Forum Hoplologije,

POBUNA RODITELJA: 32 tisuće djece roditelji nisu pustili na nastavu jer u školi moraju učiti kako da djevojčica postane dječak i kako da dječak postane djevojčica!

Autor: Z. K.
Datum: srijeda, 16. travnja 2014. u 20:17

"U osnovnim školamna naveliko se promiču homoseksualne obitelji, odnosno dugine obitelji koje među djecom postaju sve popularnije, djeca dolaze doma razočarana zato što nemaju duginu obitelj, to je čisto pranje mozga kod male djece."

Dana 1. ožujka, drugog dana prosvjeda pod nazivom Journée de l'école de retrait (JRE) u Francuskoj roditelji nisu pustili djecu na nastavu i to u velikom broju. Čak 32 tisuće djece nije došlo u škole i vrtiće kao znak protesta socijalističkoj francuskoj vladi koja sustavno vrši promicanje zloćudne rodne ideologije u školama i vrtićima diljem zemlje. Ova inicijativa pokrenuta je u sklopu prošlogodišnjih masovnih prosvjeda u Parizu protiv gay braka koji je okupio preko milijun i 500 tisuća ljudi iz cijele Francuske. Dogovor je bio da u znak protesta, nasilnog uvođenja spolnog i uvrnutog odgoja u osnovne škole i u vrtiće, roditelji djecu jednom mjesećno ne puštaju u škole. Do sada jednom mjesečno u škole nije dolazilo oko 17 tisuća djece, a u ožujku ta se brojka gotovo udvostručila što je izazvalo strah i paniku kod francuske vlasti. Nagađa se da je broj djece koja nisu došla u školu zapravo mnogo veći a da je vlast zataškala informacije kako se broj ne bi povećavao.

"Ovaj prosvjed Journée de l'école de retrait postigao je 'veliki uspjeh', rekao je jedan od inicijatora, pisac i filmaš, Farida Belghoul te je dodao da "sudjelovanje raste, odmazdu vlasti sve manje roditelja prihvaća a što vrijeme prolazi roditelji sve više shvaćaju i preziru potpuno ilegalno pranje mozga vlastite djece od strane školskog sustava."

Čak 44,8 posto djece koji su ostali kod kuće vrtićka su djeca, dok je 40,2 posto osnovnoškolaca.

Farida Beghoul i Beatrice Bourges dvije su žene koje su započele prosvjede protiv državnog školskog programa koji obuhvaća seksualnoi odgoj za vrtićku djecu i osnovne škole, a koji je uveden prošle godine za vrijeme Holandeove liberalne vladavine.

"Ovo provođenje rodne ideologije naprosto je strašno, kaže mi dijete da je u vrtiću učila kako izabrati spol za ljubav, da to ne mora biti suprotan spol nego je svejedno. Isto tako odgajateljica u vrtiću im je pokazivala kako da curice budu dječaci ako to žele, a dječacima kako da budu curice ako to žele?

Je li to normalno, u pitanju su djeca od samo šest godina", govori Bourges te je dodala da ovakva seks-pedagogija ima za cilj uništiti obitelj, brak i spol, te je pozvala roditelje da se u što većem broju pridruže buntu roditelja protiv rodne ideologije dok ne bude prekasno. U osnovnim školamna naveliko se promiču homoseksualne obitelji, odnosno dugine obitelji koje među djecom postaju sve popularnije, djeca dolaze doma razočarana zato što nemaju duginu obitelj, to je čisto pranje mozga kod male djece", rekla je Beghoul.

Francuski ministar obrazovanja Vincent Peillon, socijalist i mason, pokušava mjesecima ublažiti otpor roditelja protiv državnog Seksualnog i obrazovnog programa. Sudjelovanje u prosvjedu je za njega samo "rubni" događaj, a inicijatore je nazvao "iracionalistima". On se sve više trudi zataškati pravu zbilju stvari a broj ljudi koji se priključuju otporu svakog dana raste što izaziva nelagodu fransuskih moćnika koji ovaj program moraju pod svaku cijenu provesti, a ne mogu jer su francuski roditelji itekako budni. Ne nasjedaju na njihove spinove i laži, a krajnji cilj roditelja je svakako ukidanje svih manipulativno seksualnih programa iz škola kojima je cilj totalno izopačiti djecu od najranije dobi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/120 ... jcica.html

Ministarstvo zdravlja RH i transeksualna iluzija

17.04.2014 08:00

„Osobama s transseksualnom tlapnjom jako je stalo do toga da budu prepoznate kao pripadnici spola koji si žele – što znači varati ljude da bi ih prihvatili kao pripadnike drugoga spola. Oni inzistiraju na tome da i drugi sudjeluju u njihovoj iluziji. Duboko su uvrijeđeni kada netko odbija prihvatiti njihovu „promjenu“ i hoće da se donesu zakoni koji će ljude natjerati da ih prihvate kao pripadnike spola kojemu žele pripadati.“


U Hrvatskoj se već godinu dana prema takvim zahtjevima mijenjaju zakoni, a trenutno je u tijeku javna rasprava o nacrtu prijedloga Pravilnika o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i/ili života u drugom rodnom identitetu. Lidija Paris istražila je temu transeksualnosti i otkrila da se radi o iluziji u koju žrtve, koje odbijaju bilo kakvo psihijatrijsko liječenje, žele uplesti što više ljudi, počevši od liječnika i obitelji, te cijelog društva radikalnim promjenama zakona.


Ustavni sud RH donio je krajem ožujka problematičnu odluku u korist transeksualne osobe kojom se ozakonjuje rodna ideologija, tj. mogućnost da se spol mijenja samo odlukom da je osoba zarobljena u krivom tijelu. Premda nigdje nije izrijekom rekao da se transeksualnoj osobi mora odobriti promjena spola, Ustavni sud je naredio Ministarstvu uprave kao nadležnom da u roku od tri mjeseca donese rješenje o upisu promjene spola konkretne osobe u matične knjige. Posebno je indikativno da se Ustavni sud osobi koja je podnijela zahtjev obraća isključivo u muškom rodu, iako se službeno, prema dokumentima i biologiji, radi o ženi.

Odluka Ustavnog suda izravna je posljedica izmjena i dopuna Zakona o državnim maticama koje je prije godinu dana pokrenuo ministar uprave Arsen Bauk po naputcima LGBT udruga. Transeksualne osobe su tim zakonom dobile pravo da promijene dokumente u matici rođenih samo na temelju izjave ovjerene kod javnog bilježnika da trenutno žive u „drugom rodnom identitetu“, tj. bez da kirurškim putem ili hormonalnom terapijom stvarno promijene biološki spol.



Ministarstvo zdravlja RH objavilo je na svojim web stranicama „Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i/ili života u drugom rodnom identitetu“. (03.04.2014. http://www.zdravlje.hr/zakonodavstvo/prijedlozi_zakona - Pravilnik - medicinska dok - promjena spola 27 03 2014).

Ministarstvo zdravlja poziva javnost da se uključi u javnu raspravu o nacrtu prijedloga Pravilnika o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i/ili života u drugom rodnom identitetu. Uključimo se, dakle.

Što je transseksualnost? Najjednostavniji odgovor glasi: to je subjektivan osjećaj neke osobe „da živi u pogrješnom tijelu“. Biologija je jasna: riječ je o biološki zdravim muškarcima i ženama koji subjektivno imaju stalan dojam da bi zapravo trebali pripadati onom drugom spolu. Sve do dana današnjega ništa ne ukazuje na to, da transseksualnost ima genetske, hormonalne ili druge organsko-biološki uvjetovane uzroke. Na važećim međunarodnim klasifikacijama (DSM-IV-TR i ICD-10) transseksualnost se smatra psihičkom bolešću. Može ju se naći u rubrici „Poremećaji spolnog identiteta“.

Izraz „transseksualan“ podrazumijeva da je osoba u procesu ili da je izvršila prijelaz s jednoga spola na drugi. No, nemoguće je prijeći s jednoga spola na drugi. Jedini mogući prijelaz za osobu koja za sebe misli da je „transseksualna“ je prijelaz s cjelovite osobe na osobu s osakaćenim tijelom.

Transseksualnost se prikazuje kao uvjerenje da je osoba rođena u pogrješnom tijelu: dok je tijelo jednoga, mozak je drugoga spola. Tu se „pogrješku“ može ispraviti uz pomoć kirurgije i hormona, tako da „transseksualna“ osoba može živjeti kao pripadnik željenoga spola, a ne onoga s kojim je bila rođena. Budući da nema znanstvenih dokaza koji potvrđuju da tijelo može biti jednoga spola a mozak drugoga, transseksualnost se može smatrati tlapnjom. Opći kriteriji za iluziju ili tlapnju su sljedeći:

uvjerenje (nešto se smatra apsolutno sigurno takvim)
nepopravljivost (ne može se promijeniti uvjerljivim protuargumentima niti dokazivanjem suprotnoga)
nemogućnost ili lažnost sadržaja (uvjerenje je nevjerojatno, bizarno ili očevidno pogrešno).

Transseksualna tlapnja vodi do disforije spolnog identiteta – do dubokog nezadovoljstva biološkom stvarnošću. Transseksualci inzistiraju na tome da ne mogu promijeniti svoj mozak, pa im jedino preostaje kirurškim putem promijeniti tijelo da bi ublažili postojeću disforiju.

Postaju opsjednuti idejom operativnog zahvata i spremni su na goleme žrtve da bi postigli to rješenje – uključujući udaljavanje od obitelji, gubitak karijere, značajne troškove i velike boli. Današnja saznanja iz neurologije kažu da je moguće intervenirati u mozgu da bi se ublažila disforija povezana s transseksualnom tlapnjom, no osobe koje doživljavaju transseksualnu tlapnju u pravilu odbijaju terapiju. Mogućnost kirurškog zahvata daje im uvjerenje da je njihova percepcija stvarnosti ispravna i da samo trebaju ustrajati. Postaju ekstremno tjeskobni kada se njihova želja za kirurškim zahvatom odgađa ili sprječava. Mogu postati ljutiti sve do narcisoidne srdžbe ako dožive suprotstavljanje svojoj iluziji, što ilustriraju podmukli napadi jednoga kirurškim zahvatom promijenjenoga muškarca protiv J. Michaela Baileya, autora knjige The Man Who Would Be Queen (Vidi: Alice Dreger (2008) „The controversy surrounding The Man Who Would be Queen: A case history of the politics of science, identity, and sex in the internet age“, Archives of Sexual Behavior, 37, pp. 366-421; Anne Lawrence, (2008) „Shame and Narcissistic rage in autogynephilic transsexualism“, Archives of Sexual Behavior, 37, pp. 457-461.)

Tlapnje ili iluzije često su prikrivene, pa zato utječu na samo jedan segment života. Ostatak života dotičnih ljudi i njihova sposobnost logičkog razmišljanja mogu ostati netaknuti, iako ih iluzija s vremenom može natjerati na goleme žrtve da bi ostali pri svom pogledu na stvarnost.


Je li vjerovanje da je netko rođen u pogrješnom tijelu neosnovano ili upadljivo pogrješno? Da.

1. Svaka ćelija tijela neke osobe koja tvrdi da je „transseksualna“ sadrži DNK koja je jasno obilježena kao ženska ili muška. DNK u mozgu je ista kao i u ostatku tijela. Transseksualna zajednica pokušala je svoju tvrdnju da su rođeni u pogrješnom tijelu povezati sa situacijom ljudi s genetskim poremećajima i poremećajima spolnoga razvoja, no oni koji tvrde da su transseksualni, genetski su i tjelesno uvijek zdravi i normalni muškarci i žene.

2. Ne postoje dokazi o genetskom uzroku transseksualnih želja. Poznati su slučajevi jednojajčanih blizanaca kod kojih je jedan bio transseksualan, a drugi ne. Hormoni koji potiču razvitak spolnih organa utječu i na mozak i stvaraju suptilne ali stvarne razlike među spolovima. Nema dokaza za teoriju da su „prije rođenja hormoni utjecali na mozak, a ne na ostatak tijela“.

3. Dok transseksualci inzistiraju na tome da imaju mozak željenoga spola, njihovo ponašanje uglavnom odgovara njihovom fizičkom spolu. Na primjer, model seksualnog ponašanja transseksualaca koji osjećaju privlačnost prema istome spolu slično je ponašanju drugih muškaraca koji osjećaju privlačnost prema istome spolu: želja mijenjati brojne partnere i spremnost na anonimne spolne odnose bez angažmana. Jedna druga vrsta transseksualnosti – autoginefilija (muškarac koji je zaljubljen u sliku o sebi kao ženi) kategorizirana je kao parafilija. Parafiličari su uglavnom muškarci. Osim toga, autoginefile predominantno privlače žene, a neki inzistiraju na tome da su lezbijke, dok je vjerojatnije objašnjenje to, da su oni muškarci koji su sačuvali sklonost prema ženama, iako su kirurškim putem bili promijenjeni tako da izgledaju kao žene.

4. Muški transseksualci imaju stereotipno i pogrešno shvaćanje o tome što znači biti žena.

5. Transseksualci koji osjećaju privlačnost prema istome spolu inzistiraju na tome, da su se uvijek osjećali kao onaj drugi spol. Ako je osjećaj otuđenosti od spola s kojim su rođeni počeo već u ranom djetinjstvu, to se može objasniti interakcijom između djeteta i članova obitelji. No, mali dječaci koje se smatra ženskastima ili feminiziranima zapravo uopće ne nalikuju djevojčicama njihove dobi. Na primjer, djevojčice imaju široke interese i sposobne su nositi kako haljine tako i traperice, mogu se igrati kako s lutkama tako i u sanduku s pijeskom, igrati se i u kući i izvan kuće. Nasuprot tome, ovi „ženskasti“ dječaci ne vole mušku odjeću, izbjegavaju grube i nasilne igre i uglavnom su ograničeni u svojoj lepezi aktivnosti. Osim toga, mnogi od tih dječaka imaju druge psihološke probleme.

6. Kirurškim zahvatom ne može se promijeniti ničiji spol. Kirurzi mogu oponašati izvanjski izgled spolnih organa drugoga spola, ali ne mogu postići da ti simulirani organi budu reproduktivno funkcionalni.

7. Kirurški zahvat uništava mogućnost kasnije plodnosti. Spremnost odreći se svoje potencijalne plodnosti kao da to nije ništa, ukazuje na snagu transseksualne tlapnje.

8. Transseksualna tlapnja znači poricanje jedinstva ljudske osobe.

9. Kirurško rješenje je možda u modi, kao što je u psihijatriji jedno vrijeme u modi bila frontalna lobotomija ili odgajanje genetskih dječaka s genitalnim deformacijama kao da su djevojčice. I ovo će s vremenom možda biti prepoznato kao neetično sakaćenje. U posljednjih deset godina već su se počele događati promjene u odnosu na „seksualne manjine“. Mnogi tinejdžeri koji su zbunjeni vlastitim spolnim identitetom i sklonostima hoće da ih se smatra „queer“. Odbijaju se identificirati s jednim ili drugim spolom, lutaju između spolova ili se predstavljaju kao nešto između. Teško je reći što će odabrati kada odrastu, ali je moguće da će kirurški zahvati postajati manje popularni u onoj mjeri u kojoj seksualni stereotipi postaju sve manje prošireni. Sve popularnija postaju djelomična rješenja (što znači žene koje odstrane grudi ili izvrše histerektomiju, ali ne žele lažni penis i testise, ili muškarci koji imaju umjetne grudi ali zadržavaju svoje genitalije).


Transseksualna tlapnja zapravo može biti „zarazna“

Osobe koje trpe od transseksualne tlapnje vrlo su nesretne ako se odgađa ili odbija kirurško rješenje. Mogu postati depresivne ili suicidalne ili stvar uzeti u svoje ruke, nabavljati hormone na crnom tržištu ili čak izvršiti samoosakaćenje. Zagovaratelji kirurškog rješenja tvrde da, budući da nema tretmana za taj poremećaj (možda zato što nitko ne traži tretman ili zato što osoba s transseksualnom tlapnjom odbija terapeutsku pomoć), kao jedino rješenje ostaje dopustiti kirurški zahvat.

Što se više govori o kirurškom rješenju, to više ljudi izjavljuje da su „transseksualni“ i traže kiruršku intervenciju, i to je jedan od problema. Transseksualna tlapnja zapravo može biti „zarazna“. Brojni transseksualci kažu da „nisu shvaćali da su zarobljeni u pogrješnom tijelu sve dok nisu na televiziji vidjeli pozitivan prikaz osobe koja tvrdi da je promijenila spol“.

Osobama s transseksualnom tlapnjom jako je stalo do toga da budu prepoznate kao pripadnici spola koji si žele – što znači varati ljude da bi ih prihvatili kao pripadnike drugoga spola. Oni inzistiraju na tome da i drugi sudjeluju u njihovoj iluziji. Duboko su uvrijeđeni kada netko odbija prihvatiti njihovu „promjenu“ i hoće da se donesu zakoni koji će ljude natjerati da ih prihvate kao pripadnike spola kojemu žele pripadati.

Važno je napomenuti da svi oni koji traže kiruršku intervenciju nisu nužno žrtve transseksualne iluzije. Svjetska udruga za transrodno zdravlje (The World Professional Association for Transgender Health) donijela je upute po kojima se „prave transseksualce“ može razlikovati od onih koji ne misle da su zarobljeni u krivom tijelu. Prema tim uputama, „pravi“ transseksualci imaju sljedeće karakteristike:

1. Identifikacija sa suprotnim spolom koja se stalno izražava u ponašanju u djetinjstvu, adolescenciji i zrelosti;

2. Minimalno ili nikakvo seksualno uzbuđenje pri oblačenju odjeće suprotnoga spola (cross-dressing);

3. Nisu zainteresirani za anatomske heteroseksualne spolne odnose (vidi: Harry Benjamin International Gender Dysphoria Association’s Standards Of Care For Gender Identity Disorders The, Sixth Version February, 2001);


Motivacije

Svjetska udruga za transrodno zdravlje promijenila je ovu zadnju karakteristiku iz sljedećih razloga:

Vjerovanje u istinski transseksualan koncept za muškarce je nestalo kada se uvidjelo da se rijetko susreće takve pacijente i da su neki, koje se u početku držalo za prave transseksualce, falsificirali svoju povijest da bi je uskladili s onim najranijim teorijama o tom poremećaju.
Budući da ne postoji biološki test za „transseksualnost“ i budući da se primanje u kirurški program temelji na onome što klijenti kažu terapeutima i kirurzima, klijenti – da bi bili primljeni u program - mogu govoriti ono što misle da terapeut hoće čuti.
Ako neki muškarci, koji traže kiruršku intervenciju da bi izgledali kao žene, u svojoj najdubljoj dubini ne vjeruju da su žene zarobljene u muškom tijelu, nego samo tako kažu zato što su uvjereni da voditelji programa to žele čuti, zašto onda uopće traže kirurški zahvat?

Njihovi se razlozi razlikuju ovisno o kategoriji seksualne disforije. Anne Lawrence, operirani autoginefil, opisuje autoginefile kao „muškarce zarobljene u muškom tijelu“. (Vidi: Anne Lawrence (2008) “Men trapped in men’s bodies”: An introduction to the concept of autogynephilia,” http://home.swipnet.se/). Lawrence priznaje da neki autoginefili „znaju da smo anatomski muškarci koji nisu izvanjski feminizirani i koji se katkada moraju jako truditi da bi izgledali kao ženske, pa ipak intenzivno žele biti žene“. Lawrence vjeruje da želja za kirurškim zahvatom koju gaje autoginefili proizlazi iz „romantične“ želje da postanu ono što vole. Oni vole žene i zato hoće postati žene (vidi: Anne Lawrence, (2007) “Becoming what we love: Autogynephilic transsexualism conceptualized as an expression of romantic love,’ Perspective in Biology and Medicine, 50 (4): pp 506-520), ali se boje da terapeuti i kirurzi ne će odobriti kirurški zahvat ako misle da time pomažu muškarcu da izrazi svoj „parafiličan seksualni scenarij“ (isto).

Dr. Paul McHugh, glavni psihijatar u bolnici Johns Hopkins, opisao je muškarce koji osjećaju privlačnost prema istom spolu i koji traže operativni zahvat. To su homoseksualci u unutarnjem sukobu koje progoni osjećaj krivnje, za koje je promjena spola način rješavanja njihovog sukoba oko homoseksualnosti: na taj će se način seksualno moći ponašati kao žene s muškarcima. (Vidi: Paul McHugh (2004) “Surgical Sex,” First Things, Nov. pp. 34-38.)

Inzistiranje na tome da je netko transseksualan može imati dvije motivacije. Muškarac koji želi kirurški zahvat može osjećati odbojnost prema muškoj identifikaciji jer je kao dječak bio odbačen zato što se bojao grubih i nasilnih igara, i osjeća privlačnost prema ženskoj identifikaciji zato što želi lijepu odjeću za koju misli da je dostupna samo ženama.

Žena koja želi kirurški zahvat može osjećati odbojnost prema muškarcima zbog straha od muškoga nasilja ili zlostavljanja. Može vjerovati da biti žena znači biti ranjiva. Istovremeno ju možda privlači snaga i povlastice koje se u našoj kulturi povezuju s muškarcima. Iako su ti osjećaju vrlo stvarni, rješenje nije u tome da se kirurškim putem „promijeni“ spol.

Prije kirurškog zahvata dolazi uzimanje hormona. Hormoni utječu na osobnost. Žene koje uzimaju muške hormone mogu doživjeti povišenu razinu testosterona. Muškarci koji uzimaju ženske hormone mogu doživjeti smanjenje kompulzivne seksualne želje. Oni koji traže kirurški zahvat nadaju se da će operacija povećati ono što smatraju pozitivnim promjenama koje dobivaju kroz hormonski tretman.


Želja pripadati onom drugom spolu je simptom jednog ili više mentalnih poremećaja i tako ju treba i tretirati

Želja pripadati onom drugom spolu je simptom jednog ili više mentalnih poremećaja i tako ju treba i tretirati, kaže Dr. Paul McHugh koji je nadgledao transseksualni kirurški program u svojoj bolnici. On tvrdi da takve operacije znače „surađivati s ludilom umjesto pokušati ga proučiti, izliječiti i u konačnici spriječiti“.



Dale O’Leary, siječanj 2011.



Prevela i uredila: Lidija Paris

http://zdravstveniodgoj.com/news/minist ... na-iluzija

Obiteljska stranka: Nastrani nastrano vrijeđaju

Autor Mate Knezović, dipl. iur.
Četvrtak, 17 Travanj 2014 13:36


Queer (eng. čudan, nastran), vrijeđaju Željku pobjednicu

PRIOPĆENJE OBITELJSKE STRANKE

Queer (eng. čudan, nastran), nekakva grupica gubitnika na Referendumu o ustavnoj definiciji braka, vrijeđa Željku Markić, pobjednicu, koja je pokrenula Hrvatsku i omela nastrane planove „nastranih“. Na stranu „nastranih“ stao je milicajac koji više ne može nositi obljubljenu crvenu zvijezdu petokraku. Ipak može dopustiti, potaknuti i budno paziti da „nastrani“ luzeri neometano vrijeđaju, šire klevete i mržnju prema braku kao zajednici isključivo jednog muškarca i jedne žene. Oni vrijeđaju i druge pobjednike nad nastranošću, nasiljem, laži, a to su obitelj, Opus Dei…

Obiteljska stranka snažno podržava pravo svakog čovjeka na zaštitu njegovog dostojanstva. Pozivamo Državno odvjetništvo da preispita postoje li u pozivu Quuer festivala Zagreb na Željka M Party elemenata širenja i poticanja na vjersku, nacionalnu ili drugu mržnju iz Kaznenog zakona Republike Hrvatske, te izvrgavanja Republike Hrvatske ruglu. Naime, odredbu Ustava o braku kao zajednici žene i muškarca donio je hrvatski narod i pri tome se vodio svojom dobrobiti. Dakle, „nastrani“ napadaju na Ustav i time izvrgavaju ruglu Republiku Hrvatsku. Teško da će to drug Ostoja i bratija prepoznati, no njima će „suditi“ hrvatski narod kada za to dođe vrijeme, a to je vrlo blizu.

Obiteljska stranka još jednom upozorava javnost da se iznimno velika sredstava iz proračuna daju ovako nastranim idejama, programima i udrugama. Ujedno ističemo da ćemo po dolasku na vlast preispitati financiranje udruga čiji su programi usmjereni protiv braka, obitelji, djece, Republike Hrvatske i njezinog opstanka i napretka.



Za Obiteljsku stranku:

Mate Knezović, predsjednik

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=12

Dežulovićev uvredljivi tekst o protivnicima Gay parade Slobodnu stoji 350 tisuća kuna

Presudom Općinskog suda u Splitu “Slobodna Dalmacija” dužna je platiti na račun Stjepana Loze i drugih tužitelja sveukupno 350 tisuća kuna zbog uvredljivog i klevetničkog pisanja iz pera Borisa Dežulovića oko angažmana građana koji su tražili uskraćivanje suglasnosti za održavanje “Gay parade” u Splitu, 2012. godine.

Prvostupanjska presuda na tužbu koju su podignuli Stjepan Lozo i drugi protiv “Slobodne Dalmacije”, uručena im je danas, a njom je “Slobodna Dalmacija” dužna je isplatiti 250 tisuća kuna plus kamate, ukupno preko 300 tisuća kuna na ime odštete, te 34 tisuće kuna plus kamate, ukupno oko 45 tisuća kuna, dakle sveukupno oko 350 tisuća kuna.

Kompletan tužbeni zahtjev koji je predanoj splitskom Općinskom sudu 24.kolovoza 2012. je usvojen. U njemu tužitelji navode da je u Slobodnoj Dalmaciji 28. svibnja 2012. godine objavljen tekst s krajnje uvredljivim naslovom „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, a u kojem su navedeni tužitelji imenom i prezimenom, definirani i prezentirani širokoj javnosti najgrubljim uvredama i kvalifikacijama, a sve iz razloga jer su izrazili svoj stav i mišljenje o održavanju „Gay parade“ u Splitu te su obrazložene razloge o traženju uskraćivanja suglasnosti za održavanje toga skupa uputili gradonačelniku Splita Željku Kerumu, načelniku policije Ivici Tolušiću te županu Anti Sanaderu, stoji u obrazloženju presude sutkinje Eneje Stejskal Kanazir.

U spornom tekstu od dvije novinske stranice, stoje i dva krajnje uvredljiva podnaslova „desničarska stoka“ i „katolički talibani“, a višestruko se kroz tekst ponavlja izravna osobna uvreda „gnjide“, dok je ispod teksta objavljena i fotografija tužitelja. Pored uvreda u tekstu je iznesena i kleveta iz koje je izvedena gruba insinuacija i podvala, kojom se tužitelje stavlja u odgovornost za sudbinu djevojke Antonije Bilić, nestale neposredno prije održavanja gay pridea 2011. u Splitu, kada su zbog osiguranja pridea angažirane znatne policijske snage, piše u obrazloženju presude.

“Zadovoljni smo presudom, koja je ozbiljna i teška, ali težak je i delikt koji je počinjen prema nama kao državljanima Hrvatske i kao osobama”, rekao je za narod.hr jedan od tužitelja Stjepan Lozo u tužbi protiv SD i dodao da drže da su parnica i sama presuda značajne za hrvatsko društvo i demokraciju te o njoj žele izvjestiti hrvatsku javnost.



“Ovo je prvi, ili jedan od prvih slučajeva da se donosi presuda u korist onih koji nisu spremni napustiti demokratska načela pred agresijom nedemokratskog, destruktivnog razvratničkog komplota. Vrijedi braniti svoju čast, svoj dom i univerzalna demokratska načela”, izjavio je Stjepan Lozo za narod.hr.


“Demokratski deficit u Hrvatskoj poprimio je nevjerojatne razmjere, dakle pali smo po našim životima ispod razine koju smo imali do 1989. godine, tako da državljani Hrvatske trebaju uzeti stvar u svoje ruke kao građani, simbolično trebaju uzeti svijeće u ruke i izboriti se za ponovnu demokraciju u Hrvatskoj koja je ugrožena. Tu ne trebamo žaliti nikakve žrtve”, zaključio je Lozo.

“Nama je jako drago što se ova presuda ovako dogodila i očekivali smo pozitivnu presudu”, rekao je Lozo i dodao da ne vide prostor da bi županijska razina ovu nepravomoćnu presudu mogla osporiti, jer je i ovakva prvostupanjska presuda vrlo kvalificirana i izuzetno značajna.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/dezulovicev-uv ... suca-kuna/

Fino.

Talijanski roditelji pružaju otpor rodnoj ideologiji
18.04.2014 10:05

U Italiji je ove godine vrlo burno. Kao izrazito tradicionalna zemlja, Italija je od rodnih ideologa napadnuta sa svih strana. Usvojen je novi zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se bitno ograničava sloboda govora i izražavanja, u više regija pokušava se majku i oca izbaciti iz školskih formulara i drugih dokumenata te su se građani povezali s inicijativom „La Manif Pour Tous“ u Francuskoj i mobilizirali se pod sličnom inicijativom „La Manif Pour Tous Italia“. Razne aktivističke udruge, lokalne podružnice ILGA Europe, u škole nameću programe kojima je cilj „dekonstrukcija roda“. Međutim, roditelji ne namjeravaju tako lako dopustiti da se gaze njihova prava.


Talijanski roditelji pružaju otpor projektu „dekonstrukcije roda“ u školama

Autor: Hillary White, dopisnica iz Rima

Objavljeno: 7. travanj, 2014.

PONTASSIEVE, Italija, 7. travanj, 2014. (LifeSiteNews.com) – Ovog je tjedna grupa roditelja u malom toskanskom gradiću Pontassieve izjavila gradskoj upravi da neće dopustiti uvođenje homoseksualne „rodne“ ideologije u njihove škole.

Roditelji se bune protiv programa predloženog pod nazivom „ECOS – Dekonstruirajmo da bi gradili” kojim se želi „pomoći u eliminaciji rodnih sterotipa.” Roditelji se pozivaju na talijanski Ustav i Europsku povelju o ljudskim pravima kojima je na području javnog obrazovanja određeno da država „mora poštivati pravo roditelja i osigurati da odgoj i obrazovanje budu u skladu s njihovim vjerskim i filozofksim uvjerenjima.” Roditelji tvrde kako škola „ne smije okupirati područje odgoja koje pripada obitelji.“

Roditelji tvrde kako se „Adekvatna i nužna borba protiv nasilja i svih vrsta diskriminacije ne smije zloupotrebljavati ili njome manipulirati od strane bilo koga kako bi se širile poruke druge vrste, kao što je afirmacija rodnog identiteta.“

Pokrenuli su peticiju kako bi stopirali Projekt ECOS, u kojoj se navode riječi tajnika ministra obrazovanja Gabrielea Toccafondija, koji je izjavio da škole ne smiju biti „ideološka bojna polja“ i koji je blokirao plan slanja materijala o „rodnoj teoriji“ u škole širom države.

„Suprotstavljati ćemo se ovom projektu,” rekli su, „svim sredstvima koje imamo na raspolaganju na svakoj lokaciji … jer želimo škole bez ideologija.”

Prema onome što je objavljeno na internetskoj stranici provincije Firence Društvo za učenje grada Pontassieve osiguralo je regionalna sredstva u iznosu od 7500 eura „kako bi u nastavi predstavilo elastične rodne uloge“ „muškaraca i žena u smislu poželjnosti, odgovornosti, emocija i ponašanja“. Projekt treba „promovirati kritičko distanciranje od rodnih stereotipa koji blokiraju ili priječe razvoj i odabir životnih stilova, izbora studija, zanimanja; također treba promicati korištenje vlastitih izbora i odbacivanje unaprijed zadanih normi rodnih uloga.”

Glasnogovornik grupe roditelja Francesco Innocenti rekao je da ukoliko njihov zahtjev za odbacivanjem programa bude ignoriran, „pokrenut ćemo akcije i događanja kao što je korištenje prava na priziv savjesti i razmatranje mogućnosti neupisivanja djece ili preseljenja u druge škole“ grada Pontassieve.

Grupa će „analizirati sve aspekte nejasnih poruka o rodnom identitetu i teorija na kojima se temelje koje nisu relevantne za borbu protiv nasilja, homofobije i diskriminacije bilo koje vrste, a sadržane su u materijalima za projekt.” Narednih dana je predviđeno da roditelji imaju sastanak s vodstvom škola.

Program je iniciran sredstvima iz provincije Firence, a pokrenule su ga udruge PAWA (People in Action for World Awareness = Građani u akciji za podizanje svijesti u svijetu) i IREOS, lokalna firentinska podružnica ILGA-e Europe, homoseksualne aktivističke organizacije koju financiraju Europska unija i milijarder poznat po svom snažnom angažmanu na području društvenog inženjeringa George Soros.

Roditelji su citirali internetsku stranicu udruge IREOS na kojoj se „nekoliko puta spominje da je njihovo djelovanje politička borba” na području „roda.”

„Projekt ECOS je, prema našem mišljenju, aktivnost koja šalje subliminalne poruke i upliće se u odgojni posao roditelja,” tvrde talijanski roditelji.

I dok je projekt kojim se tzv. „obrazovanje za različitosti“ željelo implementirati u škole širom Italije uspješno blokiran u parlamentu, isto se pokušava provesti na nivou općina. Nadbiskup Turin je nedavno napao projekt u javnosti nazvavši ga pokušajem da se lokalne škole pretvore u „kampove za preodgoj“ djece u režiji ekstremne ljevice.

Istovremeno je objavljen paket vladinih smjernica koje nalažu novinarima da nikada ne smiju prikazivati homoseksualce ili „transeksualce“ u negativnom svijetlu. Dokumentom, koji je napravljen po preporuci Vijeća Europe, prijeti se novinarima nedefiniranim „profesionalnim kaznama“ te čak i zatvorskom kaznom za one koji se ne budu držali smjernica.

Izvor: Lifesitenews.com

http://zdravstveniodgoj.com/news/talija ... ideologiji

VELIKA GAY PRIJEVARA: Rat protiv Biblije, protiv spola i protiv odgoja djece

Sunday, 20 April 2014 11:24


Sljedeći tekst je viđenje jednog evanđeoskog kršćana o tome kako se uhvatiti u koštac s problemom nadirućeg gay aktivizma, uz prikaz samo malog broja primjera netolerancije i gaženja prava ljudi koji mu se odbijaju pokoriti. Vidimo da su nedavni primjeri zastrašujuće netolerancije prema ljudima koji drukčije misle, o kojima smo pisali ovdje i ovdje, gotovo svakidašnja pojava u američkom društvu. S druge strane bojanke za djecu kao što su „Curice će biti dječaci, a dječaci curice“ nastoje dekonstruirati tradicionalne rodne uloge. Lektira za djecu kao što su knjižice „Jedan tata, dva tate, crni tata, plavi tate i oh kakve sve stvari moje dvije mame rade! Ima li išta bolje nego imati ih dvije?“ formiraju mozgove predškolske djece u Americi. Kako se postaviti na pravilan način?



Autor: Michael L. Brown

Objavljeno: 2. travanj, 2014.

U veljači 2007. jedan je moj kolega prisustvovao godišnjoj dobrotvornoj večeri na kojoj su se prikupljala sredstva za rad Kampanje za ljudska prava (Human Rights Campaign -HRC), najveće svjetske akstivističke organizacije za homoseksualna prava. Kao kršćanin koji je istinski predan izgradnji pravednijeg društva u Americi želio se uvjeriti kako HRC funkcionira.

Do njega je za stolom sjedio jedan homoseksualni par i dok je moj prijatelj vodio razgovor s jednim od muškaraca u paru, odjednom je imao viziju (inače mu se tako nešto ne događa) — vidio je zmiju ovijenu o vrat muškarca s kojim je razgovarao. Znao je da mora ubiti zmiju kako ne bi zadavila muškarca, ali je istovremeno znao da će, ne bude li vrlo, vrlo oprezan, zajedno sa zmijom ubiti i muškarca.

Ovo je, prikazano na vrlo živopisan i slikovit način, ilustracija onoga zbog čega smo u današnjoj crkvi stjerani u škripac. S jedne strane vidimo stvarne opasnosti gay aktivizma koji zahvaća doslovno svaki aspekt našeg društva. Zapravo, može se bez pretjerivanja reći da je gay aktivizam glavna prijetnja našoj slobodi govora, našoj vjeri i savjesti. I vidimo kako se na našu djecu negativno utječe u školama kroz školske kurikulume i putem medija kroz medijsko programiranje čiji su autori aktivisti za homoseksualna prava i njihovi heteroseksualni saveznici.

Istovremeno želimo posegnuti za onima koji se identificiraju kao lezbijke, homoseksualci ili transrodne osobe i dotaknuti ih Božjom ljubavi i Kristovim suosjećanjem, prepoznajući koliko su odbacivanja mnogi od njih već pretrpjeli u životu i znajući da oni u potpunosti žive u uvjerenju kako su konzervativni kršćani njihovi najveći neprijatelji jer mi smo za njih puni mržnje, zatucani, netolerantni i homofobni te oni koji ih osuđuju na vječni oganj u paklu.

Kako, dakle, da se onda suprotstavimo gay aktivizmu a da ne povrijedimo homoseksualce našim svjedočanstvom? Kako da im se približimo s nježnošću bez da omekšamo svoja stajališta o tome što je ispravno i moralno? Kako da istovremeno širimo milost i istinu?



Dotaknimo ih, ali im pružimo otpor

U siječnju 2005. godine Gospodin mi je u srcu rekao sljedeće: „Dotakni ih i pruži im otpor“. Znao sam da ove riječi znače da trebam s pripadnicima homoseksualne zajednice postupati sa suosjećanjem, ali istovremeno hrabro pružati otpor gay aktivizmu — i od tada sam tako nastojao živjeti.

Već čujem kako će neki vjernici reći: „Slažemo se da moramo širiti Evanđelje homoseksualcima i lezbijkama. Naravno da moramo! Bog voli homoseksualce potpuno jednako kao i heteroseksualce. Isus je svoju krv prolio za homoseksualce i heteroseksualce jednako. Svi smo stvoreni na sliku Božju, ali smo slabi i pali smo. Naša je sveta dužnost širiti evanđelje u LGBT zajednici — ali nije na nama da se suprotstavljamo gay aktivizmu jer je to miješanje politike i vjere, a to će samo oslabiti naše svjedočanstvo.”

Zaista? Jeste li sigurni? Kada su se kršćani usprotivili ropstvu i trgovini robljem u 18. i 19. stoljeću, da li je i to bilo miješanje politike i vjere? Da li je miješanje politike i vjere danas kada kršćani ustaju u obranu života u maternici ili protiv trgovine ljudima?

Na potpuno jednak način se ovdje ne radi o miješanju politike i vjere ukoliko se borimo za postojanje spola onako kako ga je Bog zamislio, za seksualnost kako ju je Bog zamislio, za brak kako ga je Bog htio, a to su samo neki od problema s kojima se danas hvatamo u koštac. I mada se suočavamo s brojnim izazovima i dilemama u našem svjedočanstvu s LGBT osobama jer ne želimo odustati od onoga što je ispravno, mi zapravo nemamo drugog izbora nego boriti se.

Dopustite mi da objasnim zbog čega je ulog toliko visok i zbog čega je prijeko potrebno raditi i jedno i drugo – „dotaknuti ih“ s Evanđeljem i „pružati otpor“.



Rat protiv Biblije

Prije 40 godina gay aktivisti su zaključili kako su njihova dva glavna neprijatelja psihijatrijska struka i crkva. Prvi je neprijatelj homoseksualnost klasificirao kao bolest, a drugi kao grijeh, i stoga je protiv ova dva neprijatelja pokrenut ideološki rat kako bi se uništio taj mentalni sklop.

1973. Američko je udruženje psihijatara (a nakon njih isto su učinile i brojne druge strukovne organizacije) skinulo homoseksualnost s popisa bolesti tvrdeći da se ne radi ni o kakvoj vrsti mentalnog ili emocionalnog poremećaja.

To je značilo da je zadnja velika zapreka koju je trebalo savladati ostalo stajalište crkve i zbog toga se združenim naporima krenulo u mijenjanje percepcije koja postoji u javnosti o Bibliji i homoseksualnoj praksi. Ti napori podrazumijevaju da se poruke iz Biblije moraju prikazivati kao zastarjele i nebitne dok se u konzervativnijim krugovima može čuti kako Riječ Božja osuđuje jedino pedofiliju i homoseksualnu prostituciju, ali ne i dugotrajne emocionalne istospolne veze.

Nemojmo se zavaravati: gay aktivisti neće biti zadovoljni sve dok ne uspiju uvjeriti kršćane širom Amerike da bi Mojsije, Isus i sveti Pavao Apostol odobrili istospolni brak. Na kraju krajeva, sve je to samo ljubav, zar ne?

Ova bitka malo pomalo stiže i u vašu crkvu ili denominaciju kojoj pripadate.



Rat protiv spola

Ono što mnogi vjernici ne shvaćaju jest da rat koji se trenutno vodi nije samo rat protiv heteroseksizma (Ujedinjeni školski okrug San Francisca definira ova pojam kao „otvorenu ili prikrivenu predrasudu prema homoseksualnosti koja se temelji na uvjerenju da je heteroseksualnost superiornija od homoseksualnosti odnosno norma”). Rat koji se trenutno vodi je rat protiv spola — protiv muško-ženske različitosti i protiv muško-ženske dihotomije.

Kako je rekla profesorica sociologije Barb Burdge, inače lezbijka, „Društveni konstrukt koji ljudska bića dijeli na muškarce i žene je okrutan i ugnjetavački te ga je potrebno u potpunosti odbaciti.”

U skladu s ovom ideologijom časopis Newsweek zapitao se skoro prije četiri godine u svom izdanju od 16. kolovozan 2010. „Očekuje li nas bespolna budućnost?”, da bi se u istom tekstu dalje ustvrdilo kako „doduše maleni ali rastući broj ljudi odbija da ih se označava kao muško ili žensko.”

Još je šokantnije da službena politika javnih škola u Los Angelesu definira „Rodni identitet kao nečije shvaćanje, interese, osjećaje i očekivanja o tome smatra li se osoba kao žensko ili muško ili jedno i drugo ili niti muško ni žensko, bez obzira na biološki spol u kojem je rođena.” (Pazite, ja ovo ne izmišljam!)

Zbog toga vam se događa da sve češće čujete vijesti o ženskim misterima i muškim missicama maturalne večeri. Prema tumačenju jedne 16-godišnje djevojke „Više ne postoje stereotipi prema kojima mister maturalne zabave mora biti sportski tip okružen navijačicama. Živimo u generaciji u kojoj su frajeri cure, a cure su frajeri.”

Tko uopće može zamisliti sve što će uslijediti nakon ovoga ukoliko napustimo načelo da je Bog stvorio muški i ženski spol?



Rat protiv odgoja djece

Pišući 1995. godine za The Advocate, perjanicu među publikacijama gay aktivizma, lezbijska novinarka Patricia Nell Warren je izjavila: „Onaj tko osvoji djecu, kontrolirat će budućnost.” Puno prije nje, još daleke 1958., slavni bitnički pjesnik i gay ikona hipi pokreta Allen Ginsberg povikao je mladom konzervativnom vođi: „Pobijedit ćemo vas preko vaše djece!”

Gay aktivisti postižu nevjerojatno velike uspjehe osvajajući srca i umove naše djece, ne samo time što ih žele navesti na gay seks (nisu svi homoseksualci seksualni predatori djece), već prvenstveno kroz indoktrinaciju. Prema izjavi Nacionalnog sindikata učitelja Velike Britanije „Naročito je važno započeti s odgojem djece u dobi od 3 do 5 godina o tome da postoji cijeli niz različitih vrsta obitelji u današnjoj Velikoj Britaniji: obitelji sa samohranom majkom, obitelji s mamom i tatom, obitelji s dvije mame, s dva tate, s djedom i bakom, te posvojiteljske i skrbničke obitelji.”

Bojanke za djecu kao što su „Curice će biti dječaci, a dječaci curice“ nastoje dekonstruirati tradicionalne rodne uloge. Lektira za djecu kao što su knjižice „Jedan tata, dva tate, crni tata, plavi tate i oh kakve sve stvari moje dvije mame rade! Ima li išta bolje nego imati ih dvije?“ formiraju mozgove predškolske djece.

Tu su zatim „Igraće karte s LGBT terminologijom“ u izdanju GLSN-a (Gay, lezbijska i straight obrazovna mreža) kao kviz za osnovnoškolce koji sadrži termine kao što su biološki seks, rodni identitet, rodna uloga, transrodni, rodno izražavanje, seksualna orijentacija, heteroseksizam, transfobija, aseksualan, biseksualan, lezbijka, homoseksualac, transeksualac, interseksualac, androgin, transvestit, genderqueer, rod koji se nigdje ne uklapa, queer, LGBTQ, operacija promjene spola, D/L (down low = homoseksualac koji glumi da je hetero) i MSM (muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima).

U posljednje dvije godine savezna država Kalifornija donijela je sljedeće zakone: 1) zakon kojim se propisuje obavezno slavljenje povijesnih datuma američkog LGBT aktivizma za sve školske uzraste i sve škole u toj državi, bez mogućnosti da roditelji izuzmu djecu sa satova ili da učenici sami odbiju sudjelovati; 2) zakon kojim se zabranjuje konverzivna terapija za maloljetnike koji se bore s neželjenom istospolnom privlačnosti, čak i kada imaju dopuštenje roditelja; i 3) zakon kojim se učenicima svih školskih uzrasta koji se identificiraju u suprotnom spolu od onog u kojem su rođeni daje pravo na korištenje wc-a, kupaonica i svlačionica prema spolu koji odaberu, kao i da igraju u muškim ili ženskim sportskim timovima, također prema spolu koji odaberu.

Nakon svega što sam naveo, da li i dalje tvrdite kako nas se to ne bi trebalo ticati i da se ne trebamo aktivno uključivati? (Imajte na umu da je ono što iznosim ovdje samo komadičak golemog ledenog brijega; mnoge druge pojedinosti sa svih spomenutih frontova možete pročitati detaljnije u mojoj knjizi „Čudna stvar dogodila se Americi“ (A Queer Thing Happened to America.)



Medijski rat

Gay stratezi Marshall Kirk i Hunter Madsen u svojim su tekstovima iz 1989. pozivali na potrebu „konverzije emocija, mentalnog sklopa i djelovanja prosječnog Amerikanca putem planiranog psihološkog napada u obliku propagande koja će se naciji servirati putem medija.”

Njih dvojica zajedno s kolegama uspjeli su u svojim planovima ostvariti više negoli su ikad sanjali, do te mjere da je voditelj radio emisije Michael Medved prije nekoliko godina primjetio: „Kada bi nas danas posjetio neki Marsovac koji bi bio na specijalnom zadatku prikupljanja podataka o američkom društvu zaključio bi jednostavnim praćenjem naše televizije da u Americi živi puno više homoseksualaca nego evanđeoskih kršćana.”

Prema sadašnjoj situaciji u medijima mogli bismo također reći da bi Marsovac svakako zaključio da su svi homoseksualci, uz rijetke ili nikakve iznimke, nevjerojatno dragi obiteljski ljudi, kreativni i puni razumijevanja dok su suprotno tome evangelički kršćani zlonamjerni, skloni osuđivanju, dosadni, pohlepni i licemjerni.

2010. je medijski gay aktivist Jarrett Barrios izjavio: „Više nije dovoljno biti kao Will i Grace. Vrijednosna mjerila su se povisila. ” (Televizijska serija Glee svakako promiče taj cilj u velikoj mjeri kod naše djece.) Te iste godine se u članku objavljenom na web stranici insidemovie.com pisalo o „novoj vrsti podžanra koji se pojavio kao vjerojatno najatraktivnija medijska strategija Hollywooda: cura s curom [ljubljenje].”

Doista, serijal Queer Eye for the Straight Guy („Čudno oko za heteroseksualca“) je sada već stara priča, a Brokeback Mountain (koji je na velikom ekranu prikazivao scene gay seksa s poznatim glumcima) danas budi nostalgiju zbog pionirske uloge koju je taj film imao.

U današnje vrijeme Hollywood postaje sve militantniji jer glavni glumci u njegovim filmovima poput Marka Ruffala, koji je igrao u filmu na lezbijsku temu The Kids Are All Right („Djeca su dobro“), izgovaraju sljedeće rečenice o kršćanskim stajalištima o braku prema Božjem planu: „Radi se o posljednjem kriku umiruće zvijeri koja se baca i vrišti uhvaćena u kavezu i to je njihova reakcija na svijet koji se mijenja, svijet koji za sobom ostavlja mnoštvo starih, zadrtih i neprihvatljivih stajališta. Gotovo je. Oni koji su protiv gay braka služe se lukavim trikovima i često na vrlo mračne načine promiču svoje ideje.”

Hollywood je objavio rat biblijskim vrijednostima, i što je najtužnije – mnogi američki evanđeoski kršćani bolje poznaju recentne filmske hitove nego Božju Riječ.



Rat protiv priziva savjesti, slobode govora i vjeroispovijesti

Čitave knjige mogle bi se napisati o ovoj temi s puno istinitih priča sveučilišnih studenata koji su bili kažnjeni ili izbačeni s fakulteta jer nisu htjeli podržati gay aktivizam, priča o zaposlenicima koji su bili otpušteni sa svojih radnih mjesta ili na druge načine kažnjavani jer su na svojim privatnim Facebook stranicama ili u uvodnicima lokalnih novina objavljivali svoje stavove o homoseksualnosti ili priča o ljudima koji po ulicama propovijedaju Božju Riječ o seksualnosti i bivaju uhićeni, o vlasnicima tvrtki koji dobivaju novčane kazne jer ne žele sudjelovati u obilježavanju proslava i obljetnica gay pokreta…. Ovakve slučajeve mogli bi nabrajati unedogled.

Kao što sam pisao u prosincu 2013., „Ne radi se samo o anonimnim građanima koji su kažnjeni jer se nisu htjeli pokoriti gay aktivizmu ili jer su govorili nešto što nije bilo oportuno; kažnjavaju se i poznate osobe poput dr. Bena Carsona, pastora Louie Giglia i senatora Ricka Santoruma. (Ako ste slučajno propustili što se dogodilo senatoru Santorumu – u travnju je jedna srednja škola u Michiganu otkazala njegovo gostovanje zbog straha da će progovoriti o problemu istospolnog „braka“, da bi mu na kraju dozvolili da govori, ali samo uz uvjet da učenici mogu prisustvovati jedino ako imaju odobrenje roditelja [!]. Potpuno suprotno tome, govornike poput kontroverznog Dan Savagea koji se izruguje Bibliji i veliča gay seks dočekuju kao heroje u školama i po studentskim kampusima i daje im se bianco karta da s našim mladima govore o najizopačenijim temama.)”

A tko bi mogao zaboraviti ono što se dogodilo Philu Robertsonu iz reality showa „Pačja dinastija“ (Duck Dynasty) nakon što je njegove komentare o homoseksualnosti objavio GQ magazin…

Sva istina sastoji se u tome da ukoliko se danas ne budemo borili za ono što je ispravno, sutra ćemo biti prisiljeni opravdavati se pred vlastitom djecom i unucima. Pa ipak, mnogi kršćani ne žele u to vjerovati, misleći da će se ignoriranjem ovih problema koji su od kritične važnosti za društvo i gradnjom mostova prema svojim LGBT prijateljima i kolegama privoliti gay zajednicu da se prestane suprotstavljati Evanđelju.

Ali stvarnost je međutim takva da će nas i dalje etiketirati kao homofobe i zadrte vjerske fanatike sve dok i sami ne počnemo govoriti i misliti da Bog gleda blagonaklono na homoseksualne veze i gay seks.



Naša reakcija – dotaknimo ih s ljubavlju, ali pružimo im otpor


Što, dakle, moramo raditi? Najprije, moramo od Boga zatražiti da nam udijeli Svoju ljubav i suosjećanje prema onima koji se identificiraju kao homoseksualci, lezbijke, biseksualci ili transrodne osobe prihvaćajući da velika većina tih ljudi nije samo tako odabrala da ima istospolne privlačnosti ili probleme vezane uz vlastiti spol te da, više od svega, ti ljudi žele biti prihvaćeni takvi kakvi jesu.

Drugo, moramo počistiti u vlastitom dvorištu, i pokajati se za svoje seksualne grijehe i sklonost prema munjevitim razvodima na zahtjev.

Treće, moramo moliti za LGBT zajednicu i dotaknuti ih s prijateljstvom u kom je sadržana poruka Evanđelja te uvijek imati na umu da Isus Krist nudi oprost i otkupljenje svim ljudima jednako.

I četvrto, moramo se ustrajno boriti protiv prodiranja gay aktivizma znajući da neizgovorena mantra svih LGBT aktivista glasi „Zastrašivati ćemo vas i manipulirati vašim osjećajima sve dok ne kapitulirate.” Moramo jasno pokazati – uz ljubav, milost, suosjećanje i poniznost – da nikakva kapitulacija ne dolazi u obzir.

U našoj je prirodi da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta i u Kristu ćemo pobijediti.



Michael Brown je autor knjige Prevelika milost: Koje su opasnosti suvremenih milosnih poruka? i voditelj radijskog talk-showa Vatrena linija Radio mreže Salem s nacionalnom frekvencijom. Također je dekan vjerskog fakulteta FIRE i voditelj kršćanske organizacije Koalicije za savjest.

Izvor: Charisma News/zdravstveniodgoj.com

http://hu-benedikt.hr/?p=16232

Nemate za kruh? Propagirajte pedofiliju i 'Queer-scenu' - i imat ćete i za kolače!


Autor: 7Dnevno / 18. travnjaDatum: utorak, 22. travnja 2014. u 09:01


Veliki tjedan pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Splita, Rijeke, Ministarstva kulture Dok građani Hrvatske radna mjesta gube kao na traci, te se novca nema ni za zdravstvo, ni za socijalu, ni za školstvo - ukratko, nizašto egzistencijalno, "Queer-scena" slavi! Za njih krize nema. Što je Queer, ili, u ovom slučaju možda još važnije, što je Queer Zagreb?
Ova je udruga 2013. godine, novcem iz našeg državnog proračuna, financirala dolazak deklariranog pedofila Gerta Hekme u Zagreb. Financirala je predavanje pedofila koji se otvoreno zalaže za spuštanje dobne granice, najprije na 12, s krajnjim ciljem na 6 godina, djeci za stupanje u seksualne odnose s odraslima. Dječja pravobraniteljica prešutjela je tada ovu monstruoznost. I dok je svatko normalan očekivao skidanje udruge Queer s popisa konzumenata javnih novaca, jednom zauvijek!, dogodilo se suprotno: gospodari javnih blagajni, blagajni za opće dobro, "kaznili" su Queer-ovce daljnjom, izdašnom potporom - prije svega financijskom, tako i svekolikom podrškom sljedećih događaja.

Naš novac za promicanje pedofilije

Pod visokim pokroviteljstvom Grada Zagreba, Splita, Rijeke i Ministarstva kulture diljem Hrvatske organizira se "Queer sezona 2014." koja traje puna tri mjeseca. Na repertoaru predstavljenom na gotovo 50 stranica programa nalazi se više od 45 predstava, kino-projekcija i "partyja". Gosti umjetnici koji u svrhu promicanja pedofilije i svega što nazivaju "Queer" dolaze sa svih strana Balkana, Europe i svijeta, plaćeni su ni manje ni više nego našim novcem. Ministrica kulture i gradski oci, koji po pitanju 100. obljetnice smrti A. G. Matoša, po pitanju hrvatske glazbene i kulturne baštine škrtare do izgladnjenja, koji bez da trepnu deložiraju cijele obitelji s maloljetnom djecom, koji se na pitanja vezano uz rezanje poticaja, socijale, zdravstva, itd., izvlače na ekonomsku krizu, raskalašeno i svesrdno našim mukotrpno zarađenim novcem financiraju program iz kojeg, među ostalim, izdvajamo:

Dugometražni film "Betlehem", čiji sadržaj organizatori opisuju ovako: "Betlehem je priča o kompleksnom odnosu između Razija, časnika izraelske tajne službe i njegovog palestinskog informatora Sanfura, tinejdžera koji je mlađi Ibrahimov brat, inače traženog palestinskog militanta. Razi, odlučan da uhvati ili ubije Ibrahima, regrutira Sanfura i ulože svu svoju energiju u njega te razvija vrlo prisan, gotovo očinski odnos s njim, ali Sanfur (tinejdžer) želi više..."

"Genderformance" - 8-dnevni program sljedećeg opisa: "Teme roda u koreografiji, seksualnost u muzejskim fundusima, performans i pitanje rodne binarnosti neki su od motiva kojima se bavi serija izvedbi, predavanja, radionica i rasprava tijekom svibnja u Zagrebu, u tjednu obilježavanja međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije... Program uključuje blok izvedbi i radionica koreografkinja iz Južne Koreje, Filipina, te SAD-a..."

"Pogonizacija: U ime obitelji" također je događaj koji će se održavati nekoliko dana. Kaže ovako: "U ovoj čitaonici i crtaonici na otvorenom, djeci će bajke čitati glumci i animatori, dok će roditelji uživati u besplatnoj kavi i pecivima uz mogućnost listanja najnovijih knjiga izdavačke kuće Domino. Bajke koje ćemo čitati bit će vrlo raznolike – od priče o ratnicima koji se, umjesto mačevima bore poljupcima, do toga što bi se dogodilo da se potočić iz poznate pjesme nije zaledio zbog globalnog zatopljenja ili da je vuk iz Crvenkapice, primjerice, vegetarijanac. U sklopu našeg šarolikog i razigranog piknika bit će organizirana i likovna radionica na kojoj će mališani uz stručno vodstvo crtati različite obitelji i njihove svakodnevne dogodovštine. Izdanja koja će se čitati su „Queer bajke" i „Bajke za bolje sutra"..."

"Glavni party" na Veliki četvrtak

Nude se filmovi i izvedbe naziva "Gerontofilija", "120 dana sodome", te "Oil Pressure Vibrator".

Organizator je glavni party datirao na Veliki četvrtak, te mu odredio i temu: "S obzirom da smo nebrojeno puta imali prilike čuti da je brak isključiva bogomdana životna zajednica žene i muškarca, da je sve drugo nešto drugo i da smo mi svi možda i nešto treće, ne preostaje nam nego da se rasplešemo dok se ne raspametimo. Osim plesa, vrijeme je i za pjesmu, jer nevolja nikad ne dolazi sama. Stoga smo uglazbili neke najpoznatije citate najprominentnije moralne poduzetnice sklepane u hladu otočnog ladanja da ih čujemo još jedanput - u ritmu glazbe. No, ovoga puta svoju reakciju sebično ne iznosimo tek unutar četiri zida svojih kupaonica nad WC školjkom, već Vas pozivamo da iskoristite jedinstvenu priliku na Željka M. Partiju, gdje uz Domino zbor možete zapjevati budući hit: „Ja sam jedna, ja sam Željka".
Na partiju će Vas dočekati i raznoliko društvo: sve popularniji bend Seven Mouldy Figs koji svojim alt-rock izričajem pokoravaju hrvatsku glazbenu scenu, elektro-atrakcija iz susjedne Srbije The Flesh Community, članica JTKT kolektiva Tijana T, koja je priznata na međunarodnoj sceni kao DJica zbog suradnje s njujorškom legendom Abe Duque-om. Kao sami šećer na kraju čeka Vas nadrealistični miks Marija Kovača, a za vizualni orgazam all-night-long pobrinut će se VJ Donnie.
No to nije sve, u duhu pravog Queer Zagreb partija, nudi se niz dodatnih događanja - Željka M. Darkroom (samo za najpožrtvovnije), prikupljanje potpisa za referendum o Ustavnoj zabrani organiziranja budućih Željka M. Partija, natjecanje u ljubljenju bližnjeg svog, testiranje na članstvo u lobističkoj organizaciji Opus Gei, ispovjedaonica za nečiste misli o Željki M., ispovjedaonica za čiste misli o Željki M., itd."

Bandić zatajio hrvatske branitelje i Matoša

Za sve navedeno, što predstavlja tek dio programa kojemu su, očito, primarni ciljevi ruganje i raskol, uz ostale financira i Bandićev Zagreb. Evo što je taj isti Bandić ne samo odbio financirati, nego je i grubo cenzurirao, pritom izvrijeđao predlagatelje i organizatore, te na koncu opstruirao i zabranio cijeli događaj:

"Hrvatski branitelji za djecu i mlade organiziraju obilježavanje 100. godišnjice od smrti A. G. Matoša. Riječ je o projektu kojim Stožer za obranu hrvatskog Vukovara želi doprinijeti integraciji nas hrvatskih branitelja kroz sudjelovanje u kulturnom životu. Priključili su nam se mnogi glumci, glazbenici i likovni umjetnici. Programi čitanja poezije, izložbe, interaktivne radionice s djecom, večeri čitanja poezije za studente i performansi odvijali bi se od 11. ožujka do 17. ožujka 2014. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tih sedam dana trg bi bio "ukrašen" umjetničkim intervencijama u svrhu obilježavanja obljetnice: mala pozornica, ispred nje stolice koje mogu sami građani donijeti, skulptura A.G.M.-a, te postavljeni panoi s ispisanim životopisom i citatima.
Namjera nam je u tih sedam dana oživjeti i oplemeniti naš glavni grad, djeci i školarcima približiti ljepotu čitanja (svjesni smo koliko naše nove generacije staru, dobru knjigu rado zamijene za Playstation i/ili osobno računalo...), te uveseliti sve građane grada Zagreba - kako likovnom umjetnošću tako i ugodnom, nenametljivom glazbom."

Ne samo da je ponizio i prevario hrvatske branitelje, nego je zabranio promicanje hrvatske misli, duha i književnosti iz pera velikog Matoša. Ali savjest mu očito ne da mira. Ljaga nelagodu stvara i potrebuje za ispiranjem. Zatajio je hrvatske branitelje, zatajio je Matoša - kako se oprati?

Poput djeteta koje društvo i prijateljstvo ostale djece na igralištu kupuje slatkišima, Bandić bi već ovoga ljeta za obnovu Matoševe rodne kuće navodno trebao dobiti titulu počasnog građanina Tovarnika, što je predložila tamošnja Udruga dr. Ante Starčević. Postoji jedan sitni detalj koji jako bode u oči - Matoševa rodna kuća uopće nije obnovljena. Kakve onda veze ima Bandić s Matošem? To što je zabranio veliko obilježavanje 100. obljetnice njegove smrti?

Teror nad običnim čovjekom

Cijela ova zbrka neodoljivo me podsjeća na jednu kazališnu predstavu iz bivše države. Glavnog lika, Radovana, netko u predstavi prozove da nikada u životu nije pročitao nijednu knjigu. Uzrujani i povrijeđeni Radovan krene u vlastitu obranu: "Ja da nikad nisam pročitao knjigu?! Ta, ja sam tri godine bio član biblioteke! Hodao sam gradom, članska iskaznica mi je virila iz džepa na košulji, a ljudi su povikivali: 'O, ide drug član!' - i ja da nisam pročitao nijednu knjigu?!"

Ideološki i nacionalno s A. G. Matošem nepomireni Vesna Kusin i Milan Bandić vrijeđaju hrvatske branitelje i sveučilišne profesore, i nikom ništa? Narodu i Bogu dužni objašnjenje za najgrublju cenzuru, Ivica Lovrić i Milan Bandić uskraćuju javnosti edukativne i društveno korisne kulturne programe, i mi ne možemo ništa, možemo samo šutjeti? Čak ni na službene dopise ne odgovaraju, objašnjenja ne daju, vjernicima se predstavljaju, a na djelu Božju riječ i zemaljske zakone gaze. Postavili su se iznad zakona i morala, šute i gaze, tjeraju nas da šutimo i trpimo.

Da, vjera nas uči da ne sudimo, ali nas i uči da upozorimo brata kada griješi.

Jesu li Milan Bandić i Ivica Lovrić vjernici, katolici? Kako kao takvi mogu promicati perverzne svjetonazore među djecom i mladima? Tko je i u ime koga pobrisao kriterije? Tko su takozvani gradski oci da mogu suditi akademskom, glazbenom programu, postavljenom od sveučilišnog profesora glazbe, da nije "kulturan", i u čije ime to može raditi? Po kojim kriterijima se naziva kulturom beskrupulozno vrijeđanje i satiranje svih onih koji ne veličaju bespogovorno sve ono što im vlastita vjera i moral određuje grijehom? Kada je i kako biranje bilo koje strane, pa makar ona bila protuprirodna, bezbožna, protučovječna i uvredljiva, samo po sebi postalo kulturnim izričajem i dalo pravo raznim obnašateljima javnih funkcija da za to troše naš novac namijenjen kulturi?

Topla preporuka drugovima načelnicima i grijačima fotelja u ministarstvima trebala bi biti - kada već ne želite kulturne manifestacije koje ne veličaju vaš lik i djelo, kada već morate gaziti hrvatske branitelje koji su ionako poniženi, obespravljeni i gurnuti na rub, kada već potpuno hladno možete gledati deložacije bolesnih i nemoćnih, te uništavanje cijelih obitelji, i kada se već nećete potruditi barem malo umanjiti sav taj teror koji se provodi nad običnim čovjekom, barem onda nemojte naš novac trošiti na stvaranje dodatnog raskola u društvu, te na promicanje pedofilije.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... olace.html

Članak objavljen na web stranici QUEER. HR. Pažljivo pročitajte pa vidite kome ćete dati glas za EU parlament.

Hoće li LGBT zajednica u Hrvatskoj postati politički subjekt nakon izbora za Europarlament?
objavljeno: 16. 04. 2014.
autor: Branimir Lukić


Nakon objavljivanja izbornih listi u skoro svim europskim zemljama, brzi pogled donosi šarolikost imena i programa. U Njemačkoj možemo naći čak i Demokratsku gej-lezbijsku stranku – Građansku stranku (KlikKlik), koja ipak nije uspjela obaviti potrebnu registraciju, te se na ovim izborima neće natjecati.

Hrvatska se pak može pohvaliti da ima čak dvoje LGBT kandidatkinja na izborima za Europski parlament, Sanju Galeković iz zelenog OraHa, te Damira Hršaka iz tamnocrvenih Laburista. Oboje su se predstavili prošli ponedjeljak na tribini u LGBT Centru Zagreb, o čemu je izvjestila Veronika Rešković (KlikKlik), te time započeli preferencijalnu kampanju.


Naime, zaokruživanjem imena kandidata na listama pojedinih stranaka, glasači mogu utjecati koji će kandidat otići u parlament, ukoliko ovaj skupi više od 10% glasova.

Tako je na prošlim izborima Ruža Tomašić s liste HDZ-a otišla u parlament skupivši 26% glasova liste, premda je sama bila tek na šestoj poziciji. Damir Hršak u svojem intervjuu za CroL također navodi da mu je nedostajao tek 2701 glas da prestigne prvog kandidata na listi koji je na kraju osvojio mandat (KlikKlik). Logičan zaključak koji se nameće: ovo je idealna prilika da LGBT zajednica u Hrvatskoj postane politički subjekt koristeći opciju preferencijalnog glasanja. Potencijalno, postoji mogućnost da čak dva LGBT kandidata iz Hrvatske završe u parlamentu.

To bi naravno bio veliki skok u broju LGBT članova u parlamentu, koji su pak malobrojni, ali politički relativno šaroliki – od Ulrike Lunaček (Austrija, zeleni), preko Michaela Cashmana (Velika Britanija, crveni), Lissy Gröner (Njemačka, crveni), Giannija Vattimoa (Italija, žuti) do Nikki Sinclaire (Velika Britanija, sivoplavi).

To bi također bio veliki pomak za političku klimu u Hrvatskoj, obzirom da još ne postoji stranka koja ima svoj LGBT Forum, a postojanje kvota na izborima za LGBT osobe se tek formira kao politička filozofija. Ili prema riječima Sanje Galeković s tribine: “Ako nas je 8 ili 10 posto u društvu, toliko nas treba biti zastupljeno i u vlasti. Isto kao što postoji paritetna demokracija za nacionalne manjine ili za zastupljenost žena u raznim parlamentima, isto tako treba biti zastupljenost i LGBT-zajednice u tijelima odlučivanja.”

Za usporedbu, britanski žuti Liberalni demokrati kao izborni adut koriste činjenicu da su njihovi kandidati najbrojniji među potpisnicima od ILGAe ponuđenog izbornog obećanja LGBT osobama (KlikKlik). Britanski crveni Laburisti su odmah iza njih po broju potpisa, a unutar svoje LGBT sekcije su radili unutarstranačku kampanju za izbor LGBT kandidata na listama za Europski parlament, od kojeg su uspjeli tek jednog od trojice – Seb Dancea – postaviti kao svojeg kandidata.

Seb Dance je jedan od ukupno sedam LGBT kandidatkinja iz crvenog PESa koji se natječu za ulazak u Europski parlament (KlikKlik), uz njega su još Daniele Viotti (Italija), Amaury Caprasse (Belgija), Myriam Elyassa (Francuska), Jose Angel Santoro Estevez (Španjolska), Fabienne Vesper (Njemačka), te Cyrus Engener (Malta). Iz ove grupacije je također interesantna Phil Prednergast (Irska), koja premda se sama ne nalazi unutar LGBT slova, želi postati predsjednica LGBT Međugrupe u parlamentu u novom sazivu. Da privuče glasače, dala je oglas čak i na mrežnoj aplikaciji Grindr, uz riječi potpore Michaela Cashmana.

Europski zeleni, uz Sanju Galeković u Hrvatskoj, imaju na izborima još i Ulrike Lunaček koja vodi listu u Austriji i kojoj bi ovo bio drugi mandat, te Pierre Sernea na listi u Francuskoj, čelnika LGBT sekcije zelenih, aktivnog u civilnom sektoru i pariškoj gradskoj administraciji. Ostale kandidate je malo teže pretražiti, jer za razliku od crvenog PESa nisu istakli sve svoje LGBT kandidate na jednoj stranici.

Pojavljivanje LGBT osoba kao kandidatkinja na izborima izgleda dolazi kao prirodan rezultat organiziranog aktivizma. Pitanje je, koliko sazrijevanja treba jednoj LGBT zajednici da iznjedri svoje kandidate na parlamentarnim izborima? Odgovor je čini se desetak godina.

Damir Hršak i Sanja Galeković se na izborima pojavljuju desetak godina nakon prve povorke ponosa u Zagrebu 2002. godine. Prva atenska povorka ponosa je organizirana 2005. godine, a ove godine je u utrku za gradonačelnika Atene ušla po prvi puta i jedna LGBT osoba – Grigoris Vallianatos. Zemlje s dužom tradicijom borbe su prve LGBT političarke dobile još u osamdesetima, desetak godina nakon što su organizirane prve povorke ponosa, inspirirane Stonewallškom pobunom u New Yorku 1969. godine. Tako je Angelo Pezzana je izabran za člana talijanskog parlamenta 1979. godine, nakon što je 1970. godine bio jedan od osnivača organizacije Fuori, prve talijanske organizacije posvećene borbi za LGBT prava.

U Njemačkoj Herber Rusche je jedan od osnivača prvo gej organizacije u Heidelbergu 1972. godine, zatim stranke zelenih 1980. godine, a u nacionalni parlament ulazi 1985. godine. U Velikoj Britaniji Chris Smith izlazi iz ormara 1984. godine na jednom javnom skupu, nakon što je već bio izabran u parlament na laburističkoj listi. Wenche Lowzow izlazi iz ormara 1979., a to joj nije naštetilo da 1981. opet bude izabrana u norveški parlament.

U Nizozemskoj, Coos Huijsen iz redova demokršćana izlazi iz ormara 1977. godine (nakon toga je prešao u laburiste), a Evelien Eshuis iz redova komunista 1982. godine.

Ipak, ove zemlje su trebale sačekati još tridesetak godina da se LGBT političarke uspnu do najviših dužnosti, mjesta premijerki, što se unazad pet godina dogodilo na Islandu, u Belgiji, te u Luxemburgu. Najvišu funkciju u europskoj politici je do sada obnašao Peter Mandelson (Velika Britanija, crveni Laburisti) kao povjerenik Europske komisije za trgovinu, izabran na to mjesto 2004. godine. Možda se nakon ovih izbora dogodi još koji pomak u tom smjeru?

U međuvremenu, broj potpisnika ILGAinog izbornog obećanja iz Hrvatske je porastao na devet. Uz Damira Hršaka, Sanju Galeković i Mirelu Holy, tu je i šest kandidata s liste Piratske stranke. To je još uvijek tek 3% od ukupnog broja kandidata na izborima, ali bitan pomak samo unazad tjedan dana.

http://queer.hr/38951/hoce-li-lgbt-zaje ... parlament/

Što je ILGA-Europe?

ILGA-Europe predstavlja europsku oblast Međunarodne lezbijske i gay udruge (ILGA). Radimo na promicanju ravnopravnosti i ljudskih prava lezbijki, gay muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT) u Europi. Mi smo krovna nevladina organizacija koja predstavlja svoje članstvo, u prvom redu LGBT udruge, na europskoj razini. Imamo više od 200 organizacija članica širom Europe.

Naša vizija:

ILGA-Europe doprinosi izgradnji svijeta u kojemu su ljudska prava svih poštivana i u kojemu svaka osoba može živjeti ravnopravno s ostalima, u slobodi od diskriminacije po osnovi seksualne orijentacije i rodnoga identiteta ili izražavanja.

Naša misija:

- biti glasom na europskoj razini za prava osoba koje se susreću s diskriminacijom po osnovi seksualne orijentacije, rodnoga identiteta ili rodnoga izražavanja;
- promicati prava na ravnopravnost i slobodu od diskriminacije preko lobiranja i zagovaranja, te izobrazbe i informiranja o europskim institucijama, medijima i građanskom društvu;
- jačati kapacitete europskih udruga za ljudska prava koja se bore protiv diskriminacije po osnovi seksualne orijentacije, rodnoga identiteta i rodnoga izražavanja mrežnom suradnjom, razmjenom informacija i treninzima.

Zašto postoji ILGA-Europe i zašto ju trebamo:

- jer se LGBT osobe u Europi još uvijek susreću s diskriminacijom u brojnim oblastima, kao što su zapošljavanje, zdravstvena skrb, stanovanje, mirovine, socijalna skrb, pristup resursima i uslugama;
- jer je Europa još daleko od toga da postane kontinent na kojemu su LGBT osobe slobodne od diskriminacije, predrasuda i nasilja;
- jer diskriminacija po osnovi seksualne orijentacije, rodnoga identiteta ili rodnoga istraživanja još uvijek nije posve priznata i zabranjena na europskoj razini ili u mnogim europskim državama;
- jer istospolne obitelji i njihova djeca još uvijek nisu u potpunosti priznate i tretirane s dostojanstvom i štovanjem;
- jer su neke LGBT osobe u Europi još uvijek izložene govoru mržnje, ponižavanju, čak i nasilju i ubojstvu.