5 mitova protivnika referenduma
Iznimno pozitivnim (s uvelike očekivanim rezultatima) završetkom referenduma o braku nije nestalo tobožnje polarizacije društva, već su se samo promijenile slobodne aktivnosti članova oba „tabora“. Nema više agresivne antikampanje temeljene na lažima (što će biti vidljivo u redcima koji dolaze), već će gubitnici sebi postaviti vjerujem drugačiju zadaću – vidanje rana, podsmjehivanje i provociranje onih koji misle drugačije, i naravno – zgražanje nad zatucanim hrvatskim društvom koje nikako (mada i na silu) da prihvati moderne tekovine liberalnih razmišljanja. S druge strane, naša misija je gotova, zaštitili smo (barem na ovaj način) brak od agresivne manjine, stoga nam slijedi bezbrižna uživancija u plodovima svojeg rada.
Hrvatsko društvo, osim ovakve polarizacije, karakterizira još nešto – mitovi. Otkad je Hrvatske, u stopu je prate i mitovi, obično plasirani od lijevih i komunističkih medija i tzv. spin doktora.
Navedene mitove ja bih definirao ovako: „svjesno i lukavo osmišljene tvrdnje, ustvari neistine, upakirane u celofan lijepih boja sa cvjetićem na vrhu, a kako bi ih šire mase nesklone kritičkom razmišljanju objeručke prihvatile“. Primjera je tijekom povijesti, a posebno kroz 20. stoljeće, bilo na bacanje. Primjerice – devedesetih godina kroz narod su kolale tvrdnje da je Tuđman diktator, da je podijelio Bosnu, itd. Bilo je tu zaista mnogo mitova i vjerujem da bi se mogla napisati omanja knjiga iz svega toga.
Ovdje ćemo se fokusirati na novi skup tih mitova, nastalih povodom referenduma o braku. Oni koji su ih kreirali dakako da ne vjeruju u njih, jer se mahom radi o inteligentnim i obrazovanim pripadnicima društva koji zasigurno ne bi povjeravali u takve budalaštine. Naivan narod ih je doduše prihvatio, i to ne samo protivnici referenduma, već i oni koji su na glasačkom listiću zaokružili „ZA“. Ovo je također još jedan dokaz moje tvrdnje kako za loše stanje u društvu i gospodarstvu građani i političari dijele po 50% odgovornosti, jer svaki narod koji olako prihvaća svaku glupost koju mu netko servira niti ne može ići naprijed, pa čak niti s najboljim političarima na svijetu.
Promatrajući napise koji su se ponajviše ponavljali u medijima te komentare na društvenim mrežama, izdvojio bih sljedećih nekoliko mitova te ću svakog prokomentirati.
„Radi se o trošenju novca u krizi, moglo se utrošiti na nešto drugo, pomoći siromašnima…“
Naš proslavljeni košarkaš Dino Rađa rekao je uoči referenduma sljedeće: „Voljan sam se samo izjasniti da mi se gadi na što mi trošimo 50 milijuna kuna! Za taj se iznos moglo napraviti nekoliko sportskih dvorana čime bi se djeca maknula s ulice“.
Spava li Dino Rađa zimski san ili ne, nije mi poznato, no mislim da je mnogima poznato što se događa(lo) sa nizom naših velebnih dvorana izgrađenih za potrebe svjetskog prvenstva u rukometu, održanog u Hrvatskoj 2009. godine. Ako je vjerovati medijima, zjapile su prazne, nedovršene, itd. I sada bi uz tih nekoliko praznih dvorana trebalo napraviti još dvorana koje bi zjapile prazne?
Nije mi doduše namjera blatiti jednog od najboljih košarkaša koje smo ikad imali, već mi je namjera skrenuti pažnju na nevjerojatnu prozirnost ovog argumenta. Prema dostupnim informacijama, „protucivilizacijski referendum“ (kako ga neki mediji nazivaju) koštao je 48 milijuna kuna. Velik je to novac, slažem se, te ako se ovoj brojki pristupi nekritički, u ustima može ostati gorak okus.
Dodao bih ovdje da nisam primijetio da je bila tolika hajka na Vladu kada je na izbor 12 hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu utrošeno 84 milijuna kuna. Ne sjećate se, ili se ovog prisjećate u magli? Zašto me to ne čudi, pitam se ja…
No pazite dragi čitatelji Velikog Čuda – ovaj novac nije otišao na 100 novih Audija, kolekciju novih mobitela za službenike državnih poduzeća, nije poslan na Mars, nije završio na tajnim računima na Kajmanskim Otocima, već je uglavnom završio u našim i vašim džepovima. Da budem precizniji, čak i u džepovima pisca ovog teksta. Nisam vidio financijsko izvješće, niti imam ikakvu vezu u Ministarstvu financija, niti s ministrom Linićem obilazim birtije u potrazi za viškom u kasi, već ću se povoditi onim čega ljudima često nedostaje – zdravim razumom. Pogreške su dakako moguće, dozvoljavam da je moja logika potpuno pogrešna, no mislim da je ovaj šturi prikaz ipak najbliži odgovoru na vječno pitanje: „Kamo je otišao novac?“.
Hrvatski državljani mogli su na ovom referendumu glasati na oko 6700 glasačkih mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu. Na svakom glasačkom mjestu postoji komisija koja ovisno o izborima sadrži 6 ili 10 članova, od čega ih polovica tamo sjedi ujutro, a polovica popodne. Nitko od nas to ne radi altruizma, već zato da u džep pospremimo neki džeparac te da se pobrinemo da na izborima nema nikakvih manipulacija glasačkim listićima.
Počnimo od najnižih instanci – glasačkih mjesta. Na svako od ovih 6700 biračkih mjesta bilo je raspodijeljeno 6 osoba koje su provodile glasanje. Izbore je dakle izravno provodilo približno 40200 osoba, te je svaka osoba u džep pospremila 300 kn. Na tih 300 kn dolazi i oko 100 kn povrata poreza (po ispunjenoj poreznoj prijavi sam redovito dobivao ovaj novac). Imamo dakle 40200 * 400 kn što nam daje iznos od gotovo 16 milijuna kuna, ili nešto manje od 35% proračuna za referendum. Nadalje, iznad toga dolazi čitav niz lokalnih izbornih povjerenstava u kojima sjedi više članova, pa iznad njih postoji još nekoliko instanca (županijske), pa skroz do državnih izbornih povjerenstava. Oni obično dobiju više od 300 kn, o točnim brojkama ne bih budući da nisam siguran. Neka gruba pretpostavka jest da na njih otpada barem 5 milijuna kuna, uključivo i porez. Među njima također ima nezaposlenih ljudi koji imaju obitelji i kojma je novac, zamislite, potreban!
Sada dolazimo do listića i ostalog popratnog materijala (penkale, kartonske kutije, ostali uredski materijal…). Tiskanje glasačkih listića rezervirano je za državnu tiskaru koju odredi Državno izborno povjerenstvo. Osobno ne znam o kojoj se tiskari radi, niti je to za ovu priču toliko važno, no u svakom slučaju – ako se radi o tiskari koja nije u državnom vlasništvu, tada će taj novac dobiti vlasnici koji će ga iskoristi za plaće svojih radnika, plaćanje doprinosa, itd.
Dakle, novac ide građanima, ili nazad u državnu blagajnu. Ukoliko se radi o državnoj tiskari, tada novac opet ide nazad u državnu blagajnu, dok će zaraditi dobavljači papira, tinte i svega ostalog potrebnog za ispis listića. Mogao bih o ovome razglabati i dalje, no mislim da je poanta jasna i da je sada čitateljima jasno da ovaj novac nije otišao u vjetar, te da se ovdje radi o čistom mazanju očiju javnosti i podmetanju od strane onih koji su od samog početka protiv referenduma.
Dodao bih još dvije stvari – sve one koji i dalje tvrde da se taj novac mogao bolje utrošiti pozivam da se jave za besplatno provođenje idućih izbora ili referenduma čime će se uštediti znatan novac. Druga stvar – tko god da nije školarac i mora zarađivati za kruh zna jedno, a to je da država obično ne daje ništa, ali zato u vidu poreza i drugih nameta uzima mnogo. I onda kada se javila prilika da konačno nešto dobijemo zauzvrat, a 300 kuna danas mnogima nije malo, izađe priča da je taj novac „uzalud potrošen“. Ne ostaje mi drugo nego da prosudim da je hrvatski narod zaista vrlo, vrlo hirovit…
Zaključno – kada bi se radilo o referendumu kojeg bi osmislila ista ona agresivna skupina koja je bila protiv ovog referenduma,, vjerujte mi na riječ – o utrošenim sredstvima, ma kolika bila, ne biste u medijima pronašli niti jednu jedinu riječ, ili biste te informacije pronašli negdje u fusnotama, napisane malim slovima…
„Što je slijedeće, referendum protiv žena, djece, životinja, ovoga, onoga…“
Narod obično smatra kako ima hrpu briljantnih ideja, no koje nitko ne doživljava.
Referendum je jedan od načina da ideje s kojima se većina slaže, ako ništa drugo, uđu barem u ustav. Švicarska koju često spominju kao zemlju koja bi Hrvatskoj trebala biti uzor u gospodarskom smislu, poznata je između ostalog i po učestalosti provedbe referenduma. Tamo se na referendumu odlučuje čak i o radnom vremenu benzinskih postaja.
To je uostalom i bit demokracije – vladavina naroda, kakva god da bila. Ako vam više odgovara stari komunistički sustav i diktatura, postoje mnoge države u kojima isti postoje i danas te ću vam, ukoliko je potrebno, pomoći spakirati kofere.
Ja osobno ne bih imao ništa protiv da se na referendumu odlučuje u svemu i svačemu, no priča da su slijedom referenduma o braku na redu referendumi protiv žena, djece, životinja, klanja svinja, pečenja rakije… grubo je vrijeđanje zdravog razuma i dostojanstva jednog velikog dijela hrvatskog naroda. Kao prvo – takvi referendumi zasigurno se ne bi održali jer Hrvati nisu toliko glupi i primitivni da bi uopće potpisali da se takvo što održi. Definicija braka kao zajednice muškarca i žene s jedne strane, i primjedbe radikalnih ljevičarskih i neokomunističkih skupina da su sada na redu „svi ostali“ zaista je jedan vrlo nizak, primitivan i u konačnici radikalan pokušaj da se uvrijedi i ponizi jedan veliki dio hrvatskog naroda.
„Nitko nema pravo drugome gledati u krevet… hoćete li izbaciti svoje homoseksualno dijete na ulicu…“
Obično šećer dolazi na kraju, pa bih tako i ponajveću glupost trebao tamo postaviti, no ipak ću si dozvoliti pjesničku slobodu pa ću ovu postaviti na treće mjesto. O ovome zapravo nema potrebe previše razglabati, osim da se radi o prvorazrednoj gluposti u koju čak ne vjeruju niti oni koji je ponavljaju. Na koji način je moguće u vezu dovesti definiciju braka kao zajednicu žene i muškarca (koja to zaista jest, i to već tisućljećima…) i nečiju potrebu da svoje dijete koje ima homoseksualne sklonosti izbaci na ulicu, ili da to znači gledanje nekom u krevet, nije mi sasvim jasno. Navedeni mit ustvari upada u kategoriju „vjerovali ili ne“, odnosno u kategoriju u kojoj niti najgorljiviji zagovaratelji nemaju nikakvih argumenata.
„Ovo je kršenje ljudskih prava“
Mnogo se pisalo i govorilo o tome da će se ovim referendumom ugroziti temeljna prava nekih manjina. Moram priznati da nisam znao da je pravo na brak temeljno ljudsko pravo dok mi to nisu rekli, niti sam nakon svih tih napisa povjerovao u tako nešto.
Brak ne može biti dobar ili loš kako se često netočno potencira, već muško-ženski odnosi u braku mogu biti dobri ili loši. Neovisno o tome, ovaj referendum ne krši ničija ljudska prava niti ikoga diskriminira, već je njegov cilj bio (i u tome je uspio) „zaštiti posebnost koju predstavlja brak između muškarca i žene kao idealno mjesto za rađanje i odgajanje djece”. Jer ako ćemo zaključiti da su pravo na brak i pravo na djecu temeljna ljudska prava koje država mora svim ljudima osigurati (na pamet mi padaju brakovi iz prisile…), tada ćemo otvoriti Pandorinu kutiju koja će u društvo unijeti toliki nemir da će ljudi jedni druge izbjegavati i mrziti do neslućenih razmjera.
„Kriza je, a mi se bavimo ovakvim pitanjima“
Nino Raspudić – omiljeni mi kolumnist i osoba koja za razliku od mnogih „uglednih intelektualca“ svakim tekstom pogodi u sridu – sa rijetkom dozom oštroumnosti i okom za detalje osvrtao se na specifične pojave u hrvatskom društvu, a vezano za referendum. Priču o tome da je „kriza, a mi se bavimo ovakvim pitanjima“ objasnio je ovako:
„Nitko od nas nije osoba samo jedne dimenzije i jedne trenutne preokupacije. To što smo već pet godina u dubokoj gospodarskoj krizi kojoj se ne vidi kraj, ne znači da trebamo zamrznuti sva druga politička i društvena pitanja i prijepore.“ Drugim riječima, ovakve ćemo stvari zbog krize ostaviti po strani (realno, u Hrvatskoj će kriza biti dok je svijeta, vijeka i komunističke vlasti), a razmišljati ćemo isključivo o vlastitoj egzistenciji? Ako ste jednodimenzionalni, onda vjerojatno hoćete, no mnogi ljudi ipak su u stanju razmišljati na više razina odjednom (informatički nazvano multitasking).
Nije baš da je potrebno sjediti danima u zatvorenoj sobi i razmišljati o tome što točno zaokružiti na glasačkom listiću, no jedno je sigurno – ukoliko smatrate da takve stvari treba ignorirati, nemojte se čuditi ako vam jednog dana zbog neplaćenog računa za struju socijalna služba odluči uzeti dijete i dati ga na posvojenje homoseksualnom paru. Jer dok ste se vi opterećivali egzistencijom i nizom manje bitnih stvari, dobro potkoženi pojedinci u tišini su provodili svoju politiku kojom će interese manjine nametnuti većini.
Toliko od mene na temu referenduma o braku. Dosta pisanja, vrijeme je da se kao katoliban koji živi u pokatoličenoj jazbini posvetim životu u hrvatskom društvu koje na zgražanje mnogih ipak i dalje cijeni izvorne obiteljske vrijednosti, te na koje sam iznimno ponosan. Jer kako kaže jedan talijanski političar: „Uništenjem svih temelja na kojima je društvo izgrađeno nećemo pomoći stvaranju pravednijeg društva.“
- See more at:
http://bbird.me/5-mitova-protivnika-ref ... DIL23.dpuf
http://bbird.me/5-mitova-protivnika-referenduma/