13. Zašto je predloženi zakon opasan za djecu?
Predloženi zakon krši temeljna prava djeteta. Sporno je to što pravnim učincima životnoga partnerstva predloženi zakon smatra i uređuje: ostvarivanje roditeljske skrbi životnoga partnera, donošenje odluka u vezi s djetetom, ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom nakon prestanka životnoga partnerstva i ostvarivanje tzv. partnerske skrbi. Ustavnopravno je neprihvatljivo pretvarati djecu u predmet uređenja, a homoseksualce u nositelje prava u odnosu na djecu kojoj nisu roditelji. Budući da ovaj zakon ne uređuje prava djeteta, a dijete nije stvar, nego živo ljudsko biće i nositelj je ljudskih prava, ovim zakonom nije moguće uređivati djetetova prava.
Stoga su sve odredbe predloženoga zakona o djeci, „ostvarivanju roditeljske skrbi životnoga partnera“ i „partnerskoj skrbi“ suprotne nizu odredaba Ustava RH (čl. 56., 62., 63. i 64.) i međunarodnoga prava:
- „Ako je ikako moguće, dijete treba rasti pod skrbi i odgovornošću svojih roditelja“ (čl. 6. Deklaracije o pravima djeteta – Rezolucija Opće skupštine UN broj 1386 (XIV) od 10. prosinca 1959.).
- „Interesi djeteta su obveza za sve koji su odgovorni za njegov odgoj i usmjeravanje; ovu odgovornost u prvoj redu imaju roditelji“ (čl. 7. st. 2- Deklaracije o pravima djeteta iz 1959.).
- „Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i obiteljske odnose, a posebice osiguravaju, na osnovi jednakosti muškaraca i žena: (...) d) d) jednaka prava i obveze roditelja, neovisno o njihovu bračnom statusu, u pitanjima koja se odnose na njihovu djecu; u svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu; (...) f) jednaka prava i odgovornosti u pogledu skrbništva, tutorstva, upravljanja imovinom i posvajanja djece ili sličnih instituta koji postoje u nacionalnom zakonodavstvu; u svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu (...) (čl. 16. st. 1. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.).
- „Dijete se prijavljuje odmah nakon rođenja i od rođenja ima pravo na ime, pravo na skrb, državljanstvo i, ako je to moguće, pravo znati tko su mu roditelji i pravo na njihovu skrb“ (čl. 7. st. 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. – SL MU 15/90; NN MU 12/93, 20/97, 4/98, 13/98)
- „Države članice poštovat će odgovornost, prava i dužnosti roditelja.” (članak 5. Konvencije UN-a o pravima djeteta)
- „Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje...“ (članak 9. stavak 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta)
- „Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.“ (članak 9. stavak 3. Konvencije UN-a o pravima djeteta)
- „Države članice uložit će sve što mogu za prihvaćanje načela da su oba roditelja zajednički odgovorna za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna skrb.” (članak 18. stavak 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta)
- „Države članice koje priznaju i/ili dopuštaju sustav posvojenja osiguravaju da najbolji interesi djeteta budu odlučujući i osiguravaju da posvojenje djeteta odobrava samo nadležno tijelo koje utvrđuje, u skladu s odnosnim zakonom i procedurama i na osnovi svih relevantnih i pouzdanih informacija, da se posvojenje dopušta s obzirom na položaj djeteta u vezi s roditeljima, rođacima i zakonitim skrbnicima i, prema potrebi, da su zainteresirane osobe svjesno dale suglasnost za posvojenje na osnovi takvog savjeta koji može biti potreban.“ (članak 21. točka a) Konvencije UN-a o pravima djeteta)
Predlagatelj je proglasio da je „imati dijete“ sastavni dio „prava na zdravlje“ osoba istospolne seksualne orijentacije (Prijedlog zakona za prvo čitanje, str. 126, 127, 150, 151, 223, 224 i 256 PDF-a, odnosno str. 69, 70, 93, 94, 166, 167 i 199 javne rasprave). Predlagatelju zakona dijete nije ljudsko biće, osoba, nego stvar, predmet, dio „prava na zdravlje“ homoseksualaca i lezbijki na koje se zakon odnosi. To dokazuje i činjenica da u poglavlju „2. Odnosi vezani uz djecu“, u člancima 40.-49. nigdje nema prava djeteta na izražavanje mišljenja u vezi s „partnerskom skrbi“ – želi li to dijete ili ne želi. A prema članku 12. Konvencije UN-a o pravima djeteta to nije stvar izbora nego obveze:
„(1) Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno oblikovati vlastito mišljenje pravo slobodnoga izražavanja toga mišljenja o svim pitanjima koja se tiču djeteta, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pozornost u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
(2) U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i upravnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućega tijela, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnoga zakona.“
Stoga je predloženi zakon nesuglasan međunarodnim obvezama RH.
Predloženi zakon širom otvara vrata nezakonitim migracijama, trgovanju ljudima, seksualnom roblju i pedofiliji, preciznije pederastriji. To je očito iz predlagateljeva odbijanja da kao uvjet za priznavanje civilnih unija sklopljenih u inozemstvu odredi minimalne uvjete prema hrvatskom pravu kao što je punoljetnost. To je ujedno suprotno smislu članka 16. stavka 2. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.: „Zaruke i sklapanje braka djeteta nemaju nikakav pravni učinak te se poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, radi utvrđenja najnižih godina života za sklapanje braka te uvođenja obveze upisa braka u službene matice.“
Pravo podnijeti zahtjev za odobravanje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj imaju partneri istog spola koji žive u neformalnoj životnoj zajednici koja traje najmanje tri godine. (čl. 73. st. 1. Konačnoga prijedloga). Budući da je Kukuriku-koalicija proglasila nekažnjivim spolni odnošaj 15-godišnje osobe s 12-godišnjom osobom (čl. 158. st. 3. Kaznenoga zakona) i svake punoljetne osobe s djetetom od 15 godina (čl. 158. Kaznenoga zakona), postoje sve pretpostavke da se kao članovi neformalne životne zajednice priznaju i veze odraslih s 15-godišnjom djecom istoga spola, ili čak istospolne veze između djeteta koje ima 15 i drugoga djeteta koje ima 12 godina.
Stoga prema predloženom zakonu pojedinci željni „svježega seksualnoga mesa“ mogu vabiti dječake i djevojčice iz Azije, Afrike i Južne Amerike da dođu živjeti s njima u Hrvatsku, a ovdje će njihova u inozemstvu sklopljena unija, odnosno u inozemstvu tajena, a u Hrvatskoj vlastima otkrivena unija morati biti priznata kao zakonita bez obzira što je riječ o maloljetnicima. Takve pederastrične unije mogu biti plod ucjene, stanja nužde i trgovine ljudima jer predloženi zakon jamči dobivanje azila u Hrvatskoj i olakšano stjecanje hrvatskoga državljanstva životnim partnerima.
Iako su predsjednik i članovi Vlade u više navrata tvrdili da životni partneri ne će imati pravo posvajati djecu, u predloženom tekstu zakona to nigdje nije napisano.
Sadržajno, pak, zakon omogućava činjenično (de facto) posvojenje, samo se ono tako ne zove, nego „povjeravanje ostvarivanja roditeljske skrbi životnom partneru“ i „partnerska skrb“, a u stvari se osobi koja nije djetetov roditelj daju sva prava roditelja, odnosno posvojitelja, maćehe i očuha. Dapače, partnerska se skrb prema čl. 47. st. 2. Konačnoga prijedloga upisuje u djetetovu maticu rođenih, a prema čl. 47. st. 1. temeljem odluke o partnerskoj skrbi, djetetov „partner-skrbnik“ stječe „roditeljsku skrb te sva prava i obveze koja iz toga proizlaze“. Zašto onda ministar mjesecima ponavlja da se ne će omogućiti posvajanje djece? Ako dodjela svih prava roditelja, s upisom u djetetovu maticu rođenih, nije posvojenje, što je onda?
Na taj način država neodredivom broju djecu unaprijed uskraćuje pravo iz članka 7. Konvencije UN-a o pravima djeteta da svako dijete ima pravo znati za svoje roditelje, i, ako je to moguće, uživati njihovu skrb. Djeci se tako onemogućuje da odrastaju uz majku i ocu u ime naknadnih istospolnih preferencija jednoga roditelja.
Predloženi zakon zapravo omogućava da dijete odraste bez ijednoga roditelja, jer jedan roditelj svojem homoseksualnom partneru može „privremeno“ povjeriti roditeljsku skrb sve do djetetove punoljetnosti. Za to nije potrebna odluka ni suda ni socijalne skrbi, nego samo privatna isprava i ovjera potpisa toga roditelja u javnoga bilježnika!
Sve odredbe predloženoga zakona u pogledu djece su neustavne jer članak 63. stavak 5. Ustava određuje: „Država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne brinu roditelji“! Predloženim zakonom država ne posvećuje nikakvu skrb djeci o kojoj se ne skrbe roditelji, nego izlazi u susret željama homoseksualnoga lobija da im se kao oblik „normalizacije“ dopusti odgajati djecu.
14. Kako predloženi zakon dopušta poligamiju?
Prema Zakonu o istospolnim zajednicama iz 2003. istospolna zajednica je „životna zajednica dviju osoba istoga spola (u daljnjem tekstu: partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici“. Međutim Konačni prijedlog (čl. 3.) određuje: „Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i udovoljava pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva.“ Dakle, netko može posve legalno biti u više neformalnim životnih partnerstava, a iz toga crpiti sva prava kao da je u braku. Nije li to poligamija? Stoga je predloženi je zakon protivan javnom moralu i zaštiti zdravlja.
Učinci životnoga partnerstva u potpunosti se izjednačuju s brakom, i to za registrirane partnere, ali i za one koji žive u neformalnoj zajednici. Takav je prijedlog pravni presedan koji pisci ni predlagatelj uopće nisu obrazložili, a kamoli dokazali komparativnim pravom. On dovodi do pravne nesigurnosti, tj. nije suglasan načelu vladavine prava.
15. Zašto je predloženi zakon nasilje nad hrvatskim pravnim poretkom?
Osnovni je problem u vrjednotama, razumijevanju svrhe instituta civilne unije. Ovaj je zakon posljedica pristupa u kojem ni forma ni sadržaj braka uopće nisu važni. Stoga s jedne strane, prema shvaćanju aktualne vlasti, ne postoji pozitivna dužnost države štititi brak, nego samo obiteljski život djeteta i roditelja. S druge strane, veze osoba istoga spola proglašava se obitelju poglavito zato da bi se razbila društvena svijest o tom da samo brakom nastaje obitelj kao prirodna i temeljna društvena jedinica koja ima pravo na zaštitu društva i države, kako su proglasili Ujedinjeni narodi, odnosno Vijeće Europe u članku 16. stavku 3. Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948.), u čl. 12. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.), u čl. 23. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima (1966.), u čl. 10. Međunarodnoga sporazuma o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima (1966.) i stavku 6. uvoda Konvencije o pravima djeteta (1989.). Ni jedan od tih međunarodnopravno obvezujućih akata ne dodjeljuje to pravo zajednicama istoga spola. Pravno shvaćanje Europskoga suda za ljudska prava o mogućoj prevladanosti braka kao institucije osoba različitoga spola u Hrvatskoj nije prihvatljivo s obzirom na izričito ustavno određenje braka. No, ovim se zakonom upravo nameće jednakopravnost braka i životnoga partnerstva.
16. Zašto je predloženi zakon diskriminirajući?
Prvo, zato jer neznancima koji ne moraju živjeti zajedno i ne moraju se međusobno voljeti daje prava i povlastice kakve neosnovano uskraćuje primjerice rođenoj braći ili sestrama, ili svekrvi i nevjesti koji žive u istom kućanstvu.
Drugo, zato jer je posve neosnovano pridržan osobama istoga spola. Ukazujući već od naslova na krug osoba na koje se odnosi, zakon zapravo diskriminira osobe prema spolu, onemogućujući im da sklope životno partnerstvo ako su različitoga spola, i time ostvare znatne povlastice koje iz toga proizlaze. Diskriminacija je očita jer svrha pridržavanja instituta „životnoga partnerstva“ samo osobama istoga spola nigdje i ničim nije objašnjenja. Brak je životna zajednica namijenjena ljubavi bračnih drugova i stvaranju obitelji rađanjem djece. No, kako životno partnerstvo nije namijenjeno ostvarivanju emotivnih potreba (ljubav, povjerenje, vjernost, osjećajna privrženost i slično nigdje se ne spominju), niti je izrijekom namijenjeno istospolnim (homoseksualnim) zajednicama, onda je očito da je jedina razlika koju uspostavlja – razlikovanje osoba prema spolu. No, ravnopravnost spolova je jedna od najviših vrjednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava (čl. 3. Ustava). Nadalje, „svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o spolu“ (čl. 14. st. 1. Ustava). Isto tako, „opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na spol“ (čl. 17. st. 2. Ustava). Nasuprot svim tim ustavnim odredbama, osobe različitoga spola diskriminirane su predloženim zakonom jer ne će moći sklopiti životno partnerstvo i imati sve povlastice koje im on pruža. Predlagatelj nigdje nije obrazložio zašto je ovo zakon o životnom partnerstvu „osoba istoga spola“? Ovo se ne može smatrati zakonom za zaštitu homoseksualačke manjine, niti zakonom za zaštitu osoba homoseksualne orijentacije jer takvih odredaba, svrhe ili djelokruga u njemu – nema. Stoga je riječ o grubom kršenju ustavnoga jamstva ravnopravnosti spolova. Brak, kao institut iz kojega prirodno nastaje obitelji, voljom ustavotvorca pridržan je osobama različitoga spola, a ustavnom načelu ravnopravnosti spolova suprotno je izmišljanje njegove negacije, protuslovlja, proturječnosti, suprotnosti, kontrasta, protivnosti, disjunkcije, disparatnosti, divergencije, razrožnosti, oprjeke, obratnosti, obrnutosti, dijametralnosti, antipoda, antiteze, antitečnosti, diverzije, divagacije, devijacije...
Treće, neformalno životno partnerstvo diskriminira bračne i izvanbračne drugove jer pukom izjavom jednoga partnera može doći do toga da drugi partner „stječe“ pravo na činjenično posvajanje djeteta neformalnoga životnog partnera, a to nije omogućeno ni bračnim drugovima. Dakle, nema nikakva nadzora društva ni države nad tim činom u smislu provjere je li zaštićena dobrobit djeteta niti ima primjene ustavne odredbe o posebnoj zaštiti djece.
Jedna skupina građana dobiva nadprava i nadzaštitu nad svim drugim skupinama u društvu čak i u slučaju da ne registrira svoju životnu zajednicu.
17. Zašto je predloženi zakon najliberalniji zakon o homoseksualnim unijama na svijetu?
Zato jer je kao pandan izvanbračnoj zajednici (nevjenčanom paru, divljem braku, kohabitaciji) izmislio „neformalno životno partnerstvo“ (neevidentiranu istospolnu zajednicu, homoseksualnu kohabitaciju).
Učinci neregistriranoga istospolnoga partnerstva u potpunosti se izjednačuju s brakom (čl. 4. Konačnoga prijedloga), čak i u pravu na posvajanje djece, mirovinu, umjetnu oplodnju, sve osim prava na zajedničko prezime!
To je pravni presedan u svijetu. Predlagatelj ga uopće nije obrazložio, ni dokazao usporednim pravom. Predloženi zakon ugrožava pravnu sigurnost i građanska stanja jer uvodi institut „neformalnoga životnog partnerstva“ kojeg nema ni jedna druga država. Po tom je ovo najliberalniji prijedlog zakona o istospolnim brakovima na svijetu!
Neformalno životno partnerstvo slabi i narušava zakonodavčevu koncepciju da uredi prava životnoga partnerstva, jer je registracija pravna pretpostavka za to. Poticanje životnih partnera da se ne registriraju, nego da žive u neformalnom životnom partnerstvu nije pošteno od strane države koja želi biti pravna država, poticati vladavinu prava i pravnu sigurnost svih svojih građana. Neformalnim životnim partnerstvom ne štiti se ni homoseksualna manjina kao manjina, ni pravo na različitost seksualne orijentacije jer se nakon donošenja zakona više ne će moći baratati procjenama o broju pripadnika homoseksualne zajednice, nego će i oni morati postati egzaktno statistički brojivi. Njihovo neregistriranje ostavlja ih u sivoj zoni.
Neformalno životno partnerstvo posve je nespojivo s člankom 34. Konvencije UN-a o pravima djeteta od 20. XI. 1989.: „Države članice obvezuju se zaštititi dijete od svih oblika spolnoga izrabljivanja i spolne zloupotrebe. U tom cilju, države članice posebno poduzimaju sve odgovarajuće nacionalne, bilateralne i multilateralne mjere za sprječavanje navođenja ili prisiljavanja djeteta da sudjeluje u nezakonitim spolnim aktivnostima (...)“. Naime, postojanje neformalnoga životnoga partnerstva dokazuje se unatražno, a pretpostavke kojima mora udovoljavati nisu morale postojati na dan njegova zasnivanja (prije „najmanje prije godine“, čl. 3. st. 1. Konačnoga prijedloga), nego na dan donošenja sudske odluke o tom, što znači da se neregistrirano životno partnerstvo može zasnovati s partnerom u dobi od 15 godina, ili čak od 14 godina, ako se zna da će sudu trebati godina dana da provede postupak i u njemu utvrdi kako je tada već punoljetan partner već godinama u neformalnom životnom partnerstvu. Nigdje u zakonu ne postoji odredba o minimalnoj dobi za zasnivanje neformalnoga životnoga partnerstva, za razliku od punoljetnosti kao uvjeta za sklapanje formalnoga životnoga partnerstva (čl. 8.).
Neformalno životno partnerstvo suprotno je smislu članka 16. stavka 2. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.: „Zaruke i sklapanje braka djeteta nemaju nikakav pravni učinak te se poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, radi (...) uvođenja obveze upisa braka u službene registre.“ Zakonodavčeva odredba da neformalno životno partnerstvo mogu zasnovati samo punoljetne osobe ostaje puko slovo na papiru ako to nitko ne provjerava nunc, ni pro futuro, nego se samo utvrđuje pro praeterito.
18. Koja je stvarna svrha i dugoročno najteža posljedica predloženoga zakona?
Stvarna svrha zakona je relativizirati brak, bračnu vjernost, bračnu ljubav i razgrađivati obitelj kao prirodnu i temeljnu društvenu jedinicu koju država i društvo štite, a učiniti da se oprjeke braku i obitelji putem zakona nameću kao društveno prihvatljive.
Oni koji misle izglasati predloženi zakon kažu: „istospolnim parovima omogućavamo da ozakone svoju vezu i, što je važnije, osiguravamo gotovo izjednačavanje s pravima heteroseksualnih bračnih partnera.“ (izvor).
Sastavljači zakona ponavljaju da životno partnerstvo „predstavlja jednako vrijedan oblik obiteljske zajednice koji zavrjeđuje jednako kvalitetnu pravnu zaštitu“ kao brak te dodaju: „S ciljem osiguranja jednako kvalitetne pravne zaštite Nacrt stoji na stajalištu kako je životnim partnerima potrebno osigurati sva prava koja uživaju bračne i izvanbračne zajednice.“ (Prijedlog zakona za prvo čitanje, str. 125-126, 220, 223 i 255 PDF-a, odnosno str. 68-69, 163, 166 i 198 javne rasprave).
U međunarodnom se pravu obitelj određuje kao „prirodna i temeljna društvena jedinica“. Tako propisuju: članak 16. stavak 3. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka od 10. XII. 1948. (NN MU 12/09), članak 12. Konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobodaod 4. XI. 1950. (NN MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), članak 23. stavak 1. Međunarodnoga sporazuma UN-a o građanskim i političkim pravima od 16. XII. 1966. (SL MU 7/71), članak 10. stavak 1. Međunarodnoga sporazuma UN-a o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima od 16. XII. 1966. (SL MU 7/71) i stavak 6. uvoda Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. XI. 1989. (SL MU 15/90).
Prirodnost obitelji se u kozmološkom (izvanljudskom) smislu i fizikalnom svijetu može uspoređivati s drugim životinjskim vrstama koje podižu mlade, a u antropološkom i ontološkom obilježju odnosi se na naravni zakon. Određenje da je obitelj „prirodna društvena jedinica“ vuče svoje podrijetlo iz rimskoga prava: Maris et feminae coniunctio est de iure naturae, da veza muža i žene počiva na naravnom pravu (Sec. Ulpianus – D. 1, 1, 1, 3). Slobodan izbor punoljetnoga spolnoga partnera ne može od homoseksualnoga para napraviti „prirodnu i temeljnu društvenu jedinicu“!
Osnovna svrha Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola jest rastakanje obitelji promicanjem koncepta „različitih oblika obitelji“, od kojih bi životno partnerstvo trebao biti legitiman i ravnopravni o oblik obitelji. Međutim, Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda donijelo je 25. lipnja 2014. Rezoluciju o zaštiti obitelji (članak sa ZO) u kojoj je ponovno potvrdilo „da je obitelj prirodna i temeljna društvena jedinica koja ima pravo na zaštitu društva i države“, a odbilo amandman koji je htio unijeti koncept „različitih oblika obitelji”, za razliku od prirodne obitelji utemeljene na zajednici između muškarca i žene.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, svezak 8, gl. ur. Slaven Ravlić, Zagreb, 2006., str. 10, obitelj je „osnovna društvena skupina, povezana srodstvom, utemeljena na braku i zajedničkom životu užega kruga srodnika, prije svega roditelja koji vode brigu o djeci (svojoj ili posvojenoj) te ih odgajaju. U većini društava veza između roditelja i djece čini jezgru, nuklearnu obitelj, koja se u većoj ili manjoj mjeri izdvaja iz šire, rodbinske mreže.“ Obitelj je, prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku „temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, obično roditelja i njihove djece“ (svezak 7, Zagreb, 2004., str. 72;). Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola ne predviđa zajednički život životnih partnera, ali životno partnerstvo definira kao „zajednicu obiteljskoga života“ (čl. 2.). Štoviše, kao „zajednicu obiteljskoga života“ definira i neformalno životno partnerstvo (čl. 3. st. 1.) i to nakon što u Prvom čitanju neformalno životno partnerstvo nije bilo definirano kao „zajednica obiteljskoga života“ (v. čl. 3. st. 1.).
Prema Rječniku hrvatskoga jezika, uredio Jure Šonje, Zagreb, 2000., str. 716, obitelj je „temeljna ljudska zajednica koju tvore članovi istoga kućanstva“. Kućanstvo je osnovna stambena (rezidencijalna) jedinica. Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu ne predviđa da životni partneri imaju isto kućanstvo.
Prema prof. dr. Vladi Puljizu, obitelj je „mala socijalna skupina, u pravilu sastavljena od roditelja i djece i drugih bliskih srodnika, koji žive zajedno“ (Hrvatska obitelj na prekretnici, uredio Stjepan Baloban, Zagreb, 2001., str. 11). Slično, prema Hrvatskom obiteljskom leksikonu, glavni prireditelj Tomislav Ladan, Zagreb, 2005., str. 251, obitelj je „društvena zajednica zasnovana na braku i odnosima krvnoga srodstva, kojoj pripadnici redovito žive u zajednici“. Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu ne predviđa da životni partneri žive u zajednici, niti da sklapanjem životnoga partnerstva nastaje kakvo srodstvo.
Prema Općoj i nacionalnoj enciklopediji, gl. ur. Antun Vujić, svezak XV., Zagreb, 2007., str. 61, obitelj je „osnovna društvena, biološko-reproduktivna, odgojna i ekonomska jedinica koju čini uži krug krvnih srodnika u zajedničkom životu (domaćinstvu), obično roditelji i djeca. Uža obitelj [je] matična zajednica roditelja i djece zasnovana na bračnoj vezi.“ Po naravi stvari, životno partnerstvo osoba istoga spola nije biološko-reproduktivna jedinica. Biološku reprodukciji može osigurati jedino zajednica dviju osoba različitoga spola (muškarca i žene), pa čak i kad je riječ o umjetnoj oplodnji, opet je to spajanje dviju sićušnih spolnih stanica muškarca i žene. U tom smislu ni jedan zakon ne može promijeniti prirodnu datost, da je svaki čovjek potekao od zajednice muškarca i žene. To je razlog zašto je prema Ustavu obitelj pod osobitom zaštitom države, a ne i cimerstvo studenata, ili sustanarstvo, ili zadružni, ili samački, ili samostanski, ili isposnički oblik života.
Ustaljena oznaka za osobu koja živi sama jest – samac, za dvije osobe – par, a tek kad taj par živi s nekim srodnikom oni zajedno tvore obitelj. Ta semantika, smisao i sadržaj ne mogu se promijeniti nasilnim preimenovanjem bračnoga para ili istospolne zajednice (životnoga partnerstva) u obitelj. Oni sami po sebi nisu obitelj, nego par. Vjenčani muškarac i žena su bračni par, a sami po sebi još nisu obitelj. Isto tako, osobe koje su sklopile životno partnerstvo jesu životni partneri, ali nisu obitelj. Država i pravni sustav treba obitelju nazivati samo onaj oblik zajedničkoga života koji većina građana priznaje i zove „obitelj“.
Europski sud za ljudska prava ističe da svatko ima pravo na „poštovanje svojega privatnoga i obiteljskoga života“ (francuski Toute personne a droit au respect de sa vie privée et familiale; engleski Everyone has the right to respect for his private and family life) sukladno članku 8. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97 i 6/99), ali time ne definira kako je životno partnerstvo – obitelj. A kako je životno partnerstvo definirano bez utvrđenja bilo kakvih emocija i veza kakve su bitne za svaki obiteljski odnos, i bez zajedničkoga prebivališta ili kućanstva, ne postoje nikakvi elementi prema kojima bi bila riječ o zajednici obiteljskoga života. Puko proglašenje da su registrirano životno partnerstvo i neformalno životno partnerstvo „zajednice obiteljskoga života“ (članak 2. i članak 3. stavak 1. Konačnoga prijedloga) čista je prijevara (fraudoloznost), jer sadržaj tih instituta nije uređen niti je propisano da sadržava elemente obiteljskoga života. Stoga se to ne može nametati hrvatskom pravu kao nova definicija obitelji. Nije ni logično ni razmjerno da se daju prava bez ikakve osnove ili obveza, da se stječu povlastice koje ne slijede odgovarajuće dužnosti.
Uostalom, hrvatski zakonodavac nije prihvatio da je to obitelj, niti je ovu materiju uvrstio u Obiteljski zakon koji je temeljni zakon (lex specialis) za odnose u obitelji i obiteljski život i kojim se jedinim uređuju „postupci u vezi s obiteljskim odnosima“ (članak 1. svakoga dosadašnjega Obiteljskoga zakona – NN 162/98; 116/03; 75/14). Nasuprot tomu, predmet uređenja Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola – nisu odnosi u obitelji. Naposljetku, odredba članka 61. stavka 3. Ustava: „Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom“, gramatički i svrhovito ne dopušta da se odnosi u obitelji uređuje pomoću više zakona, nego samo jednim. Taj jedan zakon nije Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola, nego Obiteljski zakon.
Pravo na poštovanje obiteljskoga života svrstava se u osobna socijalna prava, ono nije temeljno ljudsko pravo kao pravo na život (postojanje), slobodu, osobnost, jednakost pred zakonom, predmnjevu nedužnosti... Stoga u odnosu na temeljna ljudska prava svakoga čovjeka, pa tako i prava djeteta, pravo na poštovanje obiteljskoga života nema prednost, nego obrnuto, socijalna prava jednih osoba ne mogu se vršiti na štetu temeljnih ljudskih prava drugih ljudskih bića. Načelo pak jednakosti (ravnopravnosti) pred zakonom priječi da se prava slabijih (djece) krše snagom jačega (odraslih). To proizlazi iz temeljnih postavki međunarodnoga, europskoga i hrvatskoga prava: drugoga retka Povelje Ujedinjenih naroda od 26. lipnja 1945. (NN MU 15/93: „potvrđujemo vjeru u temeljna prava čovjeka, dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe, jednaka prava velikih i malih“); članak 7. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka od 10. XII. 1948.; članaka 14. i 26. Međunarodnoga sporazuma Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima od 16. XII. 1966.; stavak 2. uvoda Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. XI. 1989., članka 14. stavka 2. Ustava RH od 21. XII. 1990.
Pravo osnivanja obitelji u međunarodnom je pravu pridržano samo heteroseksualnom paru:
„Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjeroispovijesti...“ (članak 16. stavak 1. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka)
„Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj...“ (članak 12. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda)
„Pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji priznaje se muškarcu i ženi kad su dorasli za ženidbu.“ (članak 23. stavak 2. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima).
„Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i obiteljske odnose, a posebice osiguravaju, na osnovi jednakosti muškaraca i žena: a) jednako pravo na sklapanje braka; (...) e) jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između svoje djece (...) (članak 16. stavak 1. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.).
Stoga bi dugoročno najteža posljedica donošenja ovakvoga zakona bila sustavno pravno rastakanje obitelji kad se taj pojam priznaje paru i to paru koji nije ni registriran, niti ima obvezu živjeti zajedno (obitavati), niti imati zajedničko kućanstvo, niti je prirodna, niti je osnovna društvena, niti je biološko-reproduktivna, niti je odgojna jedinica.
19. Služi li predloženi zakon doista ozakonjenju veza homoseksualnih parova?
Ne. Zato jer se uz registrirano životno partnerstvo odmah uvodi pojam neformalno životno partnerstvo. Time se relativizira i obezvrjeđuje formalno životno partnerstvo. Ako je svrha zakona urediti zajednicu homoseksualnih osoba ili barem osoba istoga spola, onda se nju uređuje reguliranjem, a ne dereguliranjem; poticanjem da se te osobe registriraju, a ne da ostanu neregistrirane.
20. Što onda ostaje kao razlika između braka i životnoga partnerstva?
Dvije su razlike između braka i životnoga partnerstva koje zakon predviđa. Prva je: „Bračni drugovi dužni su jedan drugomu biti vjerni, uzajamno se pomagati i uzdržavati, međusobno se poštovati te održavati skladne bračne i obiteljske odnose.“ Životni partneri, pak, nemaju obvezu biti vjerni jedan drugomu, niti održavati skladne partnerske i obiteljske odnose, a obvezani su se međusobno pomagati i pružati njegu i pomoć samo „u slučaju bolesti“.
Druga je: „Bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja i obiteljsku kuću ili stan u kojem će stanovati s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb i koji predstavlja obiteljski dom za njih i djecu.“ Životni partneri, pak, nemaju obvezu odrediti zajedničko mjesto stanovanja, niti imati zajedničko prebivalište, boravište ili dom. A bez te obveze zajedničkoga obitavanja, istoga obitavališta, zajedničkoga doma i kućanstva, skupnoga života ne može se konstituirati obitelj, niti tražiti štovanje i pravna zaštita obiteljskoga života, dostojanstva i ugleda! Stoga se zakonom neosnovano životnim partnerima dodjeljuje zaštita obiteljskoga života iako se od njih uopće ne traži da zasnuju obiteljski život.
21. Je li taj prijedlog zakona usklađen s Ustavom RH koji određuje da je brak životna zajednica žene i muškarca?
Ne. Pisci i predlagatelji zakona shvaćaju životno partnerstvo kao konkurenciju, čistu simetriju ili paralelnost, tj. istost (podudarnost, identičnost, istovrsnost) braku, samo kao puko drugo ime za brak; vrstom obitelji, društvu jednako korisnom kao i brak u kojem se rađaju djeca, vrijednom stoga brojnih povlastica porezne, socijalne, zdravstvene, mirovinske i statusne naravi (državljanstvo, prebivalište, azil, dozvole boravka i rada).
22. Zašto je predloženi zakon veliki uspjeh vladajuće koalicije?
Zato jer je homoseksualni lobi jedina skupina u društvu s kojom je Kukuriku-koalicija uspjela uspostaviti dijalog. To im nije uspjelo s gospodarstvenicima, bankarima, sindikatima, liječnicima, učiteljima i nastavnicima, znanstvenicima, sveučilišnom zajednicom, državnim i javnim službenicima, hrvatskim braniteljima, športašima, Crkvom, Ustavnim sudom ni s europskim fondovima. Nisu riješili problem povratka izbjeglih iz Hrvatske u Srbiju, ni problem povratka Hrvata prognanih iz Bačke, Srijema, Bosne i Hercegovine. Nisu riješili problem nestalih. Nisu riješili ni jedan granični problem. Nisu zaključili, nego raspirili žeravice Drugoga svjetskoga rata. Nisu riješili problem ni jedne manjine. Homoseksualci i lezbijke jedina su manjina koja je u fokusu aktualne vlasti. No, ovim zakonom ni njima ne će pomoći, nego će ih getoizirati.
Petar Marija Radelj
http://zdravstveniodgoj.com/news/sto-ne ... toga-spola
