Re: Kukuriku...
Posted: Sun Oct 04, 2015 9:36 am
Milanovićev egzemplarni budalizam
03.10.2015.
Kad već ne smijemo znati kako je počeo njegov politički uspjeh – jer to je izgleda vrhunski čuvana partijska tajna, zapravo prava drama koja se događala na rubu Račanove samrtne postelje – i kad je krenulo s podređivanjem SDPartije kultu Zorana Milanovića, nije zgoreg utvrditi kad su se i kako počeli pokazivati prvi simptomi premijerova blentavljenja.
Možda je ipak svemu kriv Neven Mimica? Dok je novoizabrani predsjednik hrvatske vlade, Zoran Milanović, u svom kabinetu svaku jutro od deset do podne pio kavu (i ne samo kavu) s Nevenom Mimicom, stvari su se barem donekle kotrljale, a simptomi dijagnoze ostajali su potisnuti i pod kontrolom. Istina da je taj bivši milicionar iz Makarske (skupa službovao s Obradom Lalovcem) Milanovića naučio i kako se u jutarnjoj seansi može isprazniti i pokoja boca Martela, vjerojatno mu je on uvalio i srebrnu pljosku, ali je Zoki usput dobivao i pokoji dobar savjet; dnevnu zapovijed uljuđivanja i tako iz dana u dan. Međutim kad je osobni dreser otišao put Brisela, Zoki je ostao sam sa svojom veličinom i „krenulo ga je“. Bez kontrole mentora sve je više počeo pokazivati silnu raskoš i sve mogućnosti svoje raskošne blentavosti.
Sunovraćanje u egzemplarni budalizam počelo je koncem studenog 2013. godine nakon nemilog događaja s tadašnjim ministrom financija, Slavkom Linićem, kad je osobno osiguranje predsjednika vlade moralo intervenirati u Banskim dvorima da bi Zokija doslovno iščupalo iz Linićeva stiska. Naime tog kasnog jutra u hodniku ispred premijerova ureda zateklo se nekoliko novinara i premijerovo osiguranje, i začulo se psovanje, buka i lom iz ureda. U početku se nitko, pa ni momci iz osiguranja, nisu snašli i jedno su vrijeme oklijevali, bilo im je neugodno ući u ured, jer su znali da se u uredu nalaze samo predsjednik vlade i ministar financija. A buka i psovke koje su iz ureda dopirali više su sličili na sraz BBB i Torcide, nego na razgovor predsjednika vlade i njegova ministra. Ali kad je svađa poprimila agresivne razmjere pravog fizičkog obračuna, uletjeli su u ured (s njima i novinari, naravno) i imali su što vidjeti: zajapuren u licu Slavko Linić je s rukama na Milanovićevom vratu svom silinom davio Milanovića i psovao mu sve po spisku. Predsjednik Vlade je s iskolačenim očima, crven u licu i bez glasa gubio dah. Prizor je bio nesvakidašnje dojmljiv.
Osobno premijerovo osiguranje ionako je zavjetovano na tajnost, a s novinarima je Milanović, čim se oporavio, osobno porazgovarao apelirajući na njihovu diskreciju i pravdajući se naglim karakterom obojice sudionika: davitelja i njegove žrtve. Blento je ipak krivo procjenio i (fizičku) snagu Slavka Linića i novinare. Novinari su se časno držali dogovora, ali jedan među njima bio je i Dražen Ciglinečki. Računajući na dugogodišnje prijateljstvo, Milanović je bio uvjeren baš u njegovu diskreciju, još mu je sljedeći dan na ručku spomenuo da računa na njegovu šutnju i stvaranje lojalnog ozračja. Ciglinečki ipak nije odolio i sve je druknuo pa blentu nije preostalo ništa nego se na velika zvona riješiti svog ministra i (donekle) mentora te makar naknadno pokazati svoju odlučnost. Znao je da će poslije protjerivanja Linića Partija ostati podmuklo podjeljena. Koliko zatrovana i podjeljena, vidjet će se nakon gubitka izbora za Sabor.
I tu počinje bauljanje našeg blente Zokija; možda zbog stisnute karotide i smanjenog dotoka kisika u mozak ili pljoske u lijevom unutarnjem džepu, ali simptomi su se pojačali i počela je prava serija Milanovićevih logoreja, nesuvislih izjava (tzv. lupetanje) i političkih nepromišljenosti. Posljedice Linićeva stiska na premijerovu vratu su uočljive i reklo bi se trajne. Od pada s vojnog vozila, kada se Zoki-komandos poput vreće prosuo po podu – vjerojatno je tu povrijedio i peronis pa priča da nosi pelenu za inkontinenciju nije bez uporišta. Naime ne kontrolira stvari! Ne zaboravimo njegovo alkoholizirano valjanje u jednom japanskom restoranu u Tokyu... Tisuće gafova i praznog lupetanja, pa sve do onog najgoreg: promocije crvenog fašizma ili crnog komunizma s nacistički uzdignutom rukom i stisnutom pesnicom umjesto ispruženog dlana. Time je blento još jednom potvrdio rascjep u svojoj osobi i aksiomsku povezanost nacifašizma i komunizma. Time je dokazao da u svakom komunistu drijema fašist i u svakom fašistu komunist, da je sve to isto jednobojno jednoumlje u sve istoj crveno-crnoj nijansi usirene krvi.
Sučeljavanje aktualnog predsjednika vlade, Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka nije nužno, jer se ne radi o kandidatima za predsjednika države; nije ovdje riječ o osobama, već o strankama i njihovim koncepcijama. Blento, naime, mora biračima objasniti što im je prije četiri godine obećao, a što je od toga učinjeno; može i na engleskom ako računa na sezonske konobare, jer na tom engleskom jeziku samo ga oni mogu razumijeti i zavoljeti. Međutim oporba, pak, biračima objašnjava svoj gospodarski i politički program i zašto je to što oni nude bolje od onoga što je ova Vlada u svom mandatu radila i uradila. Sučeljavaju se dvije koncepcije pogleda na svijet, tj. rekapitulira učinjeno i procjenjuje ono što oporba nudi. To nije nikakav sukob osoba ili govorničko nadmetanje. Takvo bi nadmetanje blentu samo naškodilo i moglo bi se dogoditi da mu pri kraju sučeljavanja snažni momci u bijelim mantilima poklone košulju s kopčanjem otpozati i odvedu. Uostalom, poznavajući lik i djelo Zorana Milanovića, ne bi li trebalo prije eventualnog sučeljavanja testirati kandidate na alkohol i narkotike? Navodno je Titina pljoska stalno u lijevom unutarnjem džepu, a blentino neprestano dodirivanje nosa i brzi prolaz prstima poviše gornje usnice nisu nimalo bezazleni.
Kod takvog jednog sučeljavanja, na svaki bi način trebalo izbjeći incident, jer od kad je skoro pridavljen u vlastitom uredu, kvartovski je blento sklon nasilju. Naročito sad, kad je štićena osoba, pa ga kvartovski mangupi ne mogu dohvatiti i prodavati mu ciglu, silno je hrabar, ali mu je Ciglinečki, zvani Cigla, ipak prodao najveću ciglu.
Zoran Milanović se prošli tjedan na srbijanskoj televiziji pohvalio da u Hrvatskoj od deset Srba, pripadnika hrvatske nacionalne manjine, osam glasa za njega. Vjerojatno, no to samo govori koliko im takav blento na poziciji predsjednika Vlade odgovara, ako ništa drugo u svoju je Vladu nakrcao preko 50 posto (nekompetentnih) Srba.
http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... -budalizam
03.10.2015.
Kad već ne smijemo znati kako je počeo njegov politički uspjeh – jer to je izgleda vrhunski čuvana partijska tajna, zapravo prava drama koja se događala na rubu Račanove samrtne postelje – i kad je krenulo s podređivanjem SDPartije kultu Zorana Milanovića, nije zgoreg utvrditi kad su se i kako počeli pokazivati prvi simptomi premijerova blentavljenja.
Možda je ipak svemu kriv Neven Mimica? Dok je novoizabrani predsjednik hrvatske vlade, Zoran Milanović, u svom kabinetu svaku jutro od deset do podne pio kavu (i ne samo kavu) s Nevenom Mimicom, stvari su se barem donekle kotrljale, a simptomi dijagnoze ostajali su potisnuti i pod kontrolom. Istina da je taj bivši milicionar iz Makarske (skupa službovao s Obradom Lalovcem) Milanovića naučio i kako se u jutarnjoj seansi može isprazniti i pokoja boca Martela, vjerojatno mu je on uvalio i srebrnu pljosku, ali je Zoki usput dobivao i pokoji dobar savjet; dnevnu zapovijed uljuđivanja i tako iz dana u dan. Međutim kad je osobni dreser otišao put Brisela, Zoki je ostao sam sa svojom veličinom i „krenulo ga je“. Bez kontrole mentora sve je više počeo pokazivati silnu raskoš i sve mogućnosti svoje raskošne blentavosti.
Sunovraćanje u egzemplarni budalizam počelo je koncem studenog 2013. godine nakon nemilog događaja s tadašnjim ministrom financija, Slavkom Linićem, kad je osobno osiguranje predsjednika vlade moralo intervenirati u Banskim dvorima da bi Zokija doslovno iščupalo iz Linićeva stiska. Naime tog kasnog jutra u hodniku ispred premijerova ureda zateklo se nekoliko novinara i premijerovo osiguranje, i začulo se psovanje, buka i lom iz ureda. U početku se nitko, pa ni momci iz osiguranja, nisu snašli i jedno su vrijeme oklijevali, bilo im je neugodno ući u ured, jer su znali da se u uredu nalaze samo predsjednik vlade i ministar financija. A buka i psovke koje su iz ureda dopirali više su sličili na sraz BBB i Torcide, nego na razgovor predsjednika vlade i njegova ministra. Ali kad je svađa poprimila agresivne razmjere pravog fizičkog obračuna, uletjeli su u ured (s njima i novinari, naravno) i imali su što vidjeti: zajapuren u licu Slavko Linić je s rukama na Milanovićevom vratu svom silinom davio Milanovića i psovao mu sve po spisku. Predsjednik Vlade je s iskolačenim očima, crven u licu i bez glasa gubio dah. Prizor je bio nesvakidašnje dojmljiv.
Osobno premijerovo osiguranje ionako je zavjetovano na tajnost, a s novinarima je Milanović, čim se oporavio, osobno porazgovarao apelirajući na njihovu diskreciju i pravdajući se naglim karakterom obojice sudionika: davitelja i njegove žrtve. Blento je ipak krivo procjenio i (fizičku) snagu Slavka Linića i novinare. Novinari su se časno držali dogovora, ali jedan među njima bio je i Dražen Ciglinečki. Računajući na dugogodišnje prijateljstvo, Milanović je bio uvjeren baš u njegovu diskreciju, još mu je sljedeći dan na ručku spomenuo da računa na njegovu šutnju i stvaranje lojalnog ozračja. Ciglinečki ipak nije odolio i sve je druknuo pa blentu nije preostalo ništa nego se na velika zvona riješiti svog ministra i (donekle) mentora te makar naknadno pokazati svoju odlučnost. Znao je da će poslije protjerivanja Linića Partija ostati podmuklo podjeljena. Koliko zatrovana i podjeljena, vidjet će se nakon gubitka izbora za Sabor.
I tu počinje bauljanje našeg blente Zokija; možda zbog stisnute karotide i smanjenog dotoka kisika u mozak ili pljoske u lijevom unutarnjem džepu, ali simptomi su se pojačali i počela je prava serija Milanovićevih logoreja, nesuvislih izjava (tzv. lupetanje) i političkih nepromišljenosti. Posljedice Linićeva stiska na premijerovu vratu su uočljive i reklo bi se trajne. Od pada s vojnog vozila, kada se Zoki-komandos poput vreće prosuo po podu – vjerojatno je tu povrijedio i peronis pa priča da nosi pelenu za inkontinenciju nije bez uporišta. Naime ne kontrolira stvari! Ne zaboravimo njegovo alkoholizirano valjanje u jednom japanskom restoranu u Tokyu... Tisuće gafova i praznog lupetanja, pa sve do onog najgoreg: promocije crvenog fašizma ili crnog komunizma s nacistički uzdignutom rukom i stisnutom pesnicom umjesto ispruženog dlana. Time je blento još jednom potvrdio rascjep u svojoj osobi i aksiomsku povezanost nacifašizma i komunizma. Time je dokazao da u svakom komunistu drijema fašist i u svakom fašistu komunist, da je sve to isto jednobojno jednoumlje u sve istoj crveno-crnoj nijansi usirene krvi.
Sučeljavanje aktualnog predsjednika vlade, Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka nije nužno, jer se ne radi o kandidatima za predsjednika države; nije ovdje riječ o osobama, već o strankama i njihovim koncepcijama. Blento, naime, mora biračima objasniti što im je prije četiri godine obećao, a što je od toga učinjeno; može i na engleskom ako računa na sezonske konobare, jer na tom engleskom jeziku samo ga oni mogu razumijeti i zavoljeti. Međutim oporba, pak, biračima objašnjava svoj gospodarski i politički program i zašto je to što oni nude bolje od onoga što je ova Vlada u svom mandatu radila i uradila. Sučeljavaju se dvije koncepcije pogleda na svijet, tj. rekapitulira učinjeno i procjenjuje ono što oporba nudi. To nije nikakav sukob osoba ili govorničko nadmetanje. Takvo bi nadmetanje blentu samo naškodilo i moglo bi se dogoditi da mu pri kraju sučeljavanja snažni momci u bijelim mantilima poklone košulju s kopčanjem otpozati i odvedu. Uostalom, poznavajući lik i djelo Zorana Milanovića, ne bi li trebalo prije eventualnog sučeljavanja testirati kandidate na alkohol i narkotike? Navodno je Titina pljoska stalno u lijevom unutarnjem džepu, a blentino neprestano dodirivanje nosa i brzi prolaz prstima poviše gornje usnice nisu nimalo bezazleni.
Kod takvog jednog sučeljavanja, na svaki bi način trebalo izbjeći incident, jer od kad je skoro pridavljen u vlastitom uredu, kvartovski je blento sklon nasilju. Naročito sad, kad je štićena osoba, pa ga kvartovski mangupi ne mogu dohvatiti i prodavati mu ciglu, silno je hrabar, ali mu je Ciglinečki, zvani Cigla, ipak prodao najveću ciglu.
Zoran Milanović se prošli tjedan na srbijanskoj televiziji pohvalio da u Hrvatskoj od deset Srba, pripadnika hrvatske nacionalne manjine, osam glasa za njega. Vjerojatno, no to samo govori koliko im takav blento na poziciji predsjednika Vlade odgovara, ako ništa drugo u svoju je Vladu nakrcao preko 50 posto (nekompetentnih) Srba.
http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... -budalizam
