Forum Hoplologije,

Komenatar na izjave Stipetića

GENERAL STIPETIĆ JE VRHUNSKI VOJNIK ALI LOŠ POLITIČAR

Autor: Zoran Meter
Nedjelja, 03. Svibanj 2015. u 12:13

Oskvrnjujući časna državnička mjesta koja obnašaju ili su ih obnašali ranije, političari zapravo direktno pljuju u lice narodu kojega predvode.

Povod ovom mom komentaru bile su pojedine izjave hrvatskog umirovljenog generala Petra Stipetića u Večernjem listu, poglavito one koje su se odnosile na proslavu obljetnice „Oluje“ u Kninu i „primitivno“ zviždanje državnim dužnosnicima.

Velebne vojno-oslobodilačke akcije Hrvatske vojske „Bljesak“ i „Oluja“ protiv velikosrpskog okupatora, za mnoge su stručne i obične ljude bile i jesu najsvjetliji trenutci ukupne hrvatske vojne i političke povijesti. Kao i svaka oslobodilačka akcija, tako su i ove naše ponosite iznjedrile čitav niz znanih i neznanih junaka, znanih i manje poznatih priča, a sve one redom svjedoče samo o jednome – teškoj i krvavoj borbi hrvatskog čovjeka za svoje pravo na opstanak i vlastitu, pod različitim tiranima stoljećima sanjanu državu.

Jedan od takvih junaka nedvojbeno je i umirovljeni general Hrvatske vojske Petar Stipetić. Vrhunski vojni strateg i operativac te osoba s nedvojbenim autoritetom, čije su se zapovjedi na terenu bezpogovorno provodile u djelo. Svoju vojničku veličinu i čast dokazao je, a to je možda ono po čemu će ga hrvatski narod najviše i pamtiti, prigodom predaje cjelokupnog kordunskog korpusa vojske tzv. RSK pukovnika Čedomira Bulata na kraju akcije „Oluja“. Taj čin predstavljao je dijamant u kruni ove veličanstvene vojne akcije, jednakosjajan briljantu iz te iste krune koji simbolizira vojničko oslobođenje Knina, te „neosvojive“ utvrde zloćudne velikosrpske tvorevine na vjekovnom hrvatskom tlu.

Predaja srpskog zapovjednika jedne velike vojne postrojbe s njezinim cjelokupnim bojevim sastavom i bojom tehnikom, uz salutiranje generalu pobjedničke Hrvatske vojske, predstavljalo je nužnu satisfakciju Hrvatima za sva poniženja koja su pretrpjeli u četiri teške godine okupacije dijela njihovog teritorija i negiranja Hrvata i kao nacije i omalovažavanja njihovih vojničkih sposobnosti.

Potpuno rasulo, kukavičluk i „bježanija“ razbijenih srpskih postrojbi, koji su u strahu za svoj život iza sebe ostavili vlastiti narod, samo po sebi ne bi omogućilo puninu čara koji donosi svaka vojna pobjeda nad časnim i hrabrim suparnikom i neprijateljem. A Rade Bulat je, očito uvidjevši svu pogubnost prijetvorne velikosrpske politike, a želeći spriječiti daljnje nepotrebne i hrvatske i srpske žrtve jer je ishod boja već bio odlučen, Hrvatima pružio zadovoljštinu, a sebi osigurao mjesto srpskog Brankovića (čitaj: izdajice), najviše upravo od onih ljudi koji su srpskim ratovima na bivšim jugoslavenskim prostorima daljinski upravljali iz svojih udobnih beogradskih političkih i generalskih fotelja.

Proslava u Kninu – „seljački dernek“!

Ali predmet ove priče je ipak nešto drugo, ono što vrijeđa urođenu inteligenciju običnog hrvatskog čovjeka kojeg ne zanima ni visoka politika, ni gospodarski interesi moćnika, ni medijska prepucavanja. Taj običan hrvatski čovjek je možda prostodušan, možda i neobrazovan ali ima svoje dostojanstvo i nepatvorenu ljubav prema Domovini koju voli bez fige u džepu i za nju se spreman žrtvovati.

U navedenom intervjuu Večernjem listu, umirovljeni general Peter Stipetić je između ostalog rekao, kako je zadnjih godina proslava „Oluje“ u Kninu poprimila odlike seljačkog derneka na kojem se zviždi najvišim dužnosnicima. Stipetić kaže: „Ja poštujem predsjednika RH, Vlade, Sabora i ne bi mi na pamet palo da zviždim i dobacujem dok oni govore.“

General Stipetić, uz sve dužno poštovanje, namjerno ili nenamjerno brka stvari. Ovakva izjava bila bi pozdravljena od svake normalne osobe u bilo kojoj demokratskoj zemlji svijeta. Ali postoji jedna kvaka koju general svjesno ili ne, izostavlja. U takvim zemljama državni dužnosnici se brinu za nacionalne interese svojih naroda, štite simbole njihove državotovrnosti, veličaju povjesne obljetnice i velike pobjede, veterani su im svetinja. Drugim riječima oni se brinu da njihovi građani osjećaju ponos što su to što jesu i što žive u svojoj državi.

Za razliku od Vas, moj dragi generale, ja nisam poštivao ni bivšeg predsjednika Josipovića, niti njegovog prethodnika haškog krivokletnika Mesića, niti sadašnjega premijera Milanovića. Ali sam ipak uvjeren kako se zbog toga ne radi o mom nedostatku kulture, naobrazbe, kućnog odgoja. Zašto? Pa jednostavno, bilo je previše praktičnih razloga za takav moj stav i stav svih onih zviždača koji nisu samo iz Knina nego iz svih hrvatskih krajeva. Evo samo nekih od tih razloga, pa prosudite sami radi li se ovdje o primitivizmu ili ipak nečem drugom:

Od 2000. g. Hrvatska za koju ste se i Vi borili dramatično se promijenila. Zahvaljujući Mesiću, Josipoviću i Milanoviću ona se danas stidi od titoističkog crvenila i rigidnog jugoslavenstva koje nas je htjelo satrti s lica zemlje upravo u ratu u kojem ste i Vi pobjedili. Josipovićevo vraćanje povjesnog kotača unatrag začinjeno je njegovim blaćenjem Domovine u parlamentima drugih zemalja, njegovim odabirom svojih političkih savjetnika-mrzitelja hrvatstva i promotora jugoslavenstva i velikosrpskih ideologija (Dejan Jović, Siniša Tatalović, …), slučajem Purda, srbijanskim zatočenikom Veljkom Marićem (oba hrvatski branitelji!), sjetite se sramotnog lex Perković kojim se htjelo zaštititi čelne osobe zloglasnih tajnih službi bivše države, isto tako sramotne proslave četničkog derneka u Srbu uvijene u lažni antifašizam, degutantnim ljubljenjem sa srbijanskim predsjednikom Tadićem u vrijeme kada srpski navijači razbijaju automobile s hrvatskim registarskim pločicama i javno pale hrvatske zastave bez primjerene ili čak bilo kakve reakcije hrvatskog državništva. Josipovićeva histerija naslonjena na velikosrpsku propagandnu krilaticu „ustaše – svi i svuda“, dovela nas je i do „kulturne“ suradnje s „regionom“ po načelu „mi njima Europu, oni nama Balkan“, s ciljem „prosvjetljenja“ zatucanih Hrvata, zbog čega smo dobili kompot od novokomponiranih cajki kojima je zatrovana hrvatska mladež, TV serijala negledljivih, ideologiziranih i prožetih zločincem Titom kao nitom vodiljom novog „bratstva i jedinstva“, i još previše toga.

Zar temeljem samo ovog ovdje nabrojanog general Stipetić uistinu smatra da su Hrvati koji zvižde ovakvim predsjednicima primitivci? Ako je to tako, onda ću sa žaljenjem konstatirati da je Stipetić veliki vojnik ali loš političar. Jer dobar političar mora osjetiti bilo svoga naroda, njegov urođeni instinkt za pravdu i prijezir licemjerstva od strane onih koji ga vode.

Rukovodeći se političkom logikom generala Stipetića, onda niti Nijemci prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata nisu trebali zviždati svom kancelaru i vrhovnom zapovjedniku Hitleru jer se eto, institucije sustava moraju poštivati.

Ali te iste institucije najprije moraju poštivati oni koji ih obnašaju, a da bi se onda to isto moglo zahtijevati i od naroda samog. Jer oskvrnjujući časna državnička mjesta koja obnašaju ili su ih obnašali ranije, navedeni političari zapravo direktno pljuju u lice narodu kojega predvode. A ovaj, uz svu nadziranu medijsku mašineriju, to itekako prepoznaje.

Nakon ovakve izjave generala Stipetića, sasvim je jasno kako vrhunski profesionalizam nužno ne mora značiti i iskreno domoljublje.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/g ... -politicar

Glas Koncila 18 (2132) | 3.5.2015.
Komentar
Ivan Miklenić

Tko želi da mladi napuste Hrvatsku?


Nitko se od najvažnijih aktera na hrvatskoj političkoj sceni nije oglasio na rezultate istraživanja koji otkrivaju da više od trećine mladih učestalo razmišlja o preseljenju u inozemstvo, a čak 53 posto razmišlja o tome ponekad, kao ni na zapanjujući fenomen da se medijski zapravo propagira i potiče mlade ljude na napuštanje Hrvatske.


Sve očitija pojačana aktivnost najvažnijih aktera na hrvatskoj političkoj sceni i sadržaj poruka koje se pri tome upućuju javnosti bile bi doista komične kad ne bi zapravo u prvom redu bile tragične. Ti akteri započeli su intenzivniju fazu predizborne kampanje za parlamentarne izbore te im je, čini se, jedina briga kako što više uljepšati svoju sliku i tako još jednom obmanuti što veći broj onih koji imaju pravo glasa na izborima.

Jedino stvarno važno tim političkim akterima jest zadržavanje ili osvajanje vlasti i pratećih povlastica, koje su vjerojatno najvažniji motiv za to natjecanje. Premda je čak devet ministara sadašnje vladajuće Kukuriku koalicije uglavnom zbog nečasnih razloga moralo prepustiti fotelje, a nipošto nisu otišli svi koji su to trebali učiniti, čak ni oni s najvećim promašajima i podbačajima, glad za vlašću i povlasticama nimalo se ne utažuje, nego je dojam da postaje sve veća.

Ta zauzimanja za postizanje što boljega rezultata na izborima, za koje se još i ne zna kad će biti, toliko su iscrpljujuća da se glavni politički akteri uopće ne stignu baviti stvarnim sudbinskim pitanjima hrvatskih građana, čak ni najavama rješavanja tih pitanja. Npr. rješavanje pitanja proračunskoga deficita, i to vjerojatno isključivo zbog pritiska Europske komisije, zbog nepostojanja političke volje i nesposobnosti da se u Hrvatskoj stvarno započne toliko očekivani i prizivani zaokret, rađa novim opterećenjima gotovo svih građana koji tako umjesto predaha ili poboljšanja stanja doživljavaju novu dubinu krize. Formalna pak opozicija jedva u svojim javnim istupima tretira išta drugo od ponavljanja zahtjeva za raspisivanje izbora i podnošenja ostavke sadašnje Vlade. Sudbinska životna pitanja hrvatskih građana tih se političkih aktera, bili formalno na vlasti ili u opoziciji, zapravo ne tiču.

U javnosti se nitko od tih aktera npr. nije oglasio na bolnu činjenicu da sve više mladih ljudi razmišlja o odlasku iz Hrvatske, a kamoli da bi ponudio ikakvo rješenje toga gorućega pitanja. Ovih dana objavljeni su, naime, rezultati istraživanja »Mladi na tržištu rada« u sklopu projekta »Za rad spremni« u kojem je obuhvaćeno gotovo tri tisuće osoba između 18 i 30 godina, od čega oko 77 posto žena i 23 posto muškaraca, koje je otkrilo da više od trećine mladih učestalo razmišlja o preseljenju u inozemstvo, a čak 53 posto mladih ponekad razmišlja o tome. Od obuhvaćenih tim istraživanjem 65 posto mladih je nezaposleno, 60 posto od ispitanih zaposlenih imaju plaću ispod hrvatskoga prosjeka, a samo 35 posto ispitanika radi na ugovor na neodređeno vrijeme pa više od 60 posto osjeća nesigurnost, a čak 75 posto zabrinutost. Naravno da su s time tijesno povezane velike bojazni mladih za mogućnost financijskoga osamostaljenja i osnivanje obitelji. Drugim riječima (ne)djelovanje političara uspjelo je mladima oduzeti perspektivu, možda čak i nadu u bolju budućnost u svojoj zemlji.

Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice.

Sramotno je za političare što ni tako velike korake kao što su pristup Europskoj uniji i NATO-u nisu prepoznali kao kairos da bi pripremili stručne timove i iskoristili sredstva koja su rezervirana, ali za koja treba pripremiti dobre projekte koji bi i mladim ljudima omogućili čovjeka dostojan ne samo opstanak, nego i boljitak u domovini. Kad se gleda na sve vidljive propuste upravljačkih struktura u Hrvatskoj, nameće se stajalište da je i to projekt, smišljeno slabljenje i osiromašivanje i građana i Hrvatske.

Npr. zašto nitko od važnih aktera političkoga života uopće ne želi ni komentirati tvrdnju stručnjaka da bi model uporabe hrvatskih autocesta uz vinjete ili uz satelitsko praćenje, uz povećanje sigurnosti u prometu, omogućilo stvarno uključivanje tih putova u gospodarstvo (što se sada zbog previsoke cijene ne događa) i oživljavanje cestovnih trasa novim, boljim ponudama jer bi bilo bitno više putnika?

Nitko se od tih aktera nije oglasio ni na zapanjujući fenomen da se medijski zapravo propagira i potiče mlade ljude na napuštanje svoje zemlje. Zar nije više nego očita propaganda iseljavanja iz Hrvatske kad Jutarnji list velikim slovima poziva: »U Njemačkoj Hrvatima nude unosan posao; Plaća 150 eura dnevno, obilan ručak, slobodna nedjelja...«

U tom članku govori se o sezonskom poslu te se uz ostalo navodi, na temelju podatka na internetskoj stranici HZZ-a, i sljedeće: »Hrvatski zavod za zapošljavanje posreduje bez naknade pri zapošljavanju u inozemstvu.«

Hrvati ne smiju zaboraviti da su i u doba komunizma mnogi odlazili na tzv. privremeni rad u Njemačku i druge zemlje – i ostali do mirovina, a politika sve čini da se ne vrate ni u mirovinu u svoju domovinu. Sličnu je propagandu priredila i Hrvatska televizija u emisiji »Labirint«, emitiranoj u četvrtak 23. travnja, u kojoj je propagandistički prikazan najnoviji egzodus mladih, osobito iz Slavonije, u Irsku i u kojoj su izabrani sugovornici govorili da i ne pomišljaju na povratak u domovinu. Čak voditelj agencije za zapošljavanje hrvatskih građana u Irskoj u toj je emisiji rekao: »Nevjerojatno je što Hrvatska time gubi!« Nekomu je očito stalo da Hrvatska i na taj način još više – izgubi.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=26385

Hrvatska danas: Visoki intenzitet diverzantskoga rada

Objavljeno: 05. svibnja 2015.


Svakoga tjedna najmanje diverzija jedna!

Hajdaševi šahtovi, Bude Lončara reinkarnacija, Titova ukazanja, kružni tijek jasenovačkoga mita, Radman iznad Sabora, režimsko umanjivanje nazočnih na skupu 100 posto za Hrvatsku i zamračenje jamstvenih kartica političara. Ima li ovaj popis ikakve poveznice, zajednički nazivnik i logički smisao? Ima. Riječ je o diverzijama u mirnodopsko vrijeme.

Onemogućavanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti

Nema, naime, tjedna a da nismo suočeni s nekom vrstom diverzije na hrvatsku državu, narod, pamet, povijest... U tom pogledu visoki stupanj konstantnoga diverzantskoga rada upućuje na to da se on može okvalificirati kao diverzionistička konstanta specijalnoga rata visokoga intenziteta. Subjekt izložen konstantnim diverzijama ne može se razviti. Smisao diverzantskoga rada moguće je sagledati tek kad se diverzije analiziraju u cjelini. Traženje smisla diverzantskoga rada nema Diverzija partizanismisla ako se promatra fragmentarno - svaka diverzija sama za sebe. Fragmentaran pogled teško da može i ustanoviti kako je riječ o klasičnoj diverziji.

Diverzija (diversus – različit, suprotan, neprijateljski) ima nekoliko značenja. Stari, dobri Bratoljub Klaić kaže o diverziji: Označava ratnu operaciju koja se vrši da bi se snage protivnika odvukle sa glavnoga pravca ili bojišta. Diverzija je i akcija uperena protiv neprijateljskih objekata u pozadini, u toku partizanske borbe – rušenje pruga, neprijateljskih komunikacija, skladišta... Diverzija je i oblik ilegalne aktivnosti, sabotaže, koju vrše agenti neke strane države ili klasnog neprijatelja u nekoj zemlji, a očituje se u kvarenju, paljenju i razaranju vojnih i industrijskih objekata, ali i neslaganje u mišljenju, razmimoilaženje. Tako Bratoljub Klaić, a o tome što kažu priručnici za prepoznavanje specijalnoga rata, kakve smo još u doba ZNG-a imali, već sam pisao, čini se uzalud.

Posljednja dva tjedna suočeni smo s nekoliko zanimljivih pothvata, koji svaki za sebe ima svoj cilj, a ciljevi sagledani u cjelini otkrivaju pravu pozadinu. Onemogućavanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Diverzijom se može smatrati teško otežavanje prometa tijekom prvoga važnoga turističkoga vikenda u državi kojoj je turizam, zahvaljujući prvenstveno prirodnim ljepotama a ne strateškoj orijentaciji, važna karika preživljavanja. Diverzija se dogodila u tunelima autoceste, sektoru za koji je odgovoran ministar Hajdaš Dončić. Nepotrebne kolone od tridesetak kilometara zbog „betoniranja šahtova" poslale su na početku turističke sezone poruku kako je Hrvatska neorganizirana i nespremna za prihvat većega broja turista, a s druge strane posijale su nezadovoljstvo i frustraciju među domaće ljude.

Mediji – ključni diverzantski poligon

Pretvaranje Bude Lončara u hrvatskoga branitelja diverzija je s višestrukim učinkom. Cilj joj je mijenjanje hrvatske povijesti u smjeru da je visokopozicionirani dužnosnik države agresor zapravo prijatelj (jer je branio Jugoslaviju!). Istinu pretvaraju u laž, laž u istinu. Dobro je pitanje cijenjenoga Zorana Vukmana – kakva je razlika između Lončara i Kadijevića. Nagrizanje povijesne istine legitiman je cilj diverzantskoga rada. Protudiverzantski rad kojim se svaka država štiti od diverzija, u nas ne postoji kao sustav, a tamo gdje postoji nalikuje probušenom loncu. Ali postoji sustav koji guši onu javnu riječ koja raskrinkava diverzante i diverzije! U državama Europske unije Hajdaševi šahtovi i krivotvorenje povijesne istine nisu poželjni standardi ponašanja.

Diverzija je i to kad HRT obilježava obljetnicu smrti diktatora Josipa Broza ne iznoseći pritom istinu o masovnim zločinima njegova totalitarnoga komunističkoga režima. Diverziji je cilj držati Hrvatsku u mentalnome komunizmu bliskome „regionu". Glavni diverzant ili glavni ravnatelj HRT-a, pitanje je sad. Je li posrijedi diverzija kad Radman ne želi izvršiti zaključak Hrvatskoga sabora i podastrijeti mu podatke o plaćama na HRT-u? Mediji su u globalnom selu ključni diverzantski poligoni. Odličan pokazatelj tomu u prilog jest i sustavno medijsko umanjivanje broja nazočnih na skupu 100 posto za Hrvatsku, te ukidanje signala tv prijenosa sa toga skupa.

Na razini svjetonazora proteklih smo se dana suočili i s diverzijom u Jasenovcu. Na komemoraciji opet u prvom planu nisu bile istina i žrtve, već mitovi. Zviždalo se uvaženoj starini svjetskoga renomea Branku Lustigu jer je bio izaslanik ustanove Predsjednice Republike Hrvatske! Samo zato. Jasenovac se još od jugoslavenskoga doba koristi kao ideološka platforma velikosrpstva a sad i kao proteza komunizma, kojega komunisti nazivaju antifašizmom. Cilj je te diverzije pritegnuti mlinski kamen oko nogu hrvatske države, onako kako je Budina ozna vezala kamenje o noge žrtava totalitarnoga komunističko-titoističkoga režima nasred kanala između Zadra i Preka te između Ugljana i Dugog Otoka (što je tema za DORH).

Diverzija na europske standarde

Čista diverzija na europske standarde jest i odluka Agencije za zaštitu osobnih podataka kojom je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa primorano povući imovinske kartice dužnosnika i spremiti ih u bunker daleko od očiju javnosti. Time je, među ostalim, smanjena i učinkovitost borbe protiv korupcije. Na ovome primjeru vidimo kako se državne agencije koriste za izazivanje kaosa, ne bilo kojega, već onoga koji karakterizira balkanski kaos, umjesto da služe skladnom i održivom razvitku demokratskih, gospodarskih i civilizacijskih standarda.

U cjelini diverzije s kojima smo kontinuirano suočeni udaljuju Hrvatsku od Europe, vežu je za „region", ne dopuštaju joj slobodno mišljenje, ignoriraju najviše državne ustanove, drže narod u ideološkoj blokadi i ne dopuštaju da se Hrvatska razvije u gospodarskom i demokratskom pogledu. One odvlače pozornost i snagu nacije s glavnih problema i sabotiraju napore za njihovo rješenje.

Likvidacija likvidatora i odakle riba smrdi

Hrvatska je postala poligon za neometani diverzantski rad. Ima li evidentno pojačani diverzantski rad protiv hrvatske države ikakve sveze s padom Lex Perkovića i suđenjem udbaškim čelnicima u Njemačkoj zbog ubojstva Stjepana Đurekovića? Ako je suditi po neovisnim analitičarima – ima. Oni i najnovije ubojstvo u Sesvetama (medijski okvalificirano kao „mafijaško") promatraju u tom kontekstu. Štoviše, kažu, da smo svjedoci operacije „likvidacije udbinih likvidatora", te da „riba smrdi od glave".

Poslije ubojstva Ive Pukanića šef vlade Sanader smijenio je ministra unutarnjih poslova, hoće li sad Milanović smijeniti Ostojića pitanje je koje nitko još nije postavio, čini se nitko njegovu smjenu nije ni tražio!? Zabrinjavajuće je i to što je, kako tvrde neovisni analitičari, Hrvatska obavještajno devastirana i u tom pogledu još i zakonodavno nedorečena, čime su mjerodavnim službama „vezane ruke i noge".

Nenad Piskač


http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/n ... -rada.html

Prijeti ustavna kriza, Milanović pod krinkom mimohoda priprema puč


Izvođenje vojske na ulice mimo vrhovne zapovjednice može se smatrati svojevrsnim državnim udarom dijela izvršne vlasti

Datum objave: 08.05.2015 | 19:12 Autor: mc

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUV HGP) oglasio se priopćenjem o odluci Vlade da 5. kolovoza održi vojni mimohod u Zagrebu.

Priopćenje prenosimo u cijelosti.

''Posljednjih dana kao da se ponovno vodi rat, no ovaj put riječ je o ratu oko proslave Oluje, najpoznatije i najveće operacije Hrvatske vojske koja je postala jednim od simbola Domovinskog rata. U 20. godini od Oluje vodi se rasprava o tome treba li se vojni mimohod održati u Zagrebu na isti dan kad se organizira i proslava u Kninu.

Vlada je u četvrtak, 7. svibnja, na sjednici donijela odluku o osnivanju državnog odbora za proslavu Oluje. Među članovima Odbora nalaze se ministar obrane Ante Kotromanović i ministar branitelja Predrag Matić.

Dok premijer Milanović tvrdi kako ne može vjerovati da se netko protivi svečanom mimohodu u Zagrebu na Dan pobjede, predsjednica Grabar-Kitarović predlaže da se on održi iduće godine na Dan Oružanih snaga RH kako bismo 5. kolovoza svi bili jedinstveni u Kninu i u zajedništvu odali počast hrabrosti i žrtvi branitelja.

Postavlja se pitanje zašto Vlada odjednom u zadnjoj godini mandata želi mijenjati ustaljenu tradiciju proslave Oluje u Kninu. Ne samo u Kninu, nego u svim hrvatskim gradovima, na Dan pobjede trebale bi visjeti hrvatske zastave te bi svaki grad trebao ponosno obilježiti taj dan. Međutim, micati centralnu proslavu iz Knina potpuno je neshvatljiv i nepotreban potez Vlade.

Na Skupu zajedništva 2. svibnja hrvatski branitelji pokazali su zajedništvo s hrvatskim narodom, isto ono zajedništvo koje je `90-ih obranilo Hrvatsku od velikosrpske agresije. Stoga nas posebno žaloste ovakvi pokušaji razjedinjenja, i to baš na Dan pobjede kada bi zajedništvo trebalo biti najviše izraženo i kada bismo svi trebali biti sretni i ponosni zbog oslobođenja Domovine.

Također, izražavamo zabrinutost zbog ponašanja vladajućih koji Zakon o obrani žele uzdignuti iznad Ustavnog zakona. Naime, prema Ustavu Republike Hrvatske čl. 100: "Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga."

Dakle, prema Ustavu predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović vrhovna je zapovjednica Oružanih snaga i jedina osoba koja može donijeti odluku o izlasku vojske na ulicu. Do sada se nikada nije dogodilo da hrvatska vojska postupa suprotno odluci Ustava.

U slučaju da Vlada ignorira Ustavni zakon i svoje postupanje temelji na Zakonu o obrani, izvođenje vojske na ulice može se smatrati svojevrsnim pučem dijela izvršne vlasti kao i izazivanjem Ustavne krize.

Ovakva odluka Vlade s jedne nas strane ne iznenađuje jer ista stranka koja je sada na vlasti, 2001. godine je zajedno s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem umirovila hrvatske generale zbog pisma u kojem su iskazali svoje neslaganje s haškim optužnicama. Sada ponovo ta ista stranka traži od hrvatskih generala da otkažu poslušnost vrhunskoj zapovjednici.

U situaciji kada premijer i ministar izvode vojsku na ulice bez odobrenja vrhovne zapovjednice i kada se pokušava u hitnom postupku promijeniti postojeći Zakon o oružanim snagama kako bi ministar obrane zapovijedao Oružanim snagama umjesto predsjednice, mi hrvatski vojnici i policajci izražavamo izrazitu zabrinutost.

U hrvatskoj državi, članici EU i NATO saveza, izvoditi vojsku na ulicu bez odobrenja vrhovne zapovjednice smatramo pripremnom vježbom za državni udar pod krinkom mimohoda. Ovakvi scenariji u svijetu već su viđeni i poznati, stoga osjećamo dužnost upozoriti javnost na problematiku trenutne situacije.''

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUV HGP) priložio je i dokument kojim potkrjepljuje svoje navode.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/14603 ... %C4%8D.htm

POKUŠAJ DRŽAVNOG UDARA!

Autor Uredništvo
Nedjelja, 10 Svibanj 2015 18:25



Ministar obrane Ante Kotromanović izjavio je u subotu kako je zakonom jasno utvrđeno upravljanje oružanim snagama u ratu i miru, pa tako u ratu načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (OS RH) prima i provodi odluke predsjednika Republike, a u mirnodopskim uvjetima odluke Vlade, te ustvrdio kako svatko, uključujući i predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović, mora provoditi zakon.

Ovo je direktni pokušaj državnog udara udbaških struktura protiv državnih institucija, Ustava, zakona i nacionalne sigurnosti. Udbaški štakor Milanović je preko svojeg polupismenog ministra obrane jučer prešao liniju s koje nema povratka.

Zadržimo se na sekundu na kretenizmima Ante Kretemanovića.

Podsjetio je kako je zadnji put Ustav Republike Hrvatske izmijenjen 2010. godine kada je donesen Ustavni zakon o provedbi Ustava koji je jasno regulirao upravljanje Oružanim snagama, a taj zakon, rekao je "jasno određuje da Oružanim snagama u ratu upravlja predsjednik Republike (članak 47.), a u miru Vlada RH i ministar obrane". Kotromanović je napomenuo kako je osobno potpisao u posljednje dvije do tri godine nekoliko stotina takvih odluka, a zadnja u tome nizu bila je upravo odluka o organizaciji proslavi 20. obljetnice akcije "Bljesak" i mimohoda u povodu te proslave.

Činjenice govore nešto sasvim drugo.

1) Ustav je zadnji put izmijenjen 2014. nakon referenduma o braku, a ne 2010. godine

2) Ustavni zakon o provedbi Ustava nije regulirao ništa u svezi upravljanja oružanim snagama, a isti nema članak 47. Jedino što isti propisuje je potrebu usklađivanja pojedinih zakona s novim odredbama Ustava.

3) Ustavni zakon ne regulira tko upravlja oružanim snagama, već to regulira članak 100. Ustava u kojem stoji da je predsjednik republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH

4) Niti Ustav, a još manje Ustavni zakon o provedbi ustava, ni jednim slovom ne spominju da Vlada ili ministar obrane niti zapovijedaju niti upravljaju vojskom


Kretenmanović, međutim, nastavlja.

Na izravno pitanje novinara može li predsjednica Republike "narediti načelniku Glavnog stožera OS RH da zabrani vojsci izlazak na ulice", ministar Kotromanović je kratko odgovorio - ne može, dodajući kako je po članku 58. Zakona o obrani, jasno definirana i razdvojena uporaba OS RH u ratu i miru.

I opet, činjenice očito ne stanuju u Kretenmanovićevoj glavi, naime:

Naime, zakon o obrani izričito razlikuje UPORABU (Glava 2) i KORIŠTENJE (Glava 3) oružanih snaga. UPORABA oružanih snaga se odnosi na postupke u kojima su oružane snage SUBJEKT dakle izravno, dok se KORIŠTENJE ne postupke u kojima su oružane snage OBJEKT, dakle neizravno. Članak 58. je prvi članak u Glavi 3. zakona i odnosi se na KORIŠTENJE, a ne na UPORABU.

UPORABA oružanih snaga se odnosi na aktivno djelovanje oružanih snaga u ratnom stanju i stanju neposredne ugroženosti u Hrvatskoj, izvan Hrvatske, kao pomoć državama saveznicama, kao pomoć EU te u sudjelovanju u mirovnim misijama. Tu je jasna i nedvosmislena linija zapovijedanja kojoj je na čelu samo i isključivo predsjednik republike.

KORIŠTENJE oružanih snaga odnosi se samo na situacije kada se vojska može koristiti kao ispomoć u slučaju elementarnih nepogoda, katastrofa i nesreća, međutim ni tada zapovijedanje vojskom ne preuzimaju ni premijer ni ministar obrane, oni samo KORISTE oružane snage u ne-oružanim operacijama zaštite ili spašavanja kojima rukovode, a linija zapovijedanja ostaje potpuno identična kao i uvijek. Vlada i ministar obrane samo KORISTE, a ne ZAPOVIJEDAJU oružanim snagama.

Kretenmanović je očito teška budala kad ne razlikuje pojmove UPORABE od KORIŠTENJA, iako je on osobno vjerojatno bio predlagač zakona koji je donesen 2013. godine, a isto tako ne razlikuje pojmove vojnog djelovanja oružanih snaga u mirnodopskim uvjetima od ne-vojnog djelovanja oružanih snaga.

Ovo je bespogovorno direktni pokušaj državnog udara i preuzimanja nadzora nad vojskom od strane neovlaštenih osoba, suprotno Ustavu i suprotno zakonu. Država u kojoj vladajuće, i to sigurnosne strukture, ne znaju tko zapovijeda vojskom je faktično u izvanrednom stanju, i to svi građani moraju imati na umu. Ovakva situacija se ni najmanje ne razlikuje od državnog udara koji su 1991. provodili Milošević, Kadijević i JNA. Radi se o političkom preuzimanju i instrumentalizaciji vojske u cilju zaštite udbaških struktura i vlasti u njihovim rukama.

S tim da se ne smije zanemariti mogućnost da udbaška vlada u RH za ovo ima podršku Rusije, kao što je to Milošević imao 1991. godine.

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

KONAČNI UDARAC PUČISTIMA

KOTROMANOVIĆEVA ZAMJENICA PROTIV SVOG MINISTRA: Predsjednica zapovijeda vojskom, a ministar donosi odluke o raspolaganju!


Autor: D.BorošUtorak, 12. Svibanj 2015. u 12:00

Dvojbe oko zapovijedanja vojskom koje su potaknuli ministar obrane Ante Kotromanović i njegov inteligentni šef Zoran Milanović na kraju je razriješila zamjenica ministra obrane Višnja Tafra koja je izjavila kako oružanim snagama zapovijeda jedino Predsjednica Republike dok je ministar obrane obični činovnik koji donosi i potpisuje odluke o raspolaganju vojske – poput slanja kanadera u Crnu Goru ili upotrebe helikoptera u humanitarne svrhe.

Višednevna polemika premijera Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića sa samim sobom (jer predsjednica je već tri dana u Afganistanu sa najvišim vojnim vrhom) oko toga tko zapovijeda Hrvatskom vojskom u miru, poprimila je već razmjere vojnog udara, jer unatoč svim ustavno-pravnim stručnjacima, pa čak i mišljenju bivšeg predsjednika Josipovića koji je ponovio kako jedino predsjednik države zapovijeda vojskom, dvojac iz Banskih dvora i dalje Ustav i hrvatske zakone tumači po svom odnosno po shvaćanju Stjepana Mesića kojem je bilo potpuno normalno umiroviti 12 najviših hrvatskih generala – u miru, a sada daleko manju ovlast odriče svojoj nasljednici.

No očito ni njihovo kavansko tumačenje zakona nije impresioniralo Kotromanovićevu zamjenicu Višnju Tafru, koja je danas vrlo jasno razjasnila sve nedoumice ako ih je uopće i bilo. Zanimljivo gospođa Tafra, po zanimanju pravnica, je bila upravo Mesićeva savjetnica za obranu tijekom njegovom drugog mandata na Pantovčaku.

Dakle za nju nije sporno tko je tko i što je što. Tafra tvrdi kako ovlasti predsjednice, Vlade i ministra obrane impliciraju suživot, dogovor i koordinaciju, odnosno da se ovlasti predsjednice i ministra razlikuju samo u dva izraza koje “genijaci” trebaju razlikovati – korištenje oružanih snaga i uporaba oružanih snaga.

– Predsjednica donosi zapovijedi o uporabi Oružanih snaga, a ministar pak donosi odluke o korištenju. Prema interpretaciji zamjenice ministra, zna se točno što su zapovijedi i u kakvoj su oni korelaciji sa donošenjem odluka. Ukratko, bilo koja odluka koju donese vrhovna zapovjednica (bez obzira u ratu ili miru budući Ustav to ne razlikuje) je obvezujuća za sve.

To praktično znači da njenu eventualnu odluku o zabrani korištenja oružanih snaga u Milanovićevoj para-proslavi svi moraju poštivati.

S druge strane, Kotromanović bi konačno trebao shvatiti kako je on obični činovnik kojem je u nadležnosti osigurati novac za vojsku (što je tri godine radio izrazito loše protiv interesa HV-a i RH)), zatim donositi odluke o raspolaganju pojedinim vojnim resursima poput slanja kanadera u Crnu Goru ili upotrebe ispravnog helikoptera u humanitarne svrhe.

Šeks je međutim rekao da je sporno upravo to što je premijer donio odluku o osnivanju odbora bez dogovora s predsjednicom. Time je otvorio vrata sumnjama da predsjednica neće ni sudjelovati u radu odbora.

Pravni stručnjak Pero Kovačević koji je sudjelovao u izradi prvog Zakona o obrani smatra da je ministar obrane, koristeći vojsku za razne prigode, pa tako i obilježavanje akcije “Bljesak” zapravo postupao nezakonito.

– Ministar je dužan obavijestiti predsjednicu, koja potom ima pravo reagirati. Dodao je i da hitno treba donijeti pravilnik o obredima oružanih snaga kojima bi se propisivale vojne svečanosti i vojne žalosti. Kovačević vjeruje da će glavni akteri biti dovoljno odgovorni da neće dozvoliti da ovo pitanje dovede do ustavne krize. Po njemu, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Drago Lovrić morati izvršiti zapovijedi predsjednice i da oko toga nema dvojbi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/k ... spolaganju

HOĆE LI HRVATSKA PREDSJEDNICA KONAČNO POZVATI NAROD NA OTPOR AGRESIJI?
-
Zašto ratni bjegunac hoće postrojiti pobjedničku vojsku?

Autor: Marko Ljubić/7 Dnevno/15 svibnja 2015.Utorak, 19. Svibanj 2015. u 11:31

Mogu li današnja vojska i policija biti legitimni nasljednici slavne vojske i policije koja je oslobađala zemlju i svoj narod, ako njome upravljaju ljudi, makar i sami sudionici tih događaja pa i njihovi pripadnici, koji tadašnji rat za slobodu i nezavisnost danas ocjenjuju zločinačkim, građanskim, koji tadašnju vojsku i policiju javno nazivaju agresorima na BiH?

Prilikom proslava praznika koje je država proglasila uvijek se treba postaviti pitanje: čiji su to zapravo praznici, zašto se slave i koja im je svrha? Kao i u svemu što država čini, jer bi moralo biti pravilo da država, izuzev ako nije sama sebi svrha, sve što čini, čini u ime i u korist svoga naroda.

Hrvatska je nacionalna država hrvatskoga naroda. Još uvijek. Isključivo s te pozicije treba gledati i prosuđivati inicijativu Zorana Milanovića o načinu proslave ovogodišnjega Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Dakle, tko zapravo treba slaviti i što treba slaviti? Je li smisao i svrha Dana pobjede vidjeti uparađenog Milanovića, Kotromanovića ili Matića, slušati njihove riječi i poruke, pasivno sudjelovati u njihovom stvarnom ili hinjenom slavlju, ili – slaviti na svakom pedlju hrvatske zemlje. Meni se čini da nema smisla proslava Dana pobjede ako to nije i ne bude istinska proslava hrvatskoga naroda u prvom planu. Usporedivo je to s proslavom Božića. Božić nikada ne bi bio ono što jest kada bi kršćani bili samo pozadina parade svećenika. Zbog toga je, na žalost, i dvadeset godina nakon rata, Oluja jedina istinska proslava pobjede, junaštva i časti.

Svojevrsni nacionalni Božić

Vrlo je očito da se u inzistiranju na mimohodu krije puno toga što nema veze s istinskom proslavom pobjede, a razloge protiv mimohoda svakako ne treba tražiti u priglupoj izjavi Tomislava Karamarka da to nije primjereno zbog troškova. U povijesti uređenih društava mimohodi oružanih snaga uvijek se rade s isključivim ciljem, sa svrhom i porukom, kako svome narodu tako i okruženju. Koliko god Hrvatska bila siromašna, koliko god se mora voditi računa o svakoj kuni, toliko je i upravo zbog toga nužno potrošiti desetine milijuna kuna kako bi na svakom pedlju hrvatske zemlje svaki hrvatski čovjek taj dan mogao slaviti svoju pobjedu i svoju slobodu. Dan pobjede je svojevrsni nacionalni Božić, a usprkos siromaštvu, nevoljama i teškom životu, tradicija je i ispit ponosa oduvijek bio u svakoj hrvatskoj obitelji – za Božić imati blagdanski stol i okupljenu obitelj.

Potrošiti novac na mimohod koji će u prvi plan ponovo staviti današnju vladu i nesretne političke kreature, a neće poslati nikakvu poruku nikom relevantnom, a istovremeno ostatak Hrvatske izuzev Čavoglava nagraditi neradnim danom, je sve samo ne dostojno obilježavanje najvažnije epopeje u povijesti hrvatskoga naroda. Dvadeset godina nakon pobjede neće tenkovi na ulicama Zagreba vratiti samopouzdanje običnom hrvatskom čovjeku, kao što ni pucnjava za Božić nije mogla nadomjestiti obiteljsku molitvu i pjesmu za blagdanskim stolom. Imati tenkove na zagrebačkim ulicama ili u Kninu, posve je svejedno, a istovremeno čudacima držati ljude koji imaju hrvatski barjak istaknut na svojim kućama, ne imati puna izletišta hrvatskih obitelji, radost oko blagdanskih stolova i druženja, podsjećanja na slavne dane nedavne prošlosti i junake koji je simbolizraju, ne imati ni jedan film, ne imati desetine vrhunskih književnih, umjetničkih i svekolikih ostvarenja hrvatskoga duha inspiriranih vojnom pobjedom nad srpskim agresorom, je poraz, a ne pobjedničko slavlje. To je prijevara, a ne dostojanstvo.

Gotovinino junaštvo

Ako već slijepo pratimo i prihvaćamo uvoz ideologije homoseksulanosti, rodne ideologije, kulture smrti, militantnog ateizma i antikršćanstva, slijepo slijedimo vojni i politički intervencionizam velikih sila diljem svijeta, zašto od njih ne naučiti kako se slavi svoja povijest, svoj identitet i nacionalni blagdani?

Državni vrh koji ne shvaća da mora ulagati u razvoj kulture državnosti svoga naroda, samopoštovanja i samosvijesti, ne može biti jamstvo nacionalne budućnosti. Nije, dakle, pitanje gdje slaviti Dan zahvalnosti, već kako slaviti. Nije, dakle, pravo pitanje, koliko košta mimohod oružanih snaga, već – je li primjeren u ovome trenutku, treba li nam, kome će poslati poruku i kakvu. Pitanje je također koje će postaviti svaki hrvatski čovjek, pred kim će se postrojiti današnje oružane snage.

To je daleko bitnije pitanje od umjetno inscenirane polemike o načinu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, jer je više nego očito da i tom polemikom i isforsiranom dvojbom vladajući zapravo jasno poručuju da oni Oluju ne poštuju kao pobjedu, niti su zahvalni što se dogodila. Pri tome Milanoviću ne može pomoći ratna prošlost Ante Kotromanovića, jednog od nižih zapovjednika u operaciji Oluja. Upravo suprotno. On je sudjelovanjem u Vladi koja je doslovno u svim segmentima razorila sve integracijske niti hrvatskoga društva zapravo odavno pokazao kako je stavio pod hipoteku i nepovratno izgubio svoje ratne zasluge i čast koju one nose, jednako kao Matić svoje stvarne ili izmišljene podvige u Vukovaru ili svoje logorovanje. Atakom na ustavnu zapovjednu strukturu oružanih snaga to je i zapečatio. Pri tome baš ništa ne smije hrvatskom narodu u ovom trenutku značiti njegovo navodno prijateljstvo s generalom Antom Gotovinom, jer Gotovina nije ni Bog ni vlasnik hrvatske nacionalne časti, niti smije biti svojevrsni neslužbeni jamac sličnim pokušajima i politikama. U konačnici, Gotovinino junaštvo je hrvatski nacionalni zalog i simbol samo kao sastavnica tadašnje državne politike koja je njegove ljudske i vojničke sposobnosti dovela na vrhunac nacionalne časti. A današnja politika je potpuna suprotnost tome.

Milanovićev bijeg u Bruxelles u vrijeme rata

Dakle, čiju će vojsku Milanović pokušati izvesti na ulice Zagreba i pred kime će se ona postrojiti?

Može li se karakter današnjih oružanih snaga isključivo cijeniti po njihovim dometima u nedavnoj prošlosti koje su ostvarile predvođene pokojnim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom sljedeći njegovu nacionalnu politiku, ako državna politika predvođena dvojicom bivših predsjednika, a posebice aktualna vlada, već godinama razaraju baš svaku nit i obilježje Tuđmanovog političkog i državotvornog naslijeđa? Može li biti legitiman način proslave upriličen samo državnome vrhu i protokolu, ako taj isti državni vrh godinama šalje stotine agenata čiji je posao naći argumente za proglašenje narodne proslave u Čavoglavama ustaškom i fašističkom, a nacionalni ponos cijeloga naroda – destruktivnim?
Kome će postrojene oružane snage narednog kolovoza nešto pokazati i slati poruku?
Je li mimohod oružanih snaga samo prilog Milanovićevoj bolesnoj i sumanutoj veličini koja je obilježena bijegom u Bruxelles za vrijeme rata, a danas, stjecajem povijesnih okolnosti, samo figurira kao teška pogreška u razvojnom putu jednoga naroda i kojoj se smije svatko tko ima bilo kakav uvid u funkcioniranje današnje hrvatske države.

Tko može postrojiti oružane snage nacionalne države?

Mogu li današnja vojska i policija biti legitimni nasljednici slavne vojske i policije koja je oslobađala zemlju i svoj narod, ako njome upravljaju ljudi, makar i sami sudionici tih događaja pa i njihovi pripadnici, koji tadašnji rat za slobodu i nezavisnost danas ocjenjuju zločinačkim, građanskim, koji tadašnju vojsku i policiju javno nazivaju agresorima na Bosnu i Hercegovinu?

Mogu li današnja hrvatska vojska i policija, i imaju li pravo, baštiniti slavu svojih prethodnika, ako je državna politika, grubo, neljudski i nezakonito u stanju nasrnuti na veterane oružanih snaga zbog njihovih zahtjeva, strahova, sumnji i želja? Treba li navoditi primjere brutalne agresije u Vukovaru na dragovoljce Domovinskoga rata, treba li nekoga zdravog razuma podsjećati na sve što se događa u vezi branitelja okupljenih u Savskoj?

Mogu li današnja vojska i policija biti uistinu alatka nacionalne hrvatske države, ako bivši predsjednik nikada nije državu kojoj je bio na čelu nazvao državom hrvatskog naroda, već isključivo – državom građana, a po Ustavu je bio zapovjednik oružanih snaga nacionalne države!? A ova vlada u dlaku vodi istu ili još pogubniju politiku.

Može li današnja hrvatska vojska biti autentična nacionalna sila, bez obzira na osobno raspoloženje njenih pripadnika, ako predsjednik Vlade godinama javno laže o ključnim odrednicama hrvatskoga identiteta i krivotvori ideju i viziju oslobodilačkih hrvatskih oružanih snaga zaogrćući ih u neokomunistički i velikosrpski antifašizam. Čiju pobjedu i protiv koga baštini današnja vojska, ako ministar branitelja govori o neprijatelju bez imena i prezimena jer navodno zbog desetine naziva njihovih zločinačkih hordi u biti i ne zna s kim smo ratovali, bez obzira što je svakoj budali jasno da je svim tim nazivljem i hordama upravljao jedan jedini neupitni mozak. Srpski iz Beograda. Ako nismo ratovali sa Srbima, rata nije ni bilo, nije bilo ni agresije, ni pobjede. Što je ostalo? Građanski rat! I pred tim čovjekom bi se trebale postrojiti oružane snage!?

Namjerno urušavanje hrvatske državnosti

Više je nego jasno da je na sceni pokušaj završnog udarca na esenciju hrvatske državnosti, da je ovo vrijeme kada nitko nema pravo šutjeti i biti po strani.

Kako to promijeniti? Tko?

Jasno je također da današnji hrvatski branitelji iz tisuću razloga ne mogu biti silnica koja će pokrenuti hrvatski narod na otpor ovakvim politikama i namjernom urušavanju njegove državnosti, ali i strateškom razaranju nacionalnoga identiteta naroda. Kao što ondašnji hrvatski vojnici, a pogotovo dragovoljci, koji su, što zbog nečijih prljavih namjera što zbog neznanja, od trenutka kada su umjesto hrvatskih vojnih veterana postali branitelji izgubili svoj vojni i ratni ekskluzivitet i svoju slavu razvodnili s desetinama tisuća prirepaka koji nisu imali nikakve veze sa slavnim ratnim pobjedama, nisu mogli sami po sebi ostvariti pobjedu nad srpskim agresorom, tako ni današnji branitelji ne mogu bez jasnog državnog vodstva, bez političkog vodstva i ideje, ništa bitno postići, ma koliko se trudili. Najbolji dokaz za to su Josić i njegovi prijatelji u Vukovaru, dokaz za to je manje više vegetiranje Glogoškog, Klemma i prijatelja u Savskoj, koji sve više postaju sami sebi svrha i cilj, ali i nesvjesni medij vrlo prljavog specijalnog rata i antihrvatskog režima protiv hrvatskoga naroda.

Nije slučajno histerija detuđmanizacije zahvatila Hrvatsku odmah nakon Tuđmanove smrti, nije slučajna vrlo otvorena namjera srpskih i britanskih agentura, prije svega oslonjenih na izdajničke strukture u Hrvatskoj, proglasiti hrvatske ratne pobjede zločinačkim pothvatom i međunarodno ih kriminalizirati. U svim vremenima uvijek je agresoru, uvijek je prljavoj politici i namjerama ključni cilj bio uništiti i ubiti ideju, simbole i identitet, a sve ostalo je onda stvar obične tehnike upravljanja ili vladanja. Uništiti ideju, simboliku jednom narodu u kontekstu funkcioniranja oružanih snaga, jednako je kao obezglaviti čovjeka i ostaviti ekstremitete koji će se trzati u samrtnom hropcu neko vrijeme i nužno – odumrijeti.

Vrijeme je… za Predsjednicu

Može li se govoriti o hrvatskoj vojsci ako hrvatskom nacionalnom javnom televizijom upravljaju Goran Radman i njegovi sateliti, sve redom poraženi demokratskim promjenama i često Hrvatskom vojskom devedesetih godina, može li se govoriti o Hrvatskoj vojsci ako hrvatsko društvo mora prisilom ovakve države podnositi svakodnevno gaženje ponosa slušajući bezobraštine Fumića i njegovih navodnih antifašista, sve redom ljudi koji ni u jednoj bivšoj komunističkoj državi, izuzev u Bjelorusiji, ne bi smjeli na vidjelo dana i bili bi sretni ako nisu u zatvorima zbog svega što su činili godinama za vrijeme nečovječnog režima?

Predsjednica Republike Hrvatske ne može promijeniti ovakav tijek događaja, ovakvu razornu politiku, ni u zemlji niti na relevantnim adresama u svijetu zbog potpune onečišćenosti hrvatske diplomacije, razgovorima s nositeljima takve politike.

Vrijeme je da se Predsjednica obrati za pomoć svom narodu pozivom na otpor i novo nacionalno jedinstvo, jer će mu to biti jedinstvena čestitka, vraćanje nade na stečevinama slavne prošlosti. Vrijeme je da se Predsjednica osloni na narod i zatraži pomoć u provođenju duboke lustracije ili rasvjetljavanja svih segmenata hrvatskoga društva, napose hrvatske države i javnih sektora, počevši od medija, kulture, obrazovanja i znanosti, do diplomacije, pravosuđa i sigurnosnog aparata. Vrijeme je da predsjednica Republike bude nazočna u Čavoglavama sa svojim narodom i toj i sličnim proslavama dade državni legalitet, a državi dijelom vrati legitimitet svoga naroda. Sve odgovore na otvorena pitanja naći će u narodu, jednostavni su i sigurni, kao što je jednostavno svako znanje.

Ne može se slaviti Dan domovinske zahvalnosti, a istovremeno hodočastiti u ime hrvatske države na Mirogoju navodnim narodnim herojima, najčešće notornim zločincima, tolerirati mauzoleje i nekrologe tzv. Republici Srpskoj Krajini i srpskim zločincima iz agresije devedesetih na hrvatskom državnom teritoriju i poticati sudjelovanje tisuća takvih u državnim i javnim službama.

Ne može se slaviti oslobođenje Knina i istovremeno u Zagrebu imati sve oblike velikosrpske politike, koja se pred Hrvatskom vojskom povukla u Beograd kako bi se u miru vratila i nastavila djelovati u Zagrebu. Kako ćemo osloboditi Zagreb?

Ne može se slaviti hrvatska sloboda dok istovremeno hrvatska država u Srbu veliča četnički pokolj nad hrvatskim narodom i ne poduzima ništa usprkos dostupnim i znanstvenim i logističkim potencijalima, kako domaćim tako i inozemnim, da se jednom za sva vremena, egzaktno, pred svojim narodom i cijelim svijetom utvrdi istina o hrvatskoj prošlosti i razore velikosrpski i komunistički mitovi koji nas sve snažnije guše što vrijeme više prolazi.

Osjećaj za preuzimanje odgovornosti


Nevjerojatno je kapitulanstvo danas, kada imamo i svoju i svjetsku znanost na raspolaganju, kada usprkos svim pokušajima ometanja imamo dovoljno informacija, posve relevantnih o događajima koji su odredili povijest hrvatskoga naroda, slušati dnevno besramne poruke zagovornika notornih zločinaca i zloćudnih ideja s javne televizije, a ne reagirati.
Jedina osoba, koja ima i legitimitet i poziciju, i čistu političku i osobnu prošlost, koja to može i mora učiniti jest predsjednica države. I to brzo. Jako brzo, jer svaki dan čekanja za konačni društveni i politički obračun s metastaziranim rakom u hrvatskom društvenom organizmu uništava potencijal hrvatskoga naroda, ali i osobne mogućnosti tisuća i tisuća hrvatskih ljudi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/z ... sku-801814

Z. Vukman: Vječito tužakanje Hrvatske

Objavljeno: 21. svibnja 2015.

Propagandni rat protiv Hrvatske i dalje traje

Dogovor je napokon pao između stupova vlasti u Hrvatskoj oko proslave dvadesete obljetnice Oluje: glavna proslava u Kninu 5. kolovoza, a dan ranije vojni mimohod u Zagrebu.

Prvo pitanje koje mi se nametnulo i koje ovdje postavljam je slijedeće: što to mi imamo pokazati svijetu na vojnom mimohodu za nepuna tri mjeseca? Što je ostalo od one slavne, pobjedničke vojske iz 1995. godine? Čime se još imamo ponositi nakon 15-godišnjeg rastakanja HV-a? Mimohod može samo otkriti žalosno stanje hrvatskog vojno-obrambenog potencijala. Hoćemo li pokazati rashodovane MIG-ove ili rakete od stiropora? Gdje su nam slavne gardijske brigade i svi oni prijevremeno umirovljeni i kadrovsko-ideološki lustrirani hrvatski časnici? Vojni mimohod u Zagrebu može samo poslužiti Milanoviću kao jedno Potemkinovo selo i ništa više.

Protiv Hrvatske se nikada nije prestao voditi obavještajno-propagandni rat, uglavnom medijsko-psihološkim sredstvima i putem udruga i pojedinaca koji inozemnim institucijama i medijima kontinuirano prokazuju zemlju u kojoj žive i od koje dobivaju dotacije. Ni sedamdeseta obljetnica od završetka Drugog svjetskog rata nije se mogla obilježiti bez fanatičnog ideologoziranja i mobiliziranja tzv. antifašista protiv navodno rastućeg fašizma u Hrvatskoj i Europi.

U kontekstu dvadesete godišnjice od kraja Domovinskog rata, postavljam drugo pitanje: što se bitno u Hrvatskoj promijenilo od 1995. do 2015. godine? Zašto u ovoj zemlji vrijeme kao da stoji? Zašto se u svijesti ovoga naroda ništa nije bitno promijenilo i mi smo i dalje u stalnoj borbi za golo hrvatsko ime, za istinu, i sva energija je utrošena na to umjesto na procvat i ulaganje u oslobođena područja?

„Opanjkavanje" Hrvatske uvijek je bio unosan posao

U svibnju 1995. godine splitski tzv. antifašisti uputili su javnosti otvoreno pismo u kojemu su Hrvatsku optužili za oživljavanje fašizma. Kakvi su to ljudi koji su svoju okupiranu domovinu u ratu tako klevetali pred svjetskom javnošću i uoči obilježavanja tadašnje pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom? I potpuno isto čine dvadeset godina nakon! Oni su i dalje, ne u 1995., nego u 1945., i kao taoca u tom vremeplovu drže cijelu naciju.

U jednom od svojih komentara na ovim stranicama, spomenuo sam Efraima Zuroffa koji je devedesetih često reagirao na navodne pojave fašizma – prema raznim dojavama iz Hrvatske – postavljajući se nad cijelom našom državom i narodom kao tužitelj i sudac. Vjerojatno je malo tko učinio toliko puno na širenju antisemitizma u istočnoj Europi kao taj čovjek sa svojih bahatim i podcjenjivačkim stavom ne samo prema hrvatskom narodu nego i prema poljskom, estonskom, litvanskom... Zuroff se nedavno ponovno javio, reagirao je na novu optužbu iz Hrvatske protiv Hrvatske, a radi se o isaplaćivanju mirovine pripadnicima ustaških postrojbi.

Zuroff bi sada reformirao i revidirao i hrvatski mirovinski sustav. Dugo se nije javljao, već nam je pomalo nedostajao. To „opanjkavanje" Hrvatske uvijek je bio unosan posao za neke u ovoj zemlji. I dobro plaćen monitoring. Nedavno je i jedan Riječanin kao dio monitoringa Uefe tužio vlastitu zemlju zbog povika „za dom spremni" na maksimirskom stadionu zbog čega je kažnjena hrvatska reprezentacija.

U proteklih dvadeset i dvadeset i pet godina nije nam nedostajalo tužakanja. Ono kao da prati ovu napaćenu zemlju poput prokletstva, kao da joj je napakirano kao vječita krivnja koja nas prati svugdje i svagda....ima li kraja tom bijednom utrživanju ideoloških nameta i latentne mržnje prema samoj činjenici postojanja neovisne Hrvatske, mržnji koja nije nimalo jenjala u odnosu na 1991., samo je promijenila svoju retoriku i parole.

Zoran Vukman

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/203 ... atske.html

Kakva neprijavljenost?

Vlada sustavno laže: nema nikakve zakonske osnove za zabranu braniteljskih prosvjeda, a pravo na prosvjed ipak jest iznad zakona!

Autor: Marcel Holjevac
Subota, 30. Svibanj 2015. u 11:36


Pravo na okupljanje i javni prosvjed protiv vlasti se može ograničiti, prema presudi Ustavnog suda RH iz 2011., i prema brojnim presudama Europskog suda za ljudska prava, samo u vrlo ograničenim i jasno određenim slučajevima, a neprijavljenost prosvjeda ili to što vlast nije odobrila prosvjede protiv sebe same ne može biti razlogom za zabranu ili ograničavanje prosvjeda. To su nam potvrdili i odvjetnici.

Kada biste kao turist u Parizu došli pred crkvu Notre Dame i vidjeli kako specijalna policija u oklopima, sa suzavcima u rukama, željeznim ogradama opkoljava prosvjednike, većinom invalide u kolicima koji su se sklonili u crkvu jer im je zabranjen javni prosvjed – što bi pomislili? U kakvu ste državu došli, demokratsku ili fašističku? I na čiju biste stranu stali? Policije ili prosvjednika? Za naše medije i antifašiste nema dileme: policije! Ne samo da samo u fašističkim državama postoji zabrana nenasilnih javnih okupljanja i prosvjeda za određene kategorije građana, nego samo u fašističkim i njima srodnim državama mediji objavljuju patetična i srcedrapateljna pisma, naravno u pravilu anonimna poput onog stanovite Anamarije (@BadRedBabe) s Twittera, koja je postala medijska zvijezda dana rekavši upravo ono što “antifašisti” (crvena inačica fašizma, koja se od crne razlikuje uglavnom po rasporedu boja na zastavi i duljini kose) i vlada žele čuti.


Gebelsovština: “Ja sam pravi branitelj i ne podržavam prosvjede…”

“Ovaj prvi policajac mi je rođak, kojem je pol familije bilo u ratu. Guess what, nitko od njih nije prosvjednik”, glasi tweet. Iz toga su pojedini mediji poput t-portala, uz fotografiju policajca koji pokušava provaliti u crkvu kako bi tamo nekog bez uhidbenog naloga uhitio ili izmlatio i time očito krši sve zakone i ljudska i sve svoje ingerencije, a netko od branitelja ga jednom rukom drži za (oklopljeni) vrat, što je taj portal popratio sljedećim riječima: “Onaj tko silom nasrće na državne institucije i pravni poredak države sve je samo ne branitelj te države. Takva osoba eventualno može biti prozvana rušiteljem i protivnikom te države. Nakon jučerašnjeg pokušaja mini puča na Trgu svetoga Marka sasvim je opravdano postaviti pitanje: jesu li se prosvjednici, koji se u svakoj drugoj rečenici zaklinju u ljubav prema Hrvatskoj, zaista borili za pravnu i demokratsku državu ili za paradržavu u kojoj će samoproglašeni predstavnici ‘stvoritelja države’ biti jednakiji od svih drugih građana? Ruka nasilnog prosvjednika na vratu hrvatskog policajca ruka je na vratu svih nas”. Stvarno, tekst dostojan Adolfa Hitlera osobno! Tko to smije protiviti se policiji, braniti se od nelegalnog uhićenja? A davljenje je jasno konstrukcija, jer se nikog ne davi jednom rukom: ali ga se odguruje da ne uđe u crvku, što je jasno kad se pogleda cijela ta galerija fotografija.


To je izvrtanje stvarnosti u doslovce fašističkoj maniri: ne napadaju branitelji “državne institucije i pravni poredak”, nego policija na toj slici gazi pravni poredak i demokratske institucije! Ne želi nitko biti jednakiji, nego jednak onima koji misle da prosvjedovati smiju samo oni koji prosvjeduju protiv Horvatinčića i Jadranke Kosor, ali ne i oni koji prosvjeduju protiv Freda Matića! I nenasilni prosvjedi mogu biti puč samo u glavama ljudi koji s demokracijom veze nemaju, a od ljudskih prava priznaju samo istospolne brakove i to samo zato jer je to nešto kontra Crkve, a ne jer im je do prava homoseksualaca! Ostala ljudska prava priznaju po potrebi, ovisno o tome idu li njima u korist ili ne. Samo pogledajte face Marijane Mirt pa će vam biti jasno što misli o demokraciji i zapadu, a što o diktatorima i diktaturama! A taj spin o tome kako pravi branitelji i pravi invalidi ne podržavaju prosvjede smo već sto puta vidjeli od lažnih branitelja i lažnih invalida poput Ercega. Pa i ministra Matića, također lažnog invalida.

Sinoćnji događaji su podsjećali na pedesete u Mađarskoj i šezdesete u Čehoslovačkoj, pa i sedamdesete u Hrvatskoj, kada su komunističke vlasti pendrecima i mecima krenule na narod koji je tražio svoja prava.

U demokratskoj zemlji poput SAD, policajac bi dobio otkaz da proba ući u naoružan i bez naloga u ckrvu , usto bi dobio kaznenu prijavu ako bi pokušao nasilno prekinuti miran prosvjed, a isto tako bi se digla javnost na demonstracije da netko takne u veterane američkih ratova.

No najgadljivije od svega u cirkusu oko braniteljskih prosvjeda je licemjerje moralnih karikatura na vlasti. U javnost se sustavno plasira neistina kako prosvjedi nisu prijavljeni, pa ih stoga policija ima pravo nasilno prekinuti.

To jednostavno nije istina, ali je učinkovita metoda gebelsovske propagande, u čemu vladi pomažu ista takva glasila, koja su pred samo tri godine nasilne i isto tako neprijavljene prosvjede proglašavali vrhuncem demokracije, iako država ima dužnost štititi samo nenasilna okupljanja i prosvjede, i sve nenasilne prosvjede neovisno o cilju, što ove braniteljske definitivno jesu.

Nasilje je do sad, naime, dolazilo samo od policije, i od protuprosvjednika, od sve one “ja ne mrzim ekipe” čija su usta danas puna riječi poput smradovi, ustaše, gamad, štakori, stoka, rvatine, od kojih policija također ima jasnu zakonsku obvezu štititi nenasilne prosvjede – prijavljene ili ne. A to što prosvjed nije odobren? To nije kršenje zakona, kako neki mediji danas tendenciozno i u korist svoje strane tumače ono što je rekla Kolinda Grabar-Kitarović, već običan komunalni prekršaj u rangu pogrešnog parkiranja. Za to se može izreći tek globa, a u medijima to prikazuju kao da veterani kolju i jedu djecu nasred Markovog trga!

Što kaže Ustavni sud?

Na internetu je dostupno mišljenje Ustavnog suda iz 2011. o prosvjedima i pravu na njihovo održavanje. O tome smo pitali i Zvonimira Hodaka, odvjetnika, i on nam je jasno rekao kako neprijavljenost prosvjeda, ili to što oni nisu odobreni, ne može biti razlog za zabranu istih, osim ako ne postoje određeni uvjeti koji u ovom slučaju ne postoje.

A što piše u tom mišljenju? Mišljenje su zatražili prosvjednici koji su prethodno prosvjedovali na Cvjetnom trgu protiv gradnje Horvatinčićevog centra. Oni su pitali mogu li se zabraniti prosvjedi ispred zgrade vlade na Markovom trgu, a odgovor suda je bio jasan: ne mogu i ne smiju.

Policija treba razlog i za prekid neprijavljenog prosvjeda. Samo neprijavljivanje prosvjeda nije dovoljan razlog da bi se opravdalo nasilje nad prosvjednicima i prekinulo prosvjed, moguće je tek uručiti prekršajnu prijavu.

U tom mišljenju Ustavni sud navodi i presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Makhumudov protiv Rusije: “Ne samo što moraju jamčiti pravo na mirno okupljanje, države se moraju suzdržati od primjene nerazumnih posrednih ograničenja tog prava. Imajući u vidu esencijalnu prirodu slobode okupljanja i njenu usku vezanost uz demokraciju, da bi se opravdalo zadiranje u tu slobodu, moraju postojati uvjerljivi i snažni razlozi”.

Naravno, to što vlada nije izdala dozvolu se ne može smatrati razlogom, jer kad bi se zabrana prosvjeda i nasilno rastjerivanje prosvjednika moglo pravdati time da vlada prosvjed jednostavno nije odobrila, onda bi svaka vlast mogla jednostavno ne odobriti bilo kakav prosvjed protiv sebe! Što ova vlada i radi,. A to nije u skladu s demokratskim pravilima igre. Taj isti sud ističe i slijedeće: “Iako Sud prihvaća da je moguće da napetost nastaje u situacijama kada se društvo podijeli, on smatra da je to jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. U takvim okolnostima uloga države nije da otkloni uzrok tenzija na način da ukine pluralizam, već da osigura da se konkurentske grupe međusobno toleriraju.”

U svom mišljenju, sud navodi pozitivnu presumpciju u korist održavanja javnog okupljanja, pozitivnu obvezu države da štiti pravo na slobodu javnog okupljanja, te načelo razmjernosti u ograničenjima prava na slobodu javnog okupljanja. Dakle, svaka zabrana javnog okupljanja mora biti razmjerna rizicima. Nadalje, navodi se da je Ustavni sud utvrdio da se zabrana javnih okupljanja najmanje 100 metara od objekata u kojima državna tijela »zasjedaju« ne može opravdati ni interesom državne sigurnosti ni zaštitom prava i sloboda drugih. I jedan i drugi cilj mogu se, naime, postići i drugim, blažim sredstvima kojima se na tim mjestima ne bi ukidalo samo ustavno pravo građana na slobodu javnog okupljanja kao takvo. Ukratko, sud je tim mišljenjem srušio zabranu okupljanja na Markovog trgu, pa je Milanovićeva vlada promijenila zakon, dajući to danas sebi u zasluge.

Drugim riječima, zabrana prosvjeda na Trgu svetoga Marka je neustavna.

Sud se poziva i na to da se prosvjedi moraju smjeti održavati unutar kruga u kom oni protiv kojih je prosvjed usmjeren moraju prosvjednike vidjeti i čuti, kao i na mjestu gdje se prosvjednicima mogu pridružiti drugi građani, inače sloboda govora nema smisao. Dakle, Milanovićeva jamranja kako nije u redu da se prosvjeduje pred ministarstvom su promašena, jer Ustavni sud je jasan da je ključno pravo kod prosvjeda upravo to da se on održava tamo gdje će oni protiv kojih se prosvjeduje prosvjednike moći čuti i vidjeti. Ustavni sud primjećuje i da pojam “interes državne sigurnosti” u praksi može biti pogrešno ili preširoko protumačen u odnosu na ustavno pravo na slobodu javnog okupljanja.

“Za opravdavanje ograničenja određenih prava može se pozvati na državnu sigurnost samo kad se ograničenja uvode radi zaštite opstanka nacije ili njezina teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti protiv sile ili prijetnje silom”, piše u presudi Ustavnog suda.

I dalje, “Državna sigurnost ne može biti razlog za nametanje ograničenja u cilju sprječavanja lokalnih ili relativno izoliranih prijetnji redu i zakonu”.

Toliko o “državnom udaru” i tolerantnoj vladi. Sud isto tako kaže da “Privremeni prekid prometa vozila ili privremena nemogućnost pješačenja nisu, sami po sebi, razlozi za nametanje ograničenja javnom okupljanju”, pa se to može primijeniti i na prosvjed u Savskoj. Dakle, ni ometanje prometa samo po sebi ne može biti razlogom za prekid prosvjeda.

Dalje Ustavni sud zaključno ocjenjuje da zaštita prava i sloboda drugih može biti opravdana osnova za ograničenje prava na slobodu javnog okupljanja. No napominje da javna okupljanja predstavljaju samo privremeno miješanje u prava i slobode drugih i, polazeći od potrebe za održavanjem i unapređenjem tolerancije u demokratskom društvu, Ustavni sud napominje da za svako ograničenje javnih okupljanja po toj osnovi mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. Ovdje to također nije slučaj, jer branitelji ne zadiru ni u čija prava. No najvažnije pitanje koje sud postavlja jest:

Je li zabrana razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići?

Odgovor je: ograničenja ustavnih prava moraju ispunjavati stroge zahtjeve načela razmjernosti. Sud smatra da sve zabrane ovise isključivo o legitimnom cilju koji opravdava zabranu, i uvijek pretpostavlja zahtjev da se najblažim sredstvima za postizanje tog cilja mora dati prednost pred svim drugima.

Dakle, nasilje na Markovom trgu se ne da ničim opravdati. “Kritika vladinih mjera ili državnih dužnosnika nikada ne smije, sama po sebi, konstituirati dostatnu osnovu za uvođenje mjera kojima se ograničava pravo na slobodu javnog okupljanja. U tom smislu Ustavni sud prihvaća načelno pravno stajalište Europskog suda da su “granice dopuštenog kriticizma šire… u odnosu na vladu negoli u odnosu na privatnog građanina, ili čak političara. U demokratskom sustavu, postupanja ili propusti vlade moraju biti predmet dubljeg ispitivanja ne samo zakonodavnih i sudskih vlasti, već također i javnog mnijenja”, kaže sud. A Milanović to tumači “pokušajem državnog udara”, “ultimatumom”, i čime sve ne! Upravo je vlada, rušenjem mišljenja Ustavnog suda, ta koja ruši institucije sistema i provodi državni udar, izlazeći iz okvira svojih ovlasti i ograničavajući slobodu okupljanja, na što nema pravo po Ustavu! Ustav je iznad Milanovića i Freda. A dio fašistoidnih medija ih prati u tome!

I navodi: “javna okupljanja uvijek se održavaju radi prenošenja poruke određenoj ciljanoj osobi, skupini, organizaciji ili tijelu. Stoga je potrebno uvažavati opće pravilo da se održavanje javnih okupljanja treba omogućiti u granicama oka i uha adresata kojemu su poruke s javnog okupljanja namijenjene … I u situacijama kad se nameću ograničenja u odnosu na vrijeme, mjesto ili način javnog okupljanja … potrebno je odabirati ona koja ne remete prijenos poruke ciljanom adresatu. … Općenito, dakle, svaka mjera koja trajno narušava komunikativnu svrhu prava na slobodu javnog okupljanja mogla bi se na načelnoj razini kvalificirati kao prima facie povreda tog ustavnog prava;”

Sud citira i Europsku komisiju: “Stajalište je Komisije da se generalna zabrana demonstracija može jedino opravdati ako postoji stvarna opasnost od nereda koji se ne mogu spriječiti drugim manje strožim mjerama. U vezi s tim, vlast mora uzeti u obzir učinak zabrane povorki koje same po sebi ne stvaraju opasnost za javni red. Samo ako štetnost takvih povorki obuhvaćenih zabranom preteže nad sigurnosnim kriterijima opravdanosti cilja zabrane, i ako ne postoji mogućnost izbjegavanja nepoželjnih sporednih posljedica zabrane uskim određivanjem obuhvata njezine prostorne primjene i trajanja, može se smatrati da je zabrana nužna u okviru značenja stavka 2. članka 11. Konvencije.”

No najvažnije dolazi pred kraj: “Izuzeci od prava na slobodu udruživanja moraju se tumačiti strogo i samo uvjerljivi i snažni razlozi mogu opravdati ograničavanja te slobode. Svako miješanje mora odgovarati ‘prijekoj društvenoj potrebi’ (‘pressing social need’). U prvom je redu na državnim vlastima da procjene postoji li ‘prijeka društvena potreba’ za nametanje zadanih ograničenja u općem interesu”, kaže se u mišljenju Ustavnog suda, i dalje: “Europski sud zauzeo je načelno stajalište da zabrana javnog okupljanja »u okolnostima kad nema stvarno predvidljivog (real foreseeable) rizika od nasilničkog djelovanja ili poticanja na nasilje ili bilo kojeg drugog oblika odbacivanja demokratskih načela« nije opravdana! A podsjeća i da je “načelo jednakog postupanja jedno od vodećih načela pri uređivanju prava na slobodu javnog okupljanja. Ono zahtijeva da javna »okupljanja u usporedivim okolnostima ne podliježu različitim razinama ograničenja« (Smjernice, točka 33., str. 23.). U Smjernicama se to načelo definira kao poseban oblik zabrane diskriminacije. Dakle: ako vlast dozvoli prosvjede protiv Horvatinčića, mora i protiv sebe.

A je li bilo nasilja protiv policajca, kako to tumače neki mediji? Je li prosvjed nasilan ako se pruža pasivan otpor?

Ne! Sud je jasan: “Samo je ‘mirno’ okupljanje zaštićeno pravom na slobodu okupljanja. Europski sud za ljudska prava je utvrdio da su “jedina vrsta događanja u praksi koja ne spadaju u ‘mirno okupljanje’ ona u kojima su organizator i sudionici namjeravali upotrijebiti silu”. Sudionici se također moraju suzdržati od uporabe sile (iako uporaba sile od malog broja sudionika ne bi trebala automatski dovesti do kvalifikacije inače mirnog okupljanja kao ne-mirnog /non-peaceful/…). Stoga bi se okupljanje trebalo smatrati mirnim ako su organizatori pokazali miroljubive namjere, i to se treba predmnijevati osim ako ne postoje snažni i očiti dokazi da su sami organizatori ili sudionici tog određenog događanja namjeravali uporabiti, zagovarati ili poticati nasilje.

Pojam ‘miran’ mora se tumačiti tako da uključi ponašanje koje može smetati ili vrijeđati osobe koje se protive idejama ili tvrdnjama koje se propagiraju, pa čak i ponašanje koje privremeno koči, usporava ili sprječava aktivnosti treće strane. Tako se, primjerice, okupljanja kojima se zapravo pruža pasivan otpor moraju okarakterizirati kao ‘mirna’. Nadalje, u tijeku okupljanja ‘pojedinac, koji ostane mirnog ponašanja ili miroljubivih namjera, ne prestaje uživati pravo na mirno okupljanje zbog sporadičnog nasilja ili drugih kažnjivih djela koje su počinile druge osobe u tijeku demonstracija.”

Dakle, sud jasno kaže da je vlast dužna zaštititi prosvjednike od protuprosvjednika – onih kolona poput Ercegovih, da je vlast dužna dozvoliti politički prosvjed, da ga ne smije zabraniti niti ograničiti ako namjere organizatora nisu otvoreno nasilničke, i to čak i ako dio sudionika skupa pribjegne nasilju, da je dužna prosvjed protiv Matića dozvoliti tamo gdje Matić prosvjednike može čuti i vidjeti, i da je bilo kakva zabrana prosvjeda moguća samo ako je uredno opravdana. “Drugim riječima, uz opće razloge zbog kojih se održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda može zabraniti, navedene u članku 14. stavku 1. točkama 3. i 4. ZJO-a (to jest pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti, odnosno vjerojatnost da bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira), zakonodavac je ovlašten dodatno propisati i posebne razloge zbog kojih bi javna okupljanja svih tipova i oblika na Trgu sv. Marka u Zagrebu mogla biti zabranjena, uz uvjet da su ti razlozi »relevantni i dostatni« u smislu članka 11. Konvencije, kaže se u mišljenju Ustavnog suda iz 2011.

I tko tu onda ruši Ustav i institucije države, branitelji ili – vlada?

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/v ... ona-804869

‘SAMO ISTINA VODI DO PRAVDE’

Ruža Tomašić: puna mi je kapa pojedinih hrvatskih Srba koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske im uopće nije stalo

Predsjednica Hrvatske konzervativne stranke Ruža Tomašić uputila je u srijedu pismo članovima i simpatizerima stranke u povodu medijskih napisa o njenoj izjavi u Vukovaru u nedjelju, 3. svibnja 2015.

Pismo koje je Ruža Tomašić objavila na facebook profilu Hrvatskih konzervativaca donosimo u cijelosti:

“Drage članice i članovi HKS-a, poštovani simpatizeri, Već mi je puna kapa zahtjeva nekih medija da se opravdavam za izgovorene riječi koje su istinite. Je li Srbija sa JNA izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku, želeći očistiti granice tzv. Velike Srbije od nesrpskog stanovništva? Jesu li u ime Velike Srbije radili razne zločine, od ubijanja, mučenja, silovanja, rušenja objekata, itd.? Je li u Hrvatskoj smrtno stradalo 19.500, a ranjeno preko 30.000 građana? Je li u Hrvatskoj uništeno ili oštećeno 2423 spomenika kulture. Jesu li svi odgovarali za ta zlodjela?”, upitala je.

“U ime mirne reintegracije, tadašnja Vlada je morala prekrižiti neka imena četnika koji su sudjelovali u ratnim zločinima. Umjesto toga, optužila ih je za oružanu pobunu, tako da ih obuhvati Zakon o oprostu”, naglasila je dodavši: “Žive li silovatelji u Vukovaru slobodno i susreću li svoje žrtve? Jesu li oni koji su odvodili Hrvate 1991., pogotovo u Vukovaru, priznali što su radili ili bar rekli gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci? Rade li policajci koji su sudjelovali u oružanoj pobuni slobodno i dalje u Policijskoj upravi Vukovarsko-srijemske županije? Odgovor na sve to je ‘da'”.

“Oni koji su odgovorni što se naše dvorište nakon rata nije uredno očistilo jednom godišnje dođu pokloniti se žrtvama u Vukovaru, Škabrnji i drugdje, gdje jasno i nedvojbeno kažu kako su JNA i srbo-četnici izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i kako su ti branitelji kojima odaju počast dali svoje živote u obrani Republike Hrvatske. Potom se vrate u svoje tople domove i propagiraju toleranciju, suživot i pomirbu. Pozivam iste da posjete brojna mjesta stradanja u Hrvatskoj i mimo službenih dana sjećanja kako bi uvidjeli svakodnevicu naših sugrađana u tim sredinama”, pojasnila je rekavši kako su u tome nametnutom ratu stradali i nevini Srbi.

“Svaka nevina žrtva je nevina žrtva, ali dopustite da prvo zaliječimo svoje rane, kako bismo bili u mogućnosti liječiti tuđe. Oni koji liječe prvo tuđe, su ljudi koji nisu domoljubi i koji radi osobnog i dodvorničkog interesa zapravo ne žale nikoga”, ocijenila je.

Samo istina vodi do pravde, a pravda do trajnoga mira

“Također mi je puna kapa pojedinih hrvatskih Srba koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske im uopće nije stalo. Žive na račun hrvatskih građana, proputovali su cijeli svijet na račun Republike Hrvatske, a da za uzvrat ništa nisu dali. Zloupotrebljavaju svoju funkciju i provode politiku koja je se odavno pretvorila u etnobiznis. Priča o porastu etničke i političke netolerancije u Hrvatskoj je besmislena, a njom se isključivo služe oni koji lagano gube poziciju monopoliste na ‘srpstvo’ u Hrvatskoj”, ustvrdila je te dodala: “Predstavljaju se kao zagovaratelji pomirbe, no kada ste ih čuli da osuđuju neki čin koji su ekstremni pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj napravili. Nadam se da će doći vrijeme da lojalni građani srpskog porijekla okrenu leđa onim Srbima koji reketare Republiku Hrvatsku. Koji očigledno ne vole ništa što ima predznak hrvatski, osim hrvatske kune”.

“Dragi moji, srbijanski državni vrh, diplomacija, lobisti i drugi uporno negiraju zločine od strane Srbije, dok u isto vrijeme kukaju svijetu kako su nedužni Srbi protjerani sa svojih ognjišta. Naša Vlada, kao i one prije, šuti jer žele, kako kažu, korektne odnose sa Srbijom. Korektni odnosi se grade na povjerenju i uzajamnom uvažavanju, a ne da jedna strana napada, a druga šuti ili napada one koji se usuđuju reći istinu. Hrvatska zaslužuje bolje. Svi građani RH zaslužuju bolje. Baš zato neke se stvari konačno moraju raščistiti”, zaključila je.

Podsjetimo, Ruža Tomašić ovog tjedna digla je prašinu komentirajući izjavu srbijanskog ministra rada Aleksandra Vulina, koji je nedavno poručio Hrvatskoj da ne dijeli lekcije Srbiji, na što je gospođa Tomašić odgovorila: “Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju”, rekla je Tomašić.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/ruza-tomasic-p ... nije-stalo