Forum Hoplologije,

REAKCIJA NA JOSIPOVIĆEVU IZJAVU

15:01, 07.11.2014.


Tomac: U suverenoj Hrvatskoj lustracija je provedena u nekoliko navrata – to je bila lustracija gdje su komunisti lustrirali hrvatske domoljube

Profesor Zdravko Tomac je za narod.hr komentirao nedavnu izjavu predsjednika Ive Josipovića kako lustracija u Hrvatskoj nema osobitog smisla te kako bi dovela do novih podjela u društvu, ocijenivši kako je to očekivana izjava Ive Josipovića. Tomac je pojasnio kako je u svojoj knjizi “Crveni predsjednik” argumentirano dokazao da je nažalost u suverenoj Hrvatskoj lustracija provedena u nekoliko navrata, međutim, to je prema njegovim riječima bila lustracija gdje su komunisti i njihovi nasljednici lustrirali hrvatske domoljube.

“Ona je rezultat njegove ukupne politike u kojoj on veliča crvenu zvijezdu petokraku kao simbol ljepote, demokracije i slobode u kojem pokušava reći da je Hrvatska u temelju stvorena u komunističkim, titoističkim antifašizmom, i da je Domovinski rat samo još jedanput obranio od velikosrpske agresije ono što su komunisti na čelu s Titom stvorili”, rekao je Tomac te dodao kako oni koji smatraju da je potrebno lustrirati sve pripadnike represije svih sustava totalitarističkih, pa onda i komunističkog titoističkog, očito postaju neprijatelji Josipovićevi i on mora, da bi obranio svoje krivotvorine, plašiti narod s novim podjelama i destabilizacijom Hrvatske.

“Ja mislim upravo obrnuto, obrana komunističkih zločina, nametanje krivotvorine da su komunisti stvorili Hrvatsku na čelu s Titom. Oni su stvorili komunističku Jugoslaviju, ali ne Hrvatsku”, rekao je te dodao kako je to ono što stvara podjele i destabilizira Hrvatsku: “To je inverzija, ono što stvara podjele, a to je upravo veličanje i obrana totalitarizma komunističkog, sprječavanje saznanja istine – Josipović to pokušava prikazati kao stabilnost”.

Također, Tomac je pojasnio kako u svojoj knjizi “Crveni predsjednik” argumentirano dokazao da je nažalost u suverenoj Hrvatskoj lustracija provedena u nekoliko navrata, međutim, to je prema njegovim riječima bila lustracija gdje su komunisti i njihovi nasljednici lustrirali hrvatske domoljube.

“Lustracija je provedena kada je Račanova koalicija došla na vlast – 5000 policajaca iz Domovinskog rata su otpušteni. Lustracija je provedena u Hrvatskoj vojsci kad su svi bitni generali koji su nastali u Domovinskom ratu, a ne u JNA, lustrirani na ovaj ili onaj način. Također kada je u jednom danu smijenjeno 37 veleposlanika nakon što je Račan preuzeo vlast. Lustracija je provedena na televiziji, u medijima. Kao potpredsjednik ratne Vlade sam lustriran je mi je zabranjeno više puta da javno nastupam. Sada se pokušavaju lustrirati i vukovarski branitelji pa se od njih pokušava stvoriti krivotvorinama da su fašisti, ustaše i da ruše poredak”, istaknuo je te dodao: “Ta izjava predsjednika Josipovića je samo točka na i njegove politike, još jedan naknadni dokaz mojoj knjizi u kojoj sam dokazao da je on ‘crveni predsjednik’ i da je uzeo si zadatak da zacrveni Hrvatsku i vrati nas u prošlost. A time što kaže da su temelje Hrvatske stvorili Tito i komunisti, postavlja se pitanje, s kim smo mi to ratovali, tko je napadao Vukovar? Tko je nosio crvene zvijezde petokrake u Škabrnji, Vukovaru, na Ovčari? Tko su bili ti ljudi?”.

Pojasnio je kako se vodi velika borba u Hrvatskoj jer ako bi Josipović pobijedio, ako bi opet bio izabran, onda bi to bilo vrlo loše za našu budućnost.

“Josipović je odlučio da njegov politički program za novi mandat bude simbolično nazvan Titova bista, Tito kao velikan, najveći Hrvat i na tom titoizmu on želi stvoriti podlogu za neku novu integraciju na području bivše Jugoslavije i zato napada Domovinski rat, zato su mu oni koji brane istinu o Domovinskom ratu neprijatelji, opasni za Hrvatsku, destabiliziraju je”, rekao je dodavši: “No, ja mislim upravo suprotno, on i njegova ekipa u ovih pet godina potpuno su destabilizirali Hrvatsku, otvorili stare ideološke ratove i sukobe, pokušavaju preodgojiti hrvatski narod i nametnuti sustav vrijednosti koji narod ne prihvaća”.

Tomac je ocijenio kako se lustracija treba provesti, ona je nužna, prije svega na sudionike represivnog aparata. Oni koji su neposredno sudjelovali u komunističkoj represiji, bilo kao suci, svjedoci, udbaši, bilo kao političari.

“Lustracija kod nas ima važnost da se konačno kaže istina, da se politički osudi komunistički totalitarizam, a manje da se zatvore neki ljudi. Prvi cilj je da se jasno daju političke ocjene o represiji, zato nije slučajno što su toliko pokušavali zaustaviti Nijemce da započnu suđenje Mustaču i Perkoviću, jer kroz to suđenje otvorit će se neka politička pitanja i doći ćemo do toga da se Hrvatska mora odrediti prema bivšim totalitarnim režimima, ne samo prema ustaškom nego i komunisitičkom”, zaključio je profesor Zdravko Tomac za narod.hr.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/tomac-u-suvere ... domoljube/

Božidar Alić: Pomirba je mrtva, a lustracija nužna!

Autor: Igor Drenjančević / 7Dnevno / 23. siječnja 2015.
Datum: nedjelja, 25. siječnja 2015. u 13:57

Božidar Alić, bard hrvatskog glumišta, digao je na noge poraženi stožer Ive Josipovića svojom izjavom u noći pobjede Kolinde Grabar-Kitarović: "Dobra večer, Hrvatice i Hrvati! Moja potpora gospođi Kolindi Grabar-Kitarović je najnormalnija, jer sam dragovoljac Domovinskog rata, Hrvat i katolik i Bogu hvala da je pobijedila gospođa Grabar-Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje. Živjeli!"


U izbornoj je noći vaša izjava zasjenila sve ostale izjave. Kako danas gledate na medijsku prašinu oko nje?

- "Govor mržnje", koji mi imputiraju i nameću mnogobrojne "nevladine udruge", a u stvarnosti slugani ove nenarodne trenutne vlasti u Hrvatskoj, smislili su upravo oni. Njima je "govor mržnje" svaki, pa i ponajmanji iskaz ljubavi prema hrvatskom puku, kojeg ljubim iznad svega, pa tako i prema hrvatskoj državi, koju takva spadala, kriptokomunjarski udbaši i neznabošci, nikada nisu željeli, te je slijedom svega u stvarnosti nisu ni priznali. Ova protunarodna Vlada u suglasju s palim Josipovićem i njihovim "nevladinim udrugama", pokušavala je i još uvijek nastoji uništiti, razmrviti, rastočiti svako sjećanje na hrvatski Domovinski obrambeni rat, niječući ga, kao i nas dragovoljce tog časnog obrambenog rata. Svojom politikom utapljanja u nepostojeći "region", koji je inačica, Bogu hvala crkle Jugoslavije, želi nas pretvoriti u "bezimene građane i građanke" bez jezika, vjere i povijesti, sustavno uništavajući svaki, pa i najmanji pokušaj protivljenja toj agresiji. Traje to već dugih petnaest godina, od ustoličenja Stipe Mesića i njegova nasljednika Ive Josipovića, kojeg smo u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu već osudili za veleizdaju. Njihova detuđmanizacija značila je u biti dekroatizaciju, tj. RASHRVAĆIVANJE...

U stvarnosti, samo oni izgovaraju riječi i govor mržnje, stvorivši taj "novokomponovani" pojam za vlastite potrebe, a mi Hrvati imamo samo i jedino govor ljubavi prema domovini, gospodinu Isusu i obitelji. Njihova Mržnja je osuđena na propast, s kojom se danas suočavaju. Naša Ljubav će pobijediti kao 1991. godine, kada smo uz Gospinu krunicu i domoljubni povik, bolje reći pozdrav "Za dom spremni!", ginuli na ratištima diljem Domaje. Među "Teršelič Documente", svrstalo se i Udruženje tzv. hrvatskih dramskih umjetnika, iz kojega sam na svoj zahtjev trenutno istupio. Ta će "kozaračka kola" još neko vrijeme divljati u svom samrtnom hropcu. Eto.

Je li vam ikad bilo poznato istupanje bilo kojeg člana HDDU-a?

- Ne, no to nije ni bitno. Kao što su i oni nebitni. Ima u tom "kozaračkom kolu", vjerojatno, još poneki glumac, glumica, redatelj koji ne štuju "lepe kape partizanke", a to je, zasigurno, gospodin Zlatko Vitez, za čijeg je mandata predsjednika HDDU-a, naziv Udruženja odgovarao istini, a ono je bilo jedno čestito udruženje. Tu je još i Dragan Despot i vjerojatno još neki, čijih se imena, neka mi oproste, ne mogu sjetiti.

Dobivate podršku iz cijelog svijeta u svezi izjave u izbornoj noći.

- Žalosno je i tužno što više od 20 godina nakon što smo nenaoružani i samo svojim tijelima obranili tisućugodišnji san svih Hrvatica i Hrvata, moram dobivati potporu protiv ovoga linča koji je pokrenut poradi izjave, koja je istina i samo radosna istina, da srbofilska, udbaška i četnička struja gubi tlo pod nogama. Točno je - dobivam potporu cijele iseljene i domovinske Hrvatske, uključivši Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i HNES-a u kojem sjede, između ostalih časnih i čestitih Hrvata, gospoda, prof. dr. Jurčević, prof. dr. Zdravko Tomac, ugledni odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, a na čijem je čelu predsjednik, prof. dr. emeritus Zvonimir Šeparović. Tijekom današnjeg dana dobio sam potporu i iz našeg Šatora, te, naravno, našeg časnog Đure Glogoškog, kao i voljene mi Herceg-Bosne. Budimo svjesni da rat još traje. Specijalni rat.

Vodeći mediji u Hrvatskoj optužili su vas da milijun birača nazivate udbašima.


- Vjerojatno su se ti, kako ih vi nazivate vodeći mediji, prepoznali u mojoj izjavi. Svatko se "Srbi" gdje se češe. Toliko o medijima.

Zašto je Josipović, po vama, opasan u svojoj političkoj moći?


- Taj veleizdajnik je javni i glavni udbaški mozak koji je i sastavio najuspješniju trenutnu protuhrvatsku Vladu. Da, najuspješniji su u razaranju, uništavanju, mrvljenju, rastakanju svega što počinje slovom H, iseljavanjem stotina tisuća mladih ljudi, rasprodaji hrvatskog bogatstva preko Velike Britanije kao strateškog partnera Srbije od pamtivijeka, izručivanju i utapanju domovine Hrvatske agresorskoj Srbiji preko regionskog modela. Podsjetimo se, kako je svojom posjetom dao legitimitet zločinačkoj tvorevini Republike Srpske, udarajući Miloradu Dodiku po glasoviru. Podsjetimo se kako je Ivo Josipović odlikovao Vesnu Teršelič (protiv koje HNES radi na optužbi) i koju je nazvao svojom tj. "našom savješću", zlorabeći prerogative Predsjednika Republike Hrvatske. Ona jest, uz četničku obitelj Pusić, najvjerojatnije, savjest relikata zločinačke i okupatorske vojske, koja je sebe nazivala NOB-om. Prisjetimo se naslovnice Jutarnjeg lista na sam dan referenduma za obitelj, na kojoj je vrištala riječ - PROTIV - ispod slike te spodobe. Prisjetimo se još kako je zdušno radio na povlačenju tužbe protiv agresorske Srbije ispostavljajući hrvatske tajne spise srbijanskom veleposlaniku... Preigrali su se! Krenuli su mašklinom o živu stinu, udarajući po hrvatskoj kulturi, vjeri i tradiciji. Crkva nije samo uzoriti kardinal Bozanić i Hrvatska biskupska konferencija, Katolička crkva smo svi mi, hrvatski narod.

Ne želim trošiti ovaj dragocjeni prostor na tu udbašku efemeridu, koja je učila svoju novu pravednost od oca navodnog "zločinca i ubojice" Ante Josipovića. Perković i Mustač su unatoč njegovim i nastojanjima cijele udbaške nomenklature, izručeni prijateljskoj Njemačkoj, gdje im se sudi. Početak je to kraja Udbe i "lepih partizanskih kapa", a Titova bista iz njegova bivšeg ureda će najvjerojatnije biti rastaljena u sekundarnu sirovinu, dok će petokraka biti napokon zabranjena. Da, lučonoša je taj Josipović, poput Lucifera... Počivajte u nemiru.

Koliko godina trpite udbašku hobotnicu na svojim leđima? Koji je razlog vašeg nedjelovanja u kazalištu i na filmu?


- Znam je od rođenja na Badnjak 1954., a najintenzivnija udbaška skrb o nama Hrvatima traje od odlaska našeg, do sada jedinog predsjednika, gospodina dr. Franje Tuđmana. Posljednjih petnaestak godina stalno mi odzvanja rečenica Vjerana Zuppe: "ŠUTI I STANUJ!", koju mi je izrekao nakon mog velikog intervjua Zadarskom listu, kojeg je prenio i riječki Novi list u cijelosti, kako bi kriptokomunisti znali s kime imaju posla. Naslov tog intervjua je bio: "Sotona je danas na vlasti u Hrvatskoj", a dao sam ga nakon Mesićeva ustoličenja na Pantovčaku. Dvojica privatnih producenata uspjeli su mi povjeriti dvije glavne uloge uprkos Ovima, tako da sam dobio i Grand prix, posudivši glas Marlinu, Neminom tati u predivnom crtiću kojeg i moj četveroipolgodišnji sin Ratimir Maria i dan-danas s užitkom gleda. Tako sam usprkos, uprkos i unatoč nastojanjima općepoznatog udbaškog redatelja, odigrao i grofa Ratkaja u "Ponosu Ratkajevih". To je gotovo sve što sam odigrao u zadnjih 15 godina.

Koje ste godine istupili iz HDZ-a i koji je bio razlog?

- O Božiću izborne godine, u vrijeme vladavine "skojevke" Jadranke Kosor. Tiraniju egocentričnog Ive Sanadera sam šutnjom pretrpio, no kap koja je prelila čašu bila je kumrovečka krumpir šalata. Danas sam spreman i voljan vratiti se djelatno u obitelj HDZ-a, kako bih djelatno služio svom narodu.

Kako danas gledate na HDZ i njegovo rukovodstvo?

- Djelima ćemo se iskazati. Pomirba je mrtva, a lustracija prijeko potrebna.

Što poručujete hrvatskom narodu?

- Pozivam moj ljubljeni hrvatski puk, kao i hrvatske intelektualce da budu žestoki i mudri, kako bismo što prije učinili jedinu nam Domaju zemljom blagostanja, domovinom Hrvatica i Hrvata. "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!"

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... nuzna.html

Markov trg: Sud u Munchenu započinje lustraciju u Hrvatskoj

Veljača 11, 2015

Izgleda da je sadašnji državni odvjetnik Dinko Cvitan odlučio uvesti reda u kaotičnu situaciju u DORH-u, izjavio je Tihomir Dujmović u emisiji Markov trg na Z1 televiziji komentirajući ostavku zagrebačke Županijske odvjetnice Željke Pokupec. Otvaranje nekih procesa, držanje nekih procesa u ladici i u konačnici silovanje nekih kaznenih postupaka je taj balans po kojemu mi ocjenjujemo imamo li pravnu državu ili ne.

Iako je pet godina na čelu države bio pravnik to nije utjecalo ni na što, jer je predsjednik Josipović zastupao tezu ‘ja sam vješt pravnik i snaći ću se za sebe i svoje interese’, kada je on uspio iz nekih afera izvući svoj novac, a drugi građani neka se snalaze kako znaju, izjavio je Marko Marković.

Pravo se u Hrvatskoj na jedan način primjenjuje za političku oligarhiju, a za ostale na sasvim drugačiji. Svjedoci smo da je pravosuđe za dva mandata Mladena Bajića bilo najlošiji dio Hrvatske. A što se tiče Dinka Cvitana, nije on pao niotkud i on je bio dio tog sustava i pitanje je hoće li i on nastaviti kako je radio Bajić da se selektivno primjenjuje pravda, da se slučajevi izvlače iz ladica prema političkim potrebama.

Zanimljivo je kako firma koju je predsjednik Josipović osmislio – ZAMP tako dobro funkcionira. Josipović kao pravnik nije nosio predsjedničku lentu jer je to proglasio izobličavanje prava, a na drugoj strani na proslavi u Srbu se zakon ne izobličava. Priča kako je ZAMP izvukao 60 milijuna kuna od HTV-a nije demantirana i Josipović je u kampanji izjavio kako postoje određene pravne vještine kojima drugi nisu dorasli. Ali takve nevjerojatne izjave prođu bez reakcije jer nema medija koji bi prozvali pravne stručnjake da objasne što znači i kakve su to pravne vještine predsjednika Josipovića.

Voditelj Marko Jurič je spomenuo kako je iz Australije od kolega s Cro Radio Sydneya saznao da je australski poduzetnik Marko Franović odlučio angažirati nekoliko hrvatskih odvjetnika kako bi pokrenuli tužbu protiv Ante Josipovića, oca Ive Josipovića te da slijedeći tjedan dolazi u Hrvatsku kako bi pokrenuo tužbu. Navodno je u pitanju ‘zapovjedna odgovornost’ za likvidaciju hrvatskih emigranata.

Ante Josipović je bio predsjednik ideološke komisije Saveza komunista Hrvatske u vrijeme kada su likvidirani hrvatski revolucionari u Njemačkoj i Italiji. U vrijeme kada je Ante Josipović predsjedao tom komisijom počinjena su neka od najstravičnijih ubojstava, izjavio je Marković. Primjerice slučaj ubojstva obitelji Ševo u Italiji 1972. godine za koji su se i talijanske vlasti zainteresirale prije pet godina. Nakon izručenja Perkovića i Mustača ponovo se pojavio interes u Italiji za taj slučaj. Zbog ovakvih tekstova na portalu koji vodim, Maxportalu, Agencija za elektroničke medije odbila je upisati me u svoj registar, a što je uvjet za sudjelovanje na brojnim natječajima za financiranje.

I to kako je šefica te agencije Mirjana Rakić rekla zbog toga što u jednom tekstu nisam naveo izvor informacije. To je samo po sebi smiješan razlog jer kad vas netko želi diskreditirati uvijek će pronaći neki razlog. Sramota je što se sve u Hrvatskoj od medija financira prije svega od strane Ministarstva kulture. Ali isto tako je i sramotno to što Hrvatsko novinarsko društvo ne samo da šuti nego je njihov čelnik Zdenko Duka, inače čovjek koji svakome nakon 11 sati prijepodne govori vi jer vidi dvostruko, izjavio kako su danas oni na vlasti i zato će oni novac davati svojima.

I mene su kao novinara više puta šikanirali zadnji petnaestak godina. Zadnji puta od strane Ive Josipovića jer sam otkrio mjesto stradanja đaka jedne srednje škole nakon Drugog svjetskog rata. Naime, napisao sam kako je na jednom lešu pronađen križić u ruci ubijenog dječaka koji ga je stisnuo trenutak prije nego li je u njega pucao neki momak s Josipovićevom lijepom kapom partizankom na glavi, ispričao je Dujmović.

Čudno je da novinari koji rade intervjue s predsjednikom nikad nisu postavili pitanje o navodima iz knjige Radivoja Cvetićanina bivšeg srpskog veleposlanika koji je pisao kako će oni, Srbi ‘ceniti’ Josipovićevu pomoć. Što to znači? Kako će oni ili kaku su oni ‘cenili’ tu pomoć i o kakvoj se pomoći radi? To nikada nismo saznali.


Kada bi novinar postavio takvo pitanje predsjedniku Josipoviću bio bi mu to posljednji novinarski uradak.

Prema našim saznanjima EU bi mogla službeno zatražiti monitornig nad DORH-om, izjavio je Ivica Marijačić glavni urednik Hrvatskog tjednika. Prije nekoliko dana na Sudu u Munchenu su bile Jelena Vitezica i Marija Rodriquenes koje su rekle da ne mogu svjedočiti u slučaju Perković-Mustač jer ih je strah za vlastiti život. Njih dvije su 2007. bile prisutne sastanku Vinka Sindačića i Josipa Perkovića. Pozvao ih je riječki DORH i to se saslušavanje pretvorilo u neviđeni pritisak na njih. Bile su ucjenjivane raznim prijetnjama djelatnica DORH-a. Inicijativu monitoringa DORH-a pokreće skupina europarlamentaraca iz Europske pučke stranke. Ali nije samo slučaj u Munchenu otvorio potrebu monitoringa tu su i neki drugi slučajevi, prema mojim informatorima, čak je i u suđenje Snaderu bilo nekih protuzakonitih radnji od strane DORH-a.

Ovo je tek početak procesa otvaranja pojedinaca iz hrvatskog pravosuđa, čak se spominje i ime Mladena Bajića za koga njemački kolege imaju informaciju da je opstruirao istrage, iznuđivao lažne iskaze.

Nakon Lex Perković Hrvatskoj više nitko ništa ne vjeruje. Nakon ulaska u EU u Hrvatskoj stvari pogotovo u pravosuđu više neće moći funkcionirati na način kako je to bilo do sada i što se to prije shvati to će biti bolje za nas.

Primjer opstrukcije od strane DORH-a je trenutno najbolje vidljiv u slučaju Bankomat, izjavio je Marković. Naime, grupacija Fantazia projekt je tužila državu za vrlo visoku odštetu zbog štete koju su joj država, odnosno DORH i USKOK prouzročili. U slučaju Bankomat se upravo događa presedan jer USKOK uporno uskraćuje obrani uvid u spis čime dovodi u pitanje temeljnu proceduru suđenja, a to je pravo na obranu.

Taj problem je prisutan već nekoliko godina. Ne dozvoljava se pravo uvida u spis obrani u situaciji kada ne postoji nikakva zakonske prepreka, izjavio je odvjetnik Veljko Miljević. To djeluje na kvalitetu procesa i vrlo je vjerojatno da će zbog toga proces izgubiti vjerodostojnost. Jer vi kada ste oštećeni u pravu obrane onda sve što se protiv vas donese ne može imati značajke kvalitetne sudske odluke. To znači da su povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom, a to onda znači da ukoliko Ustavni sud ne reagira onda slijedi Sud za ljudska prava u Strasbourgu, a tu nema sumnje kako taj europski sud gleda na kršenje ljudskih prava. Sudski su postupci logični i formalni postupci. Forma se prije svega mora poštivati. U meritum stvari se uopće ne ide ako nije forma poštivana. Jer forma sudskog procesa jamči slobodu i prava pojedinca.

Način na koji se Kolindu Grabar Kitarović tjera u Visoku ulicu je nevjerojatan i potvrđuje ono geslo ‘ili mi ili oni’, koje je Milanović izgovorio kada je bilo jasno da je Josipović izgubio, nastavio je Dujmović. To je izgledalo kao da će je deportirati, čini se da je to ipak zastalo. To je primjer podmukle mržnje. Političari bi trebali voditi računa o tome jer takvim svojim stavovima negativno utječu na ljude.

Stalno se govori o mračnim devedesetima, o povratku u te godine. Ali što to znači? Devedesete su bile odlične godine, ako gledamo na njih kroz polet koji je postojao u naciji. Doduše bilo je to vrijeme menadžerskih kredita čiji popis njih oko 400 HNB krije kao zmija noge. Radi se o ljudima bivšeg komunističkog sustava koji su dobili kredite bez pokrića i domogli se vlasništva nad velikim privrednim bogatstvom Hrvatske u sjeni ratnih zbivanja.

Postavlja se pitanje bi li Josipović mogao biti to što jest da mu otac nije bio partizan i visokopozicionirani funkcionar. Za njih je u Hrvatskoj bio građanski rat jer je za njih država bila Jugoslavija i gledano s pozicije Jugoslavije to je bio građanski rat, ali ako gledamo s pozicije hrvatske državotvornosti onda je to bila agresija.

Marko Jurič


http://www.maxportal.hr/markov-trg-sud- ... hrvatskoj/

Branka Raguž
22:17, 20.03.2015.


Branka Raguž: Teško (se) komunisti demokratiziraju

„Komunizam je potpuno potonuo. Ali riješiti se komunista je jako težak zadatak. Nitko nije tako uporan i opasan kao korisnik propalog sustava. On ne brani više ideju, on brani goli život i plijen.“ Ovo su riječi mađarskog književnika Sandora Maraia koji za vrijeme svog života nije dočekao pad komunizma u svojoj domovini.

Lustracija potrebna, ali i odlikašima teška

Nakon pada komunističkih sustava mnoge su europske države donosile zakone o lustraciji. Kao štreberi u tom poslu slove baltički narodi, koji su uvijek strahovali od velikih Rusa u susjedstvu i koji su jedinu mogućnost da im se otmu, vidjeli u progresivnoj demokratizaciji društva i države, te Nijemci, koji su u jednom dijelu naroda imali pozitivna iskustva s demokracijom. Ali, i u tim državama lustracija je bila zahtjevan proces.

Nijemci su tako bili suočeni s oko 100 000 plaćenih suradnika i, po nekim procjenama, oko 600 000 doušnika istočnonjemačke tajne službe Stasi. Presjeći tu vrlo dobro ispletenu mrežu i odstraniti barem sve one visokopozicionirane iz državnih institucija bio je prevelik zadatak, kojeg su se Nijemci ipak prihvatili. Međutim, s vremenom su mnogi dosjei i dokazi o povezanosti s tajnom službom nestajali. Neki su vrlo vješto mijenjali košulju, tako da prema nekim procjenama, danas oko 17 000 bivših suradnika Stasija radi u njemačkim državnim službama. Udruge žrtava komunizma smatraju to velikim porazom za demokraciju i pravdu.

Tko to stvarno želi lustraciju

U Hrvatskoj se dosad nije dogodio ni pokušaj lustracije. Državi suočenoj s ratom za samostalnost, politika pomirbe važnija je od lustracije – bilo je mišljenje tadašnjeg političkog vodstva u kojem su bili i mnogi istaknuti komunisti. Nakon završetka rata, oni koji su trebali biti lustrirani, imali su već dobro učvršćene pozicije u politici, državnim institucijama, obrazovnim ustanovama, gospodarstvu i medijima. I ne samo da su svoje pozicije utvrdili, već su i nove naraštaje istomišljenika i sljedbenika uveli i dobro povezali na navedenim područjima.

Danas pitanje lustracije pretežno postavljaju stranke koje se smatraju desnim centrom ili desnicom. S druge strane političkog spektra se na to pitanje odgovara optužbom za revizionizam povijesti ili se govori kako Hrvatska ima važnijih problema, kao što je ekonomska kriza. Kako se priča o potrebi lustracije pojavi, tako i nestane iz javnosti. A neutralni promatrač se pita, komu je stvarno stalo do lustracije, a komu priča služi za koji jeftini politički poen među istinskim antikomunistima ili kao spin kad se za mnogobrojne druge goruće probleme nema ponuditi neko moguće riješenje.

Vjerodostojne bi bile te stranke, kad bi u vlastitom dvorištu provele lustraciju i iz svojih stranaka odstranile ljude koji su bili aktivni u komunističkoj partiji ili u UDBI. Takva vrsta lustracije koja bi zamijenila borbu protiv unutarstranačkih protivnika bi vjerojatno dovela na početku do manjeg broja članova, ali bi i dokazala istinsku volju za promjenom i za demokracijom. A za takav čin nije potrebno biti na vlasti koja donosi zakone, postavljanje određenih stranačkih statuta i pridržavanje istih je dovoljno.


Posljedice neprovedene lustracije danas se u Hrvatskoj vide svakog dana, ponajprije u duboko podijeljenom društvu na „lijeve“ i „desne“ .

Na košulji antifašizam, pod kožom komunizam

Hrvatski sljedbenici komunizma su shvatili da komunizam danas ima negativnu ocjenu pa su ga preimenovali u antifašizam. Stvaraju lijepu crno-bijelu podjelu, fašizam je bio loš, onda antifašizam mora biti dobar a antifašisti moraju biti pozitivni. To je doktrina koja nam se iz dana u dan servira – u medijima, u izjavama mnogobrojnih političara, povjesničara koji su medijima dragi.


Sebe su deklarirali antifašistima i uzimaju si pravo komunističke zločine pravdati borbom protiv fašizma. Istovremeno, svakomu tko javno govori o komunističkim zločinima ili se usudi zahtijevati da se komunistička nedjela istraže detaljno, vole udariti pečat zagovornika revizionizma povijesti, ili još gore – ustaštva. Antifašistička borba im je sveta i u nju se ne smije dirati. Forsiraju bajke kako su oslobodili hrvatski narod, ne priznajući da su ga samo iz jednog totalitarnog sustava u drugi uveli.

Činjenicu da se demokratski antifašizam ne može usporediti s komunističkim ne prihvaćaju. Dok se u demokratskom svijetu smatra da istinski antifašist mora biti i antikomunist, kod nas je antifašist ponosni komunist.

Ta im je podjela na njih pozitivce i druge negativce dobro uspjela, a vidljiva je i na drugim područjima. Tako ne čudi što mnoge naše antifašiste nalazimo među novopečenim borcima za ljudska prava. U Jugoslaviji vjerni sljedbenici sustava koji je ljude zbog mišljenja slao na Goli otok, danas veliki demokrati i borci za ljudska prava. Može li onda nekoga čuditi što se stječe dojam da se u Hrvatskoj ljudska i demokratska prava traže i vrijede samo za neke skupine ljudi , ali nikako za sve? Čudi li što se nekim manjinama žele dati sva moguća prava, dok se za prava drugih manjina ne zalaže? Takvi borci za ljudska prava odgovorni su što se danas jedan dio naroda huška na „šatoraše“, a što se s druge strane vrši verbalni linč na društvenim mrežama na Mirjanu Mirt i druge protuprosvjednike.


Istinskim borcima za ljudska prava, istinskim demokratima invalidi Domovinskog rata u Savskoj ne bi nikad smetali, oni bi se zalagali za njihovo pravo na prosvjed. Ali isto tako bi se se zalagali za pravo Mirjane Mirt da ona kaže kako se njoj taj šator u Savskoj ne sviđa.

Takvom stanju mogu pridonijeti samo ljudi koji su upili demokratski duh, a naša hrvatska tragedija je što nam danas demokraciju propovijedaju i tumače sljedbenici bivšeg sustavaa, ne ljudi koji su zbog svojih demokratskih uvjerenja robijali u bivšem sustavu.

Spašavanje udbaša Perkovića

Godine 2005. Perković se našao na listi najtraženijih osoba njemačke policije. Poslije njega pojavila su se i imena drugih hrvatskih državljana koji su radili za UDBU i koji su osumnjičeni za ubojstva hrvatskih egzilanata na području Njemačke. U godinama koje su slijedile u njemačkim se medijima počelo govoriti i pisati sve više o Titovim ubojicama, a u hrvatskim se nastojalo zataškivati i prešućivati.

Dok su Nijemci tražili uhićenje i izručenje Perkovića i društva, u Hrvatskoj su se mijenjale vlade, premijeri i premijerka, ministri unutarnjih poslova, a traženi su slobodno šetali Zagrebom i drugim gradovima Lijepe naše. Takvo se ponašanje opravdavalo tim da hrvatski zakoni ne dopuštaju izručenje hrvatskih državljana drugim državama. Zašto se zakoni nisu mijenjali ostalo je neodgovoreno pitanje.


I onda se približio dan hrvatskog pristupa EU. U nadi da se spasi Perkovića i društvo uveo se famozni Lex Perković. Skandal prve kategorije bio je tu, Angela Merkel nije došla na proslavu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Nakon ulaska, RH je jako brzo bila u poziciji da joj prijete sankcije i izolacija.

Vlada nas je uvjeravala da ona vodi samo brigu o hrvatskim braniteljima i plašila nas pričama kako će se masovno suditi hrvatskim braniteljima pred europskim sudovima ako se povuče Lex Perković.

Popularni argumenti, korišteni u slučaju Gotovina, da jedan narod ne može biti talac jednog čovjeka i da optuženik svoju nevinost treba dokazati pred sudom, izgubili su se. Međutim, sve veći pritisak iz Europske Komisije je ipak doveo Perkovića i Mustača pred njemački sud. A članovi obitelji drugih Udbinih žrtava i mnogi drugi i dalje čekaju da se ta ubojstva počnu procesuirati. Možda jednog dana i dočekamo.

Deložacija biste ili kad ljevica zagrli omraženog Tuđmana

Predsjednička kandidatkinja obećala, predsjednica ispunila obećanje. Bista zločinca Tita, potpuno nevažno je li on među 20 ili čak među 10 najvećih zločinaca 20. stoljeća, seli se iz ureda demokratski izabrane predsjednice u Kumrovec. To je najnoviji slučaj u kojem duboke podjele u hrvatskom društvu postaju vidljive. Dok jedni slave taj mali simbolični korak, drugi su stali u obranu biste i krenuli u napad na predsjednicu koja je naredila deložaciju. Toliko ih preseljenje biste muči da su u njihovim redovima inače jako omraženog Tuđmana počeli citirati i hvaliti kako je on razumio hrvatsku povijest i nije dirao Tita.

Novinari Radmanove televizije posvećuju slučaju ogroman dio 3. dnevnika, prezentiraju nam stranca koji je navodno došao u Hrvatsku zbog sunca i Tita!?! Postavljaju pitanje može li se od Tita napraviti brand. I sugeriraju kroz odgovor da se treba pokušati. Država koja se može pohvaliti morem, preko 1000 otoka, nacionalnim parkovima, bogatom kulturnom i povijesnom baštinom u kojoj su vidljivi tragovi Rimljana, Mlečana i mnogih drugih, trebala bi jednog komunističkog diktatora brandirati i s njim se reklamirati u svijetu? Koju poruku bismo time slali?

Dok nam se serviraju takve ideje, izostavljaju se druga pitanja ili se spomenu samo sporedno. Što će slijediti. Hoće li se nakon biste preimenovati i trgovi koji nose ime Josipa Broza Tita? Poznato je da u Zagrebu trg nosi njegovo ime, manje je poznato da ima i drugih gradova, onih gdje su crveni na vlasti i onih gdje crvenih nisu na vlasti, a gdje ulice ili trgovi nose njegovo ime. A još mnogo važnije je, hoće li sve ostati na simboličnom činu ili je ovo samo početak micanja Tita iz glava, prekidanje s duhom tog prošlog vremena koji nas i danas koči u razvijanju. Ako ostane sve na deložaciji spomenika bit će tresla se brda, rodio se miš.


Do demokracije micanjem komunista, ne bista

Pogleda li se na situaciju u Hrvatskoj, može se zaključiti da je Marai bio u pravu. Istina, komunizma smo se formalno riješili prije 25 godina. Ali njegovi zagovornici i sljedbenici i danas upravljaju državom i društvom i kreiraju velikim dijelom javno mišljenje. Kad već simbolični čin kao premještanje biste komunističkog dikatatora iz predsjedničkog ureda u muzej izaziva burne reakcije, kakve bi one tek bile da se započne lustracijom ili, kako to Marai naziva, rješavanjem komunista? No, njih se moramo osloboditi. Ako želimo doći do cilja uređene države i demokratskog društva. Ti se ciljevi postižu jedino deložacijom komunista, ne bista. Šteta što se s deložacijom komunista nije počelo na inauguraciji predsjednice.



Izvor: Narod.hr
Komentari

http://narod.hr/u-prijevodu/branka-ragu ... atiziraju/

14.04.2015

Lustracija je eliksir pomlađivanja Hrvatske

Gospodarski pomak kroz lustraciju

Kad govorimo o lustraciji onda uobičajeno govorimo o političkom i birokratskom dijelu tog područja. Sama riječ lustracija je postala terminus tehnicus za razračunavanje s komunističkom prošlošću i jugoslavenskim idejama, sustavom zatiranja demokracije i slobode, zabranom javnog djelovanja za one koji su bili stupovi diktature.

No je li lustracija tako uzak pojam i može li se provesti samo neka vrsta političko kadrovske lustracije ili bi bilo neophodno napraviti lustraciju, prozračivanje, pospremanje, preslagivanje, rekonstrukciju cijeloga društvenog sustava počvši od školstva do gospodarstva i demografske politike?

Moji članici su nekima predugački pa ću zato ove teme pokušat obradit po komadima, jedan po jedan. Naravno da ne pišem niti doktorske dizertacije niti priloge za prijem na Akademiju znanosti. Pišem za običnog čovjeka koji je u stanju na jednostavan način uvidjeti spregu između svih dijelova društva da bi iz toga izvukao zaključke i borio se u svojem svakodnevnom okruženju za napredak hrvatskog naroda i društva. Bez toga teškog početka ne će biti moguće napraviti niti pomak niti će biti ikakvog napretka, narod će se iseljavati iako imamo državu, mladi ne će imati budućnosti, a oni koji su se osobno obogatili će postati još bogatiji, odnosno njihovi unuci će na skupe automobile i alkohol potrošiti ono što su im roditelji ukrali narodu dok se on borio za državu.

Gospodarski pomak je tema o kojoj mnogi govore, ali rijetko tko govori o lustraciji u gospodarstvu. Čak i kad se govori o toj temi onda se misli na bivše komunističko jugoslavenske direktore, današnje tajkune, ali ne na lustraciju u programima i načelima same gospodarske politike. iako ćemo svaki tjedan u novinama pročitati da je Hrvatska pri kraju ljestvice po pitanju poslovnog djelovanja mi još uvijek kao glavnu okosnicu napretka vidimo EU fondove.

Tragično je da su glavni hrvatski politički manekeni oni koji u svakoj drugoj rečenici ponavljaju EU fondove. Naravno da treba iskoristiti EU fondove, al to je rješenje za prosjake, a ne za samostalne ljude. Ta politika nije samoodrživa. Bez lsutracije u samoj strukturi gospodarske politike EU fondovi će biti promašena investicija, naši novi Obrovci. Gospodarska lustracija je moguća samo ako povežemo mogućnsoti EU fodnova i izvornog hrvatskog gospodarstva.

Druga vrsta naših ekonomskih stručnjaka su nekadašnji i današnji profesori ekonomije koji u periodičkim razmacima koriste otrcane ispraznice o restrukturiranju državnih poduzeća, privatizaciji, o povećanju izvoza, ulaganju u realni sektor, bez da su oni iakda u tom sektoru nešto napravili itd.
Lustracija mora početi dakle u odabiru i javnom prezentiranju kreatora javnog mišljenja i gospodarske politike.

Tu smo već kod prvog koraka gospodarske lustracije. Ako očekujemo pomak onda političke stranke moraju prestati s praksom da su im glavni gospodarski stručnjaci ljudi koji su odgojeni na tekovinama marksističko socijalističke gospodarske ideje.

Mnogi će sada reći da je to bacanje kvalitetnih ljudi u zapećak, odricanje koje ne možemo podnijeti itd. Da, možda. No rezultat patološkog promoviranja tih stručnjaka je očit. osjećamo ga svaki dan i pitamo se kakvi su to stručnjaci koj godinama govore isto, a da nitko to što oni govore nije proveo? Ili je možda provedeno to što oni govore, al se ne vide rezultati, ili su promašeni rezlultati. Možda uopće ne govore ništa sadržajno, možda su njehove teorije obične prepiske iz udžbenika ekonomije, bez ikakve praktične provjere i iskustva? No to jednsotavno pitanje je prebrutalno za narod koji golom caru viče da ima najljepši plašt.

Neki od tih stručnjaka su oni te ideje malo prilagodili novokapitalističkom dobu, ali su u svojim osnovnim pristupima ostali zarobljeni u uskim okvirima jedne ideje. Oni danas ne zastupaju državno i socijalističko gospodarenje, oni su danas prečesto pobornici liberalnog kapitalizma.
Zašto je tomu tako? Uđimo malo u kožu tih stručnjaka da bismo stvar razumjeli. Do jučer su oni bili stručnjaci socijalističkih gospodarskih sustava. Ne ulazeći u prednosti i nedostatke tog sustava možemo lako zaključiti da takvi imaju dvije alternative: ostati pri starom, propalom sustavu nasuprot realnosti koja se promijenila ili promijeniti stranu i postati novopobornikom kapitalizma. Česdto se oni promijene i psotanu pravi navjestitelji liberalnog kapitalizma i američkog sna u lajbeku. Oni su pravi primjeri karizmatičkog fenomena. Poznato je iz vjerskog života da preobraćenici postaju najgorljiviji i najekstremniji vjernici. Bez uvrede cijenjenog profesora Tomca, al on je dobar primjer.

Takvi stručnjaci nude ili ono staro, jer su ostali vjerni mladalačkim idejama, ili se nepotrebno dokazuju da su katoličkiji od pape.

Rezultat je očit: Jedna grupa nam nudi američki tip kapitalizma i o samoregulaciju tržišta, što je dokazano neuspješna ideja i u Americi. Ako tomu dodamo činjenicu da Hrvatska nije Amerika i hrvatsko gospodarstvo nije glomazno američko ili njemačko onda nam ne treba puno mudrosti da bismo osjetili da su te ideje za hrvatski narod smrtonosne. Nova industrijalizacija u glomaznim postrojenjima je za Hrvatsku ekološki nepodnošljiva, ekonomski neizvedima i nacionalno opasna jer bi koncentracija velikog broja radnih mjesta u samo jednom mjestu i pogonu predstavljala ogromne rizike z ačitave regije. Veliki investitori ne postoje u Hrvatskoj, oni mogu biti samo velike kompanije inozemnih ili nepoznatih vlasnika, a očito je da je konkurencija jako velika.

Druga grupa nudi ostanak u romantiziranim socijalističkim idejama i propagira reprivatizaciju, oduzimanja stečenog itd. Pri tomu se pozivaju na privatizacijku nepravdu i narodni osjećaj da je pokraden. Koliko god da te ideje iz pedesetih godina zvučale sirotinjskom uhu medeno, one su odraz nemoći i nesposobnosti tih ekonomista da ponude realnije rješenje. Sama priča od takvim idejama uznemiruje investitore, ne samo strane. Revolucije traju neko vrijeme, one čak donesu i neka poboljšanja, ali dugoročno se narod iseli jer nema dovoljno vlastitih potencijala za život, tim više što je svijet danas više povezan nego u vrijeme najvećih revolucija.
Prvi korak u lustraciji gospodarstva bi bio dakle angažiranje novih stručnjaka, novih pristupa i odmak od američko liberalnog kapitalizma i samoupravne revolucije.

No kako to provesti?

Rješenje je svakako nemoguće dobiti u nekoliko godina jer nam za rješenja trebaju novi ljudi, dakle ljudi otškolovani na drugačijim idejama od onih socijalističkih i ljudi koji imaju osjećaj za posebnosti našeg naroda, države i okruženja.

Takve stručnjake možemo naći među hrvatskim iseljenicima, među mladim Hrvatima i Hrvaticama koji su sami investirali u svoje školovanje, među neovisnim intelektualcima i mladeži koja ima nove ideje.

Da bi ti novi ljudi došli do izražaja političke stranke i organizacije bi morale provesti potpun odmak od trenutne prakse u kojoj na stranačkim kongresima glavnu riječ još uvijek vode stručnjaci koji ne znaju sastavit ni power point prezentaciju koja bi prošla na nadzornom odboru.

Budući skoro svi šefovi stranaka o gospodarstvu znaju manje nego prosječan vlasnik male tvrtke, takvi stručnjaci prolaze i nametnu se kao oni koji bi mogli napraviti pomak. Stranke se više drže ustaljen socijalističke prakse da ne moraš ništa znati, al je bitno da imaš diplomu i pečat.

Osnovno pravilo kod angažiranja gospodarskih stručnjaka u Hrvatskoj je diploma nekog ekonomskog fakulteta i tu već dolazimo do jedne od glavnih točaka spoticanja. Diplome i diplomski radovi su u Hrvatskoj postali legendarni, a produkcija ekonomista na fakultetima u zadnjih dvadeset godina je imala obilježja tsunamija. Iz dvadesetgodišnjeg iskustva na hrvatskom tržištu znam da nažalsot prevelik broj apsolvenata nije u stanju napisat ni poslovni dopis, a kamo li poslovni plan ili održat dobar managerski sastanak s djelatnicima. velik broj njih završi na nekoj nižoj poziciji, neki se proguraju i doministarskih mjesta pa ond au životipisu koji pokazuje njihovu stručnost navode projekte koje u Njemačkoj ili Austriji nitko živ nebi naveo jer je to standard u svakodnevnom poslu. Na teoretskoj osnovi pečatima i certifikatima će zadiviti šefa ili se dovoljno dugo grebati za neku poziciju da nam onda svima sjednu na vrat.

Šef stranke, mislim da govorim o 90% stranaka, će na nečiji prijedlog dati takvim stručnjacima govornicu, savjetničko mjesto, ministarstvo ili neku drugu “poziciju” nadajući se da će se njegov stručnjak izboriti za koji glas više. Rezultat vidimo u razlikama između stranaka. Njih nema.

Zašto ih nema? Zato što svi štenci dolaze iz istog legla.

Da bismo ostvarili prvi korak lustracije u gospodarstvu neophodno je promijeniti pristup političkih stranaka prema gospodarskim temama. Umjesto starih isluženih službenika u državnim tvrtkama treba konačno početi u timove uvoditi privatne poduzetnike. Taj korak je škakljiv za političke aparatčike i ulizice po centralnim komitetima jer privatni poduzetnik nema previše vremena za sastančenje, ne dobiva dnevnice i ne zanimaju ga sitni politički interesi. On nema guzicu dovoljno debelu da bi odsjedio tri šefa stranke zbog honorara.

Šefovi stranaka su svjesni da je to tako, ne vole ni oni kritike, okruženi su najčešće pijunima koji im plješću dok su na vlasti i hijenama koji čekaju da osvane dan kad će lešina zvana narod bit njima servirana na rastrgavanje.

Moj prijedlog za prvi korak lustracije je da političke stranke počnu od sebe.

Vinko Vukadin

http://hop.hr/lustracija-je-eliksir-pom ... -hrvatske/

TIHOMIR DUJMOVIĆ

Nakon lex Krmpotić vrijeme je za intervenciju Bruxellesa

Autor: Tihomir DujmovićPetak, 24. Travanj 2015. u 08:37

Njihova šutnja ih difamira do samog kraja. Šutnja pak cijelog spektra stranaka osim HDZ-a i SDP-a (mislim da je i HSP reagirao) govori da mi političke stranke u ozbiljnom smislu riječi u najvećem broju uopće i nemamo.

Izjava ministra financija Lalovca da su strane banke davale milijarde kredita tvrtkama koje nisu bile sposobne za takve kredite, te detalj da je važni svjedok na suđenju u Münchenu čak jedanaest puta tražio intervenciju ministra policije Ostojića zbog prijetnji kojima je bio izložen, a onda se još i osam puta obratio čelniku DORH-a Cvitanu i nitko nije reagirao, jasno svjedoče da u Hrvatskoj više ne postoji pravna država.


Postoje enklave pravne države, postoji sporadično poštivanje zakona, ali nakon ovih iskustava mi nemamo druge mogućnosti negoli zamoliti Bruxelles za političku intervenciju, za uvođenje nadzora, vanjske kontrole nad ovom vlašću, svojevrsne zaštite građana od vlastite države, jer nakon ovakvog lex Krmpotić povijest uči da su na redu likvidacije!


Pretjerujem? Da vam je netko prije godinu dana rekao da će nakon provale u stan važnom svjedoku na suđenju čelnicima Udbe policija odbiti stati u njegovu zaštitu, da se tom svjedoku odbijaju višekratne grozničave molbe ministru policije i čelniku državnog odvjetništva za pomoć jer mu se uporno prijeti, jer se prijeti i njegovoj djeci koja su bila šikanirana na razne načine, i to mu se prijeti zbog njegova svjedočenja čelnicima tajne komunističke partije, te da će gospodinu Krmpotiću u tom smislu policijsku zaštitu morati pružiti njemačka policija, zar ne bi rekli da je to nemoguće, da je to tipična teorija zavjere? Ta činjenica da na ovaj skandal svih skandala šuti vojska nevladinih udruga govori o neupitnoj sprezi ili barem prešutnom dogovoru između vladajuće ljevice i najglasnijih nevladinih udruga u ključnim ideološkim pitanjima, kao što je tema Udbe, jer da se sudi nekom partizanskom generalu a da HDZ-ov ministar policije ignorira jedanaest poziva važnom svjedoku na tom suđenju nevladine udruge bi počele razbijati gradove!

Njihova šutnja ih difamira do samog kraja. Šutnja pak cijelog spektra stranaka osim HDZ-a i SDP-a (mislim da je i HSP reagirao) govori da mi političke stranke u ozbiljnom smislu riječi u najvećem broju uopće i nemamo. Imamo nakupine interesa koje se okupljaju kroz političke stranke, ali stranke u ozbiljnom smislu riječi, stranke koje reagiraju na uistinu važne političke, društvene i nacionalne relacije, mi to zapravo i nemamo. Jer ovo nije prvi put da stranke prešućuju kapitalne događaje.

Što nam je činiti?

Bože Vukušić je nedavno izjavio da se može očekivati monitoring Bruxellesa glede pravosuđa, napose glede rada DORH-a, jer ni oni ovako nešto još nisu od nikoga doživjeli! Hoće li taj monitoring dovesti do službenog zahtjeva Unije da se u Hrvatskoj provede lustracija u ovom trenutku nije jasno, ali djeluje logično ako će se nastaviti sa ovakvim skandalima.


Da masovnija ideološka uhićenja nisu nemoguća, da represivni teror nije nemoguć, svjedoči i izjava Stipe Mesića kako ”moramo prepoznati opasnost fašizacije, da upravo tako: fašizacije što se nadvija nad Hrvatskom”. Nakon te izjave i nakon izjave Slavka Goldsteina da ga ne bi čudilo da HDZ ako dođe na vlast krene sa represijom i da nije isključeno i otvaranje logora, jasno je da je trenutno glavna tema na ljevici proizvođenje ustaša i fašista kako bi se prema njima moglo ponijeti onako kako se partizani i sav civilizirani i napredni svijet prema fašistima ponašaju. Dakle, oni nama već najavljuju nasilje! I to treba zapamtiti!

Osim lex Krmpotić još je jedan događaj potvrdio da nam ključne političke relacije funkcioniraju mimo zakona i da se o tome šuti godinama. Naime, izjava ministra Lalovca da su banke davale milijarde kuna kredita tvrtkama koje uopće nisu bile u stanju dobiti, odnosno vratiti te kredite, da su dakle davali kredite po političkom, a ne tržišnom niti zakonskom okviru pokazuje da je sama srž hrvatskog gospodarstva problematična!


”Postoje mnoge tvrtke koje su bez prihoda ili s godišnjim prihodom do sto kuna od banaka dobile pozamašne kredite .Riječ je o 18,5 tisuća tvrtki kojima su banke dale više od deset milijardi kuna kredita. Tu se radi o milijardama…”.

Da imamo pravnu državu državni odvjetnik bi isti dan nakon ove izjave pozvao ministra financija na ispitivanje jer ovo o čemu Lalovac govori nisu gole impresije, to su kaznena djela.

Sjećate se što su radili Karlovačkoj banci Hrvatskoj poštanskoj banci sa optužbom da su davali kredit bez pokrića? Zašto nakon Lalovćeve izjave nije reagirao DORH? Kako to da su strane banke uglavnom odbile komentirati ovaj njegov napad? Jer tu se ne radi o poslovnoj politici banaka kako tvrde oni što banke brane, tu se radi o egzemplarnom kršenju zakona. Ako vi dajete kredite firmama za koje vidite da ih neće vratiti, to znači da vi imate neki dogovor sa vlašću koja će vam nekako namiriti taj dug. Jesu li onda na pritisak politike i davali kredite? Koje politike i čije politike? Po kojem ključu su takve tvrtke birali?

Je li im to onda politika bila dužna vratiti uslugu? Nije li se zakonom o predstečajnim nagodbama upravo to dogodilo? Nije li Linić koji je otvorio mogućnost da banke svoja nenaplaćena potraživanja imaju pravo pretvoriti u dionice pa onda i prodati, zapravo zatvorio krug poslovnom nemoralu i kriminalu?


Svugdje u svijetu kada banke daju problematične kredite stvar se rješava samo na jedan način: ili banke te tvrtke dokapitaliziraju ako postoji mogućnost oporavka ili tvrtke odlaze u stečaj.

Samo je u Linićevoj Hrvatskoj bilo moguće da se nenaplaćena bankarska potraživanja pretvore u vlasništvo i prodaju na tržištu!

I zašto su neke banke koje su isto ovo radile zatvorili i na njih poslali policiju i DORH, a druge su od toga zaštićene?


Nije li i to jedan od kapitalnih dokaza da je pravna država mrtva? Krivnja pak HNB-a u Lalovčevim optužbama je lavovska, ali mediji su tako skladno zamaglili Lalovćeve riječi, tako perfidno su stali uz banke, da je to upravo svirepo!


Činjenica dakle da ministar financija zna da su banke kršile zakone i davale kredite tvrtkama za koje se vidjelo da ih neće moći vratiti, činjenica da o tome šuti DORH kao što se šuti i o krivnji HNB-a za te gospodarske zločine, zajedno sa lex Krmpotić pokazuje nam dramatičnu razinu široke truleži današnje Hrvatske. Ta će trulež novu vlast staviti na izrazite kušnje jer ova zemlja ima šanse samo ako se sva trulež amputira. Svako koketiranje sa ovakvom starom praksom će biti i za tu vlast i za hrvatsku državu pogibeljno. Po odabiru kadrova kojima će biti povjereno izvlačenje zemlje iz blata moći će se zaključiti dosege nove vlasti koja se sada očajnički isčekuje, jer je politička patologija trenutne vlasti prešla svaku granicu.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/n ... bruxellesa

PREDSTAVLJANJE KNJIGE VICE VUKOJEVIĆA

Lustracija se nameće kao nužna – što hitnije treba provesti istinsku demokratizaciju i pročišćenje društva

“Moje ime na koricama knjige je u zagradama, jer ja nisam njezin autor. Napisalo ju je 175 Udbaša, 110 javnih tužitelja i sudaca, te 51 tajni suradnik koji su se kroz trideset i više godina bavili mojim likom i djelom. To su njihova izvješća, preko tisuću stranica iz operativne obrade… Kad otvorite ovakav dosje o sebi, morate se zapitati: pa što sam to ja bio?! Lijepili su etikete kakve su htjeli, privodili i maltretirali koga su htjeli… Stoga ovo nije samo knjiga o meni, nego o svim hrvatskim domoljubima koji su se u tim vremenima usudili iznijeti svoje mišljenje i zbog toga su se našli na udaru malja Partije”, napisao je Vice Vukojević u svojoj knjizi pod naslovom “Vice Vukojević – Dosje 240271″ koja je u nakladi udruge Hrvatski križni put svečano u utorak predstavljena u Velikoj dvorani hotela Sheraton u Zagrebu koja je bila popunjena do kraja.

Knjiga je dokumentarni prikaz života osobe pod stalnim nadzorom komunističkih tajnih službi. Njezina je okosnica izvorna dokumentarna građa jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata. Knjiga donosi dokumente i dokaze o doušnicima iz njegovih studentskih dana i s radnog mjesta, a poslužila je i kao dokaz na suđenju Mustaču i Perkoviću u Münchenu.Objavljen je popis udbaša i njihovi pseudonimi.

Svoje životno djelo Vukojević je okrunio je masivnom knjigom od 1200 stranica i nekoliko kilograma teškom uvezu složio je cijeli svoj prijeratni politički put.

U knjizi je prikazan cjelovit primjer motiva i načina izvođenja represije nad političkim neistomišljenikom u čemu su koordinirano surađivale tajne službe, sudstvo i civilni segment komunističke vlasti.

Lustracija se može vrlo lako provesti

„U Poljskoj čovjek postaje književnikom ako izda 3 knjige, a u Jugoslaviji ako izda 3 prijatelja“, rekao je Vukojević komentirajući dosjee koje je uvrstio u svoju knjigu pri čemu je u njima pronašao mnoge svoje ‘prijatelje’ koji su ga pratili za Udbu.

„Lustracija se može vrlo lako provesti. Ja ovdje u publici vidim ljude za koje pretpostavljam da će na idućim izborima ući u Hrvatski sabor i da će se oformiti vlada koja će imati razumijevanja za lustraciju“, ocijenio je dodavši kako postoji mogućnost donošenja lustracije – postoji više tisuća dosjea u Državnom arhivu: „Niti jedan akt, niti jedan dosje, niti jedan papir nema oznaku tajne. Nitko ne treba skidati tajnu – to su papiri iz komunističkog sustava koji trebaju biti dostupni svim građanima Republike Hrvatske. I ako bude dovoljno volje, onda se svi ti dosjei mogu objaviti kao što je objavljen moj dosje. Ondje ćete naći sve ljude koji su radili u Udbi, na svim funkcijama, naći ćete sve suradnike, suce, tužitelje. Ja mislim da je to 90 posto lustracija i onda ćemo moći vidjeti stvarno stanje u Hrvatskoj“.

O knjizi su govorili priređivačica knjige i predsjednica udruge Hrvatski križni put Bruna Esih kao i recenzenti knjige dr. sc. Miroslav Akmadža i dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

Zadnji dokument Udbe o Vici Vukojeviću napisan 1992. godine kad je on već bio saborski zastupnik

Bruna Esih je istaknula kako je knjiga zapravo knjiga dokumenata na temelju izvorne dokumentarne građe jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata. Najveći dio se odnosi na cjeloviti dosje Udbe. Također naglasila je i zanimljiv podatak – da je zadnji dokument Udbe o Vici Vukojeviću napisan 1992. godine kad je on već bio saborski zastupnik.

„Odgovornost je sviju nas ukazivati na sve dosadašnje propuste i posljedice istih poučeni iskustvom koje smo nažalost ponavljali. Lustracija se nameće kao nužna, a nju je moguće provesti na razne načine s različitim zakonskim regulativama. Uz širu javnu raspravu što hitnije treba provesti istinsku demokratizaciju i pročišćenje društva. Nadamo se da je i ova knjiga početak tog procesa“, zaključila je Esih.

Među prisutnima na promociji knjige bili su Ivan Šuker, Miro Kovač, Milan Kovač, Zvonimir Šeparović, Anja Šovagović Despot, Vladimir Šeks, Ivić Pašalić, general Mladen Markač, Tonči Matulić, Ivo Lučić, Bože Vukušić, Hloverka Novak Srzić i mnogi drugi.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/lustracija-se- ... je-drustva

Evo čime su Pusić i Milanović ucijenjeni i zašto toliko bježe od lustracije!
Autor: Damir Kramarić
Utorak, 09. Lipanj 2015. u 20:02

Igra s ministricom Pusić i s podacima o njenom ocu vojnom sucu u NDH, Eugenu Pusiću, važna je za prepoznavanje rukopisa koji govore o načinima upravljanja koji se u Hrvatskoj oslanjaju na ucjenjivost osoba koje se nalaze na položajima , ističe dr. Jurčević

Nakon što je Željko Peratović, novinar koji je razotkrio zločine aktualnih hrvatskih ‘udbaša’, pretučen usred vlastitog doma, nakon što su ozbiljne udbaške prijetnje dobili baš svi svjedoci otpužbe na suđenju Perkoviću i Mustaču (zbog čega je većina odustala od svjedočenja) te nakon što je izbio skandal jer su čak i djelatnici DORH-a u Rijeci prijetili svjedokinji protiv Perkovića, premijer Milanović mudro je ovih dana zaključio kako je lustracija ustvari frustracija, te degeneracija s kojom smo zakasnili i koja nam ne treba.

Uvijek ‘razboriti’ premijer tako se, unatoč tisućama argumenata ‘za’, narugao zagovornicima prijeko potrebnog ‘pročišćenja’, što navodi na zaključak da nam s Milanovićem nema spasa jer takvome ni deset udbaških likvidacija nasred Trga bana Jelačića dnevno, ne bi bio dovoljan razlog za provođenje lustracije.

Premijer koji ‘sigurno nema koruptivnih i udbaških repova’, a koji se ipak boji lustracije, tako se priključio ‘nepristranom’ povjesničaru Hrvoju Klasiću (uhvaćen u laži kada je izjavio kako u Hrvatskom državnom arhivu nikada nije bio problem doći do dokuementacije CK SKH) koji je nedavno izjavio da je glupost inzistirati na lustraciju u vrijeme kada je najveći problem u Hrvatakoj korupcija i kriminal.

Budući da i ptice na grani znaju da je izostanak lustracije doveo do eksplozije korupcije i kriminala jer je Udba od nastanka države povezana s mafiokracijom koja vlada Hrvatskom (pripadnici tajnih službi, koji su iz Udbe 1991. prešli u hrvatske službe, umjesto da razotkrivaju kriminal, sami su sudjelovali u kriminalu i prikrivali ga, a zauzvrat su dobili garanciju da nitko neće preispitivati što su radili do 1990.), nameće se pitanje zbog čega premijer i njemu bliski suradnici i ‘znanstvenici’, unatoč svemu navednom, tvrde da nam lustracija ne treba.

Što je, dakle, u pozadini grčevite i za Hrvatski ugled skandalozne borbe protiv razotrkivanja grijeha iz prošlosti (dovoljno smo se osramotili ustrajavanjem na Lex Perkoviću), odnosno jesu li udbaške omče oko vrata premijera i njegovih suradnike toliko čvrsto zategnute, da su spremni doista na sve kako bi spriječili obračun sa zločinima iz prošlosti, upitali smo dvojicu poznatih analitičara udbaškog djelovanja u Hrvaskoj.

”U pozadini je duboko komunističko naslijeđe koje nosi naš premijer, ali su tu i koruptivni repovi vezani uz poslove obitelji Milanović, što je posebno istražio povjesničar dr. Josip Jurčević, koji je do tih spoznaja došao znanstvenim putem. Iza svega ovoga je, dakle, koruptivna mreža Kukurikavaca, zbog koje se boje provođenja lustracije, odnosno razotkrivanja grijeha za koje pripadnici bivše Udbe sigurno znaju. Zoran Milanović će zbog svega u povijesti biti upamćen po besprizornom i sramotnom pokušaju podvale kukavičjeg jaja Europskoj Uniji tri dana prije ulaska Hrvatske u EU. Sramota je to za njega kao pravnika, ali i kao čovjeka. Mi lustraciju itekako trebamo. Primjer bi nam mogla biti Poljska. Tamo je zabranjeno isticanje fašistiških, nacističkih i komunističkih simbola, pa tako i crvene zvijezde, ali i i izvođenje Internacionale. Mi, s druge strane ne činimo ništa, osim što smo tek načelno prihvatili deklaraciju u kojoj se osuđuje komunističko naslijeđe”, primjećuje dr. Zvonimir Šeparović, ugledni pravnik i predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje lustraciju provodi na moralnoj razini.

”U očaju u kojem smo se našli dok je pravna misao odlutala u neokomunizam, Hrvatsko žrtvoslovno društvo osnovalo je Hrvatsko nacionalno etičko sudište. Iza sebe nemamo ni policiju ni tužiteljstvo, ali imamo moralne vrijednosti koje nastojima braniti i zaštititi. U takvoj situaciji, Etičko sudište osudilo je Josipovića, Mesića i Pupovca, a proces se vodi protiv Milanovića, Budimira Lončara, Vesne Teršelić i Tita. Večeras ćemo, u sklopu svojevrsne lustracije, u nadbiskupskom prostoru na na Kaptolu 29a, organizirati javnu tribinu i projekciju video zapisa ‘Huda jama-strogo čuvana tajna’. Upozorit ćemo na besprizorni zločin u Hudoj jami, gdje su komunisti nakon rata zatvorili više od 7000 ljudi i zazidali ih sa 11 zidova te ih pustili da umru od žeđi i gladi, bez zraka i u mraku. To je zločin kakvih je malo u povijesti. Ja ne znam za sličan. Forenzičari su padali u nesvijest kada su to po prvi puta istraživali prije. Valja napomenuti da su na tom području ubijali Dalmatinci iz 11. Dalmatinske brigade, zajedno sa Simom Dubajićem. Dubajić se kasnije hvalio da je tamo ubio 30.000 Hrvata te da mu je žao da ih nije ubio 100.000. Zbog svega navedenog, mi nećemo proganjati vještice, ali idemo na vrh hrvatskog nacionalnog izdajničkog ponašanja. To će biti prvi korak prema lustraciji u Hrvatskoj”, napominje dr. Šeparović.

Tragom tvrdnji da zbog poslova obitelji Milanović, premijer i Vlada moraju služiti Udbi, razgovarali smo i s dr. Josipom Jurčevićem, znanstvenikom i istraživačem koji često ponavlja da je premijerovo ponašanje, ali i ponašanje prve potpredsjednice Vlade, itekako uvjetovano ucijenjenošću od strane ‘Udbe’.

‘Najbolji dokaz je činjenica da je Hrvatska država, čim je ušla u EU, zaratila s cijelom Europom. Bio je to specijalni rat protiv svega što su prije toga potpisali. Oni moraju služiti paralelnoj vlasti, odnosno udbaškoj strukturi. Ljudi koji joj služe vezani su ucjenom i egzistencijom, pojašnjava autor knjige ‘Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti’ te dodaje da Milanović i suradnici ne čine to zbog Perkovića, već se boje za sebe.

”Jedno poglavlje knjige ‘Slučaj Perković: Spašavanja zločinačke budućnosti’, posvetio sam poslovima obitelji Milanović, a slijedeće poslovima obitelji Vesne Pusić. Zbog tih poslova premijer i njegova zamjenica vezani su lancima”, zaključio je profesor Jurčević.

Evo što, između ostalog, stoji u poglavlju ‘Poslovi obitelji Milanović’, knjige dr. Jurčevića, u kojoj se autor koristio i tekstovima s portala Dnevno, objavljenim prije tri-četiri godine.

”Portal Dubrovnikpress pisao je još 2012. o problematičnim poslovnim pothvatima brata i roditelja Zorana Milanovića. Brat Krešimir i otac Stipe navodno su naglo razgranali svoje građevinsko poduzetništvo u Dubrovniku od kada je Zoran Milanović postao predsjednik Vlade RH. Isto tako, sredinom 2012. mali mediji su (portal Dnevno) tvrdili da je istraga USKOK-a o kriminalu direktora Hrvatske pošte Roberta Jukića stopirana, a njegov radni status zaštićen od strane Vlade RH zbog poslovnog partnerstva Jukićeve supruge s bratom Zorana Milanovića. Ove su optužbe bile veoma ozbiljne jer je o njima javno svjedočila ‘zviždačica’ mr. sc. Sonja Vlahek, bivša šefica Službe za odnose s javnošću Hrvatske pošte, koja je zbog mobbinga i diskriminacije tužila Roberta Jukića i Hrvatsku poštu.

No, sve je to ‘prava sitnica’ u odnosu na golemu kriminalnu aferu međudržavnih razmjera o kojoj su pola godine prije donošenja ‘Lexa Perković’ brujali brojni veliki mediji u Sloveniji, Srbiji i BiH. Radilo se o tome da je firma Krešimira Milanovića (brata predsjednika Vlade RH) bez problema dobila iznimno visok, višemilijunski i privilegiran kredit (3,250.000 eura) od Nove ljubljanske banke, a založni dužnici s dvojbenim pokrićem su njegovi majka i otac. Sva događanja u vezi s tim kreditom izravno su se povezivala s katastrofalnom odlukom Vlade RH u vezi međudržavnog spora između RH i Slovenije o golemom dugu Ljubljanske banke. Naime, nakon dugogodišnjeg spora Vlade RH kojoj je premijer Zoran Milanović riješila je taj spor na način da su hrvatski građani oštećeni približno za dvije milijarde kuna.

Posebno je zanimljivo da su svi veliki mediji u Hrvatskoj potpuno prešutili ovu aferu međunarodnih razmjera koja je bila udarna tema medija u ‘regionu’, piše između ostalog u poglavlju ‘Poslovi obitelji Milanović’, dr. Jurčević.

Zanimljivo je zaviriti i u poglavlje ‘Poslovi obitelji Vesne Pusić’, koje također pojašnjava zašto ni Milanovićevi suradnici, odnosno prva potpredsjednica Vlade, ne želi ni čuti za lustraciju.

U tom poglavlju dr. Jurčević je naveo ‘da Vesna Pusić ima dvije vrste prikrivenih problema koji kao dva teška kamena vise nad njezinom političkom glavom. Jedan problem je ideološki, a povezan je s šokantnim otkrićem o zatajenoj ulozi njenog oca u Drugom svjetskom ratu, navodi se u knjizi.

”Nekoliko mjeseci nakon što je V. Pusić došla na moćni ministarski položaj u Vladi RH medijski je razotkrivena do tada nezamisliva tajna. Objavljeni su dokumenti da je ugledni jugoslavenski komunistički akademik Eugen Pusić bio vojni sudac Nezavisne Države Hrvatske (NDH)”, podsjeća Jurčević u navedenom poglavlju.

Taj je podatak, kako dalje navodi, otvarao golemi niz pitanja, ne samo o obitelji Pusić nego i o zapanjujućim kontekstima neznanja u kojima se desetljećima živi u Hrvatskoj, jer je akademik Pusić bio jedna od najutjecajnijih i najdugovječnijih naizgled besprijekornih ideološko-intelektualnih ikona jugoslavesnkog komunističkog režima.

”Vojni sudovi u NDH bili su tipični prijeki sudovi, koji su prema političkim interesima i narudžbama režima donosili brze, kratke i teške presude protiv nepoželjnih osoba, zanemarujući objektivne činjenice, civilizacijske pravne standarde te postojeće zakone. I površni poznavatelji totalitarnih režima, uključujući i NDH, znaju da to znači kako ni Eugen Pusić nije mogao izbjeći sudjelovanje u tome sramotnom poslu nastanka neutemeljenih sudskih presuda na temelju kojih su nevini ljudi strijeljani, upućivani u logore i ostajali bez imovine. O tome nedvojbeno postoje sačuvane izvorne presude u kojima su navedena konkretna imena žrtava; Židova, Srba, Hrvata, komunista, partizana itd.

No, kompromitirajući podaci o konkretnim presudama endehazijskih vojnih sudova u kojima je sudjelovao Euge Pusić za sada nisu objavljeni jer su centri moći odlučili da oni vise kao sablja prijetnje nad političkom glavom Vesne Pusić. Među onima koji bi tim podacima zasigurno mogli trenutno odsjeći dugo i sustavno pripremanu političku glavu V. Pusić nalaze se Josip Perković i strukture koje je on dio. Naznake u tom smjeru dale su medijske informacije kako je Vesna Pusić tijekom svoje službene posjete Njemačkoj 2012. imala i zadaću pokušati isposlovati dokidanje pravosudne odgovornosti Perkovića u Njemačkoj.

Osim toga, igra s ministricom Pusić i s podacima o njenom ocu vojnom sucu Eugenu Pusiću važna je i za prepoznavanje nekih tipičnih rukopisa koji govore o načinima upravljanja koji se – u svijetu i naročito u Hrvatskoj – oslanjaju na ucjenjivost osoba koje se nalaze na položajima političke moći.

Prema medijskim istraživanjima, drugi je problem Vesne Pusić u tragu novca. Već tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2009. Objavljena je nekolicina podataka o velikom bogatstvu obitelji Vesne Pusić, koje se u nekretninama proteže od Litve, preko Hrvatske i Velike Britanije do SAD-a. Gospodin Oniunas, suprug Vesne Pusić, je 25-postotni suvlasnik i direktor tvrtke Ascendant koja ima sjedište u Zagrebu, u poslovnoj zgradi Hrvatskog novinarskog doma. Ta tvrtka godinama ima unosne poslove i s hrvatskom državom. Portal dnevno.hr je u ožujku 2013. Objavio da tvrtka Ascendatn ima podružnice u Srbiji, BiH i Sloveniji te da je V. Pusić u imovinskoj kartici ‘zaboravila’ navesti te podružnice. Osim toga, V. Pusić je i u ranijoj imovinskoj kartici također ‘zaboravila’ navesti vlasništvo svoga supruga nad britanskom tvrtkom Nemora Group, ističe u svojoj knjizi dr. Josip Jurčević, koji je tom knjigom ponajbolje, po svemu sudeći, objasnio misterij upornog odbijanja provođenja lustracije u Republici Hrvatskoj.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/e ... ije-807306

HRVATSKA POSLA
Lustracija je uvjet bez koga nema demokratske Hrvatske

Prolazi sve. Vodostaj rijeka rastao je, nadali smo se da će ovaj put proći bez poplava. Gledali smo nogometne kvalifikacije, ugurali smo se, prošlo je. Izbori dolaze, i oni će proći. Migranti prolaze kroz Hrvatsku, i oni će proći.

Ima jedna stvar koja ne prolazi. Zove se pravo ili pravda. Ona ne prolazi jer je svi nosimo u sebi, ako nam je nanesena nepravda, to boli u nama. Kad dođu do moći neki se osvećuju, netko starozavjetno sedmerostruko ili sedamdeset sedam puta, netko može oprostiti, ima i onih koji su počinili krivdu, shvatili i pokajali se.

Ali da potreba za pravdom ne prolazi dokaza ima svuda oko nas. U Njemačkoj je nakon spajanja SR Njemačke i DDR provedena lustracija, ali nakon 25 godina ljudi još uvijek traže uvid u tajne spise. K. Gogić u Vijencu br. 563 nakon navođenja gornje informacije zaključuje: “što upućuje na nužnost zakona o lustraciji u Hrvatskoj, bez ikakva govora o kašnjenju (ili odlaganju takvog zakona o.a.)”.

Dalje piše: “Kada bi u Hrvatskoj bio na snazi takav zakon, ne bi, primjerice, moglo doći do sudske tužbe i procesa između Tomislava Karamarka i Josipa Manolića, koji će vjerojatno trajati nekoliko godina, o navodnoj Karamarkovoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom, jer bi svakomu bilo poznato tko je radio, a tko nije radio za jugoslavenske tajne službe.”

Najvjerojatnije ne bi svakome bilo poznato tko je radio a tko nije za zloglasne tajne službe SFRJ, ali bitno je to da zločinci ne bi više mogli krojiti budućnost Hrvatske, našu budućnost.

Danas ne možemo reći da je to tako, ali ne možemo reći ni da nije tako. Jer se nitko nije usudio pokrenuti postupak lustracije u Hrvatskoj. Još za Tuđmanova života zakon je predložen u Saboru dva puta, ali je oba puta odbijen. Zli jezici mogli bi se narugati da se nitko nije usudio sljedećih 15 godina (u doba vladavine bivših struktura) opet predložiti u Saboru novi zakon o lustraciji.

Moralna ispravnost nošenja odjeće s likom Che Guevare

Potrebnost takvog zakona i postupka ne izvire samo iz naše osobne potrebe za pravdom ili evidentnim neredom u državi gdje su u medijima povremeno bivši pripadnici tajnih službi prisutniji nego predsjednica i premijer zajedno, nego je ovdje prisutan još jedan kulturološki fenomen.

Poznato je da se masovno prodaju majice s likom Che Guevare, a povremeno kad se postavi pitanje moralne ispravnosti nošenja takve majice nositelji u pravilu ne znaju ništa o liku koga nose na odjevnom predmetu osim toga da je bio “nekakav buntovnik”. Bilo je još poznatih buntovnika, Lenjin, Staljin, Hitler, Mao Ce Tung, i na kraju Tito. Iza njih su ostale stotine tisuća ili milijuni mrtvih. Ne može se nositi na majici zločinac odnosno ne može se veličati zločin, to je suprotno hrvatskim zakonima.

Nažalost, neki dan-danas veličaju komunističke zločince.

Bivši predsjednik Josipović je za trajanja svog mandata spomenuo “lijepu kapu partizanku”, što možda samo po sebi nije ništa loše. Ali kad se zna gdje je to rečeno (u Srbu, na mjestu zločina, masovnog pokolja Hrvata) onda navodni antifašizam dobiva jedan ružni odsjaj.

Kad tome dodamo izjave političara, npr. načelnika Primoštena Petrine: “Tuđman je bio loš čovjek u dobrom vremenu, a Tito dobar čovjek u lošem vremenu i njemu trebamo zahvaliti za stvaranje temelja današnje hrvatske države pa zato izričito kažem, Tito!” ispada da nisu bitni leševi koje je neki političar pregazio, nego mišljenje primitivaca bazirano na kultu ličnosti građenom u totalitarizmu.

Onda takvo mišljenje zacementiraju likovi poput Josipovića i Petrine, i to je – moderna Hrvatska. Što će nam lustracija kad je nama Tito – dobar čovjek, a partizanka – lijepa kapa?

Totalitarizam i demokracija ne idu zajedno, ili jedno ili drugo.

Lustracija je uvjet bez koga demokratske Hrvatske nema. Ne može se graditi čista, nova Hrvatska ako se prethodno ne osude zločini i zločinci. Hoće li se suditi zločincima starim 80, 90 ili više godina kao što se u SFRJ sudilo Artukoviću stvar je pravosuđa. Ali potrebno je onemogućiti utjecaj nalogodavaca i počinitelja zločina u SFRJ na modernu Hrvatsku danas. To je tzv. pitanje svih pitanja Hrvatske 21. stoljeća.

To je pitanje koje se postavlja pred novog premijera Hrvatske 2016. godine.

http://narod.hr/hrvatska/lustracija-je- ... e-hrvatske

Lustracija je obveza države ako želi biti demokratska

U Hrvatskoj ne će biti sreće ako se ne provede lustracija. To nije bilo moguće u vrijeme Domovinskoga rata, jer tada nam je na prvom mjestu bila obrane od agresije i stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne države.

Međutim, brojni bivši Udbaši, doušnici i izdajice iskoristili su taj metež i vidjevši da će završiti kao „Ceausesco u Rumunjskoj“ brže-bolje su gotovo preko noći preokrenuli kapute, kao dio četnika na kraju II. svjetskog rata, i priključili se onoj strani za koju su vjerovali da će pobijediti. Pretvarali su se da su uvijek bili na hrvatskoj strani, a Hrvatsku nisu voljeli ni onda ni danas. Neki od tih Udbaša pronašli su svoje mjesto i u samom političkom i vojnom vrhu, pa stoga s pravom i dalje sanjaju – da nije bilo njih, ne bi bilo ni hrvatske države! Činili su i čine sve da se njihovi zločini koje su počinili u vrijeme bivše Jugoslavije, zaborave.

To bi bilo isto tako (da pojednostavimo) da ste do jučer bili okorjeli kriminalac i ubojica, a onda ste preko noći, ni krivi ni dužni, došli na vlast (ili oko vlasti) i onda vaš životopis kreće od 1991., a sve ono što ste radili prije toga jednostavno ste izbacili iz biografije, kao da se nije dogodilo.

Pogledajte malo životopise bivših Udbaša, od Manolića, Perkovića, Gažija, Mustača, Boljkovca i niza drugih poznatih i nepoznatih „krvnika“ pa ćete vidjeti da su „zaboravili“ svoju mračnu povijest, a da jedino što pamte je to da su imali „velike zasluge“ prigodom stvaranja hrvatske države. Za to ih treba nagraditi, a za ono drugo – zatvoriti.

„Ne želimo nikoga proganjati, ali ako si bio kostolomac, ne možeš biti ministar u Vladi“ rekao je dr. Anto Kovačević, koji je i svojom knjigom „Čovjek i njegova sjena“ jednim dijelom razotkrio bivše Udbaša i njihov način rada.

Njegova „sjena“ u vrijeme bivše Jugoslavije bio je bivši tajni agent UDBE Željko Kekić, koji je na žalost zasad jedini spreman javno govoriti o zlodjelima ove komunističke, Brozove partije. Ovih je dana u popularnoj tv-emisiji „Bujica“ uz ostalo rekao:

„Imao sam sreću da sam kao mlad radio kao sekretar omladine, pa sam vidio to društvo s druge strane. Čovjek osjeti potrebu da s istinom ispriča sve i tako sam došao do Kovačevića i priznao mu sve. Pratio sam ga od 1980. do 1990., svaki njegov korak je bio pokriven, svaki put kad je bio na liniji Orašje – Beč. Kad je kontaktirao s Veselicom, kad je imao tajne razgovore, i kovao planove kako dobiti samostalnu državu. Bio sam svjestan da ću jednog dana završiti u zatvoru. Anto je bio jedan od najtvrđih „objekata“, kako smo zvali one koje smo pratili. Pratio sam i Franju Kuharića, Franju Tuđmana, Budišu, Veselicu, Tripala, Tomičića, Čička…Sva izvješća koja su sakupljena završavala su u središtu SDP-a. Oni su tu službu smislili. Osim agent Udbe bio sam dio i partijske tajne policije Partiji smo davali na uvid sve što smo otkrili i onda su oni dalje radili s time. Hrvatsku od prvih dana imaju moji „šefovi“, rekao je iskreno Kekić, pozvavši i ostale bivše Udbaše, koji su danas na čelnim pozicijama od politike, banaka, tvrtki, škola, bolnica, estrade, športa, medija, općina, županija pa do dječjih vrtića i ugostiteljstva da i oni otvore srce.

Tko u Hrvatskoj ne želi lustraciju? To nisu sigurno hrvatski branitelji i stradalnici. Ako je kod nas javno objavljen Registar branitelja, onda nema nikakvog razlog da se kao u Sloveniji ne objavi i Registar bivših Udbaša i doušnika. Problem je jedino u tome da je većina tih ljudi i dalje na moćnim pozicijama, da i dalje rade posao koji su radili u vrijeme komunizma, ali sada nekim drugim metodama, i pod drugim nazivom, i da oni ne daju da nešto takvoga ugleda svjetlost dana. Dakle, tko je branio Hrvatsku to se može objaviti, ali tko je čitavo vrijeme radio protiv nje, e to ne može doći u medije ni na portale, to je „službena tajna“.
Da pukneš od smijeha!

Bivši premijer Zoran Milanović svako malo laprda o ustašama i fašistima u pojedinim hrvatskim političkim strankama, ali nikada ne kaže ni jedno ime. Ne bi li zbog toga trebao biti pozvan barem na moralnu odgovornost, tim više što je Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, već odavno osudila nacizam i fašizam, ali ne i komunizam, odnosno komunističke zločince, o kojima javno i govori bivši Udbaš Željko Kekić?

SDP je nasljednik političke partije koja je do 1990. rušila, ubijala, širila „koleru“, koje se još dugo nećemo riješiti. Osim toga, tko je na početku Domovinskog rata bio protiv stvaranja hrvatske države: SDP ili HDZ? Kad ste čuli bivšeg premjera da o tome govori? On veli da nije sudjelovao u pljački hrvatske države. I nije. Ali, nije sudjelovao ni u njezinom stvaranju. Zašto? I dokle ćemo dozvoliti da oni koji su mogli, a nisu bili sudionici hrvatskog Domovinskoga rata danas „peru“ po ljudima koji su s „dva razreda osnovne“, tj, „neobrazovani“ stvorili to što imamo, dok hrvatski branitelji i stradalnici i dalje žive u šatoru i jasno i otvoreno ukazuju na štetnu politiku onih koji su nas „vozili“ pune četiri godine?

Budući da ratni zločini nikada ne zastarijevaju, nedopustivo je da hrvatska vlast ništa ne čini u odnosu na komunističke zločine. Istodobno se progone optužnici za navodne ratne zločine iz Domovinskoga rata, tj. oni koji su branili, obranili i stvorili hrvatsku državu.
I to je jedan od razloga da se zataškaju nedjela Manolića, Boljkovca i njihovih pajdaša.

Totalitaristički komunistički režim, kao i svi zločini počinjeni za vrijeme tog režima osuđeni su Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Pravni temelj ove Deklaracije je sadržaj Rezolucije 1481, koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe još 2006.


http://www.portaloko.hr/clanak/lustraci ... a/0/83749/