Forum Hoplologije,

Ivan Ugrin: Udba još drma Lijepom našom


Subota, 09 Studeni 2013 20:21


Ideološki rat, drugovi, pederi, indoktrinacija, makartistički diskurs... Sve se ovo čulo neki dan u Hrvatskom saboru tijekom rasprave o raspisivanju referenduma na temelju 750.000 prikupljenih potpisa građanske inicijative “U ime obitelji”. Na referendumu koji će se održati 1. prosinca naši će građani odlučivati jesu li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? Da se odmah razumijemo: Ja sam ZA.


Međutim, nevjerojatno je s koliko se žući protivnici održavanja referenduma obrušavaju na one koji ne misle poput njih. Najdalje od svih je otišao saborski zastupnik Igor Kolman koji je belzebupski procijedio kroz zube kako je inicijativa “U ime obitelji” – prljavi pokret(!) Na takav način označiti tolike sugrađane, mogu samo zločesti ljudi, u čemu se Kolmanu opasno pridružio i stranački kolega Goran Beus Richembergh.

Shvaćam te ražalovane kukurikavce, osobito ove iz interesne skupine HNS-LD, koji dvije godine vode Hrvatsku u propast i od svih reformi provode samo svjetonazorsku, no, morat će dečkići progutati grop u želucu, jer, očito je kako nisu uspjeli.

Barem u namjeri da zaustave referendum, prvi koji će se u Lijepoj našoj provoditi na zahtjev građana. Poticali su i LGBT-ovci svoje zastupnike, kojih je gotovo dvotrećinska većina u Saboru, pozivali su se na Ustavni sud, koji im je na sreću održao lekciju. Javno su se oglašavali protiv: predsjednik države, premijer, pravobraniteljice svih vela...

Angažirali su se i vječni kolumnisti Banskih dvora. Jedan se znakovito pitao: hoćemo li znati pobijediti konzervativnu revoluciju i zaključio da će s gospodarskim napretkom sve opet krenuti ulijevo. Možda s njim na čelu SDP-a?!

Naši vrli ljevičari imaju sve u ovom trenutku, bjesomučno manipuliraju javnošću kako njima odgovara, bez imalo pijeteta forsiraju ćirilicu u Vukovaru, protiv volje roditelja nameću isključivo liberalni zdravstveni odgoj u školski sustav, brane udbaške nalogodavce i zločince... Imaju sve, ali nemaju više povjerenje naroda, a to je najgore što se može dogoditi bilo kojoj političkoj opciji. To je na svojoj koži osjetio i HDZ, koji, iako se još nije oporavio od gubitka vlasti, pored ove vladajuće garniture na dobrom je putu da se vrati na vrh kad god bili izbori.

U stvari, najveći problem koji nas već dugo opterećuje, jest činjenica koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji izrekao agent pokajnik Željko Kekić Pauk. Bivši je udbaš obznanio kako je UDBA i danas u svim strankama!

Dodao bih da je u Hrvatskoj još prisutan udbaški mentalitet koji je glavni razlog dubokih podjela u društvu. Tek kad on odumre i njegovi protagonisti, onda se možemo nadati boljim danima. Za to treba pričekati da stasaju generacije rođene u braku od oca i majke i odgojene u slobodnoj domovini.

Blizu je to vrijeme, već je tu.


Ivan Ugrin

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=385

Ovo je popis Udbaša zbog kojih je donešen Lex Perković!


Jurčević svoje podatke temelji na knjizi-udžbeniku koju su 1997. napisali Josip Perković i Jan Gabriš za potrebe edukacije novih naraštaja obavještajaca: Služba državne sigurnosti – republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske u vremenu 1980.-30.svibnja 1990. godine (rekonstrukcija).

Oko 90 posto djelatnika jugokomunističke Službe hrvatske sigurnosti 1990. godine ostalo je zaposleno u novostvorenim hrvatskim strukturama vlasti! Ovaj nevjerojatan podatak potvrđuje sve ono o čemu se stalno govori – da su jugoslavenske obavještajne službe gotovo u potpunosti preuzele hrvatski obavještajni sustav.

Čak 750 od 854 'udbaša' ostalo raditi u Hrvatskoj!

Opće je poznato da su upravljačke strukture novostvorenih hrvatskih obavještajnih službi u mnogome zauzeli ljudi koji su bili djelatnici jugoslavenskih tajnih službi. No dosad se rijetko baratalo egzaktnim podacima. Josip Jurčević u svojoj novoj knjizi Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti navodi podatak da je krajem 1989. u Službi državne sigurnosti (hrvatskom "ogranku" zloglasne Službe državne bezbednosti) bilo zaposleno 854 djelatnika; njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma! Samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.

"Praktično, to znači da su djelatnici i struktura državne sigurnosti iz jugoslavenskog komunističkog razdoblja u cijelosti preuzeli sustav državne sigurnosti u samostalnoj i pluralno-demokratskoj državi Republici Hrvatskoj. Ova činjenica u svakom pogledu predstavlja povijesni presedan i paradoks, ali i ishodište odgovora na gotovo sve mnogobrojne presedane i paradokse koji se već četvrt stoljeća događaju u RH.", piše Jurčević.

Popis vodećih SDS-ovaca

Jurčević svoje podatke temelji na knjizi-udžbeniku koju su 1997. napisali Josip Perković i Jan Gabriš za potrebe edukacije novih naraštaja obavještajaca: Služba državne sigurnosti – republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske u vremenu 1980.-30.svibnja 1990. godine (rekonstrukcija). Autor donosi popis rukovodećih djelatnika SDS-a u Hrvatskoj 1980.-1990., od kojih mi izdvajamo republičke i zagrebačke SDS-ovce.

Republički sekretari: Zlatko Uzelac, Pavle Gaži, Vilim Mulc
Zamjenici republičkog sekretara: Vinko Bilić, Zdravko Mustač, Đuro Pešut
Pomoćnici republičkog sekretara: Srećko Šimurina, Josip Perković, Franjo Vugrinec

Načelnici Odjela republičkog sjedišta Službe
I. Odjel za obradu unutarnjeg neprijatelja: Svetislav Bilušić, Mihael Pavlović, Darko Starčević
II. Odjel za obradu neprijateljske emigracije: Josip Perković, Branko Traživuk
III. Odjel za obradu stranih obavještajnih službi: Franjo Vugrinec, Radoslav Bego
IV. Odjel za poslove operativne tehnike: Čedomir Dijanović, Petar Šimundža, Krešimir Galić, Davor Pavičić, Zvonimir Žeger, Đuro Črnjak, Stjepan Višek
V. Odjel za poslove evidencije, statistike i dokumentacije: Koviljka Šijan, Jan Gabriš, Veljko Pajić, Soka Spasojević, Dragica Drobac, Zoran Popović
VI. Odjel za poslove osiguranja osoba i objekata: Ivica Mihaljević, Vinko Horvat
VIII. Samostalni odsjek za obrambene pripreme: Živko Mileusnić, Predrag Vidović

Centar SDS Zagreb: Zdravko Mustač, Franjo Vugrinec, Kolja Družić, Božo Kovačević, Goran Ljubičić, Željko Rajnović, Zoran Markunović, Rade Cervar, Mišo Deverić, Slobodan Vidović, Miroslav Studen, Darinko Pemić, Milan Rkman, Franjo Vučković, Sava Dmitrašinović, Ika Šimundža, Tomislav Lončar, Đorđe Višnjić, Milan Rapaić, Mladen Roguljić

Pedeset posto Hrvata, 30 posto Srba

Jurčević navodi i imena splitskih, osječkih, riječkih, pulskih, karlovačkih, varaždinskih, gospićkih i sisačkih SDS-ovaca. Napomenimo i kako je uz ime većine obavještajaca na popisu spomenuta i njegova nacionalnost. Tako je na popisu 51,3 posto Hrvata, 29 posto Srba, 15,9 posto Jugoslavena i ostali – nacionalna struktura potpuno nesrazmjerna nacionalnoj strukturi stanovnika Hrvatske.

"Naravno, u ovoj činjenici su i razlozi donošenja Lexa Perković", zaključuje Jurčević.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... kovic.html

Sudac Turudić o Lex Perković: Nedopustivo je da premijer odlučuje o zastari u konkretnom pravosudnom predmetu


Autor R.H.
Subota, 21 Prosinac 2013 06:33


Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, nedopustivom je ocijenio činjenicu da je nalog njemačkog suda o izručenju Josipa Perkovića još uvijek nije proslijeđen hrvatskom pravosuđu, nego o njemu raspravljaju političari.

Bez obzira što se EUN 1. srpnja, kada je u Hrvatsku stigao nalog za Perkovića, nije primjenjivao na kaznena djela počinjena prije 2002., Turudić je iznenađen što taj nalog nije proslijeđen sudu.

"Ti nalozi su morali biti na sudu, to je očito kršenje zakona. O tome se izjasnila i stručna javnost, profesori Pravnog fakulteta, mogu slobodno reći gotovo svi pravnici smatraju da o takvom zahtjevu, kojem se možda i ne mora udovoljiti, uvijek mora odlučiti sud. Nikada ni nigdje ne može to biti stvar odluke premijera koji govori da je nastupila zastara u konkretnom predmetu. To je naprosto nedopustivo. To su sudbene stvari, o njima mora odlučiti sud, a ne politika", kazao je Turudić.


Smisao EUN-a je upravo u tome da se zaobiđe izvršna vlast. To je zakon o suradnji između sudova zemalja članica, ne između vlada i bilo bi dobro kad bi političari to jednom shvatili. Možda bi bilo dobro i da pročitaju taj zakon, dodao je Turudić.

Napomenuo je da nema službenu informaciju o tome gdje je nalog za Perkovića, te ustvrdio kako je o tome da je nalog u MUP-u saznao iz medija.

Ipak, Turudić je novinarima pojasnio proceduru za primjenu EUN-a.

"Državni odvjetnik poziva osobu za koju je izdan uhidbeni nalog ispita ga. Pita ga pristaje li na predaju ili ne pristaje. Ovisno o odgovoru, odlazi kod suca istrage, ako osoba pristaje na izvršenje naloga, i to je, zapravo, formalna procedura. Ako ne pristaje na izručenje, ide se pred izvanraspravno vijeće županijskog suda, koje vodi nejavni postupak i donosi odluku protiv koje je dopuštena žalba Vrhovnom sudu", zaključio je Turudić.

R.H./HRsvijet

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Perković objašnjava kako je Udba stvarala Hrvatsku: 'Morali smo imati ovaj rat, u suprotnom svi udbaši i kosovci bi bili poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu'


Dnevno.hr u posjedu je dokumenta u kojem tadašnji pomoćnik ministra obrane RH brigadir, Josip Perković u lipnju 1992. iz Budimpešte piše u Beograd svojim kolegama iz Službe državne bezbednosti, o ljudima koji su zaslužni za stvaranje neovisne Hrvatske. Uz brojna imena koja spominje, Perković se žali što srpski operativci kritiziraju neke njegove ljude koji su "u ovom ratu odlično obavili svoj dio posla", te traži da se u Srbiji efikasno obračuna sa Šešeljevim radikalima kao što je to njegova služba napravila s pravašima u Hrvatskoj.

Godinama se u Hrvatskoj provlači teza kako je raspad Jugoslavije bio odlično izrežirana drama od strane tadašnjih jugoslavenskih tajnih službi. Naime, kada su postali svjesni da će rušenjem Berlinskog zida nestati komunizam u Europi, tadašnji KOS i SDB su krenuli u akciju sačuvati što se sačuvati može.

Iako više nisu imali državu, svi ti silni suradnici, obavještajci i špijuni nastavili su djelovati u državama nastalima na razvalinama SFRJ i kako se čini svoje su pozicije odlično sačuvali i do danas. Naime, zbog činjenice da u Hrvatskoj nikada nije provedena lustracija, ljudi su samo promijenili "dresove" i nastavili raditi isto što i prije. Upravo zato i danas mnogi sumnjaju kako UDBA još uvijek vlada Hrvatskom kroz politiku, medije, pravosuđe, gospodarstvo, bankarstvo i slično. A da u tome ima barem mali djelić istine potvrđuje i senzacionalni dokument kojeg posjeduje Dnevno.hr, u kojem tadašnji pomoćnik ministra obrane brigadir Josip Perković piše svojim kolegama iz Službe državne bezbednosti Republike Srbije opširno opisujući situaciju i analizirajući ljude i događaje. Komunikacija među starim drugovima je takva da se na trenutke čini kako se ništa nije promijenilo iako je Perković tada pripadnik vojnih i policijskih struktura druge, "neprijateljske" države.

Posebna zanimljivost ovog ekskluzivnog dokumenta je u tome što ga Perković piše iz Budimpešte 26. lipnja 1992. godine i to sa zaglavljem Ministarstva obrane RH. Dakle u vrijeme kada rat bjesni u Hrvatskoj, tadašnji šef hrvatskih tajnih službi komunicira sa svojim nekadašnjim kolegama u Beogradu i iznosi nekoliko upravo nevjerojatnih podataka.

U početku svog osvrta Perković govori o teškoćama konspirativno-obavještajnog rada između njega u Zagrebu i Službe u Beogradu zbog, kako kaže, "složenih političkih odnosa između RH i RS".

- Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, Gojka Šuška i Vice Vukojevića po svemu sudeći neće proći. Predlažem da se optužbe i ucjene malo odgode i pričeka jedno izvjesno vrijeme koje će rezultirati točnim procjenama kako bi se saznalo koliki je naš stvarni dio krivnje za ovako sramni raspad SFRJ. Nije u redu ako iz Srbije obavještajni operativci nekim svojim čudnim kanalima idu džonom na naše trenutno istaknute ljude, a ne uzimaju u obzir dosadašnje velike zasluge u obavještajnom radu Službe državne bezbednosti i drugim sektorima Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova SFRJ."

U daljnjem dijelu dokumenta Perković analizira rad mnogih ljudi u dijaspori koji su bili suradnici UDBA-e. Isto tako osvrće se na uklanjanje i egzekuciju ustaškog generala Maksa Luburića, govori u ulozi Marina Sopte i Gojka Šuška u preuzimanju organizacije OTPOR u Kanadi i razbijanju "ustaških terorista" u Kanadi i Americi.

Posebno intrigantan je dio u kojem govori o "perfektnoj egzekuciji" Brune Bušića.

- Kod perfektne egzekucije imoćanskog terorista Brune Bušića, glavnu ulogu je odigrao Vice Vukojević. Kao stari Bušićev znanac držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija", piše Perković svojim kolegama.

U jednom trenutku citira Stanka Čolaka – alfu i omegu jugoslavenske UDBA-e i otkriva onu najvažniju dobro čuvanu tajnu. Čolak dakle kaže: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani i zato je sad trenutak da nacionalisti izginu".

Perković potom zaključuje kako su "oni (misleći na pripadnike hrvatskih tajnih službi) u ovom ratu obavili svoj dio posla".

- Hrvatska stranka prava je dotučena, fašisti HOS-a su završili tamo gdje im je mjesto, od Paradžika pa nadalje. Kod Hrvatskog državotvornog pokreta je ista stvar, od Mire Barešića nadalje.

- Međutim, nastavlja Perković, u Srbiji je učinjeno manje. Šešeljevi fašisti divljaju i dalje. To je naša konstatacija. Optužbe i ucjene izlaze iz kolosjeka ako se tvrdi da smi mi krivi zbog navodnog prikrivanja kanala kojima je Hrvatski Narodni odbor ubacivao oružje i opremu u Hrvatsku i BiH. Čudno! HNO bio je uvijek pokriven saveznim strukturama SDB-a i Republičkim centrima SDB-a. Prema tome odbijam optužbe. Mi konstatiramo da su svi obavještajni savezni organi SDB-a i KOS-a korektno od nas dobili sve kanale preko kojih je oružje dopremano u RH i BiH. Našom zaslugom JNA je tim kanalima zaplijenila oko 70 posto svakojakog oružja i opreme. Za ostatak od 30 posto nismo krivi mi nego savezni organi", naglašava "vojnik" Perković.

Da on zna daleko više nego što itko može i zamisliti te da zapravo drži u šaci brojne ljude iz tog ali i današnjeg vremena, može se zaključiti iz drugog dijela pisma u kojem Josip Perković detaljno analizira ulogu mnogih obavještajaca u Hrvatskoj i BiH, njihove veze sa službama Francuske i Njemačke. Na kraju Perković se i žali:

- Moj bivši šef u Osijeku Marko Bezer i Branko Pletikosić atakiraju ucjenama na V. Vukojevića, mene i G. Šuška, traže novac i funkcije. Vidjet' ćemo. Bezobrazno prozivaju naše male inozemne suradnike Milana Dorića, Stipu Bilonića, Branka Dujmovića, Antu Macana i Tomu Mičića. PS. Imamo potvrđeno da ste od T. Mičića preuzeli 37 hrvatskih putovnica i ključeve od stana i ureda Š. Đodana. Pozdravljam. Pomoćnik ministra, brigadir Josip Perković!"

Ovom tekstu i pismu gotovo se nema što za dodati. Jednom davno je netko rekao kako je Udba sustav koji u građanima stvara grižnju savjesti, budi u njima osjećaj nesigurnosti, tjera ih da reagiraju suprotno osjećajima, da zatvaraju oči kada se drugima događa zlo. Udba zapravo nije ni bila tajna služba, jer se tajne službe bore protiv organiziranih skupina ili pojedinaca koji se ohrabre udariti po državi. Udba se, međutim, bavila građanima stvarajući im iluziju da žive u slobodi. To je bila i ostala magija Udbe, ološa koji se narugao povijesti kada se iz jugoudbaškog transformirao u nacionalno ološ i to preko noći.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... zginu.html

Mladi Jastreb: 'Napadi UDBA-e pod krinkom zakona sve su žešći. Ali, budimo iskreni... I Hitler je radio sve po zakonu!'


"Hrvatske institucije u stvari rade za Srbiju, a protiv interesa Hrvatske i hrvatskog naroda. DORH se stavio na stranu agresora, odnosno ušao je u sferu zločina prema vlastitom narodu. Tajna služba države protiv koje je Hrvatska ratovala i danas vlada Hrvatskom, odnosno i danas ima svoje ljude visoko pozicionirane u svim institucijama hrvatske države", smjelo rezonira Mladi Jastreb.

Branko Borković, poznatiji kao Mladi Jastreb, pred sudom je nepravomoćno oslobođen optužbe za zlostavljanje životinja na svom imanju. Gotovo svi hrvatski mediji izvještavali su o "farmi užasa" na kojoj su "izgladnjeli psi jeli utrobu onemoćalog konja". Iako je Jastreb od početka demantirao tu vijest i pokušao ukazati na još jedan pokušaj diskreditacije njega kao čovjeka, branitelja i posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara čija je misija potraga za pravicom, istina o zbivanjima na farmi sada se i sudski okončava. O tome kako se sada osjeća, za portal Dnevno Borković je rekao:

- Da, istina je. Sud je utvrdio da je sve bilo inscenirano i da su svjedoci koji su me optuživali bili izmanipulirani. Ovlaštena sudska vještakinja s Veterinarskog fakulteta utvrdila je, međutim, da psi nisu grizli kobilu, već su joj htjeli pomoći da ustane. Ogrebotina na kobilinoj nozi nije bila od ugriza pasa, kako su mediji pisali, već od nekog predmeta. Ali, što mi to vrijedi? U meni ostaje gorčina i dokazivanje da mi je smješteno. Da je ova nesretna država uređena, sad bi se "prali" oni koji su mi ovo učinili, a ne ja u kojeg je bilo dovoljno uprijeti prstom i montirati i trgovati nekim video isječcima za koje je također utvrđeno da nisu vjerodostojni – kazao je Borković.

Mladi Jastreb nije prvi put meta i o tome vrlo otvoreno progovara:

- Te strukture već dugo me pokušavaju diskreditirati ili prestrašiti. Doživio sam nekoliko neobjašnjivih prepada pripadnika MUP-a, nekoliko desetaka neutemeljenih prekršajnih prijava i mnogo pokušaja diskreditacije. Nakon uhićenja i zadržavanja Purde u Srbiji i mojih javnih istupa oko tog slučaja, postao sam meta. Nemam milosti od nijedne vlasti i svima onima koji se boje istine smetam. Sjećam se kad su u 90-tim išle priče kako samo "feleraši" napreduju. Isto je i danas. UDBA kojoj zakon omogućuje legalnu krađu i općenito vedrenje i oblačenje nad tuđim životima, najčešće sve radi po sistemu crno na bijelo. Zvučat će brutalno, ali i Hitler je radio sve po zakonu – kaže Branko Borković koji je odlučan u teoriji da hrvatskom političkom te gospodarskom scenom i danas vladaju sinovi i unuci nekadašnjih udbaša. Kazao je da je to jedini odgovor na pitanja: Tko je kriv što dosad za masovne zločine na Ovčari nije pokrenuta istraga, niti je podignuta ijedna optužnica? Zbog čega za ratni zločin pljačke u privatizaciji nisu podignuli ni jednu optužnicu, ali su u slučaju navodnog zlostavljanja životinja bili tako ažurni?

- Zbog bolesne kobile progonili su me kao da sam počinio genocid! I kada je sud presudio da nisam kriv, nitko to nije objavio ni demantirao prijašnje optužbe na moj račun. Ali sve je dobro dok me, kao Franciskovića ne zatvore u ludnicu. Sve mi se čini da bi to moglo biti sljedeće – žali se Mladi Jastreb koji je neumoran u prozivanju hrvatske vlasti zbog veleizdaje i pljačke.

- Hrvatske institucije u stvari rade za Srbiju, a protiv interesa Hrvatske i hrvatskog naroda. DORH se stavio na stranu agresora, odnosno ušao je u sferu zločina prema vlastitom narodu. Tajna služba države protiv koje je Hrvatska ratovala i danas vlada Hrvatskom, odnosno i danas ima svoje ljude visoko pozicionirane u svim institucijama hrvatske države – smjelo na kraju zaključuje naš sugovornik i riskira još jedno podmetanje i progon od ljudi koji u slobodnoj Hrvatskoj griju svoje fotelje između ostalog zahvaljujući i... Mladom Jastrebu.

Autor: Snježana Vučković

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... akonu.html

Javnost na nogama: 'Dosta je Udbaškog cirkusa! Neće nas začuditi ako Perković još za života u Zagrebu dobije spomenik!'


"Kakav je to sudac i kakvo je to vijeće koje navodno "ne zna" ni najosnovnije stvari iz sudske prakse? Kako je moguće da ti suci tog izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda i dalje nakon ove sramote mogu ostati na svojim radnim mjestima?", pitaju se branitelji.

Nevjerica zbog Perkovićevog puštanja na slobodu dolazi sa svih strana. Ojađenim hrvatskim građanima priključila se i braniteljska populacija koja smatra da je olako tretiranje ovog Udbaša pljuska cjelokupnom hrvatskom narodu, kao i Europskoj Uniji kojoj smo se zbog Perkovića već zamjerili. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) u svom dopisu kazali su:

Ogorčeni smo i šokirani viješću da je bivši Udbaš i navodni ubojica Josip Perković samo nakon dan što su ga uhitili (a nitko još ne zna gdje i kako?) odlukom izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda pušten iz pritvora! Razlog tome je taj, da čovjek ne povjeruje, da "sudac istrage nije obrazložio zbog čega je Perkoviću određen istražni zatvor!", pa će tijek daljnjeg postupka čekati na slobodi!"

Branitelji sada postavljaju pitanje: kakav je to sudac i kakvo je to vijeće koje navodno "ne zna" ni najosnovnije stvari iz sudske prakse pa sve to što se događa oko ovog omrženog bivšeg Udbaša nije ništa drugo nego najobičniji Udbaši cirkus, u kojem se hrvatsko pravosuđe smije u lice i izvrgava ne samo pojedine optužene hrvatske branitelje (koje kad su jednom zatvorili nisu ih puštali "do smrti") nego i Europskoj uniji? Pitaju se i kako je moguće da ti suci tog izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda i dalje nakon ove sramote mogu ostati na svojim radnim mjestima?

"Ne samo da će ostati, vidjet ćete, uskoro će čak možebitno biti i unaprijeđeni. Sjetimo se samo branitelja Vukovara koji su razbijali ploče s dvojezičnim natpisima kako su ih progonili i kako ih progone, sjetimo se hrvatskog nogometnog reprezentativca Šimunića kojeg su svi ala takvi koji su oslobodili Perkovića osudili baš kao i pjevača Thompsona samo zato što je uzviknuo "Za dom", sjetimo se hrvatskog generala Đure Brodarca kojeg nisu pustili iz pritvora dok nije umro, itd., i tako redom, za sve njih i za stotine druge prije svega hrvatske branitelje i stradalnike ni jedan sudac nije "zaboravio" obrazložiti zbog čega iz zadržava i drugo, a za Perkovića, navodno dokazanog ubojicu i navodnog zlotvora to se dogodilo "preko noći", tako da je Perković zajedno sa svojim sinom, koji ga je kao tajni agent neprestano pratio, došao u pritvor tek toliko da popiju "kafu"! Što će na sve to sada reći Glavni državni odvjetnik, ministar pravosuđa, predsjednik Vlade i države? Reći će, budite uvjereni – sve je po zakonu! I neka institucije rade svoj posao!", prosvjeduje Pavković koji na kraju svog dopisa poručuje:

"Perkoviću, svaka ti čast, a ako se tako nastavi, vjeruj nam, ne bi nas začudilo da još za vrijeme života usred Zagreba dobiješ i svoj trg i spomenik!


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... menik.html

Ovo je dokument u kojem Ivan Grujić priznaje da je Udbaš, pročitajte njegov iskaz u Haagu!

Odvjetnik Miroslav Vasić: "...da li ste Vi od 1984. godine bili zaposlen u Službi državne bezbednosti (slijednici Udbe, op. A.H.)?" Ivan Grujić: „Ne, nego od 1972. godine". Vasić: „Hvala Vam lijepo. Vi ste, kao što smo čuli, bili specijalist za obavještajne i kontraobavještajne poslove, konkretno bavili ste se pitanjima teroriozma i otkrivanja terorističkih aktivnosti?" Ivan Grujić: Tako je...u toj službi sam imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice i jedno vrijeme sam radio u službi protuterorizma. Kada je svojedobno Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu stavljeno pod nadležnost Ministarstva branitelja, na čijem čelu sjedi Fred Matić koji nema nikakve veze sa zločinima tog vremena, čuđenju nije bilo kraja. Međutim, ubrzo je uslijedio šok. Jedan od glavnih 'operativaca' povjerenstva, čija je uloga, među ostalim, razgovarati s obiteljima žrtava čije grobove treba locirati i ekshumirati ,postaje Ivan Grujić, šofer Josipa Perkovića i dugogodišnji operativac osječke Udbe. Imenovanjem na mjesto Predsjednika Povjerenstva, Grujić se od Udbaša transformirao u humanitarca. Posebno nepovjerenje prema njegovim istraživanjima pokazao je biskup Mile Bogović upozoravajući da narod ne vjeruje ovim istražiteljima. Biskup Bogović govorio je da operacijom upravlja bivši pukovnik UDBA-e Grujić pa se ljudi pribojavaju da UDBA još uvijek nije bivša.

Sličan stav dijeli i HDZ-ov Andrija Hebrang koji se ovrnuo na Grujićevu ulogu u zataškavanju komunističkih zločina. On vjeruje da je upravo zataškavanje zločina iz toga sustava jedan od glavnih ciljeva sveukupne SDP-ove politike, a za što potporu imaju i od predsjednika Ive Josipovića. "Namjera odugovlačenja s iskopavanjem žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata i i sprječavanja istraga o počiniteljima ostvarena je strategijom bivših komunističkih dužnosnika i udbaša još 1990. godine. S tim u skladu, Ivica Račan ukida Komisiju za istraživanje zločina rata i poraća koju je Hrvaski sabor osnovao 1991. godine. Račan ju ukida 2002. godine jer je dobro radila, iako ometana novopečenim „domoljubima" iz redova Udbe", tvrdi Hebrang. Račan, uvjeren u moć Udbe kojoj je do 1990. bio nadređen, tako ruga povijesnoj istini i daljnje istraživanje komunističkih zločina povjerava Ministarstvu znanosti. Sljedećih deset godina niti jedan grob komunističkih žrtava nije otkopan, ogorčen je Hebrang.

Novi pokušaj nastavka istraživanja datira iz 2009., kada upravo Andrija Hebrang kao saborski zastupnik izrađuje Zakon o osnivanju Ureda za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. Uslijedio je niz otpora pa je stoga trebalo čak tri godine da zakon stupi na snagu.

"Ured je počeo s radom 2012. godine sa tri zaposlena i uz pomoć Upravnog vijeća, kojemu je volonterski predsjedavao Andrija Hebrang. Ured je postavio metodologiju sondiranja, otkopavanja i zbrinjavanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkih zločina. Otkopana su prva tri lokaliteta s kostima mučki ubijenih bolesnika bolnice Brestovac na Sljemenu te malodobnih učenika jedne škole. Istodobno, Ured na čelu s ravnateljicom Višnjom Starešinom donosi plan proširenja iskopavanja na županije, gdje su nositelji posla trebale biti postojeće udruge građana. Ured je osnovan u dogovoru s EU kao samostalna pravna osoba kako bi mogao aplicirati na fondove EU budući da su poslovi otkopavanja vrlo skupi, a vrijeme brzo ističe jer gotovo više ni nema živih primarnih svjedoka. Plan Ureda bio je otkopati deset lokacija po županiji godišnje. Budući da u policijskom popisu ima 940 lokaliteta, posao je trebao biti dovršen za pet godina uz vođenje očevidnika za ekshumirane žrtve", svjedoči Hebrang.

S dolaskom SDP-a na vlast, uz podršku predsjednika Josipovića, tek otvoreni ured se ukida. Daljnje poslovanje prebacuje se u Matićevo ministarstvo, nadležno za branitelje, a povjerava ga se upravo Grujiću. Hebrang ima i obrazloženje zašto baš njemu. "Zato jer se radi o visokom dužnosniku nekadašnje Udbe! On poptuno usporava daljnja istraživanja jer u slijedećih godinu i pol otkopava samo tri lokaliteta! Po toj dinamici, za otkopavanje svih grobnica trebalo bi stotinu godina! To je pravi cilj njegova angažmana! Kako znamo da je Ivan Grujić visoki dužnosnik Udbe, koliko god to on pokušava sakriti? Njegovo napredovanje u Udbi vidljivo je iz zapisnika suda u Hagu, gdje je Grujić bio svjedok optužbe protiv nekih srpskih zločinaca. Zapisnik možemo naći na web stranici haškoga suda", govori Hebrang koji se potrudio da zapisnik prevede, a izdvojio je i najzanimljiviji dio.

Odvjetnik Miroslav Vasić: "...da li ste Vi od 1984. godine bili zaposlen u Službi državne bezbednosti (slijednici Udbe, op. A.H.)?"

Ivan Grujić: „Ne, nego od 1972. godine".

Vasić: „Hvala Vam lijepo. Vi ste, kao što smo čuli, bili specijalist za obavještajne i kontraobavještajne poslove, konkretno bavili ste se pitanjima teroriozma i otkrivanja terorističkih aktivnosti?"

Ivan Grujić: Tako je...u toj službi sam imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice i jedno vrijeme sam radio u službi protuterorizma.

"Iz ovog navoda je jasno zašto je posao daljnih istraživanja grobova žrtava komunističkih zločina povjeren bivšem drugu Grujiću. Taj amoralni čin nespojiv je s odrednicama Rezolucije EU parlamenta, po kojima žrtve komunizma ne može istraživati političko tijelo, a za naše uvjete još je strašnije da žrtve istražuje bivši visoki dužnosnik Udbe, organizacije koja je te žrtve ubijala!", objašnjava HDZ-ovac.

Dodaje da je isti taj Grujić nedavno postavio prvi spomenik tim žrtvama, ali do zadnjeg trena nisu dali da Crkva vidi tekst koji je naveden na spomeniku.

"Uz nehumano postupanje s posmrtnim ostacima pri iskapanju, i ovaj podatak motivirao je obitelji žrtava, svećenstvo na čelu s biskupom Milom Bogovićem i sve poštene ljude da izbjegnu otkrivanje ovakvog spomeničkog falsifikata! Osovina zla koja prikriva komunističke zločine ukidanjem Ureda i usporavanjem otkapanja kao i falsificiranje spomeničkog teksta je Ivan Grujić, najpogodnija osoba koja je ista zlodjela podržavala i ranije, kao visoki dužnosnik (prema nedemantiranim informacijama pukovnik) Udbe. Nije važno potpukovnik ili pukovnik, udbaš Ivan Grujić, maskiran u hrvatskog branitelja, nastavlja svoja zlodjela. Naravno, zahvaljujući sustavu koji ga je postavio na istaknutu poziciju, vjerujući njegovom udbaškom iskustvu", zaključuje Hebrang.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... haagu.html

Potpišite peticiju za raskrinkavanje udbaških zločina nad Hrvatima diljem svijeta i izručenje 'krvavih' udbaša njemačkom sudstvu!

Počelo je potpisivanje peticije za razjašnjavanje ubojstava UDBE nad Hrvatima diljem svijeta te za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudstvu. Jedno je sigurno, narodu je dosta. Dosta je izigravnja hrvatskog naroda. Dosta je kupljenih vlada, kupljenih sudova i kupljene politike. Dosta je zataškavanja i manipuliranja. Dosta je zločina nad Hrvatima. Dosta je laži, i zločinaca. Dosta je nepravde. Dosta je šutnje i preusmjeravanja pažnje. Dosta je selektivnog provođenja zakona i elitne vrhuške koja ne mora odgovarati. Dosta je provođenja totalitarne represije nad hrvatskim mozgom, nad hrvatskim čovjekom. Dosta je silovanja naivnih ljudi zbog kojih još uvijek dišete.

Ovaj narod želi istinu. Sve crno na bijelo. Ovaj narod želi poštenje i odgovornost. Narod želi krivca za zločine. Narod želi pravdu i progon zločinačke udbe. Narod želi lustraciju hrvatske političke scene. Narod želi slobodu od jugoslavenskih okova koji nikako da padnu zahvaljujući vama. Narod želi krivca za svaku suzu hrvatske žene, hrvatskog muškarca i hrvatskog djeteta. Za svaku bol koju ste nanijeli svom narodu te za svaki pokvareni zločin koji ste izveli nad svojim narodom. Jeste li čuli ?

Narod želi istinu i neće odustati. Počelo je potpisivanje peticije za razjašnjavanje ubojstava UDBE nad Hrvatima diljem svijeta. Za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudstvu.

Autori ove peticije obraćaju se Europskom parlamentu, Europskom vijeću, Europskoj komisiji, Vrhovnom sudu, parlamentima, vladama i sudskim organima zemalja (na svim kontinentima) u kojima su ubijani hrvatski politički emigranti te naposlijetku Hrvatskom saboru, hrvatskoj vladi i hrvatskim sudskim organima. Svima poručuju isto: "Želimo pravdu, cijelu istinu o zločinima nad Hrvatima i odgovarajuće kazne za one koji su zločine izvršavali".

Ova peticija je očajni apel izigranog hrvatskog naroda kojeg je ova vlast u potpunosti izignorirala i izmanipulirala stavljajući svoje sebične, korporacijske i zločinačke interese ispred dobrobiti vlastitog društva.
Pitamo se od kuda im to pravo? Od kuda pravo vlasti da se na ovaj način igra hrvatskim povjerenjem? Mi im to dajemo. Ukinite im to pravo istog trena i potpišite peticiju za istinu o udbaškim zločinima ovdje te dajte podršku svojim sunarodnjacima koji se trenutno nalaze u aktivnoj borbi protiv korumpirane, vlastitim interesima vođene, antihrvatske vlasti u korist svakog pojedinog hrvatskog čovjeka.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... dstvu.html

http://www.change.org/petitions/peticij ... e_petition

Petitioning To all Croatian people and democrats worldwide; svim Hrvatima i demokratima diljem svijeta 2Peticija za razjašnjavanje ubojstava UDBe nad Hrvatima diljem svijeta. Za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudstvu.

Petition by

Croatian World Congress/ Hrvatski svjetski kongres
Multiply Your ImpactTurn your signature into dozens more by sharing this petition and recruiting people you know to sign.YOUYOUR
FRIENDS170avg.THEIR
FRIENDS10,000approx.
--------------------------------------------------------------------------------

Deutsch, English, Francais, Espanol, Hrvatski

Potpisujući ovu peticiju upućujemo svoje apele i zahtjeve:

a) Europskom parlamentu, Europskom vijeću, Vijeću Europske unije, Europskoj komisiji, Vrhovnom sudu EU itd., koje sukladno rezoluciji Europskog Parlamenta „O savjesti Europe i totalitarizmu“ iz 2009. te „Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi medjunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ pozivamo da se u Hrvatskoj zauzmu za suočavanje s komunističkim zločinima kao i za izručenje bivšeg generala tajne službe Josipa Perkovića. Apeliramo na EU da zahtijeva otvaranje policijskih i vojnih dosjea zemalja bivše Jugoslavije.

b) Parlamentima, vladama i sudskim organima zemalja u kojima su ubijani hrvatski politički emigranti: Kao gradjani i članovi europske demokratske obitelji ali i drugih useljeničkih zemalja imamo pravo na potpuno razjašnjavanje ubojstava koja je nad hrvatskim političkim emigrantima u gore navedenim zemljama izvršila jugoslavenska tajna služba. Kao najmladja članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti. Podržavamo europski zahtjev za izručenjem koji je podnijelo njemačko sudstvo, te se nadamo da će proces na kojem će slučaj Perković biti dosljedno razjašnjen, biti proveden u toj zemlji, obzirom da u današnjoj Hrvatskoj zbog neprovedene lustracije nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.

c) Hrvatskom saboru, hrvatskoj vladi i hrvatskim sudskim organima: Svojim potpisima tražimo zakon u lustraciji te stvaranje društvenih i znanstvenih pretpostavki, koje bi omogućile objetkivnu ocjenu prošlosti te bezrezervno suočavanje s njom, bez čega nigdje pa tako ni u Hrvatskoj nije moguća demokratska sadašnjost i budućnost. Mnogi hrvatski gradjani i danas, ne bez razloga, strahuju od starih struktura i veza iz vremena komunističke strahovlade. Stoga se odlučno pridružujemo borbi svih demokratskih građanskih inicijativa u Hrvatskoj i inozemstvu, kojima je cilj bolja i demokratskija Hrvatska u Europi.

Peticija za razjašnjavanje ubojstava koja je jugoslavenska tajna služba UDBA sprovodila nad hrvatskim političkim neistomišljenicima u Hrvatskoj i širom svijeta.

Za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudstvu

Pozadina:

Neosporna je činjenica da je komunističko vodstvo Jugoslavije u Beogradu svojim neistomišljenicima, medju kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkog uvjerenja nijekala osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je Jugoslavija izvršila jednu od najdužih serija nerazjašnjenih ubojstava počinjenih nakon drugog svjetskog rata. Svoj krvavi trag ta je država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je jugoslavenska tajna služba u razdoblju 1945.-1989. dala umoriti ukupno ca. 100 političkih emigranata širom svijeta. Takodjer treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države Istočnog bloka zajedno. Samo u Njemačkoj ubijeno je najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD, a u Argentini troje. Titova mašinerija smrti harala je takodjer i Austrijom, Engleskom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnom Afrikom i Australijom. Osim nekoliko sudskih procesa, npr. u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još ništa nije učinjeno kako bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni teror je postao toliko očit, da je libijski predsjednik Gaddafi svojevremeno u intervju SPIEGEL-u rekao: “Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?”

Likvidacije disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali jugo-režimu dovodeći u pitanje legitimet jugoslavenske države i njezine totalitarne državne stranke, smatrana su „legitimnim sredstvom“ u svrhu očuvanja vlasti. Da bi se dospjelo na UDB-inu crnu listu, u većini slučajeva je bilo dovoljno javno kritizirati režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država, ili se pak zauzimati za neovisnu, demokratsku Hrvatsku. Svoj život su stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što objavljivali o Bleiburgu, Golom Otoku ili o načinu na koji je ugušeno „Hrvatsko proljeće“. Neki su životom platili i samo kritiziranje bogaćenja komunističke oligarhije u jugoslavenskoj državi.

U svojim oružanim akcijama protiv iseljenika jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, podmićivanjem, inscenacijama kao i svim oblicima promidžbe i psiholoških intervencija, tako da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana UDB-inim doušnicima. Stoga je medju Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao veliki strah i veliko medjusobno nepovjerenje, pogotovo obzirom da se UDBA nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva nego i na jugoslavenske klubove i udruge. Voditelji i namještenici jugoslavenskih turističkih agencija, hotela i novina često su takodjer bili instrumenti u rukama UDB-e. Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno korstila i usluge kriminalnih krugova. S obzirom na ubilačko haranje jedne čitave državne mašinerije i većinom uskraćene zaštite i samo ograničene volje za istragama sa strane zapadnih država domaćina, nekoliko pojedinih režimskih protivnika bili su prisiljeni također odgovoriti sa nasiljem.

Do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve odnosno njihove obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj do sada nije bilo niti jedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću po hrvatskim gradovima. Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine na sve moguće načine spriječavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživa-nje vremena totalitarnih sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunistitčkog istočnog bloka.

Posebno jasno to je do izražaja došlo u novije vrijeme, nakon što je Njemačka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. (i njegov sin Damir, koji je nakon očevog ubojstva bio pobjegao u Kanadu, pronađen je 1987. ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima) od Hrvatske tražila izručenje bivših generala jugoslavenske tajne službe Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i drugih. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP, po hitnom postupku donio posebni zakon kojim se ograničava primjena europskog uhitbenog naloga („Lex Perković“). Nakon te „teške povrede pravne stečevine EU“, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan sukob s EU koja je čak pokrenula sankcije.

Za ovakvo protupravno i nedemokratsko ponašanje postoji više različitih motiva: Postkomunističke strukture u strankama, sudstvu, medijima i gospodarstvu ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati kao pravna sljednica bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CKSKH) moraju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa. Proces protiv Perkovića u Njemačkoj bi mogao napredovati na principu krunskog svjedoka te tako na svjetlo dana izbaciti imena mnogih daljnjih sudionika, koji su bili upleteni u rad Titove mašinerije smrti (ali koja nažalost nije prestala njegovom vlastitom smrću 1980.) a danas još uvijek vladaju.

Jedina nada za hrvatski narod su Europska unija odnosno zapadne demokracije. Ovom peticijom nipošto ne želimo ni na koji način štetiti Hrvatskoj nego naprotiv želimo dati svoj doprinos na putu prema demokratizaciji hrvatskog društva koju smatramo životno važnom za Hrvatsku te se u tom smislu istodobno zalažemo za odštetu žrtvama političke represije.


http://www.change.org/petitions/peticij ... e_petition

E. Kraljević: Neuhvatljivi fantomi udbaške prošlosti

Objavljeno Četvrtak, 16 siječnja 2014 18:00


Hrvatski se brod opasno nagnuo na jugoslavenskus stranu

Hrvatski se brod opasno nagnuo na jugoslavensku stranu pa i ne može ništa drugo nego vrtjeti se u krug. Posljedica toga je da nam se ciklično vraćaju isti problemi, kao ovih dana pitanje Udbe. Zloglasna reputacija jugoslavenske tajne službe je međutim samo dio šireg i jedva dotaknutog jugoslavenskog naslijeđa. S obzirom da su zaštitnici ovog mentalnog sklopa široko raspoređeni na ključna mjesta u politici, kulturi, znanosti, medijima, odnosno svugdje gdje je to potrebno, svi se pokušaji raščišćavanja kontroverzi iz jugoslavenskog vremena razbijaju na bedemima ovih dobro umreženih struktura.


Jugoslavenski ubojica Sindičić

Djelovanje snaga starog režima najlakše je pratiti na pokušajima raščišćavanja udbaških likvidacija. U više od dvadeset godina hrvatske samostalnosti imali smo samo suđenje za ubojstvo Bruna Bušića, koje je rezultiralo puštanjem na slobodu osumnjičenika Vinka Sindičića. Čitav je proces očito bio vođen pod paskom budnih jugoslavenskih struktura. Tomu u prilog govore riječi istražnog suca Božidara Jovanovića koji je 1993. - u vrijeme dok je Sindičić u Škotskoj još izdržavao kaznu zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula - u tamošnjem zatvoru ispitivao jugoslavenskog egzekutora u vezi s ubojstvom Bruna Bušića.


Dotični je sudac Večernjem listu izjavio (što u tekstu "Enigma Sindičić" prenosi Dom i svijet, br. 224 iz 1998. godine, vidi: poveznica) da je tjedan dana prije nego je dobio službeni nalog za odlazak u Škotsku, imao obavijesti da Sindičić već zna tko će ga i zbog kojeg razloga posjetiti. Ni suđenje za Bušićevo ubojstvo koje je potom, krajem prošlog stoljeća uslijedilo u Hrvatskoj, nije po svemu sudeći bilo izvan udbaške kontrole.


Znakovito je da se, kada je s tim u svezi postalo aktualno pitanje njegova prebacivanja iz Škotske u Hrvatsku, niti Sindičić nije bunio protiv takvog raspleta, dapače svojim je pravnim zastupnicima naložio da taj postupak ničim ne ometaju. Razlozi za njegovu opuštenost bijahu dvostruko zasnovani.


Kao prvo, postoje brojne tvrdnje koje potječu dijelom čak i iz policijskih izvora, kako nema čvrstih dokaza protiv Sindičića u slučaju likvidacije Bruna Bušića. No zadovoljstvo udbaškog plaćenika u još je većoj mjeri proizlazilo iz činjenice da u optužbi nisu bila navedena druga ubojstva (prije svega umorstvo obitelji Ševo u Italiji, s kojom je neposredno prije njihova smaknuća Sindičić putovao iz Njemačke, tobože na odmor), zbog kojih je bio opravdano sumnjiv.


Naime, odmah nakon što su članovi obitelji Šego usmrćeni, Sindičić se pojavio u Rijeci, uništivši time svoju obavještajnu krinku hrvatskog emigranta u Njemačkoj (Dom i svijet, isti tekst). Ova mu očito, nakon uspješno izvršenog zadatka, više nije niti trebala. Teško je vjerovati da je neoptuživanje Sindičića u predmetu obitelji Šego u kojem slučaju su postojale jasne indicije koje upućuju na njegovu krivicu, a podizanje optužnice protiv njega za ubojstvo Bušića, za dokazivanje čega tužiteljstvo nije raspolagalo odgovarajućim dokazima, tek slučajan previd.

Navedenim je procesom postignuto više ciljeva: zadovoljena je pravosudna forma, otklonjeni su u zahtjevi javnosti koja je u to vrijeme još uvijek bila senzibilizirana za raščišćavanje jugoslavenskih zločina, a i štićenik Sindičić se našao na slobodi.


Potom je došao 3. siječanj 2000. i od tada pa sve do nedavnog njemačkog zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića, u cijelosti je okrenut odnos medijske, posljedično i svekolike javnosti prema pitanjima odgovornosti za jugoslavenske poratne zločine i mirnodopske udbaške likvidacije. Od načelne zainteresiranosti za kažnjavanje tih zlodjela došlo se do stajališta da su, kako bleiburška, tako i udbaška ubojstva, marginalna, desničarska tema koja zanima samo "hrvatske ekstremiste i slične luđake". Najveća jugoslavenska pobjeda sastojala se baš u tomu što je javnosti nametnuto mišljenje da je svako spominjanje vješto prikrivene moći jugoslavenskih struktura obična desničarska teorija urote, što je istoznačnica s paranojom.



Kronologija slučaja Perković

Potom se "zakotrljao" slučaj Perković koji je, baš kad se učinilo da je "nacionalistički" diskurs trajno eliminiran, voljom druge države u žižu interesa ponovno stavio pitanje političkih ubojstava jugoslavenskog režima. Naravno ubrzo su započele nove manipulacije. Prvo je par dana prije ulaska u EU vlast jednostrano promijenila Zakon o uhidbenom nalogu i time pokušala spriječiti Perkovićevo izručenje.


Kada zbog protivljenja Europske komisije to nije prošlo, pokušali su uvođenjem instituta "teških zločina" u Ustav RH osigurati da se, po obrascu primijenjenom u procesu Sindičiću i Perkoviću sudi u Hrvatskoj. S obzirom da se i ta strategija izjalovila, ostala im je još samo jedna mogućnost: ponovna manipulacija sa Zakonom o europskom uhidbenom nalogu, što je posao koji su započeli paralelno s cirkusom oko ustavnih promjena. U skladu s tom namjerom, navedeni propis nije vraćen u stanje dogovoreno tijekom pregovora s EU, na što začudo nije reagirala ni do tada vrlo dosljedna Viviane Reding.

U novoj je inačici Zakona ukinuto samo vremensko ograničenje za rok od kojeg teče njegova primjena, (ukinuta je 2002. kao granična godina za njegovu primjenu). Istovremeno, ostavljena je za udbaše spasonosna zaštitna odredba, po kojoj je zastara određenog djela prema hrvatskim pravnim propisima - što je po prvotnoj inačici Zakona bio tek jedan od razloga koji je mogao, ali nije nužno morao zaustaviti izručenje osumnjičenika - postala obligatoran razlog za neizručenje. Pitanje (ne)zastare je tako sada postalo područje preko kojeg vlasti nastoje onemogućiti izručenje udbaša njemačkom pravosuđu.


Inflacija obavještajnih podvala

Kao da u ovom slučaju već do sada nije bilo previše prevara, u sve su se uključili i neposredni akteri. Prije svih Perkovićeva obrana koja je plasiranjem serije otužnih intervjua sa svojim klijentom, ovoga nastojala pretvoriti u kreatora hrvatske državnosti. Ponovno su aktualizirane priče o tomu da je Udba pokrenula proces hrvatskog osamostaljenja, da je politički proskribiranom Tuđmanu u vrijeme Jugoslavije svjesno izdala putovnicu itd.

U navedenom vjerojatno ima ponešto istine, jer Udba je zasigurno kalkulirala s raznim političkim scenarijima, pa tako i s mogućnošću da se Hrvatska osamostali. To međutim ne znači da su hrvatsku opciju podržali zbog svojih političkih uvjerenja, nego zbog toga što su nastojali imati rješenje za svaki mogući politički rasplet, pa tako i za onaj u kojem bi na vlast došli pojedinci koje su njihova služba i oni osobno, zbog "hrvatskog nacionalizma" u okviru Jugoslavije nemilosrdno progonili.

Da izjave starog obavještajca treba čitati oprezno, posebice imajući u vidu da se sada radi o njegovoj koži, i najnaivnijima je postalo jasno kad je Perković uhvaćen u očitoj laži. Gradeći priču o svojim zaslugama za Hrvatsku, naveo je da je Tuđmana upoznao još 1986. godine, što mu je bilo potrebno da bi potkrijepio već spomenute tvrdnje o svojoj ulozi u izdavanju putovnice pokojnom predsjedniku. Vremešni je agent međutim zaboravio, da je Vjesniku prije desetak godina izjavio kako je Tuđmana upoznao tek 1990.

U slučaj se potom upetljalo još nekoliko istaknutih državnih institucija. Kada je nedavno donesena odluka o Perkovićevu izručenju, "visoki izvor iz Vlade" je to komentirao riječima da je takva odluka zagrebačkog županijskog suda ravna "državnom udaru". Potom je velikogorički sud odlučio da neće izručiti drugog, u istom slučaju traženog udbaša, Mustača, a šlag na tortu je bila reakcija državnog odvjetništva koje bi logikom svoga položaja trebalo podržavati stranu optužbe. Bajićev se ured međutim proslavio osebujnim shvaćanjem svoje uloge: oni su se žalili na odluku o izručenju Perkovića koja im formalno ide u prilog, a nisu uložili žalbu na odluku o neizručenju Zdravka Mustača.

Hrvatskoj se javnosti preko odvjetnika Nobila, inače već afirmiranog medija za dezinformacije, navodno obratio i spomenuti Sindičić, s izjavom da je njegovo svjedočenje pred njemačkim sudom kojim za Đurekovićevo ubojstvo okrivljuje Perkovića, iznuđeno i samim tim neistinito.

Pozadinu konkretnih interesa koji se kriju iza silnih "obrata", kontradiktornih informacija (tj. svjesnih dezinformacija) i te nasilja države nad pravosudnim poretkom u slučajevima udbaških ubojstava, uistinu je teško raspetljati. Jedna stvar, unatoč svjesnom puštanju udbaškog crnila kojim se nastoji prikriti krvave tragove, svakim satom ove afere postaje sve jasnija. To je podmuklost i žilavost starih struktura koje štite jugoslavensku baštinu, pa čak i svoju ne baš popularnu "udarnu pesnicu" Udbu.

Osim aktivnim dezinformiranjem javnosti, one na javnost utječu i šutnjom brojnih analitičara, istaknutih profesora ili nevladinih udruga poput Goljp-a ili Documente, donedavno vrlo glasnih u zalaganjima za pravdu u nekim drugim slučajevima. Ostaje nam samo vidjeti hoće li se potraga za istinom i ovaj put nasukati na hridi jugoslavenskih laži, spletaka i obmana, proizvodnja kojih je djelatnost u kojoj su jugoslavenski "dijalektičari" tradicionalno dobro upućeni još od osnutka konspirativne KPJ.

Egon Kraljević

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... losti.html