Re: GOVOR MRŽNJE?
Posted: Tue Jun 09, 2015 3:21 am
I. Marijačić: Matanićevo laprdanje
Objavljeno: 08. lipnja 2015.
Laprdanje salonske pseudoljevice
Filmski redatelj Dalibor Matanić nagrađen je nagradom žirija za film „Zvizdan" na festivalu u Cannesu koji je bio izvan konkurencije pa se nakon toga raspištoljio po medijima dijeleći stručne i političke lekcije domaćoj javnosti koja nije još ni imala prigodu pogledati njegov uradak pa ne zna ni o čemu se u njemu radi. No da nas prije bilo kakva gledanja i stjecanja dojma uputi u poantu priče, potrudio se sam Matanić poručivši kako jedva čeka da se protiv filma pobune oni koji znaju mrziti, zatim da film odražava njegov svjetonazor i da on ustaje protiv stanja ksenofobije i zatrovanosti mržnjom prema svima koji su drukčiji te da će taj njegov film mrziti oni koji mrze, a voljeti oni koji vole. Bla, bla..., raskokodakao se prepotentni redatelji ne propuštajući reći da su sada sve kamere svijeta uperene u njega.
Jer „Zvizdan" je navodno priča o ljubavi koja se izdiže iznad poslijeratne hrvatsko-srpske mržnje u Hrvatskoj, priča o praštanju i tko zna čemu još ne. Glavna glumica u filmu Tihana Lazović dodatno je objasnila da je ona odrasla u Zadru 90-ih u ozračju mržnje koja je jednaka, kako kaže, i danas, a njezina obitelj da je cijepljena od te mržnje. Pa su se, eto, Matanić i ekipa potrudili da svojim filmom unesu malo svjetla u ovu primitivnu i zatucanu sredinu. U svakom slučaju, nakon ovakvih političkih pljuski, dovoljno je razloga da se film ne gleda jer je sve jasno.
Jer čim su sve to izrekli, otprilike su i definirali središnju ideju svoga filma, a to nije nešto na što hrvatska javnost ovih 15 godina nije navikla. Cijela je plejada redatelja, novinara, pisaca upregnula sav svoj stvaralački ego upravo na fenomenu poslijeratne mržnje, mržnje koju nakon Domovinskoga rata eksplicitno ili implicitno pripisuju Hrvatskoj i Hrvatima, a ne, recimo, na fenomenu one komunističko-partizanske mržnje koja je harala i ubirala žrtva nakon Drugoga svjetskoga rata.
Bilo bi logično da autorska djela takve vrste slijede hrvatsku zbilju, odnosno da inspiraciju crpe iz nespornih činjenica, ali kada se sagleda koji su to aspekti hrvatske stvarnosti njima vrela i dokazi mržnje, onda postajemo svjesni da je njihova „umjetnost" samo sofisticiraniji i ne manje sotonski oblik manipulacije, klevetanja, nametanja krivnje bez grijeha, zatiranja istine i, u konačnici, davanje alibija agresiji i agresorima s početka 90-ih.
Oni, dakle, mržnju vide posvuda oko sebe u Hrvatskoj, a posebno kad Hrvati proslavljaju obljetnice svojih vojnih pobjeda kojima su dokinuli okupaciju svoje zemlje, vide ju kada se odaje počast nevino umorenim žrtvama Titova terorističkoga režima, kada Hrvati ignoriraju režimska obilježavanja izmišljenih hrvatskih zločina, a evidentan im je znak mržnje i kad hrvatski navijači frenetično navijaju za nacionalnu reprezentaciju, kad izvikuju pokliče pod kojima su hrvatske postrojbe oslobađale zemlju, kada se izjašnjavaju na referendumu da su za brak muškarca i žene, ne braneći istospolnim partnerima da svoju vezu nazivaju kako god hoće...
Provincijalni autori
Čak i kada njihovi istomišljenici fizički nasrću na pristaše tradicionalnoga braka, oni mržnju vide u napadnutima, a ne u napadačima. Općenito, svaka potreba za istinom i svaki oblik prisjećanja prošlosti za njih je znak izrazite mržnje... Zatim, nepostojanje zaborava o onomu tko je bio tko u Domovinskome ratu, zahtijevanje da se kazne agresori, počinitelji zločina, posebno silovatelji koji danas slobodno hodaju Hrvatskom, ali i nepristajanje na davanje oprosta bez prethodnoga kajanja i traženje oprosta od onih koji su počinili zločine, sve je to, dakle, u njihovoj Matanic2percepciji, manifestacija teške hrvatske mržnje, mržnje koja, eto, zavrjeđuje filmove, knjige, eseje, slike, pjesme kako bi se svijet upoznao s fašizmom hrvatske države i nacije.
Vrlo lukavi su ti hrvatski „kozmopolitski", a zapravo provincijalni autori. Ispraznili su riječi od njihova iskonskoga značenja i kao u prazne orahove ljuske natrpali nova značenja i nove sadržaje. Zato je u osnovi aktualnoga i trajnoga neoliberalno-ljevičarskoga udara na Hrvatsku zapravo semantički udar kojega mnogi nisu svjesni i koji prethodi političkome. U orahovu ljusku mržnje utrpali su sve ono što je posve normalno u svakoj drugoj državi koja drži do sebe i to proglasili mržnjom, ne bi li ju onda demonizirali, oduzimajući joj, zapravo, pravo i na postojanje.
Da, ljubav je bogomdana, pacifizam je ideja vrijedna truda, oprost je kršćanski dar, ali bezuvjetno tražiti danas 2015. od, primjerice, Hrvoja Vrkića ili Ante Karduma, mladića kojima su srpske granate 1991. ubile majke, a njima odsjekle noge, dok je jednome bilo samo devet mjeseci, a drugome 11 godina, da osjećaju ljubav za topnike koji su poslali te granate, ultimativno zahtijevati od njih dvojice oprost krivcima njihovih tragedija, tražiti da zaborave i propovijedaju hrvatsko-srpsku idilu, u situaciji kada se napadači u Srbiji niti kaju niti misle da su išta loše napravili te bi isto i ponovili da se steknu okolnosti, znak je pomračenja uma svakoga autora koji nekakvim oblikom artizma iskrivljuje stvarnost.
Da su Daliboru Mataniću ili Tihani Lazović srpske granate ubile majke, a njima odsjekle noge, drukčije bi artikulirali svoje ideje. Laprdanje te salonske pseudoljevice beznadno je daleko od hrvatske boli i od istine. Hrvatska je dinamična zemlja, milijuni stranaca, turista i poslovnih ljudi svakoga dana posjećuju je, nema tu apsolutno nikakvih ispada, nacionalne manjine imaju prava kakva ne postoje nigdje u svijetu, a Matanić se poput pauka spleo u mreži svojih niti, pauka koji da bi opstao mora crpsti vlastitu krv. Zato je njegov film, kad je riječ o političkome kontekstu, a koji nam je sam opisao, tipično smeće koje pod pseudoartističko-pacifističkim paravanom pokušava zakopati istinu o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ne će, naravno, uspjeti jer je, kao što kaže Gandhi, potrebno mnogo lopata da bi se zakopala istina. U Hrvatskoj ih oni nikad ne će imati dovoljno.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2052 ... danje.html
Objavljeno: 08. lipnja 2015.
Laprdanje salonske pseudoljevice
Filmski redatelj Dalibor Matanić nagrađen je nagradom žirija za film „Zvizdan" na festivalu u Cannesu koji je bio izvan konkurencije pa se nakon toga raspištoljio po medijima dijeleći stručne i političke lekcije domaćoj javnosti koja nije još ni imala prigodu pogledati njegov uradak pa ne zna ni o čemu se u njemu radi. No da nas prije bilo kakva gledanja i stjecanja dojma uputi u poantu priče, potrudio se sam Matanić poručivši kako jedva čeka da se protiv filma pobune oni koji znaju mrziti, zatim da film odražava njegov svjetonazor i da on ustaje protiv stanja ksenofobije i zatrovanosti mržnjom prema svima koji su drukčiji te da će taj njegov film mrziti oni koji mrze, a voljeti oni koji vole. Bla, bla..., raskokodakao se prepotentni redatelji ne propuštajući reći da su sada sve kamere svijeta uperene u njega.
Jer „Zvizdan" je navodno priča o ljubavi koja se izdiže iznad poslijeratne hrvatsko-srpske mržnje u Hrvatskoj, priča o praštanju i tko zna čemu još ne. Glavna glumica u filmu Tihana Lazović dodatno je objasnila da je ona odrasla u Zadru 90-ih u ozračju mržnje koja je jednaka, kako kaže, i danas, a njezina obitelj da je cijepljena od te mržnje. Pa su se, eto, Matanić i ekipa potrudili da svojim filmom unesu malo svjetla u ovu primitivnu i zatucanu sredinu. U svakom slučaju, nakon ovakvih političkih pljuski, dovoljno je razloga da se film ne gleda jer je sve jasno.
Jer čim su sve to izrekli, otprilike su i definirali središnju ideju svoga filma, a to nije nešto na što hrvatska javnost ovih 15 godina nije navikla. Cijela je plejada redatelja, novinara, pisaca upregnula sav svoj stvaralački ego upravo na fenomenu poslijeratne mržnje, mržnje koju nakon Domovinskoga rata eksplicitno ili implicitno pripisuju Hrvatskoj i Hrvatima, a ne, recimo, na fenomenu one komunističko-partizanske mržnje koja je harala i ubirala žrtva nakon Drugoga svjetskoga rata.
Bilo bi logično da autorska djela takve vrste slijede hrvatsku zbilju, odnosno da inspiraciju crpe iz nespornih činjenica, ali kada se sagleda koji su to aspekti hrvatske stvarnosti njima vrela i dokazi mržnje, onda postajemo svjesni da je njihova „umjetnost" samo sofisticiraniji i ne manje sotonski oblik manipulacije, klevetanja, nametanja krivnje bez grijeha, zatiranja istine i, u konačnici, davanje alibija agresiji i agresorima s početka 90-ih.
Oni, dakle, mržnju vide posvuda oko sebe u Hrvatskoj, a posebno kad Hrvati proslavljaju obljetnice svojih vojnih pobjeda kojima su dokinuli okupaciju svoje zemlje, vide ju kada se odaje počast nevino umorenim žrtvama Titova terorističkoga režima, kada Hrvati ignoriraju režimska obilježavanja izmišljenih hrvatskih zločina, a evidentan im je znak mržnje i kad hrvatski navijači frenetično navijaju za nacionalnu reprezentaciju, kad izvikuju pokliče pod kojima su hrvatske postrojbe oslobađale zemlju, kada se izjašnjavaju na referendumu da su za brak muškarca i žene, ne braneći istospolnim partnerima da svoju vezu nazivaju kako god hoće...
Provincijalni autori
Čak i kada njihovi istomišljenici fizički nasrću na pristaše tradicionalnoga braka, oni mržnju vide u napadnutima, a ne u napadačima. Općenito, svaka potreba za istinom i svaki oblik prisjećanja prošlosti za njih je znak izrazite mržnje... Zatim, nepostojanje zaborava o onomu tko je bio tko u Domovinskome ratu, zahtijevanje da se kazne agresori, počinitelji zločina, posebno silovatelji koji danas slobodno hodaju Hrvatskom, ali i nepristajanje na davanje oprosta bez prethodnoga kajanja i traženje oprosta od onih koji su počinili zločine, sve je to, dakle, u njihovoj Matanic2percepciji, manifestacija teške hrvatske mržnje, mržnje koja, eto, zavrjeđuje filmove, knjige, eseje, slike, pjesme kako bi se svijet upoznao s fašizmom hrvatske države i nacije.
Vrlo lukavi su ti hrvatski „kozmopolitski", a zapravo provincijalni autori. Ispraznili su riječi od njihova iskonskoga značenja i kao u prazne orahove ljuske natrpali nova značenja i nove sadržaje. Zato je u osnovi aktualnoga i trajnoga neoliberalno-ljevičarskoga udara na Hrvatsku zapravo semantički udar kojega mnogi nisu svjesni i koji prethodi političkome. U orahovu ljusku mržnje utrpali su sve ono što je posve normalno u svakoj drugoj državi koja drži do sebe i to proglasili mržnjom, ne bi li ju onda demonizirali, oduzimajući joj, zapravo, pravo i na postojanje.
Da, ljubav je bogomdana, pacifizam je ideja vrijedna truda, oprost je kršćanski dar, ali bezuvjetno tražiti danas 2015. od, primjerice, Hrvoja Vrkića ili Ante Karduma, mladića kojima su srpske granate 1991. ubile majke, a njima odsjekle noge, dok je jednome bilo samo devet mjeseci, a drugome 11 godina, da osjećaju ljubav za topnike koji su poslali te granate, ultimativno zahtijevati od njih dvojice oprost krivcima njihovih tragedija, tražiti da zaborave i propovijedaju hrvatsko-srpsku idilu, u situaciji kada se napadači u Srbiji niti kaju niti misle da su išta loše napravili te bi isto i ponovili da se steknu okolnosti, znak je pomračenja uma svakoga autora koji nekakvim oblikom artizma iskrivljuje stvarnost.
Da su Daliboru Mataniću ili Tihani Lazović srpske granate ubile majke, a njima odsjekle noge, drukčije bi artikulirali svoje ideje. Laprdanje te salonske pseudoljevice beznadno je daleko od hrvatske boli i od istine. Hrvatska je dinamična zemlja, milijuni stranaca, turista i poslovnih ljudi svakoga dana posjećuju je, nema tu apsolutno nikakvih ispada, nacionalne manjine imaju prava kakva ne postoje nigdje u svijetu, a Matanić se poput pauka spleo u mreži svojih niti, pauka koji da bi opstao mora crpsti vlastitu krv. Zato je njegov film, kad je riječ o političkome kontekstu, a koji nam je sam opisao, tipično smeće koje pod pseudoartističko-pacifističkim paravanom pokušava zakopati istinu o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ne će, naravno, uspjeti jer je, kao što kaže Gandhi, potrebno mnogo lopata da bi se zakopala istina. U Hrvatskoj ih oni nikad ne će imati dovoljno.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2052 ... danje.html