Forum Hoplologije,

SDP štiti svoju biračku bazu: Na mirovine pripadnika jugoslavenskog sustava od 2000. utrošeno 3,57 milijardi eura proračunskog novca


Četvrtak, 02 Siječanj 2014 14:44

Izjava prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, s konca devedesetih godina prošlog stoljeća, da jedna četvrtini građana Republike Hrvatske nije željela državu u kojoj živi, jedna je od najnapadanijih izjava prvog hrvatskog predsjednika od njenog izricanja do danas.

Međutim, izborni rezultati Račanove koalicije iz 2000. i aktualne vladajuće Milanovićeve Kukuruku koalicije, kao i rezultati svih predsjedničkih izbora od 2000. godine pokazuju koliko je prvi hrvatski predsjednik bio u pravu.

Kandidat Ukupno birača Dobio glasova

Stjepan Mesić (2000.) 4 252 921 1 433 372

Stjepan Mesić (2005.) 4.392.220 1.454.451

Ivo Josipović (2010.) 4.495.528 1.339.385

Zoran Milanović (2011.) 4.504.251 957 935

Nekoliko je skupina koje ulaze u sastav biračkog tijela lijeve koalicije. Uz infrastrukture stranaka članica ove koalicije, glavninu biračkog potencijala čine pripadnici manjina, različitih udruga i LGBT zajednica, kao i ostaci nekadašnjeg jugoslavenskog sustava.



Najveći problem za hrvatsko društvo što se sve ove skupine, financiraju iz proračuna.

Jugoslavenski kadrovi kao glavno uporište

Jedno od najvažnijih uporišta, lijeve opcije u Hrvatskoj, predvođene SDP-om, svakako su ideološko-interesne skupine nastale tijekom nekadašnjeg jugoslavenskog sustava, koje od 2000. disciplinirano izlaze na izbore i glasuju za „svoju“ opciju.


Na koji ih se način mobilizira, pokazuju i podaci o mirovinama pripadnika tog sustava, izračunati na temelju podataka za 2011. godinu.

Prema službenim pokazateljima za listopad 2011., pripadnicima nekadašnjih jugoslavenskih struktura, na ime mirovina u 2011. ukupno je isplaćeno 2.214.335.988 kuna ili 300 milijuna eura.

Korisnička struktura Broj korisnika Neto godišnji iznos

Partizani iz NOR-a 34.755 1.107.224.628

Milicija , UDBA i pravosuđe 16.314 731.481.252

JNA i tzv. VRSK 10.269 364.754.880

Bivša vlast SRH i SFRJ 238 7.898.556

Savezni kadar 70 2.976.672

Ukupno 61.646 2.214.335.988 kn ili

300 milijuna eura

Kad se ta brojka primjeni na razdoblje od 2000. dođe se do nevjerojatnog iznosa od 3,57 milijardi eura.

Pripadnicima partizanskih postrojbi, jugoslavenske milicije, UDBA-e, pravosuđa, JNA, nekadašnjim komunističkim prvacima u tijelima SR Hrvatske i SFR Jugoslavije, Republika Hrvatska je na ime mirovina, od 2000. godine, odnosno od trenutka dolaska na vlast Račanove „šestojanuarske“ koalicije, na ime mirovina ukupno je isplaćeno nevjerojatnih, 3,57 milijardi eura.

Na temelju ovako postavljenih pokazatelja nedvojbeno se dolazi do zaključka zbog čega je braniteljska populacija na udaru aktualne vlasti.



J. Zdunić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9

ODLUKA SUDA
Neka sad objasni Zoran Milanović: Zašto nam je lagao da se Perkovića ne može izručiti?

Može biti zahvalan Branimiru Glavašu što ga je spasio daljnje blamaže.
Autor: Ivan Hrstić

Za svakog razumnog u ovoj državi nije bilo nikakve dvojbe: Hrvatska mora ispoštovati preuzete međunarodne obveze i izručiti Josipa Perkovića državi koja ga sumnjiči da je na njenom tlu sudjelovao u egzekuciji političkog disidenta! Svima je to bilo jasno osim hrvatskoj vladi i premijeru Zoranu Milanoviću, koji je mučki čekao do zadnjeg trenutka, kad je i zadnja europska država, a nimalo slučajno to je bila Njemačka, ratificirala hrvatski pristupni ugovor - i tek tada krenuo u promjenu pravne stečevine koja mu je smetala.



Cilj je bio jasan: pošto-poto spriječiti izručenje nekadašnjeg šefa tajnih službi koji na njemačkom sudu može progovoriti o svojim nekadašnjim nalogodavcima, ali se može i osvetiti onima koji su ga izručili, tako što će u hrvatskim medijima objaviti mnoštvo podataka iz tajnih dosijera. U zakon, koji je sasvim opravdano u javnosti nazvan Lex Perković, ubačena su ograničenja koja su trebala opravdati njegovo neizručivanje. Tvrdilo se tada da u Berlinu i Bruxellesu nitko ne mari za Lex Perković te da je to samo za hrvatske medije ozbiljna tema. No, uslijedio je blitzkrieg iz Bruxellesa, uz otvorenu podršku Berlina: europska povjerenica Viviane Reding natjerala je hrvatskog premijera da poklekne, a njemačka kancelarka Angela Merkel jasno je javno poručila da itekako zna da Hrvatska ne ispunjava svoje obveze, i to baš prema njemačkom pravosuđu.

No, Zoran Milanović ni nakon toga nije odustao. Pristajanjem na promjenu spornog zakona ipak je kupio šest mjeseci za pripremu sveobuhvatnih zakonskih i ustavnih promjena, koje su trebale omogućiti da se, ako se Perkoviću baš bude moralo suditi, to obavi u Hrvatskoj. Samo naivcima nije bilo jasno na što je mislio kad je govorio o istjerivanju King Konga. Bio je sasvim jasan: htjeli ste da se suđenje u Münchenu pretvori u suđenje KP SKH, a preko toga ste namjeravali napasti i SDP, a sad ćete dobiti suđenje u Zagrebu, koje ću ja pretvoriti u suđenje Perkovićevim zaštitnicima iz HDZ-a. A na red će doći i niz političkih ubojstava iz nedavne prošlosti: Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga. Nitko iz aktualne vlasti na tim suđenjima neće biti ni svjedok, a mnogi među vama bit će među optuženima, prijetio je otvoreno premijer. Nadate se da će to suđenje poslužiti kao protuteža suđenju Sanaderu, - a na koncu ćete se samo ukopati još dublje!

Kako bi napakostio kritičarima, ušao je u političku trgovinu i sa svojim teoretski najljućim ideološkim protivnicima, HDSSB-om, nad kojim i dalje iz mostarskog zatvora presudan utjecaj ima Branimir Glavaš, pravomoćno osuđen za ratni zločin. Sabor je tako postao poprište sramotne trgovine Ustavom, temeljnog državnog pravnog akta, za čije promjene se u normalnim državama traži maksimalni stranački i društveni konsenzus.

Milanović na koncu može biti zahvalan HDSSB-u što ga je preveslao i tako spasio daljnje međunarodne blamaže. Točnije, možemo svi biti zahvalni Branimiru Glavašu! Iako još uvijek nije jasno je li to bio Glavašov plan od početka, ili je nakon ulijetanja Ive Josipovića i njegovih primjedbi na predloženu regionalnu podjelu shvatio da treba mnogo veće garancije no što je to Milanovićevo nejasno možda. Mogli bismo tim slijedom možda isto tako opravdano reći i da je, svojim ulijetavanjem, ustavne promjene srušio nitko drugi do sam predsjednik RH. No, na koncu je zapravo svejedno koji su razlozi: hrvatsko pravosuđe konačno je dobilo priliku reći svoj pravorijek, i to nakon što ga je Milanović šest mjeseci uspješno zaobilazio.



U suštini najveći skandal hrvatska politička javnost zapravo nije ni uočila. Naime, bez obzira što je Josip Perković formalno tih pola godine bio zaštićen odredbom iz Lex Perković da se izručuju hrvatski državljani samo za nedjela izvršena nakon no što je u pravosudnu praksu EU-a uveden europski uhidbeni nalog, o njemačkom zahtjevu za njegovo izručenje kvalificiranu odluku mogao je donijeti isključivo hrvatski sud. I nitko drugi nije imao pravo procijeniti da se nisu stekli uvjeti za izručenje i taj nalog zaključati u ladicu.

Ponajmanje je na to pravo imao hrvatski premijer, kao šef izvršne vlasti!

On je pred televizijskim kamerama uporno ponavljao laž da je u slučaju Perković nastupila zastara te da ga se zbog toga ne može izručiti, da on tu ne može ništa, zakon je zakon, da on tu ne bi mogao pomoći ni vlastitom ocu sve kad bi i htio! Bio je to bezočno mazanje očiju javnosti, ali i otvoren pritisak na pravosuđe, prejudiciranje sudske odluke koju je tek trebalo donijeti!

Nakon 1. siječnja i dalje je prijetila opasnost da se sudska odluka odugovlači sve dok državno tužiteljstvo ne pripremi obnovu postupka za ubojstvo Stjepana Đurekovića pred hrvatskim pravosuđem, što bi mogao biti temelj za neizručivanje. No, da je tako postupio, državni odvjetnik svima bi pokazao da je samo lutka na Milanovićevu koncu. Druga mogućnost je bila da se sam sud pozove na odredbu iz Lex Perković koja je i dalje ostala neukinuta: naime, dok europski uhidbeni nalog predviđa da zastara MOŽE biti razlog za odbijanje izručenja, Milanović i društvo uveli su novu formulaciju - da se zbog zastare MORA odbiti izručenje. Doduše, Nobilo tvrdi da je u stvarnosti ipak drugačije te da sudovi europskih zemalja listom zastaru koriste kao obligatornu izliku za odbijanje izručenja. No, tu negdje krije se logička greška: da je to doista tako, bi li hrvatski zakonodavac imao potrebu promijeniti formulaciju iz MOŽE u MORA?


Izvanraspravno vijeće zagrebačkog županijskog suda pod predsjednjem Ivana Turudića odbacilo je te dileme. Procijenilo je da eventualna zastara koja bi nastupila po hrvatskim zakonima ipak nije temelj za izbjegavanje međunarodnih obveza, ali su istovremerno doveli u pitanje i samo postojanje zastare.

To su zvučne pljuske lijevom i desnom po obrazima Zorana Milanovića!

Podsjetimo, mnogi upozoravaju da je nakon svakog izvida hrvatskog pravosuđa po tom pitanju, do kojeg je dolazilo preteklih godina, rok zastare počeo teći ispočetka, a neki ugledni odvjetnici uvjereni su da je za ovo teško ubojstvo rok zastare čak 40 godina. Što točno kažu Turudić i društvo saznat ćemo tek kad vidimo potpuni tekst njihove odluke.

Još uvijek je moguće da Vrhovni sud poništi tu odluku, ali kad bi to učinili, vrhovni suci samima bi sebi uskočili u usta, budući da su u jednom drugom slučaju nedavno presudili upravo to - da zastara, unatoč novom hrvatskom zakonu koji izrijekom kaže drugačije - nije razlog za neizručenje drugoj državi članici EU-a. Upravo ta njihova presuda poslužila je kao presedan odluci zagrebačkog Županijskog suda. Po svoj prilici, a ne treba sumnjati da će Anto Nobilo ići do kraja, tu prividnu kontradikciju na koncu će rješavati sam Ustavni sud.

No, nema razloga da mi čekamo s pitanjima i da ih ne uputimo na pravu adresu: Gospodine premijeru, zašto ne poštujete diobu vlasti, a napose hrvatsko pravosuđe? Zašto uzurpirate prava koja vam ne pripadaju? Zašto se rugate hrvatskim zakonima i Ustavu? Zašto se rugate Ustavnom sudu? Zašto mislite da smo idioti? Gospodine premijeru, zašto nam - i dalje lažete?

http://www.politikaplus.com/novost/9475 ... e-izruciti

Koalicija opasnih namjera!

Autor Prof. Goran Jurišić
Srijeda, 08 Siječanj 2014 18:01


Titoist Milorad Pupovac (opet) zlouporabio Božić u političke svrhe, a Koalicija - možemo u međuvremenu, nakon pola njezinog mandata, ustvrditi – koalicija opasnih namjera izriče prijetnje hrvatskoj javnosti, i to nije eksces nego sustavna politika

Po strani to što je profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Milorad Pupovac, ateist, i što se u različitim prigodama kiti različitim naslovima; nekada je „profesor“, nekada je predsjednik udruge „Srpskog narodnog vijeća“ koju predstavlja kao „instituciju“, jer o tome sanja da postane institucija, a nekada je samo „saborski zastupnik“ i predstavnik političke stranke Srpske demokratske samostalne stranke, SDSS, koja podsjeća na povijesnu slijednicu Pribićevićeve velikosrpske Srpske samostalne stranke, SSS, osnovane u Hrvatskoj 1887. godine kao navodna predstavnica „srpskih pravoslavaca“ u Hrvatskoj kojih u to vrijeme nije bilo, jer sve do 1918. na tlu hrvatskih povijesnih zemalja nije postojala Srpska pravoslavna crkva, već su pravoslavci, kako vlaško (pravoslavno) stanovništvo, tako i cincarsko, bili zastupljeni od nesrpske pravoslavne Crkve, odnosno od strane tri Crkvene jurisdikcije, kako tumači crnogorski istraživač povijesti, patriot, i Zagrebčanin S.M. Štedimlija:

„Metropolije u Srijemskim Karlovcima, zadužena za Hrvatsku u užem smislu „(Slavoniju), zatim bosanskohercegovačke autonomne Crkve, ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu (Istanbulu), i Pravoslavne crkve u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna o metropoliji u Bukovini.“

Štedimlija nadalje navodi u svome djelu „Zavjere protiv svjetskoga mira“, prevedeno s njemačkog originala, („Verschwörungen gegen den Frieden“), u kojemu je riječ o velikosrpskoj i britanskoj zavjeri uoči Prvog svjetskog rata, da „(…) su Hrvati 'Vlasima' nazivali naseljenike romanske krvi, dakle, slavenizirane ili helenizirane Arumunje iz središnjih područja Balkanskog poluotoka. U te su se Vlahe ubrajali i Cincari koji potječu iz simbioze s Albancima, Grcima, Arumunjima i Srbima (…)“ Za Srpsku samostalnu stranku Štedimlija navodi slijedeće:

„Kao što je vidljivo iz navedenih povijesnih činjenica, [u knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“, op. G.J.], a i iz navedenog političkog programa Srpske samostalne stranke, (SSS), koja prije koalicije s hrvatskim oporbenim strankama na izborima za Hrvatski sabor [1905. godine, op. G.J.] nije dobila ni jednog jedinog zastupnika, do srpskog nacionalnog pokreta došlo je tako da su pristaše Pravoslavne crkve [u hrvatskim povijesnim zemljama, op. G.J.] najprije proglašeni Srbima, nakon čega je njezino vodstvo, koje je bilo pod neposrednim utjecajem propagande iz Srbije, postavilo zahtjeve za ravnopravnošću 'Srba' u Hrvatskoj s Hrvatima. Tvrdili su čak da je jezik kojim su govorili, i koji je bio istovjetan s hrvatskim jezikom, a različit od srpskog jezika kojim se govorilo u Srbiji, neki zaseban jezik, koji da se mora nazivati srpskim jezikom. Iz cijelog programa Srpske samostalne stranke jasno proizlazi da za 'Srbe' u Hrvatskoj trebaju biti izborena prava koja nisu uživali ni Hrvati u Hrvatskoj (…)“.

Poslije se vidjelo kamo vodi takva politika „traženja prava za Srbe u Hrvatskoj“. Naime, 1902. godine je velikosrpski ideolog Nikola Stojanović u listu Srpske samostalne stranke, „Srbobranu“ koji je izlazio u Zagrebu, objavio članak pod naslovom „Srbi i Hrvati“, koji je prethodno bio objavljen u beogradskom listu „Srpski književnik glasnik“; članak je objavljen bez ikakve ograde, iako je u njemu izvršen šovinistički napad na hrvatski politički narod:

„Hrvati nemaju zaseban jezik niti imaju zajedničke običaje, a ni čisto jedinstvo načina života, a ni – što je glavno – svijest o zajedničkoj pripadnosti; zbog toga ne mogu predstavljati zasebnu nacionalnost.“

U opasnom članku se dalje navodi kako se borba između Srba i Hrvata mora voditi sve do istrebljenja jednih ili drugih. Jedna od strana u toj borbi da je navodno osuđena na propast. Velikosrpski ideolozi su tu propast namijenili Hrvatima, i priželjkivali hrvatsku propast na kojoj su politički i vojnički radili, a kulminacija tih napora je bilo etničko čišćenje hrvatskog stanovništva, kako katolika tako i muslimana, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, koje je provodio četnički pokret ratnog zločinca Draže Mihailovića, i na koncu rata i partizanski pokret titoista koji je putem Komunističke partije Jugoslavije isplanirao, organizirao, i izvršio genocid nad hrvatskim narodom, što je u povijest ušlo kao „Bleiburg i Križni put“, za čiju je komemoraciju Hrvatski sabor, (predsjedništvo Sabora pod vodstvom Koalicije), uskratilo daljnje pokroviteljstvo. Motiv uskraćivanja pokroviteljstva je jasan: Zataškavanje zločina komunizma, i gušenje povijesne istine, kao i podilaženje Londonu, s obzirom da je britanska vlada protivno međunarodnom ratnom pravu izručila hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, Titovim partizanima koji su ih mučki pobili, i sakrili njihova umorena tijela u masovne grobnice u kojima se nalaze do danas.

Nastavak etničkog čišćenja Hrvata vidjeli smo u Domovinskom ratu, koje je provodila tzv. JNA u suradnji sa četnicima i pobunjenim Srbima, i „duhovnom JNA“ odnosno Srpskom pravoslavnom crkvom, kako nas poučava povjesničarka Ljubica Štefan, ali mi Hrvati brzo zaboravljamo nepravde koje nam drugi nanose.

U svakom slučaju je političko organiziranje Srba u Hrvatskoj 1887. godine povijesno dokazalo da je svrha tog angažmana istrebljenje Hrvata, i pripajanje hrvatskih krajeva tzv. velikoj Srbiji.

Umjesto katarze, Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS, s kojom je HDZ bio u koaliciji na državnoj razini, kao da ne izvlači pouku iz povijesti nego nakon Oluje nastavlja s provokacijama, uključujući u svom glasilu „Novosti“ koje izlazi u Zagrebu isto kao svojedobno „Srbobran“, a niti je HDZ izvukao povuku iz povijesti, inače ne bi bio koalirao s takvom srpskom strankom koju u pravilu vode nekadašnji srpski pobunjenici i kontroverzni Stanimirović. No, i bez formalne koalicije s nevjerodostojnom Socijaldemokratskom partijom Milorad Pupovac tambura o nekakvoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, koja je nepostojeća, ali lukavo služi za sakupljanje političkih bodova u međunarodnoj javnosti, kao i za spajanje na pupčanu vrpcu Državnog proračuna, i prihodovanje omrznutih kuna iz njega, to jest novca hrvatskih poreznih obveznika. U Hrvatskoj nije ugrožena srpska manjina, kao što nije bila ugrožena ni 1990. kada su neki srpski ekstremisti pokrenuli uz pomoć Beograda oružanu pobunu i rušili ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, što je eskaliralo 1991. u ratu i velikosrpskoj agresiji koja je završila porazom pete kolone u Kninu, i oslobođenjem Knina od četnika.

Nakon poraza u Oluji su srpski ekstremisti dali petama vjetra, i sa sobom poveli dio srpske manjine koja nije protjerana u „etničkom čišćenju“, kako tvrdi službeni Beograd s kojim Koalicija odlično surađuje, nego je doživjela poraz i pobjegla, vjerujući svojim velikosrpskim ekstremistima koji su je držali u permanentnom strahu od nepostojećih „ustaša“. O tome svjedoči i dokazuje i konačna oslobađajuća presuda međunarodnog suda za ratne zločine, ICTY, u predmetu suđenja generalu Gotovini koji je nevin u odnosu na laži i optužbe Save Štrbca i tužiteljstva haaškog suda. Ista špranca o navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj od strane „ustaša“, koju je u drugoj polovici osamdesetih i za vrijeme rata koristio režim Slobodana Miloševića, koristi se i danas, ali ne više samo od Beograda nego i od dijela domaće politike, kao da je nastavak politike velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.

„Hristos se rodi“, upućuje predsjednik Josipović čestitku srpskim pravoslavcima u Hrvatskoj, kao i bivši premijer Ivo Sanader. Po strani to što predsjednik Republike ne vjeruje u Boga, ali što je s drugim pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, Makedoncima, Crnogorcima, i na koncu hrvatskim pravoslavcima, i zašto ima toliko problema oko uspostave, odnosno obnove Hrvatske pravoslavne crkve, HPC, u Republici Hrvatskoj? Zar Srpska pravoslavna crkva smije imati monopol na pravoslavlje u Republici Hrvatskoj? Otkud joj to pravo?

Pupovac na Božićnom domjenku ne govori o Isusu Kristu, Spasitelju, sinu Božjem, koji se utjelovio i rodio na Zemlji, bio raspet i uskrsnuo, jer i on ne vjeruje u Boga, nego govori o tome da još uvijek prijeti opasnost od „anti-ćirilićnog“ referenduma i o ugroženosti hrvatskih Srba, i tako zlouporabljuje sjećanje na Isusovo rođenje obmanjujući javnost pošto nitko ne zahtijeva anti-ćirilićni referendum, nego preko pola milijuna hrvatskih građana, točnije, 650 tisuća političkih Hrvata zahtijeva na referendumu redefiniciju ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, pošto je koalicijska vlada de facto protuustavno uvela dvojezičnost u Gradu-heroju Vukovaru, mjestu posebnog pijeteta zbog velikosrpske agresije u kojoj je srbijanski napadač s pobunjeničkom petom kolonom razorio ovaj hrvatski grad na Dunavu, ubijao njegove stanovnike, i odveo ih u ropstvo srpskih koncentracijskih logora. Da je režim koalicijske vlade poštivao 8. članak o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, ne bi, kao prvo nastao Stožer, a kada je, hvala Bogu, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspostavljen, on traži samo ravnopravnost hrvatske većine u odnosu na srpsku manjinu u Hrvatskoj. Međutim, ispada kao da se od vremena osnivanja Srpske samostalne stranke do danas ništa nije promijenilo, jer samozvani predstavnici pravoslavnog dijela hrvatskoga stanovništva u Republici Hrvatskoj zahtijevaju u ime pravoslavaca veća prava za Srbe u Hrvatskoj koja nemaju ni politički Hrvati, pri čemu postoji sustavna politika da se hrvatske pravoslavce odvoji od hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno da se spriječi njihovo svrstavanje u političke Hrvate.

Kao što je rečeno, nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj ujedno i Srbi, kao što ni svi muslimani u Republici Hrvatskoj nisu pripadnici bošnjačke nacionalne manjine nego postoje i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, što je posljedica uzročno-posljedičnih veza političke povijesti.

Ono što upada u oči na događaju Božićnog domjenka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, 2014. godine, jesu prijetnje koje su izrečene od strane pripadnika koalicijskog vlastodržačkog režima; tako je Vesna Pusić, koja je čak ministrica vanjskih poslova iako joj njena politička stranka ne prelazi izborni prag, izjavila:

„(…)Nakon ulaska u EU u Hrvatskoj je došlo do oživljavanja ekstremističkih desnih struja(…)“

Ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, izjavio je također nečuveno:

„Onima koji bučno i glasno iskazuju nepovjerenje prema institucijama mogu reći da prema njima neće biti tolerancije (…)“.


Što znače obje izjave?


Izjave znače, da čelnici Kukuriku-koalicije lažu, i iznose totalitarne prijetnje, jer niti ima pojava desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, niti se smije prijetiti kritičarima institucija, jer se kritičarima prijetilo jedino u totalitarnim sustavima tipa komunizma i fašizma. Svaki građanin u Hrvatskoj ima pravo iznijeti kritiku na račun institucija, i prema njima imati nepovjerenje ako osjeća, vidi i uvjeren je, da su institucije instrumentalizirane u korist protunarodne politike, i da generiraju nepravdu.

Ankete javnog mnijenja pokazuju pad povjerenja hrvatskih građana u institucije. Zar prema njima treba primijeniti načelo nulte tolerancije? Je li to Milanovićev ministar ozbiljno misli da građani trebaju institucije kojima Koalicija upravlja, hvaliti i ljubiti?

S druge strane kakvu vlast imamo? Demokratsku? Demokratska je samo na papiru jer je formalno izabrana na višestranačkim izborima, i to na krnjim višestranačkim izborima bez višestranačke izborne kontrole glasova, dok u stvarnosti izvršnu vlast i većinu zakonodavne legislative, odnosno saborsku većinu, vode politički ekstremisti, a ekstremisti su zato jer su deklarirani titoisti, dakle, vlast je u rukama ekstremističkih ljevičarskih struja koje sve ostale političke čimbenike sotoniziraju, i putem režimskih medija proglašavaju „ekstremistima“. Tako su se ponašali komunisti u Titovoj Jugoslaviji.

Titoisti pokušavaju među narod posijati strah. Međutim, Isus Krist reče: „Ne bojte se! Živite iz dana u dan, kao ribe.“

Oni koji samo glume da poštuju vjerska prava, i priređuju političke domjenke navodno u čast Božića, žele da od njih živimo u strahu. Međutim, odgovor iz središta razuma i političkog centra glasi: Drugovi i drugarice, to vam neće proći – NO PASARAN! Nikakvi ekstremizmi neće proći, tako ni taj vaš ljevičarski koji kopira opasne strane ideologije. Nulta tolerancija prema bilo kojem ekstremizmu je na cijeni u obrani demokracije i pravne države, tako i prema titoizmu.

Na pola mandata Milanovićeve vlade može se ustvrditi da predstavlja koaliciju opasnih namjera, i stoga je zrela za smjenu s vlasti, jer liječnike u štrajku naziva „lijenčinama“, a nastavnicima protuzakonito ne isplaćuje na vrijeme dohodak, te jednostrano raskida kolektivni ugovor, dok s druge strane protuzakonito prekoračuje visinu isplate plaća djelatnicima po ministarstvima za 1,1 milijardu kuna, i zbog toga se za Božić 2013. zadužuje za novih 200 milijuna dolara, to jest iznova zadužuje hrvatskog poreznog obveznika, (s kojim pravom?), i licemjerno tvrdi kako za povećanje plaće nastavnicima u školstvu, i liječnicima, nema novca u državnom proračunu.

Koalicijska vlada je otvoreno lagala da se referendumom o braku diskriminira homoseksualne osobe, iako je Europski sud za ljudska prava utvrdio suprotno, ali istina je ostala pod cenzurom režimskih medija koji su vikali ono što koalicija diktira.

Referendum o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama ista ta koalicija proglašava protuustavnim, i u svojoj propagandi „antićirilićnim“, a hrvatske branitelje proglašava „šovinistima“, dok u školstvo uvodi rodnu ideologiju bez prava roditelja na izbor za njihovu djecu. Istovremeno Ustavni sud redom vraća u magareću klupu političke programe Koalicije jer su protuustavni. Zatim, vlastiti kukavičluk pred lampionima u Vukovaru proglašava se u propagandi „pokušajem državnog udara“, i sotonizira se Stožer. Tako Koalicija dokazuje da ima opasne namjere, jer se ne ponaša normalno kako bi se jedan politički subjekt trebao ponašati u jednoj demokraciji!

Titoisti očito nisu sposobni spojiti svoj izvitopereni svjetonazor s demokracijom, jer su neki za vrijeme zločinca Tita bili anti-demokrati, i taj anti-demokratskih zloduh prenijet kroz propagandu na njih, a danas glume borce za ljudska i manjinska prava. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tragično. Još je tragičnije da su takvi svojom propagandom navikli stanovništvo na normalnost ljevičarskog ekstremizma u Republici Hrvatskoj.

profesor Goran Jurišić/Tinolovka-news


http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Ivan Turudić: Ova Vlada najgora je u pritiscima na pravosuđe, visoki izvor je ponižavao predsjednika Vrhovnog suda!



'Ne bojim se!'
Autor: PolitikaPlus/HRT


Nisam se bojao prije, ne bojim se ni sada, rekao je u emisiji Nedjeljom u 2 predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić odgovarajući na pitanje boji li se nekih novih priopćenja od "visokog izvora" nakon emisije.


Stil "visokog izvora" je poznat. Nikad neću reći tko je taj "visoki izvor", no bilo bi poštenije da se sam javi, a ne kao tzv. visoki izvor, makar zapravo ne vidim razliku. Uvredljivo je da me se proziva za "državni udar" jer to je izravan napad na demokraciju i ustavno-pravni poredak. Polemika se smije voditi, ali bez takvih napada, pogotovo kad se za konkretan slučaj ne zna odluka Vrhovnog suda, dodao je je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.


Ivan Turudić, jedan od najmoćnih sudaca u državi, prijatelj Zdravka Mamića, čovjek koji ne voli gubiti... - kako ga sve nazivaju znani i neznani - u emisiji urednika i voditelja Aleksandra Stankovića komentirao je razmišljanje da sudovi zapravo šalju poruku pravne nesigurnosti donoseći različite odluke.


Ljudi su zbunjeni, što je očekivano, no ne treba očekivati da sva javnost ima pravno znanje. Uopće nije rijetka poruka da sudovi donesu različitu odluku. Problem je u konkretnim postupanjima, i to zbunjuje javnost, izjavio je Turudić.


Govoreći kako je presuđivati u najtežim predmetima poput slučaja Perković, Sanader ili Petrač, Turudić je istaknuo da je pritisak kojem je izložen vrlo velik.


Slučaj Perković samo je posljednji u nizu... Prijeti se preko novina i meni i mojoj obitelji, no ne želim tužiti nikoga: to bi za mene bio prljav novac i u tome nema nikakve satisfakcije, rekao je Turudić te negirao da se nekada družio s Ivom Sanaderom.


Suditi bivšem premijeru bilo je vrlo teško, pratio se svaki korak i onda u medijima izvlačio iz konteksta, no ne žalim se na to. Ipak, moram naglasiti da se nikada nisam družio sa Sanaderom. Jest, imali smo kontakte, ali to nisu bili socijalni kontakti. Ne bih se usudio suditi u tom slučaju da sam osjećao bilo kakvu obavezu prema bivšem premijeru.


Ivan Turudić komentirao je i napise o tome da predsjednik Vrhovnog suda nema kontrolu nad sucima.


Ova Vlada najgora je u pritiscima na pravosuđe u Hrvatskoj dosad. Zašto bi predsjednik Vrhovnog suda i imao kontrolu nad sucima, i što uopće znači "kontrola"? To je ponižavanje predsjednika Vrhovnog suda! No suci nisu svete krave, oni odgovaraju višim instancijama. Npr., i suci imaju imovinske kartice, zbog neprijavljivanja imovine više sudaca je stegovno kažnjeno. No "visoki izvor" bi očito želio imati tu moć, da smjenjuje suce, zaključio je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić.


http://www.politikaplus.com/novost/9543 ... vnog-suda-

ODLUKA VRHOVNOG SUDA

Perković mora u Njemačku! Tko bi sad prvi trebao dati ostavku? Bajić, Miljenić ili Milanović?

Zapravo je svejedno, jer su sva trojica javno pljunula na hrvatsko pravosuđe!


Autor: Ivan Hrstić

Slučaj je potpuno jasan, mogućnost da Ustavni sud na bilo koji način intervenira u ovom slučaju, pa čak i da ga uopće razmatra gotovo su teoretske. Mora se dogoditi ono što smo odavde nebrojeno puta najavljivali: o slučaju Perković ne može odlučivati politika, o njegovom izručenju odluku mogu donijeti samo hrvatski suci, a odluku je li on doista kriv ovaj put moramo prepustiti njemačkom tužitelju i njemačkim sucima.

Nama ostaje samo da se zapitamo - tko bi nakon ovoga prvi trebao podnijeti ostavku?


Ministar pravosuđa Orsat Miljenić koji još proteklog vikenda tisku najavljuje da će postupak protiv Perkovića biti pokrenut - čim u Saboru budu izglasana ustavne promjene? Ministar koji ne vidi ništa sporno u tome da vlada napada suce usred donošenja jedne važne odluke i vrši neprikriveni pritisak na njih?

Ili možda glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji se odlukom DORH-a da se žali samo na odluku o izručenju Josipa Perkovića, a ne i na odluku o neizručenju Zdravka Mustača pokazao kao običan lutak na koncu izvršne vlasti i samog premijera? Koji državno tužiteljstvo vidi kao proverbijalnog kadiju koji ne samo tuži već i sudi? Nakon toga, imamo puno pravo zapitati se: Koliko je još takvih slučajeva u kojima je samo na temelju svojeg diskrecijskog prava državni odvjetnik nekoga oslobodio kaznenog progona?

Ili bi ostavku trebao prije svih dati sam Zoran Milanović, aka Visoki izvor, koji je i najodgovorniji za ovo poluratno stanje u koje je u samo dvije godine natjerao naciju?

Čovjek koji je na međunarodnom planu objavio rat povjerenici Viviane Reding i Europskoj komisiji, drsko pustio vjetar u lice Angeli Merkel, a na domaćem planu pokrenuo osmu ofenzivu kako bi spriječio bilo kakvu mogućnost da se suđenje Perkoviću pretvori u suđenje vrhu SKH, pa tako i njegovom SDP-u?

Moram priznati da mene osobno uopće ne zanimaju udbaški lanci zapovijedanja i ta razna polubića iz obavještajnog podzemlja, osim ako su ta ista lica i danas prisutna na utjecajnim funkcijama. No, upravo zbog Milanovićeve intervencije, suđenje u Münchenu bit će mi ponajviše zanimljivo zbog toga što ćemo (možda!) saznati je li štitio samo Perkovića, neke neodređene i fantomske stranačke interese - ili pak točne određene pojedince u lancu zapovijedanja! Jer, nakon ovako opsežne i dalekosežne operacije zataškavanja koju je pokrenuo, imamo puno pravo biti i paranoični i sumnjati i na najgore.

Naravno, ne treba imati bilo kakvih iluzija da Milanović smatra da treba povući bilo kakve konzekvence, pa niti da će odustati od svoje operacije.

Na ispitu zrelosti, poštenja i profesionalnog integriteta proteklih nekoliko mjeseci pala su i barem dva nacionalna lista - prije svega Jutarnji list, koji se pretvorio u nekritičkog promotora interesa raznih visokih pa i manje visokih izvora s korijenima u Banskim dvorima, u puko propagandno sredstvo i platformu za lansiranje njihovih laži. Dok su oni to možda radili iz interesa, u Novom listu upregli su se iz iskrenog uvjerenja, no rezultat je u konačnici isti: u najmanju ruku pokušavali su dati javni legitimitet nezakonitim postupcima iz Vlade, pridruživši se medijskoj hajci protiv sudaca koji "ne znaju zakone" ili ih "ne žele primjenjivati".

Iako se dugo držao na primjerenoj distanci, poskliznuo se i sam predsjednik Ivo Josipović, koji je u posljednjem intervjuu za Novu TV, ususret odluci Vrhovnog suda, rekao da on u (skandaloznim) postupcima Vlade ovih dana ne vidi nikakvog pritiska na sud. Priznajem, u pravu je bio barem utoliko što se pokazalo da su neki suci dovoljno snažni da takav pritisak izdrže. Ali, ovo je samo zadnji u nizu pritisaka, nepoštivanja omalovažavanja i otvorenih sukoba Zorana Milanovića i njegovih ministara s hrvatskim sudstvom u sasvim konkretnim sudskim procesima, na koje je odgovoran predsjednik morao odavna barem načelno reagirati.

Poruka "mi smo ga izabrali" još će godinama zvoniti u ušima mnogih sudaca, pa i Ivana Turudića, koji je u nedjeljnom intervjuu priznao da bi volio da na sljedećoj stepenici u karijeri s obje noge zakorači u Vrhovni sud. Jer, ona 'anonimna' ucjenjivačka poruka je jasna - bit će izabran samo ako ne bude "boljega".

A jasno je tko će to procijeniti.

Doista svaki razuman čovjek u ovoj državi mora odahnuti na ovu vijest. No, ta prijeteća poruka vjerojatno je jednako odzvonila i još godinama će odzvanjati u uhu svakog državnog odvjetnika, kad god mu padne na pamet da prerano zakukuriče.

Neka sad objasni Zoran Milanović: Zašto nam je lagao da se Perkovića ne može izručiti?
Gospodine premijeru, zašto ne poštujete diobu vlasti, a napose hrvatsko pravosuđe? Zašto uzurpirate prava koja vam ne pripadaju? Zašto se rugate hrvatskim zakonima i Ustavu? Zašto se rugate Ustavnom sudu? Zašto mislite da smo idioti? Gospodine premijeru, zašto nam - i dalje lažete? >>


http://www.politikaplus.com/novost/9558 ... -milanovic

I. Marijačić: Od svih potreba, Hrvatskoj je najpreča dekomunizacija!

Objavljeno Nedjelja, 26 siječnja 2014 18:00



Jugokomunisti štite svoje ljude

Unatoč grčevitome otporu upravljačkih struktura, čini se da će ipak bivši čelnik Udbe Josip Perković na kraju morati u Njemačku gdje će pred sudom objašnjavati svoju ulogu u likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. Za to vrijeme veliki broj hrvatskih medija nastoje pod svaku cijenu osporiti takvu odluku hrvatskoga pravosuđa koristeći se i političkim argumentom kako se ni jedna zemlja ne bi tako lako odrekla svoga šefa obavještajne zajednice.

Perković nije, naravno, bio nikakav šef obavještajne zajednice, a osim toga, u Njemačkoj ga nitko ne će pitati ni za što od onoga što je radio u vrijeme samostalne hrvatske države, nego isključivo što je radio u slučaju Đureković. Osim toga, manipuliraju i s tezom da je iskaz Vinka Sindičića ključan za progon Perkovića, a taj Sindičić navodno je sada pisao Anti Nobilu, Perkovićevu odvjetniku, da je lagao njemačkome pravosuđu. Čak i da jest, osuđeni Prates i sve što Nijemci već imaju poguban je za Josipa Perkovića, a ne samo Sindičićev iskaz.

Zanimljivo je da se isti kritičari iz medija i odvjetništva nisu svojedobno u slučaju tjeralice za generalom Gotovinom nikad nisu pozvali na argument kako ni jedna država ne bi nikad predala svoga vodećega ratnog zapovjednika, iz čega se onda lako može izvesti zaključak kako moćne jugonostalgičarske strukture u Hrvatskoj uvijek i bez oklijevanja štite ljude iz vlastitih redova, ljude koji potječu iz njima sličnoga političko-ideološkog konteksta. Komunisti i njihovi suvremeni baštinici nikada ne će procesuirati svoga lupeža, ubojicu ili ratnoga zločinca.

Na određeni fluidan način oni će ponekad osuditi pojavu, ali će zaštititi svoje drugove. Zato Josip Boljkovac nije završio u zatvoru premda je na jedvite jade optužen za ratne zločine, zato Josip Perković ne čeka u pritvoru izručenje Njemačkoj, koje pošto-poto žele zaustaviti, zato ni SDP-ovac Josip Paladino nije završio u tamnici zbog desetak milijuna kuna iz HBOR-a koje su završile tko zna gdje, mimo predstavljenoga projekta, zato ne žele smijeniti ni Branka Šegona čovjeka koji cijeli život radi na državnim poslovima, a njegovo se bogatstvo procjenjuje na oko 64 milijuna kuna. Koliko god danas šutjeli ili zatvarali oči pred tom zakonitošću, činjenica je da su komunističke strukture ključna zapreka ukupnome razvitku Hrvatske.


Prijezir elementarne logike

Svako društvo, ako želi opstati i razvijati se, mora počivati na određenoj moralnoj koncepciji. Hrvatsko društvo ne može, a iskustvo to pokazuje čim se malo dublje zaviri pod površinu različitih namatanih privida, počivati na komunističkoj ideologiji i praksi. Ta se ideologija sastoji od rehabilitacije neprirodnih i povijesno pregaženih stečevina i laži koje se uporno pokušavaju petrificirati kao istine. Praksa se sastoji od dvostrukih kriterija, izvrtanja činjenica i prijezira elementarne logike.

Duboko smo već u 21. stoljeću, ali kad slušate retoriku Ive Josipovića i Milana Bandića prošle subote na okupljanju nekakve partizanske žgadije, onda se pitamo jesmo li se uopće odmakli od 1945. godine. Prvi čovjek države i prvi čovjek metropole klanjaju se i dalje masovnome ubojici Hrvata i komunističke teroriste predstavljaju kao osloboditelje i stvaratelje hrvatske države.

Unatoč činjenici da danas čak i komunistički historiografi apodiktički pišu i govore kako hrvatska država ne samo da nije bila cilj komunistima nego su u krvi zatirali svaki spomen na ideju nezavisne i samostalne hrvatske države. Komunističke vlastodršce nije, na žalost, moguće promijeniti, oni nisu 90-ih doživjeli nikakvu duhovnu ili političku preobrazbu. Štoviše, čim su ponovno došli u prigodu 2000., počeli su se ponašati kao da povijest nije rekla svoje, nadahnuće su pronašli u svojim precima.

Mesić i Josipović za svoga su prvoga savjetnika za sigurnosno-obavještajne poslove imali i ostavili Aleksandra Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Dakle Josipović svako jutro već godinama sjedi na sastanku s čovjekom za čijim je ocem raspisana međunarodna tjeralica. Josipovićevo opravdanje da djeca ne trebaju snositi posljedice djela svojih otaca naoko je kršćanska i prihvatljiva, ali zar baš na tim poslovima? Uostalom, je li se upitao kolikom su broju hrvatske djece trnuli zubi zato što su im komunisti očeve na razne načine dehumanizirali, pobili, prognali i ponizili.

Od svih potreba Hrvatskoj je danas najpreča dekomunizacija. Bez toga će teško doći do moralnoga, političkoga, ali i gospodarskoga oporavka Hrvatske (komunisti nikad nisu znali upravljati ekonomijom). Kada se dogodi kod Hrvata taj spoznajni pomak, kad pokažu malu epistemičku poniznost u pogledu pogubnih posljedica komunizma, pa ne budu na vlast dovodili ljude koji žive u totalitarizmima 20. stoljeća, moglo bi zasjati sunce oporavka. To bi se moglo poklopiti sa svjedočenjem Josipa Perkovića u Njemačkoj, čovjeka kojemu po svemu sudeći ne gine doživotna robija, ako ne propjeva i nagodi se s Nijemcima.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1681 ... acija.html

Milanovićevo 'silovanje' demokracije Hrvatsku dovelo u ustavnu krizu! Je li došlo vrijeme da građani uzmu stvar u svoje ruke?


Mnogi stručnjaci poput prof. dr. Branka Smerdela smatraju kako Hrvatska već ima ustavnu krizu. On to objašnjava stalnim uplitanjem Milanovićeve izvršne vlasti u rad sudske (o zakonodavnoj da se i ne govori) pa čak i negiranje Ustavnog suda kao četvrte, nadzorne vlasti koja nadzire sve druge. Štoviše, Smerdel čak tvrdi da se ovakvim ponašanjem vladajućih krše osnovna ustavna načela o trodiobi vlasti, što neminovno vodi ka diktaturi predstavničkog tijela koja nije ništa manje opasna od diktature pojedinca.

Najave kako će Vlada Zorana Milanovića tražiti od Sabora vjerodostojno tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji na temelju kojeg je Vrhovni sud RH donio odluku o izručenju bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, još je jedan korak vladajućih prema pravoj ustavnoj krizi. Naime, prema definiciji, ustavna kriza je najčešće sukob izazvan političkim nesuglasicama između ustavotvornih organa oko nadležnosti ili djelovanja koji nisu u dovoljnoj mjeri razrađeni ustavom.

Milanovićevo tvrdoglavo inzistiranje na (samo) "njegovom" tumačenju zakona nije ništa drugo nego miješanje jednog stupa vlasti u rad drugog koji bi u demokratskom društvu trebao biti neovisan.

Mnogi stručnjaci poput prof. dr. Branka Smerdela smatraju kako Hrvatska nije na pragu nego zapravo već ima ustavni krizu. Smerdel to objašnjava stalnim uplitanjem Milanovićeve izvršne vlasti u rad sudske (o zakonodavnoj da se i ne govori) pa čak i negiranje Ustavnog suda kao četvrte, nadzorne vlasti koja nadzire sve druge.

Kada to tvrdi čovjek koji je po uvjerenju vrlo blizak sadašnjoj političkoj opciji na vlasti, onda to ima posebnu težinu. Štoviše, Smerdel čak tvrdi da ovakvo ponašanje vladajućih, po kojima vlada želi potpuno kontrolirati način donošenja zakona, krši osnovna ustavna načela o trodiobi vlasti i vodi ka diktaturi predstavničkog tijela koja nije ništa manje opasna od diktature pojedinca.

Osim toga, kada jedan premijer na zakonitu i legalno izraženu volju građana poruči kako se ona neće provesti dok je on živ – to sve govori. Naime, Milanovićevi uz sve napore nisu uspjeli opstruirati volju građana na referendumu o braku, ali će zato učiniti sve da spriječe onaj drugi – o ćirilici. Iako je i za to vrijeme iscurilo, jer su organizatori uspjeli prikupiti 600-tinjak tisuća potpisa, to će za Milanovića zapravo biti pitanje svih pitanja. Prije svih, pitanje njegove vjerodostojnosti.

Naime, u svojoj zaslijepljenosti, premijer i dalje ustraje na tome da Sabor, kao "donositelj Ustava", ima pravo taj Ustav i tumačiti. To objašnjenje je, naravno, pogrešno i tragikomično, ali prije svega opasno jer izravno negira ustavnu zadaću Ustavnog suda, a to onda nije ništa drugo nego 'silovanje' demokracije koje nužno vodi u pravu ustavnu krizu.

Ukrajinski scenarij na hrvatskim ulicama

Ustavna kriza u svakoj zemlji nije nimalo bezazlena, a u današnjoj osiromašenoj i uništenoj Hrvatskoj ona bi mogla imati dalekosežne, dramatične posljedice. Naime, svako daljnje negiranje trodiobe vlasti i uplitanje u djelokrug rada druge može izvesti narod na ulice, a vidimo do čega dovode šira sukobljavanja naroda i vlastodržaca. Naime, u povijesti ustavne su krize znale dovesti do velikih političkih usijanja pa čak i do građanskog rata, a slične scenarije danas doslovce gledamo na ulicama ukrajinskih, jordanskih, egipatskih, grčkih i drugih gradova.

Tragično je što vladajući uopće ne skrivaju svoje prave pobude. Primjerice, SDP-ov "jastreb" Nenad Stazić otvoreno kaže: "Prilikom zadnjih izmjena Ustava 2010. zbog pristupanja Europskoj uniji ublaženi su kriteriji za referendum i tu je situaciju iskoristila inicijativa 'U ime obitelji'. Krenulo se opasnim putem kojim će se nastaviti jer izlaza nema, a mi ćemo uskoro imati ideološki ocrtan Ustav. To se može spriječiti samo ako sada kod promjena Ustava postrožimo kriterije za referendum, jer neki ustavni stručnjaci kažu da je za promjenu Ustava dovoljan samo uspjeh referenduma. To nećemo dozvoliti", tvrdi on.

Dakle Stazić priznaje da su oba referenduma provedena sukladno postojećim zakonskim propisima ali budući to nije njihov svjetonazor oni ne žele uvažiti volju većine koja je za njih ideološki opasna. I neće birati sredstva.

S druge strane, kada najveći ustavnopravni stručnjaci poruče da je Sabor dužan raspisati ustavotvorni referendum, ukoliko to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u RH, nakon što Ustavni sud provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za održavanja referenduma, to je za vladajuće nebitno.

- Odbijanje Sabora da raspiše referendum, nakon što su ispunjene sve formalno-pravne pretpostavke za njegovo raspisivanje, predstavljalo bi negiranje same biti referenduma narodne inicijative i moglo bi imati nesagledive posljedice po ustavnu stabilnost zemlje, poručili su svojevremeno ustavnopravni stručnjaci, na što je Milanović odgovorio pokušajem promjene Ustava. Nije uspio.

Nakon što su niži i najviši sud u RH zauzeli stajalište da kod Perkovićevog (ne)djela nema rasprave o zastari i da ga se treba izručiti zbog brutalnog ubojstva hrvatskog emigranta, Milanovićevi će odgovoriti davanjem autentičnog tumačenja tog propisa što će biti Milanovićev dokaz da Vrhovni sud krši hrvatske zakone. A onda vjerojatno slijede uhićenja sudaca, prijeki sudovi, zatvori, progoni....


I jasno, narod na ulicama i sve što to nemonovno nosi sa sobom.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -ruke.html

'I ja sam ranjen od četničkog metka, pa što?'


"Jedan hrvatski branitelj još leži teško ranjen u bolnici jer je pokušao skinuti dvojezičnu ploču. Tako kako su prebili toga branitelja, tako su srpski četnici udarali po hrvatskim braniteljima kad su okupirali ovaj grad. Netko je očito zapovjedio tom navodnom hrvatskom (?) policajcu da "ubije" svakoga tko će pokušati skinuti ploču", smatra Pavković.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. obratio se javnosti priopćenjem koje prenosimo u cijelosti:

Progoni se i istaknute hrvatske branitelje

"Većina hrvatskih branitelja danas jedva preživljava. Na onom "famoznom" Matićevom popisu, zapravo u Registru hrvatskih branitelja, ima ih više od pola milijuna. Kad su ti ljudi odlazili u rat, poglavito dragovoljno, kako reče ugledni psihijatar dr. Vladimir Gruden, to je bilo isto kao da su išli u smrt, te je dodao da su "mahom ti vitezovi sa svakim svojim odlaskom na teren mogli poginuti pa su se pomirili sa smrću". Neki se nikada nisu vratili, a za oko tisuću njih još se ne zna ni gdje su im grobovi. Rat je na sve nas ostavio duboku, bolnu ranu. Ali, kako godine idu, sve se to nastoji zaboraviti. O tome smo pisali već stotinu i više puta. Trebalo bi voditi skrb o svakom preživjelom branitelju koji se danas smrzava na hladnoći, koji nema ni za osnovne životne potrebe –ali, tko brine?

Ministarstvo branitelja ima neke svoje kriterije, a u njih se očito ne uklapaju oni koje ni metak nije okrznuo. A takvih je najviše. Ne može se reći da većina hrvatskih ratnih invalida nije dobila i ne dobiva potporu. Je li ona dovoljna ili nije, teško je reći, ali obilazeći Udruge proistekle iz Domovinskoga rata diljem Hrvatske teško da možete susresti nekog tko je branio hrvatsku Domovinu da će vam pričati kako mu ništa ne nedostaje (ili da podržava "crvenu" politiku ministra branitelja).

Ljudi su sretni što su imali tu čast da brane i obrane hrvatsku državu, ali sve se više osjećaju usamljenima, bez potpore. Ne mogu zaposliti svoju kćer, sina ili suprugu, nema toliko obećavanih lječilišta za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji (bio je to predizborni trik Kukuriku koalicije), ljudi žele poslati na školovanje svoju djecu u inozemstvo (borili su se i izborili da postanemo članica Europske unije), a za školovanje ne mogu, osim lihvarskih, dobiti nikakve druge kredite. No, iako su od početka srpske agresije prošle 23 godine, još ni svi ratni vojni invalidi nisu zbrinuti, a što je s onima koji su bili ranjeni ili ozlijeđeni, koji nemaju tih 20 posto pa da budu članovi HVIDR-e?

Mene je, primjerice, četnički metak pogodio u ruku kad smo se početkom listopada 1992. povlačili iz bosanske Posavine, rana je zacijelila pa što? Takvih koji su bili ranjeni ili ozlijeđeni ima na tisuće. Oni nemaju prava ni na što. Što je s djecom koja su djetinjstvo provodila u vrijeme agresije, koja se nisu moglaigrati u dvorištu, već su uglavnom mjesece provodili u skloništima slušajući tutnjeve razornih četničkih granata i gledajući krv ljudi koji su ginuli da bi oni danas bolje i ljepše živjeli. Sve se to zna, ali...rat je iza nas, mi smo postali stariji, nemoćni, ljuti, dok političari jedva da nas se i sjete, da dođu tu i tamo na neku obljetnicu stradanja, zapale svijeću i – odu.

Ali, zadnjih godina oni su izjednačili partizane-komuniste sa hrvatskih braniteljima, a to još više boli. Boli iz razloga jer su se ti tzv. antifašisti u iznimno malom broju početkom devedesetih priključili borbi za slobodu. Danas pričaju, da nije bilo Brozovih partizana, nikada ne bi bilo ni Hrvatske! U tome prednjače razni mesići, hrvatske izdajice, doušnici i ratni profiteri. Sada su, zahvaljujući navodnom ubojici Perkoviću aktualni bivši Udbaši. Napokon se počelo pisati i govoriti o tim ljudima, ako ih uopće tako možemo i zvati. Kad je počeo Domovinski rat, oni su jednostavno nastavili raditi, ali u hrvatskim obavještajnim i inim službama, kao da se ništa nije dogodilo, kao da do jučer nisu kao razni nobili progonili nevine hrvatske građane, poglavito one koji su zbog komunističkog terora morali pobjeći u inozemstvo.

Perković je samo jedan u nizu koji je bio zadužen da se te ljude, ako treba i nožem, ušutka. A što danas rade ti bivši Udbaši kojih ima na sve strane, od policijskih postaja, konzulata, državnih institucija, banaka, škola, sudova, državnih odvjetništava, zdravstvenih ustanova, tvrtki, pa vjerojatno i do dječjih vrtića gdje slušaju djecu što kod kuće govore njihovi očevi? Neki se (svaka čast izuzecima) osvećuju poglavito hrvatskim braniteljima, predsjednicima Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, sve po onom – zavadi pa vladaj. Na meti tih bivših Udbaša koji su početkom devedesetih bez provjera došli u hrvatske tajne, vojne i ine službe zaduženi su da prate svaki potez istaknutih hrvatskih branitelja, prisluškuju ih, namještaju podle igre i tome slično, a to se najbolje moglo vidjeti tijekom zadnjih mjeseci u Vukovaru, ali i drugdje. Tamo branitelji, ti Junaci Domovinskoga rata dobro moraju paziti da im se nešto ne dogodi, jer za ovu vlast oni su "neprijatelji". Jedan hrvatski branitelj još leži teško ranjen u bolnici jer je pokušao skinuti dvojezičnu ploču. Ostao je gotovo bez pola glave (za sve je kriva rakija, odgovorio je ministar policije). Tako kako su prebili toga branitelja, tako su srpski četnici udarali po hrvatskim braniteljima kad su okupirali ovaj grad. Netko je očito zapovjedio tom navodnom hrvatskom (?) policajcu da "ubije" svakoga tko će pokušati skinuti ploču koja vrijeđa ne samo vukovarske branitelje, već sve one koji su branili i obranili hrvatsku državu.

Bilo bi dobro kad bi netko napravio i objavio analizu što su prije hrvatskog Domovinskoga rata radili (u kojim službama) oni koji su danas na ili oko vlasti, koji su šefovi banaka, velikih tvrtki... Vjerujemo da bi došli do strašnih podataka: malo tko od njih nije bio pripadnik milicije, Udbe, visoki član općinskih i republičkih komunističkih komiteta... Također bi vidjeli da ako to i nisu bili ti i takvi, onda su te pozicije zauzimali njihovi očevi, ili najbliži članovi obitelji. SDP, kao nasljednik Brozove komunističke partije, nikada se nije javno ispričao za zlodjela koja su činili njihovi bivši najviši dužnosnici, a Zoran Milanović ili predsjednik Josipović još nisu kleknuli u Staroj Gradiški ili na Golom otoku i pomolili se i zatražili oprost za sve žrtve komunističkog režima.

Nema mjeseca pa ni tjedna, a da neki branitelj ne izvrši suicid. O tome se šuti, o tome se ne smije govoriti. Čak se oko tri tisuće onih koji su bili prvi kad je trebalo do danas ubilo, samo da njihovoj djeci bude bolje. Nitko ne istražuje ta samoubojstva. Naime, nije istina da je svaki suicid - suicid. Dr. Gruden kaže da oni koji su uspjeli preživjeti Domovinski rat, da je to isto kao da su se ponovno rodili, te dodaje: "Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostao je u njihovom mozgu trajno zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak odluke za svjestan odlazak u smrt koji im se dogodio odlascima na bojišnicu, se vraća. Oni su, dakle, u sebi svo vrijeme bili mrtvi i sada su samo odlučili nastaviti taj put" – istaknuo je dr. Vladimir Gruden koji se slaže kako država mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali."

Mladen Pavković

Autor: Snježana Vučković

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... a-sto.html

Glas Koncila 6 (2068) | 9.2.2014.
Komentar

Ivan Miklenić


»Ne znaju, ne mogu i neće«


»Borba protiv deficita je besmislena ako se ne poveća proizvodnja i zapošljavanje. Vlada više neće tolerirati uprave javnih poduzeća koje ne znaju, ne mogu i neće«, izjavio je – kako su prenijeli mediji – predsjednik Vlade na konferenciji o temi »Poslovanje, restrukturiranje i ulaganja javnih poduzeća u 2014. godini« održanoj u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture u Zagrebu u srijedu 29. siječnja. Citirane riječi iznimno su znakovite pa zaslužuju makar djelomičnu analizu i osvrt.

Za kadroviranje Vlade, koja je u uprave javnih poduzeća stavljala ljude koji »ne znaju, ne mogu i neće«, nema niti može biti opravdanja. Nameće se i pitanje: Nije li - što također nije nemoguće - zapravo stvarni, pravi cilj Vlade gurnuti i Hrvatsku i njezine građane u što dublje blato?


Poznato je da su javna poduzeća tvrtke u državnom vlasništvu ili pod državnom kontrolom, što znači da su to poduzeća kojima upravlja politika i to ista ona politika koju provode u pojedinom mandatu stranke ili koalicija na vlasti. Na spomenutoj konferenciji potpredsjednik Vlade izjavio je – kako su prenijeli mediji – da je ukupan broj zaposlenih u javnim poduzećima 50 tisuća, da je u dvije godine (dakle za sadašnje Vlade) iz javnih poduzeća otpušteno 4 tisuće ljudi, a najavio je da će se 2014. godine otpustiti njih još 2 tisuće.

Poznato je također da je sadašnja Vlada u prvom dijelu svoga mandata upravo u javnim poduzećima vidjela i najavljivala pokretače gospodarskog oporavka i investicija, no to se nije ostvarilo. Tek sada na početku drugoga dijela mandata – kad je više nego očito da nema povećanja ni proizvodnje ni zapošljavanja – kritički progovara o radu uprava javnih poduzeća. Predsjednik Vlade najavio da se više neće tolerirati uprave koje ne znaju, ne mogu, te je time priznao da je Vlada, kojoj je on na čelu, postavila u uprave javnih poduzeća osobe koje nisu kompetentne ni stručne za taj posao.


Apsurdno je da je Vlada (makar možda samo verbalno) puno očekivala od ljudi koji nisu dorasli zahtjevima i potrebama, a koje je sama postavila na ta odgovorna radna mjesta. Ne ulazeći u nijanse međustranačkih odnosa i podjela resora unutar same vladajuće koalicije, više je nego zabrinjavajuće što predsjednik Vlade tak sada najavljuje da to »Vlada više neće tolerirati«, što zapravo znači da će nesposobne i nedorasle uprave još ostati i nastaviti svoje štetno djelovanje, a možda do smjene tih uprava neće ni doći za ovoga mandata.


Predsjednik Vlade najavio je na toj konferenciji također da se više neće tolerirati uprave koje »neće«, tj. koje ne žele raditi na povećanju proizvodnje i na povećanju zapošljavanja. To je otkriće ili priznanje upravo zastrašujuće: upravljanje javnim poduzećima sadašnja Vlada povjerila je dijelu ljudi koji ne žele dobro, poboljšanje, napredak. Otkrivajući da dio tih ljudi u upravama javnih poduzeća zapravo sabotiraju boljitak, da se ponašaju kao diverzanti koji su poslani nešto dignuti u zrak ili uništiti, predsjednik Vlade nije rekao da su ti ljudi makar tek sada smijenjeni već je poručio da takve uprave više neće biti tolerirane, što znači da će barem još neko vrijeme nastaviti svoje razaranje javnih poduzeća a time i hrvatskih nacionalnih interesa odnosno općega dobra.


Otvoreno priznanje predsjednika Vlade da je sadašnja Vlada u uprave javnih poduzeća postavljala ljude koji su nestručni, nekompetentni, nedorasli i, još gore, ljude koji nemaju volju postupati dobro, truditi se za boljitak, a što znači da zapravo žele zlo i da su spremni raditi za slabljenje i razaranje javnih poduzeća jer su ona ili u vlasništvu države Hrvatske ili pod kontrolom hrvatskih državnih vlasti, nužno dovodi u pitanje samu Vladu i njezine stvarne ciljeve. Za takvo kadroviranje Vlade naprosto nema niti može biti opravdanja, a nema opravdanja ni da je prvom čovjeku Vlade tek sada, nakon više od polovine mandata, došlo do svijesti da su u upravama javnih poduzeća također i takvi ljudi.


Ili se nameće pitanje: Nije li – što također nije nemoguće – zapravo stvarni, pravi cilj Vlade gurnuti i Hrvatsku i njezine građane u što dublje blato? Članovi Vlade dolaze iz političkih stranaka koje su u mnogočemu nasljednice Komunističke partije, i to očituju, ali nisu, čini se, ni pokušali slijediti Partiju u stvaranju i protežiranju stvarno sposobnih ljudi za ključne položaje, već su naslijedili samo praksu favoriziranja podobnih poslušnika te loše posljedice takvoga kadroviranja nisu mogle izostati.


Pitanje stvarnih ciljeva sadašnje Vlade nameće i činjenica da se tek frazira o povećanju proizvodnje i zapošljavanju jer se smišljeno i ne pokušava učiniti nuždan zaokret. Svim vladama na svijetu normalno je da promiču i štite svoje nacionalne interese na način da upravo njihovo političko djelovanje otvara put poslovanju, investiranju njihovih tvrtka, a hrvatske vlade štite tobožnje slobodno tržište i interese krupnoga kapitala, ali i zatvorenih interesnih grupa, na očiglednu štetu i hrvatskoga gospodarstva i hrvatskih građana.


Sve hrvatske vlade od 2000. godine nisu ni pokušale razvijati hrvatsko gospodarstvo primjereno hrvatskim resursima i komparativnim prednostima i zato sve više propada poljoprivreda sa svim svojim granama, čak bez obzira na to što bi samo poljoprivreda, kad bi joj se omogućio razvitak, mogla uzdržavati barem tri puta toliko stanovništva koliko ga ima Hrvatska.


Ni jedna vlada nije ni pokušala iskoristiti strateški položaj Hrvatske kao pomorske zemlje koja bi mogla izgraditi intermodalnu prometnu žilu kucavicu važnu za gotovo čitavo europsko i svjetsko gospodarstvo. Političari se prave da ne znaju da postoje već izrađeni i provjereni europski idejni projekti u tom smislu – pa se nameće pitanje: Nije li ostvarenje takve intermodalne prometne žile kucavice previše dobro za Hrvatsku pa ga se zbog toga ne želi, jer se zapravo ne želi dobro ni Hrvatskoj ni hrvatskim građanima? Više je nego jasno da postoje u Hrvatskoj ljudi koji ne žele dobro Hrvatskoj, ali narodna poslovica kaže: Svaka sila za vremena.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=23996

Što je ostalo od pravne države?

Autor Josip Jović
Srijeda, 05 Veljača 2014 14:50


Političari koji nemaju nikakvo pravno obrazovanje u stanju su dijeliti lekcije sucima najviših sudova. To je ta prepotencija i umišljenost, osjećaj svemoći i sveznanja, koji proizvodi društveni položaj, osobito u zemljama nerazvijene političke kulture s baštinom revolucionarnog terora.


Na početku demokratskih promjena svima su bila puna usta vladavine prava i pravne države, koju bi trebalo razumjeti kao jednakost građana pred zakonom, kao neovisnost sudstva u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast te kao vlast zakona i prava nad bilo čijom subjektivnom voljom. No, dogodilo se u ovoj zemlji ili da poučak o pravnoj državi nije shvaćen, iako je jednostavan, ili pak njegova primjena mnogima ne ide u račun, o čemu se svakodnevno može posvjedočiti. Najnoviji eklatantan primjer pružila nam je zavrzlama oko izvršavanja Europskog uhidbenog naloga, od brzinske izmjene zakona da bi se zaštitilo jednoga čovjeka preko pokušaja lomljenja Ustava preko koljena do izravnih pritisaka na sudove. Protiv tih pritisaka prosvjedovali su predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin i predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić. Nakon što je Županijski sud u Zagrebu odlučio udovoljiti njemačkom uhidbenom nalogu za izručenje Josipa Perkovića, osumnjičenog za ubojstvo Stjepana Đurekovića, intervenirao je "visoki Vladin izvor", u čemu su svi prepoznali samog premijera, koji je tu odluku nazvao državnim udarom vodenim pištoljem. Htio je odmah kazati:neće vam to proći. Onda je Županijski sud u Velikoj Gorici u istovjetnom predmetu, samo u odnosu na Zdravka Mustača, postupio suprotno, odbivši nalog i pozivajući se na zastaru. I kruna svega, na prvu odluku, osim branitelja, žalilo se i Državno odvjetništvo, koje formalno zastupa njemačko tužiteljstvo, a na drugu se odluku nije žalilo.

Isti slučaj, dva epiloga

Da se Mladen Bajić žalio na drugu, a ne na prvu odluku Vrhovni bi sud bio u poziciji donijeti jedinstvenu odluku. Ovako se našao u nemogućoj situaciji. Donekle je spasio čast pravosuđa i međunarodni ugled zemlje, ali je odlukom o izručenju Perkovića u skladu s vlastitom pravnom praksom, legitimirao nejednakost ljudi pred zakonom. Naime, odluka velikogoričkog suda postala je pravomoćna jer se na nju nitko nije žalio, osim obitelji Đureković, koja je, međutim, proglašena strankom izvan postupka, dakle nepozvanom. Pod cijenu velike kompromitacije ugleda zemlje počinjeno je baš sve da se onemogući jedno suđenje i da se zaštiti jedan sustav s kojim je sadašnja vlast u visokoj mjeri identificirana. Nije samo u pitaju ubijeni Stjepan Đureković, već sedamdesetak emigranata koje više nitko niti ne spominje, među kojima je i Bruno Bušić. A odgovorni su još živi i zdravi. I poslije svega, na žalost, moramo se zapitati - bi li procesi protiv Sanadera i Vidoševića, bez obzira na njihov kriminal, u kojega uopće ne sumnjamo, bili pokrenuti da nije bilo političkih motiva? I ono najvažnije pitanje: što je ostalo od Hrvatske kao pravne države u kojoj je slijepa politička volja iznad zakona. Ista ta volja pokazala je nevjerojatnu nervozu i agresivnost u odnosu na odluke Ustavnog suda koje joj se nisu svidjele. Prisjetimo se, Ustavni je sud ozbiljno razbjesnio ministra prosvjete Željka Jovanovića, osporivši mu nekoliko akata koje je pod firmom reforma obrazovanja iznjedrilo njegovo ministarstvo. Pa su tako pali pravilnik o izboru za znanstvena zvanja, odluka o usklađivanju udžbenika s novim (još neverificiranim) pravopisom te program spolnog odgoja u školama. I umjesto da se pokrije ušima i prihvati mišljenje Ustavnog suda, Jovanović se na njega žestoko obrušio inatski inzistirajući kako od zamišljenih programa, pravilnika i odluka neće ni za mrtvu glavu i ni za jedno slovo odstupiti. Suce je nazvao crnim togama i povezao ih s crnim mantijama s jasnom aluzijom na "klerofašizam". Diskvalificirajući ih kao eksponente bivše vlasti, poručio je kako uskoro slijedi izbor novoga sastava i kako će u Ustavnom sudu onda zasjesti moralniji, stručniji i profesionalniji suci. Drugim riječima, tamo će doći naši ljudi, koji će donositi odluke kako mi želimo.

Drugi primjer izrazitog pritiska na sudove prezentirao je Slavko Linić reagirajući na odluku suca Trgovačkog suda da zatraži mišljenje o ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Suca je nazvao kravom (tek nakon retoričke pauze svetom) "koju nećemo štititi", što se može lako protumačiti kao prijetnja gubljenjem radnog mjesta. Reagirajući na jedan prijedlog o ocjeni ustavnosti prije nego se čulo mišljenje Ustavnog suda, Linić je zapravo pokazao kako je i sam svjestan neustavnosti spomenutog zakona koji njemu kao ministru financija daje ogromnu moć da neka poduzeća spašava, a neka, već prema svom afinitetu, utapa. Sam je javno priznao kako se zatvaraju kafići zbog stotinjak neregistriranih kuna, ali ne i trgovački lanci kad ih se ulovi sa stotinjak milijuna kuna blagajničkog viška.

Bezbrojni primjeri

Iako spomenuti političari nemaju nikakvo pravno obrazovanje, u stanju su dijeliti lekcije sucima najviših sudova. To je ta prepotencija i umišljenost koju proizvodi politički položaj, dajući pojedincima, osobito onima s nešto umanjenom sposobnošću rasuđivanja i samokontrole i u zemljama nerazvijene političke kulture s baštinom revolucionarnog terora, osjećaj svemoći i sveznanja i iluziju kako mogu diktirati ne samo društvene nego i prirodne zakone i tumačiti ih po svojoj volji. Primjera ima još bezbroj. Zahtjev za raspisivanjem referenduma o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, s potpisom sedamsto tisuća birača, cijeli je politički vrh nastojao onemogućiti ili barem relativizirati ocjenom kako je riječ o agresiji jedne manjine (Zoran Milanović), osobnim stavom kako bi trebalo omogućiti istospolne brakove (Ivo Josipović) ili pak mišljenjem kako je referendum samo savjetodavni, a ne obvezujući mehanizam odlučivanja (Vesna Pusić), unatoč onome što eksplicite piše u samom Ustavu.

Predsjednik Odbora za Ustav Peđa Grbin pak je otvorio mogućnost promjena samog Ustava prije raspisivanja referenduma kako referendum ne bi bio samo obvezujući. Uz staru praksu stalnih izmjena zakona svakom promjenom stranke na vlasti i proizvoljnog tumačenja pojedinih odredbi, pa i samog Ustava, što unosi nesigurnost i nered, u novije je vrijeme afirmirana praksa donošenja zakona za jednog čovjeka. Nije u pitanju samo tzv. lex Perković već i najavljeni novi zakon o kazalištima kako bi ministrica kulture mogla za šefa zagrebačkog HNK postaviti svog čovjeka ili pak prije oko godinu i pol dana usvojeni Zakon o HRT-u koji je omogućio instaliranje Gorana Radmana na čelno mjesto ove kuće. Kazneni progoni zbog korupcije, gospodarskog kriminala i zloupotreba položaja izrazito su selektivni, ovisno o političkoj pripadnosti i moći. Ili jedan banalniji slučaj. Sportski menadžer priveden je i optužen nakon što je na radio postaji uvrijedio, navodno na nacionalnoj osnovi, jednog ministra, ali kad taj ministar uvrijedi menadžera ništa se neće dogoditi, kao ni kad književnik-novinar jednog patološkog ubojicu proglasi prototipom pravog Splićanina i Hrvata. Ili, kad ministar Ranko Ostojić vulgarno izvrijeđa Marka Franciškovića, nitko ga neće upozoriti, ali kad Francišković uzvrati istom mjerom završi u ludnici!

Josip Jović/dnevno.hr

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11