Forum Hoplologije,

Sramotna prijevara MOST-a
Autor: Marko Ljubić
Srijeda, 11. Studeni 2015. u 20:15

Politička ideja o vladi nacionalnoga spasa, zvuči lijepo, ali je potpuno besmislena i kvarna, jednako kao što je besmislena i kvarna floskula o vladi stručnjaka.

Skupina političara MOST-a svojim zahtjevom za vladom nacionalnoga spasa ili jedinstva, sebe su proglasili UNPOFOROM čija je zadaća bila navodno razdvajanje zaraćenih strana, a u biti ostvarivanje skrivenih ciljeva cementiranja srpske okupacije Hrvatske i kupovanje vremena za naknadno političko legaliziranje agresije i njenih efekata. Točno tako, samo drugim sredstvima Milanovićeva vlada je četiri godine vodila zastrašujuću agresiju na hrvatsku državnost u svim elementima, pa je inicijativa MOST-a čisti zahtjev za dobivanje vremena radi legalizacije postignutih stečevina političke agresije na Hrvatsku. Nema to veze sa pričom o gospodarskom razvoju. Krajnji efekt ovakve inicijative je proglašenje lova na članove MOST-a, jer je HDZ odmah odbio zahtjev, čime je SDP uz nelegitimnu potporu Pupovca i manjinaca zapravo došao u izglednu dobitnu poziciju uloviti nekoliko „Mostovaca“.

Politička ideja o vladi nacionalnoga spasa, zvuči lijepo, ali je potpuno besmislena i kvarna, jednako kao što je besmislena i kvarna floskula o vladi stručnjaka.

U teoriji i praksi političkih sustava jednostavno po definiciji – nema vlade stručnjaka. To je uvijek nastojanje prijevare javnosti i birača i znači samo novu maglu i manipulaciju kako bi se u biti sačuvao postojeći poredak vlasti i moći u zemlji i napravio bezbolni izlaz štetočinama i gubitnicima.

Vlada je političko tijelo. Ministri su političari, makar osobno svi od reda bili Nobelovci. Njihov posao je predlaganje političkih odluka Saboru, posao Sabora je da u proceduri razmatranja i donošenja odluka maksimalno koristi sve postojeće stručne potencijale zemlje i cijeloga svijeta, te tako istinski struku uključi u proceduru odlučivanja.

Ministri moraju biti dobri menadžeri, ljudi koji znaju koristiti znanje i prije svega znaju gdje ga mogu naći. A kad dobiju saborsku odluku ispod koje je potpisano znanje, onda moraju opet angažirati najviše postojeće znanje u provođenju takvih odluka.

To je smisao struke u klasičnom političkom procesu odlučivanja u jednoj zemlji.

S druge strane, vlada nacionalnoga spasa je potpuna besmislica u ovome trenutku, pa je politički zahtjev MOST-a u biti samo način očuvanja i legalizacije dosadašnjih politika uništavanja hrvatske državnosti.

Evo zašto.

Prvo, takva vlada podrazumijeva definirane i čvrste političke i nacionalne temelje oko kojih nema nikakvih važnijih sporova.

Imamo li mi u Hrvatskoj takve temelje? Mogu li Hrvatskoj to objasniti Božo Petrov i njegovi kompanjoni i pokazati koji su to temelji?

Ono što oni ovakvim postupkom navodno žele postići, mogu ostvariti bilo gdje u svijetu i za to im ne treba samostalna država Hrvatska. Niti moraju biti političari.

Nemamo temelje, ali imamo sukobe koje će vlada nacionalnoga spasa samo silno radikalizirati i nužno dovesti do još snažnijega preslagivanja u vremenu dok budu u sjeni, jer tamo ti sukobi neće mirovati. Petrov i njegovi kompanjoni, očito je ovakvim zahtjevom kupuju vrijeme antihrvatskome političkome poretku za redefiniranje poremećenih destruktivnih silnica, koje je upravo Milanović i njegovo političko divljaštvo silno uzdrmao. Za ovakav zahtjev MOST-a nikako ne može biti razlog Karamarko, koji zaslužuje kaznu članstva HDZ-a, ali nikako podjelu kazne s Milanovićem koji je četiri godine upravljao Hrvatskom. Jednostavno nisu bili u istoj poziciji, a MOST ih je izjednačio.

Upozoravao sam da golema javna potpora HTV-a ima svoju cijenu.

Ne može se govoriti o vladi ili politici nacionalnoga spasa, a istodobno imati dva dominirajuća bloka radikalno suprotstavljena. Koga će takva vlada „spašavati“ ili što, ako jedan moćan politički blok polazi od toga da je Domovinski rat bio građanski, da je Ustavna odluka o samostalnosti Hrvatske bila loša bez dopune da se odmah pođe u pridruživanje sa Srbijom, ako polazi od činjenice da je do rata došlo zbog „izbacivanja Srba iz Ustava“ ili ako mu je kompletna vanjska politika zapravo politika ponovnoga pridruživanja u novu „Regiju“.

To je razdjelnica između simbolike i značenja politike Franje Tuđmana i politike Ivice Račana. To je u Hrvatskoj razdjelnica između vatre i vode. I, sad Petrov to hoće integrirati iskazujući pri tom nečuveno podcjenjivanje i prijezir prema milijunima ljudi u Hrvatskoj.

Prvi blok baštini državotvornu politiku, makar u nekim razdobljima lažno i slabo, drugi blok baštini antisuverenističku politiku konzistentno i uvijek.

To je centralna točka i izvorište svih nesporazuma i radiklanih razlika u Hrvatskoj danas.

Sva politička razlikovanja i pitanja su uvjetovana s tim, a ne s floskulama oko ideoloških i gospodarskih problema, jer u Hrvatskoj nema klasičnih ideoloških podjela kao u razvijenim zemljama, Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj.

Kod njih je stvar ideologije, razlika u svejtonazoru i politici ljevice i desnice u stvarnim idejnim i svjetonazorskim pitanjima, kao što su porezi, utjecaj države na ekonomiju, civilno društvo, odnos prema tradiciji, obitelji, a u Hrvatskoj je to pitanje odnosa prema nacionalnoj državnosti.

U tim zemljama sve politike neupitno polaze od imperativa vlastite državnosti i njenoga jačanja, razvoja i zaštite, a u Hrvatskoj te razlike polaze od elementarne pozicije – treba li nam ili ne samostalna država ili nam treba savez s bivšim agresorom. Da se ne lažemo, politika regionalne suradnje je upravo to, jer je njen cilj slabljenjem hrvatske Države potpuno uništiti hrvatske interese u BiH, a legalizirati velikosrpske. A time povratnom spregom trajno strateški Republiku Hrvatsku učiniti slabom i ranjivom te metom novih agresivnih posezanja za njenim teritorijem u bližoj ili daljnjoj budućnosti.

Preduvjet za bilo kakav racionalan razgovor o vladi nacionalnoga spasa bio bi uništiti u korijenu antisuverenističku ili danas regionalnu platformu definiranu Račanovim prijedlogom dopune Ustavne odluke 1991. godine.

A to je nemoguće legalizirajući tu političku platformu kao jednoga od nositelja takve vlade.

U ovome trenutku jedino rješenja za nastavak spašavanja onoga što je još uvijek sačuvano u Hrvatskoj je – savez MOST-a i to kompaktnoga MOST-a, s Domoljubnom koalicijom.

Zahtjev MOST-a da u tom savezu nema Karamarka kao budućega predsjednika Vlade, kao i djela kompromitiranih političara iz vrha HDZ-a bio bi posve odgovoran i konstruktivan, i snažno bi koristio Hrvatskoj. MOST bi, čak i ako HDZ odbije takav pristup, a pogotovo ako naprave tzv. veliku koaliciju s Milanovićem, tako potpuno razotkrio i jedne i druge, pa da ništa drugo ne uradi – ispunio bi prevažan zahtjev svojih birača. Stvari bi istjerali na čistac na kojemu više nema iluzija i laži i sa kojega je jedino moguće poći naprijed.

A MOST je umjesto toga razotkrio sebe kao skupinu običnih političkih marioneta, bez odgovornosti, znanja i vrlo vjerojatno minimuma morala.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s ... ara-most-a

Može li izborna utrka završiti na ulicama hrvatskih gradova?
Autor: Marko Ljubić
Četvrtak, 12. Studeni 2015. u 20:10

Je li postalo normalno, politički i moralno potpuno legalno, da političkom sudbinom hrvatskoga naroda u cjelini, odlučuju manjine, namećući mu svoj stav o pravcu razvoja Republike Hrvatske i hrvatskoga društva?

Već prvi dan nakon izbora počele su kalkulacije s brojem mandata, pri čemu je jedan detalj, iako duboko upozoravajući, postao moralno legalan, normalan, čak u toj mjeri se nameće nepristojnim o njemu raspravljati.

Pa, ja hoću večeras.

SDP i njegovi partneri su bez ikakve rezerve pripisali na svoj račun mandate zastupnika nacionalnih manjina, a to je potvrdio njihov neformalni lider Milorad Pupovac višestruko ponovljenim rasističkim stavom kako su Srbi po prirodi skloniji lijevoj politici.

Što ne valja dakle s mandatima „manjinaca“?


Zastupnici nacionalnih manjina biraju se na temelju Ustavnoga zakona o pravima nacionalih manjina, te Izbornog zakona po toj ustavnoj odredbi na posebnim listama i sa zajamčenim brojem mandata u Saboru. To je monopolna diskriminacijska odredba, a mandati ostvareni na taj način ne prolaze verifikaciju ukupnoga hrvatskoga izbornoga tijela, niti su podložni utjecaju većinskog hrvatskog naroda.

Zbog toga ti mandati nikako, ni u kakvim okolnostima ne bi smjeli biti odlučujući u ostvarivanju saborske većine i dobivanju mandata za sastavljanje Vlade.

Nije iznenađenje što to normalnim drži Milorad Pupovac, još je manje iznenađenje što to posve običnim drži notorni Puhovski u Dnevniku HTV-a, a bilo bi već odavno iznenađenje da novinar HTV-a koji s njim razgovara, postavi pitanje o legitimnosti takvoga zbrajanja mandata.

Hrvatska se programiranom i planskom kampanjom godinama navikla na takvo ograničenje slobode, prava i načela većinskoga naroda.

U ovim okolnostima iznenađenje je što o tome ni riječi nema iz HDZ-a, a golemo je iznenađenje što nema ni riječi o tome temeljnom političkom i moralnom pitanju od proklamiranih prosvjetitelja hrvatske politike – članova MOST-a, iako je jedan od njihovih temeljnih programskih interesa izmjena izbornoga zakonodavstva.

Je li to netko svemoguć, nadnaravan, nevidljiv zabranio hrvatskoj javnosti i politikama javno govoriti o činjenicama koje i ukazuju i potvrđuju već zastrašujuću fazu razvoja ograničavanja sloboda hrvatskome narodu u odnosu na slobode ostalih nacija u demokratskim zemljama?

Dovodimo li se time i nakon svega što gotovo svakodnevno vidimo u zadnjih desetak godina, da nam velikosrpski protagonisti i službeno postaju guvereneri Hrvatske?

Kakav je to politički kriterij MOST-a, koji zbog banalne, makar i necivilizirane izjave člana Predsjedništva HDZ-a traži njegovo kažnjavanje, a istodobno drži normalnim izuzetno opasnu i nemoralnu nakanu Milorada Pupovca da presudi o novoj hrvatskoj Vladi?

Usporedbe radi, nemoralni postupak Drage Prgometa je u odnosu na moralnost odlučivanja manjinskih zastupnika o sudbini hrvatskoga naroda, dječija igra.

Je li postalo normalno, politički i moralno potpuno legalno, da političkom sudbinom hrvatskoga naroda u cjelini, odlučuju manjine, namećući mu svoj stav o pravcu razvoja Republike Hrvatske i hrvatskoga društva?

Ne bi smjelo biti. I vrlo je, vrlo opasno.

Na žalost, hrvatska država je to prevažno pitanje svela na pitanje moralne prosudbe, koja se pokazala potpuno neobvezujućom na tisuću primjera. Treba li navoditi Stanimirovića i desetine njegovih velikosrpskih i četničkih suboraca, koji su milost abolicije shvatili kao odobrenje za nastavak političke agresije na hrvatski narod kroz institucije hrvatske Države, pri čemu im nikada nije palo na pamet da je, uz sve ostalo, nemoralno i izuzetno opasno u kontekstu svježih sjećanja i nezaliječenih rana stotina tisuća ljudi, dati prednost, hrvatskome narodu nametnutim, zakonskim formama pred običnim i svakodnevnim moralnim načelima.

Bio bi minimum političkog reda i vjerodostojnosti javno upozoriti sve sudionike postizbornoga razgovora i trgovine, da je preduvjet koji se mora poštovati, nepisano pravilo da manjine ne mogu odlučiti o mandataru Vlade.

To nije samo moralno pitanje, to je potencijalni okidač koji može upravo nacionalne manjine dovesti u ozbiljan prijepor i sukob širih razmjera s većinskim hrvatskim narodom, zbog bezobrazluka njihovih izabranih saborskih zastupnika i sugovornika u postizbornoj kombinatorici.

Takvu vatru već godinama nastoji potpaliti Milorad Pupovac, a sve češće s njim pušu u žeravicu ostali manjinci.

U javno nabrijanoj atmosferi koju zastrašujućim izjavama tipa Matićeva današnjega uspoređivanja branitelja u Savskoj s psima, potpaljuju sudionici političkih pregovora i razgovora, nakon dugogodišnjega iskušavanja strpljenja stotina tisuća ljudi otvorenim političkim divljaštvom, provokacijama i uvredama, ne znam kako nitko odgovoran ne pomisli da hrvatski narod može odgovoriti i drugačije, a ne samo izlaskom na birališta.

Ne bi valjalo iskušavati moć hrvatskoga naroda i njegovo strpljenje do beskonačnosti.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/m ... ova-855876

RECI TO GLASNO

Najpopularnija parola – ‘oduzmimo pravo glasa Hercegovcima’

Autor: Marcel Holjevac
Petak, 20. Studeni 2015. u 07:35

Uskoro ćete uz auto cestu, kako stvari stoje, vidjeti jumbo plakate kojima će se tražiti - uvođenje diskriminacije u Ustav, i ukidanje ravnopravnosti svih građana pred zakonom. Odnosno, tražit će se da se jednoj kategoriji građana - poznatoj kao dijaspora - oduzmu sva građanska prava, uključujući pravo da biraju i budu birani. Zašto? Jer ne glasaju onako kako fašistoidna, ali glasna manjina želi.

Akciju “Reci to glasno”, koja je u kratkom vremenu postala vrlo popularna na internetu, osmislila je agencija za komunikacije i branding “Señor”, za Outdoor Akzent. Outdoor akzent d.o.o. je tvrtka za oglašavanje na javnim površinama, a dio je grupe EPAMEDIA koja djeluje na području Srednje i Istočne Europe, konkretno središte je u Beču, a tvrke-kćeri imaju u Austriji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Makedoniji, Rumunjskoj i Slovačkoj. “Reci to glasno” je u osnovi dobro zamišljena kampanja kojoj je cilj – promoviranje oglašvanja na javnim površinama.

Akcija je jednostavna: ostavite svoju poruku na stranici “reci to glasno”, i čekajte “lajkove”. Stranice koje prikupe najviše glasova ući će među 150 poruka koje će biti otisnute na jumbo plakate koji će osvanuti diljem Hrvatske. Preciznije, 75 će biti prema izboru žirija u kom su Ivan Šarić, Mile Kekin, Hladno pivo, Nik Titanik, Vanja Blumenšajn, Gabriela Klarić, i 75 prema glasovima publike. Poruka može biti bilo što: “Želiš nekome reći da ga voliš? Ili mrziš? Nekog zaprositi? Prodaješ golf trojku ili lansiraš novi brand? Trebaš podsjetiti susjedu da ne ostavlja smeće pred vratima? Ili ne pušta r’n’b. Imaš snažno mišljenje o mesožderstvu? Ćirilici? Kako vlada vlada? Sve što si ikad htio reći svima ili samo jednoj osobi, najbolji način za to je jumbo plakat!”, poručuju iz Outdoor Akzenta. Zabavno, zar ne?

Problem je što oni koji nemaju ništa pametnog za reći obično govore najglasnije. Na stranicama akcije izlistani su plakati, odnosno poruke, s najviše glasova – i na prvom mjestu, sa za sad 6.000 lajkova, je poruka: “Ukinite pravo glasa dijaspori. Ili neka plaćaju porez u RH”.

To je stara priča, a popularnost te priče pokazuje dokle se došlo s ispiranjem mozga u Hrvatskoj. Nedavno imao priliku raspravljati o tome s jednom poznanicom (osobnom, ne s facebooka) koja je izrazito lijevo liberalne orijentacije, a od nedavno je i u “dijaspori” (živi u Parizu), koja je postavila pitanje: “Ok, imam jedno pitanje u vezi politike jer sam doista neinformirana. Glasanje u dijaspori – zašto? Mislim, ako netko živi u inozemstvu i nije odabrao živjeti u svojoj domovini, po kojoj logici smije glasati tko će voditi državu koju je napustio? Voljela bih doista čuti argumente koji stoje, za ili protiv, pa me molim vas informirajte. Jer na primjer, meni to uopće ne pada na pamet jer mislim da nije fer da ja svojim glasom doprinosim toj situaciji kad sam odabrala otići. Ne razumijem tu logiku. Možda postoji valjani razlog ako je već legalno, ali ne znam koji, pa ako mi može netko reći koji bi to bio razlog bila bih vam zahvalna”.

Pa, moji argumenti su ovdje vrlo jednostavni – iako ja ne živim u dijaspori, a nemam niti ikakvih korijena izvan današnjih granica Republike Hrvatske.

Prvi i osnovni je – princip ravnopravnosti svih punoljetnih i poslovno sposobnih građana pred zakonom. Zabraniti glasovanje onim državljanima koji trenutno ne žive unutar granica RH je diskriminatorna mjera, suprotna deklaraciji o ljudskim pravima, jer oni su i dalje državljani RH i mogu, kad god žele, doći živjeti u nju. Pravo glasa je jednako i neotuđivo za sve državljane Republike Hrvatske i tako piše u Ustavu. Ona je tim Ustavom definirana kao država svih građana, a ne svih poreznih obveznika. Odlaskom iz RH se ne gubi državljanstvo, pa time ni građanska prava.

Moja prijateljica koja je pitanje i postavila, kako joj je netko pojasnio, ima državljanstvo Hrvatske i kao takva joj pripada, sviđalo se to njoj ili ne. Pravo glasa može izgubiti jedino tako da da se odrekne državljanstva. U međuvremenu, ima sva prava i obaveze koje imaju i svi ostali građani RH, a pojam “građanin” je isto što i “državljanin”. Građani se postaje bilo temeljem pravnog principa “Ius soli” – pravo tla, gdje svaki čovjek koji se rodi na teritoriju države ima automatski državljanstvo, kao u Americi, ili principa “Ius sanguinis”, pravo krvi, koji prakticiraju sve europske države pa i Hrvatska. Dakle, etnički Hrvati automatski imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, kao i etnički Francuzi na francusko.

Ne postoji zakonska mogućnost da se ukine pravo glasa za dio građana republike Hrvatske, osim na način da se uvede diskriminacija u Ustav. A porez? Moguće je uvesti porezni cenzus, naravno, On je nekad i bio praksa u demokracijama: samo oni koji su plaćali određen iznos poreza godišnje su imali pravo glasa, od Antike do viktorijanske Engleske. No kad bi se i uveo porezni cenzus, onda bi Jozo iz Širokog koji je kupio sinu Mercedesa u salonu u Zagrebu ili stan u Splitu opet imao pravo glasa, jer je uplatio određen iznos poreza, a netko tko je nezaposlen ili ima malu plaću i socijalni je slučaj ne bi!


Naravno, tu bi se moglo diskutirati i imaju li turisti pravo glasa ako potroše određenu količinu novca na Jadranu? Ili, bi li Todorić imao više prava glasa nego običan građanin jer uplaćuje više poreza? Kako god, porez može biti temelj za pravo glasa – no to se opet ne bi moglo uvesti diskriminatorno, drugim riječima morao bi se uvesti isti iznos godišnje uplaćenog poreza za sve državljane, bili oni dijaspora ili ne!

A usto, kad se raspravlja o tome je li glasovanje dijaspore uopće moralno, ako ga se već ne može učiniti nezakonitim, ne treba zaboraviti da Hrvatska još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća svoj standard duguje uglavnom – dijaspori.

Dijaspora i danas godišnje šalje gotovo milijardu eura godišnje u Hrvatsku, preko deviznih doznaka, i još tko zna koliko unese u gotovini! Bez tog novca Hrvatska bi davno propala: naš izvoz je tek nešto preko polovice uvoza, i u kakvom takvom balansu nas drže tek dijaspora i turizam! Ako im ne damo da glasaju, moramo onda reći “mi ne želimo vaš novac, idite s njim negdje drugdje”. Na tih milijardu eura oni i te kako plate porez na sve što ovdje oni i njihove obitelji kupuju. Većina na kraju sagradi kuću u hrvatskoj i zarađen novac donese ovdje. Brojni troše ovdje svoje u njemačkoj zarađene mirovine.

A treba sagledati i ovo: ako bi vam netko oduzeo pravo glasa “jer ne plaćate porez ovdje”, onda bi vam zemlja u kojoj živite i radite trebala dati pravo glasa tamo gdje ga plaćate. To nije slučaj: moja prijateljica može do kraja života ostati u dijaspori, ali nikad neće dobiti pravo glasa u Francuskoj, ni igdje drugdje! A ako odluči roditi vani, njena djeca neće dobiti niti državljanstvo niti pravo glasa: puno je djece imigranata rođeno u Njemačkoj, i cijeli život provelo u njoj, a da nikad nisu dobili državljanstvo, pa time niti pravo glasa. Iako su cijeli život u toj Njemačkoj plaćali porez. Dakle, ako vam nitko neće dati pravo glasa temeljem toga što kod njega plaćate porez – ne bi bilo ni moralno oduzeti nekom pravo glasa zato jer negdje porez ne plaća.

Samo u Hrvatskoj se dovodi u pitanje pravo glasa dijela državljana. I nigdje drugdje u svijetu, niti u jednoj državi.

Ljudi svugdje glasaju dopisno ili internetom i nitko ih ne pita gdje žive i gdje plaćaju porez. Dapače, upravo je dijaspora najviše zakinuta izbornim zakonom, koji je tako skrojen da imamo osam zastupnika manjina i koji postaju zastupnici temeljem nekoliko stotina glasova, dok glas Hrvata u Hrvatskoj vrijedi kudikamo manje nego Talijana, Roma ili Srbina u Hrvatskoj – na svakih oko 24.000 potencijalnih birača dolazi jedan zastupnik!

Pa time ispada da glas pripadnika manjine u Hrvatskoj na izborima vrijedi kudikamo više nego glas pripadnika matičnog naroda. Zastupnik Roma ili Talijana zastupa nekoliko destaka tisuća ljudi, a kod dijaspore preko dva milijuna državljana u dijaspori zastupa troje ljudi. No ta nepravda nikom ne pada u oči – svima pada u oči problem “glasanja dijaspore”, koji nije nikakav problem jer u svim državama svijeta važi pravilo da svi imaju pravo glasa!

Paradoks je da Šveđanin ima pravo glasati u RH – na lokalnim i europskim izborima – pa nema nikakvog razloga da Hrvat koji živi u BIH nema to isto pravo, a državljanin je. Druga stvar je zašto su izborne jedinice skrojene tako kako jesu. Podjela države na teritorijalne izborne jedinice nema nikakvog smisla ako ne postoji dvodomni parlament. Kad bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica onda bi i iseljenici imali pravo glasa u toj jednoj izbornoj jedinici. Tada bi vjerojatno prestale i te glupe priče o tome zašto netko glasa ovdje a porez plaća tko zna gdje.

Ali, da politička nepismenost nije ograničena samo na to, pokazuje i četvrtoplasirani plakat po broju glasova – “Protiv financiranja katoličke crkve novcem svih građana”.

Crkva se čak niti ne financira u spomena vrijednoj mjeri iz poreza – ali dobiva naknadu za otetu imovinu koju nije moguće vratiti, na što ima pravo svaki građanin i pravna osoba – ako izuzmemo činjenicu da država daje plaće župnicima (vjeroučitelji ne spadaju u priču o financiranju crkve, jer oni nisu nužno dio katoličkog klera niti novac ide crkvi, već izravno njima kao plaća za održavanje nastave, pa tvrditi da se plaćanjem vjeroučitelja financira crkva ima smisla koliko i tvrditi da se plaćanjem nastavnika fizike financira institut Ruđer Bošković).

Ali žalosno je da postoje ljudi koji ne razumiju da porez po definiciji ne podrazumijeva nikakvu protučinidbu – dakle, to što ne koristite neku uslugu koju država financira iz poreza vas ne oslobađa obveze plaćanja poreza. Ima i građana koji nisu homoseksualci niti Srbi pa svejedno plaćaju novac koji se daje aktivističkim udrugama, ili manjinskim, a koji višestruko prelazi iznos koji se daje za crkvu. Ima građana koji nikad nisu nikog tužili pa svejedno plaćaju sudove, koji nikad nisu prijavili ništa policiji, ni krađu ni nasilje, pa svejedno plaćaju policiju.

U Hrvatskoj, kao i drugdje, na žalost obično najglasnije govore oni koji nemaju baš ništa pametnog za reći. A najglasniji borci protiv diskriminacije na riječima su oni koji će prvi krenuti u diskriminatorne projekte usmjerene protiv onih koji se njima ne dopadaju.

Na žalost, ljude je uvijek bilo lako uvjeriti da postoji vanjski krivac za njihove probleme, izvan njih samih. Svaki fašizam koristi tu filozofiju: Hitleru su za probleme Nijemaca bili krivi Židovi, Slobi za probleme Srbije Albanci, a nekima su za probleme Hrvatske krivi uvijek i jedino – Hercegovci.

No dijaspora nikad nije odlučila ishod niti jednih izbora u Hrvatskoj!

Praksa Suda za ljudska prava u Strasbourgu

Restrikcije u izbornim pravima općenito i prvenstveno o pravu glasa, kako bez razlike i automatski pogađaju cijelu kategoriju građana, podvrgnute su strogom nadzoru Suda u Strasbourgu, koji je postavio nekoliko zahtjeva potvrđenih u nizu sudskih odluka. Europski je nadzor stroži kada se lišenje prava glasa odnosi na cijelu jednu skupinu pučanstva, nadasve ako je riječ o pučanstvu koje se drži ranjivim i povijesnom žrtvom određenih isključenja (sudska odluka od 20. svibnja 2010., u predmetu Kiss c/Mađarska, žalba Br. 38832/06). U tom pogledu, iseljeno hrvatsko pučanstvo je svakako ranjiva populacija i povijesna žrtva isključivanja.

Sud je također objasnio svoje stajalište u izbornom predmetu, u odluci od 15. lipnja 2006., u predmetu Lykourezos c/Grčka (žalba Br. 33554/03). Prema europskom sucu, državama je priznata mogućnost “uređivanja procedure nacionalnih izbora”. Ali, Sud drži kako “pravo na slobodne izbore” podrazumijeva da građani mogu sudjelovati u izboru nacionalnog Parlamenta na mjestu njihovog prebivališta, dapače i kad se nalaze u inozemstvu. Ako nijedno zakonodavstvo nije bilo prihvaćeno za pokretanje ustavne odredbe koja se tiče “slobodnih izbora”, ovaj nedostatak i tromost zakonodavca (grčkog u slučaju presudeu Sitaropulos et alii c/Grčka (žalba Br. 42202/07) ) čine nepravično postupanje s iseljenim građanima s obzirom na one koji prebivaju na nacionalnom teritoriju (u Grčkoj).

U ovoj aferi, suđenoj u srpnju 2010., u kojoj se nameće daljinsko glasanje u korist iseljenika, Sud u Strasbourgu htio je ojačati istinski demokratski značaj parlamentarnih izbora. Išao je, štoviše, vrlo daleko u priznavanju prava glasa iseljenih građana, ako se ima na umu da je Grčka zemlja koja u inozemstvu ima znatnu dijasporu, čiji mnogi pripadnici posjeduju svojstvo građanina. To znači da je dotična država dužna udovoljiti proširenju izbornog tijela, izvodeći strukturalne posljedice ove odluke Suda u Strasbourgu, iako se to može odraziti na političko stanje u zemlji. Sud je došao do ovih zaključaka, pozivajući se na pozitivne obveze, neposredno proistekle iz članka 3. dopunskog Protokola br. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je istovremeno priznao sebi pravo nadzirati nacionalno zakonodavstvo i kazniti nedostatke zakonodavca prema međunarodnim obvezama države.

Također, treba skrenuti pozornost i na još jednu važnu sudsku odluku koja je donesena 27. travnja 2010., u predmetu Tanase c/Moldova, u kojoj Sud podsjeća da, ako država ima pravo uvjeriti se prikladnim sredstvima o lojalnosti budućih zastupnika, ta dužnost vjernosti duguje se prema državi a ne prema vladi. Dužnost lojalnosti prema državi uključuje poštovanje Ustava, zakona, institucija, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta zemlje. Vlada se ne smije koristiti dužnosti lojalnosti (ili dužnosti suzdržanosti) da bi oslabila mogućnost osporavanja političkih oporbenih stranaka ili da bi smanjila njihovo parlamentarno zastupništvo. Sud provodi, dakle, strog nadzor nad razlozima navedenima za ograničavanje vršenja glasačkih prava, s obzirom na to da čine bitan dio javnih sloboda.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/n ... ima-859094

Bosna i Hercegovina – poligon odakle dolazi hibridni rat protiv Hrvatske
Piše: Petar Horvatić -
25. studenoga 2016. u 15:07 5



Bosna i Hercegovina je poligon odakle su vodile i još uvijek danas vode brojne promidžbene i druge akcije protiv Hrvatske, koje se mogu nazvati i hibridnim ratom protiv naše zemlje, napisao je dr. Ivo Lučić za Večernji list.

Da je tome tako, svaki malo ozbiljni ljubitelj povijesti može potvrditi čak od 1878. i ulaska Austro-Ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu koje su kulminirale velikosrpskim činom ubojstva austrijskog prestolonasljednika 1914. Bile su to godine kada se „žuto-crna“ monarhija htjela transformirati u trijalističku monarhiju sa južnoslavenskom komponentnom u kojoj bi bili dominantni Hrvati, a specijalni rat je upravo počeo strahom od realizacije istog (zapravo već dulje je trajao) iz susjedne BiH ovim atentatom.

Da ne bi otišli predaleko u povijesno-političkom razmatranju, dovoljno je otići do druge točke, a to je stvaranje NDH. Upravo je BiH bila žarište pobune protiv vlasti NDH i mjesto gdje su se slile gotovo sve vojske sa teritorija nestale Jugoslavije, a osobito iz Srbije i Crne Gore. Sve značajne bitke u NDH (tzv. ofenzive) vodile su se na teritoriju Bosne i teritoriju Hercegovine kao mjestu gdje je napadnuta tadašnja hrvatska državnost.

Treća točka je Domovinski rat o kojemu ne treba trošiti previše riječi: napadi na Hrvatsku od Dubrovnika do Vukovara kretali su iz susjedne zemlje (Banjalučki, Tuzlanski, Trebinjski korpus), razne zakulisno-obavještajne igre Owenovsko-Ashdownovskog tipa, fiktivne Tuđman-Miloševićeve podjele BiH, pa sve do najnovijih igara „specijalnog rata“ sa slučajem Orašje i optužnicama za hrvatske generale i vojnike koji su oslobađale BiH.

Što se tiče novijeg doba, još za života Franje Tuđmana počela je borba za reintegraciju Hrvatske u Zapadni Balkan, a nakon smrti to se najjasnije koncentriralo u pojmu „detuđmanizacije“. U taj projekt uložen je golem novac, osobito da bi se ovladalo medijskom, političkom i intelektualnom scenom Hrvatske. Te planove poremetilo je grubo rečeno nekoliko važnijih procesa koji su se dogodili. Prvi je dolazak Vučića i Nikolića na vlast u Srbiji. Ta dva vodeća srbijanska političara imaju (javne) neskrivene simpatije za četništvo, a samim tim snažno izražen antihrvatski duh koji ne skrivaju, što je rabilo nametnute iluzije o ponovnom srpsko-hrvatskom bratstvu i jedinstvu.

Drugo je da je Hrvatska ušla u EU čime su pokrenuti neki pozitivni i drugi društveni procesi ( npr. suđenje Perković-Mustač), a koji su značajno doprinijeli osvješćenju Hrvata glede domaće i dijela međunarodne politike prema zemljama bivše Jugoslavije. Treći čimbenik bilo je pokretanje novina, portala i lokalnih televizija koje su znatno pridonijele izlasku iz gotovo stopostotne medijske blokade koja je trajala godinama (još uvijek je 90 posto medija u rukama detuđmanizatora, od javnih do privatnih medija i agencija).


Zbog toga sada, ipak, hrvatska javnost prilično jasno zna – BiH je prostor prelamanja interesa velikih sila, a one koriste za to velikosrpski nacionalizam. I tu Hrvatska ne može trajati sa strane kao od 2000. godine nadalje. Nakon što je konzistentna hrvatska politika prema BiH (referendum za samostalnost, priznanje BiH, naoružavanje Muslimana i Hrvata u BiH, primanje muslimanskih i hrvatskih izbjeglica iz Bih, logistika, nezamjenjiv doprinost HV-a oslobađanju BiH, Daytonski sporazum) doživjela progon iz javnosti na račun „priča i ćakula“ o podjeli Bosne, salvetama, prodaji Posavine i dr. krenulo se u završnu fazu prisezanja Srba (i Bošnjaka) na BiH.

BiH je središnji prostor prelamanja interesa velikih sila i njihovih bliskih saveznika. Američko-tursko-saudijska podrška Bošnjacima dugo je diktirala političke procese. U posljednje vrijeme sve je izraženija rusko-srbijanska potpora Republici Srpskoj. Odlazak Dodika prije referenduma na noge Putinu, kao i tempiranje optužnica Hrvatima nakon referenduma, nije nimalo slučajno.

Nova situacija nastala je nakon pokušaja „državnog udara“ u Turskoj, kada je došlo do tursko-ruskog zbližavanja, što posljedično i posredno znači i neku vrstu bošnjačko-srpskog savezništva, što se odmah i očitovalo u sporazumu Dodik-Izetbegović o mehanizmu koordinacije vezano za pristupni put BiH k EU.

Potpuno je jasno da se u BiH nastoje napraviti dvije stvari koje bi pridonijele „rješenju“: marginalizirati Hrvate BiH na status manjine i rubove političkog društva, te posve neutralizirati utjecaj Hrvatske na BiH (što bi za Hrvatsku sa više gledišta bilo katastrofa).

Zbog toga se pažljivo pripremljen i provođen specijalni rat sada dinamički nastavlja slučajem Orašje i optužnica protiv onih koji su oslobađali BiH od fašističke tvorevine nastale ubijanjem i etničkim čišćenjem – Republike Srpske.

Danas je glavna meta informacijskog ratovanja potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. On je prepoznat kao karizmatičan ratni zapovjednik i blizak suradnik premijera Plenkovića. Krstičević je uz ministra Medveda i najjača spona Vlade s hrvatskim braniteljima, ali i simbol pobjede u Domovinskom ratu.

Njegovim uklanjanjem s ministarskog položaja postiglo bi se više ciljeva. Vlada bi bila znatno oslabljena i otvorena napadima „nezadovoljnika“ iz braniteljskih struktura.

Izazvale bi se ili produbile podjele i sukobi unutar braniteljskih struktura. Spriječila bi se ili odgodila reforma sigurnosnog sustava u pravcu stvaranja koncepta domovinske sigurnosti. Bio bi oslabljen i hrvatski utjecaj na BiH i njezin angažman na euroatlantskom putu BiH što je, očito, jedino hrvatski interes.

A Hrvatska bi bila ponovno kriminalizirana, te bi Oluja i oslobađanje Hrvatske i BiH ponovno bilo moguće nazivati ofucanim, ali i opasnim nazivima poput „genocida“, „novog kosovskog egzodusa“, „ustaške HV“ i slično.

Stoga, ne bi se trebalo čuditi ako se uskoro pojave informacije da je Hrvatska vojska imala „male Jasenovce“ u Bosni i Hercegovini u kojima je upravo ona izvršila najveće zločine u proteklim ratovima, pa možda i u povijesti.
Već viđeno u Hrvatskoj i nikada se nije prestalo događati.

http://narod.hr/hrvatska/bosna-hercegov ... t-hrvatske

Marko Ljubić: Hrvatska pred dramatičnim izazovima
Objavio
Ivona B -
14/12/2016

Opasna točka hrvatskoga državnog razvojnog puta

Hrvatska se trenutno nalazi na vrlo opasnoj točki svoga razvojnog državnog puta. Na toj točki, potpuno je jasno, postoje golemi međunarodni pritisci koji uveliko određuju i usmjeravaju pravac Republike Hrvatske u poziciju snažno podčinjene zemlje, države i u konačnici naroda u projiciranim odnosima snaga na prostorima Jugoistočne Europe. Projekcije zapadnih sila, dakle sve od reda službenih hrvatskih saveznika su praktično iste one kao nakon Prvog, te nakon Drugog svjetskog rata, s tom razlikom da se ovaj put nove asocijacije, koje se planiraju i od prvoga dana međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske sprovode minuciozno, neće zvati nekakvim slavijama, nego će biti uređene drugačijim i širim međunarodnim okvirima,čija će centralna točka strateškoga utjecaja po svemu sudeći u tim planovima biti Srbija. To je politički pravac koji izravno poništava referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, odluke o nezavisnosti, oslobodilački rat i oslobođenje zemlje, te njen međunarodni subjektivitet. Točno onako kako je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske rekao britanski ministar Douglas Hurd.

Po čemu se to vidi danas?

Gledajući jučer i slušajući vijesti, više je nego jasno da su odnosi Srbije i Hrvatske jako bitni međunarodnoj zajednici, odnosno nekolicini najvažnijih država. Parada koju je napravio srbijanski predsjednik Vlade razgovorima, pa navodnim demonstrativnim odlaskom iz Bruxellsa, njegove poruke u Bruxellsu, pa onda klasična srpska verbalna i politička agresija iz Beograda, pri tome nisu same posebi nešto zbog čega bi se Hrvatska trebala zabrinjavati da su okolnosti normalne i da se Hrvatska ponaša godinama kao suverena država i nositelj bilo kakvoga relevantnog međunarodnog političkog subjektiviteta.

Događaji prethodnih dana zorno pokazuju koliko je golema međunarodna osjetljivost na svaki srpski zahtjev, te koliko je okvir hrvatskih reakcija, koje nose bilo kakvu oznaku suvrenosti izuzetno uzak i praktično onemogućen.

Hrvatska treba biti zabrinuta jer je to bio razlog poziva američkog potpredsjednika na odlasku Joa Bidena, Plenkoviću, trebamo biti zabrinuti jer je centralno mjesto razgovora i službenog državnog posjeta predsjednika Vlade Plenkovića Berlinu bila Srbija i njen pristupni put Europskoj Uniji, a pogotovo trebamo biti zabrinuti legalnom srpskom agresijom u Hrvatskoj, kojoj svjedočimo doslovno svakodnevno godinama već. Kako god se trudili umanjiti značaj poruka i događaja, samo u zadnjih godinu dana, što iz Srbije, što iz Hrvatske, a što vidljivo koordinirano i zajedno, što nevidljivo, tutnji Hrvatskom neviđena i brutalna agresija na najfinije osjećaje hrvatskoga naroda.


Izravni zahtjev za federalizacijom Hrvatske

Uoči izbora nazad godinu dana na Preradovićevom trgu u Zagrebu s početka predizborne kampanje Stanimirović, Pupovac i sudrugovi otvoreno najavljuju „istorijsku priliku“ da Srbi u Hrvatskoj ponovo postanu politički narod, što je izravni zahtjev za federalizacijom Republike Hrvatske.Zatim se Pupovac i sve institucije ispod kišobrana SNV-a izravno uključuju u bjesomučnu kampanju protiv nove hrvatske vlade, vode se međunarodne difamacijske kampanje, objavljuju se bilteni i deklaracije o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, svakoga tjedna se grupacije Srba i njihovih satelita među antifama vucaraju po šumama Republike Hrvatske i komemoriraju navodne srpske žrtve iz Drugog svjetskog rata, a histerično se reagira na svaki spomen srpskih zločina iz srpske agresije na Hrvatsku.U Srbu se opetovano slavi dokumentirani zločin protiv hrvatskoga naroda kao iskaz ustanka za slobodu, iako je simbol toga ustanka četnička bagra, mahnite orgije smrti i katolički svećenik na ražnju i potpuno sravnjena hrvatska sela, koja komunistički režim nije dopustio obnoviti, niti mogunost preživjelima da se vrate.

Podižu se optužnice protiv hrvatskih veterana oslobodilačkoga rata, mijenjajući adrese političkih odluka između Beograda i Banja Luke, u provođenju iste paklenske politike i slamanja kralježnice svakoj hrvatskoj vlasti, te izazivanja teškoga defetizma i frustracija u većini hrvatskoga naorda. Vrišti se o ugroženosti na bilo kakav pokušaj preispitivanja ili podizanja optužnica za teška zlodjela srpskih okupatorskih trupa iz devedesetih, pritiskom na državu se poništavaju kaznene prijave protiv vodećih srpskih dužnosnika u SNV-u, bez ozbiljnijega razmatranja iako se radi o teškim zlodjelima, promoviraju se kao političke odluke pojedinačni zločini kao u slučaju obitelji Zec, a srpski zločini zatrpavaju metrima ispod zemlje i nametanjem šutnje.

SPC otvoreno višestruko šalje javne poruke vjernicima o nepriznavanju hrvatske države, od Hrvatske se zahtjeva uz histeričnu vrisku međunarodnih razmjera tolerancija scenskoga javnoga nastupa najvišega dužnosnika SPC-a s četničkih orgija, dok se svaki spomen bilo čega iz hrvatske prošlosti, a što nije po volji Srba, predstavlja kao hrvatski nacizam, pa se pokreću žestoke antifa i prosrpske kampanje u Hrvatskoj uvijek sa snažnim odjecima u svijetu, te s reakcijama čitavoga niza satelita u međunarodnim organizacijama koji godinama nadziru Hrvatsku u korist otvorenih velikosrpskih ciljeva i interesa. Vodi se međunarodna i unutarhrvatska žestoka kampanja puna laži protiv hrvatske katoličke i nacionalne svetinje blaženoga Alojzija Stepinca, srbijanski vladini predstavnici gdje i kako hoće po Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, promiču nevjerojatne povjesne krivotvorine, dovlače uoči izbora Bartolomeja na parastos u Jasenovac gdje se reafirmiraju uz potporu notornoga Zuroffa povijesne laži i teške krivotvorine.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, najvažniji hrvatski nacionalni praznik, Pupovac sa svim relevantnim srbijanskim liderima iz Zemuna vodi nevjerojatan huškači miting protiv Republike Hrvatske, radi se pritisak na legitimne politike i kadrovska riješenja nakon izbora u Hrvatskoj. Žestokom kampanjom putem osvojenih najvažnijih medija i institucija u Hrvatskoj, legitimni nacionalni političari kao Hasanbegović se bez ikakvih argumenata proglašavaju ekstremistima i filofašistima, proglašava se svakodnevno svaki pokušaj normalnoga razgovora fašizmom i nacizmom, svijetom se upravo iz Hrvatske širi zastrašujuća kampanja protiv samih temelja hrvatske države i identiteta hrvatskoga naroda, što diverzijama obavještajnoga predznaka kao što je poljudska svastika, što organiziranim i dugo pripremanim projektima kao što je nedavno promovirana povjesna čitanka u Bruxellsu, vrišti se u Saboru na navodno ugrožavanje antifa pokreta, novinara u srpskoj službi, brutalno se nasrćena predsjednicu Republike Hrvatske zbog fotografija s povjesnom hrvatskom zastavom, vrišti se u Saboru i u svijetu o ustašizaciji zbog legitimnoga znaka hrvatskih oslobodilačkih postrojbi i to upravo iz rata protiv srpskih nacifašističkih osvajača.


Trajno održavanje incidentne atmosfere u medijima i javnosti

Paraleno svemu tome teku trajni procesi stvaranja i trajnoga održavanja incidente atmosfere u medijima i javnosti, koju predvodi više nego očito srpski provokator Leković i njegova navodno novinarska ekipa na više načina organski povezana s Pupovcem i njegovim parapolitičkim institucijama, u Hrvatskoj se emitiraju nelegalni regionalni informativni programi, na N1 se neograničeno emitiraju vijesti i informacije na srpskom jeziku, prikazuje se u vremenskoj prognozi geografska karta projicirane Regije bez Slovenije i Makedonije, nameću se sintagme kao „naši prostori“, „naš jezik“, naša prošlost“, „naši narodi“, u javnosti sudjeluju bez ikakvih okvira i pretpostavki te kriterija nositelji najrigidnijih antihrvatskih programa i ideja. Na mrežnim televizijskim programima, sve redom iz Srbije, reklamni spotovi, poruke međuemisijski prostor zatrpan je srpskim jezikom, nude se srpski filmovi, financiraju se preko HAVC-a teške velikosrpske krovotvorine koje gleda cijeli relevantan svijet, a aktualna vlada svemu tome prilazi kao pitanjima – demokratskih procesa i sloboda ljudi.

Nevladine udruge godinama promiču i otvoreno zagovaraju žestokim pritiskom na ministarstva kulture, i obrazovanja i znanosti, projekte koji teško ponižavaju autentične hrvatske identitetske vrednote, promiču se krivotvorine, svjetski povijesni i sociološki sveučilišni udžbenici kao što je „Anatomija fašizma“ Roberta Paxtona puni su nevjerojatnih krivotovorina i laži o hrvatskom narodu, financiraju se regionalni projekti, filmovi, festivali, susreti, potiču se stotine regionalnih udruženja o kojima više nitko ne vodi računa, a u Hrvatsku se preko istih kanala godinama slijevaju i golemi novci i projekti iz globalnih navodnih nevladinih organizacija kao što je Soroševo Slobodno društvo, te nekolicine veleposlanstava među kojima prednjače britansko, norveško, dansko i nizozemsko, te ono Sjedinjenih Država, koje i financijski i projektima izravno razaraju identitet i vredote hrvatskoga naroda.

A za sve ovo se od države ultimativno zahtijeva ili poštivanje na lopovski i razbojnički način stečenih prava, u biti antihrvatskih pozicija, poštivanje navodene demokracije, različitosti, pluralnosti, navodnoga dijaloga pri čemu se ne smije progovoriti o tim stvarima pred antifa moralnim milicijama, iako se baš sve zasniva i svodi na – ubijanje dijaloga i svake različitosti. I, za sve se još uz to traži novac od hrvatske države!

Ili antifa, ili smrt. Ili Srbija do Jadrana, ili – ugroženost Srba!

Sve što sam naveo čini razoran pravac otvorenoga prepuštanja izravnih državnih ingerencija inicijativama koje su se odavno predstavile kao nositelji izrazito antihrvatskih ciljeva, projekata i interesa.

Zbog toga je ovo čemu smo svjedočili zadnjih nekoliko dana potrebno označiti kao – dramatičnu točku stanja u Hrvatskoj s koje, ili kreće odlučna politika reafirmacija hrvatske državnosti, ili će se stromoglaviti u potpunu i politički legaliziranu propast uz potporu ili nečinjenje hrvatske vlasti. Plenković je najavio dobar pravac hrvatske vanjske politike, ali ni on ni njegova vlada, ni predsjednica Republike, jednodstavno bez plebiscitarne potpore hrvatskoga naroda isključivo na tim pitanjima, nemaju potrebnu moć zaustaviti ove zastrašujuće programe.

Moraju zatražiti pomoć Sabora, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih društvenih i nacionalnih institucija.

Odmah.

Tu dvojbi nema, niti ima kompromisnih riješenja.


Definiranje odnosa prema Srbiji

Hrvatska mora domah iskoristiti relevantne dokumente, dokaze, i činjenice pa pred svoje saveznike staviti to kao temeljni pristup definiranju odnosa prema Srbiji. Hrvatski državni saveznici, moraju početi biti saveznici hrvatskoga naroda, ili država Hrvatska postaje njihova igračka za uništenje hrvatskoga naroda. To je polazna točka i na njoj se definiraju međusobni odnosi. Ne može hrvatska država promicati i poštovati nečiji interes da Srbija ne preuzme potpunu odgovornost za agresiju niti za međunarodno certificirana zla koja je počinila, niti se može u ime nekakve politike, koje god i čije god, hrvatskome narodu pokušati to predstaviti kao – prihvatljiv interes. Ne može niti smije Republika Hrvatska biti odgovorna, kao što smo čuli ovih dana, zato što svojim načelnim primjedbama na posve evidentnim sitnicama u odnosu na stvarne probleme u odnosima sa Srbijom, navodno otežava položaj „proeuropskim politikama u Srbiji“. Na taj način se izravno ističe kao model navodne europeizacije Srbije – uništenje Hrvatske. Pa koja bi to država, narod, društvo, tko bi to razuman bilo gdje na svijetu prihvatio? I, konačno, koje su to europske kvaliete prepozante u ponašanju današnje Srbije?

Nema ni jedne jedine.

Umjesto da se saveznicima pokuša nametnuti, uz zatraženu plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i u zemlji i u svijetu, nužnost poštivanja temeljnih načela na kojima počiva suvremeni svijet, Hrvatska prihvaća praktično bez pogovora ulogu mamca za Srbiju, te nekakvoga deterdždenta koji će golemim žrtvama i samouništenjem navodno umiti i obrijati potpuno nesolidnu državu, velikosrpskim agitpropom zaluđenu naciju i njihove razbojničke ciljeve. Hrvatska nije kamikaza, niti je hrvatski narod islamistički samoubojica, koji će se raznijeti u interesu nekakvih globalnih ili nebeskih politika koje na taj način pokušavaju pridobiti osvjedočenoga razbojnika i ubojicu – Srbiju. Strani diplomati u Zagrebu te njihova državna vodstva moraju odmah ili neposredno žurno dobiti na stol svojevrsni hrvatski memoradnum o Srbiji u kojemu će biti detaljno i vjerno iznesene sve štete od srpske agresije, svi detalji, činjenice i u konačnici sve to potkrijepljeno presudom Stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, izvodima iz obrazloženja presude u kojima se eksplicitno ukazuje na zločinačke namjere i ciljeve, te metode srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Valja sve te diplomate saveznike u Zagrebu pitati i zatražiti od njih službeni odgovor njihovih vlada, bi li oni oprostili eksplicitne materijalne i ljudske štete koje se procjenjuju na više desetaka milijardi eura, te, jesu li spremni oni u ime Srbije Hrvatskoj nadoknaditi te štete? Treba ih pitati kako bi oni reagirali na teške međunarodne laži, krivotovorine, što bi učinili da ih osvjedočeni neprijatelj optužuje desetljećima prikazujući svoje zločine prema njima dobrim, a njihovu obranu i reakcije – epohalnim zlom? Treba ih pitati bi li oni iz svojih proračuna financirali otovrene agenture, promicatelje zla, agresije, bi li slobodom držali javne tiribine i propovjednike nužnosti islamističkoga terorizma recimo diljem gradova zapadnoga svijeta?

To se mora znati.

Sve to naši saveznici, baš sve to Hrvatskoj nameću kao prihvatljive ciljeve, interese, politike, očekujući razumijevanje hrvatskoga naroda. Kršćansko temeljno načelo je – ne učini drugome ono što ti nije milo da drugi tebi učini!

To mora vrijediti za hrvatsku državu, za hrvatske državne vlasti i u konačnici to je temeljno načelo svakoga principijelnog savezništva. Inače, savezništvo postaje krinka za – izdaju!

Od te točke treba početi stvarati nove odnose s hrvatskim saveznicima, ali i prema Srbiji. Bez toga i ispod toga sve je poraz. Na tom temelju je jedino moguće izgraditi strateški pošten i valjan odnos sa Srbijom. To se mora nametnuti kao pitanje o kojoj će se otvoriti rasprava u Hrvatskoj sa začepljenim ušima na srpske i antifa urlike, to mora biti tema izvanredne sjednice Sabora s kojega se ne smije izići bez vrlo jasnih, detaljnih i preciznih političkih odluka. To je apsolutno najvažnije pitanje i tema pred aktualnom državnom politikom!

Marko Ljubić/HKV


http://kamenjar.com/marko-ljubic-hrvats ... izazovima/

Trumpovih 7 i Plenkovićevih 100

Trump u tri dana održao više obećanja nego svi hrvatski političari zajedno od 2000!
Autor: Marcel Holjevac
Subota, 28. Siječanj 2017. u 11:34

Plenkovićeva vlada je napunila sto dana, i učinak je jedno veliko ništa. Istovremeno, Trumpov novi ministar obrane je prvog dana na radnom mjestu izveo 31 zračni napad na ISIL, a sam Trump već u prvom tjednu vladavine donio velik broj uredbi sa zakonskom snagom koje je obećao biračima.


Demontaža globalizma i političke korektnosti

Šok je uslijedio već prvog radnog dana: Trump je naredio svim veleposlanicima koje je imenovao Obama da smjesta napuste veleposlanstva, do podneva. Odmah potom je, na zgražanje hrvatskih medija i većeg dijela neupućene javnosti, ukinuo Obamacare. Stvar o kojoj Hrvati nemaju pojma: čak 76% Amerikanaca je u anketi CNN-a prije 4 dana podržalo taj potez. Od toga 55% smatra da Obamacare treba zamijeniti drugim, kvaltietnijim zakonom koji je Trump i najavio, 21% podržava ukidanje ako i nema zamjene, a samo 22% se protivi ukidanju Obamacarea. Ukidanje tog zakona je bilo jedno od ključnih obećanja u predizbornoj kampanji. Pobogu, pitate se, zašto bi Amerikanci htjeli ukinuti zakon kojim je milijunima Amerikanaca koji prije nisu imali zdravstveno omogućeno da ga kupe?

Jer nije. Obamacare je “socijalno zdravstveno”, poput našeg, skupo, i ne pokriva gotovo ništa. Amerikanci koji su prešli s privatnog zdravstvenog na Obamacare su uglavnom požalili. A oni koji su ga uzeli su požalili što nisu uzeli neko drugo osiguranje, jer se državni Obamacare na kraju pokazao kao skuplji i lošiji od onog što su privatni osiguravatelji nudili – a usto, cijene su svake godine od uvođenja drastično rasle, pa je za 2017. u nekim državama najavljeno 50% povećanje cijena. Uz nemogućnost izbora obiteljskog liječnika, Obamacare je brojne ostavio bez mogućnosti da se liječe – naročito najteže oboljele, od raka. No to je tema za sebe. Uglavnom, desilo se što su Republikanci i najavljivali kod uvođenja: u konačnici se pokazalo da bi bilo jeftinije da je jednostavno država iz budžeta platila osiguranje svima koji ga – nemaju, s naglaskom na neosiguranu djecu.

No Obamacare je bio tek početak Trumpove “savršene oluje”. Idućeg dana je odletio i TPP, trans-pacifičko partnerstvo. Trumpov pogled na međunarodne trgovačke ugovore je jasan: oni koriste samo korporacijama, nipošto kupcima niti radnicima. Njima pada kupovna moć zbog pada realne cijene rada u njihovim matičnim zemljama, pa im to što je cijene proizvodnje 650 dolara skupog iPhonea u SAD 20 dolara veća od proizvodnje u Kini ne znači previše. A danas je najavio i da će ponovo ispregovarati NAFTU, ugovor po kom američke korporacije proizvode automobile za američko tržište u Meksiku i Kanadi, gdje ne plaćaju korporativni porez, pa ih uvoze u SAD, gdje pak ne postoji PDV. Trump je shvatio ono što nitko ne želi priznati: cijela poanta tih globalističkih trgovinskih ugovora je u tome što je porezni sustav SAD posve drukčiji od ostalih zemalja. U SAD su, protivno vjerovanjima Hrvata i Europljana općenito, korporativni porezi, porez na dobit prije svega, jako visoki, puno viši nego u zemljama EU, ili Meksiku. Jer te zemlje porez naplaćuju – krajnjem kupcu, u vidu PDV-a. Tko je gubitnik? Kako vi, koji plaćate auto duplo od onoga koliko isti taj auto plaća Amerikanac (provjerite cijenu Passata u SAD!) tako i američki radnik iz “Rust belta” ili Detroita čija je tvornica zatvorena, a gradom vladaju bande i rasulo.


Bez pardona

Zatim je povukao potez koji je strahovito razbjesnio “liberale” u SAD – ukinuo savezno financiranje “Planned parenthoodu”. Ova organizacija koja se bavi pobačajima, izvorno rasistička i stvorena u svrhu istrijebljenja crnaca i općenito “bezvrijednih ljudi”, što osnivačica Margaret Sanger, veliki pobornik eugenike, nikad nije skrivala, lani se proslavila kad je otkriveno kako na crno trguju organima abortiranih fetusa i pritom se cjenkaju kao cigo za konje, što je sve ostalo dobro dokumentirano na video-zapisima novinara koji su se predstavili kao kupci. PP koji godišnje okrene dvije milijarde dolara će, naravno, nastaviti raditi, ali za to više neće plaćati porezni obveznici. A PP nije jedini NGO koji će ostati bez saveznog novca: samo prvi u dugom nizu. Trumpova logika je i tu jednostavna: porezni obveznici neće plaćati one koji promiču agendu suprotnu američkim interesima. Ukidanje financiranja te organizacije je isto bilo među predizbornim obećanjima.

No Trump tu nije stao. Krenuo je svim sredstvima na ISIL – dok se Obamina administracija samo pretvarala da ratuje protiv ISIL-a dok je u stvari ratovala protiv njegovih neprijatelja, sekularnih i demokratski izabranih vlada poput one u Siriji, on je davno povezao dva i dva i shvatio da bi bez “arapskog proljeća” koje je inicirala CIA i općenito američke podrške Al Nusri i sličnim “umjerenim teroristima” stvari brzo presušile. A potom je povukao poteze koji su globaliste potpuno bacili na koljena. Izdao je naredbu kojom će se morati, u statistici o kriminalu koja se redovito po zakonu objavljuje u SAD, objavljivati i koliko su tih djela počinili ilegalni imigranti, kojih u SAD ima nevjerojatnih 20 milijuna. Ti ljudi službeno ne postoje, ne vode se nigdje, a služe uglavnom kao ropska, neprijavljena radna snaga, i time ruše cijenu rada na farmama i drugdje prije svega svojim sunarodnjacima Meksikancima koji su legalno u SAD, kao punopravni građani.

U srijedu, potpisao je i uredbu kojom će gradovi koji štite ilegalne imigrante, odnosno ne daju podatke o njima saveznim službama i ne dozvoljavaju legitimiranje i provjere je li netko legalno ili ne u SAD, ostati bez pristupa saveznim fondovima. To je odmah dalo rezultata – gradonačelnik Miami-Dadea se poklonio novom vladaru i odlučio da će grad ubuduće surađivati sa saveznim vlastima, a slične odluke se očekuju od još nekoliko gradova. A razlika između ilegalnih i legalnih imigranata je je otprilike kao razlika između prijatelja kojeg ste pozvali kući i provalnika, iako liberalni mediji vole jedne i druge trpati u isti koš. Politički establishment SAD i holivudske zvijezde su odmah napali, ali naravno da njih nije briga za obične ljude: oni žive iza visokih zidova, ne puštaju bilo koga u svoje kuće pa ni u kvartove, ali smatraju da drugi to moraju raditi, i da moraju svoju zemlju dijeliti s ljudima kojima nitko nije odobrio biti tamo, i plaćati poreze za javna dobra koja koriste i oni koji poreze ne plaćaju.

Brzina i učinkovitost

A zatim je zamrznuo i zapošljavanje u državnoj službi, bez imalo okolišanja. S izuzetkom javnog zdravstva, te vojske i saveznih službi poput FBI-ja. Jer, savezni budžet i javni dug u SAD rastu nezaustavljivo od pedesetih, i danas su na socijalističkim razinama, a standard amerikanaca se u pola stoljeća nije popravio – u stvari, manji je nego pedesetih i šezdesetih, naročito u odnosu na svijet. Sindikat se, jasno, digao na stražnje noge, ali građani to podržavaju – uostalom, i to je jedno od obećanja iz kampanje koje je ispunio odmah. Potom je uslijedilo još šokova zbog ispunjenih obećanja: ovih dana će potpisati uredbu kojom se zabranjuje prijem imigranata iz Sirije, Libije, Iraka, Irana, Somalije, Sudana i Jemena. Na listi doduše nedostaje najveći izvoznik terorista – Saudijska Arabija, američki “saveznik” koji, vjerojatno zbog veza vehabijskog režima s Izraelom, za sad ostaje nedodirljiv unatoč nedavno dokazanoj umiješanosti u terorističke napade 9/11, kad je deklasificiran dio dokumentacije FBI-ja o tim napadima, famoznih “nestalih” 39 stranica.

I na kraju, odobrio je i gradnju zida prema Meksiku – jedno od svojih većih predizbornih obećanja. Zid ide u izgradnju još tijekom ove godine. Zid će koštati 10 milijardi dolara, ali ilegalni imigranti godišnje SAD koštaju gubitka 130 milijardi dolara, po nekim izračunima! No zid će, kaže Trump, platiti Meksiko: ukoliko odbije, jednostavno će cariniti sve što iz Meksika dolazi u SAD. A toga je jako mnogo, jer su brojne američke tvrtke zbog nižih poreza prebacile proizvodnju u Meksiko. No usto je najavio i da će dramatično spustiti poreze, najviše srednjoj klasi, potom da će ukinuti velik dio regulacija, čak 3/4 njih, kako bi olakšao poslovanje, a sastavio je i listu od 50 velikih projekata koji odmah idu u realizaciju, i to po jednostavnim pravilima: Projekt mora biti bitan za nacionalnu ili javnu sigurnost i hitan za provedbu, mora biti “za lopatu spreman”, s bar 30% odrađenog posla oko inicijalnog projekta uključujući inženjerski dio, mora biti takav da izravno kreira nova radna mjesta, i imati potencijal da poveća proizvodnju u SAD. Tu ima svačeg, od mostova i podzemnih željeznica do naftovoda prema Aljaski, od projekta dobivanja solarne energije iz pustinje Mojave i sustava vjetroelektrana na Sierra Madre do zrakoplovne luke u Kanzasu.

I malo makijavelizma

Trump se ne ponaša kao političar, nego kao CEO SAD-a: radi brzo, radi učinkovito, radi kako bi radio da vodi korporaciju. Američki burzovni indeksi su odmah nakon njegovog izbora počeli rasti i danas bilježe povijesne rekorde. On dolazi iz svijeta biznisa, tamo nema vremena za okolišanje: tko je neodlučan, drugi ga preteknu. Dok konkurencija plaća prosvjednike po ulicama i napada ga po novinama, on radi svoj posao. Trump želi dignuti standard radnika. A to nije moguće propisivanjem veće minimalne plaće, jer se tako samo postiže da poslodavac otpusti dio najslabije plaćenih radnika i zamijeni ih ilegalnim Meksikancima, jer mu se više ne isplati plaćati ih. Jedini način da se to postigne, da se digne cijena bilo čega, pa i rada, je da se poveća potražnja ili smanji ponuda. U ovom slučaju ponuda rada je kakva je, pa je jedini učinkovit način dizanja radničkih plaća povećanje potražnje za radnom snagom. A to se postiže vraćanjem poslova u SAD. Više radnih mjesta znači veću potražnju za radnicima, a kako njih ima koliko ih ima na tržištu, to im diže cijenu.

Trump zapravo radi ono što je Kina radila zadnjih 20 godina: privlači investicije i poslove, vodi protekcionističku politiku štiteći svoje tržište, i ne obazire se ni na jedan međunarodni ugovor koji ne ide njemu na ruku. Zašto? Jer ga je izabrao američki narod, da štiti američke interese. Njemu je Amerika na prvom mjestu, ne “specijalni interesi” pojedinih grupa, niti “interesi svijeta” ili planete, iza čega se obično skrivaju interesi odnarođenih elita.

Ali, on isto tako radi bez greške, točno po obrascu koji je veliki Macchiavelli, otac političke znanosti, propisao za one koji žele zadržati vlast. Zadovolji najšire narodne mase, a velikaše smijeni gdje možeš i postavi sebi lojalne; ukloni sve ljude koji su bili lojalni prethodnoj ekipi, jer na njihovu lojalnost ne možeš računati; a ukloni i one koje su oni postavili, pa su prešli na tvoju stranu, jer ako nisu bili lojalni njima, neće ni tebi: izdat će te kako su i njih. Smjene su bile broje i trenutne, od vrha CIA-e do veleposlanika, a uvjeti za posao su jednostavni. Trump postavlja ljude za koje smatra da im može vjerovati, ali i takve koji će najbolje obaviti posao, upravo kao da zapošljava u svojoj privatnoj firmi. On to može, jer je sam financirao svoju kampanju, jer iza njega ne stoji nitko, nikakvi lobiji i gremiji, nikakav saudijski kapital, nikakve grupe kojima bi on sad nešto bio dužan. Republikanski establishment mu se protivio, i zato mu sad moraju jesti iz ruke u strahu za fotelje. Ne odgovara nikom osim Bogu i narodu koji je glasao za njega. I on te slobodne ruke koristi maksimalno. Ne obazire se ni na druge države, i njihove interese: on je tu da štiti američke interese, a interese drugih zemalja neka štite njihovi premijeri i predsjednici.

Trump radi brzo i učinkovito jer zna da nema vremena za gubljenje. Svi njegovi potezi, ma koliko ih netko proglašavao kontroverznima, za sad po istraživanjima imaju većinsku potporu u SAD. A imaju i legitimitet, jer Trump radi točno ono što je obećao. Za to je dobio mandat od američkog naroda, i nitko mu ne može sporiti legitimnost tih poteza. On ih je najavio prije izbora, ljudi su za to glasali, to je demokracija. Trump je postavio posve nove standarde u svjetskoj politici već sad! Političar koji – ispunjava dana obećanja. Svatko tko dođe nakon njega, morat će se truditi dostići taj standard. Trump je poslovni čovjek, on je navikao poštivati dogovoreno, a ovdje se radi o dogovoru s američkim biračima: ako glasate za mene, uradit ću to i to. I uradio je. No on isto tako zna da neće uvijek imati slobodne ruke, i zato sve radi sad, dok ih ima. Dok je neprijatelj u šoku i nevjerici, dok traje učinak iznenađenja nakon njegove nenadane pobjede. No neprijatelj će kad tad skupiti svoje razbijene redove, dignuti se s poda, i krenuti u protunapad. I zato Trump želi odraditi sve što može prije toga, opet po makijavelističkom konceptu: nepopularne poteze, koje ne podržavaju oni koji te inače ne podržavaju, vuci prve. One popularne koje će svi podržati ostavi za kraj. Da, Trump jako dobro zna što radi: pa i glumatanje klauna je imalo za cilj upravo to da ga potcijene. Grešku još nisu shvatili: i dalje potcjenjuju inteligenciju čovjeka koji ih je, bez establishmenta i Wall streeta iza sebe, bez Pentagona i Hollywooda iza sebe, bez tiska iza sebe, porazio bez ičije podrške.

A u Trumpova dostignuća u prvih tjedan dana treba dodati i da je stavio točku na hladni rat s Rusijom koji je pokrenula Hillary Clinton, te najavio da će raščistiti smeće koje je ona ostavila nakon “arapskog proljeća”, serije državnih udara u islamskim zemljama kojima su smijenjene sekularne vlade i postavljene islamističke. Da je “arapsko proljeće” organizirala CIA i nije neka tajna, stvorivši time najveću humanitarnu krizu u novijoj povijesti. No, eto, liberalima nisu problem ratovi u Libiji i Siriji koje je potaknuo Obama, već to što Trump ne želi primiti izbjeglice…


U međuvremenu u Hrvatskoj…

Plenkovićev je pak jedini stvarni uspjeh to što je uspio dobiti status novog “Dragog Ive” u lijevo liberalnim medijima. Hagiografije i pohvale koje mu pišu u Jutarnjem su na razini sjevernokorejske propagande. Po Cro barometru, već je sad popularniji od Ive Josipovića, ako ovako nastavi uskoro će imati potporu 115% birača. Doduše, slično su pisali i o Milanoviću dok je Karamarko vodio HDZ.

Razočarao je svoje birače uklanjanjem Hasanbegovića iz politike, iako to nije ono za što su birači HDZ-a glasali. Istina, nije ništa obećao, ali svejedno se radi o svojevrsnoj prevari birača. Postupio je suprotno od onog što radi Trump, koji gleda zadovoljiti svoje birače, ne one Hillary Clinton i sebi nenaklonjenog tiska.

Bio je u Bosni, popio šamarčinu, podvio rep i pokupio se. Bio u Ukrajini, rekao glupost, dobio šamarčinu, i pokupio se. Najavio kupnju INA-e, da bi tri dana kasnije shvatio da je, za razliku od Trumpa koji pazi da ne obećava ono što ne može ispuniti, obećao nešto što nije realno, i da država nema para za otkup INA-e, na stranu što bi takva kupovina inače bila besmislena. Naime, niti je INA strateška tvrtka – koje je to uopće naša strategija, zasniva se na izvozu nafte? – niti je od nacionalnog interesa, a najmanje od svega ima potrebe da država njome upravlja, naprotiv. Vidjeli smo kako je upravljala prije MOL-a, kad je uza sva naftna polja u Sibiru i Siriji, Plinacro i Janaf, koji su izdvojeni prije prodaje, radila stotine milijuna dolara gubitka, a u rafinerije nije ulagano od pedesetih. Uostalom, niti MOL nije u vlasništvu mađarske države, niti ona upravlja njime (imaju 25% dionica, ostatak MOL-a je uglavnom u stranom vlasništvu, banaka i fondova, a Hrvatska 42% dionica INA-e). Gubitak arbitraže je zapravo veliki poraz njegove politike već u startu, jer je na vlast došao protiveći se dogovoru s Mađarima, tvrdeći kako je to veleizdaja. Najavio je žalbu na odluku, ali je vlada nije još uspjela napisati, a kad će, ne zna se. Rok za žalbu je u međuvremenu, kako se čini, prošao.

Popio je šampanjac s Vučićem i Sorosem u Davosu, okupljalištu globalističkih elita koje se protive Trumpu i Putinu, i čiji brod tone. Poklonio se žrtvama holokausta, i spetljao se oko ploče u Jasenovcu, rekavši, kao tipičan birokrat, da će osnovati komisiju. Što je ljepši način da se kaže da se ne zna, ili ne želi riješiti problem. Plenković se, kako se i očekivalo, pokazao kao tipičan briselski aparačik, praktički namjesnik u Hrvatskoj, bez boje, okusa, i mirisa, koji dosljedno slijedi ono što mu narede u centrima moći izvan Hrvatske.

Za sto dana zapravo nije uradio ništa, osim što je postigao da mu Butković i Korbler pišu panegirike. Vratio nas je u vrijeme Zorana Milanovića, nevjerojatno neučinkovitog premijera, samo što nije bezobrazan i bahat poput njega. S tim da Milanović bar nije djelovao kao govorni automat. Najavio je, međutim, borbu protiv “populizma”, a znamo da je suprotno od populizma – elitizam. A to nije ono što je obećao.

Zadnji koji je u ovoj zemlji ispunio predizborna obećanja bio je Franjo Tuđman, a i to smo uprskali.

p.s. Urednica je zamolila da za naslovnicu stavim sliku Andreja Plenkovića, jer je Trumpova posvuda. Stavit ću je kad uspijem pronaći sliku Plenkovića na kojoj on djeluje zanimljivo. U međuvremenu, ostaje Trumpova.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... z4X4agjvNd

Prof. Marušić: Koja je razlika između komunizma i ustaštva? (I.)

Piše: Prof. Matko Marušić -
24. lipnja 2017. u 12:32


Prof. dr. sc. Matko Marušić pisao je Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nakon što smo objavili pismo, donosimo i analizu koju je poslao:


Nakon odluke, najprije premijera Plenkovića, a potom i (jednoglasne) odgovarajućeg Saborskoga odbora, Hrvatska dolazi u poziciju i – priliku – poštenog i službenog određivanja prema ustaškom režimu Nezavisne države Hrvatske (NDH, 1941. – 1945.) i komunističkom režimu Josipa Broza Tita od 1945. do 1990.

Povod je bio spomenik HOS-a u Jasenovcu, ali samo povod; za tim određenjem postoji potreba od 1990., ali ga političke prilike, i hrvatski političari, nisu omogućili. A određivanje se moralo dogoditi, prije ili poslije, jer je more laži, optužbi i strahota obaju režima zagađivalo hrvatski društveni i politički život tim više što su se proširivale granice slobode i demokracije, a Hrvatska počela živjeti dovoljno dobro da više nije svu svoju snagu morala posvećivati preživljavanju – ratnom, političkom ili gospodarskom.

Kasnimo, ali gnojni se čir ne može izliječiti ako ga se ne zareže da gnoj iscuri van.

Istina, zabrane i Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima

Za određivanje prema oba režima potrebna je objektivna istina a nje zasad nema nego u fragmentima i u „sivoj“ (neindeksiranoj) literaturi, jer još ne postoji sloboda pisanja o tim pitanjima. Sve što se dogodilo prije, u vrijeme i poslije II. svjetskoga rata zagađeno je lažima, političkim pritiscima, društvenom neodgovornošću i intelektualnim nemarom. Plenkovićevo Vijeće osnovano 2. ožujka 2017. (Klasa: 022-03/17-04/74, ur. broj: 50301-24/04-17-2, u daljnjem tekstu „Vijeće“) radi u toj situaciji i veliko je pitanje hoće li se uspjeti othrvati političkim i medijskim pritiscima (i pritiscima izvana) i napraviti ono što je u sadašnjem trenutku najbolje i najpoštenije moguće.

Iako sam o tome već pisao (http://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-mat ... loscu.html), zbog povijesne važnosti osnivanja toga Vijeća, još jednom tvrdim i utvrđujem da ono mora zadovoljiti sljedeće uvjete:

1. Rad Vijeće mora biti potpuno apolitičan, jer radi u okrilju i pod autoritetom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). HAZU mora svojim položajem, ugledom i funkcijom jamčiti pravednost, objektivnost i stručnost dokumenta koji će biti stvoren.

2. Svaki sastanak Vijeća treba snimati, pretvoriti u tekst i objaviti kao Akademijinu publikaciju, gdje će autori biti članovi Povjerenstva, a urednici primjereno odabrani članovi HAZU-a.

3. Povijesna istina na osnovi koje će se donijeti zaključci i preporuke Vijeća, mora se osloniti samo na nesporne dokaze: službene dokumente i nalaze zemnih ostataka žrtava zločina koji se razmatraju. I u slučajevima kada ne će biti potpuna, nužno je da se dosegne znanstvena razina potpune eliminacije laži i podmetanja.

No, razlog pisanja ovoga teksta širi je od prijedloga definiranja rada Vijeća. Znajući da će lijevi politički svjetonazor ići za tim da se zabrane svi ustaški simboli („do nabrajanja imena, Budak, Francetić, po kojima se ništa ne smije nazivati“, Pupovac u „Otvorenom“), a da se ne zabrani ni jedan komunistički (opet Pupovac:http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/p ... z4UyUBFr5J), izjavljujem sljedeće:

a) Zabrane ne će donijeti smirivanje lijevo-desnih prijepora u Hrvatskoj, jer će se zaobilaziti. Neki dan sam od splitskih umirovljenika čuo sljedeću rečenicu, popraćenu smijehom: „Za starački dom – spremni!“ Hoće li zabrana pozdrava „Za dom spremni“ obuhvatiti i tu modifikaciju? Ili onu „Sve za dom!“, a stol u kafiću odgovara „Posuđe, namještaj!“?
Najbolje bi bilo da se ništa ne zabrani, ali da se planira poštena naobrazba, učenje istina koje nam stoje na raspolaganju (dolje). Sjetimo se komunističke zabrane pjesme „Ustani bane Jelačiću“, koja se pjevala zaneseno i što se glasnije moglo: usprkos opasnosti zatvaranja, Hrvati su njome zazivali mitsku pomoć velikoga vojskovođe da ih oslobodi srpsko-komunističkoga jarma, a kad se to i dogodilo, ta se pjesma više uopće ne pjeva, iako je lijepa, politički korektna i pjevna, napose za zborove.

b) Nimalo mi nije stalo do ustaških simbola i nemam ništa protiv toga da se oni zabrane, ali onda – za svaku razinu zabrane – treba U JEDNAKOJ MJERI i simetrično“ (pjesma za pjesmu, krilatica za krilaticu, lik za lik, bitka za bitku, itd.) zabraniti i komunističke simbole! Tome su barem tri razloga:

(i) nesimetrična zabrana donijet će prkos, mržnju i osjećaj prevarenosti, a to može samo pogoršati sadašnje stanje;
(ii) komunisti su, na međunarodnoj i na domaćoj razini, počinili mnogo teže zločine nego nacisti odnosno ustaše (http://www.vency.com/wars.html); to ne smije biti neprilično mjeriti i izreći. U znanosti su brojevi argument, a ne ideologija ili politička moć.
(iii) ideologije komunizma i nacizma jednako su zle, neljudske i neprihvatljive. Nema govora o tome da je komunizam „blaži“ od nacizma, odnosno hrvatski komunizam „plemenitiji“ od ustaštva!


Ne može se prihvatiti sumarni, neutemeljen, neargumentiran i nepošten Pupovčev „sud“ i sud sličnih njemu! Ovo je slobodna i demokratska zemlja i u njoj ne može biti zabrane slobode mišljenja, govora i pisanja. Sudovi se donose na temelju istine i njezina značenja, a ne na osnovi političke snage ili lakoće pristupa javnim medijima.

Komunizam i ustaštvo ne razlikuju se ni po čemu

Kad se analizira bez predrasuda, mržnje i objektivno, po svim se značajkama komunističkoga i nacističkoga režima vidi da među njima nema bitne razlike. Odličnu analizu sličnosti i srodnosti komunizma i nacizma objavio je 2014. Marcel Holjevac (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/r ... z4VRHTmPf4). Ovdje se pak kratko (načelno) uspoređuju značajke komunističkoga i ustaškoga režima u Hrvatskoj, jer će takva analiza biti glavni kamen spoticanja Plenkovićeva Vijeća. Ne će mi biti žao pokaže li se da moja analiza nije sasvim točna, ali nikad ne ću prihvatiti paušalne ocjene komunističkim parolama.

Argumente – brojeve i dokumente na stol, pa da vidimo tko što zastupa, tko laže, a tko govori istinu i pokušava pridonijeti zacjeljivanju rana. Primjer, vrlo, vrlo ilustrativan za to što sam rekao u prethodnoj rečenici: kojim je pravom Vesna Pusić javno rekla da za skidanje HOS-ove ploče u Jasenovcu ne trebaju zakoni nego „šrafenciger“?

Upravo to je taj komunistički arogantni pristup da je sve onako kako oni kažu i nikako drukčije. To treba spriječiti, argumentima koji su dokazivi dokumentima i brojevima, u radu Vijeća i u svim prilikama kad se daju tako politikantske, arogantne i protuznanstvene izjave.
Ne smije suditi Vesna Pusić kojoj ne trebaju zakoni, nego suditi treba Istina koja se služi dokazima!

Zločini i žrtve

O žrtvama II. svjetskoga rata ima malo objektivnih podataka, a najobilniji i nedvojbeni su nalazi slovenskih iskopavanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel http://www.vency.com/wars.html).

Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti (https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_l ... C5.BErtava).

U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica).

Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji! Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, a nekmoli otkopane i sudskomedicinski definirane.

Nad kim je počinjen genocid?

Po popisu stanovnika iz 1931.g., u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon „genocida NDH nad pravoslavcima“, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 ili skoro milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati skoro cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest.

Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. Svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!

Rasni zakoni

Ustaše su donijeli rasne zakone, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne oslobađa krivnje i sramote. Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio (koliko ja znam), a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnom trgu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva.

Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji.
S druge strane, komunisti su, i u Sovjetskom savezu i u Titovoj Jugoslaviji, donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona?

Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnom statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi i na osnovi i malih razlika u političkim uvjerenjima (Goli otok).

Domoljublje

Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren, i ne bi ga ni trebalo raditi. No komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se „borili za oslobođenje od okupatora“, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle, komunistička borba u II. Svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za (komunističku) Jugoslaviju a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnom putu, nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.

Ustaše su pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni u fašističke niti u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.

No, ako gledamo domoljublje u njegovom doslovnom značenju, sa stajališta današnje Hrvatske, koju prihvaćaju i hrvatski ljevičari, i Srbi i Srbijanci, onda ćemo vidjeti jasnu sliku: ustaše su se borili za Hrvatsku, a komunisti za Jugoslaviju. U odgovoru na to pitanje ne smije se odmah skrenuti na zločine ili ideologiju, jer ovdje točku po točku analiziramo sve parametre usporedbe komunista i ustaša, u ovom smo odjeljku govorili o pitanju domoljublja.

U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskom Saboru 1990.!

A ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije II. svjetskoga rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, sam se tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?

Više čitajte u drugom dijelu.
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik

https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic- ... a-ustastva

Prof. Marušić: Koja je razlika između komunizma i ustaštva? (II.)

Piše: Prof. Matko Marušić - 25. lipnja 2017. u 20:4014

Prof. dr. sc. Matko Marušić pisao je Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nakon što smo objavili pismo, i prvi dio analize, donosimo i drugi dio analize koju je poslao:

Prvi dio čitajte ovdje:

> Prof. Marušić: Koja je razlika između komunizma i ustaštva? (I.)

Ideologija i kolaboracija

Ustaše su dobili državu od tada nacističkih Nijemaca i kolaborirali su s njima, ali, formalno gledano, oni nisu bili nacisti. Na izborima 1939. hrvatska nacistička stranka dobila je 150 glasova Samo toliko! Jeste li to znali?). Pavelić je oružanu borbu kao jedini način otpora srpskoj diktaturi proglasio (i emigrirao je) 1929., kao reakciju na ubojstvo Stjepana Radića, a Hitler je tek 1933. došao na vlast. On je svoju nacionalsocijalističku stranku imao i ranije (Musolini je kao fašist došao na vlast 1922.), ali ustaše nisu ni osnivali, niti se učlanjivali u fašiste ni u naciste.

Razlika nije simbolična, nego velika: jedno je biti član stranke, a drugo je surađivati s takvom strankom. Kratko rečeno: ustaše jesu bili kolaboracionisti, ali nacisti nisu bili. S druge strane, komunisti jesu bili članovi Partije, a Partija jest bila članica moskovske Kominterne. Samo konstatiram.

Komunistička ideologija starija je i isključivija od nacističke. Sovjetski savez bio je totalitarniji od nacističke Njemačke, a žrtve komunizma barem su dvostruko brojnije od žrtava nacizma (http://www.vency.com/wars.html). Na osnovi čega bi se onda smjelo reći, ili implicirati, da je komunizam manje zlo od nacizma? Hrvatski komunisti često daju do znanja da razlika leži u ciljevima: nacisti su išli za supremacijom svoje nacije, a komunisti za dobrobiti siromašnih. No, veliko je pitanje razlikuju li se jednako isključivi, okrutni i zloćudni totalitarizmi kad djeluju u ime nacije odnosno klase. Put u pakao često je popločan dobrim namjerama, a namjere komunizma i nacizma jednako su čovječanstvo odvele u dva pakla koja se ni po čemu nisu bitno razlikovala. U tom času i pred tom činjenicom namjere ne mogu biti izlika ni za što, a napose ne za progone i smrt milijuna ljudi.

Današnji hrvatski ljevičari izravni su i neskriveni nasljednici Komunističke partije Hrvatske (KPH), pa potom Saveza komunista Hrvatske (SKH), pa Stranke demokratskih promjena (SDP), koji su 1990. glasovali protiv osamostaljenja Hrvatske i koji i danas u svojemu „nasljednom vlasništvu“ drže dokumentaciju KPH i SKH. U međuvremenu su samo izraz „komunisti“ zamijenili izrazom „antifašisti“. Tvrde da su oni ti „koji su Hrvatsku doveli na stranu pobjednika“ i koji su se „borili protiv zla nacizma, s kojim su ustaše kolaborirali“. No, pritom taje nespornu činjenicu – vlastite kolaboracije s nacizmom! Naime, jugoslavenski (dakle i hrvatski) komunisti nisu se oglasili kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. godine napala Poljsku, ni 17. rujna 1939. godine kad je pak Sovjetski savez napao Poljsku i nakon dva tjedna je raskomadao i podijelio s nacističkom Njemačkom! Šutjeli su jer su bili suglasni s komunističkom okupacijom dijela demokratske Poljske države!

Hrvatski komunisti nisu prosvjedovali ni kad su njemačke podmornice napadale britansko i američko trgovačko brodovlje, niti kad su nacisti okupirali Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luxemburg i Francusku. Oni taje činjenicu da je njihov kreator, vođa, financijer i naredbodavac Staljin čestitao Hitleru na osvajanju Pariza! Poduprli su zračne napade na Veliku Britaniju, te 10. srpnja 1940. sovjetsku okupaciju Litve, Letonije i Estonije te okupaciju Grčke. Po naputku Kominterne (?) osnivanje NDH 10. travnja 1941. primili su bez prigovora, bez ustanka! Je li istina da su 17. travnja 1941. s Pavelićem potpisali pakt o nenapadanju i o formiranju KPH u sklopu NDH?

Ukratko, dakle, 23 mjeseca (praktički dvije godine!) KPJ/KPH bila je preko Sovjetskoga saveza, pa i izravno, dio –nacifašističke koalicije. U ime čega se onda nazivaju antifašistima? Kako objašnjavaju ta i takva svoja politička opredjeljenja? Zar i to nije kolaboracija s nacistima u ime „viših ciljeva“, poput ustaške, kojoj je viši cilj bila nezavisna država Hrvatska? Komunisti su savezništvo s nacizmom prekinuli zbog raskida savezništva Hitlera i Staljina do kojega je došlo 22. lipnja 1941. s njemačkim napadom na Sovjetski savez, a ne zato što im se nacizam gadio.

Bili su Staljinovi gojenici i vojnici i time nacističko-fašistički kolaboratori, a „antifašisti“ su postali onda kad im je to naredio Staljin da bi obranio Sovjetski savez i svoj neljudski totalitarni režim.

Na kraju rata, kad je pred saveznicima kapitulirala Njemačka, ustaše su položili oružje, a Tito je onda pobio stotine tisuća nenaoružanih Hrvata i okrutno protjerao i dijelom pobio domicilne Nijemce i Talijane, a Staljin je pobio sve Kozake i Vlasovce, čak i svoje vojnike koji su se vratili iz njemačkoga zarobljeništva. Kakav mora biti čovjek koji ima obraza braniti sva ta zlodjela?

Postupci tih „antifašista“ prema različitima nimalo se nisu razlikovali od postupaka – fašista; njihove postupke i odnos prema demokraciji jasno je opisala Diana Majhen u http://narod.hr/hrvatska/antifasizam-ka ... rijednosti.

Tito je počinio tvarni (brojčani) i civilizacijski genocid nad hrvatskom nacijom. Pobio je sve vojnike koje nije pobijedio ni u jednoj većoj bitci, čak ni 1945. (npr. Koprivnica), te intelektualce, svećenike i sve poduzetnike koji su imali ikakvo bogatstvo.

Promjena režima u vremenu

Hrvatski komunisti iskrivljuju i istinu o Titovu režimu. Kao – do 1948. je bio grozan, a onda se, nakon prekida sa Staljinom, popravio. Argument im je da je 1965. napuštena planska ekonomija („tvornice predane radnicima“), ljudi su dobili putovnice. To nije ona prava istina! Titov režim bio je od početka do kraja totalitarni, bez zrna demokracije i ljudskih prava. Tisuće domoljubnih Hrvata osuđene su 1972., glasovanje nikad nije bilo višestranačko, ni sindikati nisu bili dopušteni nego kao prirepak Partije, nije bilo slobode govora (verbalni delikt), novine i knjige su prolazile cenzuru, a konkretne neprijatelje su ubijali do kraja svoje vlasti. Što se pozitivno može reći o tom režimu prije nego je pao sam od sebe? („Manje su ubijali“, rekao je nedavno jedan hrvatski ljevičar na HTV-u!)

Zatim se nepošteno uspoređuju laži o Jasenovcu i Jadovnom sa stanjem u Jugoslaviji osamdesetih godina XX. stoljeća. To ne samo da nije logično, nego je – prevara! Komunistički režim u Hrvatskoj nije pao prije pada sovjetskoga i uvijek je imao sva obilježja totalitarizma. Iz današnje se perspektive ne može pogađati što bi bilo sa značajkama totalitarnog ustaškoga režima da je trajao do 1990., ali za komunistički je nedvojbeno da, uz neke modifikacije zbog pritiska izvana i slabljenja iznutra, nikad nije promijenio svoj totalitarni karakter.



Osveta

Bilo bi bolje da se u raspravu o ovoj teškoj temi ne uvodi pojam osvete. Osveta nije civilizacijski prihvatljiv pojam, kažnjiva je po svim zakonima u svim zemljama i nedostojna je čovjeka. No, ako se za zločine zajedno nazvane „Bleiburg“ implicira ideja osvete, onda se jednako tako može reći da su se ustaše osvećivale za ubojstva i progone Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, za ubojstvo Stjepana Radića i za srpske zločine nakon uspostave ustaške države. To je ružno i ne bi nas nikud odvelo. No, onda taj klasićevski trik treba maknuti s dnevnoga reda.

Teritoriji

Ustaše se kritizira da su Italiji prepustili Dalmaciju, i jesu. U tome ih ne može opravdati potreba za talijanskim oružjem i talijanski pritisak u času kad je njih tristo talijanskim kamionima dovedeno u Zagreb na vlast, ali ipak je čisto krivotvorenje povijesti što se pritom ne spominje Rapalski ugovor iz 1920. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Rapalski_ugovor) po kojemu je srpski režim Dalmaciju predao Talijanima. Komunisti su pak predali Srijem i Boku Kotorsku. Za partizanski povratak Istre u Hrvatsku (i Sloveniju), ustaška je logika jednaka za Bosnu i Hercegovinu, samo što se oni nisu uspjeli održati na vlasti.

I to je ružna tema i ne bi je trebalo otvarati. No, molim onda da se ni povratak Istre ne rabi kao argument u prilog komunističkom totalitarnom režimu. Fojbe da i ne spominjemo.

Državno uređenje

Tu su stvari jasne i jednoznačne: ustaše su imali totalitarnu državu u suradnji s nacistima, a komunisti jednako totalitarnu u suradnji sa Sovjetskim savezom. Vjerujem da nije ni potrebno ni pristojno brojiti i uspoređivati žrtve komunizma i nacizma na međunarodnoj razini.

Koja je ustaška inačica komunističke sintagme „diktatura proletarijata“? Za one koji žele uspoređivati, meni na pamet pada samo „Ljutu travu na ljutu ranu“.
Ima li razlike u zlogukosti tih krilatica?

Ima li razlike u broju žrtava koje su proistekle iz njihovih poruka?

Povodi

Nijemci su na vlast doveli ustaše nakon što je Hrvatska seljačka stranka (HSS) s Mačekom na čelu, odbila suradnju. Zašto Maček onda nije u Titovu režimu bio antifašistički heroj, a zašto to nije ni danas? Dok francuski general Petain prihvaća francusku državu kakvu mu daju pobjednički Nijemci 1940., Maček odbija suradnju i završava u – Jasenovcu. U komunističkoj smo školi učili da je Maček kolaborator. Kako to?

Komunisti na vlast dolaze silom, jednako kao ustaše, s tim da su se dulje i bolje spremali. Svi su im vođe školovani u Moskvi u školama Kominterne i aktivnost svih godinama je financirala Staljinova Partija, sve do njihova osvajanja vlasti (pa i do 1948.).

Nisu sporni komunistički dokumenti sa Staljinovim naređenjem da 22. lipnja 1941. svi komunisti krenu u borbu za obranu Sovjetskoga saveza, niti naputci Kominterne da komunisti iskoriste okupaciju i stave se na čelo otpora da bi preuzeli vlast! Visoki i ugledni hrvatski komunistički dužnosnik Sibe Kvesić piše ovako:

… Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve.

…sazrijevalo je i naglo se širilo uvjerenje da nastupa epoha socijalističke revolucije. (http://www.znaci.net/00001/124_1.pdf).

Kakvo oslobođenje, kakvo domoljublje – radilo se o komunističkoj oružanoj borbi za osvajanje vlasti! To su nazivali revolucijom, izrazom koji im je i danas svet (v. ispade Obersnela, Kapovića, Markovine i njihove rodbine i svojte na proslavama Titova lažnoga rođendana u Kumrovcu).

Saveznici

Ustaški saveznici nisu sporni, to su Sile osovine. Od komunističkih nije sporan Staljin, čija vojska, a ne Titova, izbacuje Nijemce iz Srbije, Vojvodine i dijela Slavonije. Komunisti se od kraja II. svjetskoga rata, do danas, predstavljaju kao dio Zapadne antihitlerovske alijanse, što je čista laž! Ni na jednoj konferenciji predsjednika SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskoga saveza Titovi partizani nisu prihvaćeni kao ravnopravni saveznici, nego kao skupina čija se borba protiv Nijemaca podupire. Tito je sa Saveznicima potpisao suradnju s kraljevskom vladom i u svoju je vladu, do izbora, kao vicepremijera primio haesesovca Ivana Šubašića i obvezao se da se do kraja rata ne će donijeti odluka o konačnom državnom uređenju (https://hr.wikipedia.org/wiki/Sporazumi ... %A1i%C4%87)! Izbori su održani u studenom 1945., što znači da komunistička (Titova) vlast nije bila automatski odobrena od Saveznika, nego da je odlučeno da o vlasti odluče slobodni izbori.

Najprije su pobijene stotine tisuća potencijalnih glasača koji za komuniste ne bi glasovali (ukupno 570.000?!). Sami izbori nisu bili slobodni i to je bilo toliko očito da je već prije njihova održavanja Šubašić napustio Beograd. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije kutije, pod kontrolom naoružanih komunističkih predstavnika. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani do 1948. (https://sh.wikipedia.org/wiki/Hronologija_FNRJ; http://www.kafotka.net/galerije/karlova ... enoga-1945).

Pitanje oslobođenja zemlje

Komunisti kao neupitno sebi dodjeljuju zaslugu da su oni „oslobodili zemlju“. Radi se o Jugoslaviji, ali se implicira i Hrvatska. Implicira se i to da je slobođenje od okupatora velika stvar i da za nju vrijedi popustiti na nekim grijesima, poput ubojstava stotina tisuća ljudi nakon završetka oružanih sukoba. No, nije tako!

Nije istina da su partizani oslobodili Hrvatsku, a nisu ni Jugoslaviju! Protiv Nijemaca se oni praktički nisu ni borili; osim ofenziva Nijemaca na partizane, od partizanskih ofenziva na Nijemce poznate su samo diverzije iz filmova. U Srbiji je partizanski pokret ugušen još 1941., i glavna borba partizana odnosila se na uništenje ustaške NDH. Partizani su dugo bili tek hrvatski Srbi u pobuni protiv hrvatske države, jednako kao što su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske. Iz Jugoslavije se Nijemci povlače i polažu oružje zbog pobjede Saveznika, a ne zato što su ih partizani natjerali da se povuku iza austrijske granice. Ustaška država pada zbog pada Nijemaca, jer se ustaše ne odriču savezništva sa silom koja im je poklonila toliko željenu državu. Sovjeti istiskuju Nijemce iz Beograda i sjeveroistoka cijele zemlje. Umjesto oslobođenja, nastavka Banovine iz 1939. ili slobodnih izbora, Hrvatska ima samo smjenu okupatora i gubitak makar i formalne države te stotine tisuća smaknuća, na razini genocida.

Komunističko „oslobođenje“ svodi se na to da je komunistička vlast terorom i krivotvorenjem izbora zamijenila onu kraljevsku.

Krilatice

Komunisti ne kažu da je krilatica „Za dom spremni“ ružna, nego je zabranjuju zbog njezine povezanosti s ustašama. No govore da je krilatica „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ lijepa do svetosti, iako je ona direktno povezana s Hudom Jamom i Ovčarom (i još 1600 masovnih grobnica Hrvata od komunističke ruke). No, kad se „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ oljušti od propagande i nasilja, ona nije ništa ljepša i plemenitija od ustaške „Za dom spremni“ kad se ta oljušti od kolaboracije s nacistima. U čemu bi bila? Komunistička spominje smrt drugih (koje će oni usmrtiti), a ustaška spremnost na vlastitu smrt (za svoju domovinu). Koja je razlika između ljubavi za dom i ljubavi za narod?

Europska i hrvatska osuda komunizma

Komunisti jesu pridonijeli borbi protiv Hitlera, ali i preuzimanju Istočne i srednje Europe, uključivši Hrvatsku i Jugoslaviju od strane Staljinova režima. Tu se stvara kružni argument u kojemu je komunistima nužno ustrajati na tome da je nacizam gori nego komunizam; naime, oni su pridonijeli padu nacizma i usponu komunizma, a to se poništava ako su nacizam i komunizam jednaki.

Međutim, prema zadnjoj rezoluciji Europskoga parlamenta o “europskoj savjesti i totalitarizmu“ (Resolution on European Conscience and Totalitarianism), prihvaćenoj nakon zajedničkoga prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 2. travnja 2009., stoji: “… (Europa) drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije“. Ta se Rezolucija (iz 2009.) nadovezuje na Rezoluciju parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1481 iz 2006., o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.

Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006). Tu jasnu, nedvojbenu i savršeno sročenu (hrvatsku!) deklaraciju vrijedno je citirati u dijelovima koji se izravno odnose na rad i SABOROM ZADANE KRITERIJE Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima:

3. Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.

4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

Bude li poštovalo postojeće dokumente i dokaze, Vijeće ne bi trebalo popustiti ni pod čijom dimnom zavjesom i moglo bi donijeti poštene, pravedne i osnovane preporuke. Jer o istini o nacizmu i komunizmu postoje jasni dokumenti i stavovi na najvišim razinama odlučivanja i Europe i Hrvatske, u tijelima koja se nazivaju parlamentima a čija je funkcija da DONOSE zakone. Moramo očekivati da će Vijeće poštovati riječ (zakon) Hrvatskoga sabora!

Zaključak

Kada se na pitanja komunizma i ustaštva gleda argumentirano i objektivno, ni u jednom se sustavu ne može naći dovoljno velika razlika koja bi jedan činila boljim ili gorim. Zato Plenkovićevo Vijeće treba jako paziti da zabrana simbola, krilatica, osoba, bitaka i sl. bude sasvim simetrična.

Najgore bi bilo da zabrane budu nesimetrične. Za nesimetriju nema razloga jer se dva sustava bitno ne razlikuju, kao što je ovdje naznačeno. Nesimetrija će dovesti do osjećaja prevare i pojačat će nezadovoljstvo i sukob.

Najbolje bi bilo da se zabrane ne propišu, jer one izazivaju revolt i inat.

Budući da će i jedna i druga strana ustrajati na zabranama i da se parcijalne zabrane ne mogu dobo izmjeriti, ako se zabrane već moraju donijeti, onda bi najbolje bilo da za obje strane budu potpune: zabrana svega komunističkoga i svega ustaškoga.


No, ne vjerujem da će se nacija smiriti dok se ne objavi znanstvena istina o svim značajkama, djelovanjima i „rezultatima“ obaju sustava. Međutim, i Vijeće je korak naprijed, vrlo važan korak. Ovdje sam predvidio kojim će se lažima ono morati baviti, iako bih volio da svi članovi Vijeća budu objektivni i suradljivi i da korak naprijed bude jako velik. No, bez obzira na to koliki će biti, istina će se naći prije ili poslije.
Priča o Vijeću podsjeća na priču o beatifikaciji Blaženoga Alojzija Stepinca: Srbi nikad ne će prihvatiti da je on svetac, ali morat će se suočiti s podatcima koji govore da jest svetac. A i mi se moramo suočiti s tim podatcima i s podatcima koje će utvrditi Plenkovićevo Vijeće. Puno ćemo naučiti. (Šifra: „Sabor je zakon“!)

https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic- ... stastva-ii

Marko Ljubić: Krah Europe, Hrvatska mora na izbore
Piše: Marko Ljubić - 29. studenoga 2017. u 13:122



Žalbeno vijeće ad hoc haškog suda je svojim sramnim ponašanjem pozvalo Hrvatsku na obnovu hrvatske državnosti. Ništa ni više ni manje. Nada koja je tinjala, više poticana nakaradnim političkim iluzijama kako ono što vidimo nije istina, jer je nuđeno vjerovati u ono što se govori i poručuje hrvatskom narodu putem odavno otuđenih i otetih mainstream medija i istih takvih politika, rasprsnula se kao mjehur od sapunice. Godinama se pred našim očima razgrađuje hrvatska nacionalna državnost, u čemu svi sudjelujemo na izravan ili neizravan način, pri čemu je neizravan način –šutnja i pristajanje na očekivanje.

Europski mainstream je presudio hrvatskom narodu, ne njegovim ratnim predstavnicima.

Nema sumnje.

I na to treba odgovoriti snažnom svenacionalnom reakcijom države, ne bilo koga, nego države.

Republike Hrvatske.

Ako je više uopće država hrvatskog naroda.

Valja reći za svagda da osuda Hrvata u Haagu nije osuda njima, nego hrvatskoj nacionalnoj državnosti, njeno ciljano uništenje i zapravo potvrda riječi britanskoga ministra Douglasa Hourda nekoliko dana nakon priznanja Republike Hrvatske, da je međunarodno priznanje samo moralna satisfakcija, te da će ta forma ubrzo ostati bez sadržaja. Iako je to izgovorio kao cilj tadašnje britanske politike njihov ministar vanjskih poslova, to je do danas, i to više nego ikada intenzivno ostala politika Europe i njenih najvažnijih država prema Republici Hrvatskoj.

Na to Hrvatska mora snažno odgovoriti, kao i devedeset i prve godine.

Ili neće ići ili nas neće biti.

Gdje je danas s obzirom na događaj u Haagu hrvatska država?

Na koljenima.

Istrošen je model kapitulantske politike, nestalo je mogućnosti državnoga poretka kojemu svjedočimo i vrijeme je za radikalne promjene. Vrijeme je da se Hrvatska vrati kući, jer ovo čemu svjedočimo je potvrda da hrvatska državna politika nije – nacionalna politika niti predstavlja nacionalnu državnost.

Kako se postaviti?

Predsjednica države i predsjednik Vlade moraju, baš ultimativno moraju, pozvati hrvatski narod na izvanredne izbore i podvući crtu pod uništavanje hrvatskoga naroda i njegove slobode.

To im je jedino preostalo ako ne žele ući u povijest kao grobari slobode svoga naroda, bez obzira koliko su osobno odgovorni za to što se događalo. Nije vrijeme za taktiziranje, jer taktiku je odavno vrag odnio i čini ju sotonskim instrumentom.

Vrijeme je pozvati hrvatski narod na potporu jer hrvatsku nacionalnu državu ne mogu u ovakvim trenutcima voditi i njome dirigirati Srbi Milorada Pupovca, ne mogu ju voditi hrvatski Bošnjaci koji šute na sve što znaju uživajući sve blagodati hrvatske države u Republici Hrvatskoj i istovremeno uništavajući samu bit slobode i načela hrvatskoga naroda u BiH usprkos svemu što znaju i čemu su svjedočili, ne mogu ju voditi Radin i slični, niti ju mogu voditi nasljednici Vesne Pusić koja je odavno pripremala teren za ovakvu presudu. Ne mogu ju voditi ni briselski mediokriteti, koji su spremni u ime nekakvoga europskoga lažnoga vrijednosnoga mainstreama oduzeti dušu svome narodu i svesti ga na žrtveno janje kao i četrdeset pete godine u svibnju, kada su njegovi ostatci upravo nadajući se u europsku pravednost – izručeni na najveću klaonicu dvadesetog stoljeća.

To mora odmah prestati.

Danas je trenutka da doslovno svaki živući Hrvat o svemu što se događa zauzme svoj osobni stav i jasno ga izrekne i pokaže.

Vrijeme je da se Hrvatska vrati Hrvatima, vrijeme je jasno poručiti navodnim euroatlantskim integracijama da ih preziremo, da nismo dio toga nakaradnoga svijeta, da nam nisu pomogli obraniti svoju slobodu, da su činili sve da ne dođemo do nje, i da je vrijeme – biti svoj na svome, usprkos tome globalnom cirkusu.

Vrijeme je, neće ga biti nakon ovoga.

Nema iluzija da je ovo presuda samo generalu Praljku i ostalima.

Jer, nije.

Ovo je presuda hrvatskom narodu i u to nema sumnje.

Nema također sumnje da je ovo amputacija hrvatskoga naroda u BiH zbog prljavih namjera kreatora suvremenoga europskoga poretka koji su hrvatski narod nekoliko puta tijekom dvadesetoga stoljeća poslali na klaonicu, kojoj se devedesetih godina taj hrvatski narod odupro, oteo, vrati minimum dostojanstva toj Europi i prije svega neke nade da može biti bolja, spašavajući i bošnjački narod od sudbine koju mu je ta ista Europa tada bila namijenila. Upravo danas ta ista Europa osuđujući Hrvatsku, pere svoje krvave i lupeške ruke, a svaljujući epohalnu krivnju na hrvatski narod, na što nitko tko drži do sebe – ne smije pristati.

Takvoj Europi se samo bolesni umovi mogu klanjati.

Ili ju valja mijenjati, ili joj kazati zbogom da se njeno zlo ne prenosi na hrvatski narod!
Ne može sudbinu hrvatskoga naroda određivati skupina mediokriteta koja se izruguje međunarodnoj pravdi, a upravo to je današnji haški ad hoc tribunal.

Time je ovo i potpuna amputacija hrvatske nacionalne državnosti, uništenje koje neće mimoići s obzirom na događanja u samoj Hrvatskoj, koja su odavno vidljiva u perifernim dijelovima Hrvatske, od Istre do Baranje, od Varaždina do Dubrovnika, te je razlog za – reći dosta.

To u ime hrvatskoga naroda mogu reći samo njegovi predstavnici, ako to jesu.

Jer nemaju više prilika nakon ovoga.

Sad ili nikad.

Jer, godinama trpjeti cirkus, ne samo u Haagu, nego i u samome srcu hrvatske državnosti u Zagrebu gdje dojučerašnji zločinci kreiraju moralne norme, cirkus pod imenom ili maskom nekakve slobode i ljudskih prava, nekakvoga nepostojećega europejstva, a u biti nakaze koja uništava same temelje kršćanske Europe, nije ni mudro,ni racionalno, ni hrabro, ni – odgovorno.

To mora odmah prestati, a ne može bez potpuno jasne i nove legitimacije svoga naroda u cjelini.

Dok ovo pišem, ne znam što je s generalom Praljkom, autentičnim hrvatskim junakom koga se ubija zbog toga junaštva na očigled cijeloga hrvatskoga naroda, ubijajući nacionalnu -srž.

Tko na to ne odgovori nije Hrvat!

Ova sramna presuda je izraz stava međunarodne zajednice o hrvatskoj slobodi i državnosti, kojemu je ova presuda samo radikalna potvrda, iako se takav prezir i uništavajući stav valja godinama kroz tisuću situacija, od civilnoga društva, razvoja priče o kurikulu i obrazovanju, famozne Europske čitanke do sadržaja dijela nacionalnih i državnih politika, a ne mjerodavnoga stava o pravdi.

Ne može državni vrh s vragom tikve saditi i očekivati da se hrvatskom narodu neće razbijati o glave.

Upravo tome svjedočimo.

Vlada je na zadnjem nacionalnom ispitu.

Predsjednica je na zadnjem nacionalnom ispitu.

Samo izbori su relevantan odgovor na ovo, i nova, povijesna integracija nacionalne državnosti, koje s ovakvom vlasti nema, niti će je biti. Ova, današnja hrvatska državna politika nema snage za relevantan i uvjerljiv odgovor na ovakve izazove, potpuno je nebitno što će oni reći nakon ovoga.

Biti je da te riječi nemaju nacionalnoga pokrića.

Ostale su odavno prazne.

Izvor: narod.hr

https://narod.hr/hrvatska/marko-ljubic- ... ora-izbore

Macronu je jasno kamo idu stvari. A nama?

sij. 08, 2018 Kolumne,


U kratkom roku imali smo se prilike uvjeriti u kojoj je mjeri politika EU predvođena Njemačkom došla u sukob s vitalnim interesima Hrvatske



Otkako je američki predsjednik Donald Trump na nedavnom summitu inicijative Tri mora u Varšavi, uz Poljsku, naveo Hrvatsku kao jednu od ključnih točaka svoje nove energetske politike u Europi – a energetika je za njega istodobno i najvažnije političko pitanje – bilo je za očekivati da će se na nas i Poljake svaliti sva sila pritisaka europskih globalističkih elita, kojima takva inokosna energetska (geo)politika nije po volji. I nismo morali dugo čekati. U jako kratkom roku imali smo se prilike uvjeriti u kojoj je mjeri politika EU predvođena Njemačkom došla u sukob s vitalnim interesima Hrvatske.

Prvi takav pritisak tiče se našeg teritorija, gdje su Njemačka i EU otvoreno stale na stranu Slovenije u arbitraži oko granice. Drugi pritisak, koji je u uskoj vezi s arbitražnom odlukom, tiče se naše energetske neovisnosti i izgradnje LNG terminala na Krku.

Treća točka u kojoj se nalazimo u sukobu s politikama EU tiče se stabilnosti u susjedstvu i proklamirane nove politike EU prema Bosni i Hercegovini – forsiranjem izgradnje BiH kao nekakve građanske države ide se na majorizaciju Hrvata u toj državi. To je kratkovidna i opasna politika koja prijeti destabilizirati ne samo BiH, nego i susjedstvo.

Četvrta točka pritisaka na Hrvatsku otvorena je upravo ovih dana, kada nam je stigla “čestitka” od pravno-političke institucije koja se naziva Sudom EU, koji je donio presudu prema kojoj Hrvatska postaje pravno obvezna primiti sve ilegalne migrante koji su ušli u EU. Zanimljivo je to europsko shvaćanje prava koje sebi uzima za pravo suverenoj državi naređivati da mora prihvatiti ljude koji su ilegalno prešli njezinu granicu. Ilegalni prelasci granice obično predstavljaju kršenje zakona, pri čemu se kažnjavaju počinitelji, a ne države čija je granica povrijeđena. Ovdje se pak prekršitelji zakona nagrađuju i daruju im se nekakva prava, a kažnjava oštećena strana.

Takva odluka više sliči na hatišerif kakvog orijentalnog kadije, a ne na nešto što bismo smatrali europskom pravnom stečevinom u tradiciji poštovanja vladavine prava. I ne treba dalje nabrajati kako bismo shvatili da se ovdje dovode u pitanje krucijalni interesi hrvatske nacije, kao što su njezin teritorij, energetska sigurnost, zaštita Hrvata u BiH i stabilnost u susjedstvu, kao i zaštita granica. Svjedočimo snažnoj i jasno usmjerenoj kampanji pritisaka europskih parapolitičkih institucija kojima je cilj prisiliti nas da se odreknemo ovih svojih interesa, a sve u ime navodne obrane zajedničkih europskih vrijednosti. Slične pritiske, ako ne i u većim razmjerima, trpe i zemlje Višegradske skupine, posebice Poljska. Ali, u Poljskoj postoji otpor, tamo se glasno negoduje, buni i zauzima jasan stav. Poljska nikad nije dala kvislinga, kao što reče pjesnik.

Kod nas pak nema nikakvog otpora, na ugrozu nacionalnih interesa, ako su oni uopće definirani u glavama naših političara, ne reagira se i prelazi se preko toga šutke. Kada i ako djelujemo, djelujemo samo kao, fizičari bi rekli, idealan fluid, kao superprovodnik, trpimo tlaku bez ikakva trenja i otpora. Ponašamo se kao izgubljeni i sami na svijetu, a ne kao netko tko je za promicanje svojih interesa dobio direktnu podršku najmoćnijeg čovjeka na svijetu, kojemu za provođenje svojih planova na raspolaganju stoji praktički neograničen resurs – snaga SAD-a.

Djelujemo uplašeno i kapitulantski dok nam pred očima igra slika njemačke kancelarke kao kakvog polubožanstva, a ne očajne i uvelike islužene političarke koju polako napuštaju njezini dojučerašnji najbliži saveznici. Macronov poziv Trumpu u posjet u Parizu odmah nakon sastanka u G20 u Hamburgu ilustrira ponašanje političara koji vidi kamo idu stvari i ne želi svoju karijeru vezati za Angelu Merkel, čije naslijeđe postaje prevelik teret i za nju samu, a kamoli za potencijalne saveznike.

Hrvatska je previše mala da bi riskirala boravak u sjeni potrošenih idola pod čijim teretom može biti samo zdrobljena. Smjena paradigmi na velikoj karti svijeta dobra je prilika da postanemo vidljivi, da se suprotstavimo, da glasno promoviramo svoje interese. Ovo je situacija u kojoj je dobro biti izložen, a prava sreća geopolitički bitan, jer to znači imati pristup investicijama. Ionako nemamo puno za izgubiti produljivanjem sudjelovanja u projektu koji je u sukobu sam sa sobom, a koji nas, uz to, dovodi i u sukob s imperativom zaštite nacionalnih interesa. Vrijeme je da Hrvatska podigne svoj glas i konačno dođe na prvo mjesto i u postupcima naše službene politike.

Borislav Ristić/Večernji list/https://www.vecernji.hr /Hrvatsko nebo

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/20 ... ri-a-nama/