Istraga o Kristu

[EdgarFranjul]

D. Radman: Stvarno, zašto Blanka ne bi smjela javno govoriti o svojoj vjeri?


Objavljeno: 04. rujna 2015.


''Zahvaljujem Gospodinu što mi je, na neki način, dao krila da uspijem...'', rekla je među ostalim Blanka Vlašić po povratku u Hrvatsku, a nakon preskočenih 201 cm i osvojene srebrne medalje na SP-u u Pekingu.

Upravo zbog ovakve izjave i nekoliko sličnih izjava koje je Blanka dala u različitim intervjuima ovih dana, na društvenim mrežama, uz riječi pohvale, pojavio se i nemali broj ovakvih komentara:


''Ona je javna osoba i kao takva svoje privatne stavove treba držati za sebe, odnosno za svoj privatni krug ljudi...'';

''Blanka mi je jako antipatična, još od onih njenih homofobnih izjava ju ne volim, a sad je još i više poludila s tim izjavama o Bogu, crkvi...'';

''A je i ona više dosađuje s tom vjerom. Njezina vjera je njezina stvar...'';

''Čestitke Blanki Vlašić na osvojenoj medalji. Veliki uspjeh, nema se kaj reći. Samo, te izjave o bogu, molitvi, milosti božjoj itd., malo vuku na psihijatriju...''.

Ovo je bio izbor blažih komentara. Naime, ovdje treba reći da nije prvi put da se na neku javnu osobu, koja je doživjela duhovnu promjenu (obraćenje), 'navali' ovakvim 'opservacijama'. To se, eto, redovito događa kad netko, poput Blanke, spomene ime Božje i Njegove zasluge u kontekstu postignutog uspjeha ili pozitivne promjene. Primjećujem da bi se, ovih dana, svi takvi glasovi i komentari mogli svesti u samo pet riječi: ''Ajde, Blanka, začepi o vjeri!''

No, Blanka nije i, vjerujem, da neće 'začepiti', tj. prestati spominjati Onoga koji joj je postao najvažniji i najviši u životu. Jer kako ne govoriti o Onome za koga vjeruješ da te stvorio, da te strpljivo čekao dok si hodao stranputicom pun tjeskobe i tko ti je, napokon, donio unutarnju radost i mir koji se ne mogu usporediti ni sa preskočenih 201, 208 ili 210 cm.

Mnogi, dakle, kažu: ''U redu to što Blanka vjeruje, ali neka vjeruje za sebe, neka javno o tome ne govori...'' Ali, zašto Blanka ne bi javno govorila o tome? Tko to kaže da ne bi smjela? Možda bezbožna klima koja prevladava u društvu? Ili, napose, 'napredna' klima u prostranstvu medijskog prostora, a koja, gotovo uvijek, ne podnosi ni tek usputno spominjanje Boga, ma u bilo kojem kontekstu?

Tako, kad u toj klimi netko prekrši uspostavljene norme ponašanja, onda nije za čuditi se da se 'vjerskog prekršitelja' nazove 'nenormalnim' ili čak 'slučajem za psihijatriju'. Ali, ako je nešto neodvojivi dio tvoje osobnosti, u Blankinom slučaju to su skokovi u vis, a najviše Bog koji je postao njen temeljni smisao i odraz, onda se o tome ne može šutjeti. I ne želi se šutjeti.

Druga je sad stvar što takav govor nije svima 'politički korektan govor', i što u javnosti većina ljudi želi čuti samo sportske, ali ne i vjerske riječi. No, pogledaj ovo: Imaš nekog tko ti najviše znači u životu; imaš nekog tko ti daje snagu da se podigneš kad posrneš ili pogriješiš; imaš nekog tko te vuče naprijed da ustrajno treniraš bez straha i frustracije; imaš nekog tko je s tobom u ključnim trenucima, tko ti pomaže da učiniš najbolje u datom trenutku; napokon, imaš nekog tko je dopustio da tako dobro toga dana skočiš na nekom svjetskom prvenstvu... Kako ga, naposlijetku, ne spomenuti kao najvažniju kariku svoga tima? I kako mu od srca javno ne zahvaliti pred cijelim svijetom, a ne samo u tišini? Osim toga, kako ne željeti da Ga i drugi upoznaju?

Blanka podgila letvicu visoko

Uostalom, što je Isus radio? Ostao u nekoj pojati iza zatvorenih vrata i bojažljivo čekao da mu pokucaju samo oni koje zanima njegova 'priča'? Jest da se rodio u betlehemskoj štali, ali nije u njoj i ostao. Išao je među ljude, iako je znao da će ga mnogi odbiti. Vjernik, ako jest iskreni vjernik, a ne licemjer, ne ostavlja svoju vjeru doma iza zatvorenih vrata, nego je nosi u svome srcu. Ne odvaja se od nje, hoda s njom, dijeli je... To znači da s talentima koje ima, s onim što radi i govori, nastoji posvjedočiti za Onoga tko je postao br. 1 u njegovom (njezinom) životu. I ne pravi razliku ako se nalazi u kafiću s prijateljima, u uredu s kolegama ili ako se nalazi pred TV-kamerama i širokim auditorijem.

Protivljenje ili negodovanje koje se, više ili manje, javlja na bilo kojem od tih mjesta, ide u 'rok službe'. Vjernik to zna, razumije i ne ljuti se zbog toga. To što se neke ili mnoge ne tiče vjerski dio nečijeg života, to je u redu. Neka ignorira taj dio. Ali nije u redu smatrati da netko treba držati zatvorena usta u pogledu vjerskog stava. Kao što nije lijepo omalovažavati i diskreditirati je kao osobu.

Zanimljivo, primjetio sam da je nemali broj onih koji pobožne ljude smatraju čak i psihijatrijskim slučajevima. Onaj tko na takav način misli, govori i postupa spram vjernika koji u određenim prigodama javno izražavaju svoju vjeru, taj je spustio veoma nisko letvicu svoje tolerancije. Što je još znakovitije, spustio je veoma nisko letvicu svoga čovještva, i neće je nikad preskočiti ako mu netko (viši od njega) ne pomogne.

U duhovnom smislu, Blanka je pak podigla letvicu (pogled) visoko, dobila krila i, nošena, preskočila daleko iznad rekorda Stefke Kostadinove. Ali, prije se trebalo spustiti u dolinu svoje nemoći i suočiti s istinom o sebi...

''Nisam mislila da ću večeras trčati sa svojom zastavom. Ali Bogu ništa nije nemoguće.'' (Blanka Vlašić)

Dražen Radman

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... vjeri.html

[EdgarFranjul]

IVICA ŠOLA: Nevjerojatni razmjeri progona i ubijanja kršćana


Prešućene kršćanske žrtve

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas.

Ako bismo sudili o stanju kršćanskih crkava i zajednica danas kroz prizmu prisutnosti u medijima, onda nam se nameće jedna zanimljiva slika. O kršćanstvu se može javno čuti samo preko skandala: svećenici pedofili i homoseksualci, monstruozne časne sestre koje u nagrađenom hit filmu venecijanskog festivala nalikuju službenicama gestapoa, financijski skandali, vječito sumnjivo papinstvo zbog svoje “profašističke” uloge u pokoljima proteklih ratova i sl.

Stječe se dojam da je cijela kršćanska povijest i sadašnjost tek jedna licemjerna epizoda prepuna netolerancije, zabluda i zločina: od križarskih vojni preko inkvizicije, od svetaca antisemita sve do holokausta, od renesansnih papa sve do aktualnih pedofilskih skandala. Kršćanstvo, iz ove perspektive i intelektualne klime, kao da je pretplaćeno na uzrok svih zala prošlih stoljeća.

Knjiga Antonia Soccia koja se na egzaktan način bavi progonima i netolerancijom spram kršćanstva, (“I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio”), u takvom selektivnom pristupu povijesti i sadašnjosti podsjeća na sasvim suprotnu činjenicu.

Naime, kršćani su u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina. U sveopćem natjecanju za status najveće žrtve prošlog stoljeća koji su premoćno osvojili Židovi, mnogim je ušima ova istinita tvrdnja izgledala bogohulno, tako da je u intelektualnim krugovima knjiga sasvim ignorirana. A kako i ne bi kad su kršćani u kolektivnoj svijesti sve više pretplaćeni na ulogu progonitelja, tako da se govor o njima kao o progonjenima jednostavno ne uklapa, bilo u medijske bilo u “visoke” intelektualne stereotipe. No, brojke su neumoljive.


Zastrašujuće brojke

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, argumentira A. Socci.


Ako ove brojke izgledaju nevjerojatno i zastrašujuće, možda su još dramatičnije one koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog njihove vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.”

Osim “običnih” vjernika, ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji. Budući da se o kršćanima naviklo govoriti kao o proganjateljima, židovski intelektualac Michael Horowitz je jedan od rijetkih koji ide protiv struje i upozorava: “Naoružani sviješću isključivo o grijesima počinjenim u ime kršćanstva te strahovito nesvjesni temeljne (pozitivne) uloge kršćanstva u povijesti Zapada, elite naših dana već su navikle razmišljati o kršćanima kao onima koji vazda progone, a ne kao o žrtvama.”

Osim ignoriranja i stavljanja u zapećak ovih nemilih činjenica A. Socci u svom istraživanju razmjera antikršćanske histerije u prošlom stoljeću i danas upozorava i na sasvim konkretne “zločine” povijesnog revizionizma u samoj Europi. Na primjeru Španjolske autor pokazuje kako se istinsko mučeništvo kršćana može “umotati” u ideološke konflikte političkog karaktera.

“Najstrašniji primjer (revizionizma op. p.) su događaji u Španjolskoj tridesetih godina. Od 17. do 18. srpnja 1936. godine, datuma vojnog ustanka protiv republikanske vlade, pokolj je sistematičan: u kolovozu mjesecu iste godine masakrirano je 2077 svećenika, što znači sedamdeset dnevno. Godinu dana poslije, 1. lipnja 1937. godine biskupi staju na stranu “nacionalista”, nakon čega se uspijeva stati na kraj masakrima.”

Perverzija povijesne interpretacije ovih pokolja kršćana po Socciju sastoji se u općeprihvaćenoj činjenici danas da su svećenici bili ubijani jer su stali na stranu “nacionalista” te da se ne radi o progonima radi vjere već o ideološkim borbama. No iz navedenih datuma stvar je sasvim drugačija: u pozadini je stajala čista mržnja prema Crkvi, jer tek godinu dana od kako su počeli masakri biskupi su se “svrstali” kako bi stali na kraj pokoljima. Ili su trebali stati na stranu svojih ubojica? Sličnu perverznu interpretaciju masakara hrvatskih katoličkih svećenika u Hrvatskoj imao je i jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, praćen vojskom istinoljubivih srpskih “povjesničara”.

Ostavljajući po strani slične zločine prema kršćanima u zemljama bivšeg socijalističkog bloka, jer su nam općepoznati, sljedeće su veliko stratište kršćana jučer i danas islamske zemlje.

Antikršćanski islam

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas.

A. Socci opet navodi egzaktne podatke. Početkom dvadesetog stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani u milijunskim pokoljima. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5 posto. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Ako su danas masovna ubojstva rjeđa i manjih razmjera, situaciju kršćana danas u islamskim zemljama najbolje tumači primjer velikog američkog saveznika Saudijske Arabije: “Ustav i Kuran su ista stvar. Zakon zabranjuje kršćanima svaki kult, katehezu ili molitvu, ne samo javno već i privatno, u vlastitim kućama. Zabranjeno je slaviti kršćanske blagdane dok isti moraju štovati islamske. Uhode se božićne čestitke i kada su upućene putem telefona.. U kućama je zabranjeno držati evanđelje ili nositi kršćanske simbole kao križ i sl. Čak je i humanitarcima iz Crvenog križa naređeno da obrišu križ na vozilima s popratnom zabranom isticanja vlastite zastave.

Postoje stotine dokumentiranih slučajeva progona i zatvaranja kršćana koji su “uhvaćeni” u molitvi ili kultu u privatnim kućama.” Slične metode na djelu su u Sudanu koji je, grozne li ironije, 1999. godine postao član komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zajedno s ostalim “šampionima” ljudskih sloboda poput Kine, Kube, Libije, itd. u kojima su i danas ubojstva i progoni kršćana tek “dobra stara navika”. Ni Europska unija ni Ujedinjeni narodi nisu im uzeli za grijeh ubojstva i netoleranciju prema kršćanima. Valjda im zvuči beznačajno to što ljudi bivaju ubijani i proganjani samo zato što vjeruju u Isusa Krista, i još k tome nisu vlasnici naftnih kompanija ili ne drže konce svjetskog kapitala.

Vrijednost knjige

Zato Soccijevo istraživanje treba shvatiti i kao neku vrstu ispravljanja nepravde prema ovim desetinama milijuna prešućenih kršćanskih žrtava koje su u prošlom krvavom stoljeću stale uz bok nedužnim Židovima, antifašistima i ostalim žrtvama ljudskog ludila o kojima se, Bogu hvala, puno više zna i govori.

Vrijednost predstavljene knjige vidim i u ispravnoj uporabi samog pojma “mučenik” i “mučeništvo”. Naime u aktualnom trenutku kada se ljudi koji se raznose bombom ili samoubilački ulijeću avionom u zgradu nazivaju “mučenicima”, Soccijeva knjiga podsjeća da mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu pritisaka. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile po izraelskim gradovima nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu?


Isprika umjesto zaključka

Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja u tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.

Zato se, zajedno s autorom knjige, treba zbog ovog podsjećanja ispričati svim borcima za ljudska i životinjska prava koji svednevice pune medije i knjižare vijestima o stradanjima pingvina, kitova ili pasa lutalica, dok istovremeno o kršćanstvu govore isključivo ako se uklapa u senzacionalističku sliku licemjerne, reakcionarne ili nasilne religije.


Ili je tek nemoguće prihvatiti da kršćani nisu samo pedofili, inkvizitori, kolonizatori ili antisemiti već i ljudi visokih religijskih i moralnih standarda koje se zbog toga progoni. Ali, ne začuđuje. Tko još pored svakodnevne medijske površnosti i tihe znanstvene indoktrinacije i pristranosti želi čuti tako nešto čak i iz usta dobrog pape Franje? Ipak, i kršćane ubijaju, zar ne?

Izvor: laudato.hr

http://www.gradjanska-akcija-official.c ... a-krscana/

[EdgarFranjul]

Ivica Ursić - Uvijek nedjeljom: Ušutkivanje Krista

12.09.2015.
Ivica Ursić
Ispis
E-mail

"Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!" (Marko 16,6-7)

I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: "Što govore ljudi, tko sam ja?" Oni mu rekoše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka." On njih upita: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Petar prihvati i reče: "Ti si Pomazanik - Krist!" I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Tada dozva narod i učenike pa im reče: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

(Marko 8,27-35)

UŠUTKIVANJE KRISTA

Petrove primjedbe imaju smisla.

On i njegov brat Andrija već su se poprilično žrtvovali slijedeći Isusa.

Napustili su svoj uhodani ribarski posao i sigurnost svog galilejskog doma, a sve kako bi odgovorili na Isusov poziv: „Hajdete za mnom."

Na određeni način stavili su svoje živote na kocku i to pod pretpostavkom da je Isus toliko dugo iščekivani Mesija, onaj koji će obnoviti Izrael i spasiti narod od okupatora.

Sve ono što su do sada imali prigodu vidjeti i doživjeti ukazivalo je da su njihove žrtve bile dobra investicija. Iz dana u dan sve im je bila vjerojatnija mogućnost slobode njihove domovine. S velikim uzbuđenjem svjedočili su Isusovom istjerivanju demona, ozdravljenju bolesnih, čišćenju gubavaca, umirivanju oluje, sukobu s vjerskim i političkim vlastima, uskrsnuću mlade djevojke, hranjenju mnoštva, hodanju po vodi, vraćanju vida slijepome, sluha gluhome i sve su to bile u biti predigre onome što je tek trebalo po njima uslijediti, a to je bilo kraj patnji, bijede i tlačenja njihovog naroda.

Ali nakon što su prodiskutirali pitanje Isusovog identiteta Isus je rekao nešto što je potreslo Petra i njegove prijatelje i to ih je potreslo do temelja. Isus je počeo govoriti o svojoj patnji, o tome kako će biti odbačen i ubijen i kako će nakon tri dana uskrsnuti. Učenici su vjerojatno prečuli ovo zadnje, a Petar ne oklijevajući povede Isusa nasamo i stane ga koriti.

U hrvatskom prijevodu stoji riječ „odvraćati“ ali ako uzmemo latinsku riječ ona glasi „increpare“, ona se prevodi – „grditi“ - „koriti“ – „stavljati nekoga na mjesto koje mu pripada“ - „dovoditi u red“.

Kakav šok.

Oni su se okupili kako bi se napunili radosti i veselja, ljpote i ugode, a Isus ih odvodi mračnom stazom s puno problema.

Ali Petar ima rješenje. Petar govori u ime svih.

On je svjestan da govor kao što je Isusov zna deprimirati ljude.

Petar zna da takve riječi tjeraju ljude sa nedjeljnih misa, jer ljudi ne vole čuti loše vijesti o sebi.

O drugima da, ali o sebi ne.

Sve to Petar zna i zato kori Isusa. „Nemoj teške teme! Svi će ti se razbježati!“

Kad god se Evanđelje prezentira kao slatkiš fino upakiran u šareni papirić i kao proizvod koji je lako probavljiv, koji nam ne će „pasti na štumik“, znajte da to Petar kori Isusa.

A to nam se sve češće događa.

Isusa se ušutkuje.

I s našeg ljudskog stajališta Petar je u pravu.

Zar nas naša vjera ne bi trebala štititi od patnje?

Zar nam ne bi trebala dati pobjedu nad onim što nas ugrožava?

Jer ono što Isus navodi, nije put i nije način na koji se osvaja svijet i pridobijaju sljedbenici. Obećavati patnju, nošenje križeva, gubitak života – to nije roba koja se traži i grabi. Samo će nekom čudaku, nekom mazohisti sve to biti prihvatljivo.

Nama treba život bez patnje.

Nama ne treba križ.

Eto takav život nama treba i takav život bi Bog nama trebao osigurati, zar ne?

Zašto slijediti Krista kojega će ionako razapeti?

Pa imamo mi i bez toga dovoljno patnje i dovoljno muka.

Petar reagira baš kao što mi današnji ljudi reagiramo.

Jako suvremeno.

Treba voditi računa o sebi, o svojoj sigurnosti, o svome zdravlju i svome životu.

I zato mi Isusa odvodimo sa strane i korimo ga.

Ušutkujemo ga.

Ali Isusa nije moguće ušutkati.

„On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!"

Isus je ušutkao demone i ušutkao je oluju.

Sada Isus ušutkuje one koji žele njega ušutkati.

Petra kori, jer se vodi logikom tržišta.

Logikom svijeta, a ne Božjom logikom.

I onda Isus poziva mnoštvo, jer zna da je došao prelomni trenutak.

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Ovo je po prvi put da se riječ „križ“ spominje u Evanđelju.

Pojavljuje se poput udara groma.

Uzmite svoj jaram, govori im.

Uzmite svoje poniženje, govori im.

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Ako mi uistinu želimo znati tko je Isus Krist mi ga trebamo slijediti sve do križa.

Ako zastanemo prije Kalvarije onda to nećemo doznati ili ćemo doći do krive spoznaje. Pretpostaviti ćemo da je on još jedan od čudotvoraca, možda egzorcist ili mudar učitelj.

Njegov pravi identitet uistinu se samo može spoznati na križu.

Tu, ispod križa, to će spoznati i obični rimski vojnik, koji će reći:

„Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji.“

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Zato jer samo razapeti Mesija otkriva u sebi Boga koji je ranjiv i koji pati. Samo oni koji stajahu u podnožju križa i koji su ga gledali kako pati i kako umire bili su uvjereni da u srcu svemira, u samom središtu stvarnosti, stoji Onaj koji je ušao u patnju ovoga svijeta. Onaj koji je svojom žrtvom i svojom patnjom pobjedio grijeh i samu smrt. Vječni Gospodar koji se je utjelovio u Isusu iz Nazareta. Naš supatnik koji jedini razumije sve naše boli, jer je i sam patio.

Ali ovakva slika Boga je za većinu ljudi strana.

Bila je strana i Petru.

Mi želimo silnog, nepobjedivog Boga.

Mi želimo Super-Boga. Boga koji nas čuva od svake patnje i svake muke.

Takvom se Bogu mi molimo i utječemo, a sve te priče o „snazi u slabosti“, o „dobivanju u gubljenju“ i o „snazi križa“ – e, to nama nije prihvatljivo, a pomalo nam je i ludo i glupo, jer mi mjerimo snagu BDP-jem, snagom nuklearnog arsenala, slavom ovoga svijeta.

Međutim Sveto Pismo govori o jednom drugom Bogu.

O Bogu koji čuje vapaje potlačenih i sirotih, koji štiti nemoćne.

O Bogu koji pati za čovjeka.

O Bogu koji dolazi među nas kao nemoćno dijete, koji se rađa među beskućnicima, koji provodi dio svoje mladosti kao emigrant, koji živi običnim životom, koji biva odbačen, osuđen i smaknut kao posljednji kriminalac. I koji biva pokopan u tuđem grobu. Čak kada je i uskrsnuo iz mrtvih zamijenili su ga za vrtlara.

Samo oni koji slijede Krista sve do križa znaju dubinu Božje ljubavi. Jer on je ušao u našu ranjivost, u našu krivnju, u naše otuđenje, u našu patnju, u našu smrt. I svojom nas mukom i smrću otkupio.

Slijedeći raspetoga Krista mi se rješavamo svoje ranjivosti. Više se ne moramo skrivati iza maske ovoga svijeta i možemo se suočiti sa svojim slabostima i možemo ponijeti svoj križ sigurni da onaj koji je otišao pred nama s nama dijeli svoju bol, ali i svoju snagu.

Slijedeći raspetoga Krista mi spoznajemo Božju moć, a to je moć ljubavi.

Kada postanemo uistinu voljni „sebi umrijeti“ onda postajemo sposobni pronaći život.

Slijedeći raspetoga Krista mi znamo da budućnost ne pripada trijumfu patnje, grijeha i smrti. Budućnost pripada vladavini Krista.

I kada sve govori da grijeh, patnja i smrt imaju posljednju riječ, mi koji slijedimo raspetoga Krista znamo pravu istinu.

Jer mi smo bili tamo onog užasnog dana kada je tama prekrila svijet.

Svo zlo koje je počivalo u nama bilo je tamo.

Pohlepa je bila tamo.

Mržnja je bila tamo.

Nasilje je bilo tamo.

Političko licemjerje je bilo tamo.

Vjerska prepotencija je bila tamo.

I sile zla su slavile. Vjerovale su da je to njihova konačna pobjeda.

Međutim oni koji su ostali u podnožju križa, oni koji su ostali do samoga kraja, oni koji su pozorno slušali, čuli su jednu drugu poruku:

"Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!" (Marko 16,6-7)

Nama su razumljive Petrove primjedbe.

Nama je jasno zašto je Petar odveo Isusa u stranu i zašto ga je korio.

Zašto ga je ušutkivao.

Jer i mi smo takvi. I mi imamo iste ukore za Isusa kao i Petar.

A i mi, poput Petra, smo ga zatajili.

Kada su ga psovali.

Kada su ga se odricali.

Kada su ga pljuvali.

Kada su ga izbacivali iz javnih prostora.

No, on je nama oprostio sve naše opačine i sve naše gadosti.

Njegovo opraštanje jače je od naše izdaje.

Ovo nam je prigoda, ako smo do sada oklijevali, ponijeti svoj križ i slijediti Krista. Mi moramo znati da onaj koji nas na to poziva s nama hodi čitavim putem, sve do kraja svijeta.

Zato niti ne pokušavajmo ušutkivati Krista nego nevještajmo radosnu vijest čitavom svijetu, navještajmo Krista iz svega glasa, pa makar nas pokušali ušutkati.

A hoće.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolum ... nje-krista

[EdgarFranjul]

Orban: Europu će preplaviti 100 milijuna muslimana

"Riječ je o slobodama, seksualnim navikama. A tu su muslimani jači"



Autor:
Silvana Perica


Čak sto milijuna migranata s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike mađarski premijer Viktor Orban očekuje u Europi. U intervjuu za njemački Die Welt rekao je i da će u budućnosti u Europi biti više muslimana nego kršćana.

Liberali doveli migrante

Tvrdi i da je filantropski stav EU i Njemačke pokrenuo val izbjeglica prema Europi.

– Mi smo krivi jer smo svi zajedno, mediji, trustovi mozgova, političari, liberalnim pristupom stvorili dojam da mogu doći – kaže Orban.

– Mađarska policija uhitila je 200 ljudi na granici, bude li tako svaki dan, hoćete li imati mjesta u zatvorima? – pitao je mađarskog premijera novinar Boris Kalnoky.

– Da, imamo nekoliko tisuća mjesta u zatvorima – rekao je Orban.

Nabrojio je i kako vidi razlike između europske kulture i kulture izbjeglica, najavio je krizu identiteta u Europi ako se izbjegličkom krizom bude loše upravljalo.

– Ostane li u Europi puno muslimana, očito je da će kršćani izgubiti to natjecanje, zbog demografskih razloga. Studiozno smo proučavali što se dogodilo u zapadnim društvima. Unatoč najboljim namjerama vlasti, u tim su zemljama nastala paralelna društva, muslimanski se slojevi nisu integrirali. Žive jedni pokraj drugih – kaže Orban pa objašnjava kako nije riječ o Bogu, o tome da je netko kršćanin, a netko drugi musliman, nego o kulturi.

– Riječ je o načinu života, slobodama, seksualnim navikama, jednakosti između muškaraca i žena – zaključuje Orban pa objašnjava kako muslimani stavljaju naglasak na obitelj, djecu, koheziju zajednice te naglašava da su u tome jači od nas.

– I to je razlog zašto će njih na kraju biti više. To je jednostavna matematika – ističe. Na pitanje o tome ima li Europa moralnu obvezu u izbjegličkoj krizi, odgovorio je da svi imaju tu moralnu obvezu.

– Mađarska je europska i kršćanska zemlja, to je naša kultura. Mi moramo preuzeti odgovornost i shvatiti ozbiljno svoju moralnu dužnost.

Međutim, prva obveza mora nam biti zaustaviti priljev migranata jer će na putu preko mora umrijeti njih 10 do 15 posto – dodao je.

Želi li održati Mađarsku etnički čistom, pitao je novinar, na što je Orban odgovorio da je malo naroda koji su tako izmiješane krvi kao što su to Mađari.

Promašena politika

– Ali, riječ je o održavanju naše kulture. Gledamo natrag u našu vrlo dugu povijest te želimo da se tako i nastavi – rekao je. Ističe i da bi bilo pametno ne uništavati stabilne europske države.

– U Siriji smo mi Europljani i Amerikanci podržali jednu de facto nepostojeću oporbu, iako je bilo jasno da ona ne može voditi zemlju. Iz toga valja zapamtiti za kasnije: ne uništavajmo više države.

http://www.vecernji.hr/svijet/viktor-or ... na-1025432

[EdgarFranjul]

EVO ŠTO ZNAČI BITI KRŠĆANIN DO KRAJA!

Uništena i posljednja kršćanska crkva u Jemenu!

Autor: Zrinka KasapićUtorak, 22. Rujan 2015. u 10:25

Europa okrenula i drugi obraz!

Islamisti su uništili posljednju Katoličku crkvu u Jemenu. Skupina maskiranih, naoružanih napadača, prošle srijede, zapalili su crkvu sv. Josipa u Adenu. Prema dostupnim izvorima čini se da je uništena posljednja katolička crkva u zemlji. Još noć prije, nepoznati je napadač razbijao crkveni krov. Ova crkva poznata je kao crkva Svete obitelji. Islamistička policija uspjela je uz vojnu potporu Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Aden osloboditi od strane šijitskih Houthisa. Nakon ponovnog osvajanja došlo je do ponovnog anti-kršćanskog nasilja. Kada se kolonijalna sila Velike Britanije 1967. godine povukla iz Južnog Jemena, u glavnom gradu Adenu stajale su 22 crkve. One su okupljale mali jemenski dio kršćanske zajednice, kojima se temelji provlače do 5. stoljeća, za vrijeme vladavine Etiopljanina.

Bilo je tamo i britanskih, indijskih i filipinskih kršćana koji su došli kao gastarbajteri u ovu zemlju. Od ujedinjenja Jemena 1990. godine, udio kršćana u toj zemlji stalno je bio u padu, a autohtone kršćanske obitelji koncentrirane su uglavnom u i oko Adena.

Godine 2011. u Jemenu su bile tri katoličke crkve i jedna anglikanska a sada četiri godine nakon uništene su sve: crkva Svete obitelji, crkva Bezgrešnog začeća u Maallau, crkva svetog Franje Asiškog, kao i anglikanska Kristova crkva u Tawahi.

Bivši Kaldejski nadbiskup Mosula, Emil Shimoun Nona, govorio je nedavno u intervjuu o stanju kršćana u Iraku kada je rekao: ‘Naše sadašnje patnje su predokus onoga što će u bliskoj budućnosti osjetiti Europljani i kršćani tamo. Izgubio sam biskupiju. Prostorije mog apostolata zauzeli su islamski radikali koji nas žele vidjeti kao muslimane ili kao mrtvace. Ali moja Crkva je još uvijek živa, i ne mislim se predati tako lako’, piše katholisches.info.

EUROPA – Kršćani do kraja

I dok se na istoku kršćanske crkve i kršćani uništavaju, istok nudi novac za izgradnju džamija po Europi. Naime, Saudijska Arabija, jedna od bogatijih zemalja svijeta, u ovom egzodusu odbila je primiti izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja. I to u tolikoj mjeri da su odbili primiti sve i jedno ljudsko biće u svoju zemlju.

No ipak kako kažu, pomoći će izbjeglicama, a evo i kako. Saudijska Vlada poslala je ponudu Njemačkoj i Austriji u kojoj nudi financiranje preko 200 džamija u tim zemljama. Kako govore, oni će potpomognuti osnaživanje muslimanskog stanovništva u Europi izgradnjom džamija, i to je najviše što mogu učiniti za svoju braću po vjeri.

Jedna zanimljivost u svemu ovome je ta da Saudijska Arabija već ima svoj gigantski ‘šator grad’ u kojemu svaki šator ima klima uređaj i ostale krikove modernih šatora. No, taj šator grad koristi se samo jednom godišnje kada je hadž, odnosno kada se odvija tradicionalno hodočašće u Meku u kojem sudjeluju milijuni muslimana. Sada je ovaj šator grad zatvoren, a Saudijska Arabija neće primiti ni jednu izbjeglicu na svoje prostore, već ih sve transportira u Europu.

Europa u svemu tome ostaje kršćanska do kraja, pristaje na sve, pa i na masovnu izgradnju džamija za ljude muslimanske vjeroispovijesti. I to valjda tako treba biti. Jer, u cijelom ovom kaosu bitno je ostati kršćanin do kraja, kršćanin koji će okrenuti drugi obraz kada ga izudaraju prvi, kršćanin u pravom smislu tih riječi, zar ne?

http://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-cr ... enu-832992

[EdgarFranjul]

Don Anđelko Kaćunko: Pariz – novi udar ‘Sotonerije’
STUDENI 21ST, 2015 ANTE BOŽIĆ

BEZ TERORIZMA KORPORACIJE I MEDIJI BI BANKROTIRALI – ISKRENA SUĆUT ŽRTVAMA GLOBALNE LAŽI!

Odlučio sam, premda nisam namjeravao to učiniti tako brzo, upravo u ponedjeljak (16.11.) na svjetski tzv. Dan žalosti, barem započeti pisati novi post. Jer to je (bio) Dan žalosti za ISTINOM. To je (kao što su i ovi nakon njega) dan velike LAŽI. Poginulim nedužnim ljudima u Parizu neka se Bog smiluje, kao i njihovim obiteljima – kojima treba izraziti ljudsku i/li kršćansku sućut, ali ja i danas izražavam iskrenu SUĆUT najprije onima koji su postali ŽRTVE GLOBALNE LAŽI!

Te moje riječi vjerojatno zvuče nevjerojatno “odvratno” svima koji su naviknuti “raspekmeziti se” nakon medijske manipulacije osjećajima publike. A upravo to čine glavni javni mediji u Hrvatskoj (kao, sigurno, i drugdje na tzv. Zapadu). Tako je JL na naslovnici objavio fotografije 18-orice stradalih, s napomenom kako “preživjeli pričaju potresne priče”… A u NL u uvodniku Branko Mijić (i na “srcedrapateljnoj”, ali i na ozbiljnoj razini) piše:
“Ekspanzija terorizma prerasla je u pravi rat, za koji se možemo zavaravati da još uvijek nema obilježja onog klasičnog, Trećeg svjetskog (papa Franjo namjerno koristi taj izraz – m.op.), ali je svakako globalan. Ako ga tako ne budemo tretirali, nećemo znati zaustaviti ga. Kaos i nesigurnost su posijani u srcu Europe i simbol njezine civilizacije, Pariz, grad svjetlosti, glavna je meta onih koji planet žele pretvoriti u tamni vilajet i crnu rupu.”

Komentator ostavlja naivna čitatelja u uvjerenju da MI MOŽEMO zaustaviti TAJ RAT. Ne kaže ni TKO ni ZAŠTO sustavno sije kaos i nesigurnost u Europu i svijet ter ga želi pretvoriti u crnu rupu.

Mijić nastavlja:
– Nije PARIZ taj za koga se trebamo MOLITI, to je SVIJET, s pravom je napisala jedna Indijka. Jer, dan ranije kada je ista ta (je li doista ista ta? – m.op.) Islamska država u dvostrukom bombaškom napadu u Bejrutu ubila 43 ljudi i ranila više od 200, nitko nije izrazio sućut libanonskom narodu, obojao svoje monumente i nacrtao cedar kao simbol mira… Niti je bilo tko od nas javno poručio: Svi smo mi Libanonci!

(Vrlo je zanimljivo i znakovito da je satirički list Charlie Hebdo – koji je također “preživio terorizam” – odmah izrugao molitvu, rekavši karikaturom da to njima ne treba!) Mijić nastavlja:

Nije ni Barack Obama taj događaj nazvao »napadom na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje dijelimo«, iako Bejrut zovu »Parizom Bliskog istoka«. Ni hrvatski premijer nije se tim povodom obratio naciji, niti je njegov opozicijski konkurent ubijenima u počast javno zapalio svijeću. Niti je bilo tko od nas stavio na svoje Facebook profile zastave Libanona, Palestine, Iraka, Libije, Afganistana ili Sirije kada su ubijeni milijuni ljudi. Nije to nikakva slučajnost, jer gotovo istog trenutka kada su mučki pobijeni nedužni drugovi iz Charlie Hebdoa, 7. siječnja, teroristi Boko Harama u Nigeriji su masakrirali dvije tisuće žena i djece. Jesu li njihovi životi manje vrijedni od života zapadnjaka? Ima li krv ubijenih u Parizu i Bejrutu drugačiju boju, pitaju se svi oni kojima su žrtve uvijek i jedino žrtve, ma gdje to i u čije ime bile pogubljene.

Bravissimo, Branko – to su prava pitanja, na koja onima koji “kuže stvar” uopće ne treba odgovor. Ali ni onima koji ništa ne kuže jer uopće i ne čitaju, nego samo gledaju tv-slike pa baš zato ništa ne znaju. Mijić zaključuje svoju kolumnu:

Samo zaustavljanje rata i eliminiranje njegovih uzroka na mjestu gdje je poput karcinoma buknuo može zaustaviti terorističke metastaze koje su zahvatile i tako vitalne europske organe kao što je Pariz i prijete organizmu slobode riječi, mišljenja, kretanja, trgovine. Svedemo li sve na izbor između Kalifata i Reicha, bit će dokaz da su teroristi u svom zločinačkom naumu pobijedili. Svjetlo će zauvijek biti ugašeno ne samo u Parizu. I zavladat će svijet tame.

E, te se riječi itekako moraju prokomentirati.

Prvo, RAT je globalni biznis (to novinari rijetko ističu!) i njegovi pokretači ga NEĆE zaustaviti. Jer KORPORACIJE koje proizvode oružje i sve što ljudi na svijetu troše vladaju se po starom kapitalističkom pravilu (poznatu kao “fenomen bicikla”): “Ako staneš – padaš!!” Dakle, proizvodnja ne smije stati – zato mora rasti potrošnja. Zato i SMRT mora stalno biti prisutna. I na ekranima odnosno u medijima. Dvostruki “show must go on” – medijski i teroristički ŠO MAZGUN! To pak znači da “teroristi” već vladaju svijetom (odnosno da su “novi vladari svijeta” teroristi!) ter da cijeli svijet već JEST u TAMI. Samo, da bi se to vidjelo potrebna je duhovna dioptrija, a da bi se reklo potrebna je hrabrost. Kao što je američki Židov Noam Chomsky skresao u brk SAD-establishmentu: “Ne želite terorizam? Pa prestanite ga činiti!”

Da nimalo ne fantaziram dokazuje (tko je prava globalna vlast) i Inoslav Bešker u JL (ponedjeljak, 16.11.), u komentaru pod naslovom “Imaju li velesile još i snage oporezovati multinacionalke” odnosno korporacije ili kompanije, o kojima je bilo riječi na summitu G20 u turskoj Antalyji. Naime, mnoge tzv. multinacionalne kompanije i karteli, doslovce poput mafije, s profitom “bježe” u tzv. “porezne rajeve” gdje je lakše “oprati” novac pa se na tom sastanku raspravljalo hoće li za njih biti dvostrukog (ne)oporezivanja. Nadnaslov toga komentar je: “Usprkos terorizmu nije poništena agenda sastanka na vrhu G20″. No isto tako “usprkos terorizmu” cijela Italija bruji o vezi popularne ministarke i srpskog sportaša, a u Hrvatskoj svi tiskani mediji (što je dno njihova dna!) u službi televizije “unatoč terorizmu” svakodnevno javljaju tko je s kim i što po noći “ispod popluna” u tzv. (ludoj) Kući televizije koja Retardira Terorom Lascivnosti.

Očito, nažalost, sve je to dio iste dnevne ponude medijske hrane naivnoj i o takvim sadržajima već ovisnoj publici, ponude spektakla iz spomenutog recepta “šo mazgun”! Da nije duhovnog i oružanog terorizma mediji bi bankrotirali. Upravo zato ga njihovi vlasnici stalno proizvode! Tako se i time pokazuje da su “multinacionalke” zapravo prave velesile!

A zašto je za novi globalno senzacionalni događaj odabrana Francuska odnosno Pariz?

Teško je kratko i sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje. Vjernik bi rekao: “Bog zna!” Ali sigurno je da i đavao zna, jer to je događaj koji pokazuje i njegov “rukopis”. Za potpuniji uvid u kompleksnost nekih fenomena na europskoj (i svjetskoj) razini svakako je koristno pročitati djelo Mira Glavurtića SATANA (ili Sotona) pa ću iz njega prenijeti neke činjenice. No prije toga, “zgodno” je uočiti da je tajni organizator tzv. pariškog atentata, osim brutalnih tragova zločina, ostavio i “potpis” svoga demonskog praznovjerja – petak, 13.11.!

Dakle, pariški crni petak i spoj fatalnih brojeva trinaest i jedanaest – kao u okultizmu nekih tajnih organizacija. Osim toga, to je “ritualno ubojstvo” ne samo “dobro organizirano”, nego se netko pobrinuo da se događaj objavi i prije nego li se dogodio, što se još (utorak, 17.11.) može pročitati na stranici: http://www.inspiretochangeworld.com/201 ... ialnetwork (a poslije možda netko prilog i obriše).

A kakav pak odgovor na tu zagonetku možemo naći u knjizi SOTONA – zašto baš u njoj? Jedan je odgovor na mnoga pitanja i dvojbe. No najprije treba istaknuti da samo kršćanin može razumjeti “uvlačenje” Sotone u neka svjetska zbivanja, jer je on (đavao) “prisutan” i na stranicama Biblije. Tko nema to iskustvo, ova argumentacija će mu se sličiti fantaziji ili bajci, baš kao što i neki teolozi postojanje đavla proglašavaju mitom ili metaforom. A papa Pavao VI je (šezdesetih godina prošloga stoljeća) sve šokirao izjavom da je “dim Sotonin” ušao i u Crkvu “kroz neku pukotinu”. Sotonini crni i krvavi tragovi ostali su “zapisani” u mnogim razdobljima povijesti pa bez “udjela đavla” (kako bi rekao filozof de Rougemont) nemoguće je razumjeti neke davne i novije događaje. O toj realnosti govori nam Biblija – npr. Isus obavlja egzorcizme… – ali i povijest magije, koja je obilježila neka razdoblje povijesti Europe, kao što je npr. i famozna Francuska revolucija. Za upoznavanje pravog i potpunog značenja toga revolucionarnog pokreta – “majke svih revolucija”, mimo “maske” koja je u školskim učbenicima, preporučujem također sjajnu knjigu kolege Nikole Mate Roščića REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA.

Dakle, kao ilustraciju – što će se nekome činiti teka kao “izvlačenje kocke iz mozaika” (ali to je varka) – navest ću iz Glavurtićeve knjige (kako bih čitatelja naveo da je cijelu pročita!) samo nekoliko tematskih “kockica”. U poglavlju Opera diaboli (=djela đavla) autor opisuje razvoj maniheizma i gnosticizma od oko 1000. godine, u razdoblju početka kršćanske dekadencije, kad “vjera slabi a skandali se množe”. Opisuje užase koji su podvaljeni Templarskom redu, demonske događaje na dvoru Katarine Medici, zaluđenost cara Fridriha II alkemijom i astrologijom, razvoj vještičarstva i hereza, borbe mnogih papa (i koncila) s poganskim zabludama toga vrjemena… Autor u tome dijelu opisuje strašnu ulogu Rozenkrojcera (reda Ružina križa) – “demonskog tajnog društva” (F.Gerasse) – poglavito u 18. stoljeću u gradu Aix-en-Provence, prijestolnici francuske pokrajine Provanse, gdje je postojalo jako okultističko središte s kabalističkim pečatom. Odatle su izišli također neki pokreti koji su prilično uzdrmali Crkvu i pravovjerje. Čarobnjački centar u Aixu pohodio je i odmetnuti dominikanac Campanella, kojeg je zaštitio kardinal Richelieu, čovjek sumnjiva ponašanja i nastranih ideja. Upravo je u tom gradu Campanella izjavio: “Drugi vladaju, a ne kraljevi!” A i sam je Richelieu jednom rekao da bi se “mnogi ljudi veoma iznenadili kada bi znali tko je istinski vladar Francuske”.

Ta je velika kršćanska zemlja – nazvana od samog Pape “primogenita filia Ecclesiae” dakle bila nimalo slučajno na udaru Sotone. Grad Reims je kolijevka kršćanstva u Francuskoj, a katedrala u njemu podignuta je na mjestu gdje je biskup Sv. Remigije pokrstio franačkog kralja Klovisa 498. godine i tako je Francuska postala prva kršćanska europska zemlja.

Tada je dobila povijesni naziv “primogenita filia Ecclesiae” (prvorođena kći Crkve), a francuski vladari su od tada počasni kanonici Lateranske bazilike u Rimu, prve crkve kršćanstva i Papine rimske katedrale. Ono što se u Francuskoj događalo tijekom povijesti netko će nazvati “ironijom života”. “To je zemlja koja se u svojoj Buržoaskoj revoluciji 1789. otrgnula zagrljaju religije ter na sve moguće načine obezvrijedila Crkvu, ali i stvorila temelje za novo poimanje slobode. Zahvaljujući takvoj – po odbacivanju ontološkoga uporišta – anarhičnoj ‘slobodi’, uspostavila je podlogu za individualni i obiteljsko-susjedski fundamentalizam s nazovi islamskim predznakom.

Tako je od ‘prvorođene kćerke Crkve’ postala leglo ćelijā religijskih fanatika. Da ironija bude veća, među navodnim ljevičarskim prosvjednicima koji, recimo, ustanu prosvjedovati za neku vrstu svoje ‘slobode’, nerijetko se može vidjeti nemali broj ‘imigrantskih’ lica koji su istodobno članovi toliko rigidne zajednice da imaju ‘interne policije’ koje se brinu o obdržavanju religijske čistoće i discipline” (sjajno je dijagnosticirao jedan uvodnik Katoličkog tjednika). Zato jedan francuski povjesničar kaže: “Povijest naše države, kao i povijest svijeta, ne može se shvatiti ukoliko se u njoj ne traži i ne vidi stalna borba između Boga i Sotone.” Ta je borba označila povijesnu prekretnicu u vrijeme cara Luja XIV. Sve do njegove vladavine francuski su se kraljevi posvećivali Sv. Mihaelu, knezu nebeske vojske da očuva njihovu vladavinu od navala sila Zla. No prigodom krunidbe Luja XV, po prvi put, nije obnovljeno to posvećivanje. Od tada su, kaže De la Franquerie, “otvorena vrata pobunjenom arkanđelu (Luciferu-Svjetlonoši) i njegovim legijama; otvaraju se prve slobodnozidarske lože u Francuskoj i, kao što pauk plete svoju mrežu, one stvoriše svoju, u čitavom kraljevstvu, potkopavajući zdanje, da bi se, s Revolucijom, srušilo”.

Neki ovakav pogled na povijesna zbivanja uvijek etiketiraju crno-bijelim opisom ter ga zbog toga odbacuju. Međutim, gledamo li na svijet kroz “biblijske naočale” vidimo upravo taj “dualizam” – borbu između Svjetla i Tame, između Istine i Laži, između Krista i Antikrista…!

Već je na početku Crkve definirano da postoji Mistično tijelo Kristovo, kojemu nastojimo pripadati, ali je poslije također mudro uočeno da postoji i Mistično tijelo Sotonino, “koje ujedinjuje sve zle inteligencije čovječanstva i pakla”. Sv. Grgur Veliki kaže: “Svakako, đavao je glava svih opakih – iniquorum – i svi zli su udovi te glave.” A i Sv. Augustin je vidio među kršćanima i najbolje i najgore ljude. Povijest je zabilježila brojne čarobnjake među svećenicima – a netko ih je nazvao “elitom mračne falange”, koja se infiltrira u Crkvu. A tako je i danas.

Jasno, nikoga ne osuđujem(o) niti to smijem(o) – Isus nam to izričito zabranjuje (v. Matej 7,1; Luka 6,37; Ivan 7,24; Prva Korinćanima 4,5 itd.). Neki licemjerno-farizejski kršćani čak i papu Franju osuđuju zbog izreke u jednoj zgodi: “Tko sam ja da sudim?!” A ne znaju da ja Papa samo citirao Sveto pismo. Evo nekoliko primjera: “Nemaš isprike, čovječe koji sudiš…!” (v. Rim 2,1-6)! “Tko si ti da sudiš tuđega slugu?” (Rim 14,4). “Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A TKO SI TI DA SUDIŠ BLIŽNJEGA?” (Jak 4,11-12). Sapienti sat (a blenti ni budilica, ni Big Ben)!

(PS: nastavak slijedi u novom postu.)

NB: Ispalo je “slučajno” da post objavljujem na Dana sjećanja i molitve za žrtve Vukovara i sve koji su dali svoj život za našu slobodu pa podsjećam kako se i u Vukovaru očitovala sotonska mržnja i prema Gradu i prema “duhovnoj Hrvatskoj” (Viktor Vida) i prema Bogu – razaranje Vukovara bilo je izvorno iskaljivanje bijesa paklenoga Zmaja zbog spoznaje da gubi Vukovar a Hrvatska postaje slobodna! Zato ne treba žaliti za onim što je Vukovar prije bio, nego se ponositi onim što je u Velikoj obrani bio! I Vukovar (koji nije u globalnoj memoriji Svijeta) i New York (od kojega je stvoren globalni Mit) i Pariz (nad čijim “pomračenjem” licemjerni Imperij lije krokodilske suze) i… novi gradovi koji će biti pogođeni “terorizmom”… kršćanima su Božja opomena po proroku Izaiji (7,9): “Ako se na me ne oslonite – održat’ se nećete!”

http://nacija.hr/2015/11/21/don-andelko ... otonerije/

[EdgarFranjul]

EMIL ČIĆ UPOZORAVA: ‘U tijeku je rat svjetova – za ljudske duše’

Autor: Zrinka KasapićUtorak, 01. Prosinac 2015. u 18:59

'Novi svjetski poredak je sotonizam, samo nas krunica može spasiti!'

Rat svjetova za ljudske duše. Tako je ovaj intervju naslovio gospodin Emil Čić, nagrađivani glazbenik i znanstvenik, autor brojnih knjiga i članaka s temom politike i unutarnje nagriženosti duhovnih svjetova u koje smo kao čovječanstvo manipulacijom uvučeni. Jer sve ono izvanjsko čemu svjedočimo danas (rat, suze, ljudi brojevi, strah), samo je blijedi prikaz monstruoznosti koja se odvija u duhovnom svijetu, protiv čovjeka! Iako se svijet budi, velika masa ljudi ostaje zatočena u informacijskom besmislu, dok srž stvari i odgovor na pitanje – zašto sve to?, ostaje po strani. Upravo to smo htjeli doznati od gospodina Čića koji je svojom nedavnom knjigom pod nazivom – Uspon i pad zapada- potpuno razotkrio ova odlučna vremena, katoličkim i filozofskim uvidom u povijest i stvarnosti koje nas okružuju. Tako je upozorio i na sotonizam koji se nalazi u srži Novog svjetskog poretka – državnog i duhovnog uređenja koje se potpunom kontrolom informacija nameće kao spasitelj svijeta s jednim jedinim ciljem – odvojiti čovjeka od Krista.


‘Lažni spasitelji i lažni proroci dizat će se i činiti znakove i čuda za zavesti, ako je moguće, i same izabranike. (Marko 13,22)


Vi ste jedan od rijetkih ljudi koji godinama najavljuju Treći svjetski rat. S obzirom na to da sada svi o njemu govore, možete li nam ukratko reći – što to gledamo, što se događa?

– To što se događa je velika priprava za teške oružane sukobe, koji bi se, kako sada stvari stoje, trebali dogoditi najprije između Turske i Rusije. Turska je anglo-cionistički igrač, kojem je povjerena funkcija zaštite američkih itd. plaćenika ISIL-a, nakon što je ruska vojska temeljito razorila “revolucionarni islamski pokret”, kako ga je nazvao šef turske obavještajne službe, koja operativno štiti islamski terorizam. Da bi pred neinformiranom masom sakrili svoju ulogu u svjetskom konfliktu, Turci se najprije moraju prenemagati, zatvarati granicu, tražiti pomoć od NATO-a i Europe, a onda kada dođe vrijeme, razvit će se sukob u koji će postupno biti uvučen cijeli svijet.

Što mislite, zašto su mediji uigrano skrivali ‘istinu’ od javnosti svih ovih godina?

– Pa, da bi se mase uvuklo u svjetski sukob na krivoj strani, potrebno je medijski zamutiti uzroke i posljedice, potrebno je pogrešno prikazati uzroke i prave krivce. Amerika dugo, dugo opkoljava Rusiju, kako je to lijepo opisao William Engdahl, u svoje dvije knjige “Stoljeće rata”, a sada je sazrijelo vrijeme da se ona s Rusijom i zarati, ali za javnost je neprekidno potrebno skrivati prave namjere i dugotrajne pokušaje uvlačenja u rat. Mediji su pod najstrožom kontrolom predstavnika NWO i prava istina je dozirana, tako da nikada ne će doći do preširoke mase pa ta masa nikada neće reagirati kako treba. Sve je to priprava za stvaranje svjetske države i nove svjetske religije, a to neće biti moguće dok god postoji i najmanje žarište koje ne bi bilo pod nadzorom. Već će im biti problem, ako se Hrvatska probudi i opre Novom svjetskom poretku, a koliki im je tek problem ako postoji Rusija i ima neovisne financije i neovisnu politiku: sve se mora razbiti da bi se sve iznova stvorilo, a to ide preko rata i krvi i toga mase ne smiju biti svjesne.

Mislite li da je teroristički napadaj u Parizu bio ritualni napad?

– Taj napadaj ima u sebi ritualni element: odigrao se 13. studenoga, u petak, a 13. listopada 1307., u petak, uništeni su Templari, čiju baštinu svojata masonerija, iako većina templara nisu bili masoni, kako je dokazala talijanska povjesničarka Barbara Frale. Masonerija je ovladala svijetom i svoje planove provodi u skladu s kabalističkim brojevima i simbolima. Uvođenje diktature počinje s povratkom iz sjene, onih koji su nekad nestali ili bili u sjeni: tajna ideja i vlast postaju novi javni poredak.

Stvara li se Novi svjetski poredak u ovom trenutku ili je već stvoren?

– Novi svjetski poredak je već stvoren jer Europom više ne vladaju kršćanske ideje niti je Europa kršćanski ustrojeno društvo, kakva je nekoć bila: mi živimo usred neoboljševizma, koji nameće “nove vrijednosti”, odnosno sve ono što je katolicima bilo odvratno, sve ono što je katolištvo odbacilo kao poganstvo i nevaljalštinu. Novi svjetski poredak je sotonizam, to je preustroj društva suprotno od kršćanskih vrijednosti.

Koja je bit ovoga, rata? Cilj?

– Glavni cilj ovog rata je slamanje ostataka kršćanskog društva Europe i svijeta, smanjenje biološke mase pučanstva kroz masovna ratna ubojstva, da bi se ostatak predao u ruke robovlasničke diktature, “kakvu još svijet nikada nije vidio”, koju je najavio veliki španjolski katolički filozof povijesti Juan Donoso Cortes (XIX. st.). Vojni cilj je najprije zapaliti Bliski istok, tako da se uvuče Turska, Iran pa zatim Europa, a potom i ostatak svijeta. Cilj je slomiti Rusiju i Kinu, ali tako da one izgledaju kao glavni agresor. Na, duhovnom planu cilj je slomiti vjeru u Isusa Krista, personalno, a potom i sustavno: formalno Rusija se pojavljuje kao zadnja kršćanska zemlja. Kad bude poražena kršćanskog društva više nema ni u kojem obliku. Tada dolazi “spasitelj svijeta” kojega će se polako uvesti u igru.

Slijedi nam globalna kontrola i to sve pod maskom borbe protiv terorizma i neke demokracije. Molim vas objasnite ljudima kakva nas vrsta ‘demokracije’ zapravo očekuje?

– To je precizno objašnjeno u Ivanovu Navještenju ili Apokalipsi Novog zavjeta: nakon svjetskog rata i novog “spasitelja” svi stanovnici zemlje biti će označeni “žigom zvijeri” kojim potvrđuju da priznaju novu svjetsku vlast. Oni koji na to pristanu bit će duhovni i tjelesni robovi, a o duhovnim posljedicama pred Bogom da ne govorim. Ukratko iz biblije NZ: “16 I (zvijer) učini, da se svima, malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i slobodnim i neslobodnim dadne žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim; 17 I da nitko ne može ni kupiti ni prodati, osim tko ima žig: “ime zvijeri”, ili broj imena njezina. 18 Ovdje je mudrost! Tko ima um, neka izračuna broj zvijeri; jer je broj čovjeka, i broj njezin je šest stotina i šezdeset i šest.” Svi trgovački brojevi, koji su nam poznati kao oznaka s koje se očitava cijena, na početku, sredini i na kraju imaju dvije okomite crte koje označuju tri šestice. To vrijeme je došlo, a problem će nastati kada taj broj ljudi budu morali primiti kao čip, u svoju ruku ili glavu, kao što je već učinjeno mu nekim kompanijama USA, Švedske itd.

Po Vašem mišljenju, je li Predsjednica upoznata sa svime što se događa, s obzirom na to da je i sama najavila Novi svjetski poredak?

– Ako ga je najavila onda je barem djelomično upoznata s time, s tom razlikom da sve vidi u ružičastim bojama, tj. u svjetlu lažnog optimizma. Mnogi političari ne shvaćaju u što su uvučeni političkim savezima, a morate biti svjesni da današnjim svijetom ne vladaju vrhunski političari već ljudi vrlo skromnih duhovnih mogućnosti, zabljesnuti slavom svijeta, kako bi rekli kršćanski mistici. Ili kako bi rekao Oswal Spengler, njemački filozof povijesti, Europa odavna nema političare od formata, pa kako bi onda oni ispravno mogli shvatiti svijet u kojem djeluju i u kojem žive? U svijetu slijepih slijepci vode slijepce. A bivši predsjednici Mesić i Josipović su još dublje: u ponoru. I tako: svi smo (ne)sretni i (ne)zadovoljni.

Koju ulogu će po Vama imati Hrvatska u Trećem svjetskom ratu?

– Postoji opasnost da NATO otvori front prema Srbiji da bi presjekao ruski ulazak u dubinu Europe, ali to Europu ne će spasiti od brzog ruskog prodora i osvajanja Europe. Anglo-američki savez u ratu će pobijediti, no niti to ne će biti dobro. Hrvati će se u cijelom tom ratu morati boriti za goli život i to će biti hrvatska šansa da Hrvati, u eri Antikrista, povrate dostojanstvo i suverenitet: ali, Hrvatska će stvarno ovisiti jedino o Bogu, ako u Njega bude vjerovala.

Kako se obraniti od onog što dolazi?

– Obraniti se možemo jedino samoorganizacijom i planiranjem opstanka i borbe. U toj obrani dušu moramo okrenuti i posvetiti Kristu, uz obilnu molitvu krunice, jer to što će se dogoditi u svijetu neće biti rat za resurse – već rat za ljudske duše.


http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/emi ... use-864018

[EdgarFranjul]

Minuta je dovoljna da dokažemo kako Bog zaista postoji.

Donosimo vam video u kojem možete vidjeti kako pacijent dokazuje zubaru da Bog postoji. Pacijentu je bila potrebna samo jedna minuta da pobije sve tvrdnje zubara koje je izgovorio protiv Boga.

Pogledajte ovaj sjajni video.

https://www.youtube.com/watch?time_cont ... LBGO1Ay8tY

[EdgarFranjul]

Nastupila je demonkracija

AKADEMIK ČIĆ: ‘Naši’ političari su glupe sluge, obični podmićeni i pokorni zombiji, koji slijede Antikrista’
Autor: Zrinka K.
Petak, 29. Travanj 2016. u 20:30

Gubitak vjere doveo je do sebičnog življenja malih života, svatko misli za sebe, nema veliki organizacijskih suradnji ni otpora. A gubitak vjere doveo je i do gubitka duhovnih uvida, jer su se ljudi udaljili od Boga i Duha Istine.

Jedan od jačih hrvatskih, katoličkih intelektualaca, akademik s tri fakulteta, objavljenih preko tisuću članaka i preko 10 knjiga, gospodin Emil Čić, za naš portal dao je pobližu analizu svijeta danas kao i kaosa u kojem se nalaze svi, pa i Hrvatska za koju kaže da ju vode glupe sluge, obični podmićeni i pokorni zombiji, koji slijede naputke središta moći, kojima se ne odupiru. Akademik Čić tako tvrdi da smo trenutno zapeli u apokalipsi globalnog kaosa, a otkrio je sve o lažnom terorizmu i masovnoj prijevari, te manipulaciji čovječanstva koje ne može vidjeti istinu jer su se ljudi svojom voljom odmaknuli od Boga i Duha Istine.

Kako bi komentirali dolazak Leopolada Mandića u Hrvatsku u ovom trenutku ali i reakcije na njegov dolazak koje su, po mom mišljenju podosta dijabolične i neviđene u drugim ‘demokratskim’ društvima?

Pa, Bog u ovim teškim trenutcima, po Sv. Mandiću hrvatskom narodu daje zaštitnika i zagovaratelja. Mržnja prema svetcima, Bogu i katoličkoj vjeri nije ništa novo, a u trenutcima raspada kršćanske civilizacije ta mržnja ima svoju kulminaciju u javnim ispadima.

Po Vašem mišljenju, u kojem smjeru ide Hrvatska, trenutno?

Tzv. hrvatski političari prilagođavaju se svjetskim gazdama, te sve što čine – čine tako da im se ne zamjere. Na žalost, hrvatska politika slijedi protukršćanski smjer Gospodara Svijeta, tako da smo mi u sustavu prihvaćanja Ugovora o trgovini, koji prihvaća hranu otrovanu sjemenom GMO, mi smo u sustavu odgoja koji kroz “zdravstveni odgoj” pervertira našu djecu, a kroz odgoj i obrazovanje ih čini nesposobnim i neodgojenim za rad i život. Mi smo u sustavu svjetskog imperijalizma preko Turske i premijera Erdogana uvučeni u islamizaciju Europe na najpodmukliji način. “Naši” političari su glupe sluge, obični podmićeni i pokorni zombiji, koji slijede naputke središta moći, kojima se ne odupiru. Tako da mi svoje nacionalne politike nemamo i ne ćemo imati, sve dok se narod ne pobuni.

Mislite li da će Bog stati u zaštitu Hrvatske, bez obzira na sve, kako ste jednom izjavili?

Ponekad sam zdvojan: nakon 500 godina borbe protiv islama, i nakon takvih likova kakav je bio Nikola Šubić Zrinski koji je prije točno 450 godina dao krv da islam ne pobijedi (jer Turska i islam su jedno!), Hrvatska je povrijedila tradiciju i vjeru u Boga, i prije točno 100 godina Sabor je usred I. svjetskog rata priznao islamsku religiju, kao ravnopravnu u Hrvatskoj. Zatim, katolička križarska Hrvatska je uvrijedila Boga kada je usred NDH, nasuprot katedrale sagradila đamiju. Ban Toma Erdödy, ako se dobro sjećam, kada je s njihove strane pala ideja priznavanja kavinizma u Hrvatskoj, Mađarima je na stol bacio mač! U Hrvatskoj se dugo nije priznavala niti jedna vjera osim katoličke! Upravo tako kako islamske zemlje čine prema mogućnosti građenja katoličkih crkvi na njihovim područjima (npr. Saudi Arabija itd). Dobro je jedna osoba primijetila da je Bog okrutno kažnjavao Izrael kada je priznavao tuđe Bogove i gradio poganske hramove. Tako je i Hrvatska oko stotinu godina provodila u raznim kažnjavanjima, još tisuću puta gorim od trpljenja u Austro-Ugarskoj, a preko 70 zadnjih godina XX. st. u ratovima i balkanskom ropstvu. No, vjerujem da Bog ne će zaboraviti herojske svete žrtve koje traju od pokrštenja Ilirije sve do petstogodišnjeg rata s Turcima, i da će krv svetih vrijediti u ovim vremenima više od krvi grješnih. Konačno, kad bi Hrvati i s isukanim mačem poput Nikole Šubića Zrinskog i napustili ovu povijest – to bi bio put otaca kroz tisuće godina. Pokojni don Kustić jednom je rekao: „Bog će sigurno pobijediti, no hoće li Hrvati preživjeti?“ U trenutcima smrti, osobno vjerujem, jer ima razloga za to, da će Bog biti s Hrvatima, ako pokažu energičan stav i spremnost da za Boga i vjeru umru: čuda se događaju – vjerom. U vrijeme Antikrista netko će pružati oružani otpor ujedinjenoj sotonističkoj religiji svijeta i njezinim vojnim snagama. Ima indikacija da bi to mogli biti Hrvati.

Na You Tubeu radite serijala pod nazivom Apokalipsa u globalnom kaosu, a riječ je o analizi europske i svjetske kataklizme. O čemu se zapravo radi? Slijedi nam kataklizma?

U emisijama Apokalipsa u globalnom kaosu zainteresiranom hrvatskom slušateljstvu, svjesnom dubine problema, nastojim prikazati i objasniti logičnost razvoja demonskog duha, koji je u sadašnjem trenutku povijesti najsnažnije projiciran u politiku. To je moguće sa stajališta filozofije povijesti, a ja sam jedini filozof povijesti u Hrvatskoj. Mi se već nalazimo u kataklizmi, ona se razvija i prelazi polako u kulminaciju. Povijest i povijesni trenutak je uzorak konačnih namjera Boga i zloduha. U sadašnjim trenutcima, kao filozof povijesti, koji vidi budući smisao geostrategije zloduha i duha, ja te namjere iščitavam kao projicirane u duh politike Amerike ili Rusije, kao i lokalnih vazala. U jednoj emisiji, prije tri-četiri godine, sasvim točno sam najavio mogućnost tursko-muslimanske ekspanzije prema Europi, jer sam uvidio potencijal agresije. Kad slušate tu emisiju kao da slušate prikaz trenutačnih događaja. A noviji događaji, uključujući i tursku ekspanziju na Hrvatsku (kupnje luka, vojarni, hotela itd), potvrdili su da Turska stoji iza subverzivnog rata i naoružavanja pseudoislamskog ISISa, zajedno s Izraelom, Saudijskom Arabijom, Britanijom i Amerikom, kao kolonijom vanjskih lobija. Uostalom, i sam Putin i Rusija potvrdili su da Turska po najnižim cijenama kupuje naftu od ISISa i šalje mu za uzvrat oružje i ostalu opskrbu. Zato je Rusija tu da napravi ravnotežu: teško Turskoj! Jao svijetu! To je tek uvod u poslijeratno ustoličenje Antikrista. O toj temi na internetu se nalaze cijele knjige analiza skorih događaja. I mnogi su u pravu.


Što se događa s Europom? Je li moguće da će se kataklizma dogoditi zapravo u duhovnom smislu ili se već događa?

U Europi, kao i u svijetu, kataklizma u prvoj i drugoj fazi se već odavno dogodila, a sada smo u završnoj fazi. Naime, Katolička Crkva zapadnu je Europu duhovno gradila na svoju sliku i priliku i u cijelosti oko 1500 godina i djelomice do početka francuske revolucije. Tzv. reformacija označila je pobunu protiv Crkve i početak je sloma Europe. Jedinstvo duha zapadne Europe zamijenilo je najprije paralelno postojanje crkava: najprije katolička i protestantska, zatim anglikanci, kalvini i tako dalje. Slom duhovnog jedinstva Europe koji su ove pojave izazvale dovele su postupno do krvoprolića, vjerskih ratova i zaključno do ateizma i pojave revolucionarnih ideologija demokracije, komunizma, fašizma, nacional-socijalizma i konačno i do pojave raznih oblika anarhizma. Ova razlomljena slika Europe predstavlja početak njezine propasti, njezinu kataklizmu po fazama. Povijest nije serija izdvojenih događaja, već niz logičnih i planiranih uzročno-posljedičnih veza.

U završnoj fazi masonerija je osvojila i samu Katoličku Crkvu, što je na oko 660 dokumentirano dokazao i opisao prof. dr. Roberto Mattei u knjizi „Drugi vatikanski sabor – neispričana priča“, nagrađeni pisac o katoličkoj crkvenoj povijesti. Citirajući isključivo provjerene i objavljene dokumente o II. vatikanskom saboru Roberto de Mattei je prikazao kako su tzv. „progresisti“ odnosno „modernisti“ iz Francuske i Njemačke imali svoju organizaciju i tajne klubove, te su na zaprepaštenje članova pravovjerne kurije i Teološke Komisije, kojoj su na čelu bili pravovjerni predstavnici kardinal Ottaviani i njegov suradnik kard. Siri, na II. vatikanskom saboru učinili legitimnim nauk osuđen od svih prethodnih papa. Materijal o tome je tako obilan da ne ostavlja nikakvu sumnju da su događaji na II. vatikanskom saboru položili temelj za urušavanje Crkve i završnu degradaciju njezina nauka, koji trpimo danas. Pobijedila je manipulacija, doktrinarno osuđena „nova teologija“ francuskih „modernista“ XX. stoljeća i „pastoral“ umjesto poštivanja dogmi katoličkog nauka. „Praksa“ teologije oslobođenja kataklizmički je srušila je duh crkvenog pravovjerja, pa je danas pravovjerno, ono što je oduvijek bilo krivovjerjem. To je Europu dovelo do ruba konačne smrti duha i gubitka granica razumijevanja dopustivog i nedopustivog.

Što se zapravo skriva iza pojma tolerancija, ali i demokracija? Diktatura?

Iza pojma „tolerancija i demokracija“ krije se nova religija i nova vjerovanja. Cijelo XIX. stoljeće bilo je prožeto papinskim osudama demokracije, jer je demokracija sustav koji dogovorom može ozakoniti zločine i nepravde poput eutanazije, abortusa, pederastije itd. To se i dogodilo, zar ne? Demokraciju je kao sustav politeizma prvi definirao španjolski katolički markiz Juan Donoso Cortes (preminuo oko 1853. g), najmoćniji intelektualac tadašnje Europe, čiji su se govori po svim zemljama tiskali u desetcima tisuća primjeraka, a danas je izbrisan iz povijesti – jer je točno navijestio gdje ćemo sada biti. Demokracija svakog pojedinca tretira kao ravnopravnog poganskog boga, čija su uvjerenja jednako vrijedna, iako svaki od tih bogova nema jednaku količinu znanja, obrazovanja, talenata i sposobnosti, pa ni poštenja. „Bogovima“ se s „Olimpa“ političke moći nudi slika svijeta koja odgovara moćnicima, a „ mali „bogovi“ „Olimpijcima“ daju dopuštenje da i dalje vladaju. To je u suprotnosti teokratskom idejom direktne uprave Božje preko posvećenih posrednika. Jasno je da su te dvije koncepcije nespojive, a kako je božanska ideja hijerarhije srušena – na mjesto teokracije stupila je demoNkracija. Demokracija je manipulacija, jer jedno obećaje a drugo daje. Tko se sjeća obećanja Pusičke, Čačića i šesteroglave aždaje, koja je svojedobno obečavala 200.000 novih radnih mjesta? Nitko. A, pomoću takvih laži demokracija dolazi na vlast, s time da dobiva legitimitet, jer joj je masa dopustila da laže, krade i vara. Diktatura je posljedica bezvlašća i nereda koji stvara tzv. demokracija i ta diktatura uvijek dolazi na vlast kada demokracija potroši svoj kredibilitet. Tada „Olimpijci“ oduzimaju slobodu i pravo govora i izazivaju ratove, progone i strašne zločine, da bi nakon toga iznova, u nekoj varijanti ostali na vlasti. Nakon pada kršćanske vlasti – demokracija je diktatura mafije.

Koliko utjecaja ima britanska masonerija na europsko društvo, trenutno?

Britanija je preko masonerije vladarica svijeta. Dakle, dobili su I. i II. svjetski rat, a Francisco Franco u svojoj knjizi „Masonerija“ kaže da od 1921. imaju nadkomitet za nadzor nad svim vladama. Dakle, i fašizam im je bio pod nadzorom. Logičnim slijedom kontrole moći masonerija vlada europskim društvom u kontinuitetu od 1918. iako je jasno da su veliku moć imali i ranije. Njihovu moć na svojim stranicama i publikacijama prikazali su mnogi autori poput Johna Colemana u „Komitetu 300“, Carrolla Qugley u „Anglo-američkom Establishmentu“, zatim Ralpha Eppersona u „Nevidljivoj ruci“, Naste Webster u knjizi „Svjetska revolucija“, Antona Sutona u knjizi „Wall Street i uspon Hitlera“, „Wall Street i boljševička revolucija“ itd. Lyndon LaRouche je na desnom krilu masonerije veliki oponent Britanskog Carstava i Kraljice, jer manja skupina masonerije bori se za nacionalnu državu. Svuda su Englezi imali prste.

Koji je njihov krajnji cilj?

Budući da je engleska monarhija otpala od Boga i Kat. Crkve s Henrykom VIII., engleski je cilj najprije bio srušiti katoličko carstvo Španjolske, a potom uspostaviti svjetsku vladavinu na čelu s novom masonskom religijom. Papa Lav XIII. u enciklici „Humanum Genus“ u XIX. st. nije spomenuo Engleze ni Britanski Imperij, ali Crkva je znala da su Britanci neprijatelji Crkve i da su je rušili subverzivnim sredstvima tajnih organizacija u Europi, koje su upravo u toj enciklici najjasnije opisane zajedno s ciljevima, koji su se do danas – točno prema tim opisima – i ostvarili. Budući da je Britanska monarhija jedina moćna monarhija Europe, i još k tome je vladarica i „majka“ cijele masonerije, naravno da će se i svjetski vladar kruniti iz kuće Windsor . To je u svojoj knjizi “ The Antichrist and a Cup of Tea “ opisao Tim Cohen, koji je ujedno u video prilozima usporedio znakove zvijeri Apokalipse i grb britanske kuće Windsor! Cilj masonerije je religija Antikrista, kao vladara svijeta.

Prema nekim podacima, kršćani danas u trenutku kad se maše pojmovima ‘tolerancija, demokracija, ljubav, mir’ itd. prolaze najgore progone u povijesti kršćanstva. Kome smeta Krist?

Dio odgovora ste već dobili: Krist smeta britanskoj antikristovoj monarhiji i masoneriji. A kršćani su progonjeni jer su izloženi koncepciji politike demonske duhovnosti i nisu svjesni opasnosti u kojoj žive i zato nisu spremni. Svaki pad pobožnosti i duhovnosti u svijetu pretvara se u sotonine orgije nad kršćanima. Na, Bliskom Istoku stvara se Veliki Izrael i prostor od Eufrata do Nila nastoji se očistiti od muslimana i kršćana, a muslimane se nastoji preseliti u Europu da se ostatci europske kršćanske civilizacije pod pritiskom necivilizirane i razularene mase pogana sruše do samih temelja. „Tolerancija, ljubav, mir“ su prazne fraze koje služe lažnom milosrđu prema neprijatelju koji nema ni tolerancije, ni ljubavi, ni nakana za mir. K tome, Oswald Spengler izrekao je jednu jasnu paradigmu Europe: glavni princip europske civilizacije je NETOLERANCIJA. A to znači da ni mi u iskonu svoje vjere na svome tlu ne podnosimo ni laž, ni nevjeru ni kriminal. Tolerancija je danas prazna riječ za nedjelatno trpljenje mafije, muslimnskih ispada u Europi, pederastioje, i svih vrsta kriminala. Dobro i zlo su u demokraciji ravnopravni, jer kako je rekao ruski filozof povijesti Nikolaj Berdjajev „demokracija nema smisla za istinitost“! Pa, ne prepoznaje pravdu i nepravdu niti se za pravdu bori. Nego za svoj interes podupire zločin, pljačku i nepravdu. Što su svi ti napadaji na Libiju, Irak, Siriju, Afriku, Aziju, doli djelo razbojništva u viskom stilu? Oni donose demokraciju? Što je to? Dok je Europa donosila kršćanstvo svijet je napredovao, odkada Europa i Amerika donose demokraciju – svijet propada u neredu.

Kakvu ulogu igraju mediji u današnjem društvu, je li došlo vrijeme da ne pratimo medije?

Pa, tiskane medije odavna ne pratim, jer svi služe skretanju pozornosti na nebitne pojave i svi su nadzirani od protukršćanskih i protunacionalnih neprijatelja. Mediji služe zbunjivanju čovjeka i dovođenju u zabludu: kada svi mediji počnu tvrditi istu laž – masa vjeruje u tu laž, jer se uvjerenje plitkih medija dovodi na razinu znanja najumnijih filozofa i najmoćnijih intelektualaca. Mediji su danas u službi lažnog autoriteta velikog uma kojem se vjeruje. Prodaje se iluzija istine i moći uma. Mase su pod masovnom hipnozom , pijane od laži, jer ne znaju misliti ne prodiru do pozadine manipulacije. Malo je inteligentnih i poštenih novinara, a mnogo ih je koji ne služe ideji istine, nego rade za plaću. Netko je svojedobno na Internet javno stavio plaće najvećih klevetnika u hrvatskom novinarstvu: plaće klevetnika penjale su se do 40.000 kuna mjesečno! Oni koji rade za istinu plaćeni su otpadcima. Jedini medij koji se još može pouzdano pratiti je Internet. No i to je sporno jer treba jako mnogo znati da bi se prepoznalo pravi izvor i razlikovao istinu od laži.

Je li ‘terorizam’ izmišljen u svrhu uspostave jedne vlade i sveopće kontrole čovjeka?

Terorizam je postao sredstvo manipulacije: preko interneta sam dobio fotografije koje dokazuju lažiranje terorističkih napadaja u Parizu i Bruxellesu. Tajne službe su pripremile statiste da odigraju žrtve, a napadaji se nisu dogodili. Cilj „terorizma“ je uspostava diktature radi uspostave „reda“ nad masama. I taj red će biti najmasovniji zločin koji svijet još nije vidio: onaj pravi terorizam!

Kako je moguće da većina ljudi uopće ne vidi što se događa, te da i dalje olako prihvaćaju sve što im taj ‘novi, vrli, svijet’ nudi, iako je riječ o potpunom ništavilu i robovlasničkom društvu?

Kako rekoh, mase su pijane od laži serviranih u medijima i vjeruju u njih. Gubitak vjere doveo je do sebičnog življenja malih života, svatko misli za sebe, nema veliki organizacijskih suradnji ni otpora. A gubitak vjere doveo je i do gubitka duhovnih uvida, jer su se ljudi udaljili od Boga i Duha Istine. Da su malo više slijedili i poštivali Boga On bi im dao da vide što se događa.

Putin se predstavlja kao opozicija Novom svjetskom poretku. No, je li to zaista tako? Ima li u ovom trenutku Novi svjetski poredak neku opoziciju? Orban, Katolička crkva?

U Apokalipsi piše; „13/1 I vidjeh zvijer gdje izlazi iz mora, koja je imala deset rogova i sedam glava, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama ime na psovke. 2 I zvijer, koju vidjeh, bijaše kao leopard, i noge joj kao u medvjeda, i usta njezina kao usta lavova. I dade joj zmaj silu svoju i prijestolje svoje i vlast veliku. 3 I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i njezina rana smrtonosna izliječi se. I sva se zemlja začudila pristajući uz zvijer. I pokloniše se zmaju što je dao vlast zvijeri; 4 I pokloniše se zvijeri govoreći: “Tko je kao zvijer, i tko se može boriti s njom?”…“

Prema ovom tekstu, u vrijeme antikristove vlasti podleći će toj moći svi narodi, osim onih koji se bore. U ovom trenutku Rusija i Orban pružaju zadnju zraku kršćanske nade i kako vidimo Rusiji se nije pridružila samo Mađarska, već i Austrija, a okreče joj se i Francuska. Pred nama su teška vremena i svakako treba birati kršćansku stranu. No, budućnost nosi još mnoga teška iskušenja i mnoge nepoznanice. A o Katoličkoj Crkvi i Fatimskoj poruci sveti papa Pio XII. je rekao da ga zabrinjava opasnost promjene u liturgiji i crkvi, koju je Gospa najavila. Blažena Katarina Emmerich u svojim je viđenjima vidjela crkvu koja više nije slijedila svoj nauk, a Gospa u La Salettu i Fatimi navijestila je tragične događaje. Živimo u Apokalipsi usred globalnog kaosa i s time ćemo morati živjeti i ako treba i umrijeti. Kao utjehu katolicima je Gospa ostavila krunicu. Potakao sam katolike na internetu da mole za opstanak i pobjedu. Budućnost pripada borbi za opstanak, u vjeri i maču.

http://www.dnevno.hr/vjera/vjera-kultur ... sta-917643

[EdgarFranjul]