Dragi moji gay sugrađani - antifašisti su takve poput vas strijeljali bez kompromisa
Kreirano Utorak, 16 Lipanj 2015 10:11 Napisao/la M. Holjevac
'Nužda je majka čudnog društva u krevetu', kaže stara izreka. Ovogodišnji gay pride održan je pod geslom 'antifašizam bez kompromisa', a čuli smo i da fašizam treba ostati 'u šatoru'. Kakve veze ima antifašizam s pravima istospolnih parova, oni pak s pobačajem, kakve veze imaju veterani u šatoru s gay pravima... nekom se očito 'nekaj grdo pomešalo'.
Ni antifašizam nije što je nekad bio. Ruski vojnik iz Drugoga svjetskoga rata, tipični antifašist koji je jurišao na Hitlerov bunker u Berlinu, po zanimanju je bio jedva pismeni rudar koji je bio spreman u svakom trenutku umrijeti za svoj narod i državu i svog vođu Staljina. Bio je beskrajno ponosan na uniformu Crvene armije. Nije se razdvajao od svog kalašnjikova. Protiv neprijatelja svoje zemlje bio je spreman ići u pakao. Imao je ruke snažne kao medvjed i ne previše obrazovanja. Ispod niskog čela virile su oči zagledane u svijetlu socijalisitčku budućnost svijeta. Silovao je Njemice na koje bi putem naišao, jer je smatrao da kao pobjednik i muškarac na to ima apsolutno pravo. Kad se vratio u Rusiju, prijavljivao je antisocijalističke elemente. Dugokose hipije je premlaćivao kad bi ih sreo na ulici i, kao i homoseksualce, smatrao ih je izrodima ljudskog roda, a njihovu pojavu američkom fašističkom ujdurmom. Ili kapitalističkom, no fašizam i kapitalizam su njemu ionako isto. Kako god, kosa dulja od tri centimetra bila je posve neprihvatljiva, kamoli dva muškarca koji razmjenjuju nježnosti. Gazio je tenkovima prosvjednike u Mađarskoj i Češkoj. Apsolutno je prezirao ljudska prava i iskazivanje slabosti bilo koje vrste, smatrao ih je vidom američke dekadencije protiv koje se treba boriti. Spram pripadnika drugih naroda je bio u najmanju ruku nepovjerljiv, ako ne i otvoreno neprijateljski raspoložen, a o Židovima je mislio uglavnom isto što i bilo koji nacist. Crnce uopće nije smatrao pripadnicima ljudske rase. Ženu bi izmlatio kad bi mu išla na živce i gnjavila ga jer se opet napio, a strijeljanje homoseksualaca i sličnih “izroda” smatrao je najnormalnijom i najprirodnijom stvari na svijetu.
Današnji antifašist, anno domini 2015., po zanimanju je vječni student, pa iako nije bitno obrazovaniji od onog rudara, misli da jest. Nije spreman za svoj narod niti porezati se na papir u uredu, mrzi vlast. Prezire svoju državu i nacionalizam svake vrste. Neprijatelje svoje zemlje smatra svojim prijateljima. Uniforme ne podnosi, oblači se u odjeću koja je doduše prilično uniformna pa je mlade antifašiste teško razlikovati jedne od drugih – kad bi obukao nešto hipstersko ili odijelo i kravatu, vjerojatno bi izgubio vjerodostojnost u očima suboraca, pa zato oblači isto što i svi njegovi vršnjaci. Oružja i kalašnjikova se grozi, pacifist je, vojni rok u zemljama gdje on postoji služi civilno, vodeći preko ceste bakice i pazeći na dječicu u parku. Nije u stanju dignuti rukama ništa teže od žlice i vilice. Nikad u životu nije radio, kamoli da bi iskopao 16 tona ugljena u smjeni. Bori se za prava žena, a silovanjem smatra i šlatanje po stražnjici u noćnom klubu. Mrzi autoritete i policiju, prijavljuje doduše jedino “govor mržnje” na internetu. Ima dugu kosu ili irokezicu, ili nešto slično u svim bojama. Odlazi na sve javne prosvjede, naročito za besplatnost ovog ili onog, i smatra da svi trebaju prosvjedovati protiv svega, ali odriče pravo na prosvjed veteranima Domovinskoga rata (u daljem tekstu: fašisti), njih bi zgazio tenkovima kao i Rus Čehe 1968. Živi za promoviranje ljudskih prava, za borbu za “slabe i nezaštićene” te svakodnevno proširuje listu ugroženih vrsta. Ne podržava politiku Izraela, ali ne podnosi ni antisemitizam. Smatra da su američki crnci strašno cool i imitira ih odjećom i “gangsta” stavom, iako se ipak ne bi usudio ući u crnački kvart u kakvom američkom gradu, jer ipak zna da bi ga tamo pretukli i opljačkali. Žene ne samo što ne tuče nego ih niti ne dira, a najčešće ni one njega. I jednostavno obožava homoseksualce, te zaklete neprijatelje svog prethodnika koji ih je smatrao izrodima. I oni njega. Pa se tako prideu priključila i Kapovićeva “radnička fronta”.
Današnji antifašist je sušta suprotnost svog prethodnika od prije pola i više stoljeća u svemu, osim što i dalje fašizam i kapitalizam smatra jednim te istim i što iz predstavke o vlastitoj moralnoj superiornosti, odnosno ispravnosti i univerzalnoj primjenjivosti svojih stavova i gledišta, kao jedinih univerzalno primjenjivih, vuče zaključak o svojoj predodređenosti da svima nametne vlastite moralne standarde, milom ili silom. Ukratko, sebe smatra moralno superiornim ostalim ljudima pa stoga smatra da ima Bogom (i Marksom) dano pravo propisivati drugima što im jest, a što nije činiti i što jest, a što ne moralno ispravno. To je jedina stvarna poveznica. I to što su obojica zapravo cirkusanti i žrtve pranja mozga.
‘Necessity is the mother of strange bedfellows’
Zanimljivo je pritom primijetiti da je sve što zastupa proizašlo iz američkog protestantskog etosa, odnosno iz kapitalističkog svijeta, nipošto socijalisitčkog, no on i dalje stavlja znak jednakosti između kapitalizma i fašizma. Doduše tu postoje razmimoilaženja na zadnjem prideu, no to i nije toliko bitno. No, ipak je malo čudna ta novorazvijena ljubav između homoseksualaca i antifašista, i paradiranje s petokrakama i sličnim simbolima, kad se zna da je antifašistička JNA vojska svoje vojnike znala i strijeljati ako bi primijetila da imaju “nastrane seksualne sklonosti”. Tako naime piše u presudi stanovitom kapetanu NOV (prethodnice JNA) Josipu Mardešiću od 4. ožujka 1944., kojeg je sud časti Glavnog štaba osudio na smrt. U obrazloženju piše da je Mardešić “imajući nastrane seksualne sklonosti dozvolio da gonjen nezdravom strašću okalja čast oficira narodne vojske”. To naravno nije bio jedini slučaj, no eto ta presuda je ostala dokumentirana.
No još u doba moje mladosti Narodna milicija se često zabavljala tražeći homoseksualce po parkićima, kad nije bilo drugih narodnih neprijatelja koje bi se u pod parolom “smrt fašizmu (i homoseksualcima) – sloboda narodu” poslalo na kakav preodgoj u Lepoglavu ili Gradišku. U antifašizmu, homoseksualni spolni odnos je bio teško krivično djelo “protuprirodnog bluda”, kažnjivo dugogodišnjom kaznom zatvora. Tako anali bilježe kako je 1948. stanoviti 58-godišnjeg pomorac iz Zaglava kraj kažnjen s 18 mjeseci zatvora zato što je “u više navrata, ukupno oko dvadeset puta, kroz nekoliko godina, vršio protuprirodan blud”, a u presudi je navedeno da homoseksualnost predstavlja “društvenu opasnost”, dakle bila je u rangu antisocijalističkih (anti-antifašističkih) ideja.
On je dobro i prošao. SFRJ nije imala razumijevanja za istospolnu ljubav. Sedmorica Zagrepčana su u veljači 1950. u grupnom procesu osuđeni jer su “kroz duže vremensko razdoblje vršili protuprirodne spolne odnošaje s čitavim nizom muških osoba, uglavnom mlađih, od 16 do 21 godine” te su osuđeni na kazne od jedne i pol do šest godina zatvora. Sud je napisao kako su se pri vrbovanju u svoj krug služili “prokušanim metodama kao što su pridobivanje alkoholnim pićima, zavodljivim rječicama, pri čemu su se najviše služili teorijama raznih dekadentnih pisaca”. Njihov način života sud naziva “razvratnim”, a stavove kojima su branili svoju homoseksualnost “pseudointelektualističkim”. Psihijatrijski vještak je neke okarakterizirao riječima kao što su “homoseksualac od poroda”, “psihopat s nasljednom homoseksualnošću”, “psihopat biseksualne naravi”, “psihopat s heterogenim seksualnim pojavama”. Sudac je naveo kako je njihovo ponašanje “velika društvena opasnost kojoj je izložena naša omladina u duševnom i tjelesnom pogledu uslijed neprirodnog, seksualno rastrojnog, razvratnog i dekadentnog djelovanja društvenih parazita kao što su optuženici” te kako je njihovo djelovanje “akutna društvena opasnost za razvitak socijalističke izgradnje naše zemlje”. Zanimljivo je da je za širenje homoseksualnosti tada od strane “antifašista” često okrivljavana upravo – crkva. Homoseksualnost je smatrana buržoaskom i dekadentnom, proizvodom izopačenog kapitalizma, ostatkom klerikalne prošlosti, pa su joj slijedom toga u socijalističkom društvu mogli biti skloni jedino svećenici, dekadentni intelektualci, i građanska klasa (buržuji), nipošto zdrava i napredna omladina, radnici i seljaci. Suđenje jednom šibenskom svećeniku koji je dobio 12 godina robije zbog homoseksualnog odnosa razotkriva tadašnju anticrkvenu i antihomoseksualnu klimu: “optuženi se ukazuje kao predstavnik ostataka onog starog, trulog, nemoralnog društva, koji i danas nastoji, bez ikakva osjećaja odgovornosti, da u zdravi narodni organizam štrca otrov, kojim su njemu slični godinama trovali narod”.
Crkva je, kako god, negativac
U ideološkom salto mortaleu, crkva je pak opet proglašena narodnim neprijateljem, no ovog puta ne zbog promoviranja homoseksualnosti, nego zbog njenog zatiranja. Jasno, obje optužbe su jednako sulude: homoseksualnost je u Europi kriminalizirana uglavnom tek u 19. stoljeću, s padom utjecaja crkve i nastankom građanskog morala.
Homoseksualnost je tako postala nepoželjna i društveno neprihvatljiva osobina u 19. i 20. stoljeću, a u Hrvatskoj je kriminalizirana tek uspostavom Jugoslavije (u “katolibanskoj” Austro Ugarskoj nije bila krivično djelo). “Antifašizam” je pak na homoseksualnost gledao kao na “buržoasku aberaciju” i “kontrarevolucionarnu pojavu” opasnu po socijalističko društvo, pa je u SSSR-u kriminaliziran 1934. godine, u doba Staljina, i uvedena kazna od tri do pet godina zatvora, a taj zakon je prekopirala i “antifašistička” SFRJ. Ti podaci su uostalom poznati i gay zajednici – oni su sami sve to iznijeli na jednoj tribini – pa je tim manje jasno odakle suludo vezivanje gay pridea uz “antifašizam”.
Kako god, gay pride je u Hrvatskoj, kao i svake godine, debilno ispolitiziran, i usmjeren na sve ostalo – borbu protiv crkve, šatora u Savskoj, za pobačaj – osim na promoviranje homoseksualaca kao ravnopravnih građana ove zemlje.
Što je homoseksualcima crkva skrivila, nije ih ona proganjala i kriminalizirala nego antifašisti!
Ona, istina, smatra da je svaki seksualni odnos koji ne može voditi prokreaciji sebičan, usmjeren samo na vlastiti tjelesni užitak, i kao takav grijeh – no crkva to isto misli i o heteroseksualnom odnosu. Ali grijeh se jasno može ispovijediti, ili ne mora, ako nekom nije stalo do mišljenja crkve, no zbog toga nikom nije pala dlaka s glave. Što su im krivi branitelji u Savskoj? Pa nisu se oni borili protiv homoseksualaca, niti su ikad iste spomenuli niti ih briga za njih! Borili su se protiv Miloševića, a zna se što je on mislio o homoseksualcima, isto što i o “šiptarima” i “ustašama”, kao i cijela njegova “antifašistička” vojska. Doduše, priča se da su Šešelja u zatvoru zvali “Vojka”, no on se nikad nije outao, tako da te glasine možemo pustiti po strani.
Fašisti iz šatora, i antifašisti iz JNA
Izvješća s gay friendly portala kažu kako se “već danima se vijore dugine zastave na glavnom gradskom trgu, ali i kod HNK… i kao da tamo posebno prkose onoj kockasto-crnoj kombinaciji boja nešto malo niže u Savskoj”.
Kakve veze ima Savska? Osim što su i oni, kao i homoseksualci, prosvjedovali tražeći uvažavanje i svoja prava, pa su, za razliku od homoseksualaca koje štiti čitava armija policajaca, od policije dobili po tintari zbog toga jer je vlada odlučila njihov prosvjed – zabraniti bez ikakva razloga ili obrazloženja?
Kažu kako se ” Kuhaju se podjele i klerikalno-desničarske kombinacije koje nemaju nijednu poruku uključivosti”, dok pak pride lamentira o “uključivosti”, ali iz te svoje deklarirane “uključivosti” automatski isključuje katolike, ratne veterane, desničare… imaju li homoseksualci pravo sami izabrati političku orijentaciju?
Što s homoseksualcima koji su desničari, ima ih jako mnogo? Što s homoseksualcima koji su bili u ratu, nema ih previše doduše ali ima ponešto? Što s onima koji su bar u kulturološkom pogledu katolici i smeta im vrijeđanje crkve? Koga ovakav pride zastupa? Homoseksualce očito ne, jer i njih ima raznih. I neki zacijelo ne bi podržali sve ove gluposti koje sa seksualnošću veze nemaju. Oni kažu da “moramo graditi društvo” (ogavne li komunističke floskule koja asocira na socijalni inženjering!) “uključivosti koje neće pristajati na kompromise kad su u pitanju ljudske vrijednosti utkane u svima nama”. Što s kršćanskim vrijednostima koje su utkane u nekima koje su suprotne od onih koje oni zagovaraju? Što s vrijednošću ljudskog života?
“Ujedinjeni smo protiv toga da se naša obitelj ne smatra pravom obitelji, da se naša ljubav ne vrednuje kao svaka druga ljubav. Pokušava nam se osporiti pravo odlučivanja o vlastitom tijelu molitvama i maltretiranjem pred bolnicama i lažnim prizivima savjesti”, kaže se u priopćenju na queer.hr. Otkad je priziv savjesti maltretiranje? Maltretira li pride nas pozivanjem na savjest u smislu prihvaćanja istospolnih parova, kao na čin savjsti? Očito, u jednoj rečenici se pljuje po onima koji pozivaju na savjest – na savjest u smislu neubijanja nerođenog djeteta – je to je maltretiranje njih, u nastavku rečenice se nas poziva na prihvaćanje istospolne ljubavi, kao čina savjesti. Dajte se malo zbrojite, pa odlučite što stvarno želite, da možemo uopće ozbiljno razgovarati. Ne možete biti i homoseksualci i komunisti, odlučite prvo što ste! Jer jedno s drugim ne ide, pravi komunisti homoseksualce strijeljaju! I razmislite, prije svega, tko vas instrumentalizira za svoje politikantske ciljeve, osim ako niste dovoljno blesavi da to radite svojevoljno!
Izvor: dnevno.hr
http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... kompromisa