Forum Hoplologije,

Bilice: Hrvatska mladež u obrani hrvatskog povijesnog grba na zidu osnovne škole

3. Veljača 2015. - Hrvatska

Nakon natpisa pojedinih primitivnih i neukih polunovinara na nekim od “hrvatskih” portala kako tzv. “ustaški grb” sa zida osnovne škole u Bilicama treba ukloniti, mladež Bilica je odgovorila na najbolji mogući način.

“Spontano i bez poziva danas se okupilo više od 50 naših mladih mještana ispred zgrade osnovne škole želeći na taj način pokazati svoj ponos na Domovinski rat odbacujući tvrdnje da je na zidu nacrtan ustaški grb”, komentirao je načelnik općine Bilice Josip Ćaleta za Šibenik.in.

Za Josipa Ćaletu, načelnika općine Bilice kontroverzni grb na zgradi osnovne škole, uz Vukovarski vodotoranj nikako nije ustaški nego, kako ističe, grb pod kojim se 1991. godine krenulo u Domovinski rat.

“Ružno ga je nazvati ustaškim grbom pa je naša mladost današnjim spontanim okupljanjem željela pokazati da su ponosni na noviju hrvatsku povijest i svjesni kome pripadaju, kao što sam i ja na njih ponosan. Vidite na slikama da nema nikakvog vrijeđanja, podizanja ruku na neprimjeren način i slično. Kad mi netko dokaže da je grb neprimjeren, mi ćemo ga skinuti jer smo legalisti, ali ću tražiti da mi dokaže po kojem je to zakonu”, jasan je Ćaleta.
“Niti ta mladost, a niti ja nismo ekstremisti. Ne smeta nam nitko, ni Muslimani, ni Srbi, niti bilo tko. Mi samo volimo svoje. Uostalom, pored toga je spomenik NOB-u iz Drugog svjetskog rata kojeg nitko nije taknuo, nikome ne smeta. Njihovi su se djedovi i bake borili za jedne, a mi za druge ideale”, nastavlja Ćaleta koji kaže da se oslikavanje škole nastavlja stihovima prve hrvatske novinarke Marije Jurić Zagorke i slikama heroja Domovinskog rata kao što su Blago Zadro ili Andrija Matijaš Pauk.

“Bude li itko trebao odgovarati, ja ću biti taj”, zaključuje Ćaleta.

Naravno, već smo navikli danas da svatko tko nešto ne razumije, to deklarira kao nešto zlokobno, a pojmovi poput „ustaško“, „nacističko“, „fašističko“ su neizostavni termini u tim slučajevima. Među takvima se mogu naći brojne mentalno poremećene osobe, koje uz nepoznavanje povijesnih činjenica, gaje i veliku mržnju ne samo prema hrvatskom narodu, već i prema samima sebi.

Mnogi od njih rasipaju se riječima poput „tolerancija“ i „ljubav“, ali i one ofucane uzrečice „nema tolerancije prema netoleranciji.“ Tko je u ovom slučaju netolerantan zaista se jasno može vidjeti. Razlog za tu netoleranciju su uobičajena psihoza, paranoja i šizofrenija pojedinaca koji smatraju da predstavljaju „nešto“ u društvu modernih „progresivnih“ vrijednosti.

http://pandora.kreativisti.org/bilice-h ... vne-skole/

Divljanje u Saboru HNS-ovaca, 'etno-biznismena', SDP-ovaca: Tko govori govorom mržnje, Pupovac, Radin, Richembergh, Vukšić ili Glavaš?

ČETVRTAK, 12 VELJAČA 2015 10:09 IVANA



Nastavlja se divljanje u Hrvatskom saboru, dvije suučesničke stranke. HNS i SDP, ne posustaju u napadu na hrvatske građane, hrvatske branitelje, posebno se ističe HNS-ov radikal, Goran Beus Richembergh, o kojem je prije sedam godina pisao Nacional kao o 'Odiseju', odnosno, suradniku zločinačke UDB-e. Odisej je navodno bilo kodno ime za ovog, kako ga Nacional naziva, 'lažnog Nijemca iz Turopolja'...

Prema pisanju Nacionala:'' Beus se tijekom srednjoškolskog razdoblja u Splitu predstavljao kao Srbin, što je kulminiralo slučajem iz veljače 1984., kad je dvije učenice brodograđevinske škole u Splitu optužio za ”ustaštvo” i ”poticanje na klanje Srba”, a sve zbog prikaza opere “Nikola Šubić Zrinski” objavljenog u školskim novinama Brodograđevinac.'' To što se Beus predstavljao kao Srbin, naravno, uopće nije važno, važno je ovo drugo, mislimo na UDB-u. Uopće nam ne pada dijeliti hrvatske građane na Srbe, Hrvate, Marsovce, Kineze, ipak smo svi mi ''politički Hrvati.''

Naime, zastupnici marginalne strančice čiji ministri legalno pljačkaju hrvatske građane tako što lete naokolo našim zrakoplovima trošeći naše novce poput pijanih milijardera, dok drugi ministri te iste stranke legalno pljačkaju građane tako što novce hrvatskih građana dijele raznim portalima koji siju mržnju naokolo, mislimo, naravno, na HNS, ne prestaju divljati Hrvatskim saborom. Što radi Vesna Pusić čim sjedne u zrakoplov, što radi Andrea Zlatar Violić kada dijeli novce hrvatske sirotinje brojnim portalima? Beusa to, dakako, ne zanima.

Naime, u Hrvatskom saboru zastupnici HNS-a i partije stali su u obranu profesora Milorada Pupovca, zbog navodne izloženosti mržnji od strane Branimira Glavaša, hrvatskog generala, još uvijek nepravomoćno osuđenog hrvatskog branitelja. Tko je zapravo izložen govoru mržnje? - Ne želimo povratak u devedesete - vrišti član interesnog i marginalnog HNS-a, Ruchembergh. Zašto ne želimo? Tko ne želi? Koji se to banditi srame naših devedesetih s obzirom da su devedesetih naši roditelji ginuli dok su se etno-biznismeni bogatili? Mi ne želimo povratak u udbaške osamdesete i sedamdesete, u vrijeme 'Odiseja', 'Olivera', 'Sove' i sličnih životinja.

Lažljivci očito nisu čuli što je profesor Milorad Pupovac govorio posljednjih godina, nisu čuli za selotejp, nisu čuli da je Pupovac Oluju u fašističkom ludilu nazvao etničkim čišćenjem? Jesu li čuli što pišu 'Novosti' Milorada Pupovca koje 'kolju' hrvatske branitelje, a koje se financiraju novcem poreznih obveznika? Zašto saborski zastupnici toleriraju fašizam Milorada Pupovca, koji onda uzrokuje neprimjerene reakcije, pa i prijetnje, koje su nedopustive?

Inače notorni Branko Vukšić u Hrvatskom saboru napao je i poznatog glumca Božidara Alića zato što je ovaj na Hrvatskoj televiziji rekao istinu kada je govorio o udbašima i jugo-filima. Što je pobogu ako ne govor mržnje ono što radi zloglasni Oliver Frljić? Zašto to Hrvatski sabor nije osudio, umjesto toga takve svinjarije se financiraju novcem hrvatskih građana? Zar to nije 'jugofilstvo'?

Naravno, da je neprimjereno kada se napada profesora Pupovca na način koji nije primjeren i koji izlazi iz okvira demokratske države i demokratskog ponašanja, međutim, saborski zastupnici kojih se, kako reče Furio Radin, sramimo, a sramimo se Radina i imamo ga se razloga sramiti, kao što se sramimo ovakvog Sabora, ovakvih zastupnika, ovakvih političkih profitera, nikada nisu osudili govor mržnje Milorada Pupovca, ni onda kada je poput sablasti u Sabor došao sa žutom trakom oko ruke, pa ni onda kada je došao sa selotejpom na tiskovnu konferenciju, pa ni onda kada je bulaznio o etničkom čišćenju koje je po njegovom bulažnjenju učinila hrvatska vojska. Je li Hrvatska nastala na etničkom čišćenju? Odgovorite nam više, da se znamo postaviti.

Drugim riječima, mi ne samo da vas se sramimo, mi vas se zapravo ne bojimo, ni vas crvenih, koji se vozikate naokolo zrakoplovima poput parazita trošeći naše novce, ni vas koje su proglasili crnima samo zato što ste rekli istinu, dakle, kada ste osudili fašističke izjave profesora Pupovca, ni vas plavih koji kukavički šutite, ni vas zelenih koji ste ništa drugo nego borci za privilegije, ni, vas navodnih boraca za prava manjina koji se u 20-tak godina hrvatske demokracije zaradili milijune boreći se tobože za ljudska prava. Dakle, građani se ne boje niti jednog parazita, bez obzira na boju.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... ili-glavas

Tko zapravo dijeli Hrvatsku, širi govor mržnje i odbija zajedništvo?

Licemjerje pojedinih medija ide do te razine da pošteđen nije ostao ni vojnik u počasnoj odori, dok se iz jednog teksta da zaključiti da su branitelji i Tuđman sporedne figure u stvaranju Hrvatske

Datum objave: 16.02.2015 | 10:43 Autor: js

Inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović pozdravila je većina domaćih i stranih medija. Također, od desnih do lijevih političara, kao i analitičara zajednički su ustvrdili da je njezino obraćanje na inauguraciji doista bilo predsjedničko, državničko, a odaslana je glavna poruka- zajedništvo. Govor je ocijenjen sjajnim, u njemu je uputila ruku svima pa i onima koji se s njom ne slažu. To ipak nije spriječilo dio medija da se i na ovaj svečani dan obračuna s prvom predsjednicom u hrvatskoj povijesti.

Nakon HRT-ovog fijaska s Elizabetom Gojan, osvrnut ćemo se i na druge medije koji su na "objektivan" način prenijeli inauguraciju.

Krenimo s neumjesnim Indexom. U tekstu naslovljenom "Gdje ste bili '91? Na Kolindinoj inauguraciji" uz opasku kako smo slušali veličanje domoljublja i hrvatske vojske, u prvom planu istaknuti su ljudi koji su osuđeni ili im se sudi za najteža kaznena djela, a neki, očito, samo zato što imaju drugačije političke stavove.

"Tomica Merčep, Thompson, Vice Vukojević, Velimir Bujanec, Josip Manolić, Ljubo Ćesić Rojs, Ivan Aralica, Davor Domazet-Lošo, Zvonimir Šeparović, Milan Ivkošić, Ćiro", kreće sa svojom listom nepodobnih Index. Sami procijenite koliko su oni nepodobni. Tu ne staju. "Tomislav Horvatinčić, Željka Markić, Zdravko Mamić, Davor Šuker, Milan Bandić, Anica i Robert Kovač" prozvani su junacima hrvatske moderne.

U prvom planu iz nekog razloga istaknuti su i Zdravko Tomac, Anto Đapić i Anto Kovačević, koji su prema Indexu čuvali stolice dok gledalište nije ispunio ostatak "200 bogatih obitelji, športskih velikana i povlaštenih stališa".

Pošteđen nije ostao ni vojnik u počasnoj odori koji je novoj predsjednici donio lentu "robotskim kretnjama". Prema tekstu, ni lenta nema mjesta na inauguraciji, Kolinda ju je pokazivala kao Sveti gral, a osim što je inauguracija bila tuđmanizirana, prvi hrvatski predsjednik, ako je vjerovati tekstu, bio je "ljubitelj kiča, epoleta i nacifranosti".

Inauguracija u režiji Kreše Dolenčića u tekstu je i uspoređena s vojnom paradom na Jarunu 1995., "nakon koje su se Srbi, vidjevši da se nad njih nadvila prijetnja tamo predstavljene ogromne rakete od kartona, već dali u zbjeg". Zaključak je da su nedostajali tek Glavaš i Sanader.

Tomić: 200 razloga zašto Hrvatska neće biti bogata

Dežurni hrvatski kroničar Ante Tomić također je bio na inauguraciji. U tekstu za Slobodnu Dalmaciju koji je prenio i Jutarnji list, također u prvi plan stavlja uzvanike.

"S velikim pobjedničkim osmijesima, okićeni odlikovanjima, dolaze visoki časnici koje je Mesić umirovio. Srdačno se grle s Velimirom Bujancem. 'Generale, pozdrav domovini!' dovikuje jedna plavuša Ljubi Ćesiću ovlaš podižući desnu ruku. Anto Kovačević tako je veseo da jednostavno ne može sjediti. Dolaze onda i Đuro Glogoški, i Tomislav Merčep, i Željka Markić, i Davor Šuker, i Zvonimir Šeparović, i braća Mamić. Tomislav Horvatinčić rukuje se s Milijanom Brkićem, a Božidar Kalmeta s Ivanom Šukerom".

Tko god je pogledao uvis, nastavlja Tomić, mogao je vidjeti Gojka Šuška kako maše u trijumfu bogobojazne, konzervativne i patriotske Hrvatske. "Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke", stoji u nastavku teksta. Dolazak sudaca Ustavnog suda odmah je okarakteriziran upiranjem prsta prema odgovornim krivcima koji su na slobodu pustili Branimira Glavaša.

Začudo, u samom govoru Tomiću većinom ništa smetalo. Ipak... "'Hrvatska će biti bogata zemlja jer ne vidim ni jedan razlog da to ne bude', kazala je ponosno, ali svejedno nešto ishitreno gospođa predsjednica. Da je mene pitala, ja bih joj pokazao na stolice sa svečanim lupežima. Bilo je tamo, neću pretjerati, najmanje dvije stotine besramnih lupeža. Da je htjela, i Grabar-Kitarović je lijepo mogla vidjeti dvije stotine razloga zašto Hrvatska nije i, nažalost, neće biti bogata zemlja", napisao je Tomić uz zaključak da je njegov dolazak na inauguraciju bio ispod svih kriterija.

Klauškom su branitelji i Tuđman sporedne figure u stvaranju Hrvatske

Goste na inauguraciji u prvom je planu istaknuo i kolumnist 24 sata Tomislav Klauški. Na predsjedničinu izjavu kako ne vidi razloga da Hrvatska ne bude bogata zemlja, iz glave je odmah pobrojao nekoliko. "Od njezine sada već bivše stranke HDZ-a, preko njezina bivšeg šefa Ive Sanadera pa i njezina političkog uzora Franje Tuđmana, za čijim stolom je potpisala tekst prisege pa sve do uzvanika u VIP loži koji su zajedno s njom vodili zemlju u trenutku njezina propadanja, pljačkanja, osiromašivanja".

Izjave o nultoj stopi tolerancije na korupciju Klauškome smetaju i zato jer je u publici sjedio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, iako čovjek nije osuđen niti nepravomoćno, a i takve presude mudri odbijaju komentirati.

Dio u govoru predsjednice u kojem govori o uključivosti povezao je sa Željkom Markić i Ivanom Aralicom, "književnikom zabavljenim progonom boljševičkih aveti", nastavlja kolumnist 24 sata. U tu skupinu ljudi ubacio je i Zdravka Mamića te Đuru Glogoškog, prvog zbog najvećih šovinističkih ispada u posljednjih 15 godina, a drugog kao vođu "antijugoslavenskog prosvjeda".

Nije ostao dužan ni prema Tomislavu Karamarku, koji prema njemu protivnike etiketira kao "jugofile".

Uz obavezno isticanje Marka Perkovića Thompsona, Velimira Bujanca i Tomislava Merčepa u negativnom kontekstu, pita se i zašto na inauguraciju nije bila pozvana ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić. "Ima li to veze sa činjenicom da u svom govoru ni jednom nije spomenula antifašizam, ali je zato posebno apostrofirala branitelje i Tuđmana?", pita se kolumnist. Valjda su prema njemu branitelji i Tuđman sporedni likovi u stvaranju hrvatske države.

Klauški se na kraju pita kako će Grabar-Kitarović provesti politiku "predsjednice svih građana". Sama ili sa svojim sljedbenicima koji su aveti, mračnjaci, mrzitelji i huškači?

Bešker: Izjave o bogatoj Hrvatskoj svađa su s logikom

"Izabrana Predsjednica očito sebe vidi kao poglavarku svih Hrvatica i Hrvata - iako je dio hrvatskoga etničkog korpusa nije birao. Gospođa Grabar Kitarović miješa (ne brka, nego namjerno miješa) etnički opseg s državnim opsegom i etničkome daje prvenstvo, na oba mjesta gdje navodi i Hrvate i državljane Republike Hrvatske", komentar je na Kolindin govor Inoslava Beškera u Jutarnjem listu.

Hvatanje za slamke nastavlja se i dalje. Naime, govor je izanaliziran tolikom preciznošću negativnih komentara i da je vjerovati svemu što piše Bešker, pomisili bi da je većina koja je pozitivno pozdravila govor luda.

Zanimljiv je poziv na Tuđmanovu pomirbu nacionalnog bića, nastavlja Bešker, što je prema njemu "indirektna polemika protiv frazeologije Tomislava Karamarka a time i njezine dojučerašnje stranke".

Posebno je analiziran odabir i redoslijed značajki koje su "kroz povijest ... očuvale našu samobitnost", a to su kultura, tradicija, obitelj i vjera. Prema Beškeru, isključenje samaca i areligijskih osoba u najmanju ruku nije pristojno, a u disonanciji je s obećanjem da će biti predsjednica svih hrvatskih građana, bez obzira na političko opredjeljenje, etničku, vjersku i spolnu orijentaciju i pripadnost.

I on se dotaknuo izjave o Hrvatskoj kao bogatoj zemlji. Bešker dodaje da je izjava u svađi s logikom i s činjenicama. "Hrvatska nije bogata zemlja zbog dvaju razloga: prvo, povijesni manjak prirodnih bogatstava (pa u njih ubrajamo sunce i more, što nije baš neka prednost spram, recimo, Afrike) i povijesni manjak tehnologije i discipline rada te poduzetne inicijative; drugo, dokazano pogrešna politika vlada u posljednjih 20-25 godina koja se ogleda u dvama valovima smanjivanja društvenoga brutoproizvoda a time i bogatstva Hrvatske", zaključuje Bešker.

Mediji i nakon poraza svog favorita Ive Josipovića ne odustaju od podjele Hrvatske. Nisu li ovakvi tekstovi pravi pokazatelj tko dijeli Hrvatsku? Sve to na krilima govora koji je doživljen pozitivno i u kojem je jedna od glavnih odrednica bilo pozivanje na novo nacionalno zajedništvo u koje su uključeni apsolutno svi. Neke navike, čini se, ipak nikada ne umiru.

I dalje smo, po ocjenama lijevih medija, svih onih koji i dalje ne prihvaćaju pobjedu HDZ-ove kandidatkinje, zarobljeni u ideologiji razvaline, velikim podjelama i govoru mržnje. A sada je vidljivo tko to potencira.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/8582/ ... %A1tvo.htm

Ma što to mi dugujemo hrvatskim Srbima?!

Tuesday, 17 February 2015 19:00


Da bi Milorad Pupovac vjerodostojno mogao govoriti o govoru mržnje danas, nužno je da se on i njegovi sljedbenci odreknu zla, koje su velika većina njih i osobno potpisivali.

U tijeku je nezapamćen presedan u koliko toliko demokratskoj državi, gdje policija provjerava saborskoga zastupnika zbog govora i riječi koje je uputio jednome – Srbinu. Sumnja se na – govor mržnje.

Treba li ovdje umjesto riječi Srbin, koristiti ime i prezime konkretnoga zastupnika, u ovome slučaju Milorada Pupovca?

Apsolutno ne.

Da se radi o imenu i prezimenu običnoga saborskoga zastupnika, političara, uličnoga prodavača, ugostitelja, nogometaša, sasvim je sigurno da se ne bi policija miješala, ne bi danima glavne televizije o tome izvještavale i zapravo slale poruku hrvatskoj javnosti – pazite kako se odnosite prema Srbima.

Samo malo pamćenja o riječima upućenima s iste govornice, a da ne spominjem one, koje čitamo svaki dan u medijskom prostoru, će pokazati da je upravo Pupovac nebrojeno puta brutalno izvrijeđao hrvatski narod i to dokazanim lažima i klevetama, da je Srbin Željko Jovanović mjesecima vodio divljačku harangu protiv jedne cijele političke organizacije sa stotinama tisuća konkretnih članova i milijunima simpatizera, protiv katoličkih biskupa i Katoličke crkve u Hrvatskoj, da je za tom govornicom Željka Markić uspoređena sa jasenovačkim ubojicama, da je asistent Olega Valjala u Buxellesu tu istu gospođu nazvao Eichmannom, da je Srbin Pupovac izlazio za saborsku govornicu noseći žutu vrpcu oko ruke javno poručujući kako je hrvatska država nacistička, a njegovi Srbi – žrtve holokausta.

Današnja Republika Hrvatska hrvatskim Srbima kao zajednici – ne duguje ništa. Današnja Hrvatska Srbiji ne duguje ništa.


Današnja Hrvatska prema hrvatskom Srbinu ne smije osjećati bilo što više nego prema bilo kojemu građaninu ove zemlje. Ako želi biti uređena i normalna država, zrelo i uređeno društvo s usvojenim standardima najvišeg mogućeg uljudbenog ranga, nikako ne bi smjela prema hrvatskim Srbima – imati odnos krivca pred sudom. Jer taj odnos, nužno, svakodnevno, dovodi do tihe, podmukle, opasne radikalizacije odnosa u društvu, stvara frustracije i razvija gnjev hrvatskoga naroda i nužno, bez obzira na snagu države, koja za sada to potiče i garantira – vodi u nove sukobe, kad-tad.

S druge strane, hrvatski Srbi svojim sugrađanima Hrvatima, ali i manjem djelu svojih etničkih sunarodnjaka u Hrvatskoj, duguju strahovito puno. Duguju strahovito puno svojoj hrvatskoj domovini, hrvatskoj državi. Srbija duguje hrvatskome narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. I ne pada joj na pamet to bilo kakvim znakom pokazati, ne pada joj na pamet prihvatiti odgovornost za taj dug u svakom mogućem smislu. Hrvatskim Srbima s kojima se suočavamo preko njihovih javno i politički prisutnih institucija, ne pada na pamet preuzeti ni moralno, ni materijalno, ni politički odgovornost za realni dug koji prestankom rata nije nestao. A dug je prvenstveno uništiti ideju, politiku koja je izazvala rat i toliko zla.

Nemoguće je ne upitati se danas, dvadeset godina nakon vojnoga sloma Republike Srpske Krajine, nije li se iz vojno slomljenoga sjedišta te zločinačke paradržave, Knina, zapravo ta zloćudna tvorevina metastazirala u Zagreb, u sve pore hrvatske države i nastavila ostvarivati ciljeve zbog kojih su tadašnji krajiški Srbi, prvo sjekli balvane, a zatim – glave?

Sve, apsolutno sve, ukazuje na to.

Danas, kada otvorite raspravu o, za hrvatski narod, povijesnim i uistinu slavnim devedesetim godinama, na koje bi bio ponosan svaki narod, istoga trenutka kreće kampanja koja prijeti, a ne samo ukazuje – da su to mračne godine. Danas, kao i tada, to vrišteći ponavljaju hrvatski etnički i politički Srbi, danas, kao i tada, cijela jedna kolona različitih tipova, koje današnja javnost obično percipira kroz Vesnu Pusić, njenoga brata, njegove sudrugove u najrazvikanijim udrugama, a u biti sve samim agenturama specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, kroz ime i lik Ive Josipovića i cijele jedne političke, javne, kulturne i znanstvene podstrukture, koja posve dominira hrvatskim društvom, slavne hrvatske godine se sa svim simbolima toga vremena – nasilno označavaju kao mrak i zlo.

Ne može se čovjek ne upitati kako je moguće da danas, nakon tako svježih iskustava, takvih zala i takve propasti svake ljudskosti, koje ćemo, evo pripisati krajiškim rmpalijama, prije svega tzv. urbani Srbi, definiraju, promoviraju i vrlo agresivno nastavljaju u svojoj biti posve jednaku politiku prema hrvatskome narodu, kao i njihovi etnički sunarodnjaci – krajiške rmpalije?

Ne može čovjek bez gorčine ne primijetiti da nema ni jednoga jedinoga poznatoga hrvatskoga Srbina u ovih dvadesetak godina, ako izuzmemo legendarnoga Srećka Bjelića i Olgu Carević, koji je spreman javno, bez zamuckivanja i jasno reći ono što cijeli svijet zna – da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i zločin protiv hrvatskoga naroda, da je, tih ratnih godina, jedini uzrok svakoga zla, pa i onoga koji je pogodio njihove sunarodnjake u neokupiranoj Hrvatskoj – zločinačka politika Srbije.

Nema šanse.

Nisam mogao bez gorčine i ipak, usrkos svemu, čuđenja, osluškivati tišinu iznad doma Arsena Dedića, u nabrijanoj javnosti koja je čerečila profesoricu Nelu Sršen zbog svojevrsne ljudske fascinacije duhovnošću Darija Kordića prilikom susreta na nekoj misi. Pitam se i danas, kako je moguće da čovjek, koji je jedan od neupitnih simbola suvremene hrvatske kulture, simbola hrvatskoga glavnoga grada Zagreba, kojemu je ta Nela Sršen doslovno spasila život, ne samo operacijom, nego prije svega skupljajući svojim ljudskim kredibilitetom goleme novce po italijanskoj pokrajini Benedeto za bolničke troškove, nije imao obične ljudske obaveze – javno ustati protiv brutalnih napada na tu ženu? A istovremeno je u srbijanskim medijima govorio o mračnim devedesetim godinama!

Kako je moguće da jedan, van svake sumnje, uman čovjek, kao Dean Duda, klasičnom mantrom političkoga Srbina, uz pupovčevaste grimase na licu stalnoga mučenika, na HTV-u ukazuje – kako je mržnja bila normalna pojava u devedesetima, pa su zbog toga one mračne, a istovremeno ni da zucne o tome da je tada jedina normalnija pojava od mržnje bila – smrt! Hrvatski narod slavi svoje tadašnje žrtve, upravo zbog njih i smrti koja je bila normalna pojava tada – to ne smiju i ne mogu ni za jednu generaciju Hrvata u budućnosti, biti mračne godine. Inzistirati na mračnim devedesetim, nije uopće pitanje intelektualne slobode, niti je stvar subjektivnoga odnosa prema tome vremenu – to je vrlo podmukli i vrlo prljavi udar na samo srce hrvatskoga naroda i njegovu povijest.

Kada današnji Srbin u Hrvatskoj govori o govoru mržnje, prebrojavanju krvnih zrnaca, fašističkim simbolima i znakovlju, a isključivo upire prstom u hrvatski narod i njegove etničke pripadnike, te politike i institucije, to je prije svega i isključivo – poziv na mržnju.
Nije li više od bilo čega govor mržnje svjesna laž da je u Hrvatskoj nasilno prekršteno 12 tisuća srpske djece, da je u Hrvatskoj razoreno i spaljeno 20 tisuća srpskih kuća u, i nakon Oluje, da je Oluja zločinačka akcija, a «Tuđmanov režim» zločinački režim usporediv s Miloševićevim, nije li to – otvoreno huškanje i neprijateljstvo prema milijunima Hrvata?

Konačno, je li govor mržnje ili nužna odgovornost razumnih ljudi, javno se danas upitati, ne čini li Hrvatska danas golemu štetu sama sebi, svome razvoju, svakome svome čovjeku tko god on bio po etničkom, rasnom, vjerskom ili drugom opredjeljenju, svojim budućim generacijama, dajući ovakvim institucijama i strankama hrvatskih Srba, goleme ekskluzivne ovlasti. Ne bi li trebalo biti i hrvatskim Srbima u svakom interesu, pa i u interesu njihove nacionalne manjine, imati na svim funkcijama države i društva, najsposobnije, a ne – Srbe. Takva politika, kakvu danas na zahtjev Milorada Pupovca ozakonjuje hrvatska država jest upravo njena suprotnost – sama granica s rasizmom, ako ne i sam rasizam.

Naime, posve je razumno postaviti ptanje, postoji li znanstvena utemeljenost, gledajući sve te ljude srpskoga etničkoga podrijetla u državnim, javnim, kulturnim, obrazovnim i nevladinim organizacijama, bez obzira kako se izjašnjavali formalno, da su Srbi prirodno sposobniji, inteligentiniji i civilizacijski napredniji od Hrvata?

Ako je već Pupovac više puta javno rekao da su Srbi prirodno skloni lijevim idejama, prirodno antifašisti, nije li posve nužan slijed logike – da su i prirodno inteligentniji i bolji od Hrvata?

Bilo bi razumljivo gledati sve te tipove, koji iz posve neopravdanih razloga u biti kriju svoju etničku pripadnost, a ponašaju se i bez pogrješke djeluju kao politički Srbi u Hrvatskoj, ponavljajući šerbedžijske mantre o našem jeziku, našoj zemlji, našemu gradu, našim Brijunima, našoj kulturi, našim građanima, našemu Vukovaru, uvažavati njihova dostignuća u kulturi i umjetnosti, civilnim udrugama, nadzoru sportskoga fair playa, društvene higijene i navodnoga europskoga puta hrvatskoga naroda, kada bi postojala neopoziva znanstvena potvrda da su zbog svoje etničke pripadnosti – jednostavno superiorniji. Kada bi iza te kolone koja nekontrolirano raste svaki dan, stajali neki pojedinačno prepoznatljvi rezultati mjereni razumnim civilizacijskm standardima. I naravno, kada bi djelovanje tih šerbedžija, stevanovića, crnogoraca, miloševića, horvata, džakula, ajdukovića, bilo ljudima, koji mogu vjerodostojno suditi o njihovim stručnim referencama, društveni i civilizacijski vrh današnjega hrvatskoga društva. Bilo bi prihvatljivo, usprkos svemu, prihvatiti da u debati predsjedničkih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, na javnoj televiziji u timu od pet novinara, četvoro budu Srbi, kada bi oni svojim novinarskim djelovanjem pokazivali da su – vrhunski novinari, a ne samo – Srbi.

Ispada, ne zalazeći dublje u kontekst realnih društvenih odnosa i sukoba koji razaraju današnju Hrvatsku, da su Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata. U toj ravni treba gledati nasilje nad hrvatskim narodom oko izbora i nametanja identiteta, koji će biti u temeljima današnje hrvatske države. Ivo Josipović i njegovi antifašistički sljedbenici, ali i poveliki broj pripadnika, pogotovo mlađe generacije, pod pritiskom žestoke kampanje deidentifikacije hrvatskoga naroda tijekom zadnjih petnaestak godina, nameću građansku političku matricu kao temelj, istovremeno nastojeći posve uništiti – nacionalnu komponentu hrvatskoga društva. Suvremene razvijene države koja se odrekla svoga nacionalnoga identiteta, a istovremeno uspjela izgraditi zavidnu razinu građanske političke kulture – nema. Niti je teorijski to moguće.

Stoga je posve jasno da se ovdje ne radi ni o kakvim pokušajima kultivizacije zapuštenoga hrvatskoga naroda i društva, već upravo suprotno – nastojanjima njegove nove kolonizacije i poništenja njegove stvarne državnosti, namećući cijelome narodu grijeh kao oznaku identiteta.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
1 comment

Bruno18. February, 2015. at 00:14 Reply

kak su ostale manjine mirne, a srpska , koja je započela krvavi rat, i dalje stalno napada državu u kojoj živi.Tko joj je to dozvolio? ?Pa politika, koja je i sve zakuhala…….zar nije sramota da jedna takva manjina terorizira onu većinu koja ju je pobijedila, ali nije uništila, nego joj je dozvolila da i dalje živi na ovim prostorima?A ta ista manjina stalno pokazuje nezahvalnost……..ma budimo iskreni……….pokazuje želju za VELIKOM SRBIJOM I DALJE….A HRVATSKI POLITIČARI IDU TOJ IDEJI NA RUKU.




.

Egon Kraljević: Kako su branitelji postali "šatoraši"

Objavljeno Četvrtak, 26 veljače 2015 18:00

Histerija o fašizaciji hrvatskog društva

Pred srpsku agresiju na Hrvatsku i tijekom nje, velikosrbi su na sva zvona govorili o ugroženosti, progonima, čak pokrštavanjima (Pupovac) kojima su navodno bili izloženi pripadnici srpskog naroda. Ista se retorika kasnije ponovila i u Bosni i Hercegovini, no događaji na terenu svjedočili su nečem potpuno suprotnom od histerično oglašavanih pogroma Srba. Na terenu su srpske snage lakoćom osvajale nebranjena ili slabo branjena sela i gradove, a posljedice njihovih pohoda bijahu vidljive u mnoštvu pobijenih nesrba, među kojima je bilo neuobičajeno puno civilnih žrtava. Svakomu tko je imalo objektivnije pokušao analizirati nedavne srpske osvajačke ratove (kao jedini, uistinu mračni aspekt devedesetih!) postalo je jasno da je "ugroženost" Srba bila samo dimna zavjesa kojom se željelo prikriti i opravdati planirani velikosrpski zločin.

Kako se kalila mržnja prema braniteljima

Dvadeset godina od rata, u Hrvatskoj se opet podižu tenzije, a Hrvate iznova pribija na stup srama. Ovaj put nisu "ugroženi" samo Srbi, nego demokracija, a na nju navodno navaljuje združena ultranacionalistička desnica, ustašoidi, sjedište kojih je u Šatoru, na Savskoj 66.

Nije ovo prvi put da se hrvatsku nacionalnu opciju nastoji proglasiti profašističkom, naprotiv, postoji kontinuitet jugofilnog etiketiranja Hrvata kao fašista. Da ne obrazlažem politiku iz vremena Jugoslavije kada je takvo prozivanje bilo svakodnevno i za karijeru denuncijanata vrlo korisno, dovoljno je spomenuti da su pokušaji ljevičarskog prizivanja fašizma u samostalnoj Hrvatskoj zabilježeni još devedesetih godina prošlog stoljeća. Njihov je doseg ipak bio slabašan i marginalan pa nisu znatnije utjecali na tadašnje političke prilike u zemlji. Vremenom, ova je politička opcija ojačala, pa su njezini opetovani urlici o fašizaciji Hrvatske, počeli nailaziti na nešto veći odjek.

Kada je kao oporba politici omalovažavanja Domovinskog rata, koju je po nalogu Banskih Dvora provodilo Ministarstvo branitelja, u Savskoj iznikao Šator, histerija o "fašizaciji" Hrvatske dobila je objekt na koji se mogla usmjeriti svom žestinom.

Na toj se točki luđačko zazivanje hrvatskog fašizma susrelo s drugim tezama koje su u javnost puštane sa iste adrese. Riječ je o već poprilično raširenom vjerovanju o lažnosti braniteljskih dijagnoza i basnoslovnim veteranskim privilegijama, koje su "državu dovele na prosjački štap". Zahvaljujući tomu što već dulje vrijeme kolaju javnim prostorom, ove su izmišljotine uspjele steći pravo građanstva, dapače, počelo ih se doživljavati kao izraz oštroumne demokratske svijesti, a ne kao odraz skučene malograđanske mržnje koja "viri u tuđi tanjur", što one u stvari jesu.

Zanimljivo je da populaciji koja se "pali" na ovakve teze, ne pada na pamet u pitanje dovesti basnoslovne svote novca koje se odvajaju za, po Hrvatsku vrlo štetne jugofilne udruge za ljudska prava, ili za partizanske (i to ne obiteljske) mirovine antifašista koji su u vrijeme rata imali 2 - 3 godine, ili su se rodili nakon 1945.

Jedan od posljednjih uradaka na tu temu napisao je Ante Tomić, odnedavna poznat i kao Krnjo Prološki. Još listopada 2014. branio je Glavaševića mlađeg i analizirao njegovu izjavu o nesrazmjeru dijagnosticiranog PTSP-a kod hrvatskih branitelja i navodnog nepostojanja tog oboljenja kod srpskih veterana, koja je pomoćniku ministra poslužila za to da čitavu braniteljsku populaciju koju navodno zastupa, neizravno optuži za "lažnjaštvo". Nadređeni mu ministar Matić, Glavaševićev je istup kasnije pokušao ublažiti, pa je otužno braneći neobranjivo, njegove riječi tumačio kao izraz Bojanove "znatiželje" kojom on "kao znanstvenik pristupa fenomenu ratnih veterana".

Drugi Glavaševićevi istomišljenici se nisu trudili prikriti pravi smisao izrečenoga, a najiskreniji je, u svom uobičajeno primitivno - malograđanskom komentaru Glavaševićeva ispada, bio EPH-ov vodnik JNA, Tomić. Zlurad do dna svoje "naprednjačke duše", napisao je kako nije istina da Glavaševićeve riječi "izjednačavaju agresora i žrtvu" za što su ovoga, kako veli, optuživali neki "desničari". Naprotiv, ushićeno ciničnim tonom nastavlja Tomić, Glavašević mlađi je samo ustvrdio da se po masovnosti PTSP-a, hrvatska strana jasno razlikuje od srpske kod koje tog oboljenja navodno nema. To po novinaru Jutarnjeg znači da su, za razliku od "poštenih" srpskih veterana, hrvatski branitelji obični lažnjaci, što je dodatno prisnažio zaključkom da svatko od nas poznaje "barem četvero, petero lažnih branitelja". Svjetina dakle, po vodniku, ima pravo suditi i presuditi.

Sljedeći izljev mržnje na koji nije trebalo dugo čekati, došao je sa strane s koje, u državama koje drže do sebe, ne bi mogao doći. Famoznim TV izračunom mirovine Đure Glogoškog, s braniteljima se obračunao nitko drugi do njihov resorni ministar. Kažnjivom objavom i manipulativnom interpretacijom privatnih podataka (što mu nije prvi put, sjetimo se "najčasnijeg" Registra branitelja) Matić je pokušao, a posljednja zbivanja govore da je zajedno s istomišljenicima u svom naumu dijelom i uspio, bijes dijela javnosti usmjeriti na čitavu braniteljsku populaciju.

S riječi na djela: mržnja na ulicama

Višegodišnje huškanje, naročito pojačano nakon uspostave Šatora, ubrzo se materijaliziralo. Prvo je izvjesni Grahovac izveo performans u Savskoj 66, da bi par dana nakon toga, kako prenose neki portali, divljao po autobusu na liniji Zagreb - Velika Gorica i psovao branitelje, predsjednicu, HDZ. Na njegovo udaljavanje iz Savske promptno je reagirao Centar za mir bojeći se da mu policijskom intervencijom nije uskraćeno pravo na prosvjed. Njegovu, pak, divljačku epizodu u ZET-ovu autobusu odšutjeli su grobnim mukom, jer to valjda ne ugrožava mir za koji se zalažu.

Još dalje je otišao, zasada (nadamo se ne i zadugo) nepoznati napadač koji je u tramvaju vrijeđao i potom tvorno napao teško bolesnu hrvatsku veteranku Bojanu Kaurin. Žrtvini suputnici u tramvaju ostali su potpuno nezainteresirani za nasilje koje se događalo pored njih, a vozač čak nije uslišio ni molbu napadnute da pozove policiju. Ako putnici nisu reagirali zbog straha da će se divljak okomiti na njih, kako onda objasniti izostanak reakcije vozača koji je u svojoj kabini prilično siguran od napada? Očito je da je osim straha u igri bio još jedan element: ravnodušnost.

Naime, u tramvaju su se zasigurno vozili ljudi koji su svoja stajališta o braniteljima formirali na opisanoj medijskoj kampanji i koji stoga smatraju da nema ničeg lošeg u tomu da se "te parazite konačno nauči pameti". Izostanak reakcije u sramnom zagrebačkom tramvaju, izravna je posljedica, kako huškačkog odnosa medija i čelnih ljudi mjerodavnog ministarstva spram branitelja, tako i šutnje kojom najpoznatije udruge za ljudska prava gledaju na neojugoslavensko nasilje koje se zahuktava od slučaja Ružice Čavar, pa sve do napada na Bojanu Kaurin. Izgovorena i napisana mržnja onih koji "ne mrze" te šutnja navodnih zaštitnika ljudskih prava i raznih centara za mir i nenasilje, urodili su jedinim mogućim rezultatom - zlom i nasiljem koje se doživljava kao normalna stvar.

Konačno, uslijedio je i marš mržnje u režiji nekolicine udruga koje pod firmom međunacionalne tolerancije, neutješno i militantno nariču nad sudbinom propale države i kojima su branitelji, s obzirom da su Hrvatsku obranili od jugoslavenskih pokolja, sasvim logična meta. Od ovog je skupa, tragikomičnija bila samo pred TV kamerama glumljena zabrinutost jednog od idejnih začetnika sveg ovog zla, ministra Matića, da se navedeni skup "ne izrodi u nasilje".

Od vanjske agresije do (uglavnom) verbalnog građanskog rata

Današnja je Hrvatska tako došla situaciju sličnu onoj u kojoj se nalazila devedesetih godina: nakon reda optužbi za "fašizam", "ultranacionalizam", dolazi red nasilja, ali ne "ultranacionalističkog" nego, vidi vraga, "naprednjačkog". Tako su, kao i svojedobno u ratno vrijeme, Hrvati dvostruke žrtve: prvo lažne promidžbe kojom ih se optužuje za zle namjere i ekstremizam, a potom i nasilja kojemu ih se podvrgava nakon što ih se označi "fašistima". Identična devedesetima je i metodologija, kojom se, kao što je svojedobno oglašavana ugroženost Srba kao uvod u rat protiv Hrvatske, danas najavljuje hrvatski fašizam i ultranacionalistička ugroza demokracije, čime se stvara dimna zavjesa za nesmetanu provedbu novog vala, verbalnog i fizičkog protuhrvatskog nasilja. Identičnost načina političkog djelovanja velikosrba i njihovih današnjih neojugoslavenskih saveznika u Hrvatskoj nas ne treba čuditi, s obzirom da se i jedni i drugi napajaju na istim ideološkim obrascima jugoslavenske propagande.

Postoji i jedna stvar u kojoj se današnja zbivanja razlikuju u odnosu na ratne događaje. Devedesetih je Hrvatska većinom jasno znala koja je njezina strana, pa je čvrsto stala u obranu svog prava na opstanak. Danas se ne borimo protiv vanjske ugroze nego protiv vlastite, hrvatske samomržnje (ova je u našoj dugoj podložničkoj povijesti najuspješnije uzgajana tijekom postojanja dviju Jugoslavija), koju uspješno utjelovljuje aktualna, a rehabilitirala ju je još Račanova vlast. Neojugoslavensko se nasilje danas uopće ne doživljava problematičnim jer nije upereno prema drugim narodima, štoviše, protuhrvatsku mržnju (tj. samomržnju) ne samo da se ne doživljava opasnom, nego ju se nameće kao najviši oblik unutarnje hrvatske demokratske zrelosti.

Zahvaljujući ovako nepravedno uspostavljenim političkim odnosima svjedočit ćemo sve užarenijim političkim odnosima. Hrvatska će u sve većoj mjeri nalikovati sebi iz vremena karađorđevićevske Jugoslavije, kada su se na sceni izmjenjivali razni oblici prorežimskog, proturežimskog i režimskog nasilja, s tim što će ulogu srpske dinastije ovaj put preuzeti domaći štitonoše neojugoslavenstva.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... orasi.html

Zbog čega Hrvatska šuti o četničkim divljanjima u R Srpskoj i Srbiji?


Što na sve to kaže Vesna Teršelič, a što Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac? Ništa ne vide, ne čuju, prave se gluhi i slijepi

Datum objave: 15.03.2015 | 22:00 Autor: np

U Srbiji i Republici Srpskoj četnici se okupljaju i javno, bez problema ističu da ne odustaju od ideje velike Srbije te uzdižu ratnog zločinca četničkog generala Dražu Mihajlovića, kaže Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Na sve to Hrvatska šuti. Nema osude, nema ničega, tim više što "tamo daleko" neprestano nam predbacuju ustaštvo, fašizam i tko zna što sve ne. Pa, čak i za najvećeg hrvatskog domoljubnog pjevača Marka Perkovića – Thompsona govore da je riječ o "ustaši", koji na svojim nastupima okuplja pobornike fašističke ideologije, što je izvan svake pameti.

Ovih dana, u Višegradu (Republika Srpska) veliki broj pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta se postrojio u centru ovoga grada. Srpski mediji pišu da su muškarci bili obučeni u crna odijela, sa šubarama na glavama te da je veliki broj nosio duge neuredne brade. Riječ je o zločinačkoj organizaciji, čiji su članovi, i u tom mjestu 1992. masovno ubijali, klali, pljačkali i protjerivali Bošnjake i Hrvate.

Organizatori ovog četničkog okupljanja neprestano naglašavaju i bodre sve oko sebe da se i dalje treba boriti za njihove ideje, za stvaranje velike Srbije. Oni legalno podižu i spomenike Draži Mihajloviću i sličnima.

Kad su se ovih dana, kao što smo rekli, četnici okupili u Višegradu i to na istom mjestu gdje su 1992. mnoge neistomišljenike ubijali na najbrutalnije načine, u tom gradu tamošnja policija uopće nije reagirala, a nije bilo ni nekih značajnijih osuda ovoga čina.

Kad su četnici stigli u Višegrad sve je podsjećalo na 92. godinu, samo što su tada na istom mjestu klali i ubijali, a ovoga puta polagali cvijeće, podno spomenika zločincu Mihajloviću. Sjećamo se kao danas da su tada ti isti četnici na taj isti trg dovodili nevine Bošnjake i Hrvate i ubijali ih pred članovima njihovih obitelji i bacali u Drinu. Neke su strpali u autobuse i ubili na drugim mjestima – čulo se od Bakire Hasečić, predsjednice Udruženja "Žena – žrtva rata".

Hrvatska o tome šuti i ne osuđuje njihova djela. Šuti i o tome da u Republici Srpskoj i Srbiji danas postoji nekoliko nevladinih organizacija koje posve legalno održavaju četničku ideologiju u životu.

Nije li tako bilo i pred hrvatski Domovinski rat? Ultradesničari koji su i tada bili na vlasti u Hrvatskoj mirno su, pa čak i s odobravanjem gledali na četnička okupljanja.

Gdje je sada jedna Vesna Pusić ili njezin brat Zoran da osude ovo što se već godinama nakon rata događa "tamo prijeko"? Što na sve to kaže Vesna Teršelič, a što Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac? Ništa ne vide, ne čuju, prave se gluhi i slijepi. Oni, da ti pamet stane, opasnost od fašizma jedino vide u Hrvatskoj kad primjerice Thompson pjeva o Bogu, obitelji i Domovini. Oni, kao i "analitičar" Žarko Puhovski jedino vide opasnost od bivših hrvatskih branitelja, ali ne i od pobornika velike Srbije kojih nema samo u Republici Srpskoj i Srbiji već na žalost i u Hrvatskoj. No, da bi zamutili kašu neopravdano i bez razloga napadaju žrtve agresora.

Hrvatska neprestano ističe da daje potporu Srbiji i za ulazak u Europsku uniju (EU), ali kad ste čuli da traži da se "tamo prijeko" zabrane zločinačke organizacije poput Ravnogorskog četničkog pokreta? Na to, obično će vam reći kao nekada žalosni bivši predsjednik RH Ivo Josipović "ne bi se šteli miješati". A "šteli bi se miješati" i miješaju se kad su u pitanju hrvatski domoljubi, od kojih nikada niste čuli da žele "rat sa Srbima", već uvijek samo jedno – branimo i branit ćemo svoje! Ili, opraštamo, ali ne zaboravljamo!

U Hrvatskoj je nezamislivo da postoji i da bude registrirana neka zločinačka organizacija kao što je Ravnogorski četnički pokret, a još manje da se u nas legalno podižu spomenici zločincima ala Draža Mihajlović. U Slunju je svojedobno bio postavljen mali spomenik Jure Francetiću, prvom zapovjedniku ustaške Crne legije, pa su ga vrlo brzo srušili – po zakonu. I to na poticaj Vesne Teršelič.

Stoga, postavljamo otvoreno pitanje: kad će Hrvatska napokon početi osuđivati divljanja četnika u Republici Srpskoj i Srbiji, koja su sve brojnija i kojih je sve više?, pita Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

http://direktno.hr/en/2014/domovina/105 ... Srbiji.htm

ustaše svi i svuda

Zašto bi itko normalan trebao Srbiji dokazivati da nije ustaša?

Autor: Marcel Holjevac Nedjelja, 05. Travanj 2015. u 11:10

Od Gotovine se traži da dokaže da nije ustaša. Tko su gospoda koja vladaju Srbijom, da bi njima itko iz Hrvatske trebao bilo što dokazivati ili se za bilo što pravdati? Osim što su Šešeljevi i Slobini "antifašisti", dakle nacisti.

“Je*em ti mater ustašku” je nešto što sam prvi put čuo 1982. godine u JNA, od nekog Beograđanina Neše, s kojim sam si inače bio dobar, ali koji je imao zgodan balkanski običaj potrošiti (popiti uz obilno čašćenje) za tri dana onih oko dvjesto maraka koliko su nam mjesečno obično iz obitelji slali od kuće, pa bi ostatak mjeseca žicao cigarete i sve ostalo. Kako je meni nakon nekog vremena dojadilo “duvaniti ga”, jednog dana sam na pitanje “ej jel imaš cigaru” rekao da mu je ne dam i nek si konačno kupi svoje. To je završilo općom srpsko-hrvatsko-bošnjačko-crnogorskom tučnjavom (albanci su se kao i uvijek držali po strani) i sa po sedam dana vojnog zatvora svakom. Kasnije, kad je izbio rat, nekako mi se činilo da je taj incident na mikrorazini oslikao ono što se devet godina kasnije u Jugoslaviji odigralo na makrorazini. Odbiješ Srbima dati što traže, pa te proglase ustašom. Pa izbije rat.

Što je to što jednog ustašu čini ustašom?

Ustašom je nedugo nakon mene proglašen i Stipe Šuvar, jer se donekle solidarizirao s rudarima na Kosovu, na kom je tada vladao potpuni teror srpske milicije i specijalaca, što je završilo iseljavanjem preostalih Srba s Kosova i osamostaljanjem istog. Nešto kasnije, ustašom je proglašen i Josip Broz.


Tada mi je postalo jasno: nema tog Hrvata, ma kako bio odan ideji Jugoslavije i ma kako bio predan uništenju “hrvatskog nacionalizma”, koji u kolektivnoj svijesti Srbije neće kad-tad biti proglašen ustašom. Što god uradili, što god rekli, na kraju ćete se morati suočavati s optužbama kako iz Srbije, tako i iz same Hrvatske, od strane “antifašista”, koji s antifašizmom imaju veze koliko i onaj njihov neprežaljeni diktator Tito s demokracijom, slobodom, i ljudskim pravima, da su ustaše.

Da biste u Hrvatskoj bili ustaša, nije potrebno da gajite ikakve simpatije za režim Ante Pavelića, niti da zagovarate Hrvatsku do Zemuna i povratak Boke. U stvari, da biste bili ustaša nije potrebno niti da ste bili u HV, da ste domoljub, čak ni to da vam je Hrvatska draža od Jugoslavije i demokracija draža od diktature. Čak su i Srbi iz Knina, kad su došli na traktorima u Srbiju, nerijetko bili proglašavani ustašama. Pitate se zašto? Jer su došli iz ustaške države, tj. Hrvatske.

U kolektivnoj svijesti Srbije, svaki Hrvat je ustaša. Mi to upijemo s majčinim mlijekom, i nema nam pomoći. I nema načina da dokažemo Srbima – čast razumnima, no oni nisu ti, čak i ako su većina, koji kreiraju kolektivnu svijest nacije i dominiraju njome – kako nismo ustaše. Osnovni razlog zašto je Hrvatska trebala, pa i bila prisiljena, napustiti Jugoslaviju je taj što su u njoj Hrvati bili vječni ustaški sumnjivci i smutljivci, od kojih se uvijek očekivalo da iznova dokazuju kako nisu ustaše, kako im tata ili djed nije bio čuvar logora u Jasenovcu, i kako ne mrze Srbe. No nikad niti jedan Hrvat to nije uspio dokazati, osim možda Frenkija Simatovića, srpskog ratnog zločinca hrvatskog etničkog porijekla, i poluhrvata Veljka Kadijevića, ali ni njima Srbi (oni pravi) nisu baš previše vjerovali.

Ovih dana ustašom je proglašen i Fred Matić. Istina, Fred je ljigavac sklon samosažaljevanju, koji je od svog dvomjesečnog ratovanja ubrao više nezasluženih privilegija nego svi u šatoru u Savskoj zajedno, no Fred nije ustaša u smislu poklonika Pavelićeve diktature i nacističke, nazovimo to tako, ideologije. Ustaša je međutim po rođenju, jer mu je otac Hrvat. A pola Hrvata je cijeli ustaša. Bar gledano iz perspektive Srbije. I zato za njegovo ustaštvo, kako kaže ministar u vladi Srbije Vulin, nema lijeka. Istina, takav se rodio. Iako se ne osjeća predobro u svojoj koži ustaške zmije. Što onda tek misle o hrvatskim dragovoljcima ako im je Fred ustaša, pitate se? Posve isto što i o Fredu.

Zašto Vučić misli da mi nešto trebamo dokazivati njemu?


No nitko ne pita treba li Vulin Gotovini, i nama Hrvatima, dokazivati da nije devedestih bio Slobin nacist, odnosno “antifašist” kako se to danas zove?

Ne, jer se nema što dokazivati, i mediji u Srbiji pišu kako Vulin i danas na sva usta hvali ratnog zločinca i agresora na Hrvatsku, BIH, i Sloveniju te masovnog ubojicu Slobodana Miloševića, pa to ne samo da je licemjerje nego je ultimativni bezobrazluk.

Ispada da su se saveznički generali valjda trebali nakon rata ispričati Hitlerovim suradnicima?

Da su se na zapadu tako ponašali nakon Drugog svjetskog rata kao mi nakon ovog, u Njemačkoj bi nacisti i dalje bili na vlasti. A Engleska bi na kraju plaćala ratnu odštetu i mirovine Hitlerovim vojnicima. Da, Hrvatska je trebala tražiti od Srbije ispriku, jednosmjernu jer se mi Srbiji stvarno nemamo za što ispričavati, trebala je inzistirati na denacifikaciji Srbije i uklanjanju svih ostataka Slobinog režima iz javnog života, kao preduvjet uspostave diplomatskih i svih drugih odnosa. Ali nije: Hrvatska se bavila nametanjem osjećaja krivnje sebi samoj, preko udbaških agentura, raznih Margetića i Feralovaca, Tomića i Jergovića, dovela je sebe praktički do uloge poražene strane nakon ratne pobjede. A cilj udbaških agentura je od početka jasan, preuzeti svu vlast u Hrvatskoj i vratiti sve pod svoju totalitarnu kontrolu, što je moguće samo revizijom novije hrvatske povijesti. Uostalom, Tuđman je ustaša, zar ne, iako je bio partizan, kao i Bobetko. A antifašisti su ljudi koji se kunu u “druga Titu” i totalitarizam, mrze NATO i EU, i demokraciju općenito, poput Marijane Mirt.

I sad, Gotovina bi trebao kleknuti pred četnika – antifašista Vučića – ne zaboravite, četnici su službeno također antifašisti, ne samo zato jer ih je Srbija takvima proglasila, nego zato jer su ih saveznici priznali za dio svoje koalicije još početkom Drugog svjetskog rata, sviđalo se to onim drugim antifašistima ili ne, poljubiti mu ruku kao papi, pokajati se za pokolj 250 000 srpske nedužne nejači u Oluji, koja nije ništa nikom skrivila, i za 1.700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu (probajte bilo koga u Srbiji uvjeriti da je to bilo inače zastrašujućih osamdesetak tisuća ljudi – jalov trud) i zamoliti za oprost pripadnika poražene osvajačke vojske? I svi mi za njim?

Kad je Vučić izabran, napisao sam da bi Hrvatska trebala prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom. Ne zato da bismo istjerivali neku pravdu, nego zato jer je svakom tko imalo razumije mehanizme politike trebalo biti jasno da ćemo sebe uvaliti u probleme, odričući se svojevoljno statusa ratnih pobjednika i svodeći sebe, pod pritiskom domaćih “antifašista” i srpskih “antifašista”, na poraženu stranu, na onu koja se mora pravdati za ratne zločine, ustašluk, mržnju spram Srba. Pa nisu Srbi devedestih napali Hrvatsku iz ljubavi spram Hrvata! A mi smo onda od srpsko hrvatskih odnosa napravili farsu, tragikomediju, pravadajući se vječno od kraja rata na ovamo za to što smo branili svoju zemlju, za to što smo tražili neovisnost na koju svaki narod ima pravo i ne mora to pravo posebno obrazlagati, pravdajući se uz četiristo hrvatske djece ubijene u Hrvatskoj samo zbog svoje nacionalnosti za jednu Aleksandru Zec, koja je po svemu sudeći ubijena kao svjedok mafijaškog obračuna, a ne zbog nečeg drugog (kad smo kod toga, njenom ubojici Rimcu su srpske snage pobile još prije toga cijelu obitelj).

Danas taj isti Vučić proziva Hrvatsku, riječima: “Očekujete li da čujete pozitivne riječi u Srbiji o generalu Gotovini? Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta?” Dakle, u susjednoj državi imamo na vlasti nereformirane nacional-socijaliste iz Šešeljevog šinjela, i Slobinog. Dobro se znalo tko sačinjava državni vrh u Srbiji, i prije nego su izabrani: predsjednik je “četnički vojvoda, Dačić je bio Slobin mali od kuhinje, zvali su ga “Mali Sloba”, Vučić je bio jedan od radikala i aktivan u provođenju velikosrpske politike i okupacije Hrvatske devedesetih. To nismo smjeli dozvoliti. A ako nismo mogli spriječiti, imali smo moralnu obavezu, prema sebi, svijetu, žrtvama rata, pa i samoj Srbiji, prekinuti diplomatske odnose. Jer Srbija isto ne može ozdraviti niti se riješiti tog ludila koje traje od sredine osamdesetih i memoranduma bez pomoći izvana, a mi ovim odnosom spram Srbije ne pomažemo niti sebi niti njima. Mi podržavamo alkoholičara u tome da pije, govoreći mu da nema problem, iako svi znaju da ima. Podupiremo narkomana u uzimanju iste droge koja ga je dovela do NATO bombardiranja. Ponašamo se ne kao država pobjedinca u ratu, nego kao bušmanska gubernija koja nije u stanju ništa uraditi bez biviših kolonijalnih gospodara. Stalno nam se nameće da smo jako zli ako ne volimo Srbe (a ja ne volim ni Hrvate kolektivno, tek im pripadam i ne bježim od toga, voljeti mogu tek pojedinog čovjeka ili ženu ma što bio: tko god kaže da voli cijeli jedan narod, jednostavno laže). Pritom se uzima zdravo za gotovo da Srbi, generalno, ne vole Hrvate. Zašto i bi? Ne bih ni ja svakako volio Hrvate da sam Srbin. Tko voli nekog tko ga je porazio u ratu?


Hrvati, NATO, “Šiptari”, “Balije”, srbožderi i srbomrsci

U kolektivnoj svijesti Srba, Hrvati su najveći zločinci iza Albanaca, krivci za nekoliko genocida nad Srbima, a to ludilo se projicira i na Hrvatsku kroz razne Frljiće i slične koji nam nameću osjećaj krivnje što smo u ratu pobijedili. Koji kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje, da smo trebali tamo i ostati (kao da je Jugoslavije još bilo pa da smo imali gdje i ostati), kako nam je sudbina sa “slavenskom braćom”, kako

Kao odgovor Vučiću, iako je to možda naivno i nerealno u ovom trenutku – da, očekujem, bar ja u svoje ime, da čujem pozitivne riječi o generalu Gotovini u Srbiji, a dok ih ne čujem, znat ću da i dalje nije došlo do odmaka od kolektivne svijesti koja je rat i pokrenula. Očekujem da prestanu cendrati o 250.000 izbjeglih, a po njima “protjeranih” Srba, i da jednog dana prihvate svoju krivicu za rat, osude ratni pohod na Hrvatsku kao moralno pogrešan izbor, prihvate da su kolone traktora koje su devedeset pete krenule put Srbije tek neizbježna posljedica kolona tenkova koji su 1991. iz Beograda, ispraćeni cvijećem i velikim nadama, krenuli put Hrvatske. Očekujem da prihvate poraz.


Dok se to ne dogodi, bojim se da nemamo sugovornika u Srbiji i da nemamo o čemu ozbiljno razgovarati. A to se sigurno neće dogoditi dok to prvo ne prihvate sve političke snage u Hrvatskoj, uključujući “antifašiste”. Dakle, da bi Hrvatska izbjegla ubuduće ovakva glupa pitanja, i glupe situacije, treba prvo raščistiti neke stvari sama sa sobom, doma. Dok to ne raščistimo, ne možemo raščistiti niti odnose sa Srbijom, niti ih graditi na zdravim osnovoma.


A kako to raščistiti, kad u Hrvatskoj i dalje traju napadi iz svih oružja na branitelje koji prosvjeduju u Savskoj, kako to raščistiti dok su brojnim Hrvatima neprijatelji i dalje oni koji su zemlju branili, a ne oni koji su je napadali s namjerom da pobiju sve “ustaše”? Uključujući i ustaše Marijanu Mirt, Marka Grahovca, Freda Matića, i sve ostale koji im danas drže stranu, u nadi da će ih jednog dana neki bijeli bwana iz Beograda, rasa gospodara u njihovim očima, prihvatiti kao sebi ravne a ne tek kao “crnce”. Odnosno, ustaše.


Kako to raščistiti kad je i donedavni predsjednik raščišćavao s nekom nepostojećom “ustaškom zmijom” u Hrvatskoj – budimo realni, štovatelji lika i djela Ante Pavelića u Hrvatskoj su svedeni na folklorni element i ne predstavljaju nikakvu spomena vrijednu političku snagu, što se ne može reći za poklonike onog drugog totalitarnog režima iz bliže nam povijesti, Titovog – a istovremeno ljubako s tim istim Vučićem za kojeg je i on, ustalom, tek ustaša kao i Gotovina, Tuđman, Ante Pavelić, ili Tito. Uostalom, i njega su često iz Srbije napadali kao “nacionalista” čim bi pokazao stidljive naznake neslaganja s politikom Srbije u bilo kom aspektu. Da je odbio “dati im cigaru”, Vučić i ostali bi mu ionako opsovali ustašku majku.


Zato nema nikakvog smisla dokazivati ikom od srbijanskih političara išta, niti je itko u Hrvastkoj to dužan raditi. Ali oni i te kako jesu dužni nama dokazati jako mnogo toga. I to od njih treba jasno i glasno zatražiti.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/z ... tasa-5885/

I. Baldassi: Liberalni mrak u komunikacijskom kanalu

Objavljeno: 15. travnja 2015.

LIberali bez kućnog odgoja

Tijekom posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je popularno biti liberalom. Liberal je osoba otvorenog pogleda na svijet koja nema nikakvih predrasuda. Liberali su spremni razgovarati i zajedničkim snagama u duhu tolerancije doći do rješenja. Ne vole nasilje niti se vole nametati. Ipak, uvijek su u središtu TolerantLiberalspažnje. Ne mare previše za odjeću i obuću, nose i podrapane traperice, ali glavno da su traperice poznatih skupocjenih marki.

Liberali su vedri, nasmijani, (visoko)obrazovani, načitani, kulturno se udižu, a i proputovali su svijetom. Ma, može i regijom. Oni su totalno cool! I vi ste njima dobri – dok klimate glavom i potvrđujete njihove misli i stavove. U suprotnom, možete se naći u velikoj nevolji u kojoj će vam trebati mnogo živaca, a naodmet neće biti niti elementarni kućni odgoj.

Upravo su takvu vrstu nevolje osjetili gospodin Zdravko Tomac u emisiji „Zoom" na Z1 televiziji i gospodin Andrija Hebrang u emisiji „Studio 4" na HRT-u. Naime, izlaganje gospodina Tomca u spomenutoj emisiji je više puta prekidala gospođa Ana Veliki iz Udruge slobodarskih aktivista. Također, koristila se neprimjerenim rječnikom i mimikom lica što profesor Tomac nikako nije mogao prihvatiti te se u maniri galantnog gospodina koji poznaje bonton oprostio od svojih sugovornika u studiju.

Gotovo istovjetne modele ponašanja osjetio je i gospodin Hebrang od strane gospodina Gordana Bosanca u dinamičnom razgovoru. Tijekom emisije gospodin Bosanac je svojim upadicama pokušao prekinuti iznošenje stavova od strane doktora Hebranga. Na takvo neprimjereno ponašanje u jednom trenutku ga je morao upozoriti i sam doktor Hebrang. Također, svi argumenti koje je iznio gospodin Hebrang, a koji su išli u prilog inicijativi predsjednice Grabar-Kitarović da se opet uvede vojna obveza naišli su gotovo posprdan odnos od strane gospodina Bosanca. Da nije bilo snažne i pobjedničke Hrvatske vojske ne bi se gospodin Bosanac mogao baviti problemom ljudskih prava u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj niti bi bujao život „nevladinih zadrugara" financiranih kako domaćim tako i stranim kapitalom.

Primjerena komunikacija podrazumijeva da međusobno suprostavljeni sugovornici neće jedan drugome upadati u riječ, kolutati očima i argumente proglašavati ništavnima te manje vrijednima. No to se događa. I to redovito upravo od strane liberalnih aktivista koji svoju istinu šire „vikom i urlikom" ne dopuštajući da se čuje i drugačije mišljenje. Najbolji primjer takvog oblika ponašanja je upravo aktivistica pokreta Occupy Croatia (gospođa) Marijana Mirt. Grubim i agresivnim vokabularom spremna je napadati sve neistomišljenike od Crkve preko branitelja do političkih snaga koje joj ne pružaju organizacijsku potporu. Psovke i uvrede te .prijetnje stižu u tolikoj mjeri kao da su „ispaljene" iz nekog višeraketnog bacača raketa!

Nije teško postati „desničar"

Uglađeniji i sofisticiraniji primjeri te medijski eksponiraniji jesu gospođa Vesna Teršelič iz udruge Documenta – centar za suočavanje (Hrvata) s prošlošću i gospodin Zoran Pusić iz udruge GOLJP (Građanski odbor za ljudska prava). Zajedno povezanih u Antifašističku ligu koja „ne želi da Hrvatsku ekstremna desnica gura u mržnju i strah" Zoran Pusic i Vesna Terselickako prenosi jedan portal. No oni zaslužuju posebnu pažnju i pozornost.

S obzirom na svakodnevna zbivanja koja podrazumijevaju širenje neistina vezanih uz krvave povijesne događaje naše moderne povijesti svi oni koji se tome (jasno i glasno) usprotive bivaju označeni kao „desničari", „nacionalisti", „klerofašisti" i slično. Neke se pokušava proglasiti i ludima (slučaj Francišković). Time se stavovi i gledišta kvaziliberala prihvaćaju kao stavovima općih civilizacijskih vrijednosti i demokratskih vrednota. Na pojedince ili društvene skupine koje se usuđuju progovoriti na drugačiji način gleda se kao na prijetnju miru i stabilnosti koja bi nas vratila u „mračne devedesete". Mnoge se pokušava medijskim napadima izolirati i odstraniti iz javnih medija na državnoj razini. Neki su međuvremenu označeni čak i ustašama! S obzirom na nevjerovatnu količinu neistina i verbalnog nasilja kojoj svjedočimo iz dana u dan, uistinu u Hrvatskoj nije teško postati „desničar" u očima svih onih koji to nasilje provode.

Kako bi stanovnici Republike Hrvatske mogli vidjeti i čuti priču onih „s druge strane" pomažu nezavisni internetski portali i lokalne televizije s reportažama koje nisu po volji navodnim liberalnim i socijaldemokratskim grupacijama. Pitanje je jedino koliko su ljudi na državnoj razini upoznati s djelovanjem takvih portala i televizija.


Kako bi se u liberalni mrak s početka priče unijelo svjetlo istine nadam se kako će nezavisni portali i televizije postati pristupačniji prosječnom hrvatskom građaninu te time još aktivnije sudjelovati u kreiranju javnog mnijenja.

Igor Baldassi

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... analu.html

I. Šola: U Hrvatskoj postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti!
Ispis E-mail
Objavljeno: 29. travnja 2015.


Antifašizam je psihijatrijska kategorija

U zapadnim zemljama razvijene demokracije, kada se slavi Dan pobjede nad nacifašizmom, nećete čuti riječ “antifašizam”.

Razlog tome je prilično “banalan”, ona je Staljinov “izum”, smokvin list za zločine komunističkog totalitarnog sustava.

Zapadne demokratske zemlje govorit će i govore o “borbi za demokraciju” u kontekstu antihitlerovske koalicije, o “borbi protiv zla”, ali ne o “antifašizmu”, tom Staljinovom lingvističkom pronalasku. Naime, Staljin je Berlinski zid nazvao “antifašističkim zidom”, dok su ga demokrati s druge strane zida nazivali “Berlinski zid”, zid iza kojega se kolje, ubija, zid iza kojega nema temeljnih prava i sloboda, zid iza kojega se gladuje, u konačnici, zid koji predstavlja sve ono protiv čega se demokratski Zapad borio, jednako kao i protiv Hitlera.

Za Zapadnjake, u jednom, antifašizam je sinonim za komunizam, kojeg su institucije Europske unije osudile jednako kao i nacifašizam. Antifašizam kao pojam preživio je samo u državama koje još uvijek baštine snažno komunističko, pa i staljinističko naslijeđe, među koje se ubraja i ovaj tamni nelustrirani vilajet zvan Republika Hrvatska.

U njoj se i riječ fašist i danas rabi, kako je to činio i Staljin, za eliminaciju neistomišljenika, riječ fašist je etiketa koju nekome prilijepite da biste ga društveno i medijski eliminirali.

Tako je činio i Staljin kada je htio nekoga eliminirati, nazvao ga je fašistom, potom još proglasio ludim (psihijatrizacija neprijatelja) i pravac Sibir. Milijuni su tako poklani od ovog vrsnog antifašista. Iste metode primjenjivao je i najveći antifašist naših naroda i narodnosti drug Tito.

Eliminacija neistomišljenika

Danas u Hrvatskoj fašist je svatko onaj tko nije za gay brakove, koji ne prihvaća bilo koju dimenziju iz tvornice političke korektnosti sa svojim orvelijanskim novogovorom. Dakle, i danas riječ fašist funkcionira kao etiketa za eliminaciju neistomišljenika, kao i u Staljinovo doba, samo što je danas malo teže “fašiste” bacati u jame, sada ih se tjera u društvena, medijska i semantička geta.

Za ovo zadnje zaduženi su antifašisti na sveučilištima. Danas, 2015. godine, sedamdeset godina nakon pobjede nad nacifašizmom, antifašizam ne treba, niti se može tretirati u političkim kategorijama, nego u psihijatrijskim, kao oblik paranoje, kao crtanje vraga po zidu, ili kao apologiju zla ispod kojeg se skriva “antifašizam”.

Ustaše i partizani

Ovu paranoju sustavno potiču najviše strukture vlasti, u čemu su prednjačila dva posljednja predsjednika, Josipović i Mesić, kao i povjesničari i novinari kojima je to paranoično talambasanje sasvim solidan izvor prihoda i donacija raznih ministarstava. Oni još uvijek podižu u Hrvatskoj “antifašističke zidove” u svojim glavama, pa je te zidove, sazdane od opeke zvane paranoja i žbuke u kojoj su izmiješane sociopatija i alokronija (neistovremenost vremena), nemoguće srušiti. Hrvatska je njihov talac. Ustaše i partizani kod nas su stvarniji nego dok su doista postojali, dok su ratovali. Ovaj poremećaj je toliko progredirao u Hrvatskoj 21. stoljeća da imamo i ligu mladih antifašista!? Ne kažem da pojam “antifašizam” treba zabraniti, nego upozoriti na njegovo staljinističko podrijetlo, te u skladu s njihovom paranojom, zaključiti: U Hrvatskoj postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti!

Ivica Šola
Glas Slavonije

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/20225-i-sola.html

ŠTO BI DANAS TUĐMAN NAPRAVIO DA ČUJE NA MAKSIMIRU POZDRAV "ZA DOM"?

‘Za dom spremni’ će otpuhati ovaj poredak!

Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno / 30. travnja 2015.
Utorak, 05. Svibanj 2015. u 08:40

Svojom odlukom UEFA je potpuno legitimirala taj uzvik u najširim masama hrvatskog naroda, pa čak i kod ljudi koji su mu bili neskloni. Posve je sigurno da se više neće moći organizirati ni jedna utakmica nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj ili gdje god mogu doprijeti navijačke grupe, na kojoj taj pozdrav neće biti posve dominantan.

Na realna politička događanja, posebno u složenim okolnostima, najčešće presudno utječu posve nepolitičke stvari i događaji. Tisuće je primjera za to u povijesti. U Hrvatskoj i sami možemo samo kratkim osvrtom u ne tako daleku prošlost pronaći događaje koji su obilježili cijeli spektar snažnih društvenih promjena. Neki od tih događaja bili su posve spontani, neki su na tinjajući plamen prkosa ili bunta, vješto kalemili svoje namjere i interese. U pravilu, ključni akteri tih događaja imaju najmanje veze s njihovim stvarnim društvenim i prije svega političkim posljedicama.

Takvim pokušajima svjedočimo i posljednjih godina. Iako je u pravilu kroz povijest, sitnica, posve nevezan kulturni, sportski ili bilo kakav, čak i privatni čin, izazivao lavine protiv vladajućeg poretka, karakteristika zadnjih događanja u Hrvatskoj je upravo suprotno. Vladajući poredak preko svojih navodnih civilnih filijala koje su se organizacijski i strukturno razmnožile i infiltrilale u sve segmente društvenoga života, pokušava gnjev, nezadovoljstvo i prkos koje je sam izazvao, iskoristiti za vlastite ciljeve. Zbog toga su ti pokušaji više-manje neuspješni, njihove posljedice ograničene, a akcije nakon medijske kampanje propadaju kao da ih nikada nije ni bilo.

Tuđmanov Dinamo

Koncert Prljavog Kazališta na Trgu bio je spontani iskaz snažne nacionalne volje, prkosa, prosvjeda protiv valjajuće opasnosti iz Srbije i prije svega protiv tada aktualnoga komunističkog poretka. Njegove posljedice bile su goleme, prije svega zbog toga što je omogućio masovnu identifikaciju stotina tisuća pojedinačnih volja ujedinjenih na jednoj zajedničkoj patriotskoj niti. Nakon toga u Hrvatskoj, ne zbog tog koncerta, već zbog okidača koji je on omogućio, nije više ništa moglo biti isto. Duh slobode bio je pušten iz boce.

Tijekom druge polovice devedesetih godina svjedočili smo sukobu pokojnoga predsjednika Tuđmana i armije Dinamovih navijača koji se nisu htjeli odreći imena Dinamo, bez obzira što je podrijetlo tog imena simboliziralo njima inače mrski totalitarni poredak. Bio je to primjer kako su se mase identificirale i s pojmom neprijateljskoga poretka pod kojim su stotine tisuća mladića svih generacija zapravo nastojale sačuvati svoj zagrebački i svehrvatski identitet, usprkos režimu koji je kontrolirao sve. Tada je komunističkom režimu bilo nemoguće, usprkos svoj sirovosti, biti protiv tako omiljenog sovjetsko- boljševičkog znaka, kojeg su mu mase preotele i izravno suprotstavile sa sasvim drukčijim ciljem, značenjem i porukama. Komunistički poredak je “Dinamom” namjeravao pokoriti duh Zagreba i Hrvatske, a tim imenom je doživio prvi veliki poraz.

Predsjednik Tuđman je kao fanatični zaljubljenik upravo u taj Dinamo, bio simbol suprotstavljenog poretka novim generacijama mladića, poretka koji im pokušava oduzeti svetinju. Nije mu pomagalo ni to što su stotine, tisuće takvih mladića, pripadnika te plave, ali i bijele i ostalih armija, na prvi njegov poziv za svoje ime i ponos bili spremni položiti život. I položili su mnogi. Kako god odvratnost prema simbolici zagrebačkog nogometnog kluba nije mogao izazvati sovjetski pojam u njegovu imenu, tako ni samo ime Croatia nije moglo biti zamjena za mladost, uspomene i konačno identitet, generacijama devedesetih.

Emotivni bunt

Razlika između koncerta Prljavaca i pokreta za povratak imena “Dinamo” bila je u tome što su oslobođenu energiju na Trgu iskoristile snage spremne usmjeriti nacionalni zanos i patriotizam u ostvarivanje hrvatske slobode, dok su emotivni i pošteni bunt tisuća mladića za povratak imena Dinamo, svim sredstvima nastojale iskoristiti strukture koje su poražene nakon koncerta. Iako BBB i tadašnje opozicijske strukture nisu imali ništa zajedničko, činjenica je da je dugotrajnost borbe za Dinamo i u konačnici pobjeda navijačke armije, značila i prvi veliki politički udarac autoritetu predsjednika Tuđmana koji se reflektirao na Zagreb, a kasnije nezaustavljivo i na Hrvatsku. Dok su mase navijača slavile povratak dijela svoga identiteta i imena, upravo u tom trenutku na toj energiji i njenim posljedicama javno su izvirile do tada podzemne snage koje se danas jednim imenom mogu nazvati antifašističkim, s ciljem uništavanja stvarnoga identiteta tih mladića.

Kako je onda moguće da nitko među analitičarima ili planerima barem najbliže sutrašnjice u ovoj zemlji ne uviđa erupciju golemog opće društvenog vulkana koji je svojom odlukom pokrenula Uefa kažnjavajući reprezentaciju Hrvatske zbog “rasizma” izraženog uzvicima “Za dom spremni”?

Iako tom problemu prilaze sa sasvim suprotstavljenih političkih, ali i svjetonazorskih pozicija, današnja državna vlast i vodeće stranke opozicije trebali bi se gadno zabrinuti zbog potencijala ove zabrane.

“HNS pederi” i plejada budaletina

Vlada Zorana Milanovića je ključni krivac za ovakvu odluku Uefe. Koliko god se stvar pokušala svaliti na leđa nekada genijalnog nogometaša, a usporedivo tako priglupog komunikatora Davora Šukera, kome instinkti neće ni malo pomoći u ovako složenom problemu, to je prvorazredan politički, nacionalni i državni problem. A takve probleme ne rješavaju “HNS pederi” već – država.

Izvan je svake sumnje da će postupak raspjevanog Josipa Šimunića nakon plasmana na Svjetsko nogometno prvenstvo postati ekvivalent nekadašnjega koncerta Prljavaca na Trgu, a nespretni branič Joe, novi Houra. Po golemoj energiji koja se skriva iza tih nekoliko riječi – “Za dom spremni”!

Odlukom je Uefa potpuno legitimirala taj uzvik u najširim masama hrvatskog naroda pa čak i kod ljudi koji su mu bili neskloni. Posve je sigurno da se više neće moći organizirati ni jedna utakmica nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj ili gdje god mogu doprijeti navijačke grupe, na kojoj taj pozdrav neće biti posve dominantan. I, vikat će ga i oni koji inače nikada ne viču na stadionima. Jednostavno, stvar je u dubokom osjećaju nepravde, gnjeva prema svom državnom vrhu i organima države na koji se kalemi tisuće drugih racionalnih i posve neracionalnih razloga.

Iako će, možda formalno, gnjev biti adresiran na Uefu kao na svojevrsnoga Poncija Pilata, ili na “HNS pedere”, ljudi koji su dolijevali benzin na taj plamičak sada su u gadnim problemima. Nema više ni kanadera, ni vatrogasaca, nema više dovoljnog broja zaštitnih ograda, niti i jedna policija svijeta može suzbiti tu energiju. A pogotovo ovakva Vlada i državni vrh, potpuno na moralnim leđima, a ne na koljenima. Iako misle da hodaju, ili čak lete, kao Hajdaš Dončić, Maras, Grčić i plejada budaletina s njima.

Ako će Uefa biti dosljedna, nužno će biti izbacivanje hrvatske reprezentacije iz nogometnih natjecanja. Ako će državni vrh biti dosljedan neće se moći suprotstaviti Uefi. Zaboga, pa ljudi slijede njihovu državnu politiku koja je ovaj hrvatski pozdrav proglasila – fašizmom. A Uefa kao globalna i uzorna organizacija to jednostavno ne smije dopustiti.

I što onda?

Jedino je sto posto sigurno da će narod biti dosljedan.

Neminovni poraz

Meni je osobno žao što nitko Predsjednici države nije sugerirao kako je opasno zalijetati se u osudu “Za dom spremni”. Iako je bilo očekivati bombardiranje takvim pitanjima, prije svega radi njene kompromitacije u njenoj izbornoj bazi, bilo je tisuću načina pored eksplicitne osude. Ali, ona je očito jako podcijenila taj problem.

Predsjednica nema ni blizu autoritet kojim se može suprotstaviti raspoloženju masa, bez golemih negativnih posljedica i u konačnici neminovnog poraza. Koliko god joj godila potpora, omiljenost, srdačnost na svakom koraku, to nije smjela shvatiti kao isključivo njenu zaslugu. Jer nije.

Ova činjenica ne umanjuje vrijednost, a pogotovo mogućnosti Predsjednice, upravo suprotno. Pravilno razumijevanje svoje društvene pozicije u realnom kontekstu golemog pritiska na hrvatsku državnost i naciju kojega predvodi aktualna Vlada i gotovo svi najveći mediji u zemlji, temeljni je preduvjet za stvaranje državničkog autoriteta. A Predsjednica još uvijek ima pravo na pogrješke, iako bi ova mogla biti prilično teška. Nadam se ne i sudbinska.

Ako Tuđman nije svojim nesumnjivim državničkim autoritetom ratnog pobjednika i utemeljitelja države uspio slomiti pokret za Dinamo, u današnjim okolnostima jednostavno niti tko ima, niti realno može imati šanse izgraditi autoritet i slomiti daleko važniju odrednicu koja se izjednačava s nacionalnim identitetom. Tuđman se borio s BBB, a “Za dom spremni” je dio i naslijeđenog i izgrađenog identiteta svih navijačkih skupina i goleme većine hrvatskoga naroda. Ako i nije bio, aktualna vlast, gadljivost prema pretenzijama raznih Pusića i Pupovaca, stalni pritisak na sve uži nacionalni prostor, zaključno s kaznom Uefe, učinili su taj pozdrav – nacionalnom poveznicom.

Tenkovi na ulice

Čak je i Zoran Milanović morao barem klasičnim instinktom samoodržanja, karakterističnim kvartovskim huliganima u bandama, naslutiti opasnost od potpirivanje vatre oko nogometne reprezentacije preko nekakvog Stevanovića. Igrati na Stevanoviće, Luciće, Tomiće, Dežuloviće je jednako kao i nadati se uspjehu u kocki dok imaš novca.

Uz to što je reprezentacija simbol koji, ako ništa drugo, iz natjecateljskih i identifikacijskih razloga okuplja golemu većinu hrvatskoga naroda, pa i golemi dio glasača neokomunističke provenijencije, nju pojedinačno čine dečki čija imena izazivaju uzdahe milijuna ljudi izvan Hrvatske. Ako sutra hrvatska reprezentacija bude izbačena iz natjecanja Uefe i Fife, a sve su prilike da će morati ako se te međunarodne institucije radikalno ne povuku, milijuni navijača Reala, Barcelone, Atletica, Intera, stotine milijuna fanova Lige prvaka i najvažnijih nogometnih natjecanja imat’ će informaciju da je narod njihovih zvijezda i ljubimaca – rasistički i fašistoidan. Hoće li tada Milanović izvesti nekoliko Kotromanovićevih tenkova na ulice, hoće li angažirati Matića da razdrljenih prsa krene u juriš na mase kao što kaže da je jurišao na srpske tenkove, ili će Ostojić na Šarcu Marka Kraljevića pred specijalcima koji mu ne okrenu leđa pokušati slomiti hrvatski narod, kako bi poslali svijetu poruku da vlast drži narod pod kontrolom i obračunava se s fašizmom?

Što mislite, na čiju će stranu tada pred svojim obožavateljima stati Modrić, Rakitić ili Mandžukić?

Čak i politička budaletina kao Milanović to bi morao barem naslutiti.

Sve su prilike kako će nakon “Ruže hrvatske”, nakon “Dinama” tako nedavno, pozdrav “Za dom spremni” imati nesagledivo značenje u novom velikom poremećaju, ponajprije u funkcioniranju aktualnog poretka vlasti u Hrvatskoj. Tako potrebnom i egzistencijalno nužnom poremećaju. Povijesna klackalica koja je “Ružom hrvatskom” označila krah komunističkog okupacijskog poretka nad hrvatskim narodom, pa se zanjihala protiv autentičnoga nacionalnoga poretka u srazu Tuđmana i imena “Dinamo”, ponovno je na svom početku. “Za dom spremni” će otpuhati ovaj poredak, a tako je benigno sve počelo. Trebao mu je poslužiti za potpunu pacifikaciju hrvatskog naroda njegovom međunarodnom kriminalizacijom.

Međutim, piromanu vatra uvijek zakuca na vrata. Kao što je Srbima nakon 11. travnja 1941. godine poslije pokolja nad hrvatskim narodom uz Neretvu, kao što je 1995. godine opet Srbima nakon pokolja i strahota od 1991. godine, tako će se golema energija ovog tako običnog pozdrava razbiti o glavu upravo onima koji su ga pokušali zloupotrijebiti. Milanoviću i kompaniji neće tada pomoći ni da se svi uhvate u kolo i zajedno zapjevaju predvođeni Miloradom Pupovcom, “Juru i Bobana”.

To je izgleda neka povijesna pravda!

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/z ... aj-poredak