Forum Hoplologije,

HNES: Evo ih! Oni su izdali Hrvatsku! Mesić, Pusić, Pupovac...

Autor: A. Pranjić
Datum: subota, 20. rujna 2014. u 12:31

Uskoro će biti podnesene i optužnice protiv navedenih kao i protiv Zorana Milanovića.

Prve etičke i moralne optužbe za izdaju nacionalnih interesa Republike Hrvatske iznjelo je Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).

''Za izdaju nacionalnih interesa i prekoračenje svojih ovlasti optužujemo Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i Milorada Pupovca. Ove četiri osobe su prve koje optužujemo etički i moralno jer ne rade u interesu hrvatskog naroda'', kazao je predsjednik HNES-a Zvonimir Šeparović.

Uskoro će biti podnesene i optužnice protiv navedenih kao i protiv Zorana Milanovića. Šeparović je za Milanovića rekao da je promašio zanimanje i bavljenje politikom te da je izdao svoj sustav. HNES Budimira Lončara smatra ratnim zločincem jer je u Skupštini UN-a omogućio izglasavanje rezolucije o embargu na oružje poslije čega su vukovarski branitelji ostali bez naoružanja. Savjetnik predsjednika RH Ive Josipovića Dejan Jović bit će etički i moralno optužen. Neprihvatljivo je da osoba kojoj je ideal Jugoslavija i koja žali za bivšom državom bude savjetnik predsjednika države, smatraju u HNES-u. Kategoriju nepoželjnih osoba u Hrvatskoj koje rade protiv države HNES također uvodi, te su se zasad na toj listi našli Vesna Teršelič, Vojislav Stanimirović, Carl Bildt i Savo Štrbac. U Vukovaru su na sastanku uz Šeparovića bili i Josip Jurčević, Željko Olujić, Vlado Iljkić, Ante Glibota, akademik Josip Pečarić, general Ante Deur, Nevenka Nekić, Đuro Vidmarović, Ante Beljo, Rotzalija Bartolić i Mario Filippi, javlja Večernji.hr.

U Vukovaru je u subotu službeno zaživjelo Hrvatsko nacionalno etičko sudište. Dugogodišnji predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović izabran je za predsjednika. Članovima predsjedništva imenovani su Ante Belo, povjesničar Josip Jurčević, odvjetnik Željko Olujić te akademik Josip Pečarić i ugledni profesor Zdravko Tomac.

U Pastoralnom centru Sveti Bono u Vukovaru održana je javna sjednica na kojoj se ukazalo na ''glavne krivce sadašnje situacije u Lijepoj našoj Hrvatskoj", kako ih je opisao Šeparović.

"Donijet ćemo prve etičke optužbe za one za koje smatramo da postupaju neetično, da su na rubu izdaje zemlje te da za to trebaju odgovarati. Mi sugeriramo moralnu, političku i etičku odgovornost. Ne bavimo se pravnom odgovornošću. To je stvar suda i državnog odvjetništva", najavio je Šeparović.
"Smatrali smo da će našu djelatnost biti najbolje započeti u Vukovaru koji je najdublja hrvatska rana", ocijenio je Šeparović.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... povac.html

GLAVAŠEVIĆU, CRNO TI SE PIŠE: Evo što poručuju branitelji oboljeli od PTSP-a

Autor: S.Vučković
Datum: četvrtak, 09. listopada 2014. u 17:31

Glavaševiću, ne pokazuj rukama "navodne znakove" kad pričaš o žrtvama rata...

Zajednica Udruga branitelja liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja RH, uputila je otvoreno pismo ministru branitelja, Predragu Matiću. Tema? Bojan Glavašević... Pismo ove udruge prenosimo u cijelosti:

"Poštovani gospodine Ministre,

Slijedom otvorenog pisma koji smo Vam uputili 03. listopada 2014. godine, a na koji nismo zaprimili nikakav odgovor kao ni drugu službenu reakciju nadležnih državnih institucija, želimo Vas detaljnije upoznati s našim stavom vezanim uz traženje smjene Vašeg pomoćnika gospodina Bojana Glavaševića zbog njegovog istupa na okruglom stolu Europskog doma Vukovar i Documente - Centra za suočavanje s prošlošću u Vukovaru od 26. rujna 2014. godine.

U Vašoj kratkoj izjavi u središnjem Dnevniku Hrvatske radiotelevizije negirate da je gospodin Glavašević iznio tvrdnje za koje ga se proziva te da je on samo govorio o civilnim žrtvama koje nemaju nacionalnost. Zar zaista mislite da bi se udruge iz Domovinskog rata na ovaj način podigle u zaštiti prava branitelja i stradalnika Domovinskog rata, da je to zaista izjava gospodina Glavaševića? Od cjelokupne situacije pokušavate prikazati da su udruge manipulirane opozicijskim političkim stavovima, a ne želite priznati da su se u konkretnoj situaciji i članovi stranke na vlasti zgražale na istu izjavu. Iskreno, Vaša spomenuta izjava, kao i nastup u posljednjoj emisiji Veterani mira, u kojoj naglašavate da hrvatski branitelji, odnosno udruge iz Domovinskog rata uvijek imaju osjećaj da ih „netko napada, progoni“ zaista su uvredljive i ne pogađaju pravo stanje stvari. Ističemo da ova intervencija vezana uz istup gospodina Glavaševića nije instruirana od nijedne političke stranke te da nije izraz psihotičnog ponašanja udruga iz Domovinskog rata, već vrlo ozbiljno nastojanje da se zaštite vrijednosti Domovinskog rata. Kako je očito da niste poslušali sramotnu izjavu Vašeg pomoćnika, prenosimo njezine dijelove, kako bi Vam jasnije obrazložili svoje stavove:

„Kako to da hrvatski branitelji, civilne žrtve rata sa hrvatske strane (rukama pokazuje navodne znakove) boluju od čitavog niza malignih oboljenja, boluju od PTSP-a, a to je populacija koja je dobila rat, koja je pobijedila u ratu i koja putem Zakona o pravima branitelja ostvaruje mnoga prava, uključujući i mirovine naravno govorimo o dijelu branitelja koji su hrvatski ratni vojni invalidi. Kako to da populacija koja po svemu, ujedno ostvaruje preko Zakona o pravima branitelja mnoga prava vezana za rad, da ta populacija boluje od PTSP-a. S druge strane, imamo korpus populacije koja je bila na strani Krajine, koja je izgubila rat, nema prava i nemaju PTSP. Barem kol'ko mi znamo. Čovjek bi očekivao da, možda smo u krivu, dakle možda te ljude nemamo negdje, nisu nam, nismo vidjelu tu populaciju, ali postojali bi onda i neki drugi indikatori, dakle koji ukazuju na postojanje PTSP-a u toj populaciji. U svakom slučaju, pitanje još uvijek nema odgovor, ali ono je vrlo važno i treba na njega odgovoriti, zar ne?“

Vezano uz navedenu izjavu, evidentno je sljedeće:

Izjava nije usmjerena na civilne žrtve rata, jer prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja istima nije priznato pravo na invalidnost, smanjenu radnu sposobnost ili drugo temeljem oboljenja od PTSP-a ili malignih bolesti. Gospodin Glavašević se čudi što hrvatski branitelji koji su dobili rat (ponovo se ne govori o civilnim žrtvama) imaju PTSP i maligna oboljenja iako su u ratu pobijedili te iako ostvaruju mnoga prava. Problem sa ovim dijelom izjave je višestruk. S jedne strane pomoćnik ministra branitelja zgraža se nad činjenicom da vojska koja je pobijedila u ratu može imati zdravstvenih/psiholoških problema, što je u potpunosti u suprotnosti sa znanstvenim istraživanjima iz područja psihijatrije i psihologije rata te politikom i nastojanjima Ministarstva koje predstavlja. Prvih godina rata neki istaknuti hrvatski psihijatri i psiholozi javno su zagovarali tezu da je u populaciji hrvatskih branitelja nemoguće očekivati izraženiju zastupljenost PTSP-a, jer su domoljubni motivi hrvatskih branitelja toliko jaki da ih jednostavno štite od psihičkih stradavanja na ratištu. Ma koliko pogrešno, u domaćoj javnosti ovo je stajalište imalo značajan odjek, što je rezultiralo nizom diskriminirajućih postupaka prema hrvatskim braniteljima s takvim tegobama. Tada je postojao i stav da Hrvati nisu genetski predisponirani za obolijevanje od PTSP-a jer su 'ratnički narod'. Na sreću, iste tvrdnje pobijene su znanstvenim istraživanjima i iskustvima zemalja poput Amerike, te su hrvatski branitelji, barem dio njih uspio ostvariti pravo invalidnosti temeljem navedene dijagnoze. S druge strane gospodin Glavašević ovim dijelom izjave insinuira da su branitelji koji su uspjeli ostvariti pravo, ustvari izmislili vlastito oboljenje PTSP-om, uključujući i maligna oboljenja kako bi ostvarili materijalna prava.

Ovaj dio izjave također, insinuira još jednu nevjerojatnu tezu – da agresorska vojska ne pati od PTSP-a ili drugih oboljenja. Prvo, to ne bi trebalo biti pitanje s kojim se bave hrvatske institucije, prvenstveno ne Ministarstvo branitelja, već Republika Srbija. Drugo, navedeno nije točno, jer samo letimičnim pregledom istraživanja na temu PTSP-a u agresorskoj vojsci, nalaze se statistički podaci. Npr, „Istraživanje o zdravstvenom stanju i zdravstvenim potrebama učesnika ratova devedesetih godina prošlog veka“, Ministarstvo rada i socijalne politike, Medicinski fakultet u Beogradu i Vojnomedicinska akademija, koje donosi podatke da 8,8% vojnika ima PTSP, a 54% njih najmanje još jedan psihijatrijski poremećaj. Nevjerojatno je da se uopće razmatra dodjeljivanje materijalnih prava agresorskoj vojsci, pod krinkom civilnih žrtava rata. Nakon II. svjetskog rata pa sve do danas nikome nije palo na pamet davati materijalne naknade nacistima, čuvarima u koncentracijskim logorima, zločincima. Neupitno je da neki od njih boluju od psihičkih ili zdravstvenih tegoba, ali treba li država nagraditi agresora?

Gospodin Glavašević izjavom izjednačava agresora i žrtvu – nepojmljivo je da takve riječi dolaze iz usta dužnosnika Vlade Republike Hrvatske, iz Ministarstva branitelja. Takve riječi do sada se moglo čuti samo iz usta agresora. Domovinski rat, kao i hrvatski branitelji temelj su ustavnog poretka RH, te se nalaze u Ustavu RH kao temeljnom pravnom aktu. Izjednačavanje nije izmišljeno od strane udruga, već je jasno istaknuto u izjavi. Ako se s jedne strane govori o braniteljima koji imaju PTSP i maligna oboljenja, te su temeljem toga ostvarili prava, a s druge strane o „korpusu populacije koji je bio na strani Krajine“ koji su eto nezaštićeni i nemaju ista prava, onda je tu riječ o izjednačavanju. Vezano uz „korpus populacije koji je bio na strani Krajine“ ponovo se ne govori o civilnim žrtvama, jer ako civilna žrtva nema nacionalnost, onda čemu ovo isticati. Jasno je da se ustvari govori o agresorskoj vojsci. Okrugli stol je bio na temu svih civilnih žrtava rata, a na isti nisu bili pozvani, ili nisu željeli sudjelovati zbog potpuno krivog pristupa problemu, predstavnici udruga najvećeg broja civilnih žrtava u Republici Hrvatskoj.

Na koji način će se utvrditi civilne osobe (imenom i prezimenom) koje su bile u „korpusu na strani Krajine“, ako Republika Hrvatska nema popis osoba koji su ju napali? Nisu li prvenstveno civilne žrtve rata sve osobe koje su morale pobjeći iz svojih razrušenih gradova i sela, silovane žene, mučeni ljudi? S druge strane, popis ljudi koji su branili Republiku Hrvatsku dostupan je apsolutno svima na internetu. Na koji način će se osigurati da osobe iz agresorske vojske ne potražuju prava kao civilne žrtve rata u Republici Hrvatskoj?

Nije manje bitna financijska strana navedenog problema. Od 2005. godine hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a ne priznaje se invalidnost temeljem tog oboljenja, iako je znanstveno dokazano da se PTSP može javiti desetcima godina iza traumatskog iskustva. Sustav je pobijedio u borbi protiv hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a i time ostvario značajne financijske uštede, jer ne mora isplaćivati materijalne naknade (invalidnine, mirovine) velikom broju stradalih u ratu. Uz dobro znano smanjenje mirovina HRVI u dva navrata, sada se temeljem uštede na hrvatskim braniteljima žele omogućiti materijalne naknade agresoru.

Za kraj, gospodin Glavašević je izjavama na okruglom stolu u Vukovaru pokazao da uopće ne poznaje rad Ministarstva kojeg predstavlja, što je samo po sebi dovoljno za njegovu smjenu, a ako tome pridodate stav gospodina koji je bio put narcisoidnosti i bahatosti, ispred šačice šokiranih ljudi, razlog za smjenu još je veći. Uz to, ističemo da vjerujemo kako njegov stav nije slučajan i da je on instruiran da iznese navedene sramotne teze, ali vrlo je malo vjerojatno da će udruge iz Domovinskog rata dopustiti da se najavljeni Zakon donese, bez da upoznaju i upozore na skrivenu namjeru istog Zakona. Ukoliko su tvrdnje Vašeg pomoćnika zaista stavovi Ministarstva branitelja, postavlja se pitanje o kome to skrbi Ministarstvo? Kako je moguće da rukama pokazuje navodnike kada govori 'hrvatska strana', a govori o 'korpusu populacije koja je bila na strani Krajine' i pri tome ne želi jasno izreći da je to korpus koji je bio agresor u nametnutom ratu Republici Hrvatskoj?

Poštovani gospodine ministre, još jednom Vas pozivamo da se ogradite od stavova Vašeg pomoćnika i istog smijenite, jer je evidentna njegova nesposobnost, nedostaje mu osnovni senzibilitet da bi vršio dužnost u ministarstvu koje skrbi o braniteljima, a i baratanje osnovnim podacima o populaciji čija prava bi trebao zastupati. Tražimo od Vas službeni odgovor, kako bi napokon znali službeni stav Ministarstva i Vlade Republike Hrvatske te kako bi znali pripremati daljnje korake vezano uz navedenu problematiku."

Predsjednik ZUHBL PTSP RH

Tihomir Trešćec

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... tsp-a.html

Antun Babić: Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića

Slučaj Dejana Jovića, donedavnog glavnog analitičara i savjetnika predsjednika Republike Hrvatske, izazvao je veliku medijsku pozornost i žestoko predizborno prepucavanje između predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović o opravdanosti ili neopravdanosti postavljanja Dejana Jovića na mjesto savjetnika predsjednika države tj. oko toga komu je sve u hrvatskoj vlasti Jović bio savjetnik.

Treba odmah istaknuti kako je, bez sumnje, Hrvatska jedina samostalna država na ovoj planeti u kojoj se tako nešto moglo dogoditi. Naime, odgovorno tvrdim da u niti jednoj drugoj neovisnoj državi u svijetu, od 204 države koliko ih, zajedno s Hrvatskom, danas ima, ne bi bilo moguće da za ključnog savjetnika predsjednika države bude imenovan deklarirani protivnik postojanja te države.

Na nekim portalima u Hrvatskoj može se često pročitati kako obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Dejan Jović doktorirao, imaju veliki utjecaj na političke procese u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina ili više godina. Ako je tako, bilo to moralno ili ne, onda je svima potpuno jasno kako Englezi to rade isključivo zbog svojih nacionalnih interesa i ne obazirući se na vitalne hrvatske interese.

Vrijedno je napomenuti kako Englezi mogu biti stranački podijeljeni, ali su svi, za razliku od nas Hrvata, suglasni kad su u pitanju temeljni državni unutarnji ili međunarodni interesi. Konsekventno, Englezi će svim raspoloživim sredstvima, od korištenja obavještajnih službi do vojnih intervencija, nastojati spriječiti svaki eventualni unutarnji ili vanjski pokušaj ugrožavanja njihovih ključnih nacionalnih interesa. U tom kontekstu treba naglasiti kako je jednostavno nezamislivo da bi Englezi duže od jedne minute tolerirali da je njihov predsjednik Vlade imenovao, na primjer, dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata, njemačkog profesora koji predaje u Engleskoj i Njemačkoj, a koji je poznat kao ljubitelj nacističke Njemačke.

Naravno, možemo si samo zamisliti što bi se dogodilo da je predsjednik SAD-a u vrijeme Hladnog rata imenovao za glavnog savjetnika za vanjsku politiku Amerikanca ruskog podrijetla koji je, na primjer bio poznati kritičar američke vanjske politike i otvoreni simpatizer komunističkog Sovjetskog Saveza? Bez obzira na stranačku pripadnost, u slučaju takvog nezamislivog scenarija i bez obzira na stranačku pripadnost američkog predsjednika, oba doma američkog Kongresa jednoglasno bi zatražila njegov opoziv.

Idemo dalje. Može li si netko u Hrvatskoj zamisliti da bi sadašnji predsjednik Srbije i prijatelj Ive Josipovića, četnički vojvoda Tomislav Nikolić za svog savjetnika za vanjsku politiku imenovao, na primjer, istaknutog hrvatskog domoljubnog intelektualca i povjesničara prof. dr. Josipa Jurčevića, koji je, zajedno s ostalim članovima Etičkog suda, nedavno optužio predsjednika Ivu Josipovića za veleizdaju? Naravno da ne, jer bi Nikolić sasvim sigurno završio kao srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga koje su 1903. godine na posebno okrutan način ubili kasniji utemeljitelji tajne srpske terorističke organizacije Crna ruka.

Pravo pitanje koje danas treba postaviti je slijedeće: «Koja je bila prava motivacija i iz kojih pobuda je Ivo Josipović za svojeg savjetnika imenovao ne samo Dejana Jovića nego i niz drugih niti malo manje za vitalne interese hrvatske države opasnih drugih savjetnika u njegovom uredu?» U tom kontekstu, od same činjenice da je Dejan Jović četiri i pol godine bio savjetnik predsjednika Ive Josipovića, a prije toga i savjetnik dvoje ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske, daleko veći je problem u tome što takav veleizdajnički čin Predsjednika Republike Hrvatske, koji sustavno radi na slabljenju i konačnom urušavanju samostalne hrvatske države, nije do danas naišao na široku, organiziranu i nedvojbenu javnu političku osudu, pa i prosvjede, svih utjecajnih segmenata hrvatskog društva, od medija do tzv. domoljubnih oporbenih stranaka i nezavisnih intelektualaca. Je li moguće da je Hrvatska do te mjere pokorena i neizlječivo bolesna da je već dobrano spremna i pripremljena, što nam otkriva slučaj imenovanja Dejana Jovića na ključno savjetničko mjesto u Uredu predsjednika države, mirno primiti eutanazijsku injekciju i nestati sa svjetskog zemljovida kao samostalna država?

Da smo, nažalost, kao narod i država uistinu korak do eutanazije pokazala je i prošlotjedna, po svojem sadržaju nesumnjivo antihrvatska i antidemokratska, kampanja protiv inicijative udruge U ime obitelji za promjenu izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj.

Hrvatski narod ne bi niti jednog trenutka trebao posumnjati u razloge zašto je Ivo Josipović imenovao Dejana Jovića za svojeg bliskog savjetnika, kao što ne bi smio ni povjerovati da je Josipović njegovog omiljenog savjetnika i istomišljenika smijenio zbog Jovićeve zadnje antihrvatske izjave o neliberalnom referendumu u Hrvatskoj 1991. godine. Na temelju mojeg iskustva u vanjskoj i međunarodnoj politici mogu bez sustezanja reći kako je Jović smijenjen prvenstveno zbog toga što su Josipoviću njegovi vanjski tutori i poslodavci rekli da to mora učiniti kako bi se ublažio vrlo negativan učinak Jovićeve zadnje antihrvatske izjave za Josipovićevo dobivanje drugog predsjedničkog mandata, u kojem bi on trebao odraditi sve izvana zadane zadaće, a koje nikako nisu u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Kada su u pitanju viši interesi svjetskih gospodara niti jedan pojedinac u bilo kojem narodu, a posebno ne u malome narodu kao što je hrvatski, nije važan. Kada bi u Hrvatskoj imali čovjeka koji bi u ovom trenutku bolje od Ive Josipovića odradio zadaću u urušavanju i pokoravanju Hrvatske vanjski se moćnici ne bi niti jednog trenutka sustezali da se odreknu usluga lukavog i za Hrvatsku opasnog profesora Josipovića.

Da bi se osigurao trajan opstanak samostalne hrvatske države izborene u Domovinskom ratu na dolazećim predsjedničkim izborima hrvatski narod mora izglasati nepovjerenje Ivi Josipoviću i tako pokazati da su Hrvati pravovremeno shvatili kako samostalna hrvatska država danas nema opasnijeg i lukavijeg protivnika od njezinog trenutnog predsjednika.

*mr.sc. Antun Babić, bivši je savjetnik predsjednika Tuđmana

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/antun-babic-hr ... osipovica/

OTKRILI GA TAJNI DNEVNICI! Bliski suradnik srpske vojske i Martićev čovjek član je vijeća Centra za istraživanje Domovinskog rata i 'ruši' Nazora!!

Autor: S.Vučković
Datum: srijeda, 15. listopada 2014. u 19:08

"Avram Gnjatić je Čedomir Višnjić, a dnevnici koji su pisani na ćirilici i koje je izdala Prosvjeta pod imenom "Ljetopisi" jasno ukazuju na činjenicu da je Višnjić surađivao sa vojskom tkz. Republike Srpske Krajine" – tvrdi Orkan.

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) dr. Ante Nazor već neko vrijeme ima problema u obavljanju svog posla koji se sastoji od istraživanja ratnih zbivanja 90-tih godina, ali i preprekama na koje ova tematika nailazi u poraću.

Nazor, zahvaljujući čijem radu sadašnja i buduća pokoljenja doznaju o pravoj istini o ratu u Hrvatskoj, već je upozoravao na činjenicu da je okružen suradnicima i članovima vijeća ovog centra koji nemaju iste poglede na nemile događaje u proteklom ratu.

Klupko se počelo razmatati Nazorovom kritikom koju je uputio predsjedniku Upravnog vijeća Kruni Kadrovu, postavljenom od Sabora:

"On ne razumije problematiku HMDCDR-a jer ne zna što je Domovinski rat. Kardov se bavi poslijeratnom tranzicijom i u svojim radovima piše da svaki gubitak nije za Domovinu i naciju, nego je besmislen i bolan. Bavi se poslijeratnom tranzicijom u Vukovaru na način da zanemaruje što se događalo u tom gradu od 1991. godine", kazao je ravnatelj Ante Nazor na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane. Kadrov je, osim toga, začetnik ideje da se "Hrvatski memorijalno- dokumenatcijski centar treba financirati dotacijama iz europskih fondova, a ne iz proračuna".


Kadrov, međutim, nije najveći problem... SDP se potrudio, kao člana Upravnog vijeća HMDCDR-a instalirati i Čedomira Višnjića, pomoćnika ministra kulture koji je do 2004. godine bio urednik izdavačke djelatnosti u Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta". Autor je knjiga Kordunski proces, 1997.; Srbi u Hrvatskoj 1918. - 1941., 2000; i Partizansko ljetovanje, 2003.

Sam Nazor za Čedomira Višnjića kazao je da je kako postoje dokumenti koji potvrđuju da je on za vrijeme Domovinskog rata bio suradnik vojske tzv. republike srpske krajine. Isto je kazao i Ivica Pandža Orkan, predsjednik Agencije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba:

- Bio sam u prilici razgovarati s bivšim vojnikom tzv. Krajine koji mi je potvrdio da je vidio Čedomira Višnjića kako se sastaje sa predstavnicima obavještajne službe vojske krajine. Taj vojnik bio je iznenađen što Čedomir Višnjić vrši bilo kakvu dužnost u Hrvatskoj, a naročito ovako usko vezanu uz Domovinski rat. Međutim, taj vojnik nije jedini koji je prokazao Višnjića kao Martićeva čovjeka. Postoje dnevnici koji su potpisani pseudonimom Avram Gnjatić, a koji su pisani u vrijeme rata. Avram Gnjatić je Čedomir Višnjić, a dnevnici koji su pisani na ćirilici i koje je izdala Prosvjeta pod imenom "Ljetopisi" jasno ukazuju na činjenicu da je Višnjić surađivao sa vojskom tkz. Republike Srpske Krajine" – tvrdi Orkan.

Evo dijela dnevnika Avrama Gnjatića (Čedomira Višnjića) o situaciji u njegovim rodnim Dubravama tijekom rata:

"Svaki odlazak u selo vikendo te jeseni bio je traumatičan. Trebalo je na putu do kuće proći ispred seoskog Doma kulture kojeg su bili posjeli dragovoljci HOS-a u svojim crnim odorama i pletenim kapama. Najvažnijom svojom ratnom djelatnošću u Dubravama smatrali smo održavanje prelaza na Mrežnici između Korduna i ovog dijela Hrvatske. Toj sam se aktivnosti i ja priključio odmah pošto sam definitivno stigao u selo, a to je trajalo do pred kraj 1992. godine", pisao je Avram – Čedomir, a zanimljive podatke daje i u nastavku:

"U drugoj, podjednako čestoj varijanti, naši su krajišnici stizali u selo. Povremeno su to bile čitave vojne formacije vrlo pristojno opremljene i naoružane. Došli bi kući, poskidali naoružanje, najeli se, popričali s ukućanima i komšijama, ostavili djeci krajiške dinare za uspomenu. Njima bi na onoj strani najveći problem bio gorivo za prijevoz, pa smo mi u pravilu vukli i pokoji kanistar benzina da mogu doći i vratiti se u Slunj i Plaški. Nikad sa svojim selom nisam živio opasnije a intezivnije i ljepše nego te šugave 1992. godine", piše Čedomir Višnjić u svom dnevniku "Ljetopisi".

Kada se sve uzme u obzir, u ovakvim okolnostima i sa ovakvim ljudima, Hrvatskom memorijalno - dokumentacijskom centru Domovinskog rata, ne piše se dobro. Ante Nazor uz svo znanje i dobru volju neće moći izbjeći SDP-ove smicalice. I njega i centar i istinu o Domovinskom ratu može spasiti samo smjena Čedomira Višnjića i Krune Kadrova.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... azora.html

LIJEPO SU MU SE ZAHVALILI: Na komemoraciju Blage Zadre nije došao nitko od državnih predstavnika

Autor: S.Vučković
Datum: četvrtak, 16. listopada 2014. u 15:51

Nikoga iz ureda predsjednika, nikoga iz Sabora, nikoga iz ministarstva branitelja. Nitko od njih nije došao na grob hrvatskog viteza Blage Zadre...

Da nije bilo branitelja, obitelji, prijatelja i općenito ljudi koji znaju što je za Hrvatsku učinio heroj Domovinskog rata Blago Zadro, obljetnica njegove pogibije prošla bi neobilježeno. Drugim riječima, da se pitalo predstavnike ureda predsjednika, predstavnike Sabora, ministarstva branitelja i ostalih sličnih institucija od kojih se nije pojavio nitko, ovaj dan protekao bi kao i svaki drugi. Teško razočarenje izražavaju Zadrini suborci i prijatelji, kao i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara:

- Za hodanja po kestenijadi se ima vremena, a za zahvaliti se i pokloniti onome koji je za sve nas umro – nema – kažu aludirajući na Josipovićev odlazak u Hrvatsku Kostajnicu na tradicionalnu kestenijadu.

Sramotan niz ignoriranja obljetnica smrti vukovarskih heroja, nastavlja se. Slična situacija dogodila se i prije nekoliko dana kada je Marijan Živković sam palio svijeću za poginulog sina, pilota 1. samostalnog zrakoplovnog voda Osijek na dan obljetnice osnutka.

"Na dan obilježavanja osnutka voda u kojem je poginuo njegov sin, nije došao nitko. To je neoprostivo i neshvatljivo. Jedino logično objašnjenje jest da su se predstavnici državnog vrha prepali istine koju bi im Marijan na obljetnici mogao reći", zaključili su tada branitelji Vukovara.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... vnika.html

Hrvatski predsjednici - srpski doušnici


U Tel Avivu, Beogradu, Kijevu, Bratislavi ili Ankari već slijedećeg dana po spoznaji da je njihov predsjednik otkriveni doušnik, protestirali bi milijunigrađana, i ne bi se razilazili sve dok pravda ne bi bila zadovoljena

Datum objave: 19.10.2014 | 11:07 Autor: Tomislav Marčinko

Još se ne nazire kraj „aferi Josipović“ u kojoj je hrvatski predsjednik otkriven kao doušnik Republike Srbije, jer je preko dojučerašnjeg srbijanskog veleposlanika Radivoja Cvetićanina dostavio na stotine, a vjerojatno i tisuće, povjerljivih hrvatskih dokumenata i državnih tajni. Svatko normalan mora se zapitati da li se ikada u povijesti dogodilo da u nekoj državi otkriju predsjednika kao doušnika do jučer neprijateljske zemlje. Može li se zamisliti da izraelski predsjednik Rivlin snabdijeva Palestince izraelskim državnim tajnama? Ili srbijanski predsjednik Nikolić tajno dostavlja Albaniji optužujuće dokumente pogubne po njegovu domovinu? Ili da ukrajinski predsjednik Porošenko postane doušnik Putinove Rusije? Ili da slovački čelnik Kiska šalje tajne dokumente mađarskom kolegi Orbanu? Ili da turski predsjednik Erdogan preko grčkog veleposlanika šalje kompromitirajuće spise mrskom susjedu?! Ili, ili…

Naravno nigdje to nije moguće jer i u Tel Avivu, Beogradu, Kijevu, Bratislavi ili Ankari već slijedećeg dana po spoznaji da je njihov predsjednik otkriveni doušnik, protestirali bi milijuni Izraelaca, Srba, Ukrajinaca, Slovaka ili Turaka. I ne bi se razilazili sve dok pravda ne bi bila zadovoljena. Kod nas u Hrvatskoj toga nema niti može biti jer smo navikli da nas vode klimavci, lopovi, hohštapleri, pa i doušnici. Mnogi se pitaju gdje su danas naše dragovoljačke udruge koje su ovom aferom najviše i oštećene, jer Josipović je Cvetićaninu predao povjerljive dokumente iz Domovinskog rata. Uz pomoć tih papira Srbi mogu na svojim granicama uhititi mnoge kao što su ekspresno uhitili i na više godišnju robiju osudili zlosretnog Veljka Marića. Marićeva sudbina Josipovićevo je djelo.

Josipović se može tako ponašati jer zna da je i njegov prethodnik Stipe Mesić imao sličnu „doušničku rolu“ i nije mu se ništa dogodilo iako ga je na vezi za dojave držao nitko drugi do šef jugoslavenske vojne obavještajne službe (KOS-a) general Aleksandar Vasiljević. Doušnički put Stipe Mesića zaista je dug i po hrvatske nacionalne interese višestruko katastrofalan. Naime, već 58 godina neraskidivo je vezan preko srpskih naredbodavaca s UDB-om i KOS-om. U njegovom udbaškom kartonu piše da je „kao saradnik zavrbovan 12.9.1956. godine od strane Vučković Dušana, šefa ureda za pasošku službu kotara Našice. Zavrbovan je na patriotskoj bazi a na saradnju je pristao dobrovoljno, bez ikakvog ustezanja, sa puno volje“. Poslije nekoliko godina, kao perspektivnog doušnika preuzima ga udbaški šef Miloš Lukač, a dvadesetak godina kasnije o njegovoj doušničkoj karijeri brine udbaški šef, također Srbin, Dmitar Šijan. Njega Mesić uredno informira o tadašnjim hrvatskim disidentima Franji Tuđmanu, Marku Veselici, Savki Dabčević Kučar, Miki Tripalu, Janku Bobetku, Ivanu Šiblu…

Uz sam osvit Domovinskog rata, 1990.godine, doušničke podatke uredno predaje srpskom generalu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću koji o tome svjedoči u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću: „Kasnije (1990. godine) smo ipak uspjeli uspostaviti odnos s Mesićem kojeg smo čak jednim dijelom pridobili za ideju suradnje s JNA. S Mesićem sam, kao glavni čovjek KOS-a, imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmjenjivali informacije i podatke jer smo mislili da možemo spriječiti sukobe i ekstremizam. Mnogo smo, upravo od Mesića, doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje smo dobivali od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerirao hapšenja svih funkcionara MUP-a i Ministarstva obrane Hrvatske, osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmjena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo htjeli upropastiti te kanale.“

Knjige se mogu napisati o brojnim aferama Stipe Mesića, jer skoro da nema ni jedne u posljednjih 25 godinau kojoj on nije bio „vegeta“. Javnosti znani državni odvjednik Radovan Ortinsky 2002. godine napravio je za hrvatski državni vrh piramidu kriminala u državi i na čelo stavio Stipu Mesića, zaštitnika i kompanjona brojnih kriminalaca. Ortinsky je ubrzo smijenjen, Mesić nesmetano nastavio gdje je stao… I, 2009. godine na predsjedničkoj dužnosti naslijedio ga je Ivo Josipović. Čudne li analogije – i Mesićev otac Josip i Josipovićev Ante proslavili su se u partizanima po zločinima nad Hrvatima civilima, te po većoj odanosti Beogradu nego Zagrebu. Obojicu su odgojile Srpkinje – Mesića pomajka Mileva, Josipovića majka Milica. Obojica su oženili Srpkinje – Mesić Milku, Josipović Tatjanu. Obojica bezbožnici, Mesić je čak kršten u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole u Orahovici, Josipović bio i ostao nekrst.

U svom burnom životu, pored desetak velikih afera čija se vrijednost procjenjuje na desetine milijuna eura, Ivo Josipović ima i dvije usko vezane za njegov prisan odnos sa Srbijom. Tako je 1990., poslije raspada Jugoslavije, on u ime Hrvatskog društva skladatelja (HDS) i Zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) pregovarao o sukcesiji sa Savezom kompozitora Jugoslavije. Kao namirenje, s njihovog računa dobiva dva milijuna njemačkih maraka koje su hrvatski autori i tekstopisci zaradili emitiranjem svojih pjesama u Srbiji. Taj novac nikada nije isporučen HDS-u i ZAMP-u, odnosno hrvatskim izvođačima. Desetak godina kasnije, 2002. godine Josipović je, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Mesića, postao glavni hrvatski pregovarač sa Službom državne bezbednosti Srbije o puštanju na slobodu trojice naših otkrivenih i osuđenih obavještajaca u Srbiji. Internetom je kružila priča kako je Josipović našima prenio da za puštanje naših obavještajaca Srbi traže milijun eura. Taj iznos Mesiću je donio jedan poznati zagorski biznismen, Josipović s punom torbom otputovao u Beograd i vratio se s našim obavještajcima. Srbi su kasnije tvrdili da nikakav novac nisu uzeli u toj razmjeni nego su naše pustili zbog nekih drugih ustupaka. Gdje je nestalo milijun eura nikada nije utvrđeno, ostaje nagađati jesu li ga Mesić i Josipović „bratski podijelili“.

Ostaje pitanje zašto su Aleksandar Vasiljević i Radivoj Cvetićanin objelodanili doušničke epizode Mesića i Josipovića, jer je posve neuobičajeno u svijetu da se bez prijeke potrebe razotkrivaju doušničke mreže, pogotovo kada su u pitanju tako visoki dužnosnici. Vjerojatno se odgovor krije u činjenici da samo šalju upozorenja Mesiću i Josipoviću o daljnjoj odanosti Srbiji, jer će u protivnom objaviti druge, mnogo krupnije afere u kojima su sudjelovali na štetu Hrvatske. Ako je sigurno, a sigurno je, da je Josipović dostavio Srbiji na stotine državnih tajni onda nije isključeno da je on u državnu komisiju za tužbu protiv Srbije za agresiju i genocid i ušao kako bi se domogao važnijih dokumenata koje će kasnije isporučiti agresorskoj strani – Srbiji.

Kada sve ovo znamo o „tajnoj vezi“ Ive Josipovića i naših istočnih susjeda, nikoga više ne treba čuditi zbog čega se on tako javno snishodljivo postavlja prema njima i zašto, dok je on predsjednik, nećemo izaći na svoje prave istočne granice, nećemo dobiti naše opljačkano i odnijeto kulturno blago, nikada nam dok nam on predsjednikuje neće reći cijelu istinu o našim najmilijim, ubijenim i nestalim u Domovinskom ratu, nikada Hrvati u Srbiji neće imati potpunu političku i materijalnu zaštitu… U ni jednoj normalnoj, demokratskoj i pravednoj zemlji takvo što nije zamislivo. Za očekivati je da će i Hrvatska, kao posljednja u Europskoj uniji uskoro postati normalna, demokratska i pravedna. Tek tada ćemo doživjeti da se Andrija Jarak javi u izravnim TV prijenosima ispred kuća Stipe Mesića i Ive Josipovića.

http://direktno.hr/en/2014/kolumne/1679 ... A1nici.htm

“ZASLUŽAN” ZA EMBARGO NA NAORUŽANJE ’91

13:22, 26.10.2014.


Budimir Lončar – Josipovićev savjetnik koji nikad nije prežalio Jugoslaviju

Predsjednik Republike Ivo Josipović u svojim redovima ima 90-godišnjeg savjetnika Budimira Lončara koji nikad nije niti skrivao da ne može prežaliti raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske, a ostat će zapamćen po uvođenju embarga na naoružavanje Hrvatske tijekom srbijanske agresije ’91.godine.

Budimir Lončar je predsjednik Savjeta Predsjednika RH za vanjsku politiku i međunarodne odnose, a svoju je diplomatsku karijeru započeo u New Yorku 1950. godine.

Rođen je 1925. godine u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Sa 17 godina otišao je u partizane. Dakle, članom SKOJ-a postaje 1943., a početkom 1945. primljen je u članstvo SKJ. Surađivao je s OZNA-om do 1950. kada postaje generalni konzul SFRJ u New Yorku.

Mediji su pisali, a analitičari isticali kako je Budimir Lončar povezan s masovnim partizanskim zločinima počinjenima u Širokom Brijegu 7. veljače 1945., a do tih su podataka došli na temelju proučavanja arhivske građe i navoda objavljenim u različitim partizanskim publikacijama. U to je vrijeme Lončar, kako su mediji naveli prema izjavama nekolicine svjedoka, bio jedan od bliskih suradnika Dušana-Dule Koraća, političkog komesara 26. Dalmatinske divizije, i osobe koja je nadgledajući pokolj na Širokom Brijegu bila lakše ranjena.

Povezuju ga i s otmicom hrvatskog emigranta i nekadašnjeg šefa Ustaške nadzorne službe u NDH Drage Jileka. Naime, OZN-a je otela Jileka 16. ožujka 1949. godine u Rimu kada je, prema pisanjima medija, „karijera Budimir Lončara naglo krenula uzlaznom putanjom“- Lončar je promaknut u šefa OZN-e u Zadru te bio polaznik Više škole UDB-e u FNRJ.
Suradnik Drage Jileka i emigrant u Rimu je u intervjuu za Globus od 13. siječnja 1995. kazao: „Kad o ovome govorim, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjski poslova bivše Jugoslavije.”

Bio je veleposlanik Jugoslavije u Indoneziji, Maleziji, Singapuru i Zapadnoj Njemačkoj. Od 1979. do 1983. bio je veleposlanik u SAD-u, a potom je osam godina u Beogradu vodio diplomatsko-obavještajnu službu, da bi 1987. postao ministar vanjskih poslova SFRJ, a ujedno i posljenji (do 1991.).

Krajem 1988. godine Lončar je u Beogradu Zoranu Matijašu uručio posebno priznanje. Naime, Matijaš je tijekom mirnih demonstracija australskih Hrvata u Sydneyu pucao i teško ranio australskog Hrvata Joea Tokića.

Predviđajući raspad Jugoslavije, odnosno Lončar je u privatnom razgovoru s Aloisom Mockom, bivšim austrijskim vicekancelarom i ministrom vanjskih poslova kazao, a što je objavljeno u Mockovoj biografiji kazao: “Situacija je u Jugoslaviji beznadna. Želim otići iz toga kaosa.”

Lončar je od Vijeća sigurnost UN-a osobno zatražio uvođenje zabrane uvoza oružja za sve repulike bivše Jugoslavije.

Lončar je tvrdio da je embargo za Hrvatsku dobra stvar jer će to spriječiti naoružavanje JNA – međutim, tada, mjesec i pol dana prije pada Vukovara, Hrvatska je bila gotovo bez oružja, a JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku – po naoružanju peta vojska Europe.

Engleska povjesničarka Carol Hodge to je i napisala u svojoj knjizi “Britain and the Balkans” (Britanija i Balkan), navodi da se početkom devedesetih upravo Budimir Lončar otvoreno zalagao za embargo na uvoz naoružanja, čime je tek proglašena Republika Hrvatska bila ostavljena na milost i nemilost u to vrijeme četvrtoj najjačoj vojnoj sili Europe. Upravo na Lončarov prijedlog, tada je uveden embargo na isporuku naoružanja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice na onemogućavanju svakog značajnijeg pokušaja u obrani Republike Hrvatske i BiH.

Lončara je prozvao i Andrija Hebrang, tijekom promocije svoje knjige “Zločini u srpsko crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku”: „Budimir Lončar je tražio embargo na uvoz oružja Hrvatskoj. Nama su Kinezi bili obećali da će staviti veto na tu odluku ako Budimir Lončar kao jugoslavenski predstavnik u Vijeću sigurnosti UN-a ne bude inzistirao na embargu, ako se on kao Hrvat izjasni protiv toga, no on to nije učinio“.

Povjesničar s Instituta “Ivo Pilar” Zlatko Hasanbegović komentirao je početkom godine za narod.hr četvrtu epizodu serijala “Svjedoci vremena” koja je bila prikazivana tada na HRT, konkretnije izjavu Budimira Lončara kako je tužan što se Jugoslavija nije mirno raspala, odnosno jer je došlo do rata.

“Za Lončara je ključna njegova odgovornost. On nema što žaliti budući da je bio istaknuti dužnosnik, tadašnji ministar vanjskih poslova. Dakle, on osobno i savezna vlada Ante Markovića snose odgovornost za način na koji se raspala Jugoslavija. Tim više što je Veljko Kadijević bio ministar obrane u vladi u kojoj je bio i Budimir Lončar”, kazao je tada Hasanbegović.

“Ta činjenica govori o cijelom kontekstu i odgovornosti Budimira Lončara. Nema što žaliti, nego prosuđivati historiografski svoju konkretnu ulogu i odgovornost. U tom događaju i on snosi odgovornost za uzurpaciju Jugoslavenske narodne armije od strane srpskoga vodstva u to vrijeme, što je onda dovelo do ratnog raspada u Jugoslaviji”, ocijenio je Hasanbegović.

“Činjenica da je na čelu ustanove osoba koja je također vršila istu dužnost za vrijeme nedemokratske totalitarne vladavine bizarna je situacija koju rijetko možemo naći bilo gdje u postkomunističkoj Europi, što dovoljno govori o kontinuitetu struktura vlasti koji je neprekinut od socijalizma do danas”, istaknuo je Hasanbegović.

Budimir Lončar je od 2000. bio je savjetnik predsjednika Stjepan Mesića i to u oba mandata, a danas je savjetnik Ivi Josipoviću, član je organizacije European leadership network (Europska mreža lidera), predsjednik Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld te predsjednik Savjetodavnog odbora Ifimesa (Međunarodnog instituta za proučavanje Bliskog istoka i Balkana).

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/budimir-loncar ... goslaviju/

Predsjednikov PR pokušao ušutkati novinarku na pitanju o Cvetićaninu


Time što je Srbima prenio da je izašao iz povjerenstva, Josipović je signalizirao da ne vjeruje da Hrvatska može dobiti tužbu. Nakon toga Srbija je podnijela protutužbu protiv Hrvatske.

Datum objave: 08.11.2014 | 17:01 Autor: direktno.hr

Današnji predsjednikov posjet Vukovaru bio je ugodan sve do neočekivanog novinarskog pitanja: Je li bilo pogrešno sastajati se sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom iza leđa tadašnje Vlade?


Najprije je prema novinarima sasvim neprimjereno reagirao predsjednikov protokol i PR: Gle sada nećemo … a potom ih je nervozno prekinuo i sam Predsjednik: „Ma kakva leđa, pa ja tada nisam uopće bio u Vladi. Nit sam što radio nit sam bio vlast“


Međutim, novinarka nije odustajala: „Izašle su neke informacije, pa narod zanima“


Predsjednik, Ivo Josipović: To smo već prokomentirali


Novinarka je ustrajala: „Je li bilo pogrešno, nije?“


Predsjednik Ivo Josipović ponovno je povisio ton i prijekornim glasom obratio se novinarki odgovarajući u stvari na ono što ga ona uopće nije pitala: „Što bi bilo pogrešno dati nekome knjigu. Ja mislim da su se lijepo osramotili oni koji su pričali o onim silnim dokumentima koji su kao dani, jel“


Međutim, novinarka Predsjednika nije niti pitala što je on davao srbijanskom veleposlaniku, nego je li bilo pogrešno sastati se sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom iza leđa tadašnje Vlade.


Cvetićanin je u svojim memoarima opisao svoj susret sa sadašnjim predsjednikom hrvatske države Ivom Josipovićem, a tadašnjim profesorom zagrebačkog Pravnog fakulteta u poznatom zagrebačkom restoranu Vinodol, 22. svibnja 2007. godine. Josipović mu je, kako kaže, donio svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Tada mu je potvrdio da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije, a Cvjetičanin mu je odgovorio „Mi prirodno cenimo taj gest".


Inače, prema pisanju Cvetićanina, Josipović mu se još na ručku 11. svibnja iste godine samoinicijativno ponudio da se oko hrvatske i bosanske tužbe protiv Srbije postigne politički sporazum što je navodno podržavao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić.


Pojedini analitičari i dobri poznavatelji diplomatskog komuniciranje tvrde da je Josipović, time što je Srbima prenio da je izašao iz povjerenstva, signalizirao da ne vjeruje da Hrvatska može dobiti tužbu, odnosno dao im do znanja da je sve skupa na klimavim nogama. Jednako tako je činjenica da je nakon toga Srbija podnijela protutužbu protiv Hrvatske. Otuda optužbe da je Ivo Josipović srbijanskom veleposlaniku dao jasan signal, a da pri tome, što je ključno, nije imao ovlasti od Vlade pregovarati sa srbijanskim veleposlanikom.


Znakovito je i na ovoj snimci kako na pitanje je li bilo pogrešno sastajati se sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom iza leđa tadašnje Vlade? Predsjednik zbunjeno odgovara: „Ma kakva leđa, pa ja tada nisam uopće bio u Vladi. Nit sam što radio nit sam bio vlast“.


Svi znamo da Ivo Josipović nije bio član hrvatske Vlade, međutim trenutni predsjednik kao da ne razumije da netko ne mora biti u Vladi da bi radio iza leđa hrvatskoj vladi.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/2886/ ... 7aninu.htm

Zašto sad šute apologeti Haškog suda?

Autor: Tihomir Dujmović
Datum: petak, 14. studenog 2014. u 12:19

I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje.

Puštanje Vojislava Šešelja na slobodu strasna je šamarčina legiji hrvatskih novinara, provincijalnih komentatora i političara poput Vesne Pusić i njenog brata, pogotovo lijevoj hrvatskoj inteligenciji koja se klela u Haaški sud. Što ćemo sad kad se opet pokazalo da je najvažnije bilo štititi vlastite nacionalne interese, a ne prepuštati se maštanjima o velikoj pravdi i slavnim međunarodnih sudovima koji tobože jamče zemaljsku pravednost? A otvoriti Oluju za istraživanja haškog suda nije nikako bio potez kojim su se štitili hrvatski nacionalni interesi! Što ćemo sad kad se opet pokazalo da zahvaljujući moćnom britanskom lobiju Srbija ponovo neće biti prozvana, osuđena i osramoćena zbog svog fašizma devedesetih?

Postoji li budala na kugli zemaljskoj koja vjeruje da je puka slučajnost da su Milan Babić i Milošević naprasno umrli prije negoli su osuđeni? I da je humanizam jedini razlog zbog kojeg je danas Šešelj na slobodi? Slavni, veliki, moćni Zapad koji nama drži predavanja o našem katastrofalnom pravosuđu i predugim parnicama, ravno 12 godina nije bio kadar presuditi notornom, upravo školskom primjeru ratnog zločinaca kakav je Vojislav Šešelj! I to bi nama trebao biti uzor i to je slavno veliko međunarodno pravno sudište, kojem smo se mi morali klanjati dvadeset godina? I te presude imaju bilo kakvu težinu? Sve što smo znali na početku i sve čega smo se bojali na početku, sve se obistinilo. Srbi su nas napali, Srbi su dakako jedini agresor u ovom ratu, srpsku agresiju svijet je u ključnim početnim danima podržavao, a onda je lukavim manevrom u prvom redu britanske politike krenulo formiranje Haškog suda sa ciljem da se relativizira ratna krivnja. Ali, ne samo da se ovim relativizirala, ratna krivnja je posve sakrivena: tko je naredio Carli del Ponte da nikad ne procesuira vojni vrh JNA što bi po logici stvari napravio i student druge godine pravnog fakulteta na njenom mjestu? Tko je manijakalno inzistirao na hrvatskoj krivnji, na otvaranju Oluje i procesuiranju kompletnog hrvatskog vojnog vrha? Jer, jedva da ima generala hrvatske vojske koji nije bio obuhvaćen haškom istragom dok je u isto vrijeme sam vrh JNA je ostao uglavnom netaknut. I Vasiljević i Kadijević i Ađić! I to je svjetske pravda?

Vidimo li sada kakvi smo bili idioti? Vidimo li sada razmjere izdaje koju je počinila ovdašnja haška peta kolona? Što čekamo sa društvenom osudom te izdaje? Da je ponove u nekom drugom filmu? Jer, sad se okrenimo na stolici u lijevo i sjetimo se galerije lijevih predatora koji su nas godinama bičevali pravdom Haškog suda! Hoćemo li kao nacija nešto naučiti od ovog ponižavanja koje trpimo ne samo puštanjem Vojislava Šešelja na slobodu nego i njegovim verbalnim eskapadama? Možemo li bar sada shvatiti što je uistinu Haški sud, što je uistinu međunarodna zajednica i što je uistinu svjetska pravda? Možemo li shvatiti da postoji nevidljiva, ali moćna ruka koja uporno pomaže Srbiji i strateškim srpskim interesima. I prema tome se postaviti! To imati na umu kad obilazimo evropske dvorove! Blaškića su ekspresno osudili na 45 godina robije, Šešelju u dvanaest godina nisu bili kadra izreći presudu! Što je politika ako ovo nije gola, sirova, jednoznačna politika koja se pravdom služi i prema njoj ponaša kao sa prostitutkom? Možemo li shvatiti da je Srbija pretežno četnička i da se prema tome moramo postaviti onim oprezom, upravo instinktom koji mora imati svaka žrtva prema svom krvniku. Ako ne želi da se krvavi pir ponovi! Jer nas, Hrvatsku, a ne Dansku i Litvu, svakih 50 godina poharaju četničke horde! I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje. Nije li nam Matija Bečković odavno poručio: "Još ćemo se ćerati!". Naime, ne radi se o tome da je Šešelj četnik, radi se o tome da iz iste stranke stižu današnji i premijer i predsjednik države. I kad se god s njima sjedne za stol treba se sjetiti njihovih stvarnih želja, a ne maštati o proeuropskoj Srbiji! Europska Srbija, to vam je šaka tamošnjih liberala okupljenih oko Čede Jovanovića i dvije nevladine udruge. Svi skupa stanu u jedan autobus! To se vidi i u tretmanu Šešelja i u otporu Šešelju i u medijskom tretmanu Šešelja i u činjenici da su na vlasti njegova dva bivša šegrta! Jer, nominalno, Srbija je protiv Šešelja, ali je zato na vlast izabrala dva njegova šegrta! Možemo li se sada kao nacija konsezualno složiti da su međunarodni sudovi za pravdu limitirani činjenicom da čine skup različitih političkih interesa i ništa više! I da se prema njima ubuduće treba postaviti samo tako da u suradnji s njima visoko iznad stoje u prvom redu hrvatski nacionalni interesi? Možemo li u ovoj općoj sramoti započeti sa povijesnim konsenzusom oko deset vitalnih nacionalnih pitanja? Možemo li ubrati neku korist u ovom očaju i užasu? Kad prevlada interes jedne zemlje pišu se jedne presude, kad se nametne politički interes druge zemlje, donose se dijametralno suprotne predstave.



Oprostite kakve to veze ima sa pravdom? A sa uznositim parolama koje je ovdje horda političkih malograđana na rubu maoizma uporno trubila, mi smo pred tim sudom klečali godinama! Hrvatska dakle mora razabrati što su njeni stvarni i vitalni interesi i kako ih braniti. Po pitanju Haškog suda mi smo svoje stvarne nacionalne interese izdali! Hrvatska mora razabrati što je njoj Srbija i koje je pravo lice Srbije. I prema tome se treba znati postaviti. I prestati sanjati. Sanjala je Ukrajina idilični svijet, predala im nuklearno oružje, da bi sada drhtala od straha samo sa jednim pitanjem: do kuda će ići Rusi? Možemo li si mi ikada više dozvoliti da nas iznenadi Srbija? Jesmo li mi svjesni da smo opet na ''mitnici"? Da Srbija očito ostaje u ruskom istočnom lageru i da će kao takva biti ''udarna pesnica" širenja tog interesa? Da je Srbija uvijek igrala na dvije karte: rusku i britansku i da ćemo mi biti prva crta bojišnice u nadmetanjima koja će te dvije velike sile voditi sa ostatkom svijeta? Jesmo li ekipirani za ovakav trenutak povijesti? Jesu li Maras, Opačićka i Vrdoljak kadrovi za to svjetsko prvenstvo čije kvalifikacije su uglavnom završene? Razumije li uopće sve te relacije predsjednik države ili i dalje okreće kamenje po Hrvatskoj ne bi li pronašao još kakvu ustašku zmiju? Vidite li u toj slici iz Beograda gdje nakon svih pokolja Šešelj ponovo urla o velikoj Srbiji, faktički opet sa dozvolom istog tog svijeta, gdje živimo i što nam je činiti?

http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-du ... -suda.html

Veleizdajica bi propali mandat spašavao preko leđa hrvatskih branitelja

Utorak, 30 Prosinac 2014 19:05


Predsjednik partizana, komunista i četnika Ivo Josipović, suočen s voljom Hrvata i drugih građana naše domovine koji ga više ne žele za predsjednika, izgubivši potpuno živce, pokazao je svoje pravo diktatorsko lice i daleko isplazio svoj zmijski jezik. Usudio se je uvrijediti sve hrvatske branitelje ustvrdivši: „Previše je krvi proliveno za Hrvatsku i previše je branitelja stradalo da bismo Hrvatsku predali onima koji je ne zaslužuju“. I to kaže onaj koji sve nas optužuje da u nama živi „ustaška zmija“. Sada se vidi tko je prava zmija.

Ovim riječima pokazao je ne samo da njegova drskost nema granica, nego i da se ne ustručava posegnuti za najodvratnijim ciničkim rugalicama hrvatskim braniteljima kako bi spasio teško poljuljanu poziciju među hrvatskim biračima. Upravo on i njegov prethodnik Mesić, su oni koji Hrvatsku ne zaslužuju, koji su ju svojim pogubnim djelovanjem upropastili, uništili ekonomski, unakazili moralno, gurnuli ju na Balkan u „region“ gdje bi trebala po njemu trunuti zajedno s propalom Srbijom i obezglavljenom Bosnom i Hercegovinom.

Josipović je sinteza i produžetak svega zla koje se je u posljednjih četvrt stoljeća obrušilo na Hrvatsku.

1. On je sudionik u zločinima koje je UDBA činila protiv Hrvata u doba bivše države, jer je bez ikakvog ustezanja svog oca, udbaškog zlotvora, proglasio za uzor nove pravednosti koju je bezobzirno provodio cijelo vrijeme svog nadajmo se jedinog mandata.

2. On je ratni zločinac iz dva razloga:

- zato jer je njegov “šef”, pokojni Ivica Račan, na pragu rata razoružao Hrvatsku upravo u vremenu kada je napadnutoj Domovini to oružje bilo najpotrebnije, a on je upravo njega proglasio najboljim premijerom, doduše deset godina kasnije

- zato jer je njegov sadašnji savjetnik Budimir Lončar, davno prije nego li je to postao, isposlovao za Hrvatsku zabranu nabavke oružja, a on ga cijelo vrijeme njegovog mandata savjetuje.

Ta dvojica izravni su krivci za onu krv koju sada nesuvislo spominje i za smrt mnogih hrvatskih branitelja, a njemu su ta dva tipa idoli.

3. On je veleizdajica iz mnogo razloga koje je u svojoj presudi naveo HNES, ali osobito zato jer je samovoljno sklopio sporazum o strateškom partnerstvu s državom koja je već cijelo stoljeće najveći neprijatelj bilo kakve Hrvatske, Velikom Britanijom. Time je praktično ukinuo Ustav, jer je bez prethodnog odobrenja i kasnije ratifikacije Hrvatskog Sabora sklopio štetni međudržavni sporazum i tako sebe proglasio nekom vrstom „kralja apsolutista“.

4. On je načinio nemjerljivu štetu Hrvatskoj u političkom smislu time što je najveći dio svog mandata potrošio družeći se s „jugoslovenima“ ili „regioncima“, kako je kome draže. Gotovo „zaljubljeno“ uživao je kojekuda po Hrvatskoj s bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem kojeg je vodao po Jadranu, ali i po Podunavlju, gdje je brutalno uništenje Vukovara i Vukovaraca izjednačio s ubojstvom nekoliko Srba u selu Paulin Dvor i to u okolnostima očajničke obrane od nadmoćnog srbijanskog neprijatelja. Nije okom trepnuo kada je taj isti Tadić „Oluju“ nazvao „najvećim zločinom poslije drugog svjetskog rata“. I to kaže predsjednik države odgovorne za Vukovar, Srebrenicu i još mnogo toga. U Sarajevu je izjednačio srbijanske agresore s braniteljima, što je zasmetalo i Bošnjake, svjesne kolika je to laž. Na poslijetku se je ljigavo tri puta „zažvalio“ sa sadašnjim predsjednikom Srbije Tomislavoim Nikolićem koji ne krije da je četnik, ali želi sakriti ubojstvo desetak staraca i starica u selu Antin kod Osijeka za koji ga optužuju vlastite sigurnosne službe. Ponovo je prekršio Ustav družeći se s Miloradom Dodikom, kao kolegom predsjednikom, čime je de facto priznao razbojničku tvorevinu „republiku srpsku“.

5. Dok se je zabavljao s „regionskim“ četnicima, on je načinio nemjerljivu štetu Hrvatskoj zanemarivši odnose s Višehradskom skupinom država (Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska), s kojom smo trebali razvijati trgovinske i sve druge odnose, jer to je uistinu naša regija, ili „region“ koji se nalazi zajedno s nama u Europskoj uniji, a ne balkanska pustoš u koju ni po kojem kriteriju ne spadamo.

6. On je prekršitelj Ustava jer čak ni u svečanoj prisegi nije spomenuo ime Hrvatska, nego samo „predsjednik republike“ iz čega nije jasno koje republike. Također nikada u međunarodnim susretima i nastupima nije spomenuo Hrvatsku i Hrvate, nego samo „region“. U izravnom obraćanju onima koji su ga izabrali nikada nije uporabio riječi Hrvatice ili Hrvati, nego „građani i građanke“.

7. On je upravo hrvatske branitelje izdao time što je po vlastitom priznanju jedan od kreatora zloglasne „Documente“, tvornice falsifikata o hrvatskim braniteljima, koja se zalaže za ukidanje i samog imena Domovinski rat. Tu neprijateljsku udrugu nazvao je „savjest Hrvatske“ i to samo jedan sat prije dolaska u naš prosvjednički šator u kojemu ga uopće nije bilo briga što mi govorimo, nego mu je jedini cilj bio nagovoriti nas da napustimo šator, odnosno mjesto prosvjeda, tj. prekinuti prosvjed bez ikakvih rezultata.

8. On je bio jedan od sudionika u golemoj izbornoj prijevari, kada se je broj birača opakom alkemijom popeo čak na 4,5 milijuna, a prema podatcima udruge „U ime obitelji“, taj broj je i sada (u prvom krugu) „dopingiran“ čak za 250.000 „mrtvih duša“.

9. On čak i sada, u izbornoj kampanji, nudi svojim „građankama i građanima“, „Drugu republiku po novom Ustavu“ koja može biti samo republika u „regionu“. Dakle nudi nam sve veću bijedu i jad, čega smo i do sada imali u izobilju.

Da razmotrimo malo tko zaslužuje voditi hrvatsku državu, odnosno tko je za nju najzaslužniji.

1. Gospodin Bog koji nam je dao nevjerojatne sposobnosti u obrani Domovine

2. Hrvatski branitelji koji su svojim tijelima, jedva naoružani, obranili državu

3. Hrvatska Demokratska Zajednica koju je vodio, kao i cijelu državu, dr Franjo Tuđman, prvi i jedini pravi hrvatski predsjednik, a čiji kandidat za predsjednika je sada Kolinda Grabar Kitarović

4. Hrvatski domoljubi koji su svojim doprinosom u radu, materijalnim dobrima i molitvama pomogli u najkritičnijim trenutcima

5. Hrvatski izseljenici koji su pomogli ne samo novcem i materijalnim doprinosima, nego su mnogi i osobno došli, a neki i poginuli u obrani Domovine.

Među svim tim časnim ljudima nigdje nema Josipovića i njegovih „partijaša“. Iz svega toga jasno je tko nije zaslužio ne samo biti hrvatski predsjednik, nego ni biti građanin Hrvatske, jer građanin ove zemlje trebao bi voljeti svoju domovinu, a Josipović ju mrzi iz dna duše, zato jer ona nije u „regionu“, u čemu ni približno nije jedini.

Josipović je onaj koji nije zaslužio niti prvi mandat, niti bilo koju javnu funkciju u ovoj državi. On nije dostojan niti spomenuti riječ „hrvatski branitelj“, jer je sudionik u svim zlim akcijama protiv hrvatskih branitelja. A spašavati propali drugi mandat preko leđa onih koji su branili Hrvatsku dok je on dokono svirao klavir doista je – odurno. Uostalom, hrvatski branitelji, a i drugi Hrvati i drugi hrvatski domoljubi, i uopće svi ljudi koji žele normalan život u Hrvatskoj bez „regiona“ znaju čije ime ni po koju cijenu ne treba zaokruživati. To je ime odlazećeg predsjednika Ive Josipovića.



Mario Filipi

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=66