Forum Hoplologije,

Odakle premijeru Milanoviću zubi?


Svojom reakcijom na europski uhidbeni nalog, premijer Milanović je prekinuo dugogodišnju praksu hrvatskih političara koji su u našoj bližoj povijesti skidali gaće svaki puta kada bi Europa od nas to zatražila. Zbog „svetog interesa“ ulaska Hrvatske u EU, nije bilo toga što naši političari nisu bili spremni dati, poslušati i ispuniti - sve samo da uđemo u tu EU. Odjednom, ti isti političari su otkrili da imaju zube, točnije: Milanović. Pa kako sad to?


U Bibliji postoji jedna Isusova priča koja nam može pomoći shvatiti tu promjenu kod Milanovića. Priča ide otprilike ovako... Kada najamnik koji čuva ovce vidi da dolazi vuk, on bježi jer ovce nisu njegove. Nije mu stalo do njih i stoga kada opasnost dolazi, on bježi jer ne želi riskirati život za njih. S duge strane, pastir kojem ovce pripadaju kada vidi da dolazi vuk, on daje život za svoje ovce jer su ovce njegove.

U upravljanju Hrvatskom, hrvatski političari su se do sada u velikoj mjeri ponašali kao najamnici. Na prvome mjestu im nije bio interes Hrvatske i njezinih građana, nego su lošim gospodarenjem povlađivali sebi i svojem interesu. Bili su u stanju „žrtvovati“ sve i svašta do te mjere da je postalo neukusno i neugodno gledati kako naši političari spremno plešu onako kako EU svira. No to je razumljivo jer oni su najamnici - građani su ih unajmili da 4 godine upravljaju s nečime što nije njihovo. Oni to ne doživljavaju kao svoje, jer da je to tako, onda bi se puno ranije sjetili da imaju zube.



Odjednom, u toj bijedi i sivilu, javlja se „the One“ kojem su se otvorile oči. Odjednom, skidanje gaća više nije „in“, nego je „in“ pokazivanje zubi. Odjednom, Milanović počinje govoriti o ponosu i slavi Hrvatske, ističe našu veličinu i značaj zbog kojeg se ne smijemo ponašati kao „ptičice u kavezu“. Što se dogodilo? Pa ništa, osim što je najamnik odjednom postao pastir. Neki tamo iz EU usudili su se dirnuti nešto što Milanović doživljava kao njegovo.


Dobro je znati da barem nešto u ovoj zemlji naši političari doživljavaju kao nešto što je njihovo. Gdje su bili njihovi zubi kada je trebalo uvesti ZERP (ok, hrvatsko more očito ne doživljavaju kao nešto svoje)? Gdje su im bili zubi u pregovorima sa Slovenijom? Gdje su im bili zubi svih ovih godina kada je trebalo sačuvati i poticati hrvatsku industriju, poljoprivredu, poduzeća itd.? Gdje su im zubi u odnosu sa Srbijom? Umjesto da se jasno definira tko je žrtva, a tko agresor, i ustrajava na naplati ratne odštete, naše Vlade ponašaju se po načelu „svi smo mi Vlado Šola“. I tako redom...


No ipak nije sve tako crno, jer osim Perkovića, postoj barem još dvije stvari koje naša Vlada na čelu sa „zubatim“ Milanovićem doživljava kao nešto svoje. Jovanović je shvatio da su hrvatska djeca njegova pa im bez iznimke želi ponuditi spolni odgoj koji promovira homoseksualne vrijednosti i rodnu ideologiju. Istovremeno, srpska djeca u Vukovaru imaju pravo učiti „malo drukčiju“ hrvatsku povijest, reče Milanović neki dan. I konačno, hrvatska Vlada doživljava gay populaciju kao nešto svoje. Ta ista Vlada je personificirana u liku i djelu Vesne Pusić koja je spremna trčati s jedne gay parade na drugu, ali nema vremena primiti žene koje su silovane u ratu. Zašto? Odgovor se krije u priči s početka.

http://www.dnevno.hr/vjera/vjera-i-kult ... -zubi.html

Milanović ponovno 'trubi' o građanskom ratu, hoće li ikada prestati?


Ova njegova ponovljena izjava o građanskom ratu u Hrvatskoj je puni dokaz da je Povjerenstvo za hrvatske branitelje HDZ-a Grada Zagreba bilo u pravu kada je reagiralo na istu njegovu izjavu u mjesecu ožujku, osudivši je i navodeći da ona nije slučajna, nego svjesno plasirana i izgovorena.

Povjerenstvo za hrvatske branitelje izdalo je u srijedu priopćenje kojem se ponovno skreće pozornost na Milanovićevo izjednačavanje Domovinskog rata s građanskim ratom.

Priopćenje donosimo u cijelosti:

"Danas smo ponovno svjedočili vrhuncu bahatosti, arogancije, neosjetljivosti i samovolje premijera Milanovića. Premijer, opetovano, na istom mjestu, u Hrvatskom saboru, ničim izazvan i svjesno ponavlja svoje riječi iz ožujka ove godine i izjavljuje da je u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata na djelu bio građanski rat. Ovim svojim činom predsjednik hrvatske vlade se u potpunosti razotkrio i razgolitio kao čovjek kojemu ništa u našoj državi nije sveto i kao čovjek koji nimalo ne drži do žrtve hrvatskih branitelja i svih onih koji su stvarali državu Hrvatsku.


Ova njegova ponovljena izjava o građanskom ratu u Hrvatskoj je puni dokaz da je Povjerenstvo za hrvatske branitelje HDZ-a Grada Zagreba bilo u pravu kada je reagiralo na istu njegovu izjavu u mjesecu ožujku, osudivši je i navodeći da ona nije slučajna, nego svjesno plasirana i izgovorena.


Sada je očigledno da je namjera obje premijerove izjave o građanskom ratu dezavuirati i omalovažiti sve vrijednosti Domovinskog rata te da je i Republika Hrvatska, u najmanju ruku, jednako kriva za krvavi rat koji se vodio na ovim prostorima. Svojom tvrdnjom premijer svjesno ide na ruku protivnicima samostalne Republike Hrvatske i onima koji žele da se Srbija oslobodi odgovornosti za pokolj, progon i stradanje Hrvata i svih drugih nesrpskih naroda na ovim prostorima.



Ovo je kulminacija organizirane i orkestrirane negativne kampanje aktualne vlasti na hrvatske branitelje, žrtvu hrvatskog naroda i sve vrijednosti u krvlju stvorene i izborene države Hrvatske. Nije slučajno da se sve događa istodobno i paralelno: nasilno i protivno volji naroda uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovaru; sukob s cijelom EU zbog tzv. Lex Perković; najava smanjivanja tzv. povlaštenih braniteljskih mirovina; kriminaliziranje i blaćenje doprinosa pripadnika HVO borbi hrvatskog naroda za svoju opstojnost.


Očigledno je i jasno da je ovo sveobuhvatan pokušaj rekonstruiranja i rušenja temelja i vrijednosti na kojima počiva moderna i europski orijentirana država Hrvatska, temelja koje su izgradili hrvatski branitelji i hrvatski narod izborivši neovisnu državu Hrvatsku u Domovinskom ratu. Sve te organizirane i koordinirane aktivnosti su pokušaj vladajuće klike da se u hrvatsko društvo vrate vrijednosti i svjetonazori koji su bili dominantni u nekim mračnim i olovnim prošlim vremenima – vremenima totalitarizma, diktature i autokracije.

Međutim, to premijeru Milanoviću i njegovim sljedbenicima neće uspjeti, jer mi, hrvatski branitelji, koji smo znali izboriti i stvoriti slobodnu Hrvatsku, znat ćemo i sada demokratskom borbom i metodama sačuvati one vrijednosti koje smo krvlju izborili."

http://www.politikaplus.com/novost/8721 ... -milanovic

LEX PERKOVIĆ

King Kong je izišao na čistinu: Odaziva se na ime Zoran Milanović!


Milanović je napravio nesagledljivu štetu Hrvatskoj, ali i svim zemljama koje se nadaju članstvu u EU-u.
Autor: Ivan Hrstić Foto:


Zoran Milanović u jednom je u pravu: Nepravedno je da za države članice EU, a time i za građane EU vrijede različita pravila u bilo čemu. No, to nije jedina stvar u kojoj se razlikuju obveze i prava pojedinih članica. I ako mu je to smetalo, imao je priliku to reći i staviti pitanje ponovno na stol, a ne podmuklo čekati da i zadnja država članica ratificira hrvatski pristupni sporazum. Naravno, Hrvatska tad vjerojatno ne bi 1. srpnja 2013. svečano ušla u EU.


Milanović je u pravu i tome da Viviane Reding juriša na još jedan mandat u Europskoj komisiji. Ali bez pravog razloga stati na put takvoj osobi i drsko je javno vrijeđati jednostavno je pokazatelj nedostatka inteligencije.


Cijela zemlja je talac, ali ne Josipa Perkovića. Problem se odaziva na ime - Zoran Milanović! King Kong je očito sam izišao na čistinu, jedino što oko njega još uvijek ne kruže dvokrilci ni MiGovi zahrđalih krila, već je na nišanu dalekometnih krstarećih projektila iz Bruxellesa te opozicijskih praćaka iz susjedstva. A u SDP-u svi i dalje turobno šute.


Umišljeni i bahati Zoran Milanović, koji ne prima europske veleposlanike, smatrajući da oni nisu na njegovoj razini, vjeruje da je i Viviane Reding ispod njega. Ili da bi barem trebala biti, jer je ona, jelte, samo 'ministrica' neslužbene europske vlade. Tako nalaže svojem ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću da on odgovara Redingici, dok on šalje pismo svojem peru - Joseu Manuelu Barrosou, tražeći izrijekom od njega zaštitu od povjerenice, koja se u obračunu s njim navodno služi jezikom hrvatske oporbe! I zatim povjerenicu otvoreno vrijeđa u još nekoliko navrata.



No, Viviane Reding neusporedivo je moćnija od Zorana Milanovića! A veliki dio njezine moći dolazi od nedvojbenog poštovanja kojeg je zaslužila zbog odlučnosti i dosljednosti koje je pokazala u prethodnim mandatima. A poštovanje joj iskazuju i moćnici poput Angele Merkel. Istina, možemo se složiti s Milanovićem, apsolutno je neprimjereno da europska povjerenica tako ekspresno obriše pod premijerom jedne države članice, barem ne dok još uvijek nije nastala nikakva praktična šteta zbog toga što je jedan Hrvatski zakon formalno neusklađen s europskom pravnom stečevinom. No, Reding se nije ustručavala suprotstaviti ni većim zvjerkama od Milanovića, koji je sasvim sigurno zaslužio to što je dobio. Jedini je problem što će to na svojoj koži mnogo više osjetiti prosječni hrvatski građanin nego on.


"Ovo pitanje je u našim, palanačkim okvirima napuhano, a u europskim pitanjima ne postoji, naprosto ga nema," još jutros je u hrvatskom Saboru govorio hrvatski premijer, po tko zna koji put dokazavši da živi u virtualnom svijetu. Jer o tom pitanju pišu danas izvještavaju svi relevantni europski mediji. A posljedice njegovog poteza su dalekosežne, čak i ako pristanemo da sankcije nazivamo ''mjere''. Osim što će Hrvatska još neko vrijeme ostati izvan šengena, u pitanju će biti i velike investicije koje su s time povezane, poput Pelješkog mosta, o kojem će ovisiti i postotak gospodarskog rasta, ili pada. Način na koji je Hrvatska izigrala europsko povjerenje utjecat će i na nastavak procesa proširenja Europske Unije, jer će Hrvatska vjerojatno biti prva i zadnja država koja je bez monitoringa ušla u EU. Srbija, Turska, Makedonija, BiH, Crna Gora, Ukrajina... sve će biti pod dodatnim povećalom. A za to mogu zahvaliti Zoranu Milanoviću.


Ako ovako nastavi, u Europi uskoro neće imati mnogo prijatelja.


Osim što će Hrvatska još neko vrijeme ostati izvan šengena, u pitanju će biti i velike investicije koje su s time povezane, poput Pelješkog mosta, koje o tome ovise. Utjecat će i na nastavak procesa priširenja Europske Unije, jer će Hrvatska vjerojatno biti prva i zadnja država koja je bez monitoringa ušla u EU. Srbija, Turska, Makedonija, Crna Gora, Ukrajina... sve će biti pod dodatnim povećalom. A za to mogu zahvaliti Zoranu Milanoviću.


Nikome nije jasno: Tko je taj Josip Perković da bi on uživao zaštitu koji nisu dobili hrvatski generali? Što nam to zapravo želi reći Milanović? Da ON ne bi izručio hrvatske generale da je imao priliku o tome odlučivati?


Tko zna što bi bilo da je bilo, možda bi Milanović bio inatljiviji pregovarač i od Franje Tuđmana, no teško je povjerovati da Milanović sve ovo radi zbog empatije prema neznanim hrvatskim braniteljima čije bi izručenje jednom u budućnosti možda mogla zatražiti neka zemlja članica. Svima je jasno da je takav scenarij gotovo pa nemoguć, te da je naknadno nastao u glavama Milanovićevih spin doktora.


Milanović uporno ponavlja i spin da Perkovića nije moguće izručiti zbog zastare, iako je jasno da je zastara za teško ubojstvo poput ovog 40 godina, dakle, nastupa tek 2023.! A čak i da je nastupila zastara prema hrvatskim zakonima, to još uvijek ništa ne znači, jer prema europskoj pravnoj stečevini koju smo već bili potpisali - to jednostavno nije prepreka za izručenje.



Nadajmo se da premijer ne laže, već da samo govori neistinu. No, ni to ga ne opravdava, jer se do sada trebao potruditi saznati kako stvari stoje s pravne strane.


Naravno, nije u pitanju briga za hrvatske branitelje. Nije u pitanju ni ljubav prema Perkoviću, pa čak vrlo vjerojatno nije ni strah od nekog dosijera kojim Perković njega ili nekog drugog važnog iz Kukuriku koalicije drži u šaci. Istina, ima ih vjerojatno mnogo, u poziciji i opoziciji, koji strahuju od objavljivanja kojekakvih dokumenata koji možda čekaju u nekoj ladici, otkucavajući poput tempirane bombe, no, sklon sam vjerovati da u Milanovićevom slučaju nije to u pitanju: on jednostavno strahuje da će se u hrvatskoj javnosti minhensko suđenje Perkoviću transformirati u suđenje SDP-u, te da će se, što opravdano što neopravdano, mjesecima po blatu razvlačiti mnoga imena uglednih ili manje uglednih SDP-ovaca.



Tužitelji će od Perkovića zasigurno pokušati doznati tko su bili naredbodavci likvidacija u inozemstvu, te jesu li u lancu zapovijedanja bili istaknuti članovi KPJ i SKH, a kasnije istaknuti članovi SDP-a. Bili oni danas među živima ili ne! To je Milanoviću bio motiv sve do jučer. Danas mu je preostao samo jedan motiv: on naprosto ne želi priznati da je u nečemu pogriješio. U pozadini je svega gola, prizemna - taština! Cijela zemlja je talac, ali ne Josipa Perkovića.


To je ono što Milanović i društvo ne mogu podnijeti, barem ne nakon što se HDZ našao u blatu zbog postupaka Ive Sanadera. Milanović je u dvije godine napravio sve što je mogao da se posjetitelju iz svemira može učiniti kao da prethodna dva desetljeća nisu ni postojala. Kao da su bila samo noćna mora Gorana Radmana koji je jednu večer zaspao kao generalni direktor TV Zagreb, a sljedeće jutro probudio se kao direktor HRT-a. Kao da je dva desetljeća bio u hibernaciji, kao da je SR Hrvatska bilas demokratska država, kao da rata nije bilo, kao da u međuvremenu nije bio ni direktor u Microsoftu. Kao da Milanovića veza za posao u MVP-u nije bio sam Sanader.

Sinoć sam na Z1 zajedno s Nikicom Gabrićem, Željkom Matićem i Anitom Malenicom sat i pol uživo gostovao kod Nedžada Haznadara. Prilično šaroliko društvo prema osobnim političkim stajalištima, no oko ove teme bili smo prilično unisoni: Problem se odaziva na ime Zoran Milanović! King Kong je očito sam izišao na čistinu, jedino što oko njega još uvijek ne kruže dvokrilci ni MiG-ovi zahrđalih krila, već je na nišanu dalekometnih krstarećih projektila iz Bruxellesa te opozicijskih praćaka iz susjedstva.

A u SDP-u svi i dalje turobno šute. Predsjednik Sabora Josip Leko, koji je u intervjuu Željku Matiću netom rekao da treba bez odgode likvidirati lex Perković, ponovno je ublažio svoje stavove. Aleksandra Kolarić, nekadašnja Račanova glasnogovornica, koja se sad kandidira za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a, jedina je koja beskompromisno poziva svoje stranačke kolege da se ne ponašaju kao Sanaderovi HDZ-ovci koji su godinama šutjeli i tako otvorili ponor pod vlastitim nogama. Poziva ih da otvoreno progovore, jer je to u interesu države i stranke.

No, svima su i predraga tek dobivena mjesta u vlasti, a koalicijskom partneru HNS-u, koji za sljedeće izbore već planira neku drugu koaliciju, još uvijek je prerano da iziđe iz ormara. I vjerojatno ni neće, svo izda predsjedničkih izbora. Vesna Pusić, koja je ovih dana bila rijetki glas razuma u vladi, danas govori da ona i premijer misle isto. U takvim uvjetima, Milanović može samo nastaviti svoj egocentrični trip u Banskim dvorima. Ustrajat će, bez i najmanjeg racionalnog razloga, da se usklađenje zakona obavi s odgodom od nekoliko mjeseci, kako ne bi morao priznati vlastitu grešku i kako bi kupio vrijeme u kojem će što veći dio odgovornosti u očima javnosti pokušati prebaciti na HDZ, makar tako što će ih uvući u trgovinu ustavnim promjenama.

Ako je lud, Tomislav Karamarko će zaigrati njegovu igru i tako mu pomoći da se izvuče, umjesto da mu odozgo zalijepi bananu i sam efektno zakuca. Umjesto razmatranja trgovine ustavnim promjenama, o čemu su novinari izvještavali s margina klauzure u Velikom Trgovišću, Karamarku je najmudrije da jasno postavi uvjet: Nema nikakvih razgovora o promjenama Ustava sve dok se bez odgode ne promijeni Lex Perković!

Iako će Milanović reći da to znači da je HDZ zapravo taj koji štiti Josipa Perkovića ili udbine ubojice, svima će biti jasno da je u sredini svega samo Milanovićev privatni vašar taštine.

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=382


Mile Prpa:


Hrvatski politički rašomon u režiji SDP-a .


Četvrtak, 19 Rujan 2013 00:02 .


Današnja politička karta Hrvatske djeluje poput nekog oštećenog antičkog mozaika, teško se može prepoznati izvorni smisao slike njegovog autora, mnoge su kockice poispadale, a neke se vrlo čvrsto drže. Na njemu je izgubljena zamišljena autorova vizura, pa je suvremenom gledatelju nejasan smisao cijele slike. Hrvatska politička karta, poput takvog antičkog mozaika, u mnogo čemu je neprepoznatljiva u svome smislu, velikom dijelu naroda, ali i međunarodnim subjektima, a poglavito i samoj EU.

Unutarnje političke silnice nisu usmjerene u kohezionom smislu, već se sudaraju, jedne druge isključuju, da sve skupa sliči na lagano uzburkano more na kojem se istovremeno raspuhala ruža vjetrova u svim mogućim pravcima.

U današnjoj razjedinjenosti Hrvatske zrcali se i ogledava sva njena tragična povijest, sve njene podjele i sumanosti, svi njeni porazi. Ta cjelokupna povijest kao da je pustila pipke, (još uvijek senzibilne i vitalne živce) sve do naših dana, pa osjećamo bolno noviju i najnoviju povijest, kao i one tragedeije iz davnih prošlih vremena. Sve je to ucrtano na licu naše izmučene, premda mlade, ali i duhom i moralom rastrgane i oronule Hrvatske, koja je neprekidno na udaru unutarnjeg vjetra svojih suprotnosti I razjedinjenosti.

Jedni žele samo njegovati antifažizam, bez iti malo zadiranja u njegove mračne dubine u kojima je skriveno na stotine i stotine tisuća nevinih žrtava, uglavnom Hrvata. Drugi žele pod svaku cijenu zaštititi udbaške ubojice iz vremena komunizma s prevenstvenim ciljem da se ne razotkrije zloćudna politička struktura koja im je izdavala zapovijedi za likvidacije. Drugi opet su eurofili i žele sve čvršće veze Hrvatske s EU do same neraskidivosti i gubitka nacionalnog suvereniteta. Drugi su pak euroskepici, a iz dana u dan se pokazuje da je njihovom skepticizmu doista bilo mjesta. A da o gospodarskom rašomonu i ne govorim.


Hrvatskom vlada opći politički rašomon, ona je sva unesređena, u njoj nema političkog morala niti koliko je crnog pod noktom. Ona nema vizije svoje budućnosti. Ona je poput dugogodišnje sluškinje koja je izbačena na ulicu, pa više ne zna gdje i kako.


Tzv. “lideri” vode smušenu politiku, tako da ni sami ne znaju ni što hoće, ne znaju ni što govore, počesto ni što čine. Ukupno 141 politička stranka na političkoj sceni Hrvatske, bolje kazano strančice bez ikakvog utjecaja, ali i bez ikakvog smisla. Svi bi htjeli u politiku, malo je tko za nju dorastao, ali je zato svi doživljavaju kao sinekuru i čini se da im je to jedini motiv.


A gdje je tu Hrvatska?! Ona postaje sve siromašnija, sve nezaposlenija, sve iseljenija, sve jadnija. Ona u duhovnom smislu postaje slika Vukovara gdje strukture ljevičarske vlasti pokušavaju uništiti njegov moral, njegov simbol patnje i stradanja – njegovu grozu pustoši jedne Hirošime i Nagasakija, ne dopuštajući mu da se proglasi gradom posebnog pijeteta. Na silu, po njemu siju otrov ćirilice, ne one povijesne kulturološke, već one četničke, bradate, one što mučenicima soli rane i ponovno otvara neizrecivu bol. One ćirilice kojom je nedavno na Marakani na tridesetmetarskoj srbijanskoj zastavi ispisno ćirilicom ime grada Vukovara uz zaglušujuće urlike nogometne publike - Klati ćemo i ubijati Hrvate.


Treba biti slijep pa to ne vidjeti, treba biti politički naivac pa to ne osjetiti. To je nastavak čiste agresije na Hrvatsku, samo da im se pruži iti najmanja prilika ni časa ne bi časiii da ponovno krenu na Hrvatsku i iznutra i izvana. Ovaj put bi imali i petu kolonu u samoj Hrvtskoj od strane hrvatskih ljevičara. Doista sve više postaje jasno da je najveći zaslužnik za uspostavu hrvatske države upravo Slobodan Milošević, jer im nije ostavio ni milimetra manevarskog prostora i prisilio ih je, protiv njihove volje, da se svrstaju pod hrvatski barjak..


Slučaj “Lex Perković” pokazuje koliko je ljevica u Hrvatskoj još žilava, podigla se na sve četri noge i uporno ne daju ubojicu i komunističkog zlikovca da se izruči njemačkom sudu. Da Njemačka traži nekoga od hrvatskih domoljuba, isti dan bi bio izručen uz silne pohvale Njemačkoj i EU. Ali varaju se, ovaj put se varaju – udarili su na preveliku silu, kao da miš grize nogu ogromnog benegalskog slona.


Nesvjesno vode političku situaciju prema kraju neokomunizma u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska posljednja neokomunistička utvrda s kineskim modelom vlasti. (Komunisti i kapitalizam). Padom ove vlade definitivno pada i neokomunizam u Hrvatskoj sa svim svojim obilježjima i insignijama, i sa svim povijesnim reminescencijama. Ovo je samoubojstvo SDP-a, ali oni toga nisu svjesni. Srce im je otvrdlo i pamet im je pomućena. Sjetimo se samo biblijskog Izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva, kada je Bog rekao Mojsiju – Traži, a ja ću faraonu otvrdnuti srce…!


Doista, našim SDP-ovcima Bog je otvrdnuo srce, da mimo svih argumenta i suprotno zdravom razumu tvrdoglavo ne prihvaćaju nešto što bi svako demokratsko društvo bez ikakva pitanja prihvatilo. Sami kreću u svoj vlastiti suicid, idu u sunovrat, u totalni nestanak s političke scene, ali mnogo i mnogo šire od pada same njihove neokomunističke vlade. Vukovar i Lex Perković su kao izrazito protunarodni i protucivilizacijski, proturazumski potez - upaljač njihovog kraja. Sami su ga sebi postavili! Za to ne mogu nikoga kriviti. Dali su sebi više autogolova i definitivno gube utakmicu, političku utakmicu na terenu na kojeg se više nikada neće moći vratiti.


Putovi Gospodnji su neshvatljivi i nitko ih ne može odgonetnuti i predvidjeti. Koga Bog želi uništiti otvrdne mu srce i pomuti pamet. To je u povijesti nebrojeno puta ponovljeno i potvrđeno. Ali onaj koji misli da povijest počinje od njega nije drugoga ni dostojan. Povijest je knjiga iz koje mudri uče, a posebno bi dobro došla političarima i to godinama prije nego i pomisle da će se baviti politikom, jer u politici se greške ne opraštaju.Mile Prpa

http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... smu-reding

Komentari i kolumne

Što je Milanović slagao i smuljao u pismu Viviane Reding?


Kreirano Četvrtak, 19 Rujan 2013 13:00 Napisao/la M. Holjevac


Jutarnji list, glasilo od povjerenja Zorana Milanovića, dobio je njegovo pismo Europskoj komisiji vjerojatno i prije nego što ga je Viviane Reding stigla baciti u koš, gdje mu je i mjesto. To je i logično, obzirom na njegovo prijateljstvo s urednikom Jutarnjeg Butkovićem i predizborne večere u njegovoj vili. Je li tekst namijenjen muljanju hrvatske javnosti ili Komisije, teško je reći, no u njemu se od prve mogu uočiti neke nelogičnosti, čak i ako ste pravni laik. Čudno da su te stvari promakle vrsnom pravniku Milanoviću koji je to pisao, i njegovom još stručnijem kolegi Orsatu. Predsjednika Republike koji je doktor prava, a potpisao je lex Perković od kojeg sad polako poncijepilatovski pere ruke, da ne spominjemo. Osim, naravno, ako premijer svjesno ne mulja i laže.


U pismu premijer kao razlog za odgodu ukidanja lex Perkovića navodi promjenu ustava čime je potvrdio sumnje iznesene u mojoj jučerašnjoj kolumni - da se radi o pokušaju eskiviranja izručenja time što će se pod svaku cijenu suđenje pokušati prebaciti u Hrvatsku, gdje bi onda udbaške strukture preko medija i na druge načine iskontrolirale tijek suđenja tako da nikad ne procuri u javnost prava istina o nalogodvcima i političkoj pozadini. Međutim, on u tom pismu dalje kaže:


- Predložene mjere dodatno insinuiraju vrlo opasne i otvorene optužbe na račun Hrvatske : navodi se da " ... Postoji (...) više od 20 zahtjeva iz područja Europskog uhidbenog naloga koje Hrvatska ne namjerava ispuniti, a posebno zahtjeve za premještaj navodnih kriminalaca koji su optuženi za ubojstva disidenata i osoba koje su bile kritičari jugoslavenskog režima u 80-ima " , čime se insinuira zločinačka namjera dijela hrvatske Vlade da štiti gnusne ubojice.


- Ništa ne može biti dalje od istine. (...) zahtjevi za izručenje tih navodnih kriminalaca koji su optuženi za ubojstva disidenata bi morali biti odbijeni zbog isteka zastare za zločine koji su počinjeni. Politički atentati - a svisu se dogodili tijekom ili prije 80-ih - spadaju u tu kategoriju. Zastara je - ipso facto i ipso iure -osnova za odbijanje zahtjeva.


To je laž.


Da je na snazi ostao stari zakon, usklađen s EU, Perković se ne bi mogao pozivati na zastaru. Prijašnja verzija zakona propisivala je da zastara može i ne mora biti razlog za neizručenje, dok novi zakon propisuje da je zastara obavezni razlog neizručenja ("sud će odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona", čl. 20). Ukratko, u zakonu su u članku 20 navedeni obligatorni razlozi za neizručenje, dakle oni koji sud obavezuju, a u članku 21 fakultativni, dakle oni zbog kojih sud može i ne mora odbiti izručenje!


Drugim riječima Milanović laže Viviani Reding u lice kad kaže da bez promjene ustava izručenje Perkovića nije moguće. Dovoljna je promjena zakona donesenog tri dana pred ulazak Hrvatske u EU. A kako je EUN europska pravna stečevina, tako bi, da je na snazi ostao stari zakon donesen 2010., sudac koji bi odlučivao o postupanju po nalogu za izručenje zapravo imao pravo odbiti njemački zahtjev samo ako bi Perković pred sudom u Hrvatskoj dokazao da u Njemačkoj neće imati pravedno suđenje - što je praktički nemoguće, jer njemačko pravosuđe, za razliku od onog u Hrvatskoj, nije na glasu kao korumpirano i politički iskontrolirano. Zastara sama po sebi u ovom slučaju ne bi mogla biti opravdanim razlogom neizručenja, jer je, kako sam već prije pisao, pravna suradnja u EU zasnovana na zakonima zemlje u kojoj je djelo počinjeno.


Pored te očite laži, pismo Zorana Milanovića obiluje i brojnim muljažama u balkanskoj maniri. Na onu o "pogrešnom prijevodu" se nema smisla ni osvrtati, to je na razini djeteta iz osnovne. Uostalom: Europska komisija je jasno poručila, o čemu sam već pisao, na njegove opetovane laži o krivom prijevodu, da su mu u usmenim kontaktima jasno dali do znanja da ne smije mijenjati zakon, što je on svejedno uradio. No, on u pismu navodi da bi promjena ustava omogućila da se Perkovića izruči Njemačkoj - što je, kako smo vidjeli, moguće i bez toga - ali i stidljivo dodaje "ili da se ubojicama sudi u Hrvatskoj", iako je svima valjda jasno da se "suđenjem ubojicama u Hrvatskoj" želi silom nešto prikriti. Usto se neinteligengno šalje signal da sudstvo u Hrvatskoj jest korumpirano i zavisno od politike, te podložno pritiscima iz udbaških krugova. Najbolji dokaz tome je napor koji Milanović ulaže da se suđenje prebaci u Hrvatsku.


Usto, Milanović nigdje u pismu ne objašnjava zašto jednostavno ne može povući na brzinu donesen zakon i izručiti Perkovića sad, pa kasnije može mijenjati ustav i suditi kome god želi, nitko mu to ne brani? Zašto bi izručenje Perkovića trebalo vezivati sa suđenjima ljudima poput Boljkovca koji je ubijao po Hrvatskoj? Njegovo uhićenje, uostalom, ponovo šalje dva posve pogrešna signala. Kao prvo, uhićenje Boljkovca za 70 godina staro ubojstvo dokazuje da je, kad ima političke volje da se nekom sudi, institut zastare samo loš izgovor: za teška ubojstva zastare ionako nema, a ako ubojstvo Đurekovića sjekirom da ne bi progovorio ne spada u teška ubojstva onda ne znam u kakva spada. I, kako sam već jučer naveo, u Milanovićevoj glavi (eh!) uhićenje Boljkovca bi trebao biti još jedan signal prema EU da mi možemo i želimo suditi komunističkim zločincima, ali u stvarnosti je to samo singal Bruxellesu da je naše sudstvo sprdačina pod kontrolom politike, skupa s javnim odvjetništvom, i da se uhićuje i oslobađa kako se iz Banskih dvora naredi.


Na takav razvoj situacije, na pokušaj da se suđenje pod svaku cijenu održi u Hrvatskoj kako bi se prikrili nalogodavci i prava pozadina, upozorio je još prije donošenje lex Perkovića i njemački odvjetnik Zlatko Prtenjača, koji tamo zastupa žrtve ubojstava komunističke tajne policije, koji je tada rekao za Večernji:


Najbolje bi bilo transferirati Perkovića u Njemačku. Najgori slučaj, i to se već sada i priprema preko medija, bio bi scenarij da RH sama počne suđenje nakon što je komunistička nomenklatura tvrdila da je ubojstvo u zastari, da se u RH ne može suditi i tako dalje. Sada se čak uzima u obzir da je zastara možda prekinuta i da bi se moglo suditi u RH. To je spin koji bi nam Njemačka skupo naplatila, i to sigurno unutar EU. Kako se čak već govori i o promjeni Ustava za Perkovića, onda se nalazimo u starogrčkoj tragediji! U tom slučaju čeka nas politička izolacija unutar EU!



Razvoj događaja pokazuje da je bio posve u pravu, i da su Nijemci pročitali Milanovićeve namjere prije nego što je išta uopće pokušao. Unatoč tome, on i dalje gura svoje, iako je pročitan, i iako je jasno rečeno kako će Njemačka i Brisel na to odreagirati. Tu se ne radi samo o 80 milijuna eura, radi se o mnogo više toga. Radi se o izgonu iz kruga civiliziranih država.


No, postoje još dvije stvari na koje se valja osvrnuti u Milanovićevom pismu. Iako je Komisija imala jednake ovlasti i pravne instrumente na raspolaganju pri zaštiti klauzule (..) u članku 39, čini se da su u gotovo identičnoj pravnoj situaciji - jedina je razlika bila u tome što je Hrvatska promijenila zakone "tri dana prije pristupanja", Komisija nije naišla na "ozbiljne nedostatke" koje bi postojale u ovim slučajevima: sve je završilo na "sustavnoj kritici i pritiscima koji su rezultirali time da su Češka i Slovenija promijenile svoju legislativu kako bi osigurale usklađenost s europskim uhidbenim nalogom", kaže Milanović


Razlika je upravo u ovom - "tri dana prije". Taj zakon je bio jedan od uvjeta koje je Hrvatska morala ispuniti da bi uopće zatvorila pregovore s EU. Česi nisu uvojili zakon pa ga povukli: jednostavno, naknadno su ga usvojili na zahtjev EK. I nama su trebali mjeseci i godine da uskladimo zakone, samo smo mi to morali uraditi prije prijema zbog postroženja pravila za ulazak u EU. Novi zakon, prema tumačenju Europske komisije, ali i svakoga tko usporedi hrvatski i europski dokument, izravno krši Okvirnu odluku Vijeća EU o europskom uhidbenom nalogu. Stoga se povjerenica koja je govorila da "proces (usklađivanja zakonodavstva) mora biti nepovratan" osjeća prevarenom. Ona je naime uložila svoj ugled zalažući se za prijem Hrvatske u EU, upravo je Viviane Reding bila jedna od osoba koje su svojim autoritetom stale iza toga da je Hrvatska zakone prihvatila u dobroj vjeri.


Milanović je izigrao njeno povjerenje, i ne samo njeno. "Nisam vjerovala prošle godine da Hrvati to mogu učiniti, ali u godinu dana potpuno su reformirali pravosuđe i učinili te promjene neopozivima" – rekla Reding 10. lipnja 2011. godine. Zacijelo nije vjerovala ni da će Hrvati, odnosno Milanović, te promjene opozvati i to da bi zaštitili - hrvatoubojicu i hrvatskoj neprijateljskog agenta! Mnogi na zapadu to ne mogu razumjeti, pa je čak i moćni Reuters nasjeo na Milanovićevu priču da se to radi radi branitelja i poslao u svijet vijest koja na hrvatske veterane baca ružno svjetlo, kao da su oni ti zbog kojih se donosi zakon o zaštiti ubojica. Stvarno, strancu je nemoguće shvatiti zašto bi jedna zemlja štitila noktima i zubima one koji su se borili protiv njene neovisnosti i ubijali njene patriote i disidente, a prema svojim vojnim veteranima nastupala kao prema najgorim neprijateljima i stavljala ih na stup srama.


Većina ljudi koji su jamčili za Hrvatsku u EU je danas teško razočarana i bijesna. Založili su svoje dobro ime i velik trud da Hrvatsku predstave kao vjerodostojnu i civiliziranu zapadnu državu, pa i u zemljama poput Njemačke gdje je postojao jak otpor da se Hrvatsku primi bez procesa monitoringa, a dobili su balkansku sitnoprevarantsku prćiju koja se bavi spletkama i intrigama imanentnim orijetalnim društvima. Obećanja su izigrana. Njihovo raspoloženje spram Hrvatske se zbog te uvrede drastično promijenilo i danas upravo oni traže najstrože kažnjavanje, i to isključivo zbog Milanovićeve muljaže s lex Perkovićem. On pak ne odustaje, te i dalje ovim pismom pokušava šibicarski varati Nijemce i Bruxelles, a usto je skinuo masku civiliziranog Europejca. Njegova jučerašnja saborska opaska "Gdje vam je Karamarko, lobira za sankcije" je čista kafanska razina komunikacije, dostojna samo pijanog društva u seoskoj birtiji u Požarevcu, nipošto parlamenta jedne europske države. Ovdje se radi o sukobu civilizacija na mikrorazini: kao pravom Bizantincu, Milanoviću je bitan Perković i prekršit će sve principe da bi dobio što želi, drsko će lagati, odbaciti će sve skrupule i skrivati pravi svoj cilj, a to je da se ni pod koju cijenu Perkoviću ne sudi u Njemačkoj zbog onog što bi se moglo saznati. Europa pak inzistira na principima: potpis na ugovoru je svetinja, poštivanje propisa i zakona je iznad svačijih interesa.



No, još gore od tog nevjerojatnog sramoćenja, najodvratniji dio jučerašnjeg pisma tog patetičnog pikzibnera koji je slučajno postao premijerom je - onaj gdje se poziva na ćirilicu u Vukovaru! "Sve se ovo odvija upravo dok Vlada Republike Hrvatske aktivno štiti vladavinu prava u gradu simbolu - Vukovaru, gdje se manjinsko pismo i jezik uvode na javnim mjestima, bez obzira na neke prosvjede lokalnog stanovništva; očekivana podrška Europske komisije u tom pogledu još uvijek upadljivo nedostaje." kaže Milanović.


Ovakvu mješavinu izdaje i ulizištva - "ja vam držim svoje primitivne Indijance sunarodnjake na lancu, a vi meni tako umjesto da mi čestitate i podržite moju vlast" - je ispod bilo koje razine viđene u europskoj politici. Ne treba misliti da je primitivizam tog dijela pisma, kao i intencija, prošla neopaženo kod jedne kulturne osobe kao Reding, i da nije izazvala poriv za povraćanjem - kod mene sigurno jest. Kao što joj nije promaklo da je Milanović sam isprovocirao nemire u Vukovaru, da bi se predstavio zaštitnikom ljudskih prava a svoje sunarodnjake u Europi predstavio kao divlje Indijance kojima on, prosvijećeni vođa koji je nadišao nacionalističke strasti, treba vladati u ime te Europe. Stari je to izdajnički instinkt u hrvatske elite, opisan divno u liku Kumordinara Žorža koji vrijeđa svoje dojučerašnje susesljane kao "idnolentne mužeke" e da bi se dodvorio Ilustrisimusu, i dobio poneko zlatno puce na kaputu i pravo da seljake ponekad šutne nogom. Izdajnički je to instinkt razvijan odavno, a naročito u 70 godina Jugoslavije, gdje su Milanovićevi duhovni preci poput Bakarića navikli hodočastiti u Beograd ne da bi tamo predstavljali svoj narod i njegove interese, već da bi im kralj, ili kasnije crveni car, dao vlast nad njihovom satrapijom, Hrvatskom gdje će oni onda predstavljati njega i tako vladati. Oni nastavljaju sa starim modelom ponašanja u novim okolonostima, misleći da to prolazi, no to je malo vjerojatno. Europa ne funkcionira na taj način, i takve ljude jednostavno - ne treba. Vjerojatno upravo zato oni ne mogu prežaliti bivšu državu.




Milanovićevo mlataranje ćirilicom i gay prideom je u tom kontekstu poput mlataranja križem nekog tko se želi predstaviti javno velikim katolikom, a živi posve suprotno svim kršćanskim principima. Tako i on sebe prikazuje civiliziranijim od svojih sunarodnjaka, velikim prosvjetiteljem i zaštitnikom ljudskih prava koji će te Indijance u Vukovaru pokrstiti na političku korektnost, koji će im donijeti katekizam humanizma i multietničnost, a u stvari u svačijim očima ispada licemjer, sitni prevarant i zaštitnik udbaških ubojica sa sjekirama te nevjerodostojni muljator. Time je sramoćenju Hrvata zbog lex Perkovića dodao i uvredu Vukovarcima i svim svojim sunarodnjacima, i već je samo zbog toga zaslužio da ga narod istjera iz Banskih dvora, excuse my French, usranom motkom. A iole poduzetniji i samouvjereniji narod od Hrvata, s više samopoštovanja, bi to vjerojatno već i uradio. Najmanje što je Milanović zaslužio je onaj čuveni "saborski vrtinjak" koji je prije njega fasovao njegov daleki predak u banskoj stolici, Khuen Hedervary.

'Lex Perković' je u biti britanski vanjsko-politički problem. Odgađanje za iduću godinu to potvrđuje


Bivša UDBA i KOS od britanskih tajnih službi unaprijed imali planove i znali da slijedi urušavanje Jugoslavije. Naređeno im da se infiltriraju u političke, gospodarske i vojne strukture bivše države. Danas ponovno vladaju u ime istoga gospodara.


Suluda igra s europskim sankcijama te ignoriranje zahtjeva Vukovaraca zadnjih je dana stvorilo dojam o premijeru Zoranu Milanoviću kao arogantnom, drskom, za neke analitičare frustriranom, te autodestruktivnom čovjeku jako nesigurnom u sebe. Te bi osobine priskrbio svatko poput Milanovića kada bi morao kao on (ne)donositi odluke i biti zarobljen od stranih nalogodavaca, korporatista i masona. Pa nije vrag da Zoki, ili možda čovjek bistroga pogleda, Igor Dragovan, odlučuju o "Lex Perkoviću" ili prodaji "Gredelja" Amerikancima. Možda nam to Davorko Vidović i Jasna Antunović podmeću ovu sramotnu i pogubnu politiku, skrivajući se u mračnim podrumima Iblerovog crvenog stožera.

Tu iluziju nemamo i ne želeći braniti Milanovića treba reći; osoba njegove inteligencije, karaktera i ponosa reagira frustrirajuće i arogantno kada mu se na leđa nametne diktat iracionalan, neprihvatljiv ili poguban za interese države koju predstavlja. To je refleks, i teško se kontrolira, a pojavi se radimo li nešto po tuđem nalogu u suprot zdravom razumu i logici.


Milanović nije arogantan i drzak zato što misli da radi dobro, nego upravo suprotno, on zna da radi loše i zato je tako neugodan svima. Da je suprotno, to bi doživio kao oporbeno podmetanje, malo bi bio ciničan, odmahnuo i gotovo - ovako se nekada učini čitajući mu iz lica; pa dajte ljudi zar ne vidite da moram, ONI mi tako naređuju.
Pitat će se mnogi zašto se doveo u takvu situaciju, a odgovor je jednostavan. Nije se doveo već je to stanje na ovim prostorima permanentno, i sluganstvo baštinimo od davnih vremena. To je kontinuitet i samo smo ga načas prekinuli pobjeđujući u Domovinskom ratu, suprotno očekivanju i želji masonskih nalogodavaca, ali smo tu drskost teško platili dobivajući "srpsku državu" na sedamdesetak kilometara od Zagreba.

Milanović je pomno odabran i pripremljen kao igrač, te prihvaćajući imenovanje šefa partije već tada pristaje bespogovorno poštivati naloge stranih moćnika i masona. Malo je državnika i premijera koji nemaju ili nisu imali te osobine. Problem nije u tome, već je bitno koliko netko pritisnut tuđim tutorstvom može ispoljavati vlastite osobine. Milanović služeći britanskim i interesima svjetskih korporacija, zatomljuje neke vlastite osobine i prisiljen je iskazivati njihove. Od njega očekujemo da ispuni gospodarski i politički plan te pokuša oporaviti posrnulu Hrvatsku, ali njegovi nalogodavci mu namijeniše drugu ulogu, a to je uloga onog koji će sve to prikočiti, jer što će tutori u zemlji prosperiteta i blagostanja.

Većina građana prostodušno zamišlja "Lex Perković" na način gdje "ugledni" udbaš odlazi vezan lisicama u Njemačku, sjeda u sudsku klupu i počinje svjedočiti kako je naredio likvidirati onog, pratiti ovog, te kako je samo izvršavao naloge komunističke partije i tako sve redom, ali to se doista neće dogoditi. Budući da Josip Perković zbog gore navedenog neće svjedočiti, postupka neće biti ni u Njemačkoj ni u Hrvatskoj jer bi to uzrokovalo destabilizaciju i potres ostalih obavještajnih struktura od Triglava do Vardara, a to bi njenom Veličanstvu nanijelo nesagledivu štetu.

Svjedočimo svakodnevno i živimo u vremenu kad se po svijetu predsjednicima i premijerima prisluškuju razgovori, čitaju poruke i nikome ništa. Koga briga u SAD što se Merkelica u Njemačkoj, ili predsjednica Brazila Dilma Rouselff ljute radi američkog prisluškivanja njihovih linija. Špijuniranjem se vrijeđa i ruši dostojanstvo država i pojedinaca a razotkrivanjem istoga se pokapa i najmanje povjerenje među onima koji prisluškuju i onima oštećenima, tako da je i to razlog nedodirljivosti bivših udbaša. Razotkrivanjem visoko pozicioniranih osoba u tom obavještajnom miljeu dovelo bi u pitanje čitavu skupu i do savršenstva izgrađenu mrežu sa kompletnom strukturom na ovim prostorima, pa je za sada gotovo suludo očekivati da se to dogodi. Na optuženičku klupu će nikada možda ni tada sjesti netko nevažan iz tog udbaškog miljea.

Treba pogledati što se događa u bližem susjedstvu a to je Mađarska gdje Viktor Orban galami da Mađarska nije ničija kolonija, pa mu ozbiljni građani ne govore da sanja neke zavjere. Prije nekoliko godina Orban je nogirao guvernera Mađarske Narodne banke zamjerajući mu da je surađivao sa bivšim mađarskim tajnim službama i nikome ništa.

Nas Milanović tako ne smije razveseliti, recimo da Vujčića ili Bajića pošalje doma jer pripadaju istom jatu i sva trojica idu istome gazdi na instrukcije i naredbe.
Unatoč svemu ima spasa a to je odmah i svi zajedno stati na među i uz Državu, ali bez onih znanih floskuletina o pomirbi, već čisto stati uz Naciju i zaštititi koliko je moguće interes ove Hrvatske kakva je ostala. O tome nam ali potiho i medijski izolirano galame male stranke, marginalizirani i pametni pojedinci, akademici, samo mi duboko uvaljeni u fotelju čekamo ishod Čilićevog nalaza krvi i košarkašku pobjedu nad Ukrajinom, te doznati što je Ćiro šapnuo Severini na promociji Stankovićeve nevažne knjige.

Zoran Milanović je običan dečko i od njega ne očekujemo da se promijeni i popravi. Bolje da pokupi svoju partiju i prije jeseni napusti Banske dvore, a mi okrenemo li se svakodnevici, u prvom dućanu dođete u iskušenje biti arogantni drski destruktivni kad vidite jedno pakiranje sira ribanca od 40 g košta gotovo jedan euro, a pišljivo sjenilo-zavjesa za mrljavi prozor dužine jednog i širine pola metra, košta 780 kuna. Dakle Milanović nas uspješno riba, dok mi buljimo u Hrvatsku kroz mrljavi i mutni prozor iz stana u predgrađu.


Autor: Smiljan Strihić

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... rduje.html

Regionalna politika i jugoslavenski sentimenti hrvatskih vlasti


Do njezina dolaska na vlast, vladajuću su koaliciju samo rijetki smatrali zagovornicima vrijednosti propale jugoslavenske države. Manjina onih koja je naglašavala da Kukuriku stranke nisu ništa drugo nego liberalno - socijaldemokratskim svjetonazorom izvana premazani nereformirani Jugoslaveni, bila je proglašavana paranoicima, ekstremistima, fašistima i uspješno zgurana na marginu. Govorilo se da nema komunista, da je naglašavanje uloge udbaša u današnje vrijeme idiotarija paranoika, da u Hrvatskoj nema Jugoslavena nego samo dosljednih liberala koji opravdano "škope" krezubi hrvatski šovinizam...


Mi i EU "dva oka u glavi"


Takvu je sliku pothranjivala stalna potpora međunarodne zajednice svima koji su bili spremni blatiti vlastitu zemlju, što je trajalo cijelim tijekom pristupnih pregovora između Hrvatske i EU, a oni su bili dugotrajni.... Zahvaljujući sinkroniziranom "sadejstvu" domaćih "zdravih snaga" i stranih centara moći, uspješno su instalirane vrijednosti koje se najkraće mogu opisati rečenicom: sve što ima hrvatski karakter je zlo, vrlo loše, ili barem sumnjivo, a nove "demokratske" garniture su žustro krenule stazom Regiona i nasilne, samim tim i neiskrene pomirbe.


Trajalo je to stanje tijekom cijelog Račanova mandata, nastavilo se za vrijeme Sanadera, a vrhunac je trebala predstavljati presuda Gotovini, odnosno "Tuđmanovu režimu". No, umjesto zadnjeg čavla u lijes hrvatskih vrijednosti, Milanović i društvo su imali strašan peh: morali su otrpjeti GENERALI-NA-SLOBODI-Gotovina-i-Markac-stigli-u-Hrvatsku-Ovo-je-nasa-zajednicka-pobjeda ca largeoslobađanje hrvatskih generala. Taj se događaj poklopio sa skorim završetkom pretpristupnih pregovora s i ulaskom u EU, poslije čega se, a nakon što je platila visoku cijenu pristupa u europsko društvo, Hrvatsku nakratko prestalo ucjenjivati, prozivati, ponižavati. Postali smo, barem formalno, ravnopravna država koju se više nije moglo iz čista mira pozivati na red.


Da to "mirnodopsko" stanje koje je trajalo kratko nakon zadobivanja članstva EU vladajućoj koaliciji ne će odgovarati, moglo se naslutiti još prije tog događaja, točnije odmah nakon što su dobili izbore. Od prvih dana svog mandata aktualna je vlast, slijedeći jugo instinkte i logiku dotadašnjih odnosa s međunarodnom zajednicom, nastavila raditi jedino što zna: zlostavljati sve što ima hrvatski predznak.



Razvalili su Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, ukinuli državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, "udavili" Komisiju za istraživanje komunističkih zločina, na sva zvona oglasili ukidanje čak dviju ulica Mile Budaka. Jugoslavenski tamničari jednostavno nisu mogli prestati s onim što su oduvijek radili (tlačili Hrvate), pa im stišavanje "izvanrednog stanja" koje je još 1999. uvela Carla Del Ponte, nije bilo ni na kraj pameti.




Za sve to su, poput Pavlovljevih pasa i njihova uvjetnog refleksa, očekivali kolačiće iz ruku međunarodnih gospodara. No kako je već istaknuto, nakon presude Gotovini i ulaska u EU, Hrvatska je zakratko ispala iz fokusa međunarodnog političkog interesa, pa navedeni potezi više nisu dočekivani s oduševljenjem, nego s ravnodušnošću.


Mi i EU "k'o dva roga u vreći"



Sramotnim izmjenama Zakona o uhidbenom nalogu, stvari su se ponovno užarile, ali na užas vladajućih, ne na uobičajeni način. Predmet europskog gnjeva (ovaj put opravdanog), nije više bio "hrvatski nacionalizam", nego oni sami, odnosno jedan od njih, čiji bi pravosudni progon mogao označiti početak drukčijeg vrjednovanja nereformirane jugoslavenske političke tradicije.


Tako su odlučni zaštitnici europskih vrijednosti (kada je ove trebalo koristiti protiv hrvatstva), postali vatreni suverenisti, dijelom i euroskeptici, kojima EU više nije zajednica pravde i sreće, nego društvo nejednakih. Kukurikavci jednostavno ne žele prihvatiti da je ulaskom u EU, potražnja za proizvodnjom hrvatske krivice, postala znatno manje tražena roba. Stoga, poput nasilnika razočaranog nedostatkom "akcije", ili još bolje poput ovisnika koji je iznenada ostao bez sigurne i besplatne opskrbe drogom, pokušavaju nastaviti istim putem.


Mi bi opet bili vaši žandari



Vlada je tako Bruxellesu jučer uputila još jednu u nizu poruka kojom nastoji izgladiti spor oko Perkovića. Za razliku od ostalih dosadašnjih diplomatskih nota upućenih iz Zagreba kojima se Europsku komisiju nastojalo uvjeriti u njihove "argumente", u ovom se obraćanju Europskoj komisiji pojavljuje za ovu prepisku nekarakterističan, a u stvari vrlo stari prijedlog.


Nakon uvodnih žalopojki o neravnopravnom tretmanu Hrvatske, pogrešnom prijevodu kao uzroku sukoba (što isključuje jedno drugo, jer u isto vrijeme dok uzrok sukoba svode na tehnikaliju poput pogrješnog prijevoda, žale se i na neravnopravan tretman što je sintagma koja upućuje na dublji korijen problema), Vlada navodi da "nije imala namjeru, niti je ima sada, izbjegavati svoje obveze" te na kraju pisma upućuju da se "sve ovo odvija upravo dok Vlada aktivno štiti vladavinu prava u gradu simbolu Vukovaru, gdje se uvode manjinsko pismo i jezik, bez obzira na prosvjede lokalnog stanovništva." Na kraju rezignirano poručuju:'"Očekivana potpora EK-a u tom pogledu još uvijek upadljivo nedostaje".


Kukuriku koalicija bi dakle, unatoč opetovanim odgovorima Bruxellesa da je pitanje dvojezičnosti u nadležnosti država članica, odnose s EU željela vratiti na kolosijek stare politike, deviza koje otprilike glasi "Mi vama izmišljene hrvatske šoviniste, vi nama pohvale, novce i ostalo što uz to ide".



Iako nas slučaj Perković definitvno vodi u "magareću klupu" Europske unije, u čitavoj sramoti koja ga prati zrcali se i nešto pozitivno. Ovakvo, idiotskom upornošću vođeno suprotstavljanje EU-u u pitanju oko kojeg nikakvog sukoba ne bi trebalo biti, još zornije dočarava ideološki profil Kukuriku koalicije. Mada pisati o jugoslavenskim sentimentima - moguće i ozbiljnijim namjerama aktualne vlasti pravcu regionalne politike - postaje već zamorno a čitateljstvu otrcano, nema nam druge dok su stvari takve kakve jesu.


Egon Kraljević

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi ... aroda.html

Mladen Pavković:

Zar su zbog ovakve vlade hrvatski branitelji dali svoje živote?


Subota, 21 Rujan 2013 22:29


U Hrvatskoj, prije svega vodeći političari, žele da se zaboravi Domovinski rat, te da se okrenemo "svjetlijoj budućnosti". Od onih koji su kroz ratne godine prošli daleko od bojišta i bilo kakve opasnosti, koji nisu dali ni kapljicu krvi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, to se može i očekivati.


Zamislite samo da Izraelci kažu "za nas je Drugi svjetski rat završena priča". Ne, to se ne može dogoditi, sve dok ima nade da i posljednji ratni zločinac iz tog vremena ne bude osuđen ili mrtav. Oni će se i nakon toga vraćati na godine strave i užasa, a mi se odričemo žrtava, ne tražimo ratnu odštetu, a još nismo uspjeli ni pravno dokazati, poglavito svijetu, tko je bio žrtva, a tko agresor. Kad se spomene bilo koja hrvatska vojno-redarstvena akcija, ili bolje rečeno obrana Republike Hrvatske, skaču Srbi, ali skaču i pojedini naši visoki političari i ukazuju nam na činjenicu da je žrtava bilo na jednoj i drugoj strani, a da pri tom uopće ne spominju (zar je to važno?) tko je kome prvi ušao "u dvorište". Lukavo, nema što.


Osim toga, svako malo dogodi se neki "incident" koji nas odvraća od životnih problema. Ljudi nemaju posla, radnici štrajkaju, a u nemalom broju tvrtki mjesecima ne isplaćuju plaće, svaki dan barem pet ili deset ljudi izvrši suicid, a isto toliko ih jednostavno – nestane. Ne, o tome se ne priča, već je glavna tema je li se Severina pomirila s ocem njihova djeteta, odnosno hoće li skromna estradna diva Nives Celzijus dobiti natrag svog "Kiklopa" za "najbolju" knjigu. I dalje nam pričaju priče (kao o Ivici i Marici) o udbašima, štite razne perkoviće kao da su oni, a ne hrvatski branitelji, najzaslužniji za hrvatsku državu. Nameću nam ćirilično pismo, nekakve ploče s dvojezičnim natpisima u Vukovaru. A baš u tome gradu-junaka ima iznimno mnogo gospodarskih i inih problema. Već je odavno Vukovar morao biti grad od posebne državne skrbi, trebali su ga obnoviti da izgleda kao "mali Pariz".


Međutim, oni tamo popravljaju kuće, "krpaju" ceste, strepe od zaostalih mina, a posla niotkuda. Ljudi žive na rubu egzistencije. A propatili su za cijelu Hrvatsku! Obično se jednom godišnje, 18. studenoga, na dan okupacije, u tom gradu okupi nekoliko desetaka tisuća ljudi. Političari su i tada u prvom planu, a pogledaj što su učinili od Vukovara! Tamo su svaki dan prosvjedi- ne žele ćirilicu. Netko je izmislio da tamo gdje pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva moraju ploče biti i na ćiriličnom pismu. A zašto taj postotak ne bi bio malo veći, pa da se recimo kaže da se tamo gdje je 50 posto Srba, postavljaju dvojezične ploče? To bi nekako bilo logičnije i pravednije.


I tako dok su Vukovarci protestirali i protestiraju protiv ćirilice, oni u Vladi smislili su novi plan – udri po mirovinama. Malo je tko to primijetio, sve do današnjih dana. Nije dosta što dobar dio umirovljenika živi na rubu egzistencije, što nemali broj kopa po kantama za smeće, sad ih još treba lupiti po glavi. Rekli su da će "rezati" povlaštene mirovine, a u njih ubrajaju i one koje primaju hrvatski branitelji. Kako je to jadno i žalosno. Branitelji, zamislite, primaju povlaštene mirovine!?(sic!) Da nisu dali krv za Domovinu, kakve bi primali onda? A tko još pored njih prima takve mirovine? Saborski zastupnici, akademici, suci, partizani, pa čak i Stjepan Mesić!


Predlažemo Vladi da ukine povlaštene mirovine – svima. Neka svatko prima mirovinu prema radnom stažu, ili tako nekako. Što se tiče hrvatskih branitelja, odnosno ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku državu, oni ne traže i nikada nisu tražili povlaštene mirovine. Za to se nisu borili. Ali, za razliku od svih ostalih, oni i članovi njihovih obitelji trebaju živjeti životom normalnih ljudi, što kod većine njih nije slučaj. Tako danas ima čak i veliki broj nezaposlenih branitelja. Zvonko Čulina iz Nove Gradiške bio je sudionik Domovinskog rata od 1991.-1996. Bio je pripadnik MUP-a, prošao mnoga ratišta. Predsjednik je i Udruge Domovinskog rata hrvatske policije Brodsko-posavske županije u svome gradu. Međutim, već nekoliko godina bori se s brdom životnih problema, pa je odlučio, iako se to ne smije, prodati i svoj bubreg, samo da mu obitelj ima kruha. I njega smo zapazili u Vukovaru kako protestira protiv ćirilice. Koliko ima još takvih Čulina, odnosno koliko držimo da onih koji su krvlju stvarali državu?


Ovih dana obilježili smo i petu obljetnicu smrti legendarnog vukovarskog ratnog liječnika dr. Juraja Njavre. Što je sve prošao možete pročitati u njegovoj knjizi "Glava dolje, ruke na leđa". Bio je ministar zdravstva, ministar branitelja, saborski zastupnik. Legenda je Vukovara. I što? Gotovo ni jedne novine to nisu zabilježile. A taj humanista, veliki čovjek, zaslužio je i spomenik usred Zagreba. Čak ni jedna zdravstvena ustanova ne nosi njegovo ime. A po bivšim partizanima još se uvijek zovu škole, bolnice, trgovi. Zločinac Josip Broz ima najljepši trg u Zagrebu. Prije će dobiti spomenik Perković nego Tuđman! Eto, takvi smo mi. O hrvatskim braniteljima sve se više govori kao o nečem negativnom, problematičnom, pa i sramotnom. Jedan Pupovac u Hrvatskoj predstavlja neki "autoritet"!?


E, da to znaju oni koji su dali svoje živote u Domovinskome ratu, vjerojatno bi tražili da ih još jednom ubiju! Branitelji nisu odlazili u rat zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, kakve danas recimo ima taj Pupovac i njemu slični, već iz najviših ideala, tim prije što je na bojišnici jedina privilegija bila smrt i neizvjesnost. Suicid je učinio i Zvonko Bušić. Tim činom želio je "prodrmati" Hrvate, ukazati im da tako više ne može. Ali, još će se malo govoriti o njemu i njegovoj žrtvi, pa će ponovno biti sve po starom. Sava će i dalje teći.

Dragi Zvonko, nisi to smio učiniti, oni to nisu zaslužili!



Mladen Pavković

Milanovićev govor o stanju nacije rekao je sve o njemu samom

Objavljeno Utorak, 24 rujna 2013 17:00


Milanović i stanje nacije


Zoran Milanović održao je gotovo jednosatni govor o stanju nacije u Hrvatskom saboru. Iako su se neki sigurno nadali napokon čuti poneko objašnjenje za premijerovu političku logiku nad kojom se sad već danima zgraža većina stanovništva Republike Hrvatske, njegov je govor sirovošću i plitkoćom tek neodoljivo podsjećao na govore partijskih drugova iz vremena „socijalizma s ljudskim likom", nakon kojeg se, i to vrijedi podsjetiti, komunistički poredak srećom vrlo brzo raspao.



Kao i svi partijski aparatčiki, tako i Milanović vjeruje da je sve što kaže točno i istina, i ljut je i bijesan kad mu netko to spočitne. Ta infantilna crta pomalo i zabavlja jer na našu sreću živimo u doba kad se svoje neistomišljenike ne može više nekažnjeno ubijati.
„Drž'te lopova"


Mora se pohvaliti ipak crta dosljednosti i priznati kako je razina Milanovićevog govora vrlo vjerno odražava mizeriju djelovanja Vlade kojom predsjedava. Tako se danas, kad su baš svi svjesni da je država u daleko lošijem stanju, u svim sektorima od lošeg stanja kojeg je njegova vlada zatekla, Milanović okreće staroj boljševičkoj taktici o krivcu. Za sve je kriva vlast koju su naslijedili. Baš kao što su za „trenutne gospodarske poteškoće" koje su kontinuirano trajale u komunizmu krivi bili „Nijemci koji su razrušili zemlju", te „ostaci poraženih snaga", „klerofašisti" i drugi „narodni neprijatelji".


Današnja mantra Milanovića i njegove partije o krivnji onih prije njega neodoljivo ujedno podsjeća na izjave Račana i njegovih aparatčika iz razdoblja 2000.-2003. Tada, kad su naslijedili sređenu državu, velikim dijelom obnovljenu od ogromnih velikosrpskih razaranja, koja se kroz 10 godina zadužila 10 puta manje nego u 13 idućih godina, i kad su učinili sve da razgrade sve prije toga stvoreno, govorili: „Možda se lošije živi, ali se lakše diše".


Očuvanje Perkovića i poretka koji on simbolizira ključ je Milanovićeve politike


Osim kukanja o naslijeđenom stanju, Milanović je u svom govoru potvrdio glavnu, odnosno jedinu preostalu programsku odrednicu djelovanja SDP-a, a to je, očuvanje udbaškog poretka u državi. Poslušajmo uostalom premijerove riječi:



„Kad sam prije dvadesetak mjeseci, s ovog istog mjesta, tražio da pružite povjerenje mojoj Vladi, između ostalog sam kazao da je jedan od naših glavnih ciljeva da u ovoj zemlji mirno spavaju svi koji se nisu ogriješili o zakon. Pravosuđu smo na svim razinama u punoj mjeri prepustili odgovornost koja mu pripada. Zato želimo izmijeniti Ustav i ukinuti zastaru za politički motivirana, odnosno za sva teška ubojstva. Neka se pravosuđe suoči s tim zlodjelima, tko god bili počinitelji, tko god bile žrtve."


Što je to pravosuđe učinilo u posljednjih 20 mjeseci o kojima Milanović govori? Nije optužen niti jedan počinitelj ili nalogodavac nekog od stotina tisuća politički motiviranih komunističkih zločina, odnosno ubojstava. Nitko nije, primjerice, optužen za tisuće ubojstava i stotine silovanja napadnutih tijekom Domovinskog rata. Takvom pravosuđu bi Milanović prepustio progon komunističkih i velikosrpskih zlikovaca? Naravno.




Milanovićevo „sretnije mjesto"


Milanović se na sličan cinični način kao i poretka u Hrvatskoj dotakao i dvojezičnosti u Vukovaru:


Molim vas da shvatite da je borba za najviše standarde u pravima nacionalnih manjina za ovu zemlju i ovo društvo, u suštinskom smislu, važna koliko i rast gospodarstva. U Vukovaru provodimo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. I vjerujemo u taj zakon, jer taj zakon i takva praksa našu zemlju čine malo boljim i malo sretnijim mjestom.


Kome se to Milanović obraća? O kakvoj sreći govori? U Vukovaru su se nakon vladine diverzije s ćirilicom međunacionalni odnosi samo dodatno pogoršali.




Svaki dobronamjeran državljanin Hrvatske zna da u Hrvatskoj žive pripadnici dvadesetak nacionalnih manjina, i da su sa svim nacionalnim manjinama, osim sa srpskom odnosi odlični. Milanović posve zanemaruje i negira sve te druge nacionalne manjine osim srpske, dajući joj na osnovu krivotvorenog popisa stanovništva ustupak u trenutku kad ni ona sama to nije tražila. I dok se u Vukovaru pod okriljem noći uvodi ćirilica, iz udžbenika se za srpsku djecu izbacuju tematsku cjelinu o Domovinskom ratu, budući da je za njih to bio „građanski rat" (Stanimirović). To Milanovića uopće ne smeta, o tome nikada nije rekao ni riječi, pa ni danas. Naravno.


Milanović nije gradio „novog čovjeka", govoreći građanima što ne smiju, a što moraju


I bila bi prava šteta na koncu propustiti veliki finale govora Zorana Milanovića, budući da je odista dostojan njegovih marksističko-lenjinističkih-titovskih uzora. Građane ne smiju zaslijepiti samo ekonomska pitanja, zaključio je premijer u veličanstvom crescendu koji se uzdigao preko antifašizma, sekularizma i, kako i priliči, LGBT zajednice:



"Naši životi, bez obzira na ekonomsku situaciju, bili bi obezvrijeđeni ako bismo dopustili gaženje vrijednosti antifašizma i sekularizma, ako bismo dopustili diskriminaciju LGBT zajednice, ili da bilo koja manjinska grupacija bude ugrožena ili obespravljena. Poštujemo njihovo pravo na drukčije mišljenje, i poštovat ćemo ga sve dok se kreće u granicama zakona i iskoristit ćemo sva demokratska sredstva da suzbijemo širenje mržnje".




Iako je odgovor znan, pitajmo ipak ako premijer spominje „antifašizam" i „sekularizam", zašto ne spominje i slobodu vjeroispovijesti, slobodu političkog djelovanja ili nacionalnu svijest. Ako spominje manjine, zašto ne spominje većinu. Zar su antifašizam i sekularizam baš jedine vrjednote o kojima bi Hrvati trebali brinuti, i istovremeno se kod Milanovića dati podvrgnuti lobotomiji po pitanju vlastitog ekonomskog opstanka?


Nije važna većina, važna je manjina jer njoj Milanović pripada


U posljednje zaključne dvije rečenice svoga govora Milanović je otkrio bit svoga ideološkog sklopa. Nije važna većina, važna je probrana manjina. U njegovom slučaju vladajuća, ona koja je napokon otkrila u svom sjaju svoje udbaško lice. I za njeno održanje i njene interese će se Milanović boriti do potrošnje svakog, do uključivo i zadnjeg, interesa većine hrvatskog naroda i hrvatske Države.



No, koliko god Milanović samouvjeren i bahat bio, Hrvati napokon imaju državu i parlamentarne izbore na kojima oni biraju. Zato završimo i mi upravo Milanovićevim današnjim završnim pozdravom: "Živjeli i živjela Hrvatska!", naravno mirno, bez premijerovog teškog sarkazma.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d ... samom.html

Komentari i kolumne

'Lex Perković' ide dalje: i dalje pokušavaju prevariti EU

Napisao/la M. Holjevac



Vlast u Hrvatskoj i dalje mulja, laže, i pokušava na proziran način prevariti Europsku komisiju i Njemačku, ali i svoje građane koji smatraju da bi zakoni trebali štititi sve, a ne samo udbaše sa sjekirama. Žalosna je to činjenica, koja je na žalost očita. Jučer u dnevniku je Orsat Miljanić, uz hrpu degutantnih laži o tome kako on jadan nije imao pojma da u Hrvatskoj nisu osuđeni svi komunistički ubojice, najavio: mijenjat ćemo ustav, kako bismo izbjegli izručenje Perkovića i sudili mu u Hrvatskoj! Istina, potonje je podvedeno pod "sudit ćemo svim komunističkim zločincima, a tko je protiv taj je udbaš i izdajica", ali intencija je jasna. Promijeniti ustav paralelno s promjenom Lex Perkovića, tako da do izručenja nikad ne dođe. Zašto ne izručiti Perkovića prvo, izbjeći osudu i sankcije, pa onda mijenjati ustav? Nema odgovora.


Isto je ponovio i Zoran Milanović. On je trijumfalistički najavio da je novi rok za promjenu spornog Lex Perkovića do prvog siječnja dovoljan da se prije njega provedu ustavne promjene, i tada je postalo jasno zašto je čitav SDP, zajedno s Vesnom Pusić, ovu neviđenu sramotu i cipelarenje od strane EU proglasio svojom pobjedom. Jer balkanski šibicari i dalje vide mogućnost da prevare EU. Stignu oni još do 1. siječnja ustav promijeniti!



Da sramota i jad budu kompletni, sporni zakon će se mijenjati, ali neće se vratiti u oblik u kom je dogovoren s Reding i EU 2010. godine. Tada je u zakonu bilo navedeno da zastara ne mora biti razlogom neizručenja, a na zastaru se Hrvatska mogla pozivati zapravo samo ukoliko eventualno postoji sumnja da optuženi ne bi imao pravedno suđenje tamo gdje ga treba izručiti, što očito nije slučaj s Njemačkom. Po tom je zakonu Perkovića bilo moguće izručiti neovisno o zastari i ustavu. Po ovom najnovijem poslanom u Sabor, nije, već zastara ostaje razlogom zbog kojeg se Perkovića ne može izručiti!



Dakle, Vlada je uklonila vremensko ograničenje za primjenu EUN-a, ali nije vratila stvari u prethodni oblik, već je u osnovi zadržala "lex Perković" po kom izručenje Perkovića nije moguće zbog zastare i zbog kojeg smo i dobili sankcije. Time imaju "alibi" za promjenu ustava, jer po zakonu kakav je bio u izvornom obliku iz 2010 nikakve promjene ustava nisu bile potrebne da bi se Perkovića izručilo. I ovdje je namjera više nego očita: pod svaku cijenu spriječiti izručenje Josipa Perkovića. Milanović će reći "evo, promijenili smo zakon i sad nam skinite sankcije, eeeee ali morali smo promijeniti i ustav da bi izručenje bilo moguće, a kad već jesmo onda ćemo suditi Perkoviću ovdje, kako vi ne bi kopali po onom što ne treba i kako SKH ne bi bio osuđen kao nalogodavac ubojstva". Nijemci će to smatrati ne samo kršenjem dogovora nego i uvredom vlastite inteligencije, i dokazom da je hrvatska definitivno prevarantski bizant, te da joj je mjesto sa Srbijom na zapadnom Balkanu a ne u Europi. Uostalom, moguće da to SDP-u i odgovara - sjetite se demonstracija 2011 i što bi se desilo da je rušenje Kosor uspjelo.


Na pokušaj da se suđenje pod svaku cijenu održi u Hrvatskoj kako bi se prikrili nalogodavci i prava pozadina, upozorio je još prije donošenje lex Perkovića i njemački odvjetnik Zlatko Prtenjača, koji tamo zastupa žrtve
ubojstava komunističke tajne policije, koji je tada rekao za Večernji:



Točka na i bi bilo partijsko povjerenstvo koje bi zaključilo da je Karamarko kriv zato što je Bajić odbacio nekoliko optužnica protiv Perkovića. On bi bio kriv ne samo zato jer Perkoviću nikad u Hrvatskoj nije suđeno, već i zato jer je dostavio Nijemcima dokazni materijal iako je, kažu Miljanić i njegov suludi šef, stvar bila u zastari. Pomalo shizofreno, zar ne? Jasno, jer se deklarativno osuđuje komunističke zločince, de facto se radi na zaštiti istih, a na političkoj razini se pokušava sve svaliti na oporbu, sve u skladu s fašistoidnom politikom Milanovićevog i Josipovićevog SDP-a koja je izvršila partijski desant na sve demokratske institucije društva i odbacila sve moralne skrupule i pravila igre koja važe u zapadnom svijetu. Patetičan i neuspio pokušaj da se kod EK isposluje nekakva izjava protiv Karamarka zbog protivljenja ćirilici u Vukovaru je toliko ljigav da već samo zbog toga SDP zaslužuje biti do daljnjeg zbrisan s političke scene države koja drži do sebe i do demokracije.


Pritom vlada ne odustaje od istih starih laži, na koje sam više puta upozoravao, koje su toliko brojne i odvratne da se normalnom čovjeku od njih povraća.



"S ovoliko godina koliko imam nisam razmišljao o komunističkim zločinima. Znao sam da su oni postojali i bilo mi je to grozno, ali mislio sam da su ti ljudi kažnjeni. Kada sam došao na ovu poziciju shvatio sam da se zločinci 20 godina skrivaju. Odlučio sam to promijeniti. Otvorili smo pitanje kojim se nitko nije želio baviti 20 godina. Ova situacija je iznjedrila upravo to – naše suočavanje sa zločinima.", reče Orsat i ostade živ. Zašto sad? Zašto se, ako se čekako dvadeset godina, nije moglo sačekati još nekoliko dana, izručiti Njemačkoj one koji su tamo ubijali, pa zatim onima koji su ubijali po Hrvatskoj suditi ovdje? Čemu takva žurba s ustavom da je Borzan morala čak krivotvoriti kvorum na odboru za Ustav kako bi se progurale ustavne promjene koje bi navodno trebale omogućiti da se ubojicama sudi u Hrvatskoj, a u stvari bi samo spriječile izručenje?



Još odvratniji je Milanović. On kaže, time ne rješavamo problem da se hrvatskim građanima po principu univerzalne jurisdikcije sudi za kaznena djela iz vremena Domovinskog rata. Ponovio je da je "ta puška na zidu i opalit će u jednom trenutku. I na to moramo upozoriti jer taj problem nema ni jedna druga država u EU. I to može biti predmet zlouprabe od nedobronamjernih ljudi koji ne žive u Hrvatskoj. To je realno i tog moramo biti svjesni".



To je, naravno, laž: proguglate li malo o univerzalnoj jurisdikciji, pronaći ćete da se ona u EU primjenjuje u ograničenom obliku, koji nije primjenjiv na događaje iz Domovinskog rata. A čak i da nije tako, EU jasno kaže u svom pravnom okviru da niti jedna država EU nije dužna ikog izručiti nikom ukoliko se tjeralica odnosi na djelo počinjeno na terotiriju te države. Dakle: Hrvatska, po zakonima koji važe u EU, nikad nikog nikom ne mora izručiti zbog bilo čega počinjenog u Hrvatskoj! Europski uhidbeni nalog jednostavno nema ništa s tim. Pravnik Milanović to, jasno, zna, a zna i doktor prava Josipović ali mudro šuti. Jednostavno: lažu nas u lice, lažu nas bez stida i srama, lažu nas da žele zaštiti branitelje kako bi zaštitili udbaše. A nitko se ne buni! Na zapadu bi premijer već zbog brojnih laži u kojima je ulovljen morao podnijeti ostavku.



Zanimljivo da se SDP nije bunio kad je Srbija samu sebe proglasila jedinim balkanskim policajcem i po načelu "univerzalne jurisdikcije" krenula dizati optužnice za zločine počinjene u Hrvatskoj. U EU takvo što nije moguće, niti bi u EU Srbija smjela dizati po tom načelu ma kakve optužnice. U EU je za suđenje nadležna država u kojoj je zločin počinjen, a to može biti samo Hrvatska. Nikakva puška neće opaliti, i Milanović može mirno spavati u svojoj silnoj brizi za branitelje. Koje je pribio na stup srama objavom registra, i s kojima u životu nije podijelio niti jednu cigaretu.



U istoj rečenici je ponovio i drugu staru laž: Nije nam bilo dopušteno da uvedemo ograničenje. Onaj tko je pregovarao uime Hrvatske nije uopće razmišljao o posljedicama. Rekao je da je naš prijevod do 20. kolovoza bio pogrešan, a da je do tada je Hrvatska na vremensko ograničenje imala pravo. To je također laž: Reding je jasno rekla da Hrvatska nikad ne bi zaključila pregovore da je tražila tako nešto, prije ili poslije 20. kolovoza.



Hoće li ta prevara s ustavom proći? O svemu ovom sam već u više navrata pisao, pa i prije ljeta dok je to sve skupa svima izgledalo kao teorija zavjere, no kako domaća javnost još uvijek vrlo slabo razumije motive postupaka glavnih igrača, nije na odmet ponavljati. Uostalom, Milanović se upravo služi taktikom beskrajnog i besramnog ponavljanja iste laži dok ne postane službena istina. Hrvatka javnost na te laži pristaje, i to već dugi niz godina. No, tragično je da i najveći dio političkih komentatora, naročito onih desnih, ne razumije pod bogom ništa dok se lijevi uglavnom prave blesavi ili, poput Butkovića, sluganski, ljigavo i plaćenićki pišu nešto u što očito sami ne vjeruju. Zašto zakon koji se prihvaća po hitnom postupku ide u primjenu tek za tri mjeseca? Svatko tko želi, može vidjeti o čem se radi: pa ipak, čak i među onimak koji prate politiku u medijima, mnogi uporno ne žele vidjeti ono što im je pred očima. Zašto promjena ustava baš sad?



Ta izmjena Ustava zapravo nema nikakve političke logike ako je cilj bio zaštititi branitelje, niti je potrebna da bi se izručilo Perkovića ukoliko se vrati zakon koji je vrijedio do 28, lipnja i bio usuglašen s EU, ali ima itekako smisla ako se radi o cilju zaštite nekih drugih ljudi od sudskih postupaka, koji bi se provodili u inozemstvu, gdje nema Bajića, Turudića i Nobila, pa bi time i njihov ishod bio nepredvidiv. No to nije sve. "Uvjeren sam da će Ustav biti promijenjen odmah jer ne mogu zamisliti da bi bilo tko u hrvatskom Saboru glasao da se ne procesuira primjerice ubojica djece", poručio je ministar Miljanić ovih dana. Drugim riječima, za sve će okriviti Karamarka ukoliko ne pristane na promjenu ustava, koja inače nije ni potrebna jer se u njemu nigdje ne propisuje apsolutna zastara za bilo što, to je stvar pojedinih zakona. Kako domaća desnica dotičnog ionako sumnjiči da je udbaš, temeljem optužbi koje dolaze uglavnom od udbaškog Jutarnjeg, odbije li pristati na balkanski prevarantski ciganluk s promjenom ustava, Milanović će uprti prstom u njega i reći "Eto, vidite, on štiti udbaše". Pristane li, pomoći će SDP-u da zaštiti Perkovića od izručenja i podijeliti s njima krivnju pred EU. A kako hrvatskoj desnici glupana ne nedostaje - kako bi inače udbaši sebi izborili tako dobre pozicije - mnogi će tu priču kupiti.



No, jedna stvar je sigurna. Uspije li Milanović promijeniti ustav i započeti suđenje Perkoviću ovdje, osveta EU i Njemačke za tu prevaru će biti strašna. Time će Hrvatska uništiti i posljednje ostatke ostataka kredibiliteta koji su joj preostali. U to uopće ne treba sumnjati, i zato je na neki način demokratska dužnost građana izvršiti pritisak da do svega toga ne dođe.


http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... nom-ustava