Forum Hoplologije,

UDBA u medijima pokušava diskreditirati suđenje Perkoviću

Autor: Marcel Holjevac
Datum: petak, 12. rujna 2014. u 18:47

Bili ovi mrtvi ili ne, bar znamo imena udbaša.

Krenula je medijska kampanja kojom se pokušava diskreditirati suđenje udbašima Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. Osnov kampanje je što se na popisu svjedoka nalaze mahom davno mrtvi ljudi. Igor Alborghetti zato u komentaru u "Jutarnjem" traži da Hrvatska pošalje promatrače na suđenje! A u pitanje dovodi i sam proces izručenja: "zbog činjenice da je dio stručnjaka uvjeren kako je izručenje Perkovića bilo protuzakonito, Hrvatska bi, zbog zaštite vlastitih interesa, na suđenju u Münchenu svakako trebala imati službene promatrače". Gdje su to interesi Hrvatske da brani jugoslavenske agente, i tko su ti "stručnjaci" koji smatraju da je izručenje bilo nezakonito? Perkovićev odvjetnik Nobilo možda?


No u tekstu naslovljenom "Neobičan zahtjev iz Njemačke" kaže se i "Zanimljivo je da je na tom popisu sa 60-ak imena i niz osoba koje su pokojne. Neki već godinama. Primjerice, traže se podaci o Ivici Račanu, Josipu Vrhovcu, Juri Biliću, Milki Planinc, Miki Špiljku i Milutinu Baltiću. Tu je i Željko Ražnatović Arkan, srpski kriminalac i Udbin ubojica likvidiran još 2000. godine u Beogradu", kaže se u tekstu Jutarnjeg. U tom i nekim drugim medijima to je poslužilo kao osnov da se suđenje dovede u pitanje jer, eto, njemački sud zapravo nema pojma ni o čemu. No je li to baš tako čudno?

Zapravo ne. Odvjetnik Zvonimir Hodak, kog smo konzultirali oko pravne utemeljenosti tog zahtjeva, je kategoričan. "To je smiješno, Nijemci imaju svoj Zakon o kaznenom postupku i drže se njega. I temeljem toga traže da netko učini vjerodostnim je li netko živ ili mrtav, to je dakle najobičnija stvar koja je uzbudila ljevičarsku medijsku falangu. Radi se o jednoj vrsti međunarodne pravne pomoći, kad sud jedne zemlje traži od druge da mu da neke podatke relevantne za suđenje.

Sud u Njemačkoj nije vidio njihove izvode iz matične knjige umrlih, a da bi se sudski utvrdilo da oni nisu dostupni sudu potreban je službeni dokument, kojim Nijemci ne raspolažu. Sud temeljem materijala koje ima zna da su to bili ljudi koji su na određen način sudjelovali u događajima povezanim s ubojstvom Đurekovića i traži da hrvatska strana da konkretan dokaz da su oni mrtvi i da se stoga ne mogu pojaviti na suđenju.

Novinski napisi o nečijoj smrti, kaže Hodak, nisu dovoljni, a i zašto bi Nijemci uostalom trebali znati tko je od njih živ, a tko mrtav. No, malo je vjerojatno da u Jutarnjem to ne znaju, ili nisu provjerili. Što se drugo može zaključiti nego da se radi o nastavku medijske trakavice "spašavanje vojnika Perkovića?"

No, Hodak pita i zašto nitko nije tražio da se pošalje promatrače na suđenje Gotovini i Markaču, gdje se sudilo za zločine hrvatskim generalima, a ne jugoslavenskim agentima, i gdje jest bio vitalni interes Hrvatske da to suđenje kontrolira? Tada nitko nije postavio pitanje promatrača, iako je suđenje bilo više nego očito politički motivirano. Uostalom, njima se sudilo za fantomski "udruženi zločinački pothvat", dok se ovdje sudi za posve konkretno ubojstvo posve konkretnog čovjeka. On podsjeća i na bezobrazan zahtjev da Hrvatska plati obranu te dvojice, iako im se sudi za zločin koji s Republikom Hrvatskom apsolutno nikakve veze nema, naprotiv radi se o zločinu jugoslavenske tajne službe protiv Hrvata.

"Evidentno je da su Gotovina i Markač bili na sudu jer su se borili za Hrvatsku. A ova dvojica u sklopu svog oficijelnog angažmana ništa za Hrvatsku napravili baš ništa, osim što su se ukrcali na brod, među zadnjima", kaže Hodak.


No, to nije jedina zanimljiva stvar. Zanimljiv je i popis svjedoka koje sud traži. Što povezuje Željka Ražnatovića - Arkana, Ivicu Račana, Josipa Boljkovca, Josipa Vrhovca, Juru Bilića, Milku Planinc, Miku Špiljka, Milutina Baltića, i mnoge druge? Umiješanost u državni terorizam! Na popisu svjedoka je kompletna vrhuška pokojnih SFRJ i SRH, kao i nešto srpskih ubojica i kriminilaca. I tu je već vidljiv jedan od razloga zašto je vrla postkomunistička elita htjela čak i temeljni pravni dokument države, ustav, dakle nešto što se u normalnim državama ne mijenja nikad, ili tek iznimno, mijenjati samo da ne bi izručila tu dvojicu! Suđenje, i prije nego je počelo, upućuje na spregu vrha partije i bivše države s običnim kriminalcima i gangsterima, ali i na to da je SFRJ de facto bila teroristička država - dakle, država koja se bavila nečim što se može nazvati "državni terorizam", ubijanjem svojih državljana mimo suda i zakona, korištenjem najbesprizornijih kriminalaca za obavljanje prljavih poslova, država u kojoj su za politička ubojstva znali svi koji su nešto u njoj značili, i odobravali ih. Naročito je intrigantno ime Ivice Račana - on je u trenutku ubojstva bio član Predsjedništva Centralnog komiteta SKH, i član CK SKJ - a po svemu što se zna o radu tajnih službi, CK je morao znati za ubojstva emigranata, a vjerojatno ih i odobriti.

Snimka kojom navodno raspolaže njemački sud sadrži razgovor Perkovića s Josipom Boljkovcem i Marijanom Kraljevićem Kingom u kojem se spominje ubojstvo Đurekovića. Druga snimka sadrži razgovor Perkovića i Mustača, pri čemu navodno spominju i Željka Ražnatovića Arkana.

Ovo otvara i pitanja o nekim događajima iz bliže prošlosti: upravo je Boljkovac pustio Arkana nakon što je uhićen. Nakon Tuđmanove smrti, tvrdio je da je to uradio po Tuđmanovom naređenju. Treba li mu vjerovati? Pitanje "treba li vjerovati bivšem šefu komunističke tajne policije" je, zapravo retoričko. Treba li mu vjerovati i kad kaže da su "desničari" naredili smaknuće Reichl Kira? Dan nakon ubojstva, došao je Tuđmanu s pričom da "zna tko je iza ubojstva" i tražio od njega da ukloni iz svoje okoline "zavjerenike" - Šuška, Vukojevića, praktički sve koji nisu došli iz udbaških struktura. Time bi Tuđman ostao okružen samim udbašima. Tuđman mu očito nije povjerovao, pa je umjesto njih smijenio - njega s mjesta ministra unutarnjih poslova.

Zato komentar u Jutarnjem, u kom se kaže "što reći o tomu da se na popisu nalazi i Željko Ražnatović, srpski kriminalac i ubojica s kojim Hrvatska doista nije imala nikakve veze?" stvarno ne treba komentara: jasno da Hrvatska doista nije imala nikakve veze s Arkanom, jer 1983. Hrvatska kao država nije niti postojala. Pravo pitanje glasi kakve veze je imala UDBA s Arkanom? A odgovor na to je dan u već spomenutoj snimci, gdje Arkan razgovara s Boljkovcem. Jer, ne sudi se SRH nego UDBI, iako određena kamarila u medijima želi suđenje Perkoviću i Mustaču prikazati kao stvar od nacionalnog intereresa i suđenje "našim agentima". To su međutim njihovi agenti, i samo je ostacima udbe u Hrvatskoj u interesu da se zataška istina. Ona svakako neće biti ugodna za ostatke komunističkog represivnog aparata u Hrvatskoj, kako u politici tako u medijima. Normalnija država bi ionako medijske zaštitinike takvih tipova u najmanju ruku stavila pod prismotru.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ovicu.html

SKANDALOZNO: Hrvatske državne institucije i tajne službe ne žele njemačkom sudu predati dokumente koji terete Josipa Perkovića!

Autor: Dražen Boroš
Datum: subota, 20. rujna 2014. u 19:36

Kako doznajemo iz izvora njemačkog suda, na dva zahtjeva suca Daustera koji su poslani 22. srpnja i 14. kolovoza ove godine nitko još nije odgovorio. Za nešto više od tri tjedna treba početi suđenje koje će uzdrmati Hrvatsku, a hrvatske državne institucije – Milanovićeva vlada, Josipovićev Ured predsjednika, Miljenićevo Ministarstvo pravosuđa kao ni Cvitanov DORH opstruiraju pravdu jer očito SDP-u u izbornoj godini najmanje treba priča o zločinačkom karakteru partije čiji su baštinici i pravni sljednici.

Kako se približava 17.listopad i početak suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, tako je sve izvjesnije da bi se to za prvooptuženog a vrlo izvjesno i drugooptuženog moglo pretvoriti u "put bez povratka".

Nakon pola godina istrage i prikupljanja dokaza, tužiteljstvo je kompeltiralo svoju optužnicu i dokaže li bilo kakvu vezu bivših šefova Udbe u ovo konkretno ubojstvo, po njemčakom zakonu oni će do kraja života ostati u zatvoru. Naime njemački Kazneni zakona kaže:
Članak 211 - Ubojstvo
Stavak 1.Ubojica će biti kažnjen doživotnom kaznom zatvora
Stavak 2. Ubojica je onaj tko iz krvološtva, za zadovoljenje spolnog nagona, iz pohlepe ili drugih niskih pobuda podmuklo i svirepo ili opće opanim sredstvima ili da bi omogućio ili prikrio drugo kazneno djelo usmrti jednog čovjeka.
Članak 25 - Počiniteljstvo
(1) Kao počinitelj će biti kažnjen onaj tko kazneno djelo izvrši sam ili preko nekog drugog
(2) Ako više lica kazneno djelo počine zajednički svako će lice biti kažnjeno kao počinitelj
Ono što Perkovića i Mustača najviše treba brinuti je članak 27 – Pomaganje
(1) Kao pomoćnik će biti kažnjen onaj tko s umišljajem pruži pomoć jednom drugom licu za izvršenje njegovog s umišljajem izvršenog protuzakonitog djela.
(2) Kazna za pomoćnika se ravna po zapriječenoj kazni za počinitelja.
S obziom da teška kaznena djela po njemačkom pravu ne zastarjevaju, a dokazi i svjedoci već desetljećima nedvojbeno upućuju na povezanost (prije svega) Josipa Perkovića s Đurekovićevim i još nekim ubojstvima hrvatskih emigranata u Njemačkoj, teško je vjerovati da njemački sud(ci) neće suditi po zakonu i konačno staviti točku na cijelo jedno razdoblje bivšeg jugoslavenskog režima.

Strah od suđenja

No ni njemačkim sucima neće biti lako. Naime, Dnevno je u posjedu pisma (zamolnice) Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu, točnije molbe suca Manfreda Daustera, predsjedavajućeg u sudskom vijeću koje će suditi Perkoviću i Mustaču u kojem dr.Dauster traži od hrvatske Vlade, Ureda Predsjednika, ministarstva pravosuđa, DORH-a te SOA-e konkretnu dokumentaciju koja mu je potrebna za suđenje.
Dakle, Dauster u svom pismu traži odgovore na pitanja koja proizlaze iz optužnice a to su: kakve su bile strukture sigurnosnog i obavještajnog aparata u Jugoslaviji na saveznoj razini i na području SR Hrvatske? Kakve su zakonom regulirane zadatke imali ovi državni organi u vezi s gonjenjem jugoslavenskih a posebice hrvatskih iseljenika ili ostalih opozicionara u zemlji i inozemstvu. Posebno ga zanima natuknica tzv. "odjel II – neprijateljska emigracija". Dauster državne hrvatske institucije pita koje su kompentencije imali savezni državni organi u Beogradu, a koje u Hrvatskoj, kakvu je ulogu u okviru ukupne državne strukture imala komunistička partija (''Savez komunista" na saveznoj i republičkoj razini) (natuknica: "Odluke državnih organa nisu mogle biti donijete bez ili protiv partije")? Kako je bila strukturirana komunistička partija na saveznoj razini u Beogradu, a kako na republičkoj razini u Hrvatskoj (centralni komitet, izvršni komitet itd.)? Koji su partijski dužnosnici bili nadležni za nadzor sigurnosnog i obavještajnog aparata i njegovu kontrolu? Kako su partijski dužnosnici pojedinačne osobe komunističke partije dolazile do informacija oje su služile kao temelj za njihove odluke po pitanjima unutarnje i vanjske sigurnosti? Je li pored zakonom reguliranih obavještajnih i sigurnosnih organa bilo organizacijskih jedinica koje su se bez izričitog zakonskog naloga bavile suzbijanjem opozicionara? Ako je odgovor da, kako su bile organizirane i kome su bile podređene? Kako su bile organizirane tajne akcije, npr. likvidacija opozicionara u inozemstvu? Tko su na saveznoj razini u Beogradu i u okviru Socijalističke Republike Hrvatske bili nositelji odluka u partiji i državnim ustanovama za takve tajne akcije?
Za odgovore na ova pitanja on traži konkretne dokumente koji se nalaze u vlasništvu pravosudnih tjela ili drugih državnih mjesta (arhiva), na primjer u državnom arhivu ili nekom drugom arhivu u kojem su pohranjeni dokumenti Službe državne sigurnosti SR Hrvatske.

Dokumenti koje Hrvatska ne želi dati Nijemcima

U vezi s tim Vas posebno molim za dostavu kopija sljedećih dokumenata:
Dosje hrvatske i/ili jugoslavenske Službe državne sigurnosti o jednoj akciji protiv Stjepana Đurekovića.
Osobni dosje hrvatske i/ili jugoslavenske Službe državne sigurnosti o Stjenpanu Đurekoviću.
Ostala dokumentacija koja se odnosi na jednu akciju protiv Stjepana Đurekovića, koja bi se mogla nalaziti u dokumentima Službe državne sigurnosti SR Hrvatske.
Lista, kao i kopije zakona, koji se odnose na unutarnju sigurnost na jugoslavenskoj saveznoj razini (''Zakon o unutrašnjim poslovima") od 1974. do 1991. godine.
Lista i kopije (ako je moguće s datumima važenja) relevantnih službenih pravila (pravilnici, pravila, uputstva, instrukcije) za rad jugoslavenske Službe državne bezbjednosti (''Pravila o radu državne bezbednosti"), a posebno sve verzije službenih instrukcija za rad Službe državne bezbjednosti u inozemstvu (''Uputstvo o radu Službe državne bezbednosti u inostranstvu").
Pravilnih o unutarnjoj organizaciji jugoslavenskog Sekretarijata za unutarnje poslove (''Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Sekretarijata za unutrašnje poslove"), koji je važio do 1982. godine.
Službena instrukcija o radu jugoslavenske Službe državne bezbjednosti s kontraobavještajnim radom u inozemstvu („Instrukcija o kontraobavještajnom radu u inostranstvu").
Lista i kopije (ako je moguće s datumima važenja) relevantnih službenih pravila (pravilnici, pravila, uputstva, instrukcije) za rad Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, a posebno sve vezije službenih pravila za rad Službe državne sigurnosti u inozemstvu ("Uputstvo o radu službe državne bezbednosti u inostranstvu").

Tužiteljstvo sve zna

Sudac Dauster nadalje piše nadležnim hrvatskim pravosudnim i državnim tijelima.
- Postoji sumnja da je motiv za ubojstvo Stjepana Đurekovića u 1983. godine bio da ga se makne kao važnog svjedoka u okviru istrage zbog korupcije, prevare, pronevere ili neverstva protiv suradnika tadašnjeg hrvatskog naftnog poduzeća INA. Ove istrage su se navodno vodile 1980-ih godina na području jugoslavenskih i hrvatskih sigurnosnih vlasti između ostalog pod nazivom „operacija Lugano" i da su se odnosile na sumnju da su se suradnici bivšeg naftnog poduzeća INA u vezi poslova sa inostranstvom osobno obogatili.
Stoga molimo da nam se pošalje dokumentacija u pogledu na policijske istrage
tajnoslužbene istrage i u slučaju da je ova dokumentacija danas arhivirana kod drugih organa.
U vezi toga su i zapisnici sjednica Vijeća za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske (nazvan i Kolegij Službe državne sigurnosti Republičke službe za unutrašnje poslove SR Hrvatske) iz godine 1980. do 1985. od značaja za istragu. Hrvatski časopis „Globus" u izdanju od 19.12.2008. spominje osobito zapisnik sjednice u travnju 1983. na kojoj se navodno obradila pronevjera kod poduzeća INA.
Prema navodima svjedoka Vinko Sindičić tadašnji Sekretar unutrašnjih poslova Stane Dolanc je nakon ubojstva Stjepana Đurekovića pozvao komisiju, koja je trebala razjasniti to djelo. Članovi te komisije, koja je radila po nalogu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, bili su Srećko Šimurina, tada operativni načelnik SDS-a u Zagrebu, Maks Manfreda i Đuro Lukoć. Svjedok Vinko Sindičić je izjavio da je on bio dodjeljen toj komisiji.
Molimo da se provjere, postoji li dokumentacija o toj navodnoj komisiji. Ukoliko da, molimo da nam se pošalju fotokopije.
Ostim toga molimo za kopiju ukupnih spisova postupka protiv Vinka Sindičića radi ubojstva na štetu Brune Bušića (poslovni znak Županijskog suda u Zagrebu: K-146/99) uključujući sve dokaze, napr.spis SDS o Vinku Sindičiću.
Od značenja bi mogli biti i civilnopravni postupci koji su se vodili u Hrvatskoj između Vinka Sindičića i Josipa Perkovića . Tu su poznate dvije tužbe Vinka Sindičića u Rijeci odnosno Zagrebu iz godina 2008./2009. (tužbe od 19. svibnja i 9. lipnja 2008.), presuda općinskog suda Zagreb od 18. svibnja 2009.). Molimo da nam se pošalju spisovi civilnopravnog postupka.
Sredinom godine 2013. Hrvatski sabor je donio zakon, prema kojem nije trebalo biti moguće izručenje u okviru Europskog uhidbenog naloga. Ovaj zakon se kasnije stupajući na snagu od 1. siječnja 2014. promjenio na taj način da i za djela počinjena prije kolovza 2002. slijedi izručenje na osnovi Eurpskog uhidbenog naloga. Molimo da nam se pošalju obe verzije tog zakona.
U ovdašnjem spisu se nalazi pismen prikaz razgovora od 15. lipnja između Boža Vukušića i Ivana Lasića koji se snimio na video. Razgovor se navodno vodio po nalogu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.
Molimo da nam se pošalje kopija ove videokazete, koja se navodno nalazi u uredu za zaštitu ustavnog poretka, na DVD-u ili na kopiji videa.
Kod spisa Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, KTV-120/97, se nalazi kaznena prijava protiv Josipa Perkovića, podnešena sa strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske 31.10.1994., br. 512-18-01-94-6298. Pod brojem 12.2. su zapisane dvije audiokazete sljedećeg naziva, koje su se zaplijenile u prvoj polugodini 1994. kod Josipa Perkovića:
„Sastanak između Pekrovića, Boljkovca i Marijana Kraljevića, razgovor o ubojstvu emigranata u svezi sa Vinkom Sindičićem, akcija „Feniks" i broj 4".
„Razgovor između Perkovića i Mustača o ubojstvu Đurekovića i o Arkanu, broj 29."
Ovi materijalni dokazi su od bitnog značaja za ovdašni postupak. Molimo zato da se ustanovi gdje se nalaze ove audiokazete i da nam se pošalju kopije u sudski uporabivom obliku.

No kako neslužbeno doznajemo iz izvora njemačkog suda, na dva zahtjeva suca Daustera koji su poslani 22.srpnja i 14. kolovoza ove godine nitko još nije odgovorio ni slova. Za nešto više od tri tjedna treba početi suđenje a hrvatske državne institucije – Milanovićeva Vlada, Josipovićev Ured predsjednika, Miljenićevo ministarstvo pravosuđa kao ni Cvitanov DORH nisu uopće reagirali. Takvo opstruiranje pravde navodno je jako razljitilo njemački sud koji će o tome obavijestiti kancelarku Merkel ali i Bruxelles jer sadašnja vlast u Hrvatskoj očito na svaki mogući način želi zaštiti Perkovića, jer njegova krivnja će ukazivati na odgovornost i nekih drugih ljudi iz bivšeg sistema, a SDP-u u izbornoj godini najmanje treba još i priča o zločinačkom karakteru partije čiji su baštinici i pravni sljednici.

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/133 ... ovica.html

Josipović odbio govoriti za njemački dokumentarac ‘Ubojstva u Titovo ime’, autore mjesecima zavlačilo

Njemački novinari Frank Hofmann i Phillip Gruell autori fascinantnog dokumentarnog filma ‘Mord in Titos Namen – Geheime Killerkommandos in Deutschland’ (Ubojstva u Titovo ime – tajni odredi ubojica u Njemačkoj) ističu kako su htjeli za film intervjuirati i hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, kao i nekoga iz Vlade RH, ali su prvo mjesecima zavlačeni da bi na kraju bili odbijeni.

Sumnja da Predsjednik Republike Hrvatske i Vlada štite bivše jugoslavenske agente

U dokumentarcu se kaže da postoji ‘sumnja da predsjednik RH i Vlada štite bivše agente jer imaju informacije koje bi mogle kompromitirati političku elitu’ Hrvatske te se spominje i skandal oko tzv. lex Perković. “Od sedamdesetih godina, otkad radim, nisam nikad upotrijebio kompromitirajuće podatke, a hoću li morati, ne znam”, rekao je Perković.

Cijeli dokumentarac se može pogledati i na stranicama ARD-a, na njemačkom jeziku.

Ubojstvo u ime Tita

“To je zasigurno najdulja nerasvjetljena serija ubojstava njemačke posljeratne povijesti: jugoslavenski agenti likvidirali su u Saveznoj Republici najmanje 29 ljudi. Žrtve su bili Hrvati u ovdašnjem egzilu koji su se odavde bavili rušenjem režima u svojoj domovini. S „Ubojstvom u ime Tita“ – tajni komandosi – ubojice u Njemačkoj“, čija je premijera 30.rujna ove godine, – po prvi put se na njemačkoj televiziji prikazuje jedan dokumentarac na tu temu, koja je uprkos nečuvenim razmjerima širokoj javnosti ostala dosada nepoznata” – ovim riječima najavljen je dokumentartni film, emitiran, uoči suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.

Film, u trajanju od 45 minuta, je nastao kao rezultat jednogodišnjeg istraživanja, a televizijska kuća obećaje “ekskluzivna otkrića i snažno emotivne trenutke”.

Autorima Philippu Grüllu i Franku Hofmannu uspjelo je ući u trag čovjeku kojega njemačka istraga vodi na popisu najtraženijih zločinaca koji su počinili ubojstva u Saveznoj Republici. Isti do danas, potpuno neometano, živi u Bosni. Pored toga,jedan bivši visoko rangirani jugoslavenski agent u interview-u otvoreno izjavljuje kako je i sam sudjelovao u organiziranju atentata u Njemačkoj.

Kao crvena nit kroz film se provlači traganje Roberta Zagajskog za istinom. Njegov je otac ubijen 1983. g. Tijekom filma iznalazi tko je sve njegova oca uhodio. Jednom od tih agenata, koji živi u Fürthu, autori filma pred kamerom podastiru špijunske dokumente. Papiri potvrđuju: čovjek je naoružan brojnim oružjem i, neposredno prije samog atentata, prikuplja detaljne informacije o životnim navikama žrtava.

S bivšim saveznim ministrom unutrašnjih poslova, Gerhartom Baumom, i ranijim državnim tajnikom u ministarstvu vanjiskih poslova, Klausom von Dohnanyiem, negdašnji članovi savezne vlade javno su se slažili : u Bonnu su već koncem 70-tih bili potpuno svjesni da je jugoslavenska tajna služba izvršila nekoliko umorstava u Njemačkoj. Pa ipak počinitelji nisu bili temom javne rasprave, kako se ne bi razljutilo vodstvo strateški važne Jugoslavije u doba hladnog rata

Na kraju filma Robert Zagajski uznemireno promatra kako negdašnjeg jugoslavenskog šefa tajne službe izručuju Njemačkoj na münchenskom aerodromu i kako ga policajci odvode. “Ovome i još jednom bivšem visokorangiranom djelatniku predviđa se 17. listopada o.g otvaranje sudskog procesa pred minhenskim Visokim zemaljskim sudom zbog pomaganja u izvršenju zločina umorstva nad Hrvatom, egzilantom u Wolfratshausenu. Time bi, nakon nekoliko desetljeća, mogla započeti završna obrada jedne serije zločina bez premca i primjera u bližoj povijesti”, pišeu opisu “Ubojstva u ime Tita”.

Izvor: narod.hr/tportal

http://narod.hr/hrvatska/josipovic-odbi ... zavlacilo/

Evo zašto Nijemci ne dobivaju dokumente od hrvatskih vlasti: Ujak Dinka Cvitana bio je general KOS-a!

Autor: S.Vučković
Datum: četvrtak, 02. listopada 2014. u 19:50

Ako je Dinko Cvitan prolazio sigurnosnu provjeru, a agenti nisu pronašli ovu vidljivu sponu, Hrvatska tada ima uistinu veliki sigurnosni problem koji u ovom slučaju graniči sa skandalom! Ako je nije prolazio, problem je dvostruko veći, a posljedice nesagledive...

Njemačko je sudstvo, otvaranjem Lex Perkovića, otvorilo Pandorinu kutiju iz koje po svaku cijenu želi iščačkati i posljednje udbaške ostatke. To, naravno, nikako ne odgovara onima koji grčevito štite bivši sustav jer su i sami još naveliko dio njega, bilo po vlastitom, stečenom uvjerenju, bilo po komunističkoj ostavštini koju su naslijedili obiteljskim vezama.

Jedan od onih koji odbija suradnju s Njemačkom - koja sve više, osim slučaja Perković, želi osuditi i bivši režim po čijim je nalozima djelovala zlokobna UDBA - je i Dinko Cvitan. Glavni državni odvjetnik RH spada u onu vrstu koja je, sudeći po našim informacijama, u nasljeđe dobila sposobnost i mogućnost da djeluje po partijskom sistemu i to od svog ujaka. Naime, ujak Dinka Cvitana je general KOS-a.

Upravo stoga i čudi da je ovih dana glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan podnio izvješće kojim pokazuje kako nije zadovoljan radom DORH-a, a niti novim Zakonom o kaznenom postupku koji nije ispunio svrhu svog donošenja i doveo do ubrzanja postupaka. Posebno se okomio na 'svoj' DORH za kojeg misli da slabo reagira na medijske natpise i dojave, te o tome kazao sljedeće:

"Čini mi se da su svi gluhi, ćoravi i mutavi. Kada nešto govore mediji, kada se nešto govori u Saboru, to je znak za uzbunu svim tijelima otkrivanja, a ne samo DORH-u", odlučno je kazao Cvitan, kao da zaziva vraga.

U nadi da je ove njegove riječi čula SOA, koja definitivno spada u tijela otkrivanja, te ako uzmemo u obzir da Cvitan osobno misli kako su medijska izvješća važna, dužni smo kazati sljedeće:

"Mihajlo Pavičić do svoje smrti bio je general KOS-a i ujak državnog odvjetnika Dinka Cvitana. O titulama ovog 'velikog i vjernog' vojnika bivšeg sistema kazuje se u knjizi "Zapovijedni vrh JNA (u periodu 1991. - 1992.)". Nakladnik ove knjige je Ministarstvo obrane RH, a o rođenom bratu Cvitanove majke stoje ovakvi navodi:

"Pavičić Mihajlo, general major JNA, Hrvat. U JNA od 01.09.1951. U činu artiljerijskog pukovnika 22.12.1976. Tijekom službe u JNA obnašao dužnosti: operativac u Odijeljenju Uprave bezbjednosti; referent u Odjeljenju bezbjednosti SSNO, pomoćnik načelnika Odjeljenja u Upravi bezbjednosti SSNO-a, načelnik 1. odjeljenja u Upravi bezbjednosti SSNO-a. Završio je SAAO, VVA JNA, Ratnu školu i ŠNO (1978). Član SKJ od 12.08.1955. PAVS u JNA 13.11.1991."

Mihajlo Pavičić bio je velika i značajna zvjerka obavještajne službe, a kao takav je uz sve počasti pokopan u Beogradu 1999. godine. Dakle po prestanku vojne službe nikada se nije vratio u Hrvatsku nego je ostao u Srbiji do kraja.

Po kazivanju našeg izvora čiji su podatci poznati redakciji, nije bio potreban naročit napor u otkrivanju ove bliske obiteljske veze Dinka Cvitana i Mihajla Pavičića koji je, naravno, kao i Dinkova majka, rođeni Kostajničanin.

Prvo pitanje koje se nameće nakon ovakve spoznaje jest, kako je moguće da je Dinko Cvitan kao državni odvjetnik uopće prošao sigurnosnu provjeru? Drugo pitanje je li uopće prošao provjeru? Ako je prolazio sigurnosnu provjeru, a agenti nisu pronašli ovu vidljivu sponu, Hrvatska tada ima uistinu veliki sigurnosni problem koji u ovom slučaju graniči sa skandalom! Ako je pak nije prolazio, problem je dvostruko veći, a posljedice nesagledive...


Cvitan brižljivo skriva svoju prošlost

Mihajlom Pavičićem, generalom KOS-a, pozabavile su se još neke knjige i spisi. Uvijek se ističe kao jedan od 54 Hrvata generala koji su unatoč ratu u svojoj domovini ostali vjerni JNA. Nije naodmet kazati, da ih se HV-u pridružilo samo sedam...

Tako knjiga "Sjećanja ne ljude i događaje iz devedesetih", autora Ive Kovačevića, o ujaku sadašnjeg državnog odvjetnika Cvitana piše ovako:

"U toku vožnje do Kostajnice pričao mi je o svojim susretima s Pavičićem u Beogradu, generalom JNA, rođenim Kostajničancem, za kojeg je većina mislila da je na visokom položaju KOS-a, a možda čak i šef KOS-a jer se vrlo često pojavljivao u društvu generala Kadijevića i Adžića", samo je mali ulomak koji krijepi navode našeg izvora.

Dinko Cvitan, nekadašnji ravnatelj USKOK-a, a današnji Glavni državni odvjetnik u Hrvatskoj, u svakom životopisu brižljivo skriva svoje kostajničke korijene. Jer, svaka veza s ovim gradom, mogla ga je povezati s ujakom koji ga je mogao koštati političke karijere. Najčudnije je, ipak, da je tako lako provjerljiv podatak, za agente SOA-e bio nedokučiv.

Može se, stoga, zaključiti kako je Dinko Cvitan svjestan lošeg odrađivanja posla naših istražiteljskih službi sudeći po vlastitom iskustvu, jer je bez ikakvog problema prošao put od ravnatelja USKOK-a, pa do samog vrha državnog odvjetništva, a da se pritom nitko nije zapitao koliko u svojim odlukama koje se tiču svih Hrvata može biti objektivan nećak čelnog čovjeka KOS-a.

Teško je, međutim, da bi njemačka istraga koja preko suca Daustera inzistira na dokumentaciji kojom bi došli i do posljednjeg čovjeka uključenog u antihrvatska djelovanja i ubojstva Hrvata neistomišljenika, poput SOA-e, predvidjela vezu Cvitana i KOS-a. U njihovom svijetu, takvo je što nezamislivo. U našem, hrvatskom, posve normalno. Ono što je najbolnije, Dinko Cvitan je samo nit u zamršenom klupku prljavih komunističkih igara. Ono što je, pak, utješno, je saznanje da će strpljivi i radišni Nijemci povlačiti nit sve dok ne raspetljaju i posljednji udbaški čvor.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... kos-a.html

Život damo, UDBU ne damo: nova medijska strategija spašavanja vojnika Perkovića

Autor: Marcel Holjevac
Datum: petak, 10. listopada 2014. u 21:13

Nakon što je pred izručenje Večernjak objavio intervju s Perkovićem dulji od Ane Karenjine, Jutarnji je najavio feljton u pet nastavaka kojim će pokušati amnestirati UDBU. Naravno, ne izravno, već spinovima i maglom.

Udbaške strukture nakon Tuđmanove smrti sustavno uzurpiraju javni prostor. Zastrašujući su razmjeri pritiska kojem je izložena hrvatska javnost, ali i svi oni koji nisu dio njihove nomenklature, a koji se usude suprotsaviti se njihovim interesima, naročito iznošenjem činjenica o djelovanju te mafijaške hobotnice koja je, po ruskom receptu, iz tajne policije prerasla u tranzicijsku mafiju, a potom preuzela politiku i medije.

Pred izručenje Perkovića, dok se to još svim silama htjelo spriječiti, mediji su uložili velik napor da uvjere Hrvate kako je Perković "naš" obavještajac i kako niti jedna država ne predaje svoje obavještajce drugim državama. Međutim, Perković je optužen za ono što je radio kao obavještajac SFRJ, u doba dok Hrvatska kao država još nije postojala nigdje osim možda u viziji jednog manjeg broja hrvatskih emigranata i domoljuba.

Bitan dio medijske strategije obmane je bilo i plašenje javnosti time što će Perković reći o osobama koje su stvarale Hrvatsku, i ulozi udbaškog kadra u tome. Zapravo, radilo se o neuvijenoj prijetnji, "ako predamo Perkovića, on će oblatiti Tuđmana, HDZ, i Hrvatsku". Naravno, pokušat će, no malo je vjerojatno da Nijemce zanima išta što se događalo nakon 1983. Bar što se javnog dijela suđenja tiče. Za Tuđmana ga nitko ništa neće pitati, jer 1983. Tuđman nije imao veze ni sa čime. Račan međutim možda i jest. Ta nagla briga udbaških struktura da se zaštiti ugled Domovinskog rata i Franje Tuđmana je jasno bila lažna: da je problem samo u tome, upravo bi oni prvi glasali da ga se izruči. Lagalo se otvoreno i da je nastupila zastara, i da ga se ne može izručiti bez da se mijenja ustav, pa se sve to pokazalo kao čista laž - odnosno, pokazalo se da je vlada htjela mijenjati ustav, uz punu potporu udbaških medija, upravo zato da bi se izručenje spriječilo. Tko još nakon svega može toj kamarili išta vjerovati, naročito Milanoviću koji je laprdao o "istjerivanju King Konga", i koji je otvoreno rekao "kako je jedini njegov interes zaštita branitelja, a ne ubojica", iako nije mrdnuo prstom da izvadi Marića iz srpskog zatvora.

Nova - stara taktika koju najavljuje Jutarnji ići će prvenstveno u smjeru toga da se pokuša diskreditirati Đurekovića i hrvatsku emigraciju. Takvih pokušaja je bilo i prije, udba je puštala glasine kako je "Đureković bio agent BND-a", a Perković je valjda bio "naš" agent pa ga je s pravom ubio, neprijateljska emigracija, još surađuje sa stranom tajnom službom kontra Jugoslavije, jelte. Ako u tome ima istine, Đurekoviću treba dati medalju. Pokušavalo se i oblatiti Đurekovića time da je on ukrao milijarde iz INA-e, međutim oficijelna njemačka verzija je da su milijarde krali Broz i Špiljak, izdanici dvije od najmoćnijih feudalnih dinastija u SFRJ. Sama činjenica o tome da je Đureković imao iznajmljenu garažu, a Špiljak danas ima vlastitu naftnu kompaniju u Švicarskoj koja prodaje naftu NATO paktu, prilično jasno svjedoči o tome tko je krao.

O tome svjedoči najava feljtona naslovljenog: "Posljednja bitka Hladnog rata: Njemačka protiv Perkovića". Sam naslov, na psihološkoj razini, sugerira da se radi o političkom suđenju, ratu dviju tajnih službi, "naše" koje je dio bio Perković i "njihove" koje je dio navodno bio Đureković. Radi se jasno o vješto plasiranoj laži. A osim toga, s jedne strane se stavlja Njemačka, moćna i bogata država, a na drugu stranu vage u samom naslovu Perković. David protiv golijata, pa se samim tim simpatije javnosti usmjeravaju na - Davida, Perkovića. Naravno, to nema nikakve osnove, jer se tu upravo radi o tome da je moćna tajna policije jedne totalitarne države bila Golijat, a David je bio pokojni Đureković koji je dobio sjekirom u glavu.

Naslov prvog dijela feljtona, "Nikad objavljeni dokumenti o djelovanju hrvatske i jugoslavenske tajne službe u Njemačkoj", sugerira da će se vjerojatno u prvom dijelu ići za psihološkom identifikacijom čitatelja - žrtava Jutarnjeg lista s "našima", UDBOM, "partizanima"... Da je tome tako svjedoči naslov drugog dijela, "Jedina ispovijest Ivana Lasića, agenta UDBE koji već 25 godina bježi od njemačkih tužitelja". Nekakav romantični Robin Hood, valjda. Odmetnik koji se skriva pred moćnim faš... njemačkim pravosuđem. Evo, imat ćemo priliku čuti i njegovu ispovijed, kao što smo se naslušali ispovijedi Boljkovca i Manolića, koji na stranicama hrvatskog režimskog tiska ostavljaju dojam simpatičnih djedica koji ne bi mrava zgazili, i nimalo ne liče na bezdušne ubojice, silovatelje i psihopatske sadiste kakvima ih opisuje optužni prijedlog. Ispovijedi njihovih žrtava nikad nisu dospjele u novine. Doprle su samo do prijedloga optužnice, koja je odbačena zbog "procedruralne greške kod uhićenja". Kasnije je upriličena farsa od suđenja Boljkovcu, da Nijemci vide da i mi imamo pravosuđe koje može suditi Perkoviću. Vidjeli su kako funkcionira, kao i mi: kao udbaška ekspozitura.

Nastavak feljtona će, ako je suditi prema najavi, ići za tim da se diskreditira hrvatska emigracija: "Točan, nikad objavljeni popis svih napada hrvatske emigracije u bivšoj Jugoslaviji". Nastavka feljtona s točnim i nikad objavljenim popisom svih napada UDBE na hrvatsku emigraciju očito neće biti. Siguran sam da ćemo ponovo čitati o "nikad objavljenim" podacima o tome kako je ubijen ambasador Rolović. O tome kako je ubijena mala Rosemary Ševo sigurno nećemo. Nije to Aleksandra Zec pa da se o tome daju kazališni komadi u stanovitom antifa-LGBT kazalištu, nekoć poznatom kao hrvatsko i narodno.


Četvrti dio je naslovljen "Nepoznati detalji o suradnji njemačkih špijuna s hrvatskim radikalnim emigrantima". Sjećate se one priče s početka da je Đureković bio "strani špijun" pa ga je zato trebalo sjekirom po glavi? Stari spin, nova priča.

I na kraju, ići će se na diskreditaciju ključnih svjedoka koji terete "našeg" Perkovića. Posljednji nastavak nosi naslov "Tko je Vinko Sindičić, ključni svjedok protiv Perkovića, i kako ga je angažirala njemačka služba". Već iz naslova je posve razvidno što se time želi postići: svjedoke protiv Perkovića prikazati lažovima, konkurentskom udbaškom strujom, i stranim špijunima.

No, čemu i dalje spašavati vojnika Perkovića kad je on ionako već tamo, kad njemački sud nimalo ne zanima što "Jutarnji" piše i što Lasić ima za reći? Kontrola štete. Damage control. Suđenje će nanijeti golemu štetu udbaškim strukturama u Hrvatskoj, pa je potrebno štetu umanjiti relativiziranjem suđenja, blaćenjem svjedoka, prikazivanjem svega skupa kao "političkog obračuna" koji se nas u Hrvatskoj ne tiče, a ako nas se ipak tiče, pa eto, Perković je naš, sve po onoj "Život damo, Lazu (Vračarića) ne damo". Ukoliko se netko još sjeća tog slučaja. Dakle, kad već nisu mogli spriječiti suđenje, pokušat će diskreditirati sud, svjedoke, emigraciju, i Đurekovića. To je zapravo psihološka priprema naroda za suđenje, po receptu iz Sjeverne Koreje ili Staljinovog SSSR-a, gdje se građanima unaprijed tumačilo kako moraju percipirati određene vijesti s trulog zapada. Kako ne bi netko slučajno "krivo" shvatio stvari. Trovanje mozga naciji se nastavlja.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ovica.html

UDBAŠ TUŽI NOVINARA

18:48, 13.10.2014.


Slovenski novinar na sudu zbog pisanja o djelovanju Udbe protiv hrvatske emigracije

Na okružnom sudu u Ljubljani u ponedjeljak je održano prvo ročište u procesu koji je nekadašnji čelnik slovenske republičke Službe državne sigurnosti (tzv. Udbe) Janez Zmeljarič pokrenuo protiv novinara i fotografa tjednika “Reporter”, jer su ga u seriji članaka povezivali s atentatima na pripadnike hrvatske političke emigracije u inozemstvu 70-ih godina prošlog stoljeća.

Novinar Igor Kršinar i fotoreporter Primož Lavre prema prijavi Zemljariča optuženi su za klevetu i povredu časti, a na suđenju su negirali krivicu.

“Nisam kriv. Sudu sam pojasnio da su svi moji objavljeni prilozi nastali na osnovi arhivskog gradiva“, kazao je Kršinar nakon završenog ročišta, dodavši da se u to vrijeme Zemljarič nije odazivao na njegove novinarske pozive da dade svoje objašnjenje događaja iz 70-ih godina, kad je vodio tajnu službu.

Krivnju je negirao i fotoreporter spomenutog tjednika Primož Lavre, čije su fotografije bile iskorištene za fotomontažu kojom je tjednik Zemljariča prikazao kao “terorista”, sa strojnicom u rukama.

U seriji članaka o djelovanju slovenskog SDS-a u Austriji i Njemačkoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Kršinar je među ostalim ustvrdio da je Zemljarič dao odobrenje za ubojstvo Nikice Marinovića, hrvatskog emigranta ubijenog 1975. godine u Klagenfurtu.

Zemljarič to i druge navode o svojoj umiješanosti u tadašnje djelovanje “Udbe” izvan Slovenije negira. Kršinar je ustvrdio da su njegovi članci o Zemljariču zasnovani na arhivskom gradivu do kojega je u slovenskom državnom arhivu došao istraživač Roman Leljak.

Zemljaričev odvjetnik Marko Kosmač zatražio je da se u nastavku suđenja dodatno ispitaju Zemljarićevi nekadašnji suradnici, odnosno kolege iz bivše tajne službe te izjavio da postoji dokument po kojemu je Martinovića ubilo Hrvatsko revolucionarno bratstvo, odnosno da je nastradao u emigrantskim sukobima.

“Udba” u svojim tajnim operacijama namjerno stvarala pomutnju među emigrantima

Uvrđtavanju tog navodnog dokumenta kao dokaza u sudski spis suprpotstavila se obrana. Pri tome su se pozvali na izjave nekadašnjeg jugoslavenskog obavještajca Božidara Spasića iz Beograda da je nekadašnja “Udba” u svojim tajnim operacijama namjerno stvarala pomutnju među emigrantima, krivotvoreći njihove dokumente i izazivajući nepovjerenje među političkom emigracijom te da je sama raspolagala čak i pečatom Hrvatskog revolucionarnog bratstva.

Izvor: Narod.hr/h

http://narod.hr/eu/slovenski-novinar-na ... migracije/

Dujmović otvoreno: Ako SDP ne baštini SKH zašto ne daje dokumente koji se od njih traže?

Autor: I.Galešić
Datum: petak, 17. listopada 2014. u 07:37

Umjesto dosjea dobili smo Crvenkapicu, rekao je odvjetnik Gizele Đureković, Siniša Pavlović.

Sutra u Münchenu počinje suđenje godine: Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. O ovoj temi u HRT-ovoj emisiji Otvoreno su govorili Nenad Stazić, Miroslav Tuđman, Branko Mijić, kolumnist Dnevno.hr-a Tihomir Dujmović i Siniša Pavlović.

Sudac koji je omogućio Perkovićevo izručenje Njemačkoj Turudić požalio se na pritiske izvršne vlasti. Smatra kako upravo oni stoje iza najnovije današnje odluke, a to je da više neće biti predsjednik izbornog povjerenstva na izborima za predsjednika države. I to zbog odluke o Perkovićevom izručenju.

To je prvi put u praksi hrvatske države da predsjednik Županijskog suda nije predsjednik gradskog, odnosno županijskog izbornog povjerenstva.

Stazić: Ovakvim izjavama želi se zbuniti javnost; Dujmović: Zašto skrivate dokumente?

SDP-ovac Nenad Stazić i potpredsjednik Hrvatskog Sabora, kazao je kako sve Turudićeve izjave, ove današnje, kao i buduće, treba promatrati u svjetlu činjenice da je on kandidat za ministra u budućoj HDZ-ovoj vladi. Dodao je kako su to izjave koje služe zbunjivanju javnosti.

Tihomir Dujmović izrazio je svoju iznenađenost Stazićevom izjavom oko Turudićevih optužbi.
"Ako prvi put u hrvatskoj povijesti sudac Županijskog suda ne bude predsjednik Izbornog povjerenstva ona je doista vrijeme da zvono zvoni za uzbunu i o tome treba obavijestiti i međunarodne institucije. U slučaju u kojem je Turudić presudio - slučaju Perković - Hrvatska se osramotila kao oko ničega drugog u svojoj povijesti", istaknuo je Dujmović objašnjavajući kako se Hrvatska osramotila jer ne želi govoriti o UDBA-i kao će se se govoriti u Munchenu.

"U Savezu komunista Hrvatske je postojalo tijelo koje se pitalo hoće li se nekoga ukloniti ili ne. Poslije ovog suđenja povijest ne može biti ista", kazao je te upitao: Ako SDP ne baštini SKH zašto ne daje dokumente koji se od njih traže?

Na Dujmovićevo pitanje Stazić je odgovorio kako su svi dokumenti predani u Državni arhiv, na što je Miroslav Tuđman odgovorio kako većina te građe nije završila u arhivima i da je nestala.

Branko Mijić, kolumnist Novog lista, kazao je kako Turudić zbog svojih izraženih političkih ambicija ne može biti sudac te da je krajnje vrijeme da Turudić snosi neke konzekvence zbog svojih postupaka. Prema njegovom mišljenju, postoje velike šanse da Perkovićeva obrana sruši optužbe tužiteljstva.


Siniša Pavlović: Umjesto dosjea dobili smo Crvenkapicu

Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Đureković, supruge ubijenog Stjepana Đurekovića kazao je kako se pričama protiv Turudića muti voda te dodao da tema nije Turudić.
"Turudić je donio savršenu odluku i savršeno obrazložio, a Vrhovni sud savršeno potvrdio i treba se to poštovati", rekao je odvjetnik Gizele Đureković.

Pohvalio je Ministarstvo pravosuđa koje je u srijedu, kazao je, poslalo sedam kutija dokumenata. Zamjerio je SDP-u što je tek četiri mjeseca nakon zahtjeva odlučio deklasificirati dokumente SKH. I on je upitao Stazića zašto ti dokumenti nisu ustupljeni.

Upitao je što da rade s papirima koje su dobili, a u kojima je SOA sva imena informatora, agenata te podata iz kojih se može zaključiti o strukturi UDBE zacrvenila. Kako da mi onda znamo iz papira u kojima se to ne vidi tko je to napravio, tko je to naredio, kako je funkcioniralo. Umjesto dosjea dobili smo Crvenkapicu, rekao je Pavlović dodavši da je u dosjeu Đurekovića stoji da su 193 dokumenta uništena.

Na Pavlovićeve optužbe Stazić je ponovio da SDP nema razloga bilo što tajiti te da nema razloga ne dozvoliti da se bilo koji dokument uputi u Njemačku.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... traze.html

Već prvi dan Nobilo razotkrio umiješanost institucija RH u zaštiti udbaša

Autor Pero
Subota, 18 Listopad 2014 12:01


Tzv. hrvatski mediji su ciljano u prvi plan suđenja Mustaču i Perkoviću isturili Nobilov igrokaz i činjenicu da je već u prvoj izjavi ispao glup, kako bi sakrili iskaz Nobilovog njemačkog kolege odvjetnika Richarda Beyera koji se još gore provalio.

Naime, nakon što je bilo očito da je Nobilo svojim glupostima iziritirao suca, drugi Perkovićev odvjetnik Beyer pokušao je spasiti Nobilovu strategiju i samog Nobila te je napomenuo da odvjetnik Anto Nobilo o djelovanju BND ima dokumente hrvatskih tajnih službi i potpisanu izjavu svjedoka.

Crno na bijelo, Nobilo i njegov njemački kolega su time direktno priznali da hrvatske tajne službe protuzakonito guraju svoj nos u postupke protiv udbaških ubojica koje se vode u Njemačkoj, kao i to da obavještajno prikupljenim podacima opskrbljuju optuženog Perkovića i njegovu obranu. Odnosno, Nobilo i kompanija su direktno priznali da su hrvatske tajne službe protuzakonito pod kontrolom odavno umirovljenog Perkovića, ili da su hrvatske tajne službe od strane nadređenih Milanovića, Josipovića ili nekog trećeg protuzakonito angažirane na prikupljanju podataka u Njemačkoj.

Ovdje više nije moguće prodati čak ni priču o "curenju dokumenata". Ne može se prodati fora ni s nekakvom izmišljenom istragom koja bi pokazala da "nikakvih nepravilnosti nije bilo". Ne, ovdje se radi o direktnoj izjavi da su hrvatske službe od strane nekoga angažirane upravo na tom predmetu. Time se i sama Republika Hrvatska direktno svrstala uz jednu od strana u postupku, prekršivši time načelo trodiobe vlasti, protuzakonito se angažirajući u obrani ljudi osumnjičenih za likvidaciju Hrvata.

Za ovo je direktno višestruko odgovoran upravo Ivo Josipović kao čelna osoba sigurnosnog sustava RH, i to dvostruko: prvo zbog toga što je on nadređen Uredu vijeća za nacionalnu sigurnost, i drugo zbog toga što je ključna osoba u navedenom sustavu upravo od njega imenovani njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković, sin Josipa Perkovića, koji je i osobno član Vijeća za nacionalnu sigurnost gdje je zadužen za praćenje rada sigurnosnih službi, a ujedno je i zamjenik predsjednika Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, odnosno Saša Perković je nadređen i direktno ima uvid u svaku aktivnost svake poluge sigurnosnog sustava RH.

Čvršći dokaz da je sigurnosni sustav RH grubo narušen i instrumentaliziran od strane najviše pozicioniranih dužnosnika u RH ne postoji; ovo je direktno priznanje. Jedna mala grupica ljudi u ovoj državi očito radi što hoće i krši sve moguće zakone. To je eklatantna ustavna kriza koja ne može rezultirati samo smjenom Saše Perkovića, nego odmah moraju otići i Josipović i Milanović.

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

Crveni alarm: Udba pada u Münchenu, Josipović treba osnovati stranku

Suđenje Perkoviću i Mustaču polako je počelo otkrivati krakove hobotnice koja je spretno preživjela demokratske promjene i koja se još uvijek u Hrvatskoj bori protiv sudskog utvrđivanja istine – manipulacijom u medijima

Datum objave: 28.01.2015 | 17:07 Autor: Neven Pavelić

Na suđenju u Münchenu zbog sudjelovanja u ubojstvu stvari i ne idu tako dobro za Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, o čemu svjedoči i gotovo potpuno ignoriranje mainstream medija u Hrvatskoj. Jedino što se moglo čuti i pročitati to su intervjui odvjetnika optuženih Ante Nobila, koji polagano priprema teren za eventualnu osuđujuću presudu koja bi mogla uslijediti u listopadu ove godine i koincidirati s parlamentarnim izborima. U današnjim novinama Nobilo zapravo poručuje Ivi Josipoviću da se mora politički aktivirati, jer u protivnom... Odvjetnik udbaša poručuje da će se i on sam politički aktivirati u tom slučaju.

Suđenje Perkoviću i Mustaču polako je počelo otkrivati krakove hobotnice koja je spretno preživjela demokratske promjene i koja se još uvijek u Hrvatskoj bori protiv sudskog utvrđivanja istine na sebi svojstven način – manipulacijom u medijima i pokušajima osnaživanja političke pozicije, kako bi se s te pozicije moći zaustavilo daljnje otkrivanje prljavih poslova koje su omniprezentne, nekad i danas važne, poluge hrvatskog društva obavljale u diktaturi jednopartijskog sustava i državnog terorizma.

Ono što je promaklo hrvatskoj javnosti je to što je svjedok na suđenju u Münchenu Bože Vukušić izravno povezao Josipa Perkovića, ali i Zdravka Mustača s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Vukušić je također u svojem iskazu pred sudom otkrio i vezu Perkovića, predsjednika RH Ive Josipovića i tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, koji su političko-pravosudnom sinergijom požurili montirani sudski proces protiv Vukušića u Splitu, o čemu je jučer pisao direktno.hr.

A na suđenju u Münchenu dokazuje se povezanost Perkovićevog suradnika Krunoslava Pratesa koji je osuđen zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića i Josipa Perkovića koji je ključ garaže u kojoj je Đureković ubijen dostavio u Beograd te Zdravka Mustača kao Perkovićevog nadređenog i pokušava dokazati zajedničko sudjelovanje u likvidaciji tog hrvatskog emigranta. Ključni dokaz je - ključ garaže.

Što smo saznali od Nobila, a nije istina ili nije puna istina

No, Anto Nobilo i dalje vodi glavnu riječ u hrvatskim i „regionalnim" medijima, pa je tako na sebi svojstven način 16. siječnja objasnio na televiziji N1 taktiku obrane Perkovića i Mustača. Nastavlja se politika mutne vode, što je, naravno, dozvoljeno u obrani optuženih, ali i znakovito kad je to jedina medijska istina.

Tako Nobilo objašnjava: „ Treba pogledati realno o čemu se radi, prvoga dana Bože Vukušić je rekao da nema osobnih saznanja o ubojstvu, on nije direktni svjedok nego svjedok po čuvenju. O čemu se radi, on ima dva dokumenta, koja tumači na svoj način i izvodi zaključak da je Perković dao ključ u Beograd državnoj sigurnosti koja je izvršila to ubojstvo, ključ garaže gdje je Đureković ubijen".

Potom ispravno utvrđuje da je Vukušić koristio dokumente iz afere Labrador, „to je bila KOS-ova mreža agenata, pred početak rata u Hrvatskoj, između ostalog i u MUP-u RH", u kojoj je Nobilo – bio javni tužitelj, dakle, sve o tome zna.

„Jedan od vodećih agenata S3 poslao je svom oficiru u KOS-u poruku sljedećeg sadržaja, za medijsku diskreditaciju Josipa Perkovića možemo upotrijebiti sljedeću priču: I onda je opisao da bi Perković dostavio ključ garaže gdje je Đureković ubijen u Beograd. Prema tome, taj dokument je nešto što je trebalo poslužiti za ratnu propagandu i znamo kako se ratna propaganda radi. Tu ima poluistine, malo istine ili nimalo istine. I sve je krenulo od toga", kaže Nobilo na N1 cementirajući svoju priču o ratnoj propagandi agresora, a svjesno prešućujući pravu istinu, koju zna i sam jer je bio tužitelj u slučaju Labrador.

Naime, Bože Vukušić ima dokument KOS-a, kao što ga i Nobilo ima, koji kompromitira Josipa Perkovića.

Taj je dokument KOS-u poslao bliski suradnik Josipa Perkovića Branko Traživuk, koji sve zna o svom bivšem nadređenom i činjenica je da u dokumentu piše da bi „Perkovića trebali diskreditirati kroz štampu, jer je on najopasniji i djeluje slobodno". I to je istina, Traživuk ovdje predlaže ratnu propagandu, ali ne izmišljenom, kako to Nobilo tvrdi, već stvarnom informacijom!

Zato Nobilo prešućuje podatke iz drugog dijela dokumenta KOS-a.

„Za njega imate sve u saveznom SUP-u, sve gdje je učestvovao u likvidacijama emigranata. On je direktno učestvovao u pripremi likvidacije Djurekovića. Perkovićev suradnik je dao njemu ključeve u Belgiji, tu smo on (Perković) i ja išli u Belgiju po ključeve štamparije, odnosno stana gdje je Đureković ubijen. A te ključeve je imao Krunoslav Prates, koji je vodio štampariju," stoji u dokumentu KOS-a.

Dodatno, u dokumentu KOS-a Traživuk predlaže i daljnju kompromitaciju Perkovića.

„Perković i (Špalj) je preuzeo pepeo-urnu-Artukovića, ne znam od koga, ali najvjerojatnije u krematoriju i prosuo negdje po nekim močvarama. To je sigurno prosuo jer je imao takav zadatak. Treba sada Perkovića s tim tući", stoji u zabilješci KOS-ovog oficira 28. svibnja 1991. godine, koji se složio s predloženim metodama.

No, Nobilo na N1 ne govori o dokumentu KOS-a, nego tvrdi da je Bože Vukušić u Njemačku 2004. godine otišao s dva članka iz novina.

„Nakon toga zabilježili smo beogradski list Borba, jer to su bile informacije tajne službe, još ih je nakitio. Nakon toga taj S3 agent je uhićen, mi smo tu vodili istragu, ali je bilo dosta naših boraca uhićeno, pa je izvršena razmjena. Onda S3 odlazi u Beograd, proširuje to i radi intervju u Dugi. Ta dva članka je Bože Vukušić uzeo, i preko jednog svog oficira koji mu je vjerojatno držao vezu s tajnom službom Njemačke, odnio ta dva članka u tužilaštvo 2004. godine", objašnjava Nobilo i dodaje kako „onda kreće proces prema Pratesu, iz tog procesa prema Mustaču i Perkoviću".

„Dakle, sad smo zatvorili krug. Sve je počelo s ratnom propagandom i to je jedini navodni dokaz", kaže Nobilo na televiziji vjerojatno u nadi da se nikad neće pronaći beogradska dokumentacija saveznog SUP-a u kojoj piše na koji je način Perković bio involviran u više likvidacija hrvatskih emigranata, te da se Branko Traživuk neće pojaviti na suđenju u Njemačkoj.

Nobilov pokušaj diskreditacije drugog Vukušićevog dokaza

Drugi dokaz bi bio da je Vukušić razgovarao i saslušao jednog pripadnika Službe državne sigurnosti, Savezne, načelnika 2. Odjela, koji je s njim razgovarao 1992. godine, kaže Nobilo na N1. Riječ je o Ivanu Lasiću.

„I tvrdi Vukušić da mu je on rekao da je Perković dostavio ključ. Međutim, oni su napravili transkripte, mi imamo te transkripte, a navodno postoji i snimka pa ćemo je čuti. Tamo taj čovjek govori da on o ključu ne zna ništa. Ali je dobio informaciju da su ubojice nakon što su ubile Đurekovića zaključale garažu. I iz toga izvlači zaključak – dakle imale su ključ. A onda izlazi i dalje zaključak, ako su imali ključ, od koga su ga mogle dobiti? Od koga najlakše? Pa možda od vlasnika garaže Pratesa koji je bio Perkovićev agent. Dakle, on je došao zaključivanjem do te informacije, ali je prva informacija: ja o ključu ne znam ništa" objašnjava Nobilo.

„Međutim, premisa je bila pogrešna, on nije znao što mi znamo u postupku da ta garaža i ta vrata nisu imale kvake i da se samo s ključem moglo otvarati, da je sam Đureković sa svojim ključem otvorio garažna vrata i ostavio ključ u bravi, taj ključ je imao i cijeli snop – od stana, pošte, i kad su ga ubili, oni su s njegovim ključem zaključali i nesporno je u policijskoj istrazi utvrđeno da nedostaje ključ od Đurekovića i da je on ostavio ključeve u bravi i ubojice su sa tim ključevima zaključale bravu", tvrdi samouvjereno Nobilo i dodaje da je cijeli proces zaključivanja tog čovjeka je bio pogrešan, ali on je iskreno rekao – ja nemam informaciju tko je dostavio ključ.

„Dakle, sve se radi o tumačenjima dokaza, a Bože Vukušić nije svjedok iz prve ruke, a što se tiče tumačenja dokaza Vukušić ima dva problema : jedan mu je nedostatak naobrazba – da može sagledavati obavještajna izvješća itd., a drugi je – jedna osobna mržnja. I kad idete s tim emocijama i osobnom mržnjom analizirati nešto, ne možete biti objektivni", smatra Nobilo.

Ovdje, kod drugog Vukušićevog dokaza, Nobilo, osim što svjesno manipulira, prešućuje i neke činjenice koje su do sada dokazane – izvedene kao dokazi na suđenju u Münchenu.


Stručnjaci su vještačili bravu na vratima garaže u kojoj je Đureković ubijen, a jedan je na suđenju u Muenchenu tako potvrdio da "pronađeni tragovi na bravi odgovaraju onima kakvi nastaju korištenjem kopije ključa". Krunoslav Prates, Perkovićev suradnik, koji je osuđen zbog sudjelovanja u ubojstvu Đurekovića, ranije objasnio kako su bila tri originalna ključa - jedan je imao ubijeni, jedan Prates, a treći školarka koja je Đurekoviću pomagala. Jedina kopija ključa koja se spominjala u procesu Pratesu i kasnije - je ona koja je predana Perkoviću.

Prates je sucu 2005. godine ispričao da je on Perkoviću predao kopiju ključa, a Perković je u Luksemburgu bio u pratnji Branka Traživuka. U presudi Pratesu na doživotni zatvor stoji i da je Prates, znajući kada će Đureković svratiti u garažu, dojavio to Perkoviću, a na dan ubojstva sebi osigurao alibi jer je boravio izvan Münchena.

Nobilo priprema javnost na osudu Perkovića i Mustača

Po Nobilovoj procjeni presuda bi mogla biti izrečena u listopadu ove godine, taman oko parlamentarnih izbora.

Složio se s novinarom N1 da slučaj Perković ima i političke posljedice, a na pitanje utječu li i, ako utječu, kako utječu na proces u Njemačkoj, Nobilo je odgovorio da mu je teško reći što se u Njemačkoj iza zastora događa.


„Ali je činjenica da nitko ne može objasniti zašto Nijemci inzistiraju na slučaju Đureković, a ne na ničemu drugom. Mi smo ovdje utvrdili da je Đureković bio agent BND-a, i to dva policajca su potvrdili. Čak će jadan od agenata BND-a dođi i reći u kojem periodu je Đureković radio za BND", podvukao je još jednu manipulaciju odvjetnik Nobilo.

Barem jedan od BND-ovaca rekao je upravo suprotno i to je objavio direktno.hr.

„On nikada nije bio suradnik BND-a već izvor, stranci nisu nikada radili kod BND-a. To je krivo“, rekao je BND-ovac Joachim Phillip jučer u Muenchenu, a sudac konstatirao da je zaključak da je Đureković u vrijeme dok je radio u Jugoslaviji bio izvor za BND. Time je pobio tvrdnje odvjetnika Nobila koji je htio diskreditirati Stjepana Đurekovića tvrdnjama da je bio tajni agent njemačke službe.

Nobilo je za N1 ustvrdio kako neće imati direktnoga utjecaja neka politika na suđenje, međutim, "suđenje će vjerojatno koristiti, odnosno biti zloupotrebljeno u ovoj godini, ova godine je izborna".

"Recimo, ako bi to loše završilo za moje branjenike, vjerojatno bi HDZ ili desne strukture pokušale otprilike govoriti o komunistima ili elementima prošlog sustava koji su bili zločinački, o potrebi donošenja zakona o lustraciji, o tome da se određeni lijevo orijentirani političari koji su eventualno radili i prije devedesete maknu sa javne scene kako bi oni naravno, profitirali. Moglo bi doći do zloupotrebe postupka, za što nema potrebe“, istaknuo je Nobilo.

Jednostavno, ovo je kriminalni slučaj, Nijemci tvrde da su moji klijenti sudjelovali, mi tvrdimo da nismo, a objektivno suđenje će to i pokazati. Savezna država sigurnost počinila ovo kazneno djelo. "Ne mogu protumačiti kome je u interesu da ovo kazneno djelo prebaci iz Beograda u Zagreb", zaključio je Nobilo.


Suđenje Udbi u Münchenu otkriva hobotnicu: Josipović - Perković - Bajić

Bože Vukušić, svjedok na suđenju udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, otkrio je da je još uvijek aktualni predsjednik RH Ivo Josipović bitan dio dobro razvijene mreže bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi te da je aktivno sudjelovao u iniciranju montiranog procesa koji je pred splitskim sudom započeo 2009. godine.

Naime, obrana Perkovića i Mustača pokušala je Božu Vukušića diskreditirati kao svjedoka pred sudom u Münchenu, spominjući i slučaj otmice Blagoja Zelića i Petra Gudelja 1991. godine, za kojeg je nakon 10 godina istrage optužen, a kasnije i oslobođen Vukušić.

Kad je istraga ušla u 10. godinu, a SDP-u se nije sviđalo saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburške tragedije, koje je ta stranka kasnije i ukinula - javio se i predsjednik Ivo Josipović, čiji je savjetnik za sigurnost Saša Perković, sin Josipa Perkovića.

"Posebno je sporno da država daje pokroviteljstvo skupu koji organizira Božo Vukušić, osoba osuđena za ubojstvo, koja u svojim novinama zagovara ustaštvo i koja je pod kaznenim postupkom za vrlo ozbiljno kazneno djelo kao što je otmica. Nevjerojatno mi je da je takvo kazneno djelo pred zastarom i postavljam pitanje i odvjetništvu i pravosuđu kako je to moguće" upitao se tada Josipović u Slobodnoj Dalmaciji. Nakon njegova javnog istupa, Državno je odvjetništvo promptno završilo dugogodišnju istragu i podiglo optužnicu, ustvrdila je tada Slobodna Dalmacija.

"Djeluje nevjerojatno, ali Vukušića su za ovo kazneno djelo istraživali više od 10 godina da bi Županijsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu za manje od 24 sata?! Slučajnost? Nikako", objavio je u lipnju 2010. index.hr.

"Nedavno je, naime, postupak protiv Vukušića spominjao predsjednik Ivo Josipović. Istaknuo je kako nije primjereno da Sabor bude pokrovitelj komemoracije žrtvama Bleiburga, koju organizira osoba osuđena za ubojstvo i osumnjičena za otmicu. Mislio je, dakako, na Vukušića, koji je 1983. godine osuđen u Njemačkoj za ubojstvo", dodao je tada Indeks.

Bajić (Mladen, Glavni državni odvjetnik) je promptno reagirao. Istražna sutkinja Ljiljana Stipišić u ponedjeljak je napravila posljednju radnju te poslala spis na Državno odvjetništvo. Tužiteljica Marina Matušan optužnicu je brže-bolje u rekordnom roku spustila natrag na Županijski sud, objavio je 2010. godine Indeks.

Vukušićevi odvjetnici iz tog su razloga i tražili izuzeće "svih živih" na splitskom sudu, a u procesu je na kraju i oslobođen.

Josipoviću pozivanje na progon Vukušića nije bila jedina intervencija u cilju spašavanja Josipa Perkovića i sprječavanja suđenja Udbi, on je na kraju sudjelovao u promjeni zakona poznatijeg kao Lex Perković, kako bi spriječio izručenje i procesuiranje Udbaša optuženih za likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Ipak to nije bilo dovoljno, udbaši su izručeni.


http://direktno.hr/en/2014/direkt/7386/ ... tranku.htm

POTOP OBRANE ‘UDBAŠA’

Perković nije zaplakao zbog sina Saše, već zbog činjenica da mu on više ne može pomoći jer više nije savjetnik predsjednika i jer nema moć koju je imao, smatra Peratović

Josip Perković doista je tijekom suđenja zaplakao na spomen svog sina Saše, a sudac Dauster uistinu je ismijao Perkovićevog odvjetnika Antu Nobila zbog neprofesionalnosti, neinteligentnih primjedbi i pitanja tijekom zadnjih nekoliko dana na sudu u Muenchenu, dobili smo potrvdu od naših izvora koji prate što se događa na sudu u Bavarskoj.

No, te medijski izuzetno atraktivne činjenice objavili su tek rijetki portali, a prešutjeli su ih HTV, Večernji list i ostali mediji takozvane glavne struje (što je posve nelogično jer bi atraktivne i potencijalno vrlo čitane vijesti svi trebali htjeti objaviti).


Sina ‘gurao’ u špijune, iako on nije za to

Što se u stvari događa na sudu u Muenchenu, zbog čega je Josip Perković zaplakao i zašto sve više onih koji prate suđenje u svojim komentarima figurativno primjećuju da predsjednik sudskog vijeća sudac Dauster ‘briše pod sudnice s Antom Nobilom’, upitali smo Željka Peratovića, istraživačkog novinara i publicistu koji već godinama istražuje ‘slučaj Đureković’, čiji intervju s Pavlom Gažijem je dio dokazne dokumentacije na sudu u Muenchenu, koji je surađivao s njemačkim autorima dokumentarnog filma ‘Ubojstva u Titovo ime’ i koji je potencijalni svjedok na suđenju Perkoviću i Mustaču.

”U stalnom sam kontaktu s ljudima koji sjede u sudnici: njemačkim novinarima koji svakodnevno prate suđenje te s našim emigrantima koje suđenje zanima pa znam koji mediji pišu istinu sa suđenja, a koji ju izvrću ili falsificiraju.

Istina je, dakle, da je Perković zaplakao kada su odvjetnici upitali Božu Vukušića je li njegov sin Saša uništavao dokumentaciju povezanu sa slučajem Đureković. Božo je odgovorio da je to vjerojatno istina. Pouzdano znam da je Saša Perković bio ovih dana u Muenchenu. Ne znam je li se sastao s ocem. No uvjeren sam da Josip Perković nije zaplakao zbog sina, već zbog činjenica da mu sin više ne može pomoći jer više nije savjetnik predsjednika Republike i jer nema moć koju je sve donedavno imao. Uvjeren sam da Josip Perković godinama zloupotrebljava svog sina. Ugurao ga je u posao koji očito nije za njega. Perković stariji to je učinio samo zato da bi mu vlastiti sin štitio leđa. A da je Perković mlađi posve promašio profesiju, najbolje je potvrdio slučaj Zagorec, odnosno činjenica da je Saša uprskao specijalni zadatak na kojega ga je poslao Stipe Mesić. Poznato je, naime, da je Zagorec snimio Sašu Perkovića za vrijeme ‘tajnog susreta’ održanog na Mesićev poticaj, što je dokaz Sašinog dilentatizma i neprofesionalizma. To je blamaža nakon koje bi bilo kojem drugom ozbiljnijem špijunu završila karijera”, smatra Željko Peratović.


Sucu se Nobilo popeo navrh glave

Dodaje potom i da su posve istiniti navodi pojedinih portala koji su, za razliku od velikih medija, pisali da sudac Dauster učestalo opominje, upozorava te otvoreno ismijava najeksponiranijeg Perkovićevog branitelja.

”Sudac Dauster smije se Nobilu jer mu je posve jasno da on, u nedostatku argumenata i dokaza, uporno pokušava omalovažiti jednog od ključnih svjedoka – Božu Vukušića. A budući da je obrana i tijekom prva tri dana Vukušićeva svjedočenja vrijeme trošila isključivo na pokušaje njegove kompromitacije, suca Daustera, ali i druge suce, ista taktika sada iscprljuje i iritira. Sudac Dauster bio je u sudskom vijeću na suđenju Pratesu, svakodnevno dobiva informacije iz hrvatskog tiska pa prepoznaje taj mentalitet kojega zastupa Nobilo. Za razliku od hrvatskih sudaca, Dauster je suveren i ne dozvoljava ono što Nobilu dopuštaju na hrvatskim sudovima: da omalovažava svjedoke, pritišće suce te da kroz medije i političke pritiske konstantno utječe na sud. To u Njemačkoj ne prolazi. Zato Nobilo u Muenchenu ispada smiješan, zato ga sudac stalno upozorava i zato mu se u sudnici smiju. Očito je da se Perkoviću obrana raspada, sve je jasnije da su u katastrofalnoj situaciji, jer je svjedok – kojega žele diskreditirati – donio važne i autentične dokumente koji ruše njihovu obranu”, podvlači Peratović.


Njemački odvjetnici Perkovića strahuju od porezne

Novinar koji godinama istražuje pozadinu ubojstva Stjepana Đurekovića te druga ubojstva s potpisom Udbe, pojašnjava potom zbog čega su Nobilo i Perković sada pritisnuti uza zid te zbog čega postaju nervozni.

”Malo je poznato da je najpoznatiji Perkovićev odvjetnik Bayer tražio da mu Saša Perković potpiše punomoć za zastupanje njegova oca. Inzistirao je na tome jer je smatrao da mu je Saša garancija da će obrana biti plaćena legalno, od strane države Hrvatske, jer je Saša u to vrijeme bio ključni čovjek predsjednika države. Najpoznatiji bavarski odvjetnik Ufer odustao je, pak, od zastupanja Perkovića onog trenutka kada je doznao da država Hrvatska neće legalno plaćati obranu Josipa Perkovića. Poznato je da je sud, nakon čudnog i izmijenjenog Pratesovog iskaza, zatražio pretres prostorija njegovih odvjetnika. Njemački odvjetnici, u ovakvoj situaciji, imaju sve više razloga za bojazan da bi im mogli pretrasati ured, a imaju razloga, po svemu sudeći, strahovati i od porezne kontrole. Ako porezna zatraži provjeru poslovanja i računa i ako uvidi da se Perkovićeva obrana financira nekakvim ilegalnim kanalima, njemački odvjetnici mogli bi stradati. Zato je Ufer i odbio Perkovića i zato je pitanje kako će i do kada će ostali njemački odvjetnici braniti Perkovića i Mustača. Osim toga, postoje informacije da će se uskoro sudu otvoriti i arhiva u Beogradu te da će sud dobiti i mikrofilmove na kojima su snimljeni dokumenti UDBE u Hrvatskoj iz Srbije. Ti dokumenti mogli bi posve rasvijetliti situaciju, a ti dokumenti, po svemu sudeći, nikako ne idu u prilog Nobilu, Perkoviću i Mustaču, zaključuje Paratović.

Pokušali smo doznati što o sve učestalijim opomenama suca Daustera na račun obrane te o izgledima svog klijenta kaže odvjetnik Ante Nobilo, no gospodin Nobilo se nije javljao na naše pozive.

Autor: Damir Kramarić

http://croative.net/?p=28142