Zakon je isti za sve ? Ili nije?

[EdgarFranjul]

Boljkovac nije zločinac, zločinački je 'sustav' kojem je pripadao!?

Petak, 23 Svibanj 2014 11:35


Da nije tragično bilo bi komično, jer 'prevedemo' li ovu glupu rečenicu na prosti narodni jezik ista bi glasila: 'nije govno nego se pas usro'! Naime, u obrazloženju presude kojom je 94-godišnji Josip Boljkovac (zahvaljujući svom odvjetniku-bivšem komunističkom tužitelju Anti Nobilu, nap. a.) nepravomoćno oslobođen optužbi da je kao šef karlovačke OZNA-e (Odjeljenja za zaštitu naroda) naredio uhićenja i likvidaciju 21 civila s područja Duge Rese.....

sudac Tomislav Juriša ustvrdio je da se radilo o zločinu sustava, a ne samovolji pojedinca, tim više što nijedan dokument ili svjedok nije potkrijepio tvrdnju o Boljkovcu kao nalogodavcu. Ističući da je Boljkovac 'prvi, a vjerojatno i jedini' pripadnik (svetog i nedodirljivog?, nap. a.)partizanskog pokreta optužen za ratni zločin, sudac je kazao kako bi bilo nepravedno da svi komunistički zločini padnu na njegova pleća; ajme, jadnog li čovjeka!

Drugim riječima sudac Juriša hoće reći:

Ako dosad nitko živ nije odgovarao za bezbrojne komunističke zločine zašto bi to bio i nesretni Josip Boljkovac, pa, pustimo ga da na miru umre i onda će sve biti riješeno, zar ne?

Sud je imao zadaću ne podleći raspoloženju u javnosti jer bi to bilo nedopustivo u demokratskoj državi, kazao je pravedni sudac Tomislav Juriša; bio bi to onda pravi politički linč od strane zadrtih neprijatelja komunističkog sustava!?

Uistinu, pljunuta je to demokracija ili još preciznije rečeno…to je eklatantno 'pravosudno pljuvanje' po demokraciji!

Jer, kao da hoće reći sudac Tomislav Juriša, Hrvatska nije država koja se bavi nekakvim komunističkim ili partizanskim zločinima, za takva suđenja preporučamo europske zemlje razvijene demokracije poput Njemačke kojoj smo, doduše, nevoljko prepustili suđenje raznim mustačima, perkovićima i sličnoj OZNA-ško/UDBA-škoj bandi…unatoč žestokom protivljenju naše filo-komunističke vlade i svesrdnom zalaganju jakog partijskog odvjetnika Ante Nobila!

Na koncu, Josip Boljkovac može biti veoma sretan što je njegova OZNA-s njim na čelu-a nakon rata, bez ikakvog pravednog suđenja pobila 21 civila u Hrvatskoj, u Dugoj Resi, jer da se je to kojim slučajem desilo, primjerice u Njemačkoj ne bi mu mogao pomoći ni svemoćni avocado diaboli, Anto Nobilo.

Naime, demokratski osviješteni Nijemci sude veoma strogo ne samo fizičkim egzekutorima nego i svim pripadnicima zločinačkog sustava bez da podliježu raspoloženju javnosti ili da podmeću lažne svjedoke i dokumente kao što radi Anto Nobilo!

Stoga, usporedimo suđenje Josipu Boljkovcu s montiranim suđenjem Andriji Artukoviću…



Evo što piše Božo Vukušić 20.srpnja 2013.g., skraćeno:

„Glavni svjedok protiv Andrije Artukovića bio je neki Bajro Avdić, sin Omera, rođen 2. srpnja 1924. u Starom Slanom pokraj Trebinja. Avdić je najprije bio 'operativna veza' mostarske UDBA-e pod pseudonimom 'Molunt', da bi 21. rujna 1981. bio unaprijeđen u punopravnog 'suradnika' pod istoimenim pseudonimom.

Nakon dolaska u Zagreb Bajru Avdića je preuzela hrvatska UDBA čiji su službenici, često u društvu Ante Nobila, s njim u detalje dogovarali njegovo (dakako, lažno, nap. a.) svjedočenje. Avdić je još u postupku Artukovićeva izručenja bio izjavio da je, kao pripadnik jedne 'motorizirane jedinice Poglavnikova tjelesnog zdruga' nazočio počinjenju ratnih zločina na Kozari, koje da su počinile 'tenkovske jedinice HOS-a' pod Artukovićevim zapovjedništvom(a Artuković nije osobno pucao iz tenka!?).

Međutim, upravo jugo-komunistički povjesničari koji su se bavili tzv. Bitkom na Kozari, istu opisuju potpuno suprotno od Nobilova lažnog svjedoka Bajre Avdića.

Pored toga, Andrija Artuković nikada nije bio na Kozari.

Avdić je također tvrdio da je bio svjedok likvidacije zarobljenih partizana nakon jedne bitke kod Samobora. No, u jugoslavenskoj historiografiji ne postoji nikakav trag o nekoj većoj bitci u blizini Samobora, prilikom koje bi bio zarobljen veći broj partizana i smješten u obližnji zarobljenički logor, za koji nema nikakva dokaza da je uopće postojao.

Navodno je na tu činjenicu Antu Nobila upozoravao i današnji branjenik Josip Boljkovac, prijatelj i suradnik njegova oca Jerka Nobila.“

I za kraj, piše Vukušić:

„Potpuno neočekivano kao svjedok da je beogradski režim, uz pomoć UDBA-e i Ante Nobila montirao dokaze protiv Andrije Artukovića, javio se prof. dr. sc. Ivo Goldstein. On je 29. studenoga 2010. u emisiji 'Markov trg' na OTV-u doslovno izjavio da je proces protiv Andrije Artukovića bio montiran, odnosno da je Andrija Artuković bio osuđen na temelju lažnih dokaza i izjava svjedoka za djela koja ne samo da nije on počinio nego se uopće nisu dogodila.“

Na ove optužbe Ive Goldsteina o montiranom procesu Andriji Artukoviću i lažnim svjedocima, prozvani odvjetnik Anto Nobilo nikad nije reagirao niti ih je demantirao!



damir kalafatić

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=33

[EdgarFranjul]

Zašto je Boljkovac prestar za suđenje, a Šakić, Mladić i Barbie nisu?



Uvijek je zanimljivo primijetiti da neke odnose u društvu nisu izmislili ili uredili zakonodavci, sudci ili nekog tko ima izvršnu vlast već da su posljedice nečeg što je zajedničko svim ljudima. Da objasnim. Djecu se, kada bi učinila nešto što nije u redu, oduvijek odgajalo na isti način. Ako dijete koga udari, roditelji traže da se ispriča, ili ako komu kaže ružnu riječ, također se treba ispričati. Isprika u tim slučajevima služi kao naknada onome tko je pretrpio bol ili uvredu i nakon nje igra, prijateljstvo, život može nastaviti dalje svojim tokom. Ako se što ukrade ili razbije uz ispriku je potrebno nadoknaditi štetu. Na taj se način čovjeka odmalena uči dvije važne stvari: da se za loše djelo treba ispričati te da ako je nekome nanesena šteta, tu štetu treba nadoknaditi. Kazne služe da bi se naučilo da je takvo ponašanje nepoželjno.

Taj je princip preuzelo i društvo, a time i zakoni koji ga oblikuju. Onaj tko je ukrao, treba vratiti ukradeno te dobiti zatvorsku kaznu jer je takvo ponašanje nepoželjno i loše, a ako se pokaje i ispriča za učinjeno, može mu se kazna smanjiti. No postoje djela za koja nema dovoljno velike kazne niti se šteta može nadoknaditi. Za takva su djela predviđene i najstrože kazne poput višegodišnjih kazni, doživotnog zatvora i smrtne kazne. Jedno od takvih djela je ratni zločin. Cijeli svijet smatra da protok vremena ne može biti razlog prestanka odgovornosti osobe za ratni zločin te stoga kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj, ratni zločin ne zastarijeva, ne ulazi u zastaru. Počinitelji se uvijek mogu progoniti, neovisno o vremenu koje je proteklo nakon počinjenja zločina. To je bilo jasno i u „mračnom“ srednjem vijeku.


Zbog zlodjela počinjenih 1474. za vrijeme okupacije Breisacha, njemačkog gradića na Rajni, osnovan je sud Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda. Pred tim sudom optužen je Petar von Hagenbach, burgundski vitez, koji je bio u službi burgundskog vojvode. Petar von Hagenbach branio se, možda najčešće izgovorenom rečenicom u povijesti suđenja za ratne zločine: „Ja sam samo izvršavao zapovijedi.“ Sud nije uvažio njegovu obranu te ga je osudio za zločine „jer se on kao vitez trebao smatrati dužnim spriječiti ih“. Osuda je bila smrtna kazna koja je izvršena odrubljivanjem glave iste godine.

Nakon američkoga građanskog rata (1861. – 1865.) časnik južnjačke vojske Henry Wirz optužen je zbog teških uvjeta u zatvoru Andersonville zbog kojih je u 14 mjeseci umrlo oko 13 000 zatvorenika.

Te dvije osude nisu mogle nadoknaditi štetu koju su svojim djelima počinili Petar von Hagenbach i Henry Wirz, ali su svima dali do znanja da čak i u ratu postoje događaji, radnje koje se smatraju nepoželjnima, koje se smatraju zločinima, te za koje nema opravdanja.

Suđenja ratnim zločincima u Nurnbergu i Tokyu nakon završetka Drugoga svjetskog rata oblikovala su do kraja materiju ratnog zločina i učinila standardom njegovo nezastarijevanje. Zbog toga od Drugoga svjetskog rata pojedinci i organizacije tragaju za ratnim zločincima da bi ih priveli pravdi. Najpoznatija organizacija je Centar Simona Wiesenthala koja je dobila ime po najpoznatijem lovcu na ratne zločince Simonu Wiesenthalu. Njihovo neumorno traganje izvelo je pred sud mnoge ratne zločince (poput A. Eichmanna, F. Stangla i drugih) i poslalo sadašnjim i budućim generacijama jasnu poruku da se te najgore vrste zločina ne zaboravljaju i da njihovi počinitelji nikada ne mogu mirno spavati.

Nedavno smo u Hrvatskoj mogli svjedočiti suđenju za zločin, ratni zločin, koji se dogodio prije 69 godina u Dugoj Resi gdje su partizani nakon rata odveli i ubili 21 civila. Od svih činjenica važnih za to suđenje zanimljivo je kako su mediji stalno iznosili i naglašavali onu koja uopće nije važna – godine optuženika. Velik dio medija izvješćujući o suđunju g. Boljkovcu pokazao je da se svaki zločin ne gleda kroz istu prizmu. U nijednom od drugih slučajeva nisu imali potrebu osporavati suđenje za ratni zločin na temelju starosti optuženika, a da je tako evo i nekoliko primjera:



Friedrich Thyssen (1873. – 1951.)

- osuđen između 1947. sa 74 godine



Max Winkler (1875. – 1961.)

- osuđen 1949. godine sa 74 godine

Erich Johann Albert Raeder (1876. – 1960.)

- osuđen u Nurnbergu 1945. kada je imao 69 godina

Andrija Artuković (1899. – 1988.)

- suđenje započinje 1986. g. kada ima 87 godina

- boluje od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti

- osuđen na smrt ali presuda nije izvršena – umire u zatvorskoj bolnici 1988

Nikolaus Barbie (1913. – 1991.)

- suđenje započinje 1987. kada ima 74 godine

- umire u zatvoru od leukemije, raka prostate i raka kralježnice

Dinko Šakić (1921. – 2008.)

- suđenje započinje 1998. kada ima 77 godina

- umire u zatvorskoj bolnici

Biljana Plavšić (1930.)

- 2001. ICTY ju je osudio kada je imala 71 godinu te je upućena na izdržavanje zatvorske kazne

Pavle Strugar (1933.)

- optužen za opsadu Dubrovnika 2001. pred ICTY-ju, a imao je 68 godina

Radovan Karađić (1945.)

- suđenje započelo 2008. i još traje, star je 69 godina

Ratko Mladić (1942.)

- uhićen 2011. predan ICTY-ju, suđenje još traje, ima 72 godine

Cijeli svijet je suglasan – ubijanje civila ili naređivanje ubijanja civila nikada ne zastarijeva – godine, spol, izgled, zdravlje optuženika nisu razlozi zbog kojih bi se moglo prijeći preko takvog ratnog zločina. Zar nije svaka žrtva jednaka? Zar nije potrebno kazniti krivca za svaki ratni zločin – bez obzira na to tko ga je počinio – fašist, četnik, ustaša ili partizan?

http://narod.hr/u-prijevodu/zasto-je-bo ... rbie-nisu/

[EdgarFranjul]

Damir Pešorda:

Kako je izdaja državnih interesa u Hrvatskoj postala sitnica

Četvrtak, 05 Lipanj 2014 23:14 .


Slušajući Linićevo dramatično izlaganje na presici najavljenoj kao njegov konačni obračun s premijerom Milanovićem, normalan građanin normalne zemlje pomislio bi kako zemlju očekuju burne promjene i konačna demontaža nesposobne i korumpirane vlasti. Međutim, ovo je Hrvatska! Ovdje je ''izdaja državnih interesa'', za što je Linić nedvosmisleno optužio premijera Milanovića, nešto sasvim uobičajeno i prihvatljivo da se zbog toga nitko previše ne uzbuđuje, osobito ne institucije kojima je formalna svrha postojanja da takvo što spriječe. Da je tomu tako, potvrđuje i jedna vjestica iz Večernjeg lista. Naime, novinari toga dnevnika prenijeli su reagiranje saborskih zastupnika HDZ-a na Linićevu presicu. Jedan je hadezeovac tako Linićeve optužbe premijera komentirao lapidarnom opaskom: ''Pa jadno, očekivao sam više.''



Dakle, tom je hadezeovcu izdaja države sitnica. Ne znam je li to onaj ulickani član HDZ-a, jedna od Kosoričinih akvizicija, kojeg se proteklih mjeseci moglo čuti u jednom zagrebačkom kafiću kako na lošem engleskom nekom svom prijatelju objašnjava kako HDZ nema nikakve šanse da pobjedi na predstojećim izborima ili neki drugi, ali očito je riječ o čovjeku kojemu izdaja državnih interesa ne predstavlja nikakav krimen. Predsjednik HDZ-a, koji je održao pravi državnički govor nakon pobjede na izborima za Europarlament, trebao bi se takvih ljudi rješavati ako ozbiljno namjerava preporoditi državu.


U Hrvatskoj su se predugo događale stvari koje su izravnu štetile državnim interesima pa je to, valjda, postalo normalno. Izdaja je s vremenom okarakterizirana kao politička snalažljivost i lukavstvo. Krađa državnih dobara izjednačena je s poduzetništvom, a obnova južnoslavenskog zajedništva s naprednošću i borbom protiv nacionalizma. U takvim okolnostima nije ni čudo da optužbe za izdaju državnih interesa, adresirane izravno na premijera, nikoga previše ne čude. No, to ne bi smjelo biti tako! Na nama je građanima da se pobrinemo da ne bude tako, kad već ni oporbeni političari ne vide u takvoj praksi ništa sporno.

Ukoliko toga više budemo svjesni utoliko će nam biti bolje. Došlo je konačno vrijeme da za velike i male izdaje predstavnici političke elite počnu odgovarati. Finski državni odvjetnik nedavno je ustvrdio da je bivši predsjednik Hrvatske primio mito od Patrije. Nadležne institucije u zemlji nisu uopće reagirale, a ni javnost nije reagirala na njihovo nereagiranje. Stvara se tako atmosfera u kojoj i najteže optužbe gube na težini, sve se nivelira, izjednačuje, bagatelizira, pa kada netko i završi u zatvoru pod optužbom za korupciju i slične nepodopštine, malo tko vjeruje da mu se sudi zbog toga što je činio, nego se nagađa kome se zamjerio, što je politički zgriješio. Došli smo do toga da se i najbesramniji lopov, ako ga se uhiti i optuži, brani time da se protiv njega vodi politički montirani proces. I što je najporaznije za hrvatsko pravosuđe, obično je dijelom u pravu.


Stoga, ako sutra Linić možda završi u zatvoru – nitko neće vjerovati da je to zbog toga što je eventualno protuzakonito napravio, nego zbog toga što se zamjerio Milanoviću. To pišem zato jer se još na Linićevoj presici mogla čuti informacija da je već pokrenut postupak skidanja imuniteta zastupniku Liniću zbog nekog računa u Italiji. O tom računu je inače davno pisano, no to tada ni Milanoviću ni SDP-u nije bilo zanimljivo. Drug je Slavko tada još bio pravi drug.


Izlazak iz toga rašomona mogli bi biti prijevremeni izbori i veliko ''pospremanje zajedničke nam kuće''.




Damir Pešorda

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352

[EdgarFranjul]

Sudovi korumpirani: Ovo su suci koji misle da 'bagatelna' šteta za vašu bol i strah u prometnim nesrećama ne postoji!

Autor: I. Babić
Datum: četvrtak, 19. lipnja 2014. u 10:08

Ako se ovakvo djelovanje sudaca nastavi, još jednom ćemo pokazati da je hrvatsko sudstvo prepuno malverzacija i da je pravda u Hrvatskoj selektivna. Ovaj opasan presedan mogao bi značiti da će hrvatski građani izvući deblji kraj. Osiguravajuće kuće na ovaj način mogu sačuvati i preko 100 milijuna kuna godišnje.


U Hrvatskom sudstvu pojavila se morbidna praksa kad su u pitanju prometne nesreće i naknada štete onima koji za nesreću nisu krivi. Za sve one koji ne znaju, ako se nađete u prometnoj nesreći za koju niste krivi, trebate dobiti neku vrstu odštete. Dobro ste pročitali, trebate dobiti odštetu. Zašto trebate, kad je prije bilo morate? Čini se da su neki suci u Hrvatskoj odlučili zanemariti sve zakonske norme i polako pripremati teren za novi zakon koji ide u prilog osiguravateljima, a potpuno uništava osiguranike.

Kako je moguće da suci donose presude koje nemaju nikakvog temelja u našim zakonima. Da bi razumjeli koja je svrha ovakvih presuda, moramo pogledati pokušaj uvođenja zakona koji je dopuštao upravo ovakvo djelovanje sudaca.

Cijela priča počela je prije neke dvije godine dok je Slavko Linić bio strah i trepet hrvatske političke scene. Njegovo Ministarstvo financija je još 2012. godine guralo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koje je izazvalo zgrađanje Hrvatskog ured za osiguranja, Institut za osiguranja i cijele hrvatske javnosti. Taj zakon mogao se opisati samo kao monstruozan jer je iz cijelog sudskog postupka trebao izbaciti sve nemjerljive faktore (bol, strah, umanjena životna aktivnost, potreba za tuđom pomoći i njegom). Da je takav zakon prošao, građani koji nisu pretrpjeli nekakvu vidljivu štetu od osiguranja ne bi vidjeli ni lipe. Nacrt zakona je išao toliko daleko da su četiri slomljena rebra bila smatrana neznatnom štetom. Ono što nikome zapravo nije bilo jasno je koji je bio Linićev interes u cijeloj priči i zašto je baš Ministarstvo financija bilo zaduženo za izradu prijedloga tog zakona? Puno logičniji izbor bi bilo Ministarstvo pravosuđa ili Ministarstvo zdravlja. Kad su u izradi prijedloga sludjelovali stručnjaci iz osiguravajuće branše, od nekih njihovih 165 prijedloga za izmjene prijedloga zakona, Linić je prihvatio svega 20. Zato su i osiguravatelji oprali ruke od ovog zakona. Srećom, na taj isti prijedlog zakon se pobunila Europska komisija, a na kraju je opasnost prepoznao i predsjednik Vlade Zoran Milanović.

Jedine osiguravajuće kuće koje su podržale uvođenje ovog zakona su one u sklopu Agram grupacije (Sunce, Euroherc i Jadransko osiguranje) u vlasništvu hercegovačkog tajkuna i Linićevog prijatelja Dubravka Grčića. Razlog je jednostavan, upravo ta osiguranja htjela su izbjeći plaćanje odšteta svojim osiguranicima preko tog zakona, a danas im to uspjeva uz pomoć sudaca. Redakcija tjednika 7Dnevno i Portala Dnevno.hr u posjedu je nekoliko nedavnih prvostupanjskih i drugostupanjskih presuda s različitih Županijskih sudova diljem Hrvatske koje potvrđuju najgore. Suci su bez ikakve pravne osnove počeli zaključivati da u predmetima gdje je šteta 'neznatna' (ispod 20 tisuća kuna), osiguravajuće kuće nisu dužne isplatiti ništa. Štete bez mjerljivih posljedica u narodu su dobile naziv "bagatelne" štete i uredno su se plaćale, ali onda je Grčić promijenio pravila igre.


Dobar posao u Opatiji

Iako je Grčićevo carstvo prospreriralo s dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, čini se da je cijeli proces dogovora sa sucima počeo još i prije njegovih dogovora s Linićem. Kako doznajemo, osiguravajuće kuće Agram grupacije su u rujnu 2010. godine u Opatiji održale trodnevni seminar o naknadama štete na kojemu je sudjelovalo pedesetak sudaca iz svih Županijskih sudova po cijeloj Hrvatskoj. To se najbolje može usporediti s farmaceutskim tvrtkama koje organiziraju potovanja, izlete i druge pogodnosti za liječnike koji zauzvrat pacijentima propisuju baš lijekove tih tvrtki. Na seminaru su sudjelovali i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin te predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda Jakob Miletić. Iako ne znamo tko su bili ostali uzvanici na tom seminaru, lako je pretpostaviti. To su vjerojatno bili upravo suci Županijskih sudova koji su u parnicama o 'bagatelnim' štetama dosudili u korist osiguravajućih kuća. Samo neki od sudaca i drugih službenika suda (tužitelji) za koje pouzdano znamo da su u svojim presudama pogodovali Agramu su: Andrina Raspor-Fils, Jadranka Travaš, Ana Gradišek, Zdenka Turčić, Neri Radas, Josipa Đonlić, Dražen Penjak, Arijana Bolanča, Svjetlana Vidović, Jadranka Toša Berčić, Željko Udier, Judita Crnković, Dobrila Ćuvrija... Pokušali smo stupiti u kontakt pojedininim sucima koji su donijeli ove skandalozne presude, ali odgovor nismo dobili.


Ova opasna sudska praksa sapravo stvara presedan za stvaranje onog zakona koji je Linić na silu htio provući. Ovu neobičnu situaciju prokomentirao je i pravnik Pero Kovačević. "Naravno da bagatelne štete moraju biti isplaćene. Ovdje postoje indicije da se pogoduje u korist osiguravajućih kuća. Što se tiče prijedlog zakona iz 2012. koje je radilo Ministarstvo financija, to je općeniti problem našeg zakonodavstva. Prijedloge sastavljaju resorna ministarstva, a ne pita se struku. To ministrima nije ni važno jer je Sabor njihova uigrana mašinerija. Zastupnici ni ne čitaju ono zbog čega dižu ruke. U ovakvoj situaciji treba reagirati Vrhovni sud, ali oni suci Vrhovnog suda koji su sudjelovali na seminaru trebali bi biti oduzeti od odlučivanja", rekao je Kovačević.

Ako se ovakvo djelovanje sudaca nastavi, još jednom ćemo pokazati da je hrvatsko sudstvo prepuno malverzacija i da je pravda u Hrvatskoj selektivna. Ovaj opasan presedan mogao bi značiti da će hrvatski građani izvući deblji kraj. Osiguravajuće kuće na ovaj način mogu sačuvati i preko 100 milijuna kuna godišnje. Kad uzmemo u obzir da se po hrvatskim sudovima proteže preko 10 tisuća ovakvih slučajeva koju zakrčuju naše pravosuđe, strašno je pomisliti koliko su osiguravajuće kuće zapravo profitirale od toga što su sucima priuštili jedan 'kvalitetan' vikend.

http://www.dnevno.hr/novac/123777-sudov ... stoji.html

[EdgarFranjul]

Komunisti u akciji rušenja sudova u Hrvatskoj


Autor J.Bohutinski/I.Puljić Šego
Subota, 05 Srpanj 2014 11:58


UDAR VLADE I SABORA:

'Zaustavite povratak 2500 smijenjenih policajaca'

Pravnici: Institut vjerodostojnog tumačenja zakona je relikt prošlosti

– Četiri mjeseca, od 15. listopada 2012. do 13. veljače 2013. godine, dolazio sam na posao u svoju policijsku postaju i sjedio u hodnicima. Ta četiri mjeseca uredno sam dobivao plaću načelnika policijske postaje, iako je na mojem radnome mjestu radio novi načelnik. Naravno, plaću je dobivao i on. Dakle, iz državnog proračuna obojica smo bili plaćeni za isti posao.

Prebačen na niže mjesto

Ja koji sjedim na hodnicima i on koji je postavljen na moje mjesto! I svi su to znali. Ali nikome ništa. Onda su me prebacili u policijsku postaju u 30 kilometara udaljeni grad na najniže radno mjesto - službenika u krim-policiji. Nije bilo važno što imam dvoje male djece i što mi nije zgodno putovati u 30 kilometara udaljeni grad. U mojoj policijskoj postaji za mene više nije bilo mjesta - ispričao nam je to smijenjeni policijski načelnik, podaci poznati redakciji, zbog kojeg Vlada od Sabora traži vjerodostojno tumačenje Zakona o policiji kako bi spriječila povratak oko 2500 smijenjenih policijskih kadrova na njihova radna mjesta.

Odnosno, Vlada želi da Sabor protumači da su radna mjesta na koja su 2012. i 2013. godine postavili nove ljude bila slobodna pa su ih popunili internim natječajem, iako stari kadrovi nisu bili razriješeni. Time bi se spriječila buduća pozitivna rješenja i pozitivne presude smijenjenih koji su podnijeli žalbe i sudske tužbe.

Naš je sugovornik prvi dobio rješenje Odbora za državne službenike i inspekcije pri Ministarstvu uprave prema kojem ga se odmah mora vratiti na mjesto načelnika jedne policijske postaje u Istri i prema kojem se poništava imenovanje njegova nasljednika.

Do sredine srpnja trebao bi dobiti i presudu Upravnog suda o svom slučaju. Pravni stručnjaci se zgražaju nad takvom idejom Vlade iako institut vjerodostojnog tumačenja zakona postoji kao mogućnost u saborskom poslovniku.

– To je Milanovićev pokušaj kojim on svoju poslušnu većinu u Saboru želi natjerati da protumači zakon kako bi Upravni sud revidirao svoje odluke. Ali retroaktivni utjecaj na upravne ili sudske odluke nešto je što bi Ustavni sud sigurno srušio, bude li Sabor vjerodostojno tumačio Zakon o policiji – smatra HDZ-ov pravni stručnjak Vladimir Šeks. S njim se slaže i profesorica Sanja Barić, ustavno-pravna stručnjakinja, koja kaže da je taj institut relikt prošlih vremena i da je vrlo dvojben i diskutabilan.

– Ako hoćete disciplinirati sudove, onda trebate mijenjati zakone, a ne ih tumačiti – rekla je prof. Barić.

A vjerodostojnim tumačenjem zakona koji predlaže Vlada, a donosi Sabor, izvršna i zakonodavna vlast utječu na sudsku, čime se onda ruši trodioba vlasti.

Tako misli i bivši predsjednik Vrhovnog suda, a sad odvjetnik Ivica Crnić, prema čijim riječima se tako na mala vrata izmjenjuje zakon. Crnić nije upućen u konkretan slučaj vjerodostojnog tumačenja Zakona o policiji, no kaže da je jako skeptičan prema samom institutu vjerodostojnog tumačenja zakona.

Tumačiti trebaju - sudovi

– Tim institutom dovodi se u pitanje nezavisnost sudske vlasti – smatra Crnić. Dodaje da tumačenje zakona treba biti isključivo u ovlastima sudova odnosno Ustavnog suda i redovnih sudova. Uredu pučke pravobraniteljice stigle su brojne pritužbe na smjene u policiji, a u tom uredu su nam kazali da su smjene u policiji i interne natječaie već prepoznali kao važnu temu u području ljudskih prava.


– U tom smjeru poduzeli smo ne samo određene korake nego se time intenzivno bavimo i izvještavamo Hrvatski sabor već nekoliko godina – poručili su nam iz ureda pučke pravobraniteljice Lore Vidović.

Mijenjat će se i sudske presude

Na jedno od prvih rješenja kojim je Odbor za državne službenike jednog od smijenjenih policijskih rukovoditelja vratio na staro radno mjesto, Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo je tužbu Upravnom sudu. No taj je spor MUP izgubio, ali presuda nije postala još pravomoćna. Iako su u MUP-u na pitanja o tom slučaju odgovarali da će poštovati sudske odluke, to ipak nisu učinili pa nisu tog policajca ni vratili na staro radno mjesto. Vjerodostojnim tumačenjem koje sad želi provesti, Vlada odnosno MUP, smatraju upućeni, tako će se izravno umiješati u sudske presude – mijenjati ih.

Josip Bohutinski, Iva Puljić-Šego/VL

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=11

[EdgarFranjul]

Intelektualne i moralne nakaze truju hrvatski javni prostor
Monday, 23 June 2014 11:10

Njemačka je nakon ujedinjenja odmah na visokoj znanstvenoj razini evaluirala kompletnu „humanističku i društvenu znanost“ tadašnjega DDR-a, a po tim standardima preko 95 posto tadašnjih istočnonjemačkih znanstvenika dobilo je trenutni – otkaz. Jednostavno, to što su oni radili, što su simbolizirali – nije bila znanost već banalna ideologija.

Je li poziv na linč Darija Kordića, zapravo javno vješanje Hrvatske?

Jedino strašnije od ubojstva čovjeka je nakon njegove smrti – osuditi nevinoga. Sve dok postoji razumna sumnja da se sud selektivno ponašao, da je primjenjivao mjerila koja ne pamti međunarodno pravosuđe, da su ljudske žrtve kao i život jednoga jedinoga čovjeka poslužile prljavim političkim ili geostrateškim interesima, a previše je indicija koje razuman čovjek ne smije ignorirati – žrtve muslimansko-hrvatskoga sukoba u Srednjoj Bosni su i ubijeni žitelji Ahmića i Dario Kordić.

Zato je poziv na novo „društveno suđenje“ koje su uputili notorni „borci“ protiv „fašizma“ u Hrvatskoj, zapravo poziv na linč kako Darija Kordića tako i cijele Hrvatske.

“Obraćamo Vam se kao građani zabrinuti za budućnost naše domovine Hrvatske. Jer zemlja u kojoj su velik broj građana katolički vjernici, a u kojoj neki od najviših velikodostojnika Katoličke crkve (npr. biskup Vlado Košić, predsjednik Komisije „Justitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije i predsjednik Vijeća za ekumenizam, biskup Valentin Pozaić, biskup Juraj Jezerinac, ..) slave i uspoređuju s Isusom Kristom osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, ima ozbiljnih razloga da bude zabrinuta za svoju budućnost…“


Ovo je uvodna rečenica u pismu pedesetak javnih osoba, intelektualaca ili ukratko građana Republike Hrvatske upućene Hrvatskoj biskupskoj konferenciji povodom dolaska i dočeka Darija Kordića iz austrijskoga zatvora u Hrvatsku.

Hrvatska je javnost naviknuta već na pisma i mišljenja manje – više istih ovih ljudi, potpisanih pod ovaj apel, upozorenje, kritiku i, kako u samome smislu poruke stoji – otvorenu pomoć Katoličkoj crkvi da iziđe na pravi put!

Svojim stalnim zalaganjem za društvene norme i novi hrvatski moral ovi su poznati intelektualci odlučili iskoračiti iz sfere društvenoga, političkoga, znanstvenoga i duboko zagaziti na područje teologije i podučiti Crkvu – što joj je raditi. Na dobrobit zemlje Hrvatske i Neba.

Tko su ti ljudi?

Tko im je dao kredibilitet, čime su ga stekli, kakvim su to javnim primjerima pokazali naciji i hrvatskim katolicima – kako ih imaju slijediti?

Jasno piše, zašto bi katolik u Hrvatskoj slijedio jednog „zadrtog“ Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala, kada imamo potpisnike ovoga pisma.

Zabrinuti intelektualci nastavljaju:

„…Molimo Vas da upotrijebite Vaš autoritet da se Crkva u Hrvatskoj vrati sputa nacionalističke ostrašćenosti i isključivosti na put kršćanske tolerancije i skromnosti, ekumenizma i dijaloga. To bi bilo važno i za Hrvatsku i za Katoličku crkvu.

Ljubazno Vas molimo da našu zabrinutost prenesete i papi Franji, čija skromnost, dobronamjernost i mudrost budi nadu kod svih ljudi dobre volje…”

Razlog ovakve njihove zabrinutosti je slijedeći:


„U utorak, 10. lipnja, organizirali smo mirni prosvjed protiv te potpune bešćutnosti prema žrtvama koja predstavlja uvredu ljudskog dostojanstva i protiv blasfemije biskupa Košića koji izjednačuje ratnog zločinca odgovornog za masovno ubojstvo i Isusa Krista. Prosvjed je održan na Kaptolu, ispred Katedrale u kojoj je 6. lipnja, nekoliko sati po dolasku Darija Kordića u Zagreb, taj ratni zločinac posebno pozdravljen na misi; 116 ljudi stajalo je s imenima 116 žrtava iz Ahmića. Policija nas je morala čuvati od napada tridesetak nasilnika koji su mahali križevima i krunicama, ali se i služili nimalo kršćanskim rječnikom punim psovki i prijetnji…“

Potpisnici pisma dakle ne dopuštaju da Katolička crkva može i smije moliti za grješnika, u ovome slučaju Darija Kordića, ne smije se veseliti povratku izgubljenoga sina, ne smije se služiti Sveta misa – bez njihovoga odobrenja i procjene kada i s kojom nakanom.

Da nisu naveli na kraju pisma papu Franju, da nisu naznačili njegovo ime i možebitnu namjeru, čovjek ne bi imao nikakve druge mogućnosti, nego pomisliti – da je on osobno, neki od njegovih najbližih suradnika, netko od najuglednijih teologa Vatikana ili sami anđeo Gabrijel po volji Svevišnjega – izrekao ovo upozorenje.

A ono tamo: Urša Raukar, Drago Hedl, Drago Pilsel, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac…!?

U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?

Hoće li u njoj naći mir potreban svakom čovjeku, potrebniji onome tko se zna suočiti sa svojom prošlošću, djelima i nedjelima. Može li mu ovakva Hrvatska, ovakvo društvo biti okruženje koje će mu na višoj ljudskoj i kršćanskoj razini zamijeniti sedamnaestogodišnje druženje s okorjelim kriminalcima, ubojicama, ljudima koji su u austrijskoj tamnici okajavali svoje društvene grijehe?

Nisam siguran.

Ljudi koji su potpisali ovo besramno pismo, besramno zbog izrečene poruke i smisla, zatim temeljnoga kredibiliteta i ogromnoga raskoraka između sadržaja izrečenoga i njihovih osobnih života, koliko se god pojavljivali skupno, kreiraju hrvatsku javnost uz potpunu podršku hrvatskog političkog i državnog sustava.


Ovakva reakcija redom uglednih građana Republike Hrvatske, uglednih po njihovom realnom utjecaju na hrvatsko društvo i njegove standarde i vrednote, a nikako po općeljudskoj prihvatljivosti, međutim nužno nameće nekoliko osnovnih pitanja, pitanja koja bi svatko tko se upušta u javnu komunikaciju morao imati na umu, ne čak toliko zbog čistoće javnog prostora za koju se zalažu navedeni potpisnici, već u najbanalnijem smislu – zbog osobne ljudske kredibilnosti.

Polazim od pretpostavke da svi navedeni ljudi bar minimalno drže do sebe, da im je važan društveni status i ugled.

Prvo, intelektualac s pretenzijama da utječe na društvene odnose, neovisno je li pravnik ili ne, je li filozof ili ne, je li književnik ili ne, je li kazališni glumac, redatelj, je li fizičar ili političar – morao bi imati osnovni pojam o pravnom, filozofskom i temeljnom ljudskom smislu zakonskog kažnjavanja.

Zašto je umjesto obične osvete, bilo krvne, bilo neke druge, u razvijenom ljudskom društvu ekskluzivno pravo kažnjavanja preuzela društvenim konsenzusom – država?

U čemu je smisao, što je svrha kažnjavanja uopće? Što znači pravni i sociološki pojam – društvene rehabilitacije kažnjenika?

U pravnoj znanosti postoji nekoliko teorija o smislu i svrsi kažnjavanja. Dominantne su tri vrste teorija: apsolutne, relativne i mješovite. Apsolutne teorije polaze od isključivoga prava na odmazdu društva nad počiniteljem zlodjela, relativne teorije polaze od imperativa prevencije primjerom, a mješovite su kombinacija teorijskih polazišta prvih i drugih stajališta. Mješovite teorije su osnovica hrvatskog pravnog poretka, ali i gotovo svih pravnih poredaka razvijenih zemalja i njihovih državnih sustava.

U humanističkom smislu, ne postoji izuzetak u suvremenom svijetu kojim se nakon odslužene državne i zakonske kazne preporučuje nastavak kažnjavanja osuđenoga čovjeka.


Suvremeni svijet dakle polazi od isključivog polazišta da je izvršena pravosudna kazna dovoljna za odnos prema čovjeku prema kojemu je primijenjena, te da ima neupitno pravo na novi početak. To je neupitan civilizacijski standard svugdje u svijetu, a države radi resocijalizacije ljudi nakon dugogodišnjih zatvorskih kazni ulažu ogromna sredstva u formiranje čitavog niza institucija specijaliziranih za tu složenu zadaću. Gotovo je nemoguće naći u medijima kampanje koje ljude koji su se vratili u društvo, ako nisu novim zlodjelom dali povoda, nanovo osuđuju ili progone.

Zašto se u Hrvatskoj događa drugačije?

Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?

Jesu li žrtve Ahmića na bilo koji način svojim smislom, svojom tragičnošću, svojom univerzalnom ljudskom porukom smjele postati obične alatke, obična oružja ljudima koji uzurpiraju potpuno pravo na nastavak suđenja jednome čovjeku i narodu na koncu konca, njegovoj Crkvi, i na što takav odnos, ovakva pisma i kampanje uistinu svode žrtve Ahmića, ali i samu esencijalnost bilo koje žrtve?

Što o Ahmićima, ratu Hrvata i Bošnjaka, Dariju Kordiću, Lašvanskoj dolini, samome procesu u Haagu na kojemu je Kordić osuđen, znaju jedna Raukar, Čačinović, jedan Igor Galo, Uroš Desnica, što o tome zna Zoran Pusić, Jovo Grkinić, Drago Hedl, Predrag Lucić?

Jesu li ikada, bilo gdje i bilo kada sudjelovali u neupitnim racionalnim metodološkim istraživanjima, jesu li njihova saznanja plod neupitnog znanstvenog stajališta, ili isključivo dostupnih informacija iz medija tijekom ratnoga i poratnoga razdoblja, u čijemu su kreiranju neki od njih i sami sudjelovali – nikada iz prve ruke i s mjesta događaja.

Nisu.


Nije li prostitucija svoga intelektualnoga polazišta postaviti se u neupitnog tumača istine, nije li najniži oblik prijezira prema svemu ljudskom uzimati pravo educiranja jednog cijelog naroda, bilo koje institucije, ukupne javnosti s polazišta neupitnosti i u konačnici klasične dogme – bez posve neupitnoga znanja o događaju koji se koristi za društvenu akciju ovakvoga tipa?

Jasno da jest.

Nije li krajnje nelegitimno potpisivati ovakvo pismo zajedno s grupom ljudi i uzimati si neupitno pravo suđenja svemu i svakomu, zalaziti u duboko poimanje smisla zločina i kazne, pravnoga poretka i funkcioniranja države i suvremenoga društva. Nije li stalno ponovno ubijanje odavno ubijenih nesretnih ljudi koji isto kao i Kordić danas na povratku u društvo iz tamnice imaju pravo na mir i sjećanje, koristiti polusaznanja, poluinformacije, uzimati ih kao vlastiti credo i prijetiti cijelome jednome društvu ovakvim upozorenjima?

Kako je moguće da se kao civilizacijski kriterij smatra prirodnim, poželjnim i dobrim osloboditi svake ljudske i društvene odgovornosti cijelu jednu zločinačku politiku i tisuće njenih nositelja u Hrvatskoj, srpsku agresorsku politiku, uzimati čin državne milosti Republike Hrvatske kao prag i polazište bez propitkivanja i bilo kakvih moralnih i javnih dvojbi, za tisuće ljudi, a ne imati isti kriterij za Darija Kordića?

Dario Kordić je u Haagu osuđen po političkoj odgovornosti za realan zločin u Ahmićima, ni u jednome navodu sudske presude ne stoji niti je dokazano njegovo bilo kakvo organizacijsko ili izravno sudjelovanje u tom zločinu, jednako kao što Vojislav Stanimirović nije osuđen za političku odgovornost iako je bio vrlo visoki funkcionar Republike Srpske Krajine koja je nastala i funkcionirala na nevjerojatnim zločinima punih sedam godina.


Darija Kordića nakon izdržane kazne zbog političke odgovornosti, inače pravnoga presedana u međunarodnoj pravnoj praksi, danas potpisnici ovoga pisma nastavljaju kažnjavati, doslovno hrvatsku javnost pozivaju na linč, izravno rušeći time i pravni i humanistički poredak suvremenoga svijeta, izrugujući se temeljnim humanističkim načelima istovremeno žestoko braneći neupitnost moralnih, ljudskih i političkih pozicija Vojislava Stanimirovića, samo zbog abolicije tj. milosti suvremene hrvatske države i njenoga pokojnog predsjednika Tuđmana!

Kako?

Svojim ukupnim i posve prepoznatljivim djelovanjem što politički, što medijski, što „kulturno“, što „građanski“.

Milorad Pupovac svoje ime, što god ono značilo, zalaže pod ove besramne poruke Katoličkoj crkvi i posredno hrvatskom narodu, „katoličkom narodu“, kako i sami potpisnici ističu, a da nikada, ali doslovno nikada nije izrekao pred tim istim narodom ni jednu jedinu riječ kritike, blagoga upozorenja ili negodovanja zbog toga što je Crkva kojoj on bar deklarativno pripada, otvoreno sudjelovala u pripremanju, organizaciji i provođenju u Europi nezapamćenog zločina, kako u Hrvatskoj tako i još strašnije u BiH.


U ovome slučaju polazi od sudske presude kao neupitnog standarda, dok u slučaju sudske presude u Krnjaku, otvoreno poziva na osporavanje i nasilno rušenje pravnoga poretka. U ovome slučaju radi se o etničkom Hrvatu, u drugom o etničkom Srbinu.

Istovremeno s povratkom Darija Kordića u Hrvatsku, u Slavonskom Brodu, Hrvatska se sjećala, uz spomenik ubijenoj djeci u Domovinskom ratu – četiri stotine djece žrtava srpskih zločina, ničim izazvanih, izuzev nastojanjem hrvatskoga naroda postići svoju slobodu i samostalnost.

Je li netko, bilo tko i bilo gdje, može navesti jednu jedinu riječ koju je bilo tko od ovih potpisnika koji govore o djeci ubijenoj u Ahmićima, javno izrekao o sudbini njihovih vršnjaka iz Hrvatske!?

Jesu li ikada riječi izrekli o tome?

Isti ovi potpisnici se zalažu da se u Hrvatskoj, u glavnom gradu kao znak sjećanja i valjda trajnog kajanja hrvatskog naroda zbog ubojstva koje je u ratnome ludilu počinio notorni kriminalac od prije rata, proglasi Trg obitelji Zec. Isti oni se zalažu da se u Zagrebu proglase ulice sa imenima Milana Levara, Josipa Reihla – Kira, a nikada im neće pasti na pamet uz imena ovih stradalnika spomenuti ime Ante Paradžika, iako ga se po svemu može svrstati u obrazac i tip stradanja navedenih ljudi.

Zašto?


Jedan je jedini odgovor. Ante Paradžik je bio hrvatski intelektualac, pravaš, hrvatski političar i komunistički disident što ga kod ovih potpisnika automatski – diskvalificira, ili još i gore, čini – poželjnom žrtvom.

Kako svesti pod razumu prihvatljive argumente poziv na linč Darija Kordića, a istovremeno braniti svim sredstvima Trg Maršala Tita usred Zagreba?

Kako ovakva stajališta, ovakve propuste, ovakvo nevjerojatno ignoriranje dovesti u istu moralnu i načelnu razinu sa zalaganjem za žrtve Ahmića?

Kako čovjeku i ljudima, neposredno nakon obilježavanja godišnjice „bijelih vrpca“ u Prijedoru, kada se već bavimo Bosnom i Hercegovinom, gdje je samo od svibnja do kolovoza 1992. godine, bez ikakva ratnog djelovanja, bez ikakvih vojnih sukoba ubijeno preko stotinu nesrpske djece, gdje je svaki ne-Srbin morao nositi kao znak raspoznavanja bijelu vrpcu oko ruke, gdje je ukupno po realnim procjenama ubijeno preko dvije tisuće nedužnih ljudi, ne reći da je cinizam, bezobrazluk, divljaštvo i nasilje svake vrste, ignorirati godinama te činjenice, a uzimati si pravo pozvanosti – sjećati se bilo koje druge žrtve?

Odakle minimum moralnih skrupula, odakle minimum obraza Miloradu Pupovcu govoriti o Ahmićima, a šutjeti ili opravdavati ovo što sam naveo?

Zašto bi njihovo novo suđenje Dariju Kordiću bilo relevantno hrvatskom narodu?

Što većina ovih potpisnika zna o Ahmićima, ratu između Hrvata i Muslimana, gdje su i od koga saznali informacije koje su im valjda bile podloga za racionalno i ljudski opravdano mišljenje i poziv na javnu akciju?

Može li se ljudsko mišljenje smatrati mišljenjem bez obzira što sadržavalo i kakvu kognitivnu osnovu imalo? Može li se na temelju nepotpunih informacija zauzimati sud, stav i istovremeno pretendirati biti intelektualac?

Raspravljajući o Hegelovom pojmu „loše beskonačnosti“, Theodor Adorno je poluznanje nazvao ključnim neprijateljem – znanja. Iako u sasvim drugom filozofskom kontekstu, usudio bih se reći da se ova vrhunska sintagma smije poistovjetiti s poluinformacijom, poluistinom, a posljedice koje iz toga proizlaze – devastacijom društvenog poretka i humanističkih načela na kojima počiva.

Zauzimati javna stajališta i prisvajati si pravo koje vrišti iz ovoga pisma biskupskoj konferenciji Hrvatske, doslovno njegovi nositelji i autori svojim „poluznanjem“ svode sebe na obične intelektualne kurve, moralne i ljudske prostitutke, čije će time izražene mogućnosti i namjere vrednovati nekakvo tržište i najšira publika, po posve istome obrascu kojim Red Carpet nudi „posvuduše“, „starlete“, „pjevače“, „promotore slobodne ljubavi“, „modne stiliste“ i „društvene kroničare“ koji pod firmom i dizajnom super modernih vrijednosti zapadne industrije zabave i usluga, zapravo – skrivaju obični, banalni kurvarluk!


U konačnici, najveći broj njih samo nastavlja u suvremenoj Hrvatskoj živjeti po modelu po kojem su živjeli u komunističkom poretku. Tada su njihovo „poluznanje“ plaćali komunistički oligarsi, tada im je postojanje opravdavao mitski Beograd, a danas jednako mitski Bruxelles!

Što potpisnici ovoga pisma u hrvatskoj javnosti znaju o Dariju Kordiću?

Još 1997. godine, jedan od njih, iako nepotpisan ovdje, što je očito samo tehnička nemogućnost ili pogrješka, a nikako diskontinuitet u tome kolopletu tragikomične javne diktature, napisao je:

„Dario Kordić na splitskom aerodromu pred polazak u Haag pojavio se u civilu, pogružen, ali teško je bilo ne sjetiti se one druge njegove, macho-slike, koja je 1993. i 1994. u HTV-ovim emisijama bila svakodnevna: agresivna šovinistička antimuslimanska retorika, alpha maskirna uniforma, Ray Ban naočale, pištoljčina o pojasu, i obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio – o tomu će se mjerodavne stvari moći čuti u dugim haškim mjesecima što predstoje…„
(Ivan Lovrenović)

Slika Darija Kordića, ali i stotine sličnih mladića pa i političara, slika kakvu danas propovijedaju i od koje polaze razni Lovrenovići, vrlo zorno ukazuje na teško suzdržavani gnjev, nerazumijevanje, ali i mržnju prema ljudima koji su tada bili simboli – rata.

A sigurnije je bilo mrziti Hrvatsku, Hrvate, „ustaše“, Tuđmana, Kordića, jer se nisu morali zalagati za slobodu svoga naroda, a tada ne bi bilo rata. Tada bi, kao i ranije „intelektualci“ nastavili uživati svoju komociju, prostituirajući osobnu slučajnu narodnost kao zalog te komocije.


Ivan Lovrenović, za vrijeme opsade Sarajeva u kojemu je sasvim sigurno proživljavao stravične trenutke, imao je priliku gledati ratne vođe, među kojima je svakako bio Kordić. Gleda ih na TV-u, potpuno je egzistencijalno ugrožen, pri čemu ne mislim samo na nedostatak kruha i vode, osnovnih higijenskih potrepština, već na društveni status, koji je Lovrenoviću, Grliću, Pupovcu, Hedlu i sličnima zbrisan demokratskim promjenama i uvođenjem konkurencije, zatim postavljenim nacionalnim zahtjevima za samostalnošću slovenskoga, hrvatskoga i muslimanskoga naroda, a tek onda srpskom agresijom kao odgovorom Srbije na te nacionalne zahtjeve.

Njegov mi je kolega u tome razdoblju, pijan i plačući, dok smo ga zbrinjavali u Zagrebu u jednom trenutku suočen s potpunim krahom društva u kojemu je imao svoje egzistencijalno stanište, zajaukao – vidi gdje sam sada, a do jučer sam šetao Stradunom s Kočom Popovićem…!

Uz to, on Kordića naziva petparačkim seoskim novinarom, zgraža se nad krahom društva (komunističkoga poretka) koji je zbog svojih „slabosti“ omogućio nicanje stotina lokalnih radio postaja, listova, radničkih novina, koje samo razaraju poredak vrijednosti i omogućuju postojanje raznim Kordićima!

Ivanu Lovrenoviću i ovim potpisnicima naime ne pada na pamet, da je možda Darijo Kordić vrlo obrazovan mladić, da potječe iz intelektualne i ugledne obitelji, da ima i da je imao daleko usporedivije intelektualne reference od njih samih, ali da, kao i stotine i tisuće drugih mladih ljudi tada, jednostavno nije imao dovoljno jake političke i ideološke preporuke, tada ključne, kako bi – radio u „velikim“ državnim medijima, objavljivao svoje novele, priče, romane, sjedio po tribinama Sarajeva, Zagreba ili Beograda i bio – profesionalni „državni“ intelektualac.

Dario Kordić nije mogao šetati s Kočom Popovićem, a koliko ga znam ne bi ni htio, nimalo mu nije smetalo zasnovati obitelj u Busovači, biti lokalni primjerni dečko i čovjek.

Mržnja i prijezir koji se vide u pojmovima kao „pištoljčina“, „alfa uniforma“, te kontradiktornost koju svjetonazorski autor ističe figurom „obavezne krunice oko vrata“, ne govore ništa o Dariju Kordiću – nego o potpunoj bijedi intelektualizma i autora, jedino usporedivoj s bijedom gore spomenutoga pisma – kampanje.

Takvi danas nakon Haaga ponovo pokušavaju suditi Dariju Kordiću.

Čovjeku koji je po izreci međunarodnoga pravnoga poretka, odnosno njegovog ad hoc sudišta, koji će nestati nakon godinu dvije, osuđen zbog ratnog zločina.

Darijo Kordić je od mirnoga dečka morao nametnutim ratom postati – ratnik. I, postao je.

Rat ne vode časne sestre, ne vode ga dominantno ni salonski intelektualci, iako ga planiraju, osmišljavaju i baštine najčešće njegove posljedice. Rat je, bio to obrambeni ili agresorski, prostor za drugačije dečke, vrijede neka druga pravila, neke druge kako vanjske tako i unutarnje vrijednosti svake ličnosti.

Dario Kordić nije mogao stati sa zalizanom frizurom, debelim naočalama, s olovkom u ruci i leptir mašnicom pred ratnike u Srednjoj Bosni i povesti ih u obranu svojih domova.

Umjesto toga – morao je imati „pištoljčinu“!

Lovrenović, Hedl, Raukar, Sarnavka, Pusić i slični, izbjegli bi svakako – pištoljčinu. Izbjegli bi rat također.



Oni bi jednostavno, „načelni i humani kakvi jesu“, bez da trepnu okom dopustili Miloševiću i tadašnjoj Srbiji stvaranje države po svojoj mjeri, ne bi se zamarali nekakvim apstraktnim nacionalnim interesima, pretpovijesnim pitanjima kao što su nacionalna sloboda, ljudska prava, sloboda vjere. Oni su u svojoj društvenoj poziciji i misiji „poštene inteligencije“ ostvarivanja „bratstva i jedinstva“ i „apsolutne jednakosti“ u neslobodi naravno, naviknuti prostituirati svoju – narodnost!

Koliko god i danas pakirali svoje osobne interese i motive u izraze najviših civilizacijskih vrednota, nisu oni ni danas ništa drugo do najobičniji prizemni plaćenici, ljudi koji mogu i jesu, isključivo vidjeti svoj doručak, ručak i večeru, svoj životni credo svesti na – u se, na se, i poda se. Na to se to svodi, koliko god filozofirali o svemu.

Onima koji ne znaju, u tadašnjem Sarajevu, nisi imao savršenije robe na političkom tržištu strogih ideologa partije, od potpuno podobnosti i – biti slučajni Hrvat!

Kao što je i danas ključna referenca Komšićima i sličnima to što su rođeni i odnarođeni Hrvati. Ništa se u tome nije promijenilo, samo formalno drugi gazda vlada i nagrađuje „velike ideje“ prizemnoga sadržaja.

Hrvatsko podrijetlo u potpunom fingiranju nacionalne ravnopravnosti, onima koji su htjeli trgovati tim podrijetlom, svojim korijenima, bili su otvorena vrata „velikih“ medija, državnih jasala, raznih pogodnosti do šetnje Stradunom – s Kočom Popovićem, ili danas ispijanju „kahve“ sa Bakirom Izetbegovićem.

To Dario Kordić nije htio.

Smije li hrvatski narod poslušati poziv ovih intelektualaca i „intelektualaca“, smije li bespogovorno u svojoj biti stati iza odluke sudaca haškoga suda i Darija Kordića – smatrati ratnim zločincem?

Je li istina o događajima u Lašvanskoj dolini tako jednostavna, jasna i neupitna?

Pravni poredak je nesavršeni poredak. Dokazi o toj nesavršenosti su svakome tko ima pristup svijetu informacija danas više nego vidljivi. Nema dana da se ne otkrije tragična pogrješka pravnih poredaka i najrazvijenijih demokratskih država koje ljudi stjecajem različitih okolnosti plate, ne samo dugogodišnjim robijama, već i glavom.


To u načelu nikoga ne poziva na potpuno ignoriranje pravnoga poretka među ljudima, jer ne bi ljudsko društvo bilo moguće bez tog nesavršenog mehanizma, ali ni jedna jedina društvena norma u slobodnome svijetu ne osporava trajno preispitivanje svih elemenata pravnoga poretka, procesa, sudbina i događaja, dapače.

Prije svega intelektualci su pozvani trajno postavljati pitanja, dvojiti, osporavati sva moguća dostignuća svih društvenih institucija, a pogotovo pravnoga poretka – jer jedino tako je moguć napredak i njegov razvoj.

Potpisnici ovoga pisma, očito je, to ne dopuštaju.

Zašto šute ostali, većina hrvatskih intelektualaca? U čemu je problem?

Zašto se nijemo gleda nasilni pokušaj društvenoga linča jednog čovjeka koji za veliki broj vrhunskih stručnjaka, intelektualaca, ali i hrvatskoga naroda, nikako nije ratni zločinac?

Jedan od ključnih razloga je u samome temelju i vrijednosnome poretku hrvatskih humanističkih i društvenih znanosti, koje fabriciraju „intelektualce“ kakve većinom predstavljaju potpisnici ovoga pisma, i imaju trajni ulaz na sve dominantne medije u Hrvatskoj.

Njemačka je nakon ujedinjenja odmah na visokoj znanstvenoj razini evaluirala kompletnu „humanističku i društvenu znanost“ tadašnjega DDR-a, a po tim standardima preko 95 posto tadašnjih istočnonjemačkih znanstvenika dobilo je trenutni – otkaz. Jednostavno, to što su oni radili, što su simbolizirali – nije bila znanost već banalna ideologija.


Hrvatska nakon demokratskih promjena nikada nije ni pokušala slično učiniti. Kolegije na humanističkim i društvenim fakultetima danas u Hrvatskoj potpuno dominantno drže „znanstvenici“ koji ni po jednome kriteriju suvremene znanosti ne bi to mogli biti, njihova „dostignuća“ još jedino imaju nekakvu cijenu na sličnim fakultetima „regiona“, posebice u Sarajevu, dok se Beograd u tom smislu snažnim koracima udaljava od prizemne ideologije.

To je, uz potpunu dominaciju istih vrijednosti u medijima, politici, gospodarstvu, zatim u umjetnosti, osnovica ovakvih pisama, ovakvih stavova i ovakvog civilizacijskoga barbarizma.

Hrvatski narod ne smije bespogovorno prihvatiti implikacije presude Dariju Kordiću, jednako kao što to ne bi smio da je presuda Gotovini i Markaču ostala kao prvostupanjska, jednako kao što nikako ne bi smio prihvatiti kao svoju društvenu, nacionalnu i državnu vrijednost – vrlo realnu drugostupanjsku presudu Hrvatima iz BiH, koja će ih proglasiti krivima.

Zašto?

Hrvatska država, kao članica međunarodnog poretka neće ni moći ni smjeti osporiti pravomoćnost samih presuda.


Ali, kako je već napisala Višnja Starešina, vjerojatno uvjerljivo najkompetentnija hrvatska novinarka kada su haški procesi u pitanju, Hrvatska mora imperativno, koliko zbog svojih unutarnjih razloga, još i više zbog svog međunarodnog položaja, na najvišoj mogućoj znanstvenoj međunarodnoj razini pokrenuti znanstvenu evaluaciju haške presude Dariju Kordiću.

Za to ima jako puno nimalo nezanemarivih razloga, kako i u događajima koje je haški sud presuđivao, tako još i više u samoj metodologiji rada u pravnom predmetu Kordiću.

Pođimo od stvarnih događaja u Bosni i Hercegovini u vremenu kada su se dogodili Ahmići.

Sukobi između Muslimana i Hrvata nakon brutalne srpske agresije bili su jedini način legaliziranja te agresije i njenih posljedica. Jedino što je srpske zločine moglo relativizirati bilo je – međusobni rat Muslimana i Hrvata, dotadašnjih žrtava srpske agresije.

Dvadeset sedmi trećega 1993. godine u uredu predsjednika Tuđmana, u večernjim satima na povratku iz službene posjete SAD-u, muslimansko- hrvatska delegacija koju su predvodili Alija Izetbegović i Mate Boban sastala se s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom, te njihovim najbližim suradnicima.

Izetbegović i Boban su razgovarali s državnim tajnikom Warrenom Christopherom, a primio ih je i predsjednik Clinton. SAD je tada već suočen sa zategnutim odnosima i sporadičnim sukobima između Muslimana i Hrvata, sa realnom opasnošću razbuktavanja rata do neslućenih razmjera, odlučio – izravno reagirati. Tražili su se modeli suprotstavljanja srpskoj agresiji i potpunoj vojnoj nadmoći, a zajedničko polazište je bilo – zajednički otpor, usklađene vojne operacije HVO-a i Armije BiH, uz potpunu pomoć Republike Hrvatske. Amerikanci su tražili optimalni način pomoći, bez izravnog vojnog angažmana.


Alija Izetbegović je informirao Tuđmana da su Amerikanci voljni pomoći u naoružanju, da su razmatrali pokretanje inicijative pred Vijećem sigurnosti UN-a o ukidanju embarga, ali da su nakon razgovora sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti odustali od toga jer se – Britanci nikako ne slažu s tim. Njihova procjena bila je da Rusi ne bi bili zapreka, ali da Britanci nikako neće to dopustiti.

Tuđmanu je i Mate Boban potvrdio da je Izetbegović od riječi do riječi prenio izjavu Christophera i samoga Clintona.

Bilo je dakle posve vidljivo da Amerikanci više neće samo gledati događaje u BiH. Jasno je također bilo da je i muslimansko i hrvatsko vodstvo spremno učiniti sve kako bi se spriječila eskalacija međusobnih sukoba. O tome se svatko koga zanima može uvjeriti u stenogramima o „Podjeli Bosne“ koje je pripremio Predrag Lucić, a tiskali Feral i Dani.

Taj sastanak održan je 27. ožujka 1993. godine.

Samo dvadeset dana kasnije dogodili su se Ahmići i – Trusina.

Trusina je selo u Buturović polju na putu između Konjica i Jablanice. Hrvatski „intelektualci“ i dežurni društveni higijeničari godinama zaboravljaju Trusinu.

Zašto?

Nije li posve razumno postaviti pitanje, ima li neke veze, to što su se teški zločini istovremeno, 16. travnja u potpuno isto vrijeme, u ranim jutarnjim satima, dogodili i s jedne i druge strane i to na prostoru gdje su Muslimani i Hrvati potpuno izmiješani i gdje je najlakše zapaliti iskricu rata i potpunoga kaosa?


U Srednjoj Bosni su bile stacionirane britanske elitne postrojbe.


Stav britanske politike čuli smo neposredno iz najviših američkih izvora.

Gledajući današnje događaje u Hrvatskoj, ponašanje čitavoga niza aktera, dovoljno je samo reći da je srpski obavještajni rat bilo uvjerljivo lakše provesti u BiH među Muslimanima, ali i Hrvatima. Kako u stvaranju obrambenih postrojbi ta dva naroda nije bilo mogućnosti nikakve selekcije, bio je dragocjen svatko tko se htio svrstati u vojsku. Da ne spominjemo sigurnosnu provjeru časničkog kadra, mahom pristiglog iz JNA. Treba vidjeti zabilješke generala Slobodana Praljka o strukturi i sastavu štaba Armije BiH, kao i provjeriti podatke o dijelu časničkoga kadra u HVO-u. Tamo se krije puno, puno odgovora.

Na suđenju za zločine u Trusini, u kojoj je Armija BH u trenutku kada su hrvatske snage činile masakr u Ahmićima, pobila dvadeset dvoje ljudi, od čega četiri vojnika HVO-a, koji su se predali nakon što su im zarobljene obitelji, javno je procurio jedan više nego znakovit dokument.

Objavili su ga sarajevski internetski portali.

U arhivu Armije BiH postoji zabilješka o razgovoru vojnika Armije BiH iznad Trusine sa svojim pretpostavljenim.

Otprilike glasi: „Jesu li ustaše ušle u Ahmiće, do kada ćemo više čekati“?

Posljedice su poznate.

Nakon krvoprolića u Ahmićima i Trusini rasplamsao se potpuni rat između Hrvata i Muslimana, redali su se nevjerojatni zločini s jedne i s druge strane. U Hrvatskoj se godinama govori o zločinima koje su počinili Hrvati, to je postala ključna matrica ponašanja hrvatske dominantne javnosti, tako se ponaša i državna politika, na temelju toga se Hrvate u BiH potpuno ostavilo na milost i nemilost različito modificiranim bošnjačkim politikama u Federaciji, ali i eksperimentima međunarodne zajednice, koja time kompenzira ono što im je ratom oduzeto, zbog uspostave posve nepravednoga i nasilnoga novoga poretka s ponovnom, nešto drugačijom srpskom dominacijom u „Regiji“.

Dario Kordić je tada bio potpredsjednik HR Herceg-Bosne, najvažnija politička osoba Lašvanske doline.

Nakon zločina u Ahmićima i Trusini, razbuktavanja rata Muslimana i Hrvata, Dario Kordić je postao pravac trajne pacifikacije Republike Hrvatske i osnovni preduvjet uređivanja novog–starog geopolitičkog poretka na ruševinama ex Jugoslavije, više nego jasnog britanskog cilja od prvoga trenutka srpske oružane agresije na Hrvatsku, a kasnije na Bosnu i Hercegovinu. Ako se i obrane i opstanu nekakve, nefunkcionalne i neodržive samostalne države, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, bilo je nužno imati mehanizme za utjecaj na rukovodstva radi formiranja nove državno-političke sfere na ovim prostorima.


Nakon eskalacije rata između Muslimana i Hrvata, s obje strane dogodili su se nevjerojatni zločini. Otvarani su logori ili zatvori, kako ih tko želi nazvati, ubijani su ljudi u njihovim domovima, ali u Hrvatskoj se samo govori, i to govore oni koji nikada nisu kročili na ta područja niti su se stručno bavili istraživanjima tih događaja, o hrvatskim zločinima, logorima, progonima.

Govori se i promovira se na najvišem državnom nivou politika hrvatske agresije na BiH, iako je ratište BiH i Republike Hrvatske bilo jedinstveno ratište, kako vojno, tako i strateški posve – nedjeljivo, iako je najviše u jednome trenutku na prostoru BiH prema povjesničaru Davoru Marijanu bilo između 1.400 do 1.800 hrvatskih vojnika, dok se istovremeno u Armiji BiH borilo nekoliko tisuća tzv. svetih ratnika iz najradikalnijih islamskih zemalja, pod islamskim zastavama i uz otvoreni blagoslov Alije Izetbegovića i njegovog vodstva, ali i potpuna saznanja pa i potporu prije svega Velike Britanije.


Ti su ratnici i te postrojbe učinile stravične zločine nad Hrvatima i to mahom van ratnih zona, počevši od Kaknja, Zenice, okupiranog Bugojna, gdje su i sami lokalni Muslimani kasnije neformalno svjedočili o ritualnim klanjima i nevjerojatnim barbarstvima nad hrvatskim življem.

Nitko nikada za to nije odgovarao.

Usprkos tome, predsjednik Ivo Josipović odlazi u okviru službene posjete Bosni i Hercegovini, u jednako službeni posjet Bugojnu, iz koga je od prijeratnih 16 tisuća stanovnika protjerano deset tisuća, navodno kako bi posjetio preostale Hrvate u tom gradu. Time je po svim političkim, diplomatskim i protokolarnim standardima, ne otvarajući pitanje odgovornosti za muslimanske zločine, zapravo službeno amnestirao u ime hrvatske države zaborav i odgovornost za te zločine.

Dovoljno je otići u hrvatska mjesta u Bosni i Hercegovini, zahvaćena ovim ratom, od Srednje Bosne do doline Neretve. Teško je u jednom danu ne sresti ljude bez ušiju, bez djela nosa, bez dijelova ekstremiteta, koje će trajno nositi kao sjećanje na muslimanske logore.

Nema ni jednoga mjesta u kojemu nema spomenika nekome ubijenome mladiću u tim logorima.

Zašto je onda suđeno samo Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću?

Dario Kordić prije svih, bio je izravni most prema samom predsjedniku Tuđmanu, pogotovo nakon uspješno provedenih operacija Bljesak i Oluja u Hrvatskoj.


O ponašanju britanske politike u tom razdoblju, ako se već netko ne sjeća, može posvjedočiti stotine vidljivih i manje vidljivih događaja, ali i dokumenata, koje u Hrvatskoj pokušava manje ili više uspješno, zbog potpune blokade glavnih medija, pogotovo HTV-a, objaviti povjesničar dr. Ante Nazor.

Evo jednog primjera:

„Aktivnost međunarodne zajednice na planu rešenja krize u bivšoj SFRJ, vrlo je intenzivna s izraženim težištem na razrešenju odnosa između RH i RSK.

Pregovarački proces na relaciji Knin-Zagreb pobudio je pojačano interesovanje predstavnika pojedinih zapadnih država pri čemu su jasnije artikulisali svoje interese na ovim prostorima. Tako su predstavnici Velike Britanije, boraveći u Kninu, istraživali političko opredeljenje rukovodstva da istraje u borbi protiv RH i širenja germanizacije Južne Evrope i Balkana. Jasnije nego pre su pokazali da su zainteresovani, da se na granicama RSK zaustavi taj proces i smatraju da bi bilo za RSK najpovoljnije zamrzavanje trenutnog stanja na period od pet godina pod protektoratom UN, a nakon toga izjašnjavanje naroda plebiscitom što bi trebalo rezultirati proglašavanjem sopstvene države i dalje udruživanje sa ostalim srpskim državama. Ovo stajalište podržava i Francuska…..“
(Iz dokumenta odjeljenja za obavještajne poslove Glavnoga štaba SVK o aktivnostima i interesima međunarodne zajednice u rješavanju krize na području Republike Hrvatske, od 5. studenoga 1994. Godine – priredio Ante Nazor)

Čovjek za svaku, pa i najminimalniju aktivnost ima nekakav plan.

Je li onda intelektualno ne očekivati da je plan okupacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine pažljivo i sustavno osmišljavan godinama prije same vojne akcije, do najsitnijih detalja predviđen i naznačen, kako s aktivnostima, varijantama razvoja situacije i nositeljima tih aktivnosti. Je li netko bar pristojno razuman smije pomisliti da je Srbija ušla u to što je učinila, a da nije imala pripremljene vanjsko političke i diplomatske akcije, njihove nositelje i razrađene varijante u svim mogućim slučajevima?

Ne poći od toga je, ili prvorazredna glupost i nekompetencija, ili – drska provokacija svjesnog služenja upravo tim ciljevima i interesima, odnosno provođenje tih planova u realnoj varijanti danas.



Postupak protiv Blaškića i Kordića je bio pravac, način figurativno rečeno hvatanja za vrat samoga predsjednika Tuđmana i nove hrvatske države. Svi koji su u ovome razdoblju od 17 godina kontaktirali Darija Kordića, svi koji su pratili suđenje, a prije svega suđenje Blaškiću i ponašanje njegovog odvjetnika Nobila više nego jasno mogli su vidjeti da je Dario Kordić mogao biti po kratkom postupku oslobođen i onako nategnute odgovornosti za zločin u Ahmićima, da je htio i pristao teretiti u korist tužiteljstva svojim izjavama i kasnijim svjedočenjem, hrvatsko državno rukovodstvo.


Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao.

Jednako kako Blaškić – nije.

Višnja Starešina je nebrojeno puta na lokalnim TV mrežama, kao vrsni poznavatelj svega što se događalo u Haagu, posebno na suđenju Blaškiću i Kordiću, izravno optužila Blaškićevog odvjetnika Antu Nobila da je uz svesrdnu pomoć britanskih obavještajaca sve učinio kako bi opteretio predsjednika Tuđmana i hrvatskoj državnoj politici navukao košulju – zločinačke politike.

Čak ako i nije u pravu, čak i ako nije posve u pravu, ne bi li bilo razumno i državnički odgovorno da je hrvatska država reagirala, ako ničim drugim vrhunskom znanstvenom ekspertizom tih procesa i podastrla ta saznanja međunarodnoj stručnoj i najširoj javnosti?

Nije li osnova svakog razvoja, pa tako i pravosudnoga poretka, njegovo znanstveno propitkivanje?


Nije li u kontekstu saznanja o ponašanju britanske politike od početka izbijanja rata na prostoru Hrvatske, a zatim Bosne i Hercegovine, više nego nužno preispitivati kasnije međunarodne aktivnosti, sve do današnje strateške suradnje Josipovića i Pusić s Britancima na definiranju politike „regiona“, a i znakovita obilježja sudbine Darija Kordića uz sve što smo već iznijeli iznijeti i slijedeće činjenice:

Suđenje je vodio britanski sudac Richard May, tužitelj je bio britanski tužitelj Geoffrey Nice, a najvažniji svjedoci britanski časnici iz elitnoga bataljuna koji je pet minuta nakon masakra u Ahmićima ušao u selo, a usprkos vrhunskoj obavještajnoj osposobljenosti nije ni naslutio prije akcije – što bi se moglo dogoditi i eventualno to pokušati spriječiti!

Ili nije htio?

Ili?

U Trusinu nitko nije kročio nogom do 1997. godine.

Uistinu treba biti ili notorni slijepac, potpuni kreten, ili bezobrazni provokator i plaćenik koji odrađuje jednu od zadaća postratovskog redefiniranja „regiona“ pa u svemu ovome ne naći upozoravajuće indicije.

Zbog svega navedenog, prvorazredni je zadatak hrvatske državne politike učiniti sve u okviru poštovanja međunarodnoga poretka, angažirati sredstva i najbolje znanstvenike svijeta koji bi detaljno pretresli kako događaje kojima je sudio britanski sudac u Haagu, tako i samu metodologiju pravnoga procesa.

Zbog ovoga, ali i zbog toga što se, kako bi Lovrenović rekao, „naslikavao“ s „pištoljčinom“ za vrijeme rata u Srednjoj Bosni, nitko tko drži do sebe i svog identiteta i ponosa Darija Kordića neće u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nikada smatrati – ratnim zločincem.


Danas ne poštovati takvog čovjeka jest izdaja običnih ljudskih načela, izdaja razuma je ne sumnjati u utemeljenost prava i pravde haškoga suda kakvoga poznajemo, jednako kako je izdaja uređenoga pravnoga poretka – ne uvažavati njegove presude.

Jedino tragično, uistinu tragično u svemu tome je, posmrtno poigravanje nedužnim ljudskim žrtvama, koje upravo oni koji se najviše pozivaju na njihov vječni mir, manirom hijena pretvaraju u svoju društvenu hranu.


Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

http://hu-benedikt.hr/?p=19964

[EdgarFranjul]

Pusić i Hajdaš Dončić idu u zatvor zbog neisplate plaća radnicima?

Autor: Dražen Boroš
Datum: četvrtak, 17. srpnja 2014. u 19:53

S tzv. "Liste srama" netragom su nestale neke tvrtke u državnom vlasništvu koje godinama nisu isplaćivale plaće radnicima, poput Bizovačkih toplica, HŽ Carga, Kaštelanskih staklenika, Mirne Rovinj, Arene ili ZRC Lipik. Bitno je da su na popis ugurali gotovo tisuću malih tvrtki s jednim zaposlenim (uglavnom vlasnikom) koje nemaju sredstava da bi si isplatile ni minimalac.

Više od godinu i pol neisplata plaća je u Hrvatskoj kazneno djelo. Za neisplatu cijele, dijela plaće i/li neuplaćivanje doprinosa kazna za poslodavca je do tri godine zatvora. U praksi je, međutim, ta novina u Kaznenom zakonu samo mrtvo slovo na papiru.

Zadnjih smo godina bili svjedoci prosvjedima radnika mnogih tvrtki poput DTR-a, Adria Zadar, PAN-a, MK Slavonije, DIOKI-ja. No to su samo neke od tvrtki čiji su sadašnji ili već bivši zaposlenici prosvjedovali zbog kršenja svojih prava. Posljednji u nizu su radnici splitskog Konstruktora koji plaću nisu vidjeli godinu dana.

Prema informacijama s kojima raspolažemo, inspekcija rada je prošle godine u obavljenim nadzorima utvrdila preko 1500 kršenja Zakona o minimalnoj plaći, odnosno neisplatu propisanog minimalca za više od 18 tisuća zaposlenih. Zbog sumnje u povredu prava iz radnog odnosa protiv poslodavaca podneseno je na desetke kaznenih prijava. Ali...

Do danas tek je jedna prijava završila sudskom (još uvijek nepravomoćnom) presudom. Jedna jedina. Očito, tu je problem institucija. Kao prvo, oteže se s istragama nakon prijava radnika, istrage se onda uglavnom pretvaraju u igre bez granica, a ako se i dođe do završetka istrage i pokrene se kazneni postupak, onda to traje godinama. Zbog svih tih stvari radnici se više ni ne odlučuju na podnošenje kaznene prijave.

DORH je od početka uvođenja ovoga kaznenoga djela podizao optužnice u svim slučajevima kada se radnici nisu mogli naplatiti od svojih poslodavaca, ali sudska je praksa pokazala da sudovi presuđuju u korist radnika samo "ako nedvojbeno utvrde namjeru neplaćanja". Tako primjerice sve tvrtke koje imaju račune pod blokadom ili nemaju dovoljno novčanih sredstava nisu bile osuđene za neisplatu plaća. Pa ti sam dokaži da je poslodavac imao namjeru ne isplatiti plaću!

Država plaća sa 287 dana zakašnjenja i nikome ništa!

Zato i najnovije objavljivanje liste tvrtki i osoba koje neisplaćuju plaće svojim radnicima nema apsolutno nikakva smisla. Kao ni najave o odlasku poreznih i inspektora rada u 60 najvećih dužnika. Pa što su radili do sada? Koga oni to lažu? Pa to su podatci koji su inspektorima i državnim institucijama dostupni već godinama. Nisu to dužnici od jučer.

Žderićev Konstruktor Inženjering, Mikulićev PAN, Osijek Koteks, Zagorje Tehnobeton, neke su od tvrtki iz samog vrha jučer objavljene liste neisplatitelja plaća, na kojoj je 5620 pravnih osoba i 1418 fizičkih osoba.

No, ono što je većina prešutjela jest činjenica da se među "neplatišama" našlo i nekoliko tvrtki u kojima je država većinski vlasnik poput riječkog "3. maj MID" čijih 212 radnika ne prima plaću mjesecima. Tko će za to odgovarati? Hoće li ministar Hajdaš Dončić u čijeme je resoru brodogradnja ići jednoga dana u zatvor zato što radnici "3. maja - Motori i dizalice" nisu pola godine dobili plaću? Hoće li netko kazneno goniti Vesnu Pusić koja uporno ne želi isplatiti plaću jednom svom djelatniku u Ministarstvu vanjskih poslova jer je s njim u svađi, zbog čega čovjek svakoga dana dođe na posao samo jednu minutu kako mu ne bi mogli dati otkaz? Vrijedi li zakon za sve jednako ili su neki ipak jednakiji?

Nije tajna da je država danas najveći dužnik. Ona isplaćuje s tri pa čak i šest mjeseci zaostatka, a jednom je privatniku prošli mjesec platila s točno 287 dana kašnjenja - i nikom ništa. Nitko ne smije ni pomisliti pitati za kamate jer mu sljedeće godine više nisu produžili ugovor.

Dakle, prvo bi država (i javni sektor) trebali podmiriti svoja dugovanja pa onda vjerojatno ne bi bilo toliko tvrtki iz realnog sektora koje ne isplaćuju plaće svojim radnicima.

Privatnicima država ne tolerira baš ništa, dok Ministarstvo vanjskih poslova smije bez ikakvih posljedica jednom zaposleniku ostati dužno četiri plaće zaredom. Zatim Hrvatski Crveni križ, čija podružnica u Zaprešiću nije isplatila plaće za sedam radnika, a plaće nisu isplaćivale ni podružnice u Benkovcu, Pagu...

Gdje su nestali najveći dužnici?

Pretražujući famoznu listu srama koju je objavila Porezna uprava može se primijetiti kako su s nje netragom nestale neke tvrtke u državnom vlasništvu koje godinama nisu isplaćivale plaće radnicima, poput Bizovačkih toplica, HŽ Carga, Kaštelanskih staklenika, Mirne Rovinj, Arene ili ZRC Lipik. Što se u međuvremenu s njima dogodilo? Posao im je procvjetao i počeli su plaćati radnike? Bitno je da su na popis ugurali gotovo tisuću malih tvrtki s jednim zaposlenim (uglavnom vlasnikom) koje nemaju sredstava da bi si isplatile ni minimalac.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... icima.html

[EdgarFranjul]

Ustavni sud 'smjenjuje' nesposobnu vlast: Ukida im zakone i vraća povjerenje građana u pravedn(ij)u državu!

Autor: Dražen Boroš
Datum: nedjelja, 20. srpnja 2014. u 19:24


Ako Ustavni sud vrati božićnicu i regres to će biti težak udarac vladinim mjerama štednje i samoj koaliciji, a Ustavni će sud takvim jednim potezom vratiti vjeru građanima da ih bahata, nesposobna i lažljiva vlast više neće moći zakidati gdje i kada se sjeti.

"Ustavni sud me neće srušiti!", dernjao se po medijima prošle godine baš nekako u ovo vrijeme ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović nezadovoljan što mu je Ustavni sud RH u kratko vrijeme "srušio" čak pet zakonskih prijedloga – suspendirao je Kurikulum zdravstvenog odgoja te Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, privremeno je odgodio dokument o izmjeni školskih udžbenika, protuustavnim je ocijenjeno davanje prednosti pri upisu djeci branitelja i na kraju je ukinuo odluke o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole iz 2012. i 2013. Štošta se dogodilo u ovih godinu dana: Jovanovića više nema i sve manje ga se još netko i sjeća, a Ustavni je sud u ovih godinu dana preuzeo ulogu koju je morao imati već davno prije.


Jedna od posljednjih u nizu odluka Ustavnog suda je ukidanje spornog Linićeva stavka iz Zakona o porezu na dohodak te pokretanje ocjene ustavnosti triju odredaba Obiteljskog zakona na što je sada zavrištala Milanka Opačić. No Ustavni sud donosio je još neke vrlo nepovoljne odluke za Kukuriku koaliciju, poput ukidanja odluke Vlade o uvođenju radne obveze liječnicima, dok su odluke o Referendumu o braku i Europskom uhidbenom nalogu (koje stručna javnost izdvaja kao jedne od najboljih), nanijele ozbiljan udarac ideološki opterećenim vladajućima. Za vladavine Kukuriku koalicije sa čak 13 odluka ukinut je i Zakon o pučkom pravobranitelju, a intervenirano je u 70 zakonskih odredaba (43 odredbe ZKP-a i 11 odredbi Zakona o sprečavanju sukoba interesa).

Nešto se kreće...

No, Ustavni je sud vrlo često ukidao i zakone HDZ-ove vlasti. Od 1. siječnja 2008. ukinuo je tri zakona HDZ-ove vladajuće koalicije jer ih kao tzv. organske nije donijela potrebna većina zastupnika, a intervenirano je u čak 110 zakonskih odredaba. Ukinute su neke odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pa Zakona o izboru zastupnika, Zakona o javnom okupljanju, o pravima (djece) branitelja, o mirovinama... Nešto prije "pao" je i Zakon o sigurnosti prometa na cestama i odluka o parkiranju u Zagrebu, ali to je ionako tek mali djelić zakonskih i podzakonskih akata koje zadnjih godina nisu dobile "zeleno svjetlo" Ustavnog suda.

Ustavni sud se u hrvatskoj javnosti nerijetko percipirao kao HDZ-ov bastion, iako sedam od 13 sadašnjih sudaca nikako ne mogu nositi etiketu "hadezeovih". Sve to je pratilo mnogo povika na sam rad Ustavnog suda. Nerijetko im se spočitavalo koketiranje s politikom i osluškivanje pulsa vladajućih struktura. Slučajno ili ne, u posljednje vrijeme neke se stvari očito počinju mijenjati i Ustavni sud konačno dobiva ono mjesto koje mu i pripada.
Već kratki podsjetnik na njihov rad zadnjih godina pokazuje da država, htjela ne htjela, jednostavno ne može funkcionirati bez jedne takve institucije. Jer kakav god bio, pitanje je na što bi tek Hrvatska ličila da nema Ustavnog suda.

Vlast ne može biti iznad zakona

Ovih je dana Ustavni sud objavio niz svojih novih odluka koje se tiču zaposlenih u državnim i javnim službama, sudaca, znanstvenika, čime su vladine mjere štednje dovedene pod znak pitanja. Zatražena su očitovanja ministarstava rada, uprave i financija. Na temelju čak 521 prijedloga pokrenut je postupak ocjene ustavnosti Zakona o uskrati prava na uvećanje plaće po osnovi ostvarenih godina radnog staža. Temeljem tog zakona, od 1. travnja do kraja godine za zaposlene u državnim i javnim službama nije bilo povećanja plaće po osnovi radnog staža koje je kolektivnim ugovorom dogovoreno. Ocjenu su tražili uglavnom sindikati, a na prijedlog Matice hrvatskih sindikata pokrenuta je i ocjena ustavnosti zakona kojima su zaposlenima u javnim službama uskraćene božićnice za razdoblje od 2012. do 2014. te regres za razdoblje od 2013. do 2014. predviđeni kolektivnim ugovorom.

Ustavni sud smatra kako se ne smije dogoditi da Vlada kao predlagatelj zakona pogoduje sama sebi kako bi izbjegla zakonske obveze. Time se stavlja iznad prava, a to nije demokracija. Božićnica i regres paralelno su sa zakonskim izmjenama dogovoreni u kolektivnim pregovorima Miranda Mrsića sa šest sindikata te su se sindikati odrekli tih prava za protekle godine, dok su za 2014. samo dva sindikata na to pristala.


Ako Ustavni sud vrati ta prava, to će biti težak udarac vladinim mjerama štednje i samoj koaliciji, a Ustavni će sud takvim jednim potezom vratiti vjeru građanima da ih bahata, nesposobna i lažljiva vlast više neće moći zakidati gdje i kada se sjeti.

Isto tako, na prijedlog Udruge hrvatskih sudaca od prije pet godina te drugih pojedinaca ukinuta je zakonska odredba koja je omogućavala Vladi da "posebnom odlukom" određuje osnovicu za obračun plaće sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika. Ustavni sud opet smatra kako plaće sudaca mora uređivati zakonodavac tako da "poštuje bit jamstva stabilnosti sudačke funkcije, to jest pravilnog, stručnog i nepristranog provođenja pravde, pri čemu svi elementi sudačkih plaća moraju biti primjereni dostojanstvu sudačke profesije i teretu odgovornosti sudaca".

Sve u svemu, Ustavni je sud barem za kratko preuzeo konce pravde i pravičnosti u svoje ruke, kada to ne želi vlast i predsjednik kojima je sada na pameti samo jedno – kako ostati na vlasti još jedan mandat.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... rzavu.html

[EdgarFranjul]

Perkovića bi pred njemačkim sudom mogli braniti pravnik Milanović i profesor Kaznenog prava Josipović!

Autor: Dražen Boroš
Datum: utorak, 22. srpnja 2014. u 08:16


Čovjek kojem je Josip Perković bio ispred državnih i nacionalnih interesa danas o tom slučaju ne želi reći ni slova. Zoran Milanović svjestan je da je s tom njegovom besmislenom avanturom oko Perkovićevoga zakona započeo i njegov pad. S druge strane, predsjednik Josipović je kao „legalist“ svjestan da će upravo Perković i presuda njemačkog suda ukloniti i Titovu bistu iz Ureda Predsjednika, čime zauvijek nestaje i to posljednje uporište svih pobornika zločinačkog jugoslavenskog režima.


Optužnica protiv Josipa Perkovića, jednog od bivših šefova Udbe, prije nekoliko dana potvrđena je na Kazneom odjelu Višeg pokrajinskog suda u Munchenu. No, nakon istrage on više nije optužen samo kao naredbodavac, nego i kao suizvršitelj, a za tu težu kvalifikaciju predviđena je i teža kazna pa čovjek kojeg Milanovićeva vlada nikako nije željela izručiti Njemačkoj sada za to nedjelo može dobiti i doživotni zatvor.

Činjenični opis djela kako ga vide njemački tužitelji ostao je isti. Međutim, dogodilo se nešto drugo. Gizela Đureković, udovica u Njemačkoj ubijenoga Stjepana Đurekovića, bit će (kao oštećena strana) sutužiteljica u sudskom postupku protiv Perkovića. Tako je naime odlučio njemački sud. Sudski postupak započinje 13. listopada ove godine, predviđeno je šezdesetak ročišta pa bi po sadašnjem planu sve trebalo završiti do kraja travnja sljedeće godine.
Optužnica protiv Zdravka Mustača, koji je Perkoviću bio šef u SDSS-u, mogla bi biti podignuta do kraja srpnja, a u tom slučaju moglo bi doći do spajanja postupaka te bi se protiv Perkovića i Mustača vodio jedinstveni postupak. Njemačko savezno tužiteljstvo tereti Perkovića i Mustača za pripremu ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića koji je do 1982., kada je pobjegao iz SFRJ, bio direktor marketinga u Ini.


Tako "slučaj Perković" stoji danas godinu dana nakon onog sramotnog natezanja i izigravanja europskih obveza u ljeto prošle godine, kojima su premijer Milanović i njegov ministar pravosuđa Miljenić doveli Hrvatsku i njezine građane na rub sankcija i izolacije zbog jednog, pardon, dvojiceudbaša.


Kronologija slučaja

Bivšeg šefa jugoslavenskih tajnih službi Josipa Perkovića Njemačka je teretila da je poslao egzekutore na hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića, koji je ubijen 1983. u Wolfratshausenu u Bavarskoj s pet pucnjeva i udarcima sjekirom u glavu. Uz njega, u Njemačkoj su raspisani uhidbeni nalozi za još pet osoba za koje se sumnja da su bili Perkovićevi suradnici.

Jedan od njih bio je i 71-godišnji bivši šef tajne službe Zdravko Mustač koji je tvrdio da nije znao za naloge za ubojstva hrvatskih emigranata te da je jugoslavenski režim imao pravo "energično postupati prema ekstremnim Hrvatima u izbjeglištvu".

Vrhovni zemaljski sud u Münchenu utvrdio je 2008. u presudi Krunoslavu Pratesu, optuženomu za ubojstvo Đurekovića, da su samo u razdoblju između 1970. i 1989. u Njemačkoj pogubljena 22 Hrvata, za čija se umorstva tereti jugoslavenska tajna služba. U presudi se također podsjeća da su njemačke vlasti pokušavale dobiti pravnu pomoć od Hrvatske, ali su se hrvatske vlasti sve ove godine redovito oglušivale na te zamolbe.

Uhidbeni nalog za Udbine ubojice stigao je u Zagreb polovinom lipnja i Perkoviću je trebao biti službeno uručen prvog dana članstva. Međutim, to je Milanovićeva vlada spriječila donošenjem famoznog "Lex Perković". Saborska je većina, naime, na prijedlog Vlade i uz protivljenje oporbe, 28. lipnja, svega tri dana prije ulaska Hrvatske u EU, izmijenila Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU i, među ostalim, propisala da se EUN ne odnosi na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. kada je na snagu stupila Okvirna odluka Europskoga vijeća o EUN-u.

Vlada je tvrdila kako želi spriječiti zatrpavanje hrvatskih sudova uhidbenim nalozima, a potom da želi zaštititi hrvatske branitelje od procesa u drugim državama, no od početka je bilo jasno kako izmjene imaju samo jedan cilj - zaštititi Perkovića od izručenja.

Na zakonske izmjene oštro je reagirala Europska komisija, tvrdeći kako Hrvatska time krši obveze preuzete u pristupnim pregovorima. Komisija je najavila i sankcije za Hrvatsku, a cijela je priča završena kompromisom, tako da je još jednim zakonskim izmjenama utvrđeno da EUN bez vremenskih ograničenja na snagu stupa od 1. siječnja. Ostala je, međutim, odredba po kojoj se izručenje mora odbiti ako se radi o kaznenom djelu za koje je nastupila zastara pa su se kroz ljeto lomila koplja oko toga je li i kada nastupila zastara za Đurekovićevo ubojstvo. Perkovićev odvjetnik, Anto Nobilo, to je uporno ponavljao dok su drugi pravni stručnjaci poput odvjetnika Veljka Miljevića tvrdili kako to nije točno, budući da se radi o djelu koje je počinjeno na teritoriju druge zemlje u kojoj nema zastare za takva teška ubojstva.


Bajić štitio Perkovića

Hrvatsko Državno odvjetništvo ranijih je godina kao neosnovane odbacilo čak dvije kaznene prijave protiv Perkovića, pri čemu je tumačilo da je zastara nastupila još 1998., pozivajući se na Krivični zakon bivše Jugoslavije iz 1977. po kojem je za teško ubojstvo bila predviđena smrtna kazna, sa zastarnim rokom od 25 godina. No, kako je Ustavom iz 1991. Hrvatska ukinula smrtnu kaznu, tužiteljstvo je protumačilo da se u ovom slučaju primjenjuje maksimalna kazna od 15 godina i jednak zastarni rok. Takvo su tumačenje ljetos pobijali brojni stručnjaci kaznenog prava, tvrdeći da se tako kratak zastarni rok ne može primijeniti ni po zakonu koji je vrijedio 1983. ni po sadašnjem zakonu po kojemu je zastara za teška ubojstva 40 godina.

Kako bi se obranili od tvrdnji da su vjerodostojnost Hrvatske u EU poljuljali samo kako bi onemogućili Perkovićevo izručenje, vladajući su predložili dopunu Ustava koja je trebala rezultirati nezastarijevanjem teških ubojstava. Prijedlogu se od samog početka protivio HDZ, tvrdeći da bi takva promjena omogućila da se postupak protiv Perkovića pokrene u Hrvatskoj, što bi bio dodatni razlog da ga se ne izruči. Tražili su da se propiše kako postupak u Hrvatskoj ne može biti razlog za odbijanje izručenja ako je pokrenut tek nakon zaprimanja EUN-a. Međutim ustavne promjene su propale jer je u zadnji trenutak od potpore u Saboru odustao HDSSB pa su vladajući ostali bez sedam presudnih ruku. I samo zbog toga je Josip Perković mogao biti uhićen.


Nijemci provode hrvatsku lustraciju

Za zločine prema Hrvatima tijekom Titove Jugoslavije nikada nije podignuta nijedna optužnica bilo da se radilo o stravičnim zločinima u Njemačkoj, Australiji ili u Hrvatskoj.


Osuđujućom presudom koja je sve bliže, njemačko bi pravosuđe moglo započeti proces lustracije koji u Hrvatskoj nikada nije proveden.

Jer kako je i sam najavio, Perković bi na suđenju mogao otvoriti dušu i reći sve što zna, kako bi prije svega zaštitio sebe, ali njegovo priznanje bit će okidač za druge procese pred kojima DORH i policija više jednostavno neće moći zatvarati oči.

S obzirom na dosadašnji razvoj događaja, nije isključeno da će Perkovića pred njemačkim sudom braniti pripravnik Zoran Milanović i profesor Kaznenog prava Ivo Josipović. Prvi bi na taj način mogao braniti svoju besmislenu avanturu oko Perkovićevoga zakona, a drugi je kao „legalist" svjestan da će upravo Perković i presuda njemačkoga suda ukloniti i Titovu bistu iz Ureda Predsjednika, čime zauvijek nestaje i to posljednje uporište svih pobornika zločinačkog jugoslavenskog režima. Za sada Milanović mudro šuti, a Josipović lukavo pokušava izjednačiti Tita i Tuđmana koji se nikako ne mogu uspoređivati jer je Tito bio na čelu zločinačkog režima, a Tuđman prvi predsjednik demokratske Hrvatske. No taj Josipovićev labuđi pjev već je davno „pročitan".

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... povic.html

[EdgarFranjul]

'Samo idioti misle da se Turudić treba ispričati Josipoviću! Suca zastrašuju Udbaši i Nobilo kojemu je Oluja genocid'

Autor: Iva Međugorac
Datum: utorak, 12. kolovoza 2014. u 13:40


Naš sugovornik zapitao se kome se Turudić treba ispričati naglašavajući da bi samo idiot to očekivao te dodao da je sudac izvrsno detektirao situaciju u hrvatskom pravosuđu. Hodak je podsjetio i na visoki izvor iz Vlade koji se svojedobno uplitao u komentiranje Lex Perkovića tvrdnjom da suci ne sude po zakonu.

Nakon što se politička scena uznemirila zbog intervjua predsjednika Županijskog suda Ivana Turudića oglasio se i sami sudac. U razgovoru za javnu televiziju objasnio je da nije prešao granicu jer oni o kojima je govorio odavno su to učinili.

-Predsjednik Josipović nije reagirao kad su premijer Milanović i razni visoki izvori radili doista neprimjeren pritisak na pravosuđe. Predsjednik se nikad nije oglasio oko toga. Josipović se svrstao na jednu stranu- rekao je Turudić te dodao da je predsjednik prije pet godina predložio da državni odvjetnik bude zamjenik ministra pravosuđa. Sudac se zapitao smije li se to komentirati te naglasio da se nema potrebu ispričati onima koje je prozvao. "Odavno se premijer trebao ispričati cijeloj sudbenoj vlasti. Meni osobno, baš me briga. Tu nema nikakvog osobnog odnosa, ne poznam čovjeka. On bi se trebao ispričati za sve zlo prema sudbenoj vlasti", prokomentirao je Turudić.


Hajku koja se ovih dana digla zbog intervjua u razgovoru za naš portal prokomentirao je ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak. Naš sugovornik zapitao se kome se Turudić treba ispričati naglašavajući da bi samo idiot to očekivao te dodao da je sudac izvrsno detektirao situaciju u hrvatskom pravosuđu. Hodak je podsjetio i na visoki izvor iz Vlade koji se svojedobno uplitao u komentiranje Lex Perkovića tvrdnjom da suci ne sude po zakonu. "Ubrzo je postalo jasno da je visoki izvor iz Vlade sam predsjednik Zoran Milanović, a hajka koja se digla protiv Turudića podsjeća na Tita", sarkastičan je Hodak. Turudić se, napominje, zakona drži kao pijan plota, a jednako kao i svi ostali građanin demokratske države ima pravo izreći svoje mišljenje, što je i učinio. "Jasno je da u Hrvatskoj postoje situacije u kojima izvršna vlast pritišće službenu", kaže odvjetnik te ističe primjer županijskog suda u Velikoj Gorici u slučajevima Perković i Mustač.

"Izvršna vlast bejzbol palicama mlati po pravosuđu. Turudićev intervju sam pročitao i potpuno je normalan. Ne vidim u njegovim odgovorima ništa sporno premda mi se čini da je novinar razgovor pokušao ispolitizirati postavljajući mu pitanja o HDZ-u i tome hoće li biti ministar pravosuđa", analizira naš sugovornik. Da je Turudić želio ostati u ministarstvu to bi i učinio onda kada je bio zamjenik ministra pravosuđa, vjeruje Hodak. Problem je nastao onda kada je otvoreno progovorio o problemima u pravosuđu, ali sporna je dijelu javnosti bila i Turudićeva rečenica da na proslavu Dana pobjede u Kninu nije išao kako ne bi zviždao vladajućima. "Nema demokratske zemlje koja brani da se zviždi vladajućima. Jadranka Kosor i Ivo Sanader zabranili su zviždanje, ali SDP je to dozvolio onda kada je dopustio prosvjede na Markovom trgu. Milanović je u Kninu održao najbolji politički govor u svojoj karijeri i dobro je da su mu zviždali jer je iz toga nešto naučio. Ne bi bilo loše da i Josipoviću zazvižde da nešto iz toga nauči", priča Hodak te poručuje da i Turudić ima pravo zviždati premda ne bi bilo primjereno da takvo što u Kninu čini sudac na njegovoj razini.

O slučaju Turudić svoj stav iznio je i Mladen Pavković predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 napominjući da je on dragovoljac Domovinskog rata.

"Čovjek je iznio svoj stav. Rekao je – popu pop, a bobu bob. Dosta mu je da suce i sud neprestano blate razni pupovci, a da na to nitko ne reagira. A kad se pupovce tuži sudu oni se odmah hvataju za – imunitet, pa ispada da neki mogu sve i sva, a drugi baš ništa. Ne, za takvu se demokraciju nismo borili. Zbog čega jedan tako ugledan sudac kakav je Turudić ne bi smio javno iznijeti svoje mišljenje? Da je hvalio Račana, SDP i aktualnu vlast "svi" bi ga dizali do nebesa. Međutim, "malo je pretjerao", tako da neka njegova razmišljanja nisu dobro primljena ni kod predsjednika Republike Ive Josipovića", kaže Pavković te napominje da je predsjedniku sporno što je čovjek hvalio Karamarka i HDZ iznoseći niz kritika na račun Vlade i premijera Zorana Milanovića.

"Turudiću se ne dopadaju ni bivši Udbaši kao i njihova djeca poput Saše Perkovića koji je savjetnik u Uredu predsjednika Republike. Možete li zamisliti da je nakon II. svjetskog rata Josip Broz imao za savjetnika sina nekog glasovitog obavještajca Nezavisne države Hrvatske (NDH)? Čime je to obitelj bivšeg Udbaša Perkovića toliko zadužila Hrvatsku i pojedine njezine visoke dužnosnike da se njih, i kad su neki kao Josip Perković, optuženi za teška ubojstva, ne smije javno kritizirati, jer Udba je i dalje naša sudba", komentira Mladen Pavković. U svojem priopćenju osvrnuo se i na odvjetnika Antu Nobila koji je komentirao Turudićev javni istup. Kako navodi, kada je taj čovjek osudio Turudića jasno je u kojem pravcu vjetar puše.

"Turudić je i sudionik Domovinskog rata, pa je govorio i kao čovjek koji je za razliku od svih koji ga kritiziraju bio među prvima kad je trebalo, ne na studijima, pred televizorom, u inozemstvu ili u podrumu, već na prvoj crti obrane. Sad su protiv ovog suca počele "podzemne igre", igre bez granica. Umjesto da mu jasno i otvoreno kažu što misle o njegovim razmišljanjima oni ga sada napadaju što sud na čijem je čelu "ima najviše neriješenih predmeta"!? Tako se to radi. Ti o kokošima, a oni o jajima. Sad će još ispasti da je Turudić neradnik, "član" HDZ-a te čovjek kojeg pod hitno treba smijeniti ne zbog intervjua, već zbog toga što smo rekli. Što će nam sudac koji misli svojom glavom, koji se drznuo reći ono čime se slaže i masa drugih, samo nema muda da to javno kaže. Zbog toga će, ako već nisu, uvesti i pravilo:"mrtav sudac je najbolji sudac". Koliko ima sudaca koji sude kako aga kaže? A koliko još odvjetnika ala Nobilo", zapitao se Pavković dodajući da takvi ne žele niti čuti za lustraciju. Štoviše, odvjetnik Nobilo, podsjeća predsjednik braniteljske udruge, i sada od države traži finaciranje Perkovčeve i Mustaćeve obrane.

"O tom Nobilu bi trebalo snimiti i igrani film. U vrijeme komunizma bio je istaknuti kadar jugoslavenskog javnog tužiteljstva, a 1989. prekršajno je prijavio i "Oca Domovine" dr. Franju Tuđmana. U medijima je izjavljivao da "Oluja ima više elemenata genocida nego zločin u Vukovaru" te da je "Hercegbosna bila fašistička tvorevina". Poznat je i kao odvjetnik generala Blaškića koji je prvo dobio 45 godina robije. Tada su za njega govorili: "Dao Bog da te brani Nobilo!". I sada taj i takav "ugledni odvjetnik" nešto ima za reći jednom dragovoljcu i iznimnom stručnjaku Ivanu Turudiću? Ovo sve što se događa sa sucem Turudićem nije ništa drugo nego zastrašivanje sudaca. Sad mu već, kako rekosmo, traže "dlaku u jajetu". Hoćemo li tako javno, otvoreno i bez straha možebitno čuti i nekog od njegovih kolega? Što je s članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)? Šute kao ribe u vodi. Jedino se od njih javlja Josip Pečarić. Dakle, nakon napada na katoličku crkvu, branitelje i sirotinju na red su došli i pojedini suci, ala Turudić. Ne bi nas začudilo da mu uskoro "otkriju" da je primao mito. Ili da ima ljubavnicu", zaključio je Pavković.