoguć. Ako stvari idu loše, valja činiti, da ne idu još lošije. Ukoliko idu dobro, valja poraditi da idu još bolje. Ako je politiku nemoguće stvarati i voditi izravno, uputno je ustrajati u neizravnom radu. Politika je, u biti, borba dobra protiv zla. Pametnije je zlo unaprijed spriječiti, nego se protiv njega kasnije boriti. Čestitost i hrabrost čine čovjeka neustrašivim u borbi protiv zla. Zato je prva dužnost političara, da iz dana u dan ćudoredno odgaja vlastiti narod, jačajući napose njegovu nacionalnu svijest, slogu i ljubav za svoje i pravilan stav prema tudjemu. Iskustvo pokazuje, da ljudi velikog duha stvaraju pokrete s ćudorednim, državotvornim i kulturnim vrijednostima. Tko želi činiti dobra djela i druge odgajati, najprije treba osobno postati čestit čovjek i u sebi vrhunski razviti umne odlike.

Hrvati su tijekom svoje povijesti, da bi očuvali izvorno hrvatski način života, gorljivo branili ne samo svoje predaje, običaje i kulturne vrijednote, već i nacionalne ustanove i urede. Napose u starije doba o svemu se je dogovaralo s narodom pa otuda je i sačuvana izreka u Hrvata, da kralj kraljuje, a narod vlada.

Znanost je usmjerena na dobro naroda kao cjeline i čovjeka kao pojedinca. To je jasno dano i proklamirano u Božićnoj poruci predsjednika Tudjmana, 1994. koja je zapravo Poziv cijelom narodu na Opći Hrvatski Preporod. U skladbu toga Hrvatskog preporoda spada, uz ostalo uvažavanje ćudorednih i zakona razuma te čitav nacionalni život postavljen na njene osnove. Vrhovnu vlast, oružane snage, poljoprivredu, stočarstvo, industriju, trgovinu, školsku nastavu, sveučilišni odgoj, zdravstvo, brigu za sve Hrvate u domovini i dijaspori... u suvremenoj i suverenoj državi Hrvatskoj ustrojiti, voditi i obavljati na znanstvenim dostignućima. U oblikovanju suvremene hrvatske kulture, uputno je iz ranijih sustava i nasljedja usvojiti vrijednosti predaje i običaja od trajne nacionalne važnosti. Ovamo u prvom redu valja ubrojiti: slobodarski duh, dostojanstvo ljudske osobe, dobrotu hrvatskog čovjeka, čestitost, ustrajnost na svome ognjištu, ljubav za baštinjenu zemlju od svojih predja i narodnu umjetnost kao sustavnicu i biljeg hrvatskog duhovnog blaga.

Opće je poznato i vrijedno je štovanja, da hrvatski čovjek, bio seljak, radnik ili intelektualac posjeduje osjećajni nagon za jačom kulturom, za većim materijalnim i duhovnim stvarateljstvom. Zato valja upravo sada, nakon povijesnih pobjeda dobra protiv zla, ljubavi protiv mržnje, pravde protiv nepravde i kulture protiv barbarstva poznatih kao "Hrvatski bljesak" i "Hrvatska oluja" omogućiti svekolikom hrvatskom narodu, da živi na svojoj svetoj zemlji bez barbara, bez korova, bez nametnika i parazita svrstanih u Petu kolonu zla s namjerom, da od ove Zemlje protkane kulturom od Zadnjeg ledenog doba i čudoredjem od pojave Krista divljačkim metodama stalno potkapaju temelje državnosti Hrvatske i mijenjaju joj medjaše, rušeći nam svetinje i kulturu živog tla, da bi na njemu stvoriti svoju satrapiju lakrdijskog naziva "velika Srbija".

Pravo hrvatske dijaspore na svoju zemlju u Hrvatskoj je nezastarivo

Hrvatski narod je jedan i jedinstven neovisno o tome, gdje živi na ovom svijetu. Znanstveno gledano Hrvatski narod, po medjunarodnim poveljama i iz njih izvedenim aktima ima svugdje u svijetu pravo na njegovenje i čuvanje svoje nacionalne individualnosti - u državi Hrvatskoj i Konfederaciji Bosne i Hercegovine kao državotvorni i samosvojni narod, u svima drugim državama kao Hrvatska dijaspora s pravom na status nacionalne manjine ili kako se o statusu dogovori bilateralno država Hrvatska s državom, u kojoj nacionalno suparticipiraju Hrvati.

Suverene države svijeta, u koje spada i država Hrvatska zasnivaju svoj status i osmišljavaju svoj napredak na osnovama državne znanosti, koju predvode državno-političke i državno-znanstvene institucije s temeljnom brigom za: narodni prostor, narod, sigurnost, slobodu, narodno blagostanje, nezavisnost, vrhovnu vlast i njene infrastrukture, političko ustrojstvo, stalnost i stbilnost nacionalne države, narodna korist, medjunarodni sklad i dobri odnosi... Ove odrednice su predmetom hrvatskog Ustava i iz njega izvadjanih hrvatskih državnih zakona.

Tri su temelja državne znanosti u Hrvatskoj:

1) državna politika - vrhovništvo, sabor i vlada - Ustav i zakoni

2) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveučilište

3) kultura i nacionalna svijest Hrvatskog naroda.

U središtu političke misli stoji Hrvatski narod - u Republici Hrvatskoj, u Konfederaciji BiH i svugdje u dijaspori, gdje živi kao nacionalna manjina i etničke skupine.

Analognim modelom trebala bi Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveučilište protegnuti svoju znanstvenu brigu i ingerenciju na sav Hrvatski narod, gdje god ovaj živi. Ove vrhunske hrvatske institucije znanstva, izobrazbe i umjetnosti imaju nacionalni oslonac u Hrvatskoj, medjunarodni oslonac su im "specijalizirane ustanove" UN, napose Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu UNESCO i suradnički oslonac na hrvatskim akademijama i hrvatskim kulturnim udrugama u dijaspori.

Kultura i nacionalna svijest Hrvatskog naroda je temeljnica opstanka, razvoja i boljitka čitavog narodnog korpusa. Kultura i nacionalna svijest naroda je najodlučniji činbenik za plebiscitarne odluke po svim pitanjima od općeg nacionalnog interesa. Polazeći od načela: "Država je narod - narod je država" - glas i stav naroda je zakon iznad svih zakona.

Naprijed je istaknuto, da je Hrvatski narod jedan i jedinstven, gdje god živi i njegovo neotudjivo i nezastarivo pravo jest, da se može uvijek vratiti iz dijaspore, progona ili bilo kojeg izbivanja na prostor države Hrvatske. Nama je poznato, da je Hrvatski narod kroz čitavu povijest bio zlostavljan, proganjan, izseljivan i preseljavan, a njegov prostor razdijeljivan, nasilno oduziman i zaposjedan. To su zločini agresije brahijalnom silom ili silom zlostavljajuće politike. Svaka agresija je zločin protiv mira i podliježe odgovornosti prema medjunarodnom pravu. O tome raspravlja Deklaracija o načelima Medjunarodnog prava... usvojena na Općoj skupštini UN, 24.X. 1970.

Polazeći od prirodnog prava Hrvatskog naroda na svoje (jurahominizam), od Deklaracije o načelima Medjunarodnog prava, od Ustava RH o cjelovitosti teritorija, od svih medjunarodnih priznanja Republike Hrvatske, od prava Hrvatskog naroda iz dijaspore na trajni povratak na svaki djelić hrvatske zemlje, od prava hrvatskog naroda na plebiscit i od Prostornog zakona, proizlazi da se agresorska Srbija i Crna Gora imaju bez ikakvog odgadjanja odmah povući sa svakog okupiranog djelića hrvatske zemlje i predati je pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske.

Svaka spekulacija s odgadjanjem vraćanja Hrvatskoj njenoga, sa stacioniranjem stranih trupa na hrvatskoj zemlji u nedogled i s naseljavanjem Srba na povijesno-pravni hrvatski prostor je protivna stavu Hrvatskog naroda kao jedinog suverena u svojoj zemlji i protivna je medjunarodnim propisima. Prostorni zakon kaže, da je narod čija je zemlja na izvjesnom tlu ili prostoru, obvezatan dnevice čuvati, braniti i borili se za njegovu cjelovitost. Ujedno da taj prostor naziva svojim nacionalnim imenom. Dogodi li se pak, da jača sila razdijeli prostor, onda je dužnost dotičnog naroda, da ga prvom prigodom spoji, učini cjelokupnim i vlastitim.

Zakon o pučanstvu nadopunjuje Prostorni zakon i kaže, da su najvažniji ljudi - pripadnici političkog naroda, od kojeg je prostor, jer samo oni, živeći u miru, ljubavi i prijateljstvu na odredjenom prostoru, misle, stvaraju, rade i iz jednog pokoljenja u drugo obnavljaju život.

Razradom svih zakona na višoj razini bavila se je svojevremeno Hrvatska akademija u dijaspori sa sjedištem u Baselu, a napose znanstvenik Marijan Rudež u djelima Politička znanost i Povijest hrvatskog naslijedja te Martin Sentić u Povelji jurahominizma. Tako na primjer, Zakon o nezavisnosti kaže, da jedna nacija, ukoliko želi proizvoditi duhovna i tvarna dobra i njihovom uporabom uzdržavati, unaprijedjivati i obnavljati život svojih pripadnika, mora živjeti samostalno.

Zakon o jedinstvu nalaže, da pripadnici jedne te iste nacije trebaju uvijek biti jedinstveni u načinu vodjenja državnih poslova, obrani svoje zemlje i postizanju zajedničkih ciljeva.

Dodje li do podvojenosti ako se iz bilo kojeg razloga naruši duhovno i političko jedinstvo, dužnost je svih državljana, napose praktičkih političara, da hitno porade i čim prije obnove nacionalno jedinstvo.

Zakon o vrhovnoj vlasti kaže, da je narod dužan ustrojiti i, putem zastupnika obavljati svoje vrhoništvo na svom prostoru. Vrhovništvo je najviša vlast u državi. Istoznačnice vrhovne vlasti su: nacionalna sloboda, naravna nacionalna država i neovisnost.


Zakon o plitičkom ustrojstvu regulira pitanje stranačkog sustava.

Zakon o stalnosti ističe nužnost života nacionalne države, kao najviše institucije u razvitku ljudskih odnosa, i nju stalno voditi na dobro i sreću svih državljana.

Zakon o narodnoj koristi kaže, da su stranke i vlada obvezatne iz jednih prilika u druge uglavljivati, poduzimati i sprovesti u djelo samo one mjere, koje idu u korist čitave nacije.

U politici je najviša nacionalna misao i zadovoljstvo naroda

Svi navedeni zakoni važe trajno, i zato obvezuju stranke i vlade svih pokoljenja i svih pogleda, da djeluju u njihovu duhu. U politici je najviša nacionalna misao. Sve ostale misli su toliko velike i toliko male, koliko i kako se one upodpunjuju s njome.



Polazeći od iznešenoga i od temeljnog državnog zakona Ustava, u kojem je napose utemeljen: oblik države i vlade, obavljanje vrhovne vlasti, pravni red, opća načela nacionalne politike, prava i dužnosti državljana...i sve to zasnovano na Zakonima Božjim, prirodnim i razumnim, postavlja se i nameće samo od sebe uvažavati nacionalnu povijest, podneblje, stupanj kulturnog razvitka, uključujući ovamo predaje, običaje i opća gibanja u svijetu.

Imamo li to pred očima kao vlast i kao narod, onda nam je temeljno da uskladimo svoje stavove po najvažnijim pitanjima nacije, a to je u našem trenutku suverenitet države Hrvatske na njenom čitavom povijesnom prostoru i njena unutrašnja sigurnost. "Država je narod - narod je država", a to je kuća u kojoj je gospodar Narod i po njemu ustoličena vlast, i nitko drugi.

Suverenitet države je kao i zdravlje organizma. Organizam je zdrav tek onda, ako svi organi funkcioniraju skladno, a čovjek to ne osjeća. Analogijom definicije zdravlja suverenitet države ima to značenje samo onda, ako se proteže na sve dijelove nacionalne države i ako svi unutrašnji činbenici i vanjska sigurnost funkcioniraju skladno, a da to Narod = Država ne osjeća.

Znanstveno-politička analiza stanja u državi Hrvatskoj ne može dati našem suverenitetu niti zaokruženu puninu glede prostora, niti prognozu do kada će se to ostvariti, niti može dati jamčevinu unutrašnje sigurnosti, niti ima formulu za povratak Hrvata iz dijaspore u Hrvatsku, koji su iz nje ovim ili onim načinom prognani ili planskim stjecajem negativnih okolnosti bili prisiljeni na napuštanje domovine pa čak i na bijeg iz nje.

Ne može nas tješiti niski postotak okupirane Hrvatske jer smo rekli da je država kao i organizam, a organizam je bolestan, ako mu je ozbiljno bolestan nokat od malog prsta. Ne možemo biti zadovoljni unutrašnjim mirom jer se žrtve Hrvate prisiljava na suživot sa zločincima, koji još ni s ruku nisu sprali nevinu hrvatsku krv, a s duše, ako ju uopće imaju, ne će ju sprati nikada. Ne možemo biti zadovoljni s naseljavanjem hrvatske Baranje, Istočne Slavonije i Srijema sa Srbima, a od 4 milijuna Hrvata u dijaspori i progonstvu oko jedan milijun se želi vratiti u ta podruja Hrvatske.

Stara je hrvatska poslovica: "Jadna zemlja, koju tudja vojska gazi!" Našu zemlju tudje vojske gaze i pretvorile su je velesile u prostor za rješavanje svojih besposličara, kriminalaca, narkomana i alkoholičara. Njihovi častnici se razbacuju sladunjavim govorima, a naši mediji nas time zabavljaju. Za sve to ima samo jedna istina i ona znači: Van s njima - ne treba ih nama!

Dokad će trajati ta okupacija i kakova će to srpska policija zajedno s hrvatskom policijom biti na hrvatskoj zemlji. Što još hoće ti nesiti? Dobili su u ne baš davnoj povijesti hrvatsku banovinu Mačvu, pa smo im za bježanijske "seobe Srbalja" darovali suživot u Srijemu, Bačkoj i Banatu. To su najprije etnički očistili od Hrvata, Nijemaca i desetkovali su Madjare te proglasili srpskom autonomijom, a onda, kako to biva u planskoj velikosrpskoj politici pretvoriše "hrvatski miraz Jugoslaviji" u Srbiju. Istu tu taktiku nameće agresor Milošević za današnji okupirani hrvatski prostor, a velesile, koje gledaju Miloševićevu SR Jugoslaviju kao Piemomt jedne treće beogradske satrapije na ovim prostorima Europe idu mu na ruku. Dat će mu čak i Nobelovu nagradu - nagradu za zločinstvo, u kojem je pod Miloševićevim vodstvom poubijano više od pola milijuna ljudi, dvostruko toliko izranjavano, žene obeščašćene, uništena materijalna dobra, kultura i okoliš.

Zločinci se nekažnjivo vraćaju u Hrvatsku

Iste te velesile idu na ruku srpskim zločincima, kojima omogućuju povratak u Hrvatsku i oslobadjaju ih svake kazne jer znadu da će im ta peta kolona uvijek dobro doći u pokušaju revitalizacije beogradske satrapije na tlu Hrvatske.

U osobnom razgovoru i službenim susretima s raznim delegacijama Zapada svi bez iznimke me pitaju o sudbini Srba u Hrvatskoj, a nitko, baš nitko o sudbini Hrvata, koji prezimljuju na zgarištima svojih kuća, koje su popalili srpski zločinci.

Nitko od tih delegacija, koje su zapravo produžena ruka prosrpske politike Zapada ne pita ništa, kuda će se vratiti Hrvati - prognanici u Zapadnoj Europi, koji su ostali bez svoje Posavine. Zapad je zainteresiran samo za Srbe, a nama Hrvatima podilazi, da bi nas navukao na tanak led, kao što je to bilo mnogo puta u povijesti od vremena Rimskog carstva, preko Karolinga do Svetog rimskog carstva germanskoga, koje nam je na panjevima sjeklo glave naših velikana i dovodilo petokolonaške Srbe u Hrvatsku. Ništa ovo danas nije drugo, nego repriza već dogadjanoga, a naše je da u tu reprizu ugradimo svoju ulogu najjačih aktera umjesto nekadašnjih povijesnih statista.

Državu je teško stvoriti i još teže voditi

Ovaj podnaslov otvara jednu vrlo opširnu studiju, u koju se ovdje ne ću upuštati, nego pohvaliti hrvatsko vrhovništvo, hrvatsku vojsku, hrvatsku policiju i sav Hrvatski narod, koji je sudjelovao u Domovinskom obranbenom ratu i poželiti njima i nama svima, da ostvarenu državu sačuvamo i izvedemo ju izmedju svih "Scila i Haribda" na njeni sigurni put, na kojem je nikada nitko srušiti ne će moći. Pritom ne zaboravimo, da Hrvatska ima dosta vanjskih i unutrašnjih neprijatelja.

Medju unutrašnjim ima svjesnih i nesvjesnih, onih koji u svojoj psihi imaju još uvijek umemorirano jugoslavenstvo i govore, kako je nekada bilo bolje, nego sada. Sve kad bi to i bilo točno, što nije slučaj za takove su važnije jugosrpske jasle, nego hrvatska sloboda, suverena država Hrvatska i otvoreno polje rada i stvaranja u smjeru rasta osobnog i narodnog blagostanja po mjeri svojeg umijeća, znanja i truda.

Upravo takvima se treba znanstvena politika odgojno pozabaviti i ne dozvoliti unutarnje podgrizanje novostvorene države jer državu je teško stvoriti i još teže voditi.

Glede vanjskih neprijatelja i onih, koji nam se prodaju za prijatelje, hrvatska zananstvena i provedbena politika bi trebala više oslonca na znanje i stav naroda. Najjednostavnije rečeno to znači. Hrvatski narod treba se plebiscitarno odlučiti o važnim pitanjima, a političarima bi plebiscitarni ishod služio kao politička vodilja i opravdanje za važne stavove. Za sada su aktualna četiri pitanja za plebiscit:

1) Sve strane vojske van iz Hrvatske u najzad tri mjeseca jer nazočnost tih vojska u Hrvatskoj je okupacija.

2) Hrvatski narod, a ne B.B. Gali će odlučiti plebiscitarno hoće li primiti u svoju nacionalnu državu zločinačke Srbe i njihove pomagače, koji su materijalno, kulturno i demografski uništili državu Hrvatsku.

3) Hrvatski narod u Domovini treba plebiscitarno odrediti, u koje krajeve će naseliti oko milijun (od ukupno 4,7 milijuna) Hrvata iz dijaspore.

4) Glas Hrvatskog naroda se mora plebiscitarno čuti po pitanju Bosanske Posavine.

Kad se Hrvatski narod o te četiri točke plebiscitarno izjasni onda je dužnost Hrvatskog vrhovništva da znanstvenom državnom politikom proslijedi politički glas naroda, jer DRŽAVA JE NAROD - NAROD JE DRŽAVA.

Dragan Hazler, dogradonačelnik Slunja

Slunj 20. siječnja 1996.

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=45

Istražili smo stari hrvatski pozdrav 'Za dom spremni'

Iako su hrvatski sudovi jasni u svojim presudama kako je pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, u Hrvatskoj i dalje neke snage nepravedno ovome starome hrvatskom pozdravu pokušavaju pridodati negativnu konotaciju. No, što su generacije prije drugog svjetskog rata mislile time kada su uzvikivale ovaj pozdrav? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli knezu Zrinskom, a što je značio Josipu banu Jelačiću? Kao i svakog dobrog Hrvata od malena su me u školi učili kako je pozdrav "Za dom spremni!" fašistički. Svašta uče u tim školama dobre Hrvate. No, na svu sreću, Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, didovi, ulica, prijatelji... i Crkva!

E, tako su mene u školi učili da su se samo ustaše pozdravljale tim pozdravom i kada čujem da netko uzvikne "Za dom spremni!" neka znam kako se radi o nekome tko doziva zla koja su činile ustaše. Tako i danas uče djecu u školi. Mediji koji mrze sve što ima veze s Hrvatskom isto to propagiraju.

No,... uvijek postoji ono no,...

No, meni nikada nije bilo jasno zbog čega bi taj pozdrav bio zao. Kada raščlanim te riječi vidim da se tu poziva na obranu doma. Svoga vlastitog jer dom nije tuđi, nego moj. Ako je tuđi, onda nije dom. Je li to zbog toga da bi se Hrvatima reklo kako ne mogu imati pravo na dom? Ne znam, ali mi tako sliči. U tim mojim razmišljanjima i opiranjima kako je taj pozdrav loš naletio sam na mnoge podatke koji su me uvjerili kako nema opravdanosti nekome zabranjivati da brani svoj dom!

Hrvati i papa Agaton

Kada su Hrvati prestali biti barbari i prihvatili kršćanstvo u sedmom stoljeću, oni su to vrlo ozbiljno shvatili. Toliko su Hrvati ozbiljno shvatili svoje kršćanstvo da su papi Agatonu obećali da nikada neće voditi osvajačke ratove nego će se uvijek i samo uvijek braniti. Fora, jel da? Neki to znaju, a oni koji to prvi puta čuju neka dobro zapamte. Time bi Hrvati, zapravo trebali biti uzor "uljuđenoj" Europi čiji narodi vole tuđe teritorije. No, kao što se može pretjerati u kreposti, tako su i neki Hrvati počeli pretjerivati, pa su to nenapadanje shvatili kao alibi za predaju. U biti, tako su oni koji vole Hrvatski teritorij proglašavati svojim, uvjerili dio Hrvata kako je obrana vlastitoga doma zla i naopaka stvar.

Ne treba biti pretjerano pametan, nego je dovoljno uzeti kartu Hrvatske i vidjeti njen oblik pa da bude jasno kako se Hrvati kroz stoljeća sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima koji im žele oglođati meso do kosti.

To obećanje papi Agatonu je postalo dio našeg identiteta. To je toliko prisutno i snažno da nikada nisam sreo nekog Hrvata koji ima pretenzije prema talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat kako ima Talijana koji sanjaju da je Dalmacija njihova. Isto vrijedi gdje god se čovjek okrene. Nikada nisam sreo nekog Hrvata koji bi imao i najmanju misao da bi išao osvajati i uzimati neki dio Mađarske, dok Mađara koji bi uzimali Slavoniju i Baranju ima koliko te volja. Naravno, Hrvati se moraju svim silama truditi da bi dokazali da je njihovo more na koje Slovenci tvrde da polažu pravo. Nema veze što nigdje ne postoji (makar ja nisam čuo) da netko ima kopno, ali da je more uz to kopno tuđe?! Također ne poznam niti jednog Hrvata koji tvrdi kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava pa da bi tvrdio Srbima koji tamo obitavaju kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere. S druge strane, poznato je jako puno Srba koji i danas sanjaju o Velikoj Srbiji i granicama Karlobag. Karlovac, Virovitica... Neki Srbi u Srbiji idu toliko daleko da Hrvatima uzimaju čak i pravo na nacionalnost pa tvrde kako su Hrvati zapravo, Srbi koji su katolici. Ne znam kako vama, ali meni to sliči na šovinizam.

Eto, ti takvi "krvožedni" Hrvati žele uvijek samo svoje. Ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda nisu vezani uz riječi kao što su "otadžbina" nego uz riječi kao što su "dom". To konkretno znači da su Hrvati vezani uz prostor na kojem obitavaju. I što je najbolje, za taj dom koji je njihov dom spremni su i umrijeti.

Osvajači i Hrvati

Riječi imaju snagu. Tako svaka izgovorena riječ na različite načine djeluje na nas. Ako čujete riječ rat, tada se nešto u vašem tijelu pobuni i kompletno se ispunite osjećajem koji izaziva ta riječ. S druge strane, riječ mir će vas ispuniti mirom i tako ćete se i osjećati. Kada čujete riječ mržnja, tada će se sve pobuniti u vama, no kada čujete riječ ljubav, ispunit će vas lijepi osjećaji. Zašto ovo pišem?

Pa, eto, postoje ljudi kao što su Hrvati koji su spremni svoj dom braniti. Naravno, oni kojima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe, će svim silama se truditi da nitko ne izgovara kako je spreman braniti svoj dom. Jer riječi imaju snagu. Ako Hrvati govore kako su spremni braniti svoj dom to će postajati dio njihovog identiteta. Postat će dio njih. Tada je teško napasti nekoga tko je spreman umrijeti za svoje. Taktika koju koriste ti i takvi je da Hrvatima ogade i sami spomen na obranu. Kada navale, nema nikoga tko bi se branio jer su kroz obrazovne programe i medije uvjerili Hrvate kako je onaj koji se brani zapravo zločinac.

Za dom! nije ustaški

Naravno, takvi će vam odmah kada vi kažete da ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, prijatelje, braću, sestre... reći kako ste ustaša. I tu je kraj raspravi. Jer, eto, ustaše su koristile taj izraz. Ovdje se uopće ne bih bavio ustašama i partizanima nego sanjam dan da jednom povijesničari naprave bilancu svih žrtava i da se poklonimo svim žrtvama. Neovisno o tome čije su žrtve, treba odati počast tim žrtvama. Žrtva je žrtva. Svakako je pogrešno da nečija žrtva vrijedi više nego tuđa ili da se nečija žrtva veliča, a neka druga ismijava. Treba stati na zemlju i priznati kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije drugog svjetskog rata. A i tada su postojali Hrvati. Tada su se za dobroćudnu i priprostu hrvatsku dušu otimala dva đavla. Svaki sa svoje strane je htio posvađati i uništiti hrvatski narod i unijeti sjeme razdora koje i danas traje.

Sjećam se koliko je povika bilo kada je Hrvatska na svoju zastavu stavila svoj povijesni grb. Tada je bilo mnogo onih koji su tvrdili kako je to ustaški grb. Čuj to, hrvatski grb pa da je ustaški?! Isto tako se sjećam kada se uvodila kuna kao valuta plaćanja kako je to ustaška novčanica?! Svi znamo kako niti hrvatski grb, a niti kuna kao sredstvo plaćanja nije izmišljotina ustaša nego se radi o povijesnim dijelovima hrvatskog nacionalnog identiteta. Možda je došlo vrijeme da se s jednog i nadasve plemenitog pozdrava kao što je "Za Dom!" skine etiketa zla. Nisu ustaše izmislile taj pozdrav nego su ga samo uzeli iz bogate hrvatske povijesti. Isto kao što su za vrijeme drugog svjetskog rata kruh jeli i partizani i ustaše, tako ga i mi danas jedemo. Bilo bi naopako kada bi mi netko dok jedem sendvič prigovorio kako sam partizan ili ustaša zbog toga. Takvog bi stvarno trebalo poslati na promatranje. Jer nije normalan.

E, da... još nešto... u tim mojim kopanjima i istraživanjima sam otkrio da su ustaše imale pozdrav "Za poglavnika i dom – spremni!". Dakle, kada se skloni ono "za poglavnika" ostaje povijesni hrvatski pozdrav koji upućuje na ono što su Hrvati obećali papi Agatonu prilikom primanja kršćanstva kao svoje glavne odrednice.

Povijesni dio

Vjerujem da će mnogima koji ovo prvi puta čuju biti zanimljivo. Naime, ja u cijelom svome životu nisam imao pojma za ove podatke koje sada iznosim. To samo pokazuje koliko je snažna antihrvatska propaganda te kako se Hrvate uči da nije dobro braniti svoj dom.

Hrvatska wikipedia donosi sljedeće:

"Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto da se predaju krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je "Za dom sad u boj!"

Nekih 250 do 300 godina kasnije, ban Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju vojnika i naroda. Kada bi išli u bitku, ban bi uzviknuo "Za dom!" a vojska bi odgovarala "Spremni umrijeti!"

Opera Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu U boj, u boj u kojoj je bio i poklič "Za dom!"."

Presude i zakon

Osobno smatram kako bi u Hrvatskoj trebalo zakonski zabraniti korištenje bilo kakvog oblika petokrake zvijezde u bilo kojoj boji jer je to sotonistički simbol. Nikada niti jednoj naciji ta i takva zvijezda nije donijela dobro. No, nosioci sotonina znaka su jako dobro povezani i umreženi pa čim netko spomene "Za dom!" spremni su podnositi nekakve prijave nadležnim službama. Na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav "Za Dom spremni!" nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nadležnih sudova koji su pozdrav "Za dom, spremni!" obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom.

Eto, drugi puta kada čujete da vas je netko pozdravio s riječima "Za dom!" budite mu u stanju odgovoriti "Spremni!" jer to znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu a time i sve ono što nosi taj pozdrav u svome izvornome obliku. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se trebaju time ponositi.

Za dom!


Autor: Elvis Duspara/Nacija

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... remni.html

Bitka za Vukovar i psihološko-propagandni rat protiv Hrvatske


Objavljeno Utorak, 26 studenoga 2013 18:00


Najpoznatiji uradci KOS-a: optužnica koju je pročitao Siniša Glavašević, montirani razgovor Tuđman - Dedaković i 'vijest' o 40 zaklane djece!


Osim zračne, pomorske i vojne blokade, Hrvatskoj je na početku rata, a pogotovo u vrijeme Bitke za Vukovar, nametnuta i informacijska blokada. Srpski teroristi uz pomoć JNA od srpnja 1991. do veljače 1992. zaposjeli su ili uništili zračnim napadima 80 posto odašiljačkih objekata Hrvatske radio televizije. Tako je uništeno 15 velikih odašiljača i tridesetak pretvarača, a središnji odašiljač na Sljemenu raketiran je 4. listopada 1991.

Zahvaljujući vještim i odlučnim djelatnicima Hrvatske radio televizije, sve to vrijeme odašiljanje programa bilo je prekinuto samo jednom i to 4. listopada na 15 minuta nakon bombardiranja središnjega odašiljača na Sljemenu. Cijela Hrvatska 1991. bila je u informacijskoj blokadi jer je bio razbijen hrvatski informacijski prostor, hvalili su se direktori i glavni urednici Radio televizije Beograd (RTB) i Novi Sad tijekom posjeta Erdutu nakon pada Vukovara.

'Radio TV Zagreb, ili HTV, sada se vidi samo u Banskim dvorima, okolini Sljemena i Istri. To znači da smo razbili hrvatski informativni prostor'. Bio je to njihov prinos u razaranju Vukovara i cijele Hrvatske. RTV Beograd i RTV Novi Sad bile su važan kotačić srpske ratne mašine, u to doba prenosili su vijesti i dezinformacije koje je izrađivala skupina agenata jugoslavenske tajne službe KOS.

Pomoću takvih dezinformacija u obliku pisama, letaka i montiranih audio-video priloga nastojali su u Hrvatskoj izazvati kaos, malodušnost i nepovjerenje prema novoizabranoj vlasti na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Očekivali su da će nakon pada Vukovara pasti i vlast predsjednika Tuđmana koju su u svojim uradcima prikazivali kao autokratsku, proustašku i antisemitsku. Operacija je nosila ime Opera. Vijesti iz opere plasirane su u domaće i strane medije.


Optužnica, razgovor Tuđmanov-Dedaković i „40 dece" iz KOS-ove operacije „Opere"

Tijekom Bitke za Vukovar, u hrvatske medije podmetnuli su "optužnicu" u kojoj je hrvatska vlast optužena za smrt Vukovara. Taj uradak Opere podmetnut je novinaru Hrvatskog radija Vukovar Siniši Glavaševiću u najtežim trenucima za Hrvatsku i Vukovar, a on je tu optužnicu pročitao u jednom od svojih zadnjih javljanja nakon pada Vukovara. Siniša Glavašević ubijen je na Ovčari vjerojatno zato da se ne dozna ova istina.


Drugi primjer iz Opere montirani je razgovor između predsjednika Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića kojim su željeli prikazati da hrvatski predsjednik ne želi pomoći Vukovaru, koji je 20 godina poslije naša državna televizija HTV emitirala kao vjerodostojan.


Jedna od najuspješnijih medijskih podvala i plasiranih dezinformacija u organizaciji Opere bila je vijest puštena na dan pada Vukovara o '40 zaklanih beba u Vukovaru', vijest koju su prenijele i vodeće međunarodne novinske agencije. Tu informaciju objavile su Večernje novosti 21. studenoga 1991.


U njoj je tvrđeno da je u jednom podrumu u Vukovaru 'nađeno 40 ubijene i iskasapljene srpske dece'. Udarni naslov Večernjim novostima 21. novembra 1991, bio je 'Pokolj pre predaje. Kada je vijest o pokolju 40 srpskih beba u blizini Vukovara javno opovrgnuta na RTB-u, nakon što su stručnjaci za sudsku medicinu iz Beograda utvrdili da je riječ o izmišljotini, šteta je već bila nepopravljiva.

Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1640 ... atske.html

'Fred Matić nije dragovoljac Domovinskog rata - ovo je njegov lažni ratni put'

Postoji li u našoj Hrvatskoj uopće neka institucija koja bi pročešljala njegov ratni put i javno objavila istinu o njemu? Gledajući na režimsko-radmanovu HTV-u serijal 'Heroji Vukovara', a gledao sam do sada sve epizode, ostao sam začuđen da nigdje u tim obrambenim akcijama naših branitelja u Vukovaru nisam vidio, a ni čuo ime našeg vrlog "ministra branitelja", Predraga Matića Freda. Nakon razmišljanja sam se dosjetio na poznati zakon fizike koji glasi da jedna stvar ili osoba ne mogu biti u isto vrijeme na dva mjesta. Pa naravno da se naš vrli ministar nije ni mogao vidjeti ni čuti u tom serijalu kad je od 5. mjeseca 1991. godine branio Crikvenicu i otok Krk od srbočetnika i JNA vojske.

Povratkom u Vukovar, negdje u kolovozu, skrivao se u podrumu dječjeg vrtića u borovom naselju, sve do sredine listopada 1991. godine, kada su ga prisilno istjerali vojni policajci, dali mu oružje u ruke i potjerali na prvu crtu bojišnice, da bi u više navrata bježao s bojišnice i ostavljao rupu u obrani. Izjavivši da je uništio devet tenkova je notorna laž. Što se tiče tenkova JNA, on je iz podruma dječjeg vrtića gledao i nabrojao devet tenkova da bi zatim, kada se uvukao u Stožer HV-a 1994. godine, za svaki viđeni tenk dobio po jedno odličje.

Bolujući od ptsp-a, doznavši da će biti savjetnik predsjednika izdajnika Mesića, a zatim i Josipovića naglo je ozdravio, za čudo Božje te postaje ministar branitelja. Žalosno je da takav "čovjek", koji tvrdi da je dragovoljac domovinskog rata, bude ministar branitelja. Čitajući na internetu njegov ratni put, njegov ratni put do mobilizacije je stopostotna laž.

Pitam se postoji li u našoj Hrvatskoj uopće neka institucija koja bi pročešljala njegov ratni put i javno objavila istinu o njemu.
Mnogo je svjedoka koji tvrde da on nije bio pripadnik 204. vukovarske brigade (videotonski zapis Branka Borkovića, mladog Jastreba na proslavi godišnjice 204. vukovarske brigade) kao i podnošenje kaznene prijave 2009. godine ODO-u, od strane gospodina Vinka Mažara, zapovjednika obrane Borovog naselja i branitelja sa Trpinjske ceste.

Na upit jednog novinara za vrijeme polaganja vijenaca braniteljima na Mirogoju, pitanjem ako može reći gdje se nalazio toga dana, 5. listopada 1991. godine, s prezirom je rekao da je bio na Trpinjskoj cesti.

Da završim: možda će se u tom serijalu i pojaviti naš vrli ministar, ali ne sa bojišnice, nego iz svog nezasluženog ureda.

Sa štovanjem, jedan od sudionika križnog puta iz Daruvara.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... i-put.html

U POTRAZI ZA ISTINOM 1. dio
Autor mardar
Srijeda, 27 Studeni 2013 19:08


Pojedini hrvatski povjesničari, uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo svi akademsku titule,poput Tvrtka Jakovine i sličnih " relevantnih povjesničara",ponekad je potrebno na svoj način odgovoriti na neka od spornih pitanja. Materijal koji slijedi, rezultat je tog nastojanja.

U POTRAZI ZA ISTINOM - uvodnik

Tko god tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran.

Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjiziDeset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu,Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima.

Svojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je:

„Boban je u pravu“.

Bobanove 'Kontroverze iz povijesti Jugoslavije' predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio.

Današnji „hrvatski“ povjesničari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović.Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je ne tako davno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“, ne odgovori argumentima.

Materijal koji slijedi ne donosi ništa novo, niti otkriva bilo što „epohalno“.

On je samo podsjećanje na nepobitne činjenice koje u još otvorenijoj i drastičnijoj formi iznosi na svjetlo dana Svetozar Pribićević – koji je cijelo jedno desetljeće bio stup režima A. Karađorđevića, da bi ga se nakon 6. siječnja 1929. godine javno odrekao i postao njegov ogorčeni protivnik. Slično je reagirao i drugi razumni Srbin iz Hrvatske , Sava Kosanović (koji je od početka, kao demokrat imao odmak od velikosrbijanskog režima, uvidjevši kuda to vodi), a i mnogi drugi razumni ljudi iz tadašnje SDK (Seljačko-demokratske koalicije).

Onaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d.

Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama?

Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično.

Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta.

Nemamo namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo.

Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918.

Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu.

Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog uvodnika moglo reći jeste:

Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“.

DIO I

Uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba

Većina povjesničara slaže se s tezom da su korijeni hrvatsko-srpskih nesporazuma i sukoba krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća vezani za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine izvršila njezinu aneksiju, a budući da je Bosna i Hercegovina već desetljećima prije bila predmetom srpskih teritorijalnih aspiracija, godinu kasnije, srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru prestali su pružati potporu ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (hrvatska država tada je funkcionirala kao Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali zbog stranih interesa nije uspijevala u cijelosti uspostaviti pravni sustav i narodno i teritorijalno jedinstvo).

Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, poglavito oni iz Dalmacije, sve su glasnije zagovarali ujedinjenje ove južne hrvatske regije s Bosnom i Hercegovinom, s kojom je ona trebala – prema njihovim zamislima – činiti posebnu autonomnu oblast, dok se u konačnici ne pripoji Kraljevini Srbiji. To je, naime trebao biti jedan od prvih koraka na putu pokušaja stvaranja buduće "Velike Srbije" na razvalinama Austro-Ugarske monarhije.

No, za Srbe u Trojednoj Kraljevini nije bila „sporna“ samo Bosna i Hercegovina. Oni su, u cjelini gledano, bili protiv bilo kakvog objedinjavanja hrvatskih krajeva u okviru Monarhije.

Sličan otpor postojao je i kod Srba u Slavoniji. Evo samo jednog primjera, koji sam za sebe dovoljno govori o kakvim se nastojanjima radilo.

U Zagrebu je 1863. godine trebala biti održana prva „Zemaljska hrvatska državna izložba“ na kojoj su postav predstavljale slike (ulja na platnu) hrvatskih slikara, među kojima su bila i neka djela slavonskih umjetnika. Neposredno prije nego je izložba otvorena, stigle su prijetnje Srba iz Slavonije, kako se ona ne može otvoriti pod tim nazivom („hrvatska državna“), jer u tom slučaju na prilaze zgradi bit će postavljeni balvani a otvaranje i održavanje onemogućeno. Organizatori su na kraju popustili, i izložba je održana pod nazivom „izložba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“. To je za slavonske Srbe već bilo prihvatljivije, pa je sve prošlo bez izgreda.

Srbi su težili objedinjavanju cijelog nacionalnog korpusa u jednu državu, i to mnogo prije nego je došlo do stvaranja bilo kakve južnoslavenske države, pa u tom svijetlu treba gledati i na ove procese koji su sustavno poticani iz Beograda. Ta nastojanja dobivaju na zamahu krajem XIX i početkom XX stoljeća, posebice u zemljama koje nisu bile pod turskom vlašću (Hrvatska i Ugarska). Budući da je na ovim područjima Srbima bio omogućen nesmetan, slobodan i svestran razvoj - kako u nacionalnom, tako i obrazovnom, gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu, oni te povoljne okolnosti koriste za promicanje svojih – prije svega teritorijalnih interesa.

Može se slobodno reći, da su srpske političke stranke, znanstvene i kulturne institucije, a posebice njihov tadašnji tisak u velikoj mjeri okrenuti u pravcu ostvarivanja velikosrpske ideje. Tome dodatni poticaj daje slabljenje Turske i nagovještaj njezinog skorog kraja.

U tom smislu, velikosrpski ideolozi najaktivniji su bili tamo gdje su im uvjeti to omogućavali, tj u banskoj Hrvatskoj i bivšoj “Vojnoj krajini” gdje osnivaju svoje nacionalne stranke (Srpska samostalna stranka, Srpska narodna slobodoumna stranka, Narodna stranka...), glasila-novine (Srbobran, Branik, Srpski glas,Zastava), novčarske i gospodarske institucije (Srpska banka, srpske zemljoradničke zadruge, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga), te brojne udruge građana u kojima nesmetano njeguju svoj kulturni i nacionalni identitet, ali dobrim dijelom šire i velikosrpsku ideju.

Svaka od srpskih stranaka imala je svoje glasilo preko kojega su protežirane i popularizirane određene ideje, politički programi i svjetonazori, ovisno o političkom usmjerenju, ali s jednom zajedničkom idejom vodiljom: stvaranje srpske države koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe na Balkanu.

Tako je Srbobran nakon Srpskog glasa postao list Srpske samostalne stranke, Branik je promicao interese Srpske narodne slobodoumne stranke Zastavaje bila glasilo Srpskog kluba (kao sastavnog dijela Narodne stranke) i td.

Među ovim političkim organizacijama, najutjecajnija je bila Srpska samostalna stranka. Tako snažan politički utjecaj ostvarivala je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je bila glavni pokretač novčarskih i gospodarskih aktivnosti (rukovodila je Srpskom bankom od čijega financiranja su ovisile srpske zemljoradničke zadruge, a to je dalje značilo proširenje utjecaja na široki srpski seljački sloj koji je predstavljao golemu većinu srpskog pučanstva).

Ona je bila i najbolje povezana sa “sestrinskim” strankama integralističke provenijencije izvan Hrvatske (Banat, Bačka, Srbija), a posebice s . To je i razumljivo, budući da su najutjecajniji ljudi ove stranke u čvrstoj vezi sa svojim istomišljenicima izvan Hrvatske (osnivač Srpske banke je bio Kosta Taušanović, inače “ministar unutrašnjih poslova i privrede” u radikalskoj vladi Srbije, a ulagači novca pri njezinom osnivanju srpski trgovci iz svih “srpskih zemalja”).

Sam Taušanović koji je, nakon što je u Beogradu uhićen i u okviru sudskog procesa radikalima zbog atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića (1899. godine) od tužitelja optužen (među ostalim) radi svoga “zavjereničkog rada iz vremena emigracije u Zagrebu 1894. godine” (što je obrazlagao “patriotskim razlozima”), u svojoj obrani, spomenuo je i doprinos u osnivanju Srpske banke, te ustvrdio kako se ne radi o tajnom djelovanju, nego o rodoljubivom radu od kojega će cijeli srpski narod imati koristi.

Ovakav nacionalni koncept Srba u Hrvatskoj, nužno je izazvao reakciju hrvatskih državotvornih snaga, te dolazi do izuzetno oštrih verbalnih sukoba i polemika, posebice preko tiska. Ovdje je također važno znati, da se i većina drugih srpskih “patriotskih” stranaka čvrsto vezivala za stranke sličnog (velikosrpskog) usmjerenja iz Srbije ili Vojvodine, pogotovu s ve spomenutom, vodećom i u srpskom narodu najutjecajnijom Radikalnom strankom, koja je zagovarala i provodila tvrdu nacionalističku liniju. Mnogi od njihovih listova se tiskaju u Novom Sadu ili Rumi, a prakticira se i sinkronizirano – paralelno objavljivanje žestokih i provokativnih tekstova tvrdog nacionalističkog sadržaja, s uvredljivom retorikom na račun hrvatskoga naroda, istodobno u Hrvatskoj, Vojvodini i Srbiji, što postaje uobičajena praksa.

Vrijeme je to i nastojanja Beograda, da po svaku cijenu (čekajući konačno oslobođenje od Turske), destabilizira političke i društvene prilike, ponajprije u krajevima u kojima ima posebne strateške interese – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako u tim zemljama oslabi utjecaj Austro-Ugarske.

Stoga se u Srbiji, među ostalim, organizira teroristička tajna organizacija Crna ruka (1903.), kojoj je jedan od ciljeva dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića, da bi potom (uz potporu Ruskog dvora, od kuda su i dobivali naloge i instrukcije) djelovali u cilju radikaliziranja borbe za rješavanje “srpskog pitanja” na Balkanu i objedinjavanja svih „srpskih zemalja“.

Dakako, promatrajući odnose u Europi i na Balkanu u širem kontekstu, nije moguće zaobići neke od strateških odrednica ruske politike, u okviru koje je velikosrpstvo nastojalo ostvariti svoje interese.

Poznato je, naime, da je još ruski car Petar Veliki (Aleksejevič), koji je Rusijom vladao krajem XVII i početkom XVIII stoljeća, u točki br. 13 svoga testamenta (ostavljajući svojim nasljednicima to kao obvezu), naveo da “Rusija neće nikada biti velika sila, dok ne izađe na 'more Adriatičesko'“.

Velikosrpska politika je, dakle, vješto koristeći savezništvo s Rusijom, i njezine strateške interese, ali i suprotnosti koje su se javljale među velikim silama u Europi, na Balkanu nastojala ostvariti svoje hegemonističke ciljeve u okviru tih globalnih kretanja, stavljajući se po potrebi u službu onoga tko je u tom trenutku bio jači i utjecajniji.

Što se tiče srpske propagande u Hrvatskoj (koja je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije), krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.

Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« jeobećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«... (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Narijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; istaknuo: autori)

Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava...«).

(nastavit će se)



Daran Bašić


http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... a&Itemid=5

Sašice, Hrvati nisu neobrazovani idioti, pobrkala si lončiće! Jako dobro znamo da je tvoj djed Tito strijeljao homoseksualce

"Bilo je to u prošlom stoljeću. Kasno popodne u njegovoj rezidenciji na Pantovčaku. Uzrujan mi je rekao: 'Sašice, ako ovaj moj ludi narod ikada raspiše referendum bogamu reci im da ih sve pratim odozgo i da zbrajam tko je za, a tko protiv. Bogamu, znamo za šta smo se borili, protiv koga smo se borili'. Mislim da je moja 'sekta' svjesna da svojim glasom PROTIV daje glas za danas i za sutra. Za društvo koje poštuje različitosti i u kojem svi imaju pravo biti sretni! Moja obitelj je PROTIV, a znam da bi i moj pokojni djed bio PROTIV", napisala je Saša na svojem profilu. Redateljica Saša Broz, unuka znatno poznatijeg djeda Josipa Broza Tita uoči nedjeljnog referenduma kojim se ustavno definirao brak kao zajednica muškarca i žene malo je pobrkala lončiće. Svojim statusom na Facebooku šokirala je javnost tvrdeći da bi njen djed na referendumu glasovao PROTIV. "Bilo je to u prošlom stoljeću. Kasno popodne u njegovoj rezidenciji na Pantovčaku. Uzrujan mi je rekao: 'Sašice, ako ovaj moj ludi narod ikada raspiše referendum bogamu reci im da ih sve pratim odozgo i da zbrajam tko je za, a tko protiv. Bogamu, znamo za šta smo se borili, protiv koga smo se borili'. Mislim da je moja 'sekta' svjesna da svojim glasom PROTIV daje glas za danas i za sutra. Za društvo koje poštuje različitosti i u kojem svi imaju pravo biti sretni! Moja obitelj je PROTIV, a znam da bi i moj pokojni djed bio PROTIV", napisala je Saša na svojem profilu uz fotografiju nje i djeda Tita.

Iznijela je Saša niz neistina, a za takve tvrdnje mogla bi imati samo dva potencijalna razloga. Jedan od razloga je taj da ne poznaje dobro svojeg djeda, a drugi potencijalni razlog je taj da Saša misli kako su Hrvati neobrazovani idioti koji ne poznaju vlastitu povijest. Stoga valja uputiti redateljicu i sve neupućene o liku i dijelu Josipa Broza Tita. Naime, nakon pada komunističkog režima mnogima je postalo jasno da su upravo partizani na čelu sa Sašinim djedom strijeljali homoseksualce. Desetljećima je u Titovoj Jugoslaviji na snazi bio zakon koji je homoseksualce trpao iza rešetaka.

Dok homoseksualci danas paradiraju pod duginim bojama, u vrijeme Drugog svjetskog rata u Lijepoj našoj jedina opcija na koju su se mogli odlučiti je odlazak u partizane. Iz Zagreba je u partizane morao pobjeći Ivan Goran Kovačić jer je navodno bio homoseksualac. Partizanska vojska nije znala kako se odnositi prema homoseksualcima u svojim redovima, ali nazivani su nakazama. Pitanje homoseksualnosti u to vrijeme nije postojalo. Malo je podataka iz tog vremena koji govore o njihovom položaju u Drugom svjetskom ratu kao i u vrijeme nakon rata. Međutim, poznato je da taj režim policijskom represijom i sudskim procesima progonio tu skupinu ljudi.

U ratnim memoarima Milovana Đičasa jednog od značajnijih članova AVNOJ-a i Komunističke partije opisano je kako mu se jedne prilike obratio sekretar komiteta u Sandžaku Rifat Burdžović i prijavio da u jednom bataljonu imaju homoseksualca koji je musliman i drug komunista. Gost iz Sandžaka nazvao je homoseksualca nakazom koju je potrebno strijeljati. Đilas se međutim odlučio za blažu verziju te došao do zaključka da takvi ne mogu biti članovi partije pa mu je stoga naređeno da je san napusti.

Poslije rata Titova vlada zakonom brani homoseksualne odnose. Kazna za kršenje istog bila je godinu dana zatvora. Komunisti su prema svim homoseksualnim manjinama u Jugoslaviji bili represivni, a opravdanje im je bila tvrdnja da su oni neprijatelji sustava. Diljem Jugoslavije sudilo se kako homoseksualcima tako i transeksualcima, a iz javnog života eliminirani su svi koji bi im davali bilo kakav oblik potpore. U Zagrebu su homoseksualci zatvarani, u Dubrovniku su kamenovani i vođeni ulicama vezani, a u danas liberalnoj Rijeci neki od njih su ubijani. Pripadnici seksualnih manjina slani su u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom Otoku.

Homoseksualni odnosi dekriminalizirani su davne 1977., ali i dalje su smatrani protuprirodnim bludom. Emisija 'Frigidna utičnica' koja se emitirala na Omladinskom radiju bavila se gay temama pa je stoga SKH održao sastanak. Prvi put u parlamentu se uopće našla tema o homoseksualcima, a odlučeno je da emisija više ne smije raditi.

Sašice, ovom ludom narodu jasno je da je tvoj djed glasova o Bleiburgu, Golom Otoku i Hrvatskom proljeću, tada je bio ZA. Koliko je nama poznato iz povijesnih činjenica da je tvoj djedica živ referenduma, ali ni parada ne bi bilo jer svi drugačiji na Golom otoku tucali bi kamen. Među ostalim poznata je činjenica da je Tito volio mlade partizanke te da je u braku bio s Jovankom, a ne Jovanom. Ovom izjavom Saša je tako mnoge titiće okrenula u grobu, a mi bismo joj savjetovali da prije nego što sljedeći put nešto izjavi prouči detaljnije tko je bio njen djed.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ualce.html

Bitka za Vukovar 1.dio

Autor Joško Buljan
Srijeda, 04 Prosinac 2013 06:53


Herojska obrana Vukovara i njezin značaj za Hrvatsku

Treći je svibnja 1991. Godine. Nakon održane sjednice Vrhovnoga državnoga vijeća Republike Hrvatske, predsjednik dr. Franjo Tuđman obratio se hrvatskome narodu i svim građanima Hrvatske preko Hrvatske televizije i radija: 'Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti demokratske vlasti, nakon jedva jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj, suočeni smo sa, mogao bih reći, početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske'.

Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Dan prije, došlo je do zarobljavanja dvojice hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i onda do najtragičnijeg događaja - do pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika kada su pokušali dogovoriti oslobađanje dvojice svojih zarobljenih kolega u Borovu Selu. Na njih je bez upozorenja otvorena vatra iz automatskoga oružja. Oko 15 sati toga dana iz Osijeka u Borovo Selo došla je postrojba JNA sa sedam oklopnih transportera.

Nakon što su ušli u selo, postavili su svojevrsnu tampon zonu između sukobljenih strana, a zatim su okrenuli cijevi svojih mitraljeza prema hrvatskoj policiji. S jednoga transportera otvorena je vatra i time su jasno dali do znanja da su na strani srpskih odmetnika. U Medicinski centar u Vukovaru pred večer dopremljena su tijela devet ubijenih hrvatskih policajaca te više od 30 ranjenih osoba.

Sljedećih mjesec dana biti će obilježeno dnevnim i noćnim puškaranjima, postavljanjem eksplozivnih naprava na privatne i državne objekte, pojavljuju se i nestaju barikade na kojima naoružani srpski civili provode nadzor i maltretiranja. Sela oko Vukovara naseljena srpskim stanovništvom, Borovo Selo, Bršadin, Negoslavci, Pačetin, Bobota, Trpinja i duga od svibnja pretvarana su u otporne točke, tj. oslonac lokalnim pobunjenicima i JNA stvarajući tako kružnu osnovicu za buduće napade na grad.

Nakon toga u Slavoniju iz sata u sat iz Srbije stižu nove jedinice JNA, u vukovarsku vojarnu dolaze dijelovi mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice, a u Vinkovce dijelovi mehanizirane brigade iz Subotice. Taj plan za izazivanje rata, oružane intervencije JNA i rušenje hrvatske vlasti smišljen je od četničkih i velikosrpskih elemenata, a za njegovu realizaciju zadužene su tajne službe savezne vojske i tajne službe republike Srbije

Te su službe tijekom 1991. svojim operacijama (Proboj, Labrador, itd.) tajno naoružavale hrvatske Srbe od Knina do Vukovara, provodile obuku terorista, provodile različite terorističke akcije, mučki ubijale hrvatske policajce, a hrvatsko stanovništvo u miješanim naseljima i gradovima sustavno su izlagali fizičkom i psihičkom maltretiranju, čime je doveden u pitanje normalan suživot srpskoga pučanstva s hrvatskim pučanstvom.

Borovo selo kao model za pobunu

Nakon Borova Sela u svim drugim mjestima i gradovima sa srpskom manjinom, od Dalmacije, Banije, Like, Zapadne Slavonije do Baranje, ponavljat će se isti scenarij: naoružani srpski pobunjenici izazvat će sukob s hrvatskom policijom, JNA će se pojaviti kao 'neutralna' savezna sila, a kada zaposjedne mjesto predat će ga na upravljanje srpskim pobunjenicima. Početkom srpnja na istočne granice Hrvatske došle su četiri mehanizirane brigade JNA.

Iako su imale plan da nastave daljnje operacije, 8. srpnja plan je odgođen jer je 1. srpnja nakon mjesec i pol dana zakašnjenja za Predsjednika predsjedništva SFRJ izabran Stjepan Mesić, nakon velikog pritiska EU na članove savezne vlade i JNA. Uz vješto pregovaranje Predsjednika Tuđmana s međunarodnom zajednicom i predsjednicima ostalih jugoslavenskih republika, napad koji je JNA planirala dogodit će se tek sredinom rujna 1991. godine.

Tijekom kratkotrajnoga rata u Sloveniji, JNA je iskoristila priliku da jedinice iz novosadskog korpusa zauzmu mostove na Dunavu prema Hrvatskoj radi 'osiguranja'. Raspoređene oklopno-mehanizirane jedinice i ophodnje JNA služe kao sigurna zaštita srpskim pobunjenicima dok oni ruše sve pred sobom od Dalmacije do Slavonije.

Okupacija Baranje

Trećeg srpnja 1991. Jugoslavenska narodna armija prešla je u velikim oklopno-mehaniziranim formacijama iz Vojvodine u Baranju. Kolonu je predvodilo 60 tenkova zajedno s vojnim vozilima punim rezervista iz Srbije. Dio kolone otišao je u vojarnu JNA u Belom Manastiru, dok se drugi dio stacionirao na hrvatsko-mađarskoj granici.

Dok su Hrvati i ostali pošteni građani skupa s novoizabranom vlasti okupaciju promatrali sa strahom i čuđenjem, s druge strane, srpski ekstremisti u Jugoslavenskoj armiji vidjeli su snagu koja će im pomoći u odvajanju od Hrvatske, odnosno pripajanju 'velikoj Srbiji'. Po zauzimanju Baranje, novosadski korpus glavni napor djelovanja usmjerava prema Vukovaru.

Već krajem kolovoza srpske snage gotovo svakodnevno počele su napadati grad. Tijekom 24. kolovoza hrvatske snage, odgovarajući na napad, srušile su jedan zrakoplov Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva iznad Borova Sela, a dan kasnije 25. kolovoza jedno oklopno vozilo JNA zaobilazeći kontrolnu točku hrvatskih snaga naišlo je na minu.

Taj događaj iskorišten je kao povod da pripadnici JNA iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava krenu u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar. U tom napadu neprijatelj je ostao bez nekoliko tenkova i transportera. Rušenjem aviona i uništavanjem tenkova, hrvatski branitelji odagnali su početni strah i dobili samopouzdanje da se mogu boriti. Taj sukob bio je početak nastojanja JNA da zauzme grad.

Sljedećih dana JNA je ponavljala zračno-kopnene napade na grad i Borovo Naselje, a 27. kolovoza iz okolnih srpskih naselja, postava JNA i vojnih brodova na Dunavu otvorena je topnička vatra na šire područje grada sa oko 700 topničkih projektila. Branitelji Vukovara u tih nekoliko dana uništili su oko 15 tenkova, kao i obje skele za prijevoz preko Dunava kod Borova Sela. Za vođenje daljnje borbe branitelji su tražili opskrbu strjeljivom i protuoklopnim sredstvima, jedna pošiljka oružja stigla je 27. a druga 29. kolovoza i odmah je podijeljena postrojbama.

Nekoliko dana nakon toga nešto oružja i oruđa stiglo je privatnim kanalima iz Slavonskoga Broda, Vinkovaca i Zagreba. Primirje je potpisano 30. kolovoza no nije dugo trajalo, srpske snage uvjerene u snagu svoga oružja i brojnost napale su grad i okolna mjesta već 2. rujna. Okupirali su selo Berak, mještani su ubijani na ulici, po kućama, bacani u bunare te mučeni u logoru koji je uspostavljen nakon okupacije sela. Pogubljena su 34 mještana, a mnogi i danas nisu pronađeni.

Kako su dani odmicali, svaki novi napad postajao bi 'najžešći napad na grad Vukovar' do tada, JNA gomilala je snage u cijeloj Slavoniji, snage Novosadskog korpusa s pridruženim postrojbama sa 51. mehaniziranom brigadom vezale su naše snage u Vukovaru, snage Tuzlanskog korpusa JNA borbenim djelovanjima iz vojarni u Osijeku, Našicama, Đakovu, Vinkovcima i Vukovaru vezale su velik dio hrvatskih snaga za sebe.

Hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde (ZNG), policije i Narodne zaštite u istočnoj Slavoniji imale su zadatak organizirati obranu i nanijeti napadaču što veće gubitke u živoj sili i borbenoj tehnici te onemogućiti brzo presijecanje i zauzimanje teritorija. Pravac Šid-Vinkovci bio je osnovni pravac za djelovanje JNA prema unutrašnjosti, a nedvojbeni znaci takvih nastojanja pojavili su se sredinom rujna.

Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić 11. rujna 1991. naređuje JNA da se sve jedinice povuku u svoje vojarne u roku od 48 sati. Armija je to odbila, nakon čega je hrvatska strana po naređenju predsjednika Tuđmana blokirala sve vojarne, skladišta, zračne luke i ostale objekte JNA u Hrvatskoj.

Blokiranje vojarni JNA iskoristila je kao povod za aktiviranje već unaprijed pripremljenoga plana za osvajanje Hrvatske. Planirala je presjeći Hrvatsku u pet smjerova – dolinom Neretve kod Ploča, zatim od Mostara prema Splitu, kod Zadra i Šibenika, između Karlovca i Zagreba te preko Zagreba i Varaždina. Sa Srijema i istočne Slavonije glavnina snaga trebala je ići prema Zagrebu i Varaždinu, spojiti se sa svim ostalim snagama i to je trebao biti poraz Hrvatske.

Vukovar je stajao na tom putu iako je plan JNA predviđao da će oklopno-mehanizirane snage zaobilaziti veća naseljena mjesta, Vukovar su odlučili osvojiti i predati srpskim pobunjenicima u ruke tako da oni imaju jedno administrativno i industrijsko središte svoje vlasti u Slavoniji.

Dan kada je armija odlučila napasti Vukovar

Ta je odluka donesena kolegiju Saveznog sekretara za narodnu obranu 14.9.1991. Operacija je povjerena zapovjedniku 1. vojne oblasti iz Beograda generalu Životi Paniću. On je odmah formirao izdvojeno zapovjedno mjesto u Karađorđevu. Zapovjednicima 1.VO u Karađorđevu pridružit će se zapovjednik TO Vojvodine general Mandarić i Radovan Stojčić-Badža, zapovjednik specijalnih policijskih snaga MUP-a Srbije koji je skupa s tajnom srbijanskom službom organizirao obuku specijalnih srpskih postrojbi po Hrvatskoj. Pod izravnom komandom Radovana Stojčića-Badže bila su tri odreda i to 'odred Dušan Silni', odred 'Crnogorac' i jedinica Željka Ražnatovića-Arkana'. Te jedinice koje je organizirala Miloševićeva tajna služba počinit će mnoge zločine u Vukovaru.

Nekoliko dana poslije, najjače snage sastavljene od oklopno-mehaniziranih postrojba 1. vojne oblasti koncentrirale su na istočnim granicama Hrvatske s planom da se za nekoliko dana spoje s Banjolučkim korpusom u zapadnoj Slavoniji, a potom zajednički nastave prodor prema Zagrebu i Varaždinu. Hrvatske snage uočile su na vrijeme ovaj dolazak te su u skladu s mogućnostima Zbora narodne garde i policije reorganizirali obranu Vinkovaca, Osijeka i Đakova.

JNA iz pravca Šida u Slavoniju uvodi 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju s pridruženim snagama. Snage za napad na Vukovar dijele su u dvije velike operativne skupine 'OG Jug' i 'OG Sjever'. Operativna skupina 'OG Sjever', sastavljena od Novosadskog korpusa s pridruženim postrojbama i lokalnim pobunjenicima, imala je zadaću napada na sjeverni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje te djelovanje prema Osijeku. Operativna skupina 'OG Jug' bila je sastavljena od Gardijske motorizirane brigade Saveznog sekretarijata za narodnu obranu s pridruženim postrojbama, lokalnim pobunjenicima i imala je zadaću zauzimanja Vukovara.

Stanje u Vukovaru tih je dana bilo vrlo teško. JNA je promijenila taktiku za napad na Vukovar, postrojbe oko Vukovara popunjene su srpskim časnicima, paravojne postrojbe integrirane su u JNA jedinice, a rezervisti zamijenjeni dragovoljcima iz Srbije gdje god je to bilo moguće. Umjesto izravnih napada oklopno-mehaniziranim jedinicama i pješaštvom, naglasak je dan na okupaciju hrvatskih sela između Bosuta i Dunava da bi se pripremilo odsijecanje Vukovara od ostatka Hrvatske.

Glavni stožer Hrvatske vojske – sve za Vukovar

Obrani Vukovara pri osiguranju materijalnih sredstava Glavni stožer HV dao je apsolutno prvenstvo. Odmah nakon predaje Varaždinskoga korpusa, Hrvatska je vojska zarobila veću količinu naoružanja i borbene tehnike, od čega je veći dio bio odmah proslijeđen i postrojbama u Operativnoj zoni Osijek. Istodobno s dolaskom oružja ustrojavane su nove postrojbe hrvatske vojske u Slavoniji.

Kakvo je zaista bilo stanje do tada, možemo vidjeti iz dopisa OZ Osijek Glavnom stožeru HV u kojem ih izvješćuje da je u Vukovar došlo 100 ljudi, od kojih je polovica bilo bez oružja. Zapovjedništvo hrvatskih snaga u Slavoniji ispravno je predvidjelo nove napade i taktiku JNA s ciljem okruženja i odsijecanja Vukovara, Osijeka i Vinkovaca od ostaloga dijela Republike Hrvatske. Zadaća hrvatskih snaga bila je da se s raspoloživim snagama i pod svaku cijenu onemoguće namjere napadača, učvrstiti i nastaviti obranu Vukovara, pokušati zauzeti vojarnu te proširiti obranu grada na okolna sela i dominantne prirodne objekte.

Nakon što je 1. gardijska motorizirana brigada SSNO, najelitnija postrojba bivše vojske, uspostavila u selu Negoslavci izdvojeno zapovjedno mjesto 'OG Jug', pukovnik Mile Mrkšić 1. listopada izdao je 'Zapovest za blokadu i napad' na Vukovar. U 'zapovesti' pukovnik Mrkšić piše: 'blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju'. U dijelu zapovijedi gdje govori o hrvatskim snagama piše: 'Neprijatelj je dobro pripremljen i obučen za izvođenje uličnih borbi. Sistem veza mu funkcioniše dobro kao sistem javljanja i obaveštavanja. U odbrani je uključen i obučen deo žena i dece sa već pripremljenim snajperima.'

Zadaću odsijecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija s pridruženim snagama. Već 1. listopada JNA je zauzela selo Petrovce koje se nije branilo jer nisu imali čime, odmah nakon toga napadnuta je prometnica Marinci - Bogdanovci - Vukovar i selo Marinci. Padom Marinaca i stavljanjem Bogdanovaca u okruženje, blokiravši tako 'kukuruzni put', Vukovar je odsječen od ostatka Hrvatske.

Hrvatske snage iz Operativne zone Osijek tijekom toga dana poduzimale su sve da se ovaj postignuti uspjeh JNA obezvrijedi. Nakon zauzimanja Marinaca JNA je sljedeći dan snažno napala Vukovar na svim crtama obrane, branitelji Vukovara uspjeli su uništiti 10 tenkova i odbiti napad.

Na drugoj strani hrvatske snage iz sastava Operativne zone Osijek imale su velike poteškoće u organizaciji i pripremanju protunapada te pokušaja deblokade Vukovara. Kako je hrvatska vojska bila u povojima, sastavljena uglavnom od ljudi bez vojnoga iskustva, snage su otežano dovođene na bojište i s mnogo kašnjenja. Postrojba koja je došla sa sedam tenkova T-55 i 11 oklopnih transportera BVP M- 80 došla je 'bez municije za protutenkovske i protupješadijske mitraljeze, bez raketa za BVP sa neobučenom posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj novoj posadi i da se odmah vrati u Varaždin, što je većina njih i pokušala ostavivši tenkove u šumi u blizini Đakova'.

Uza sve probleme, očekivana pojačanja, iako sa zakašnjenjem, počela su stizati. Za razliku od ljudstva, problemi s borbenom tehnikom bili su nepremostivi. Topnička oružja koja su stizala u ionako malim brojevima bila su bez zatvarača, a tenkovi bez obučenih posada.

Sve manevre hrvatskih snaga i pokušaje proboja prema Vukovaru JNA je zaustavljala snažnom topničkom vatrom s područja Oriolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Od početka studenoga, hrvatske će snage pokušavati na svaki mogući način stvoriti pretpostavke za proboj prema opkoljenome Vukovaru, istodobno sa strane Vukovara obrana je tražila da se što prije pokuša proboj upozoravajući da u bolnici imaju 200 teških ranjenika, da su rezerve hrane pri kraju te da su bez vode i struje. Istodobno s pripremama proboja, odvija se intenzivna diplomatska djelatnost Hrvatske vlade da se uz pomoć međunarodnih organizacija organiziraju humanitarni konvoji za Vukovar.

Pod pritiskom međunarodne zajednice, 8.10.1991. postignut je sporazum između Hrvatske vlade i JNA u kojem se kaže da će se poduzeti hitni koraci kako bi se 'organizirala dostava namirnica, hrane, i lijekova civilnom stanovništvu u području Vukovara i Vinkovaca'.

Glavni stožer HV-a od Zapovjedništva Operativne zone Osijek tražio je nastavak energičnog djelovanja u svrhu deblokiranja prometnice Vinkovci-Vukovar, stanje na terenu nije bilo dobro, pripreme za proboj opasno su kasnile zbog samovoljnih odlazaka pojedinih postrojbi s bojišnice, krize morala kod pripadnika oklopno-mehaniziranih snaga, a uza sve te probleme JNA je intenzivnim djelovanjem zrakoplovstva i topništva po hrvatskim snagama jasno pokazala da ne namjerava tako lako odstupiti s koridora.

Joško Buljan/Hrvatski tjednik

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=10

II dio

Pokušaj proboja: Prvi konvoj za Vukovar

Prvi konvoj organiziran je 11.10. 1991. i trebao je poći iz Vinkovaca pa putem Marinci – Bogdanovci do Vukovara. U Marincima tijekom koordinacije predstavnika EZ i JNA, četnici su opkolili konvoj te su počeli maltretirati osoblje, u toj pomutnji vojnici JNA prijavili su da su 'pronašli jednu bombu u automobilu'. Nakon otkrivene 'zloupotrebe humanitarnog konvoja', predstavnici JNA nisu dali da konvoj ide prema Vukovaru pa je on vraćen u Đakovo.

Nakon neuspjeha prolaza i novih uvjeta od strane JNA, u Osijeku su oko toga vođeni razgovori s misijom Europske zajednice. Zapovjedništvo OZ Osijek potajno se nadalo da će u noći 11. na 12. listopada uspjeti zauzeti Marince, ali ta akcija nije uspjela zbog odbijanja dijela postrojba da krenu u napad i nedolaska na vrijeme jedne postrojbe. Najozbiljniji proboj pokušan je već sljedećega dana 13. 10.1991. kada su kombinirane hrvatske snage počele napad u pravcu sela Marinci i Cerić. Snage specijalne policije ušle su tijekom prijepodneva u selo Marince.

U međuvremenu, budući da je hrvatski napad bio u tijeku, JNA pristaje propustiti humanitarni konvoj prema Vukovaru s ciljem da zaustavi hrvatski napad. Oko 13 sati hrvatske snage morale su prekinuti daljnja djelovanja po zapovijedi Glavnog stožera HV zbog prolaza konvoja pomoći za Vukovar. Tako uspjeh specijalne policije nije iskorišten, a zbog loše obučenosti posada tenkova i nemogućnosti da ih se podrži jačim snagama, svi su se morali povući uz velike gubitke.

Proboj nije uspio. Kada je humanitarni konvoj kasnije tog dana prošao kroz Marince skrenut je s dogovorenog puta i odveden u vukovarsku vojarnu. Sljedeći dan JNA tražila je da se konvoj propusti u bolnicu preko Sajmišta, što bi značilo da taj prostor crte obrane treba razminirati pa bi snage JNA i četnika imale otvoren put u središte grada. Zapovjednik obrane Mladi Jastreb nije mogao pristati na taj ultimatum, oficiri JNA bili su zadovoljni ovom prijevarom, nakon svega četnici su rasparali pakete pomoći i uništili lijekove. Konvoj je nakon toga vraćen u Đakovo neobavljena posla.

Istodobno, prema planu komande 1.VO iz Karađorđeva 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija zauzima jedno po jedno selo s hrvatskim stanovništvom u istočnim dijelovima općina Vinkovci i Vukovar. Cijeli prostor između Dunava i Bosuta, čisti se od Hrvata, a JNA u tom prostoru s lokalnim Srbima formira „nove organe vlasti. Jedinice JNA u suradnji s četničkim postrojbama napadaju selo Lovas. Dana 10.10.1991. srpske su postrojbe natjerale skupinu od 50-ak Hrvata da 'očiste' minsko polje. Poginulo ih je 25, nakon toga ubijaju još tri žene, ruše mnoge kuće i crkvu.

Vrhunac tog terora bilo je etničko čišćenje Iloka za koje je 14. listopada 1991. u Šidu sastavljen i poseban 'sporazum'. U nazočnosti generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i predstavnika Europske misije Hugha Cunningama i Petra Kyipra, izdiktiran je ultimativan 'Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika lloka i susjednih mjesta'.

Prije nego su prognani, Iločani su se na referendumu tadašnjih gradskih vlasti 13. listopada 1991. očitovali da su protiv predaje oružja i potpisivanje sporazuma s JNA, pa su pod prijetnjom odmazde radije izabrali progonstvo umjesto života pod okupacijom JNA. Uz nadzor promatrača Europske zajednice predstavnicima JNA predali su svoje oružje, 250 pušaka i 5 minobacača. Oko 10 000 prognanika Iloka i okolnih mjesta protjerano je 17.10.1991. godine.


Drugi konvoj za Vukovar

Nakon niza apela doktorice Vesne Bosanac, Ministarstvo zdravstva i Liječnici bez granica, međunarodna, humanitarna i nevladina organizacija, uspjeli su organizirati humanitarni konvoj 19. listopada 1991. Iako je i ovaj put JNA preusmjerila konvoj, konvojem su spašena 104 ranjenika. U bolnici u Vukovaru ostalo je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novorođenčadi. Izvlačenjem konvoja, po Vukovaru je ponovno otvorena vatra iz Bačke i Negoslavaca, na što su hrvatske snage odgovorile.

Samo nekoliko dana nakon konvoja bolnica u Vukovaru 23. listopada pogođena je s oko 40 raketa, izbio je požar, izuzetnim zalaganjem osoblja bolnice izbjegnuta je još veća katastrofa. Kako je svega nedostajalo za opskrbu okruženoga grada, od 24. listopada 1991. angažiran je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima dostavljao nužan materijal. To nije bilo mnogo, no zvuk tog hrvatskog aviona braniteljima Vukovara davao je nadu.

Obruč oko Vukovara sve više se stezao, zbog čvrste blokade, braniteljima Vukovara počelo je nestajati strjeljiva, broj poginulih i ranjenih povećavao se svakim danom, a i njihov umor bio je velik. Srpske snage potpomognute s JNA krajem listopada pojačavale su napade na Vukovar i Borovo Naselje. Daleko brojčano nadmoćniji i opremljeni podrškom avijacije, uz silne gubitke u ljudstvu i tehnici, pomalo su probijali crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti.

Nakon 13. listopada hrvatske snage iz smjera Vinkovaca vezane velikim snagama JNA, mogle su jedino topničkom vatrom u svrhu potpore pomagati braniteljima Vukovara, ali uza sve probleme cijela OZ Osijek pomalo je ostajala bez topničkog strjeljiva.

Budući da je međunarodna zajednica uvela embargo Hrvatskoj na naoružanje, nedostatak strjeljiva često je dovodio branitelje u vrlo težak položaj. Na kraju listopada Glavni stožer HV obavijestio je sve podređene postrojbe da je stanje topničkoga strjeljiva kritično te da u skladištima za pojedina oruđa nema ni jedne granate, odnosno mine.

U toj situaciji zapovjednik Operativne skupine Vukovar, Vinkovci, Županja zatražio je strjeljivo za sve tipove topničkoga, protuoklopnoga i protuzračnoga topništva s kojim je bio naoružan od kriznih štabova diljem Hrvatske. Mnogi krizni štabovi odazvali su se ovoj molbi tako da je i ono malo strjeljiva što smo imali poslano za obranu Slavonije i Vukovara.

Ubijen general JNA Bratić, zapovjednik novosadskoga korpusa i „OG Sjever"

Sve većim pritiskom JNA hrvatska obrana u Vukovaru bila je na rubu ljudskih i materijalnih snaga. Drugoga studenog JNA će uz pomoć postrojba Resora državne bezbednosti Srbije uspjeti probiti obranu u naselju Lužac koje se nalazi između Borova Naselja i Vukovara, u masakru ubijeno je 59 Hrvata. Istovremeno srpske snage napadaju Bogdanovce. Nadgledajući napad 51. mehanizirane brigade potpomognute dobrovoljcima na Lužac, 3. studenoga poginuo je general major Mladen Bratić, zapovjednik OG Sjever, odnosno zapovjednik Novosadskoga korpusa JNA.

„Neshvatljjivo je da grupe iscrpljenih ustaša drže i vezuju naše snage"

Zapovjednik 1.VO JNA general pukovnik Života Panić 3.11.1991. svim snagama oko Vukovara šalje dopis u kojem obavješćuje sve 'komandante' kako nije zadovoljan s postignutim rezultatima te da ne razumije kako ne mogu kapitalizirati 'dejstva avijacije i artiljerije' u napadu na Vukovar. 'Neshvatljivo je da grupe iscrpljenih ustaša drže i vezuju znatne naše snage'. '4.11.1991. godine Vukovar mora biti zauzet', piše general Panić.

Borbe za Lužac nastavljene su 9. studenoga, a sljedećega dana, 10. studenoga, obrana nije izdržala, zauzet je nadvožnjak prema središtu Vukovara, jedan dio branitelja povukao se u Borovo Naselje, a jedan dio u Vukovar. Bio je to uvod u završne borbe za grad. Istoga dana srpske snage napale su selo Bogdanovce, oko 40 branitelja sela imalo je malo strjeljiva i desetak protuoklopnih projektila. Odlučili su ispucati što više strjeljiva na neprijatelja pa se povući prema Nuštru i Vinkovcima.

Herojski kraj

Sljedećega dana obrana Vukovara presječena je na još dvama mjestima, a branitelji su sabijeni u tri odvojena džepa. Nastavljajući sa silovitim napadima uz potporu topništva i avijacije, JNA je 13. studenoga zauzela Vupikov silos i time konačno presjekla svaku komunikaciju između Borova Naselja i Vukovara. Istoga dana hrvatske postrojbe posljednji će put pokušati spasiti grad od okupacije napadom iz smjera Nuštra na srpske snage u Marincima te tako deblokirati Vukovar, ali JNA odbija njihov napad.

Golem nerazmjer u odnosu snaga i naoružanja između branitelja i agresora odlučio je pobjednika. Noću 17. studenoga Vukovar su napustili 'branitelji Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom', o čemu je ujutro 18. studenoga povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe Osijek.

Znatno moćnija i brojnija JNA potpomognuta postrojbama iz Srbije uz pomoć pobunjenih Srba iz Hrvatske slomila je herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja u ponedjeljak 18. studenoga 1991. i tako okupirala najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje. Manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.

Nakon što su branitelji Vukovara izgubili svaku nadu za pomoć izvana, uglavnom samoinicijativno u manjim skupinama krenuli su u proboj, s njima je u proboj otišao i manji dio civila. Dio njih nikada nije stigao do cilja. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva.

U Bitci za Vukovar upornom i višemjesečnom obranom branitelji Vukovara toliko su uništili JNA da više nije bila sposobna za ozbiljnije napredovanje. Vukovarski branitelji uništili su i izbacili iz stroja najelitnije postrojbe JNA. Nakon toliko gubitaka u materijalno tehničkim sredstvima, oslabio je politički i vojni potencijal JNA pa se može reći da su Vukovarci i vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske te utrli put k pobjedi Hrvatske u Domovinskome ratu.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1641 ... kovar.html