Da se ne zaboravi: kako je počelo

[EdgarFranjul]

'Srbi su okupirali Knin i ubijali Hrvate, a njihovo 'zečje rukovodstvo' s Martićem i Babićem izvelo je srpsku predstavu i uništilo ih'


Autor: A.P. Datum: utorak, 04. ožujka 2014. u 09:24'


Pa, rat se nije vodio u Srbiji ili Crnoj Gori, već u Hrvatskoj, pa se točno zna tko je kome prvi ušao u dvorište. A ako vas netko napadne, i to tenkovima, razaračima, avionima, helikopterima, bacačima vatre, raketama, snajperima i tko zna čime sve ne, vi se imate pravo braniti', piše Pavković. Nakon što je u ponedjeljak započelo suđenje između Hrvatske i Srbije u Haagu za genocid u cijelosti vam donosimo reagiranje Mladena Pavkovića, predsjednika Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.:

''U Haagu je nakon 15 godina od podnošenja tužbe za genocid protiv Srbije u hrvatskom Domovinskome ratu počelo suđenje. Na sudu je da utvrdi da su građani Hrvatske od 1991. do 1995. bili žrtve genocida. Hrvatska, pišu mediji, traži od Srbije, koja je nasljednica SRJ, da kazni sve počinitelje genocida koji su se nalazili pod njezinom jurisdikcijom, da sazna istinu o nestalim hrvatskim državljanima, da vrati kulturna dobra oteta u tom razdoblju i tome slično. Jednom riječju da nadoknadi štetu Hrvatskoj i pojedincima.

Na to je, kako je poznato, Srbija 2010. uložila protutužbu protiv Hrvatske, tvrdeći da je u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja počinjen genocid i da je tada čak 250.000 Srba etnički očišćeno. Hrvatska se očito dobro pripremila, pa je u tužbi istaknula da su u četiri ratne godine Srbi, odnosno zločinačka JNA i Crnogorci (što se ne smije zaboraviti), pišu mediji, ubili čak 10.572 hrvatska građana, da su 7624 zatočili, tj. poslali u logore (od kojih su mnogi bili i u Srbiji i Crnoj Gori!) gdje su ih ubijali, masakrirali i mučili. Prikupljeno je 33.000 dokumenata koji sve to potkrepljuju, a iskaze je dalo više od dvije tisuća svjedoka te je obrađeno oko 12.000 članaka. Dokazi su se s naše strane prikupljali devet mjeseci. Sve to, bez obzira na protutužbu, govori da Hrvatska nikako ne može izgubiti ovaj spor, ali kad je Haag u pitanju, nikad ne reci – nikad!

Međutim, sad se postavlja jedno drugo pitanje. Ako smo dosad prikupili podatke, imena i prezimena (ne samo brojke) za tako veliki broj ubijenih i zatočenih Hrvata tijekom Domovinskoga rata, dokaze tko ih je i gdje ubio ili zatočio, što je u vezi s tim čitavo ovo vrijeme, dakle unazad 15 godina, radilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da nije procesuiralo one koji su učinili tolike zločine? Zar mi sada moramo i trebamo čekati ( i na čekati se!) da Međunarodni sud pravde (MSP) u Haagu donese (ili ne donese) presudu, pa da tek onda hrvatske službe od Državnog odvjetništva, policije i drugih počnu proganjati one za koje očito imaju dokaze (pa nisu valjda bez čvrstih dokaza izašli pred Haški sud?) koji su (od imena i prezimena) činili ratne i ine zločine? Ili, drugim riječima, nas zanima, koliko je srpskih i inih zločinca od tih 10.572 koliko se navodno navodi u tužbi Hrvatske unazad 15 godina procesuirano?

Podaci govore – malo ili ništa, dok s druge pak strane i dalje se proganjaju hrvatski branitelji, iako je svima jasno da onaj koji je branio i obranio svoj dom ne može biti zločinac. Pa, rat se nije vodio u Srbiji ili Crnoj Gori, već u Hrvatskoj, pa se točno zna tko je kome prvi ušao u dvorište. A ako vas netko napadne, i to tenkovima, razaračima, avionima, helikopterima, bacačima vatre, raketama, snajperima i tko zna čime sve ne, vi se imate pravo braniti!

A to što Srbi u svojoj protutužbi tvrde da je u Oluji čak 250.000 Srba etnički očišćeno, to su priče za malu djecu. Srbi, kao okupatori, su godinama okupirali Knin i sve oko ovoga grada, maltretirali i ubijali Hrvate, a kad je "kucnuo čas" njihovo "zečje" rukovodstvo ala Martić i Babić izdalo je zapovijed da svi Srbi iz toga dijela počnu paliti i uništavati svoje kuće (da se u njih ne usele, kako su govorili, ustaše) te da organizirano napuste svoje domove, jer ih u Srbiji čeka "med i mlijeko". U dva – tri dana organizirali su im traktore i kamione, kupili gorivo i hranu, i Srbi, kao okupatori, vidjevši da je došao kraj njihovoj tiraniji, na čelu s tadašnjim američkim veleposlanikom, uz samo njima znanu "srpsku predstavu" napustili su Knin i okolicu.

Dakle, dok se Haaški sud bavi tužbama za genocid, zbog čega se Državno odvjetništvo RH ne bavi pojedinačnim ratnim zločinima Srba, Crnogoraca i bivših pripadnika JNA, koji su navedeni u ovoj optužnici za genocid?

I još nešto: tko je odgovoran što unazad 15 godina nitko nije u Hrvatskoj odgovarao za tolike ratne i ine zločine, odnosno što se sudilo samo pojedincima, najčešće u odsustvu, dok s druge pak strane imate pune zatvore i psihijatrijske ustanove hrvatskih branitelja?
To je pitanje nad pitanjima!
(Ili se to nama samo tako čini?)
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... lo-ih.html

[EdgarFranjul]

Suđenje u Haagu: Koje su najčešće laži o domovinskom ratu?

Autor: M.H.
Datum: utorak, 04. ožujka 2014. u 20:54

Mitovi, laži i obične gluposti

Međusobne tužbe Srbije i Hrvatske za genocid u Haagu povodom su za oživljavanje starih laži o domovinskom ratu u nekim "hrvatskim" medijima. Neke od tih laži s godinama postale "nešto što svi znaju", opće znanje, bar na "antifašističkoj" ljevici koja se ne može pomiriti s tim da je jedini krivac za sve što se događalo samo, jedino i isključivo Srbija. Ovdje donosimo neke najraširenije mitove i laži o domovinskom ratu.

"Dogovoreni rat"

Na t-portalu njihov kolumnist iz antifašističkog i slobodarskog Beograda Miloš Vasić piše: Obje tužbe – a tu se slažu svi relevantni stručnjaci za međunarodno javno pravo – nategnute su i besmislene; niti jedna od njih nema nikakovog izgleda na uspjeh pred tim visokim Sudom, to je jasno. I dodaje: Nije sporno ni da su Milošević i Tuđman započeli dogovoreni rat, s tim da je Tuđman Miloševiću velikodušno prepustio prvi potez, sa već postignutim sporazumom (o kojemu svjedoči Bora Jović u svojim memoarima) da čim se Bosna podijeli, Srbe iz Hrvatske neka vrag nosi. Odnio ih je – u skladu s dogovorom. Uostalom, sami su nasjeli Miloševiću i njegovoj propagandi.

I te kako je sporno. Prva je teza - o besmislu tužbi - tipičan primjer logičke pogreške poznate u teoriji kao "wishful thinking", a u narodu kao "što se babi htilo to se babi zbilo", i ovih je dana mantra svih lijevih komentatora, od Snježane Pavić iz Pavićevog Jutarnjeg koja se proslavila rečenicama "Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana" i "nije Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovom projektu" do članice politbiroa CK KPJ Jelene Lovrić, slavne po pitanju Miroslavu Lazanskom "Kad će ta tvoja JNA više da interveniše i svrgne Tuđmana".

Svi oni sebe tješe i tepaju si kako presude neće biti, upravo kao što su likovali kad Gotovina osuđen pa ostali u čudu kad je oslobođen. No zanimljivija je druga teza, o dogovorenom ratu.

Što to znači "dogovoreni rat"? Kako se to "dogovaraju ratovi"? Kao što se dogovaraju nogometne utakmice? Ako je Tuđman dogovorio s Miloševićem da će on izgubiti rat, da će Hrvatska biti priznata kao država u svojim zakonitim granicama i da pritom neće izgubiti ni pedlja teritorija, da će marionetska država Srba u Hrvatskoj nestati a Srbi iz nje zapaliti put Beograda, da neće biti nikakve autonomije za Srbe u Hrvatskoj i da će Milošević završiti u Haagu zatvoren u ćeliji tri sa tri metra kao ratni zločinac, onda je Tuđman najbolji pregovarač svih vremena.

Ratovi se ne "dogovaraju", jer ako se možete dogovoriti oko ishoda, onda nemate ni potrebe ići u rat. Ako niste dogovorili ishod rata, onda rat nije "dogovoren". Teza o dogovorenom ratu je besmislena, i nema druge svrhe do li pranja savjesti Srbije za agresiju i podjele krivnje. Rat između Hrvatske i Srbije je dogovoren upravo onoliko koliko je drugi svjetski rat dogovoren između Engleske i Njemačke.

"Tuđman i Milošević su se cijelo vrijeme rata o svemu dogovarali dok je narod ginuo"

Tipična udbaška ujdurma na koju se ne treba previše osvrtati, usto i laž. Proteklo je jako mnogo vremena dok je Tuđman isposlovao preko međunarodne zajednice da prisile Miloševića da pregovara s njim. Milošević je to isprva odbijao i govorio kako je to stvar sukoba u Hrvatskoj i "profašističkih hrvatskih vlasti" i kako Srbija nema ništa s tim sukobom. Sama činjenica da je Tuđman uspio dovesti Miloševića za pregovarački stol je značila de facto priznanje Srbije da stoji iza pobunjenih Srba u Hrvastkoj i da je upletena u sukob. Upravo se za to danas i sudi.


"Uzrok rata je što su Srbi izbačeni iz ustava"


Zamjena teza. Naravno da nitko ne ide u rat zbog ustava, uostalom ratni stroj je davno prije toga bio pokrenut, a psihološke i ine pripreme za rat odrađene. Pravi cilj je drugi: Srbi su tražili da izrijekom budu spomenuti, a ne da se Hrvatska definira kao država svih njenih građana, kako bi imali pravnog temelja za otcjepljenje SAO Krajine. Tuđman je znao što radi kad je pripremao novi ustav. Srbi su davno prije nego je on došao na vlast definirali svoje teritorijalne ciljeve, i ustav je pisan tako da im ne ostavi legalnu mogućnost za otcjepljenje od Hrvastke. Zato se oko ustava diglo toliko dreke.


"Srbi su protjerani u oluji"


Tehnički, nisu. Srbi su pobjegli. Da biste nekog protjerali, morate doći u fizički kontakt s njim. Postoje mnogi dokumenti da je evakuacija bila organizirana, ali to čak i nije bitno. Bitno je da nitko nije išao po kućama i istjerivao Srbe, govorio im "gubite se" ili "selite se".

Bi li bilo masovnog nasilja nad Srbima da su ostali? Je li njihov strah od masovnih reperkusija bio opravdan? To ne možemo znati - možemo samo spekulirati. Dvije su stvari sigurne: da ih je Tuđman pozivao da ostanu, iako mu nitko nije vjerovao, i da nitko u Hrvatskoj tada nije previše žalio za njima. Ljudi su jednostavno previše prepatili od granata ispaljenih iz smjera srpskih snaga tijekom godine, i većini Hrvata je jednostavno pao kamen sa srca kad su Srbi otišli. Nije to nikakav dokaz ustašoidnosti Hrvata, niti stvar mržnje prema Srbima. Stvar je jednostavno da nitko ne voli kad ga se gađa granatama.

Jedino sustavno i masovno protjerivanje u Hrvatskoj s obilježjima genocida je ono iz 1991., kad su u okupiranim područjima četnici obilazili Hrvate i naređivali im da odsele, a imovinu su morali prepisati na vlasti SAO Krajine. Ponekad bi netko bio ubijen da bi se pokazalo da se misli ozbiljno, ponekad bi se nekog jednostavno istjeralo nasiljem a potom bi "dobroćudni" susjed ili lokalna milicija nakon noćnog napada na kuću objasnila vlasniku nesrbinu da više "ne mogu da mu garantuju bezbednost" i da je bolje da odseli.

"Krajina je pala zbog izdaje"

Milošević je izdao Srbe. Iz nekog razloga, nije im pohitao u pomoć. Da jest, Srbija bi bila ako ne do Tokija onda bar do Beča... Ostavio je Srbe u Krajini, kako gore piše i kolumnist antifašističkog T portala, na milost i nemilost raspomamljenim Tuđmanovim ustašama.

Nikakve izdaje nije bilo. Kao prvo, Miloševiću je jasno poručeno od strane Amerikanaca da se ne miješa. Tuđmanu je dano zeleno svjetlo za Oluju što zbog situacije u Bosni, a što zbog toga što je pristao rasformirati Herceg Bosnu - kao kompenzacija. Zato Tuđman nije dirao sektor Istok, koji je na granici sa Srbijom.

Kao drugo, i važnije, Slobo ništa nije niti mogao. Knin je jako, jako daleko od Beograda. Trupama iz Beograda, da ih je i mogao okupiti u ratom iscrpljenoj i ekonomski posve uništenoj Srbiji, bi trebali dani i dani da, preko bosanskih planina, dospiju do Knina. A pritom bi morali proći preko samo nekoliko kilometara širokog koridora kod Brčkog, koji su Hrvati s druge strane Save mogli tući čime su htjeli, i koliko su htjeli. Do Knina ne bi nikad niti došli. Ukratko, postoji mnogo razloga zašto Sloba nije poslao vojsku. "Izdaja" nije među njima.


"Rat je bio građanski"

Idiotarija koju je spominjao i naš vrli premijer. Pobornici te teze vole zastupati teoriju kako je rat izbio dok smo svi još bili u istoj državi.

To je za karakter rata nebitno. Karakter rata određuju njegovi ciljevi. Da bi rat bio građanski, vodio bi se oko toga tko će zasjesti na vlast - oko toga se vode građanski ratovi. Tuđmana međutim nije zanimalo da sjedne na stolicu u Beogradu niti Slobu da osvoji Zagreb: on je bio izvan granica zacrtane Velike Srbije.

Istina, i rat za otcjepljenje može biti u određenim uvjetima građanski, no ovdje su ciljevi Srbije bili jasni: pljačka teritorija. Rat se vodio između dvije nacije, Srba i Hrvata, oko teritorija. On po karakteru nije bio građanski, nego klasična agresija. Srbi to žele svim silama prikriti. U vezi s tim je i iduća laž, koja treba dokazati da je rat bio građanski, da se vodio između građana iste države:

"Hrvatska je protjerala svoje građane"

Varijacija na temu je "Hrvatska je izvršila genocid nad svojim građanima". Zanimljiva teza. Isti ti Srbi su govoril da će "radije da pasu travu nego da budu građani Nezavisne Države Hrvatske". Nitko od njih nije bio građanin Hrvatske u trenutku Oluje, niti ikad prije. Bili su državljani Jugoslavije, Republike Srpske Krajine, ili neke druge srpske tvorevine u ex Jugoslaviji. Ali ne, nisu bili naši sugrađani, to su postali tek kasnije kad su uzeli dokumente i vratili se. A mi u Hrvatskoj isto tako nismo bili građani Jugoslavije kad je buknuo rat, još manje RSK.

Dakle, nema govora da je to bio rat između "građana iste države"

"Strane sile su rasturile Jugoslaviju"

Jer su joj bile zavidne njenoj beskrajno uspješnoj ekonomiji. Japanci su strahovali za budućnost Sonyja kad su vidjeli tehnologiju EI Niša, a Nijemci su se prepali za budućnost Mercedesa i Audija proučavajući uratke iz Kragujevca. Zapad je htio uništiti te industrijske "gigante" (zašto se u medijima uvijek piše giganti, a ne divovi?) da mu ne budu konkurencija. Mda. A londonske banke su valjda strepile pred "nelikvidnim" (banrkotiranim) "našim" bankama. Ovo ne treba ni pobijati...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -ratu.html

[EdgarFranjul]

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu: Evo koja imena i prezimena je trebalo istrijebiti

Datum: četvrtak, 06. ožujka 2014. u 11:00


Ne kažem 'poginuli' ili 'stradali' jer to zvuči previše slučajno, višom silom i bez namjere. Kao da se govori o prometnoj nesreći ili stradanju od udara groma. Ovih 16.018 ubijenih su usmrćeni itekako s namjerom - da bi što manje Ivana bilo na prostoru od Vukovara do Dubrovnika i Savudrijske vale. Ubijeno je ukupno 798 Ivana - punih 10 autobusa Ivana. Samo da podsjetim, svi ti Ivani nisu ubijeni dok su osvajali Požarevac.

Ivan Marić (23) [r.1968, ubijen 1991.]


Na poimeničnom popisu od 16.018 ubijenih u Domovinskom ratu ne postoji osoba tog imena i prezimena, a da je rođen baš 1968. (postoje dva starija Ivana Marića). Međutim, Ivan je najčešće ubijano ime u Domovinskom ratu, a prezime Marić je najčešće prezime na popisu ubijenih u Domovinskom ratu. Što se tiče broja 23 u zagradi, ubijeno je najviše 23-godišnjaka. Eto, to je Ivan Marić (23) kao simbol svih 16.018 s popisa ubijenih u Domovinskom ratu.

Ne kažem "poginuli" ili "stradali" jer to zvuči previše slučajno, višom silom i bez namjere. Kao da se govori o prometnoj nesreći ili stradanju od udara groma. Ovih 16.018 ubijenih su usmrćeni itekako s namjerom - da bi što manje Ivana bilo na prostoru od Vukovara do Dubrovnika i Savudrijske vale. Ubijeno je ukupno 798 Ivana - punih 10 autobusa Ivana. Samo da podsjetim, svi ti Ivani nisu ubijeni dok su osvajali Požarevac.

Zamislite školu sa 22 razreda – toliko je ubijeno 23-godišnjaka (679). Na svakom metku i svakoj granati su bile oznake kalibra na ćirilici, pa je ovih 16.018 ljudi doslovno ubila ćirilica. I onda se ova odnarođena vlast čudi zašto se Hrvatima ne sviđa ćirilica! A kako se uopće zna da je vlast odnarođena? Zato što, osim mogućih izuzetaka, nitko iz vlasti nije poznavao nikoga s ovog popisa. Oni nemaju nikakve veze s ovim narodom: ili oni vladaju pogrešnim narodom (pa to žele ispraviti preodgojem), ili narod ima pogrešnu vlast.

Zanimljivo je potražiti neka poznata prezimena. Na popisu ubijenih je 7 Milanovića. Najmlađi (r.1973) je 7 godina mlađi od premijera (a koji je, kako znamo bio premlad da brani domovinu). Isto toliko je ubijeno i Josipovića. Pusića nema nijednog na ovom popisu. Zato se ministrica balkanluka može veselo ljubiti sa svakim četnikom pod uvjetom da nije osobno ubio više od 10-15 hrvatskih baba za vrijeme rata. To je gornja granica koju dozvoljavaju predsjednik lijepe naše ubijene i ministrica balkanskih poslova. Nema niti jednog Linića među ubijenima, ali zato mu je 182 imenjaka Slavko ubijeno. Od ostalih ministara čak je 38 Matića na popisu, dok nema ni jednog Miljenića, Hajdaša, Mraka, Zlatara, Jakovine, Bauka ni Mrsića.

Imena koja je trebalo iskorijeniti


Nakon Ivana (798), Josip je drugo ime po brojnosti ubijenih (597). Ivica je ubijeno 517 ("samo" 6 i po autobusa). Četvrto ime je Željko (494). Slijedi Marko (376) i Stjepan (313). Da li je 1991-95. bilo opasnije zvati se Ante ili Anto ? Odgovor: Za cijeli jedan autobus je bilo više ubijenih s imenom Anto (290) nego Ante (202). Više od po 200 ubijenih imena je još: Ivo (268), Mato (235), Franjo (231), Zoran (225). Od ženskih imena 20 je Ana i 19 Marija.

Prezimena koja su trebala nestati


Najviše ubijenih je nosilo prezime Marić (86). Približno Marićima je ubijeno i Markovića (82). Zatim slijede loze Grgić i Kovačević (po 74), te Jurić (73). Šimića je ubijeno 66, Babića 63, Lucića 61 (koliko i Vidovića), Bošnjaka 57, Kneževića 56, Tomića , Blaževića i Božića po 51, a Jukića i Pavlovića po 50. Samo da podsjetim, nisu ubijeni dok su nastojali zauzeti Leskovac.


Koliko su godina imali kad su ubijeni?


Najviše je ubijano 23-godišnjaka (679), zatim 24-godišnjaka (665) i 25-godišnjaka (633). Mlađih od 30 godina je ubijeno 6741. Kako da si čovjek dočara ovu brojku? Treba zamisliti kolonu od 84 puna autobusa mladića da bi se pojmili direktni demografski gubici - ubijeni mladići koji većinom nisu stigli imati djecu. I onda se Zmaj Željko Jovanović čudi zašto su Hrvati netolerantni za Zdravopedofilski odgoj i "Igre s guzom" koje nemaju u planu podizanje potomstva. Odnarođenoj vlasti taj demografski gubitak ne predstavlja problem jer bi za toliko bilo danas više nezaposlenih na burzi.

Onih koji su tada bili u 30-tim godinama je ubijeno 4570. To je 57 autobusa osoba u naponu životne snage (što je puno manje od 84 autobusa mladića). Onih u 40-tim godinama je ubijeno 1985, što nije "niti" puna 25 autobusa. Ljudi u 50-tim godinama je ubijeno 1033. Za preko tisuću se ne zna kada su ubijeni ni koliko su bili stari (1076).


Generacijo moja

Svi vi, kada ćete slaviti godišnjicu mature, sjetite se da je ubijeno 23 razreda ljudi iz generacije 1968 (703). Približno toliko i generacije 1970 (697). Generacije 1971 i 1967 ravnopravno po 22 razreda, a 1966. godište 21 razred. Po 20 razreda je ubijeno svake od četri generacije (1969,1965,1963,1964). Nema dokaza da je i jedan razred napadao Paraćin.


Polovica svih je ubijena 1991. i 1992. Tih 8.000 su zapravo ubili (1) Ivica Račan s vrhom zločinačke organizacije SKH kada je predao oružje Teritorijalne obrane, te (2) Budimir Lončar, koji je po Hodge James Gow-u "molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo na uvoz oružja". Lončar je kasnije postao Mesićev (3) vanjskopolitički savjetnik. Koliko kandidata za veleizdaju u samo jednom pasusu!


Iako je neki zlikovac rekao "Neka institucije rade svoj posao", popis ubijenih (branitelji+civili) se ne može naći na stranicama niti jednog ministarstva ili institucije. Institucije ne rade svoj posao, ali primaju plaću. Takav popis ne zanima niti povjesničare oko Tvrtka Jakovine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Ovih 16.018 imena je spojeno iz dva popisa: jedan je s kenotafa crkve Sv.Mati Slobode

(http://svetamatislobode.hr/sites/defaul ... itelja.pdf ),

a drugi je popis vlč. Franje Jurčevića ("Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje")

http://www.kastav-crkva.org/hr_zrtve_n.html . Posebno je dojmljiv popis vlč.Jurčevića. Iz njega se može iščitati kako su nas komšije zadužile:

...odveli ga 1994. i gubi mu se trag

...zarobljen 1993, mučen i ubijen 1994

...preminuo od posljedica mučenja 1993

...masakriran u siječnju 1992

...nestala nakon okupacije 1991

...r. 1908, spaljen u svojoj kući 1991

...ubijen 1991, mrtav ležao u vrtu nepokopan

...obješen 1993.

...ubijena 1991. u svojoj kući

...viđen krajem 1991. u srpskom logoru St. Gradiška, mučen i ubijen

...odveden u Knin gdje je podlegao mučenju 1992

...ubijen iz tenka 1991

...r. 1903., ubijen u svom dvorištu 1991

...ubijena 1991., masakrirana

...podlegao batinama 1993

...grob nepoznat

...zadavljena i bačena u bunar 1991

Radi se o neslužbenom i djelomičnom popisu kojem nedostaje puno imena. Navodno je ubijenih civila 6.605, a branitelja 12.213. U ovom popisu je tek nekoliko djece od navodno ukupno 402. Naći ćete sve ubijene sinove Kate Šoljić. Naći ćete Blaga Zadru i Tomljanovića-Gavrana. Od 65 ubijenih stranih dragovoljaca naći ćete nekoliko, među njima našeg Francuza s Ovčare, Jean-Michel Nicoliera koji je dao najbolji opis što nam se dogodilo: "Klaonica, klaonica, klaonica...".

A izrodi se ljube s "ubojicama 10-15 baba" umjesto da su u zatvoru zbog veleizdaje...


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ebiti.html

[EdgarFranjul]

(Ne)Poznati detalji SDP-ove povijesti: Sjeća li se Milanović imena 27 saborskih zastupnika SKH-SDP koji su 1991. završili u četnicima!

Autor: D.Boroš
Datum: petak, 14. ožujka 2014. u 18:08

SKH-SDP je dva puta napustio sabornicu kada se odlučivalo o neovisnosti, a njihovih 27 članova osnovalo je "Klub zastupnika" na drugoj strani i nikada se više nisu vratili. Uz sve to, zna se da je tadašnji visoki dužnosnik SKH Ivo Latin (pre)dao oružje hrvatske Teritorijalne obrane jugoarmiji, čime je Hrvatska razoružana i prepuštena na milost i nemilost neprijatelju. Tu izdaju potpisala je partija kojoj je SDP sljednik, iako se taj povijesni kontunuitet danas više ne spominje u nijednom SDP-ovom službenom dokumentu.

Pravdajući prije svega partiju kojoj je na čelu premijer Zoran Milanović je u Australiji prije dva dana izjavio kako "nikada nije bio pripadnik komunističke vlasti i nikad nije bio član komunističke partije", naglasivši kako je njegova vlada izrazito liberalno socijaldemokratska, a ne titoistička ili komunistička te da nema veze s političkim progonima zbog kojih su se mnogi Hrvati iselili u Australiju. Za to je čak optužio "neke druge".

Nije to prvi put da hrvatski premijer ponavlja istu rečenicu. Prije godinu i pol, prigodom posjete Njemačkoj, premijer je ničim izazvan započeo svoju ispovijest pričom o putu prema vlasti.

- Put moje stranke je bio teži put. Socijaldemokratska partija nastala je iz Saveza komunista, kazao je tada Milanović i dodao: "Ali ja nisam nikada bio član SKH". Spomenuo se i "svoje" Hrvatske kako joj tepa od kada je na vlasti.

- Hrvatska je također imala teži put. Bila je u ratu i da me pitate je li to bilo vrijedno, rekao bih da je, ali uz ogromne žrtve, kazao je premijer.

Kada tvrdi da nije bio član Saveza komunista, Milanović govori istinu. No, zanimljivo, stranka kojoj je on danas na čelu, u niti jednom svom dokumentu danas više ne spominje da je sljednica bivše komunističke partije. S vremenom su taj dio službene povijesti 'izbrisali' i zaboravili, tako da 'jovanovići' i 'stazići' danas mogu slobodno pljuvati po svima bez straha da će im netko iskopati neugodne epizode iz ne tako davne povijesti.

Zato ih nije loše podsjetiti.

Stranka opasnih razmjera

U vrijeme hrvatskog osamostaljivanja, SDP je bio tek dodatak Savezu komunista. Na prvim demokratskim izborima još su se zvali Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. No, 1993. godine izbacili su prvi dio (i to baš onaj koji je nosio kakav takav nacionalni predznak) i ostavili SDP, ali su Stranku demokratskih promjena preimenovali u Socijaldemokratsku partiju.

Dakle, kada se danas zastupnik Stazić nabacuje blatom na svoje političke protivnike, on uredno zaboravlja razdoblje kada je radio kao spiker i novinar na Hrvatskom radiju. Iako tada još nije pratio unutarnju politiku (to je počeo raditi tek kasnije, neposredno prije nego što će se 1997. godine učlaniti u partiju), mogao je pitati starije kolege koje su pratili zasjedanja Hrvatskog sabora pa bi ga podsjetili kako je SKH-SDP početkom devedesetih često napuštao sabornicu, nezadovoljan odlukama koje je donosila nova hrvatska vlast. No, dva puta su to učinili demonstrativno, jasno dajući do znanja što misle o samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Prvi puta prilikom glasovanja o raspisivanju referenduma, a drugi put kada je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti 25. lipnja 1991. godine.

Ipak i on, ali i njegov šef, zaboravljaju jedan vrlo kompromitirajući detalj iz njihove prošlosti. Naime, SKH-SDP je u prvom sazivu Sabora u neovisnoj Hrvatskoj 1990. godine, točnije u tri tadašnja vijeća (Društveno političkom vijeću, Vijeću općina i Vijeću udruženog rada) imao 107 zastupnika (HDZ 205). No nakon početka agresije i okupacije Hrvatske 27 njihovih zastupnika završilo je "na drugoj strani". I nijedan od njih se nije vratio.


Naravno, u taj broj se ne računa pet zastupnika tadašnje Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, koji su od samog početka bili otvoreni protivnici Hrvatske i njene samostalnosti. Taj detalj se danas vrlo rijetko i gotovo nigdje ne spominje, kao ni činjenica da je njihov tadašnji istaknuti član, Ivo Latin, predao oružje terirtorijalne obrane tadašnjoj JNA. Radilo se o ogromnoj količini oružja hrvatskih građana (200 tisuća pušaka i strojnica, 1200 topova i 80 tisuća tona streljiva), čime je Hrvatska doslovce razoružana i prepuštena na milost i nemilost JNA i paravojnim srpskim formacijama.


S tim oružjem, smatraju vojni stručnjaci, Hrvatska je imala daleko više izgleda suprotstaviti se JNA početkom agresije. I tko zna kako bi se uopće rat razvijao. Iako je saborska komisija istraživala "razoružavanje Hrvatske" u trenutku bezvlašća, na kraju je Latin oslobođen svake krivnje.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... icima.html

[EdgarFranjul]

Markač: Zar se sramimo reći tko je agresor, nema izjednačavanja krivnje!

General Mladen Markač na današnjoj je svečanoj akademiji u povodu 23. godišnjice osnutka Specijalne jedinice BATT Split poručio kako Hrvatska treba jasno reći tko je bio agresor te da treba oprostiti ali ne i zaboraviti zlodjela koja je agresor počinio, naglasivši pritom da nikoga ne treba mrziti.

„Zar se mi sramimo reći tko je agresor, nema izjednačavanja krivnje jer mi smo se borili na svojem tlu za svoju domovinu i nismo išli kod drugog osvajati teritorij, nego smo branili svoje“, istaknuo je general Markač, koji je bio i ratni zapovjednik Specijalne policije RH.

Po njegovim riječima postavlja se pitanje hoćemo li oprostiti. „Oprostiti možemo onome tko prizna da je nešto učinio nama loše pa ćemo onda kao kršćani reći, ‘mi ti opraštamo ali nećemo zaboraviti jer na to nemamo pravo’. Naša djeca moraju znati povijest Domovinskog rata“, naglasio je Markač na današnjem splitskom skupu.

„Oprostit će svaki od vas osobno onoliko koliko tko može, a kad se steknu uvjeti, kad onaj drugi prizna krivnju i oslobodi se aveti prošlosti, tada ćemo kolektivno možda moći oprostiti“, rekao je, naglasivši pritom kako iz osobnog iskustva znade da nije dobro mrziti niti težiti za osvetom. „To nas priječi da oslobodimo svoju dušu i srce“, poručio je.

Hrvatski branitelji su stvorili bedem koji se zove Republika Hrvatska za buduće obrane nacionalinih interesa i to se ne smije prepuštati zaboravu, rekao je Markač, koji je više puta istaknuo da u većoj mjeri treba njegovati domoljublje, osobito kroz institucije.

Izrazio je žaljenje što se zaboravlja doprinos specijalaca u Domovinskom ratu i što ih se potiskuje na margine.

U opširnom govoru, podsjetio je kako su još u listopadu 1991. godine Sabor i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman rekli da je „Srbija izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku, a JNA je agresorska sila“.

„Ja sam izvornim svjedokom na slunjskim brdima kod Karlovca kada je agresorsko srpsko rušilačko vodstvo crtalo liniju i govorilo-’ovo je Srbija’”, rekao je i podsjetio da se početkom 90-ih u Srbiji pozivalo dragovoljce da idu „braniti srpstvo u Hrvatskoj“.

Agresora smo uz veliku žrtvu pobijedili 1995. a pretprošle godine smo dobili potvrdu međunarodne pravde u Haagu koja je rekla da smo imali obrambeni, oslobodilački i pravedan rat, kazao je.

„Kad je u pitanju politika, onda bih rekao: Hrvatska moja, sretna budi i neka te vode dobri ljudi“, poručio je Markač.

Više je puta u govoru zahvalio na mnoštvu pisama koje su on i general Ante Gotovina dok su bili u zatvoru u Haagu dobijali iz Splita i Splitsko-dalmatinske županije, rekavši da im je to bila golema poptora da izdrže sve što su tada preživljavali.

Na svečanosti je generalu Markaču uručen prigodan dar “Velebitska stina”, znak Udruge Specijalne jedinice policije BATT-Split kojim se podsjeća na velebitske položaje na kojima se ta postrojba borila u Domovinskom ratu.

Udruga Specijalne jedinice policije BATT Split nosi naziv po inicijalima prezimena prvih poginulih pripadnika postrojbe 1991. godine: Bočina, Abramović, Tomaš, Topić.

Izvor: h

http://narod.hr/hrvatska/markac-zar-se- ... a-krivnje/

[EdgarFranjul]

Hebrang bez cenzure: Registar branitelja je objavljen da se ukinu dragovoljci

„Rekao sam ovo stotinu puta u intervjuima i nikada nije prošlo cenzuru. Registar hrvatskih branitelja je objavljen samo zato da se ukinu dragovoljci“, rekao je na predstavljanju svoje knjige ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’ Andrija Hebrang u prostorijama Školske knjige.

„Razlog nije da se vidi tko je lažni branitelj, kako to tvrde, jer u godinu dana koliko postoji nije izbrisan nijedan, već da se izbriše razlika između onih koji su stavili život na kocku za domovinu i onih koji su mobilizirani“ kazao je Hebrang, dodajući kako smo prvi narod koji je pomeo svoje dragovoljce.

Dodao je i kako se kriminaliziraju stupovi hrvatske države kao što su Tuđman i Šušak o kojima se u medijima ne može čuti ništa pozitivno.

„Analizirao sam oko 200 ratova nakon Drugog svjetskog rata i oko nijednog se nije stvorila takva laž kao oko Domovinskog rata. Laž šire domaći i inozemni političari i mediji“, rekao je Hebrang dodajući kako živimo u državi u kojoj predsjednik nije dragovoljac, premijer nije dragovoljac, predsjednik sabora nije dragovoljac.

„Mediji su sredstvo za trovanje naroda i brisanje memorije. Mi još nismo medijski zreli jer su kod nas mediji lijevo orijentirani. Mi smo jedina zemlja koja nema nijedan politički desno orijentiran list, nijednu desnu televizijsku stanicu na državnoj razini“, istaknuo je Hebrang, dodajući kako je pučanstvo jednostrano informirano.

„Žurio sam da knjiga bude gotovo prije suda u Hagu i ona je ušla u arhive te se nadam da će nekoga prosvijetliti, iako mislim da će presuditi politika“, naglasio je Hebrang.

„U Hrvatskoj je poginulo 8000 civila što je u američkom omjeru grad veličine Bostona, evidentirani poimenice, uvedeni u evidenciju u trenutku kada su žrtve pale. Podaci pokazuju kako je od svih civilnih žrtava 44 posto starijih od 60 godina, 49 posto žene i djece“, kazao je Hebrang kako su podacima izazvali i Žarka Puhovskog i HHO te da nitko nije pobio podatke.

„U Srbiji po izvješću najvećeg falsifikatora Save Štrbca, koji sam priznaje da je u poginule ubrojao one koji su uvjetno vojnici ili uvjetno civili, što ne poznaje međunarodna terminologija, srbijanskih civila je poginuo 80“, pojasnio je Hebrang.

Akademik Ivica Kostović, jedan od rencezenata knjige i dragovoljaca Domovinskog rata, je naglasio kako je vjerodostojnost podataka najveća vrijednost ove knjige.

„Izvor podataka su izvješća iz zdravstvenih ustanova, župnici i MUP. Više je civila stradalo u prvoj fazi Domovinskog rata i kada se vidi zemljopis tih žrtava, vidi se koja je bila svrha tog napada- ne osvojiti, nego dobiti dio za pripojenje bez nesrpskog pučanstva“, rekao je Kostović te dodao kako se u knjizi jasno vide i stradanja za mandata Unprofora.

„To nije prošlost jer još tisuće obitelji čekaju podatke o svojim stradalima, to je stvarnost. I to što o knjizi nitko ne piše je znak jer nemaju što reći“, zaključio je Kostović.

Željko Reiner je rekao kako se knjiga morala napisati zbog 400 djece koliko ih je ubijeno u agresiji na Hrvatsku, a zasigurno nisu nikom ništa učinili.

„Morala se napisati zbog ključne poruke koju daje, a to je da je po nečemu agresija na Hrvatsku drugačija od ostalih. Jedinstvena je jer je više ljudi poginulo u gradovima, u pozadini nego vojnika na bojišnici. A zašto je to tako, jer je to bio genocidni plan da se pobije i zastraši pučanstvo koje će pobjeći“, istaknuo je Reiner i dodao kako su se crkve rušile da se unište župne knjige koje govore o tome što je bilo prije 100 godina kako bi se moglo poreći postojanje Hrvata na tim područjima.

Osvrnuo se i na suradnju hrvatskog političkog vrha s Beogradom:“Pokušava se izjednačiti krivnja. Ministrica vanjskih poslova ode u Beograd i razgovara s gospodinom Nikolićem koji je nedavno izjavio da je četnik i da bi opet bio te da će uvijek misliti da je zapadna granica Srbije Karlovac,Virovitica Karlobag“, naglasio je Reiner.

Dodao je i kako je knjigu trebalo napisati i zbog djece koja ni u medijima ni u školama ne mogu čuti ili učiti o Domovinskom ratu

„Narav agresije je bila genocidna, tera fuega, spaljena zemlja“, rekao je Ante Ćorušić, također jedan od rencenzenata .

„Gospodine predsjedniče, što je ostalo? pitao se jedan naš ugledni novinar. I zaista što je ostalo? Vučić dođe u Zagreb i postroji čitav aktualni hrvatski vrh. Srbija je naš susjed, ali naš najvažniji politički partner je Bosna i Hercegovina“, rekao je Ćorušić dodajući kako sa Srbijom nemamo ni najveću granicu.

„Papa Franjo je kazao kako možemo i moramo oprostiti, ali dokle god ne postoji pokajanje i iskupljenje, taj se oprost ne može primiti“, zaključio je Željko Reiner.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/hebrang-bez-ce ... agovoljci/

[EdgarFranjul]

Podsjetnik Hrvatima: Zapalite svijeće u sjećanje na prvu žrtvu Domovinskog rata!

Autor: Anamarija Pranjić
Datum: subota, 29. ožujka 2014. u 15:54

Mladi u školama na žalost veoma malo znaju o prvoj žrtvi Domovinskoga rata, pa je i naš prijedlog da u ponedjeljak, 31. ožujka, na da kad je poginuo Josip Jović barem dio jednog školskog sata posvete ovoj nevinoj hrvatskoj žrtvi, koja je dala život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – da se ne zaboravi.

U cijelosti pročitajte prijedlog Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) da se 31. ožujka podno spomen obilježja u svojim gradovima i mjestima, zapale 22 svijeće u znak sjećanja na Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja, u znak sjećanja na junaka i prvu žrtvu u Domovinskom ratu.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) predlaže svim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, ali i ne samo njima, da u ponedjeljak, 31. ožujka podno spomen obilježja u svojim gradovima i mjestima, zapale 22 svijeće u znak sjećanja na Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja, Junaka Domovinskoga rata, u hrvatskom oslobodilačkom ratu.

Naime, mladi Jović (Aržano kod Imotskog, 21.studenoga 1969.- Plitvice 31. ožujka 1991.), kao hrvatski redarstvenik, poginuo je od srpskog metka u Nacionalnom parku Plitvice na "Krvavi Uskrs". Ubili su ga – iz zasjede. Bila je to akcija hrvatskih redarstvenika, specijalaca kad su tog 31. ožujka išli razbiti pobunjene srpske teroriste, koji su zauzeli Nacionalni park, istjerali domaće i strane turiste te ovaj dio Hrvatske željeli proglasiti "srpskom". Hrvatski specijalci su uspješno okončali ovu akciju u kojoj je uhićeno i devet srpskih terorista, među kojima je bio i ratni zločinac Goran Hadžić, koji je ubrzo nakon toga (kako i zašto?) pušten na slobodu te postao jedan od glavnih kolovođa srpske pobune u istočnom dijelu Hrvatske, koja je četiri godine pod nazivom "Krajina" bila pod četničkom okupacijom.

Mladi u školama na žalost veoma malo znaju o prvoj žrtvi Domovinskoga rata, pa je i naš prijedlog da u ponedjeljak, 31. ožujka, na da kad je poginuo Josip Jović barem dio jednog školskog sata posvete ovoj nevinoj hrvatskoj žrtvi, koja je dala život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – da se ne zaboravi.
Mladen Pavković

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... -rata.html

[EdgarFranjul]

ŽUDNJA ZA SLOBODOM: Je li ovo Hrvatska za koju je život dao Josip Jović?


Ponedjeljak, 31 Ožujak 2014 09:04 Ivana ..Tweet .


Prošle su 23 godine, brzo kako samo život prolazi, puno toga se promijenilo, Hrvatsku su 'okupirali' mediji i političari kojima je do Domovinskog rata stalo koliko Mesiću do bosanskohercegovačkih Hrvata, no, uspomena je ostala. Uspomena na legendu, na borbu, na mladost, i na žudnju za slobodom, bolje rečeno, žudnju za životom u slobodi. Naime, sada već davne 1991. godine, prije točno 23 godine, za hrvatsku slobodu pala je prva žrtva, mladi redarstvenik Josip Jović, za 'Krvavi Uskrs' na hrvatskim Plitvicama. Prizori koji su zauvijek ostali u srcu hrvatskog naroda nikad se neće zaboraviti. Nakon njega pali su mnogi, Hrvatska je opstala, velikosrpski fašizam tek je potisnut, nije slomljen do kraja, jesmo li dobili ono za što su naši roditelji dali svoje živote?

U snijegu boje krvi tog hladnog, ranog, proljeća beživotno je ostalo nepomično tijelo mladog domoljuba koji nije stao nasuprot fašizmu zato što mu se ratovalo, nego ponajprije zato što je fašizam prijetio svakom normalnom čovjeku koji se fašizma gnuša, koji se zla boji, ali se zlu ne predaje. Josip Jović simbol je hrvatske borbe za slobode, u zemlji u kojoj danas probisvijeti i bitange pišu kako je 'časnom čovjeku bolje biti dezerter i izdajica nego braniti zemlju', je li to Hrvatska za koju je Jović dao svoj život? Hrvatski redarstvenik, mladići ranih devedesetih, s krunicom oko vrata, s hrabrošću koja zadivljuje, ali i obvezuje, nisu krenuli u rat da bi postali vlasnici medija, da bi postali voditelji na Hrvatskoj televiziji, zastupnici u Hrvatskom saboru, hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu, da bi bili dio medijske i političke mafije, da bi ih Soros financirao, oni su nosili pušku jer izbora nisu imali. Kad vam je ugrožen dom, kad vam je ugrožena obitelj, kada vam zlo dođe na vrata, imate obvezu zlu se suprotstaviti ili umrijeti. Kamo bi ovaj svijet došao, kako bi završio, koliko bi opstao, kada bi dobri ljudi uvijek popuštali zlu? Kada bi dobro uzmaknulo pred zlom?
Govoreći o velikosrpskom fašizmu, ne govorimo o Srbima, ne govorimo o hrvatskim građanima srpske nacionalnosti od kojih su mnogi pružili otpor ludilu s istoka - Miloševićevoj i Šešeljevoj bandi razbojnika, notorna je činjenica 'da nisu Srbi bili naši neprijatelji, ali jednako tako je činjenica da su fašisti koji su početkom devedesetih nasrnuli na Hrvatsku bili Srbi'. Istina, jedna i nepobitna. Istina o ratu u Hrvatskoj, bez obzira na deklaracije, na haške presude, na podvale medijske mafije, anacionalnih režima i lopove svih oblika i mirisa, čista je kao boja krvi na uskrsnom snijegu ranog proljeća na Plitvicama. Istinu ne možete različito tumačiti, ili ste u pravu, ili niste. Devedesete će teško shvatiti oni koji u njima nisu sudjelovali onako kako su to trebali, ili kako su to mogli, pogotovo ih neće shvatiti oni koji ne žele shvatiti. Kad želite nešto razumjeti, kad otvorena srca date priliku onima koji tu priliku zaslužuju, možete shvatiti pa čak i ako ste rođeni u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu. Oni koji neće ne moraju, zašto bi pustili suzu za sablastima koje negiraju pravo običnom čovjeku da bude čovjek koji ima pravo braniti se i obraniti?

Slobodno možemo reći kako je 'Krvavi Uskrs' bio početak krvave epohe u povijesti hrvatskog naroda, svih hrvatskih građana, koja je u nadolazećim godinama rezultirala brojnim žrtvama i neviđenim razaranjima, a završila je pobjedonosno u fantastičnoj pobjedi operacijom Oluja te mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja., Godine 1991., Uskrs, hrvatska specijalna policija dobila je zadatak ukloniti terorističke prepreke, u vidu balvana na hrvatskim prometnicama koje su postavili velikosrpski teroristi i pobunjenici indoktrinirani Miloševićevom politikom iz Beograda.
Hrvatska policija je vrlo brzo, vrlo profesionalno, uspostavila red na Plitvicama, uhitila ratnog zločinca Gorana Hadžića, koji je nažalost vrlo brzo pušten na slobodu, međutim, cijena ove pobjede bila je velika, mladi redarstvenik Josip Jović izgubio je život. U trenutku smrti Josip Jović imao je 22 godine, preminuo je u helikopteru na putu do bolnice, na njegovom pogrebu okupilo se tisuće građana. Tada je Josip Jović bio mlađi od Zorana Milanovića koji je bio u Zagrebu, a danas o braniteljima govori kao o sramotnim Barbarima..
U akciji je ranjeno još sedam pripadnika hrvatske policije. Akcijom "Plitvice." kojom je zapovijedao Marko Lukić, uhićeno je 29 pobunjenika, a protiv njih 18 su podnesene kaznene prijave zbog oružane pobune. U stvarnosti, još uvijek nitko nije odgovarao za užas koji se probudio na Uskrs 1991. ma samom početku ludila koje je krenulo iz Beograda a završilo u Haagu.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... osip-jovic

[EdgarFranjul]

I. Marijačić: Moralna izopačenost jedne žene i ministrice


Objavljeno Nedjelja, 06 travnja 2014 18:00



Sramotno ponašanje Vesne Pusić

Angelina Jolie zaplakala je nad pričama srebreničkih žrtava prošloga vikenda i budući da je slavna, njezine suze više su odjeknule u svijetu nego sve suze silovanih žena prije 20 godina. Prije toga, u Sarajevu održana je međunarodna konferencija o sprječavanju seksualnoga nasilja u ratovima na kojoj su, uz ostale, sudjelovali britanski ministar vanjskih poslova William Hague i hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.


Sam čin i vrijeme održavanja konferencije, sudionici i način na koji je režirana ta predstava za javnost uvreda je za sve žrtve rata, posebno za silovane žene. U izvješćima se pazilo da se ne spominje tko su bili agresori i silovatelji, a vrhunac jada, licemjerja i žalosti sadržan je u činjenici da su se, eto, neki od sudionika rasplakali u gradu masovnoga pokolja i silovanja koji je međunarodna zajednica, dijeleći BiH, za nagradu dala – Srbima.


Dakle agresorima i silovateljima, a ne žrtvama. Nije tu bilo ni zrnca iskrenoga suosjećanja, kajanja ili isprike, nego samo paradne i snobističke manipulacije s osjećajima i sudbinama žrtava. Da su to sposobne prepoznati, vlasti u BiH zabranile bi ovakvo krokodilsko naricanje. Sjetili su se žrtava silovanja ni manje ni više nego 20 godina nakon što se to dogodilo i nakon što je taj isti svijet skrštenih ruku promatrao sadističke orgije srpskih zločinaca.


Ali nije, na žalost, samo promatrao. Hrvatske sigurnosne službe snimile su tada razgovor predstavnika UN-a u Srebrenici kako daje jamstvo Ratku Mladiću da NATO ne će reagirati kad on krene na Srebrenicu, a neka, rekli su mu, reda radi, postavi par starih kamiona i tenkova kao lažne ciljeve u slučaju da reagira. Prema tome, međunarodna zajednica, ili barem jedan njezin dio, ne može suzama, s 20 godina zakašnjenja, oprati svoju odgovornost za taj strašni i masovni srpski zločin. I ne radi se samo o grijehu propusta.


Da nije Hrvatske, jedinice Ratka Mladića isto ponovile, u još strašnijim razmjerima, u Bihaću. I tu su predstavnici međunarodne zajednice dali odriješene ruke za počinjenje zločina srpskim zapovjednicima. Britanski zapovjednik tamošnjih snaga, a to su također snimile službe hrvatskoga elektronskog izviđanja, dao je jamstvo Srbima da ne će biti reakcije međunarodnih snaga u slučaju njihova konačnoga obračuna s Bihaćom.


Najveća sramota

Čim su hrvatske službe snimile razgovor britanskoga i srpskoga zapovjednika, proslijedile su ga Amerikancima koji su bili zaprepašteni. Dojavljeno je i Englezima, a oni su u početku mislili da ih je snimila CIA te su žurno smijenili zapovjednika svojih snaga u zapadnoj Bosni. Nastavak priče poznat je: Hrvatska je krenula u oslobodilačku operaciju "Oluja" tijekom koje je spašen i Bihać, na čemu Hrvatskoj do danas nitko nije rekao ni hvala. A onda, nakon 20 godina, u Sarajevu se sa superiorističkim pogledom na konferenciji posvećenoj žrtvama rata pojavljuje nitko drugi nego britanski ministar vanjskih poslova i drobi o ulozi svijeta u sprječavanju silovanja u ratu. Ništa lijepoga o tome i takvome svijetu nije se moglo reći prije dvadeset godina, a danas još manje.


S tipično podaničkim i provincijalnim instinktom za dobivanjem na važnosti ako liže pete moćnima, u Sarajevu se pojavila i hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i odmah nakon par dana na svojoj internetskoj stranici objavila je fotografije u društvu s Angelinom Jolie i britanskim ministrom vanjskih poslova Williamom Hagueom. Zajedno, svi troje, valjda predstavljaju veliku moralnu snagu u ovome svijetu.


Taj se sarkazam čini jedini ljekovitim nad činjenicom nevjerojatne moralne izopačenosti ove žene. Još prije par godina, drsko je odbila primiti izaslanstvo žena silovanih u Vukovaru, a onda, kako bi ostala dosljedna u svojoj psihopatologiji, poručila im je, rugajući se zapravo njihovoj sudbini, da se pridruže aktivistima gej parade u Splitu. Uvijek je na te stradale žene gledala s prijezirom i mržnjom. Sada hrli u Sarajevo tobože solidarizirati se sa silovanim Bošnjakinjama.


Ali ne zato što je njoj žao žrtava, nego zato što su tamo Angelina Jolie i britanski ministar vanjskih poslova iz ostala gospoda iz moćnoga svijeta. Vesna Pusić, poznata sada i po tomu što je ustaška kći jer joj je otac Eugen Pusić bio uniformirani sudac u NDH, zapravo je danas najveća sramota ove države, ali kao i obično nije ona kriva, nego oni koji su joj, dijeleći s njom isti anticivilizacijski i protuhrvatski sustav vrijednosti, omogućili da bude ministrica.


Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1737 ... trice.html

[EdgarFranjul]

Fred Matić pomahnitao: Brani Radu Šerbedžiju tezom da je u Hrvatskoj na djelu 'ratnohuškačko novinarstvo kao 90-tih'

Ponedjeljak, 07 Travanj 2014 18:19
Ivana


Mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata stao je u obranu 'dezertera' Rade Šerbedžije nakon što je ovaj nakanio u društvu Angeline Jolie doći u Vukovar. Mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata je Fred Matić, novi dobar frend Siniše Mihajlovića, bivšeg izbornika srpske nogometne reprezentacije koji je podržavao fašističku agresiju na Hrvatsku i Vukovar početkom devedesetih. Inače, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara izrazio je nezadovoljstvo namjerom da u Vukovar dođe čovjek koji je početkom devedesetih pobjegao iz Hrvatske i to u državu iz koje su tenkovi JNA krenuli put Vukovara, Škabrnje, Gosipća... Naime, 1992. godine Rade Šerbedžija snimio je u Srbiji, za vrijeme Miloševićevog režima, film 'Dezerter' u kojem su se pokazivali kadrovi okupiranog Vukovara te kadrove mogla je snimiti samo fašistička Miloševićeva strana.

Kad mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata, Fred Matić, tvrdi da neki iznose neprovjerene informacije o Šerbedžiji onda bi trebao samo jedno reći, što ministre od svega ovoga nije točno?

Dakle, je li Rade Šerbedžija dezertirao iz Hrvatske u Srbiju i kako bi Velika Britanija reagirala da je kojim slučajem neki njihov glumac pobjegao 1940. godine u nacističku Njemačku te pod Hitlerovim režimom snimio film o bombardiranju Londona i to takav film da opravda to bombardiranje koje su gotovo pet godina radili nacistički zrakoplovi i rakete? Nažalost, Fred Matić ipak nije dovoljno lucidan da bi znao ponešto o povijesti, još manje da bi zaključke iz te povijesti, kao i pouke, izvukao.

Spomenuo je ministar Fred Matić napisao kako su neki 'mediji u Hrvatskoj ostali na razini ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih godina', što dovraga trabunja ovaj pomahnitali mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata? To što je on u pismu podrške Šerbedžiji napisao, a odnosi se na ratnohuškačko novinarstvo, fašistička je i velikosrpska teza kakvu možemo naći i kakvu nalazimo u većini fašistoidnih srpskih medija. Kojih 'ratnohuškačkih medija'? Ovakvim fašistoidnim glupostima, u kojim vukovarske branitelje naziva ksenofobnim ljudima, maltene fašistima, Matić nije dostojan spomenuti imena hrvatskih branitelja, naših roditelja, koji su zauvijek ostavili svoje kosti na Ovčari dok je Rade u Beogradu snimao filmove.


To što on brani svog prijatelja Radu je, naravno, njegova stvar, i njegovo pravo, to što on se koristi fašističkim vokabularim, poput velikosrpskog Kurura, za obračun s hrvatskim braniteljima stvar je ipak za psihijatriju, ukoliko nije prekasno. Nije ovo prvi fašistoidni istup ovog čovjeka kojji tvrdi da se izliječio od PTSP-a, a kako vidimo nismo sigurni da mu ne trebaju pilule. Sjećate li se vremena kada je Matić usporedio Bozanića s Miloševićem, u svakoj normalnoj državi nakon takve fašističke usporedbe ministar bi dao ostavku ili bi se sam odvezao u sanatorij....

MINISTAR MATIĆ BESRAMNO LAŽE DA SE RADU NAPADA ZATO ŠTO JE DRUGE NACIONALNOSTI, JER KAD BI ON REDOVITO PIO PILULE ZNAO BI DA JE HRVATSKA POLICIJA U VUKOVARU TUKLA I PREBIJALA HRVATSKE BRANITELJE SRPSKE NACIONALNOSTI ZBOG ĆIRILIČNIH PLOČA, RADU SE KRITIZIRA ZATO ŠTO JE IZ HRVATSKE ZA VRIJEME AGRESIJE DEZERTIRAO U ZEMLJU ODAKLE JE KRENULA AGRESIJA NA HRVATSKU. GOSPODINE MINISTRE I SRBI SU BILI HRVATSKI BRANITELJI.

I za kraj, naravno, nitko Šerbedžiji ne može zabraniti, i ne smije, posjet Vukovaru, Hrvatska je, najmanje zahvaljujući Radi Šerbedžiji, slobodna zemlja, no, svatko ima pravo prosvjedovati, pa i hrvatski branitelji.

Fredovo pismo prenosimo u cijelosti:

"Zaista je nevjerojatna, pa čak i zastrašujuća, lakoća s kojom se ljude u Republici Hrvatskoj, pritom bez ikakve provjere, istraživanja i argumentacije, optužuje i linčuje.
Osim što je zastrašujuća, ta lakoća linčovanja pokazuje i da je jedan manji dio hrvatskih medija, novinara i građana ostao zaglavljen u ratnohuškačkom diskursu iz ranih 90-ih godina. Međutim, od straha koji ta lakoća optuživanja proizvodi još je veća žalost koja nastaje kada čovjek vidi s koliko se spremnosti ta minorna skupina odriče pozitivnih, plemenitih i konstruktivnih namjera i projekata ukoliko se na bilo koji način ne uklapaju u njezinu usku i ksenofobnu viziju "pravovjernog hrvatstva i ljubljenja Hrvatske". Ova a priori antagonistička spremnost, pak, pokazuje ne samo to da je ova skupina zaglavljena u prošlosti, nego i to da je sadašnjost i budućnost zapravo i ne zanimaju.
A upravo se sve ovo dogodilo velikom hrvatskom (da, gospodo, hrvatskom) glumcu Radi Šerbedžiji i mojoj namjeri da gospodin Šerbedžija bude posrednik u uspostavljanju komunikacije s Angelinom Jolie i organizaciji njezinog eventualnog dolaska u Vukovar.
Ovim se pismom, stoga, prije svega želim ispričati Radi Šerbedžiji što sam ga doveo u situaciju da se, ni kriv ni dužan, brani od difamacija nekog trećerazrednog novinara minornih novina i portala te tobože publicista, koji, k tomu, s Vukovarom ima veze koliko i ja s, recimo, Ludbregom. Ispričavam se svom prijatelju Radi i što se, opet ni kriv ni dužan, našao u situaciji da se mora braniti od prijetnji koje mu upućuje nepotpisani autor iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
Naime, prilikom nedavnog sudjelovanja na međunarodnoj konferenciji posvećenoj prevenciji seksualnog nasilja koja se održala u Sarajevu imao sam priliku vrlo kratko i neformalno razgovarati s gospođom Angelinom Jolie, što sam iskoristio da je pozovem u Vukovar, a zbog kratkoće susreta, kao posrednika u nekim budućim dogovorima sam predložio zajedničkog prijatelja Radu Šerbedžiju.
Dakle, niti se gospodin Šerbedžija nudio, niti se nametao, niti je išta – nadam se ne još zadugo – dogovoreno. Međutim, niti taj takozvani novinar, a nažalost niti ta vukovarska grupa čuvara stalne ratne opasnosti nisu se udostojili ni provjeriti o čemu se točno radi, nego su odmah, ne gubeći ni trenutka, zauzeli borbeni stav i otkopali zasad samo verbalne sjekire.
I to je ono što zastrašuje i žalosti. Da se u Republici Hrvatskoj 21. stoljeća, 18 godina od prestanka ratnih sukoba, nekoga može napasti samo zato što je druge nacionalnosti, ma koliko on mogao doprinijeti i ma koliko doprinosio svjetskoj promociji Republike Hrvatske. Budimo iskreni, gospodo, spremni ste se odreći i Vukovara i mogućnosti da se pažnja svjetske javnosti usmjeri na vukovarsku ratnu priču i probleme s kojima Vukovar živi danas samo kako bi vaša uskogrudna i retrogradna slika "prave Hrvatske" ostala neukaljana, a vi u njoj kao jedini "autentični hrvatski građani", odnosno kao pripadnici prije par dana promovirane nove nacionalne skupine "Hrvatina".
Ostaje se na kraju upitati što da činimo svi mi koji se ne uklapamo u tu sliku "istinskog hrvatskog građanina", dakle svi oni koji nemaju čisti hrvatski gen od stoljeća sedmog, svi koji nisu katolici, svi koji nisu branitelji, molitelji, svi oni koji ne misle da je homoseksualnost bolest i svi oni koji žele imati prijatelje i među Srbima, Romima, Bošnjacima ili Židovima?
Što da činimo svi mi koji ne mislimo da je Hrvatska bolja i više hrvatska ako iz nje isključimo sve koji ne zadovoljavaju te "kanonske vrijednosti hrvatstva"? Tri su mogućnosti. Odustati od svake vjere i optimizma i kao neželjeni gost se iseliti. Pristati na uvjete koja postavlja ta manja, ali zato vrlo militantna skupina i u svom osobnom krugu prijatelja i poznanika pokušati graditi drugačiji svijet.
Ili, možemo ostati i javnom i kritičkom riječju uvijek i beziznimno reagirati na takav govor mržnje, nuditi pozitivne projekte, otvarati Hrvatsku svijetu i na taj način širiti prostor tolerancije i slobode.
Jer, povijest ipak na kraju treba pamtiti Vukovar, vukovarsku priču, pa ako hoćete i Angelinu Jolie i Radu Šerbedžiju, a ne nekakve grupe i grupice ili skribomana koji svoju nerealiziranu ambiciju velikog novinara i pisca ostvaruju obmanama i huškanjima."

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... kao-90-tih