Forum Hoplologije,

JOSIPOVIĆEV POSLJEDNJI SKANDAL: Ako su državno odličje mogli dobiti Vesna Teršelič i Mladen Bajić zašto ne bi i Ejup Ganić, nije on ništa manji neprijatelj Hrvatske!

Autor: Dražen Boroš
Datum: utorak, 10. veljače 2015. u 18:57

Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica.

Još kratko aktualni predsjednik države, čiji mandat prestaje za pet dana, na odlasku je ostao dosljedan sebi. Nije se mogao suzdržati i samo tjedan dana prije odlaska s Pantovčaka podijelio je desetak visokih državnih priznanja i odličja, kako je naveo "zaslužnim pojedincima i institucijama". Tako su se ponovno na istom mjestu našli i oni koji itekako zaslužuju državne počasti, ali i oni koji ih zaslužuju nešto manje. Uz jednog Relju Bašića, gimnastičara Marija Možnika, paraolimpijku Milku Milinković, prvu gluhoslijepu doktoricu znanosti Sanju Tarczay, glavnog tajnika austrijskog Ministarstva za europske i međunarodne poslove Johannesa Kyrlea, našao se i bosanskohercegovački političar Ejup Ganić, kojeg je Josipović odlikovao jednim od najviših državnih odličja Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezinih odnosa s drugim državama.

Za one koji su možda zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli radi se o 64-godišnjem Bošnjaku iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije bio dijelom Austro-Ugarske, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako dobile zajedničku granicu). Ganić je između ostalog i akademik, bio profesor na sveučilištima, među inima i na onome u Illinoisu kao i na Lomonosovu. Dakle, i on je pripadao kategoriji znanstvenika s političkim instinktom (poput primjerice Radovana Karadžića ili Biljane Plavšić). Osim toga bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik Zajednice univerziteta BiH, a zanimljivo 1990. ušao je u Predsjedništvo BiH kao predstavnik Jugoslavena.

Uža specijalnost mu je fizika, a kao pripadnik tvrde unitarističke sandžačke struje unutar bošnjačkog vojno-političkog vodstva, zajedno sa Seferom Halilovićem i Zulfikarom Ališpagom Zukom, Ganić je u vrijeme ratnog sukoba bio član Ratnog predsjedništva BiH. Ganićevo ime spominjano i na Haškom sudu gdje je u više navrata označen kao osoba koja je predsjedala sastanku vrha Armije BiH u Zenici, u travnju 1993., kada je donesena politička odluka o napadu Armije BiH na Središnju Bosnu iz koje je protjerano oko 400 tisuća Hrvata.

Poklani Hrvati na duši Ejupa Ganića

Oni sa boljim sjećanjem mogu posvjedočiti koliko je Ganić zajedno sa pokojnim Alijom Izetbegovićem osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u susjednoj nam državi koji je nanio silne štete hrvatskim interesima. Osim toga u jeku hrvatsko-bošnjačkih sukoba Ganić je obilazeći arapske zemlje huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to 1993. u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlene radnike. Samo nekoliko dana nakon njegova posjeta Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani.

Tako je, 14. prosinca 1993. barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvrštavajući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Očito vjera je bila tek jedan od razloga. Drugi je taj što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić tada neskriveno mrzio. Osim toga to je bio način da se hrvatskom gospodarstvu nanese teška šteta jer hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina.

Sada je Ganić za veću ili manju ulogu u tom masakru (što hrvatsko pravosuđe nikada nije zanimalo) dobio i najviše državno priznanje od predsjednika na odlasku.
Osim toga, Ganić je bio dobro poznat i po svom stavu o Neumu kao navodnom bošnjačkom prirodnom izlazu u međunarodne vode, kojeg je prvi puta izrekao 1993. a predstavlja očiti primjer huškačkog pozivanja na čišćenje tamošnjih Hrvata. U njegovom govoru kojeg donosimo vidljivi su i njegovi stavovi o izjednačavanju odgovornosti Srbije i Hrvatske za ratne sukobe u BiH.

No za Josipovića Ganić je "osoba koja je učinila puno dobrih djela prema našim ljudima i domovini", kako je kazao prigodom uručivanja nagrade.

Ništa čudno od Josipovića

Tijekom svog petogodišnjeg mandata, Ivo Josipović je dodijelio mnogo raznih odličja. Istina, znatno manje nego njegov prethodnik Mesić, ali bilo je tu svega i svačega. Josipović naime, nije glup, on je vrlo dobro znao da uz jednog "svog" mora odlikovati i nekoliko "njihovih", pa je nerijetko balansirao, pa kada bi dodijelio odličja partizanima (a činio je to svake godine na Dan antifašizma) odmah je otišao u Osijek, Zadar, Vukovar ili Dubrovnik i odlikovao tamošnje brigade i branitelje iz Domovinskog rata. Odlikovao je Josipović i britanskog časnika koji je spasio peručku branu, francuskog legionara Jean Michela Nicolliera, zastavnika JNA Jovana Sredojevića, dobrovoljne davatelje krvi, akademike, vrlo često glazbenike, židovskog rabina, ali su mu se događali i gafovi kao onaj sa Spomenicom istarskom policijskom inspektoru Amiru Jusufoviću koji je već tada bio predmet praćenja hrvatskih službi zbog veza s narkomafijom.

No odličja 'Documenti' i Mladenu Bajiću imala su jednu potpuno drugu svrhu. Dajući Povelju Vesni Teršelič u prigodi najvećeg državnog praznika Josipović je poslao jasnu poruku. Dva dana kasnije prof. Herman Vukušić mu je vratio odličje za zasluge u ratu tvrdeći kako on s neprijateljima Hrvatske ne želi biti u istom košu. Glavašu i Sanaderu je oduzeo odličja, ali je zato Mladena Bajića nagradio za višegodišnju suradnju s vlastima u prikrivanju najtežih zločina, pljačke državne imovine i slično. Bajić se po broju odlikovanja približio Zagorcu i Sanaderu, što i nije baš podatak za pohvalu, budući da ti najnagrađivaniji nerijetko završe iza rešetaka, "zbog iznimnih zasluga" za Republiku Hrvatsku.

Inflacija državnih odličja u isti koš strpala neprijatelje i branitelje

Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica. Primjerice, u prvoj godini mandata Mesić je dodijelio točno 2.730 odlikovanja, znatno više nego što ih je dodijelio pokojni dr. Tuđman u godini oslobađanja Hrvatske. Do inflacije je došlo i po sili zakona, jer su se odlikovali i oni koji su uzorno vršili dužnost u prethodnom razdoblju, a po tom kriteriju samo 2000. godine podijeljeno je 2.355 Spomenica domovinske zahvalnosti. U godinama rata i poraća 90 posto odlikovanja dobivali su državni službenici, političari, pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a, i tek zadnjih godina se takva praksa promijenila, ali je Mesić dodjelu odličja do kraja obezvrijedio.

Tako je u posljednjoj godini svoga mandata Mesić podijelio kišu odlikovanja po čudnim kriterijima koja su porezne obveznike koštala gotovo pola milijuna kuna. Uz niz osoba iz javnog života, predsjedničkim odlikovanjima danas se tako mogu podičiti i neki zagrebački ugostitelji, vlasnici benzinskih crpki i hotela, kao i novinari s kojima je često surađivao - od poduzetnika Tomislava Antunovića preko dugogodišnje suradnice Štefanije Balog, hotelijera Gorana Štroka do zagrebačkih ugostitelja Miroslava Folnegovića i Slobodana Čimbura, vlasnika Mesićevog omiljenog restorana Baltazar, koji je dobio Spomenicu domovinske zahvalnosti. Među odličnicima te 2010. našli su se i Kraljevi ulice, znanstvenici Radman i Đikić, liječnici Paladino i Vukadinović, kulturnjaci Šipuš i Žižić, sportaši Plećaš i Španja, novinari Mirjana Rakić, Vojo Šiljak i Mario Harapin, autor emisije s Predsjednikom na kavi na Hrvatskom radiju. Mesić je odlikovao i francuskog ministra Bernarda Kouchnera, lovca na naciste Efraima Zuroffa, predsjednicu srpskog Helsinškog odbora Sonju Biserko, europarlamentarca Hannesa Swobodu i španjolskog veleposlanika Jorgea Fuentesa Vilallongu, a među njegovim biserima je i odlikovanje Georgu Sorosu koji nosi Red kneza Branimira za "osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama". Mesić je dodjelio i odličje Ivi Sanaderu par mjeseci prije nego će pobjeći.

U moru posla koji je očekuje možda bi nova predsjednica mogla napraviti i temeljitu reviziju svih državnih priznanja i odličja ako je tako nešto uopće moguće zbog velikog broja odličja i priznanja koje su hrvatski predsjednici dijelili kapom i šakom bez jasnih kriterija.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atske.html

‘Occupy za Vrapče’ nije uspio u građanskom nemiru: Ovo je osoba koja je organizirala 'antiprosvjed' Mirjana Mirt (na slici gore) jedna facebook prostakuša, koja na svom profilu psuje majku braniteljima u šatoru, danas je htjela napraviti incident velikih razmjera. Anonimna osoba htjela je izazvati sukob velikih razmjera. Iako se na drugoj strani skupilo preko petstotinjak branitelja, ona, a dobro joj pogledajte lice, je povela u sukob sa braniteljima 50 osoba, koji su bili instruirani za sukob. Na gornjoj slici, u njenoj lijevoj ruci, ova spodoba iznosi svoje mišljenje o tome kakve 'crkve osvjetljavaju', te poziva da se tome 'pridonese'...

Žalosno da je među tim prosvjednicima bilo mladih ljudi. Ista je vrijeđala i policiju jer se htjela sukobiti sa braniteljima, a policija je stala između te osobe i branitelja. Vjerojatno se branitelji silno boje ove prostakuše, pa bi se svi oni razbježali pred ovom nakaradnom ekipom predvođenom figurom iz noći vještica.savkska

Minorna grupa svađalica koji se zovu Occupy Croatia malo je pjevala hrvatske pjesme, a malo je glumila skup budala, pa je tako izvjesna žena među njima urlala u mikrofon scenu iz brešanovog filma izgovrajući rečenicu: “Aleksa vrati se doma!”

Vjerojatno žena isto pati od nekog poremećaja, te smatra da su tamo Srbi, vojnici JNA u šatoru. Aleksa iz filma je bio odurni, glupi srpski oficir. I tako je žena sa spomenicom u ruci proglasila invalide srpskim vojnicima, a navodno se borila sa braniteljima protiv Srba. Umjesto zemljo otvori se, trebalo bi za ove reći, Vrapče otvori se! Još kad su počeli ovi protuhrvatski prosvjednici vikati Srbija, Srbija i policiji je došlo na povraćanje, pa su konačno neke od tih izazivača nereda pohvatani.

Nisu otišli ti demokrati okupljeni oko ove prostakuše do vlade, da pitaju Pusićku zašto se vozi za 20000 dolara do Ankare, niti zašto neki državni uredi plaćaju najam od 400 000 kuna, a kamoli pitanje vladi zašto se zadužila više i od Sanaderove vlade!?

Po tim okupljenim psiho likovima oko ovog bezveznog pokreta sve su to krivi branitelji i neki tamo Aleksa. Na vlasti je SDP-a, ali krivi su branitelji, Kolinda Grabar Kitarović i HDZ-a. Slična je retorika occupyljena oko vlade Zorana Milanovića… Jugoslaveni se ne mire sa porazom.

21.02.2015 19:03

Autor: PortalOko.hr


21.02.2015 19:06


http://www.portaloko.hr/clanak/-occupy- ... d/0/70585/

Haaški krivokletnik Mesić i propali glavni urednik 'Novog lista' Branko Mijić su sinkronizirane intelektualne prostitutke!

Autor: Zoran Meter
Datum: četvrtak, 26. veljače 2015. u 16:44

Jadranka Kosor, izdajnička kreatura koja je Slovencima na arbitražu dala neosporan hrvatski teritorij, u intervjuu Novom listu besramno kaže kako hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović očijuka s ustaštvom.



Nova hrvatska predsjednica još nije pravo ni sjela u fotelju svog ureda na Pantovčaku, a već je počela trpjeti različite prljave objede bivših ocvalih ili gubitničkih političkih kreatura i isto takvih novinarskih pera, kao i udruga koje se rado nazivaju građanskima iako u pravilu predstavljaju same sebe i ino-sponzore čije su ideje dužni provoditi.

Sve demokratske norme koje vrijede u zapadnim društvima, a odnose se na davanje 100 dana „zagrijavanja" novoizabranim dužnosnicima, kada su ovi zaštićeni od medijskih i političkih udara, u Hrvatskoj se u pravilu poštuju samo u odnosu na SDP-ove kadrove (imali su ih i Milanović i Josipović). Međutim kada je riječ o domoljubnoj političarki kakvom se predstavlja predsjednica Grabar-Kitarović, isto pravilo ne vrijedi.

I prije i nakon predsjedničke inauguracije, Kolindi Grabar-Kitarović počelo se podmetati noge od strane njenih političkih oponenata, a sve je to u pravilu praćeno i sinkroniziranim neartikuliranim lajanjem i režanjem njihovih vjernih pasa iz mainstream medija. Oni hrvatskoj javnosti besramno i svakodnevno serviraju neprimjerene epitete o njihovoj predsjednici i iznose lažne konstrukcije o njenom koketiranju s ekstremnom desnicom, neoustaštvom i kriminalnim aferama opterećenim pojedincima, želeći je tako u startu zastrašiti i otupiti oštricu njenih nastojanja za rasčišćavanjem prljavština u našem društvu, a koja u prvom redu ugrožava njih i njihove interese. Ne boje se ti šizofreni hrvatomrsci nikakvog neoustaštva jer dobro znaju kako njega u bilo kakvoj ozbiljnijoj formi u hrvatskom društvu niti nema. Oni se „ustaštvom" služe isključivo kao s provjerenim oružjem kojim će stigmatizirati bilo koga tko se drzne upozoriti na političku mafiokraciju i neojugoslavenizaciju društva, a koje se skrivaju iza maski lažne socijaldemokracije.

Ocvali haški krivokletnik i dalje prosipa gluposti

Tako ovih dana haški krivokletnik Stjepan Mesić, lažov i manipulator koji je po hrvatskim iseljeničkim klubovima nekoć pjevao ustaške pjesme i "gubio" za obranu Domovine od iseljenika mu dostavljene čekove, spremno kaže kako će zatražiti od nove hrvatske predsjednice dostavljanje biste J.B. Tita koju ona želi izbaciti iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku. On bi ga kao stavio u svoj ured doživotnog predsjednika kojeg mu obilato financiraju hrvatski građani, od kojih se mnogima diže kosa na glavi pri spomenu Titovog imena. Pri tome opsjenar Mesić navedeni predsjedničin čin nogiranja Tita iz svoga ureda i vraćanja njegove biste u kumrovečki muzej, naziva njenim ustupkom desnici i neofašizmu.

Predsjednica bi se trebala oglušiti o opsjenarovo pismo koje joj ovaj s tim u svezi namjerava poslati. Štoviše, trebala bi čim prije, njemu i njemu sličnima u inat, inicirati zakonski prijedlog o bacanju Tita i titoizma u ropotarnicu prošlosti i proglašavanje istoga diktatorom i zločincem, skupa s njegovim režimom. Zabraniti sve totalitarne režime i njihove simbole, to je jedini lijek za ideološki podjeljeno hrvatsko društvo. Time bi se jednom za svagda začepilo usta svim hrvatskim Mesićima i neprijateljima ove zemlje koji se perfidno služe Titom u svrhu razaranja društva i države. Tito naprosto mora van, skupa s Pavelićem, a zvijezda petokraka sa slovom U. Lažni antifašizam koji je pobio stotine tisuća nedužnih hrvatskih ljudi, ne smije biti slavljen ma što Mesić o njemu mislio i govorio. On mora biti tretiran jednako kao fašizam i nikako drukčije.

Kosoričina mentalna i moralna konfuzija

Na tragu Mesićevog laprdanja ovih je dana u vremenu i prostoru izgubljena i Jadranka Kosor. Slučajna predsjednica Vlade koja bi se teško snalazila i s vođenjem osrednje velikog dječjeg vrtića, nedemokratski izabrana čelnica HDZ-a na prijedlog ponajvećeg izdajnika hrvatskoga naroda Ive Sanadera, i osoba koju su, na kraju, strukture koje je propustila u stranku iz nje i izbacile, usuđuje se u intervjuu opskurnoj jugoslaveniziranoj riječkoj tiskovini „Novom listu" od 22. veljače, izjaviti kako demokratski izabrana predsjednica RH očijuka s ustaštvom.

Ta bijedna ljudska kreatura koja nas je po Europskoj Uniji sramotila nedovoljno priučenim engleskim jezikom, koja je Slovencima popustila i u maniri državnog izdajnika podala na međunarodnu sudsku arbitražu neosporan dio hrvatskog teritorija, osoba koje su se već davno odrekle i njene najbolje prijateljice, taj Mesićev izbljuvak koji bistri neojugoslavensku politiku na nekakvim ljubljanskim političkim institutima u režiji Budimira Lončara, još je previše toga dužna hrvatskome narodu. I zato bi kao minimum ljudske kulture i inteligencije Jadranka Kosor morala šutjeti, a ako pogani jezik već ne može držati za zubima, trebala bi usta zalijepiti flasterom i uživati u ovo malo vremena koliko joj još preostaje u ovom sazivu Sabora. Ona je već odavno politički mrtvac koji mlaćenjem prazne slame i uvredama na račun novoizabrane predsjednice želi na sebe skrenuti medijsku pozornost i poručiti svima kako je ona još uvijek „nešto", iako ni sama ne zna ni gdje je ni kome pripada.

Komunistički "demokrat" Branko Mijić "hrabro" blati hrvatsku predsjednicu

Kada sam već spomenuo "Novi list", u kontekstu ove teme koja govori o hrvatskoj političkoj i medijskoj prljavštini, osvrnuo bih se i na njegov članak od 20. veljače, pod nazivom "Cinema Paradiso". U njemu autor, propali (ex) glavni urednik Branko Mijić, posprdno i krajnje omalovažavajuće govori o predsjednici Grabar-Kitarović. Taj samodopadni "demokrat" koji je, držeći do nedavno uredničku palicu iste novine za "besramni honorarčić", titrao j.... Ivi Josipoviću, a očigledne kriminalne radnje u svom gradu na Rječini filtrirao kroz partijski filter SDP-a, diktatorski lomeći volju svojim podređenim kolegama za makar i slučajnu novinarsku profesionalnost i zaigranost koja bi rezultirala eventualnim oskvrnućem svetosti triju navedenih stranačkih slova, sada si ostavlja za pravo učiti kolege hrabrom novinarstvu.

Jer, gle čuda, hrabri Mijić, sada kao obični novinarčić, napada tek ustoličenu hrvatsku predsjednicu. "Ima Mijić muda", reći će partiji uvijek vjerni Rječani, ne mareći puno za to što isti samo slijepo odrađuje naredbe i naputke svoga novog gazde upregnutog u Obersnelova kola i što na tako proziran način srozava ionako mizeran ugled novinarske profesije kojoj i sam pripada.


Američki novinar John Swinton još je u 19. stoljeću napisao brutalnu istinu o većini novinara, a koja svo vrijeme, do današnjega dana nije izgubila na svježini. Kazao je sljedeće: "Mi smo alati i vazali bogatih ljudi koji su skriveni iza pozornice. Mi smo lutke koje plešu onako kako oni vuku konce. Naši talenti, naše mogućnosti i naši životi su u vlasništvu drugih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke."

Sukladno Swintonovim iskrenim i vizionarskim riječima nije teško povući paralelu s Brankom Mijićem ali i sa Stjepanom Mesićem (iako potonji nije novinar). I jedan i drugi su intelektualne prostitutke koje se p(r)odaju za prljavi novac radeći sve što gazda od njih zatraži. Razlika je samo u mijenjanju odjeće. Jedna prostitutka sa sebe baca komunističko ruho i na se navlači lažni plašt demokracije, a druga svlači odoru ustaštva i oblači lažni šinjel antifašizma.

A predsjednica Grabar-Kitarović ima povijesnu priliku dokazati svoju karakternu snagu i državničku čvrstoću, ukoliko se ogluši o takve objede i odmah započne raditi u duhu slova i riječi na temelju kojih je i izborila izbornu pobjedu. Na taj će način, kroz lustraciju (ili nazovite to kako god hoćete) okoštalih neojugoslavenskih i partijsko-mafijaških struktura u državnim institucijama, omogućiti hrvatskoj državi da iznova prodiše i pruži novu nadu hrvatskome narodu i svim građanima koji ovu državu poštuju i u njoj svoj kruh zarađuju. I u tome ona ne smije ostati sama. I kao pojedinci i kao udruge građana moramo joj pomoći zbog dobrobiti sviju, sve dok se i sama iskreno za postavljene ciljeve bude zalagala.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... tutke.html

Margetićev 'dogovoreni rat': 'Tuđmanov režim je zločinački, on je nacionalna sramota'

Autor: Marcel Holjevac
Datum: ponedjeljak, 02. ožujka 2015. u 22:09

Na prosvjedima protiv branitelja Margetić se pojavio s transparentom o "dogovorenom ratu", a najavljuje već dulje vremena i knjigu o toj temi. Spin o "dogovorenom ratu" je jedan od najidiotskijih, ali i najpopularnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a služi skidanju stigme agresora sa Srbije.

Možda jednom od njega saznamo da je Sloba dogovorio i s Clintonom bombardiranje Srbije. Šalu na stranu, ta teorija već zbog svoje raširenosti nije bezazlena, na Zagrebdoxu je dva puta prikazan srpski dokumentarac koji "dokazuje" tu tezu, jer eto ne bi Srbi izgubili rat da to Sloba nije dogovorio. Margetić je jedan od vodećih teoretičara (političkih) zavjera i vrlo živopisan lik, koji je prošao uobičajeni put razotkrivanja hrvatskog udbaša od trojanskog konja ubačenog u desnicu koji se isticao radikalizmom do otvorenog zagovornika velikosrpstva i protivnika ideje neovisnosti Hrvatske. On sad ponovo najavljuje knjigu o "dogovorenom ratu", i tome kako, kako je izjavio za jedne srpske novine, 'Trag Miloševićevih financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca vodi ravno u - Zagreb!'

Domagoj Margetić, sin visokog oficira KOS-a Željka Margetića, je svoju političku karijeru započeo je u tinejdžerskim danima kao Titov omladinac u odboru za suzbijanje hrvatskog nacionalizma, da bi dolaskom devedesetih, umjesto odlaska u rat, odlučio radije osnovati "proustašku" stranke Hrvatske mladeži koja je propala na lokalnim izborima, potom se infiltrirao u HDZ i postao jedan od lidera mladeži HDZ-a odakle ga je Tuđman ubrzo najurio. Kasnije je, 2005., čak pokušao osnovati "Stranku hrvatskih branitelja" iako on sam branitelj nikad nije bio. U međuvremenu se pokušao nametnuti kao vodeći borac protiv "HDZ-ove privatizacijske pljačke", da bi 2002. godine bio pravomoćno osuđen zbog višemilijunskih malverzacija i mobbinga nad zaposlenima iz vremena dok je upravljao parkom prirode Crna Mlaka kojeg je "kupila" njegova fantomska tvrtka Domag. Kasnije osniva vlastiti internetski portal „Necenzurirano" koji napada uglavnom Mesića i Sanadera, a radi i kao dopisnik srpskog dnevnog lista "Politike", gdje je oštar protivnik osamostaljenja Kosova. Predstavljao se i kao prijatelj Ante Gotovine i vodio kampanju podrške istom, da bi samo malo kasnije, kad je ovaj oslobođen, osvanuo na beogradskoj TV u društvu Save Štrbca čudeći se kako je jedan takav koljač i ratni zločinac mogao biti pušten. Čak je rekao da "ratni zločinac" Gotovina, citiram, "ceo život radi kao plaćeni ubica". Bio je veliki Hrvat, potom veliki Židov, pisao protiv osamostaljenja Palestine, Irana, i postao članom raznih židovskih organizacija, a danas je manje-više veliki Srbin i piše uglavnom za srpske portale, s velikosrpskih pozicija.

Tako je postao suradnik Fakulteta bezbjednosti u Beogradu (tj. KOS-a), specijalni savjetnik Milorada Dodika, suradnik braniteljskog tima Joce Amsterdama, ekspertni svjedok tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu, a osnovao je i "Ekspertni tim za istraživanje terorizma i kriminala u regiji" koji vodi izvjesni Darko Trifunović, poznat po osporavanju zločina u Srebrenici i preuveličavanju broja žrtava zločina u Jasenovcu za oko 700 tisuća. Ipak, pred koji dan se pohvalio da bista Tita ostaje na njegovom stolu, nakon što je uklonjena s Pantovčaka, čime je zaslužio medalju za građasnku hrabrost, jer valjda misli da je njegov stol državna institucija.

Pred dvije godine je tako za jedne srpske novine rekao: "Tuđmana i njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje dopustili da nam se dogodi Tuđman". Tada je iznio i tezu kako iza ubojstva Zorana Đinđića stoji Franjo Gregurić, ratni premijer Hrvatske, i to zato da Đinđić ne bi otkrio kako je Milošević ni manje ni više prebacivao novac u Zagreb. Zašto bi itko s porezne oaze Cipra, gdje je sklanjao novac, isti prebacivao u Zagreb, nije objasnio. No njegov krunski "dokaz" je to što je kao "ustaški" novinar jednom intervjuirao Miloševića - što je više dokaz njegovih veza s beogradskom tajnom službom nego ičeg drugog - i on mu je tada "zapravo priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale". To je inače teza koju je svojevremeno forsirao i Feral. Iako su se Tuđman i Milošević za rata sreli samo dva puta, i to niti jednom tajno - udba i dalje pušta spin kako su bili "maltene najbolji drugari", a rat je bio onako "da se zamažu narodu oči". Margetić spominje i da mu je Milošević "govorio o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić sa Miloševićevim ljudima".

No razlagati njegove teze nema smisla, kao što nema smisla razmatrati zašto bismo njemu, notornom lašcu, vjerovali da mu je Milošević stvarno rekao išta od onog što on tvrdi da jest, a još manje zašto bi itko vjerovao notornom lašcu Miloševiću. A da je trgovina naftom pa i oružjem postojala i usred rata između dvije strane i nije nikakva tajna, uostalom, jer mi nismo imali oružja a srbi nisu imali nafte, no to nema veze s tezama o "dogovorenom ratu".

Ono na što ima smisla je upozoriti na besmisao teze o "dogovorenom ratu" kao takve. Što uopće znači "dogovoreni rat"? Povijest ne pamti niti jedan takav. Dogovaraju se eventualno rezultati utakmica, ali ratova? Ratovi izbijaju tamo gdje se dvije strane ne mogu dogovoriti, tamo gdje postoji sukob interesa koji se ne može riješiti na drugi način. Tamo gdje je moguć dogovor, rata nema, jer on nosi rizike i štetu objema stranama. Ako ste se oko nečeg dogovorili, nećete ići u stvarni fizički sukob kom ne znate unaprijed ishod. Dakle, ako je ako je istina da je Franjo sa Slobom dogovorio rat, onda mu treba dignuti spomenik do neba. Jer ako je Sloba stvarno pristao na dogovor da se ide u rat koji će završiti tako što će on umrijeti u ćeliji u Haagu, Srbi kolektivno otići iz Hrvatske, a Srbija biti osramoćena, ekonomski bačena na koljena, osiromašena, prikazana u cijelom svijetu kao banditska država i k tome izbombardirana od strane NATO pakta, a Hrvatska biti međunarodno priznata u avnojskim granicama, onda je Franjo najveći državnik kojeg je Europa ikad vidjela. U trenutku izbijanja rata Tuđman naime nije raspolagao niti vojskom, niti oružjem, niti novcem, niti međunarodnim prizanjem, niti većim brojem saveznika, i niti jedan ozbiljan vojni analitičar ne bi stavio jedan dolar na ovakav ishod rata kakav je na kraju bio.

A ako Tuđman i Milošević nisu dogovorili ishod rata, što su onda "dogovorili"? Jer u protivnom se to zove "objava rata" a ne "dogovoreni rat". Što je dakle Tuđman mogao, teoretski, ponuditi Miloševiću za takav "dogovor"? I što je Milošević mogao ponuditi Tuđmanu, koji je postao predsjednikom na izborima u svibnju 1990., upravo u sjeni rata koji se već nadvio nad Hrvatskom? Tuđman je zadnja osoba kojoj je u tom trenutku rat trebao, ili išao na ruku! Koji je bio njegov interes bio da ide u rat u kom mu nitko nije davao niti 1% izgleda za pobjedu, ako ishod nije bio dogovoren? Koji je bio interes da ide u rat protiv vojne sile koja je imala više tenkova nego cijela njegova vojska pušaka? Koji je bio njegov interes da ide u rat unatoč tome što je SFRJ bila međunarodno priznata država koja je to sve pokušala prikazati kao obično gušenje pobune nekih fašista, a čitava svjetska diplomacija na strani Srbije? A ako je ishod bio dogovoren, u čemu je onda Margetićev problem? Srbima to može dobro doći da stvore još jedan kosovski mit, eto nisu poraženi nego "izdani" od svojeg nekog Vuka Brankovića.


Ono što Margetić zapravo podmeće je da rata ne bi bilo da ga Tuđman nije "dogovorio" s Miloševićem, i to obrazlaže Mitterandovom floskulom da je "za rat kao i za ljubav potrebno dvoje". Međutim rat nije vođenje ljubavi, nego silovanje. Postupanje protiv volje napadnute strane. I za silovanje je, jasno, potrebno dvoje. On tvrdi da je Tuđman "izdao Vukovar", što je isto "dokaz dogovorenog rata", i da je rat "trebao poslužiti tome da se omogući tranzicijska pljačka".

No pogledajmo činjenice. Činjenica je da su Srbi ratne pripreme počeli već 1986., a Tuđman se pojavio na sceni četiri godine kasnije, kad je set već bio postavljen, hrvatska razoružana, srbi naoružani, kad je propaganda odradila svoje, Šuvar i Račan proglašeni ustašama, a emisari već debelo dijelili letke i rakiju po srpskim selima, uz putujići cirkus nazvan "miting istine". JNA je 1990., prije dolaska HDZ-a na vlast, oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja, a to nije urađeno bez namjere da se ide u rat s Hrvatima. Potvrda toga je što je potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji se uglavnom poklapao s republičkim granicama, zamijenjen novim, u kom su se granice armijskih oblasti uglavnom poklapale s ciljevima "velike Srbije".


Usto, ako bismo pretpostavili da je taj rat dogovoren, moramo pretpostaviti da je dogovoren i onaj sa Slovenijom, onaj u Bosni, onaj na Kosovu... A ne treba zaboraviti niti da je Milošević 1989. na obilježavanju 600-godišnjice bitke na Kosovu pred milijunskim auditorijem pozivao Srbe na oružje, a tada još nitko nije čuo za Tuđmana. U ljeto 1990. godine Srbi su krenuli s barikadama i balvan revolucijom, u doba kad Hrvatska još nije imala niti vojsku, a policija je bila tek u formiranju. Tu već pada teza o nekom ratu dogovorenom u Karađorđevu, jer su balvani osvanuli na hrvatskim cestama sedam mjeseci ranije. Da ne govorimo o tome da su u Srbiji psihološke pripreme naroda za napad na Hrvatsku počele još 1987. godine, otkad (najmanje) traje propaganda usmjerena izravno protiv Hrvata, pljuvanje po "antisrpskom" Ustavu, svojatanje teritorija do Šešeljeve linije (Kavlobag - Kavlovac - Vivovitica), davno prije Tuđmana je Šuvar proglašen ustašom, a Račan i SKH istjerani s 14. kongresa partije u Beogradu.

Teorija da bi bilo mirnog razlaza pod bilo kojim uslovima, da se Tuđman i Milošević nisu "dogovorili", je isto tako besmislena jer je je još devedesete sa srpske strane jasno poručeno da će Srbi uzeti svoj dio hrvatskog teritorija čak i ako Hrvati pristanu ostati u federaciji. Nema razloga smatrati da Milošević nije vjerovao u svoju pobjedu u ratu, poduprt Britanijom, Rusijom, pa u početku i SAD-om. Priče da je rat trebao da se "omogući tranzicijska krađa" su još besmislenije, jer se ista takva tranzicijska "privatizacijska pljačka" dogodila u svim, baš svim bivšim komunističkim državama, i onima u kojima je rata bilo i onima u kojima nije. Izuzetak je tek Njemačka, gdje je privatizacija provedena striktno po zakonima i čisto, zahvaljujući postojećem pravnom sustavu Zapadne Njemačke.

Lopovluk je mogao biti izvršen u mnogo većem opsegu i bez rata, jasno, jer tko bi dozvolio da u ratu budu uništeni resursi koji se mogu prisvojiti? Čak ni u jednoj Sloveniji nije bilo manje lopovluka u privatizaciji nego u Hrvatskoj, da ne spominjemo Mađarsku, Slovačku, Bugarsku, Rumunjsku. Zašto bi netko išao uništiti pola države ako mu je cilj "pljačka resursa?" Da ima manje za ukrasti? Ta teorija se ne može ničim potkrijepiti osim golom spekulacijom. Usto, Franjina obitelj nije ništa dobila u privatizaciji osim što su otkupili kuću u kojoj su stanovali od pedesetih godina prošlog stoljeća, kao što je i većina građana otkupila vlastite nekretnine u kojima je imala stanarsko pravo. A to su mogli i bez rata. Čak i čuveni Tuđmanov 12 - cilindarski BMW je bio poklon hrvatskih iseljenika i imao ga je i prije povratka u Hrvatsku. Ali neki drugi, poput Mesića, pa i samog Margetića, koji su devedesete bili gologuzi, a sad prodaju priče da je Tuđman dogovorio rat kako bi se nakrao, su se i te kako obogatili od onda.


U konačnici, Hrvatska je mogla spriječiti rat jedino tako da se smo se povukli iza crte Virovitica-Karlobag-Karlovac. No, bez obzira na nakaradnost teze o "dogovorenom ratu", svi oni koji se nikad nisu pomirili s raspadom Jugoslavije niti porazom Srbije će se nastaviti tješiti njome. A Margetićeve teorije s Marsa će i dalje širiti svi koji pretendiraju predstaviti se kao žrtve HDZ-ova režima. Njima su takve teorije posve prihvatljive. Među njima su svakako i Aca Stanković, koji je pred prošle parlamentarne izbore Margetića veličao kao velikog novinara i borca protiv korupcije i žrtvu cenzure Sanaderovog režima, i Fred Matić koji je oduševljen njegovim radom na "raskrinkavanju Karamarka" Zato redikuli poput Margetića i postoje: jer postoje oni kojima takvi redikuli trebaju.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... amota.html

Zašto se Internacionala ori Jelačić placom?

03.03.2015.
Hrvatska
Ispis
E-mail

Internacionalnim brigadama dovoljan je fantomski povod kako bi vijorili svoje crvene barjake i pjevali svoje partijske pjesme; povijest nas je poučila da je to samo početak, svršetak je redovito umočen u suze i krv. Tako su ničim izazvani pusići i tršelićke pod crvenim barjacima i pod lažnom zastavom antifašizma, uz gromke zvukove Internacionale izletjeli na Trg Bana Jelačića kako bi obranili Treću Internacionalu i uz pomoć ove SDPartijske vlade, valjda proglasili Sovjetsku Hrvatsku.

Povod je bila najava (skup je uredno prijevljen policiji) Autohtone – Hrvatske stranke prava (A – HSP) da će postrojiti stranačku vojsku, koja će tom prigodom prisegnuti. Međutim iza te „strašne“ najave i postrojavanja stoji grupa hrvatskih branitelja, naoružanih hrvatskim rodoljubljem koji se izrijekom odriču ustaštva i bilo kakve fašističke ideologije, pa je proglašavanje takvog skupa ustaškim obično podmetanje. I doista, nigdje nisu primijećeni nikakvi ustaški znakovi i simboli. Uostalom na stranačkoj zastavi A – HSP piše nešto vrlo znakovito i politički simpatično: Kontra mraku (SDP), kontra sili (HDZ). Dakle nekakav „treći put“, politički pojam toliko popularan na ovim prostorima lutanja i glavinjanja. Međutim, ministar Ranković-Ostojić je popustio urlikanju tzv. antifašista i zabranio skup A – HSP na Trgu Bana Jelačića.


S druge strane pogledajmo tko je toga dana stajao pod crvenim barjakom Kominterne: sve sami kroatofobi, barem kad je o njihovim perjanicama riječ. Osobe koje su odgojene da mrze sve hrvatsko, čak i svoja hrvatska krvna zrnca, kako bi im krvna slika na rutinskom testiranju kod svojih nadređenih bila podobna i prihvaćena. Međutim, ne da nitko od najgrlatijih antifašista na Trgu nije bio u Domovinskom ratu, nego je svatko prema svojim mogućnostima i afinitetima radio sve da Hrvatska poklekne pod srpskom agresijom. Kad im rabota nije uspjela zajedno su se s bivšim predsjednikom Josipovićem i uz znatnu pomoć dvojca Milanović-Pusić, bavili „Regionom“ i velikim balkanskim integracijama, a sve kako bi pomogli negdašnju braću.

Sad im je i to propalo, jer je svima jasno da proširenja EU nema za našega života, pa izmišljaju ustašku guju na svakom koraku kako bi sebi izgledalii važni. Njihovo okupljanje na Trgu pokazalo je svu nakaznost komunističkog antifašizma, oni pjevaju Internacionalu kao da je riječ o psalamu ili molitvi, još im ne ide u možjonu da je riječ o himni pod kojom se desetljećima ubijalo i unesrećilo milijune posve nevinih ljudi i djece. Pod tom se melodijom zla strijeljalo, bacalo ljude u jame, zatvaralo rudarska okna krcata živim ljudima... Zar je to odgovor na Evo zore evo dana, koja taj dan čak nije ni zapjevana?!

To su nakaze koje traže nove sukobe, svježu hrvatsku krv za svoje olinjalo antihrvatsvo. U EU su takva okupljanja i slavlja boljševizma sankcionirana u nekoliko rezolucija, a sve se one odnose na totalitarne režime komunizma i nacifašizma. Na glavnom zagrebačkom trgu 27. veljače nismo vidjeli ustaše, samo krvoločne boljševike prerušene u antifašiste, osobe bez stida i savjesti pod zastavama i himnom Kominterne. Strah od fantomskog ustaškog okupljanja pretvorio se u pravi dernek komunizma. Zar doista ne žele znati da je 23. kolovoza Europska Unija 2009. godine izabrala za dan spomena na žrtve svih totalitarnih režima – i time u cjelosti izjednačila komunizam s nacifašizmom.

S obzirom da je Hrvatska članica EU, ministar unutarnjih poslova Ranković-Ostojić cijeli bi događaj (veličanje komunizma i sviranje Internacionale) morao prijaviti Europskoj komisiji. Ne zato jer se on s tim rezolucijama slaže, nego zato jer se tako mora. Na to ga obvezuje rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Strassbourg, 25. siječanj 2006.), naši pristupni ugovori, a tu je i Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (Zagreb, 30. ipnja 2006.) Treba svakako spomenuti i Izjavu komisije 'Iustitia et Pax' o 20. obljetnici pada Berlinskog zida (oni misle da je samo okrečen). (Zagreb, 9. studeni 2009.) koja s dubokim povijesnim iskustvom govori o zločinima komunizma i nacifašizma u Hrvatskoj.

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... cic-placom

EKSKLUZIVNO: ZORANA ERCEGA JE NA PREGOVORE S HRVATIMA DOVEO OSOBNO RATKO MLADIĆ! (FOTOGRAFIJE NISAM USPIO SKINUTI PA SE MOGU POGLEDATI NA LINKU ISPOD)


ZORAN ERCEG SNIMA ZA RATKA MLADIĆA/FOTO-privatna arhiva /Željko Huljev

06.03.2015. 14:29

Braniteljski Portal

HRVATSKA

Moralna braniteljska vertikala ili osoba od povjerenja Ratka Mladića!?

ZORANA ERCEGA JE NA PREGOVORE S HRVATIMA DOVEO OSOBNO RATKO MLADIĆ U SVOM DŽIPU!
Zoran Erceg,kontroverzni splitski snimatelj i "branitelj koji je rekao NE prosvjedu u Savskoj 66" i osoba koja je pokrenula lavine oprečnih mišljenja nakon što je na Facebook profilu pokrenuo stranicu "DOSTA JE - Stop agresiji šatordžija iz Savske",svojim medijskim cirkusantskim nastupima i dalje plijeni pozornost poglavito neutemeljenim kritičkim verbalnim diskursom u kojem se uz pomoć svojih maker opiniona besramno ne libi istinske hrvatske branitelje pribijati na stup srama. U nastaloj konfuziji vlastitih laži i nedorečenosti, Erceg je pri tom nizom svojih fantazmagorija svjesno izazvao rat na javnoj sceni i time odradio cilj u vidu podjele za ili protiv njega pri čemu ga podupire dio etablirane sad već javne protudržavne i protuustavne grupacije s dominantnom potkom svojih ideoloških poraženih i bezvrijednih stavova u pravilu orkestrirano plasiranih kroz Ercegov lažljiva usta bez egzaktnih činjenica.

Erceg se tako u više navrata u svojim žestokim opservacijama našao u raskoraku sa istinom budući do danas javnosti nije stavio na uvid jasne dokaze osobnog ratnog puta,ranjavanja kao i legislativno priznato rješenje o statusu HRVI-a potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom.U tom kontekstu Erceg je više puta naglasio kako je prošao niz ratišta te istaknuo kako je dva puta ranjen u Hrvatskoj,a da mu je ranjavanje u Sarajevu bilo gotovo fatalno s posljedicom,jednom tvrdi 80% a potom 50% ustanovljenog invaliditeta.Navodi i ratni put,Svaki dan neki novi nakon čega uhvaćen u laži ubrzo bude javno prokazan kao prevarant kao što su mu to posljednje zorno i nadasve transparetno prikazali istinski dubrovački branitelji iz Odreda naoružanih brodova.

Također je naglasio kako je s početka rata dva puta došao u Knin,uvjerio se o čemu se radi i da je potom poželio staviti se aktivno u obranu Hrvatske i da svojim snimanjem posvjedoči o događanjima.

O svome prvom tadašnjem dolasku u Knin Erceg skoro ništa nije naveo ali je javno istaknuo drugi posjet tada okupiranom gradu u vremenu konca kolovoza 1991.godine kada su JNA i srpska paravojska već poharali Potkonje, Kijevo,Vrliku s otvorenim napadima na tadašnje rubne dijelove Općina Drniš,Skradin i Sinj.
RATKO_MLADIĆ_ZORAN_ERCEG_1991_3

ZORAN ERCEG SNIMA S DRUGE STRANE DO NJEGA RATKO MLADIĆ

- Kada sam došao u Knin,tražio sam dozvolu za snimanje aktivnosti kninskog korpusa i dobio je - prepričao je Erceg na više portala te naglasio kako mu je pri tom Ratko Mladić kazao - Je li ustašo,hoćeš li ići sa mnom da vidiš što ja radim s tvojima,te dodao da u skradinskom zaleđu ima grupu ustaša koje su opkolili i da ide s njim da vidi kako će ih srediti.Radilo se o Velikoj Glavi gdje su hrvatski branitelji u pokušaja neprijateljskoga proboja postavili uspješnu crtu obrane koja ih je od agresora dijelila jedva 70 metara i do Oluje je bila jedna od najtežih kota bojišnice u cjelokupnom Domovinskom ratu.U opisu te snimateljske epizode,Erceg danas tvrdi kako se dolaskom na položaj našao u neugodnoj situaciji s okupirane strane i da je ispalo da je Mladićev snimatelj.

Pritom evocira kako je tada napravio fatalnu grešku jer kazetu s materijalom nije predao nekome od kolega iz šibenskog ili splitskog dopisništva, te da mu je istu po povratku u Knin oduzeo Mladić s opaskom da se sutra vrati po nju nakon čega je iz Knina po njegovom daljnjem opisu istjeran hicima iz vatrenog oružja i da je živu glavu spasio bježeći u Renault 4,pod paljbom kojim je upravljao skoro u ležećem položaju.Cijela Ercegova priča naime i onda i sada ne drži vodu ako se zna u kolikoj je mjeri tadašnja JNA a poglavito njen operativni vrh poklanjao pozornosti na sigurnost,te je definitivno blasfemično tvrditi da se tada kod Ratka Mladića u Knin moglo ušetati bez debele provjere i pri tom snimati aktivnosti kninskog korpusa. To je bila nemoguća misija kakvom je danas Erceg želi drugačije prikazati jer je KOS tada uz svoje oficijelne snimatelje akreditirao isključivo svoje provjerene kadrove iz YUTEL-a i RTB-a među kojima ponajviše novinara Krstu Bijelića.
dvojac_erceg_mladić_1991_111

DVOJAC ERCEG-MLADIĆ STIŽU NA MJESTO PREGOVORA

Jednako tako naglasiti uspješan bijeg iz Knina prema Splitu bez svjedoka,te isti danas retorički prikazati kao fragment iz akcionog ratnog filma zvuči krajnje tendenciozno ako se zna da je Knin na cestovnim prilazima iz pravca Sinja i Drniša branilo u pravilu pet kontrolnih punktova JNA u zajedništvu s domaćom pobunjenom četničkom paravojskom i rezervistima.Također takav spektakularni bijeg iz Knina tada nije zabilježen po dolasku na crtu razgraničenja koju su držale hrvatske snage.No,navedenog dana kojeg spominje, snimatelj Erceg se ipak našao u Velikoj Glavi i to je bjelodana istina, gdje za razliku od onoga što mu je Ratko Mladić kazao kako "ide pomesti ustaše" nije bilo ništa,već se radilo o dogovorenom pregovaračkom sastanku Mladića s jedne i hrvatskih snaga s druge strane predvođenih Nikolom Vukošićem, tadašnjim zapovjednikom hrvatskih redarstvenih snaga i Josipom Jurasom članom Kriznog stožera.
ERCEG__ NA TRENUTAK_ SNIMA -MLADIĆA1991_7

Josip Juras,predsjednik Kriznog štaba s hrvatske strane i Erceg s kamerom iza njega

Sastanak je inače bio dogovoren za rane jutarnje sate ali su njegov početak hrvatski pregovarači taktički odgodili do kasno iza podneva pri čemu su na iznimno ljetnoj vrućini i visokoj temperaturi ostavili Mladića,njegove suradnike i pratnju da se prže na suncu dok su ih skriveni hrvatski vojnici cijelo vrijeme tajno držali na snajperu i snimali kamerom.
ratko_mladić_dovozi_zorana-ercega_1991_2

RATKO MLADIĆ DOVOZI ZORANA ERCEGA U SVOM DŽIPU

Hrvatske kamere pri tom su tajno najprije zabilježile dolazak Ratka Mladića u "kampanjoli" kao i snimatelja Zorana Ercega koji se s njim osobno dovezao te iz vozila izvukao kameru i snimao cijeli događaj.Na istom materijalu koji traje satima, Erceg u niti jednom fragmentu nije izgledao kao slučajni gost,avanturista ili osoba koja odaje strahom,niti se javio ili družio s novinarima s hrvatske strane ili hrvatskim braniteljima koji su čekali svoju delegaciju.Došao je na Veliku Glavu s Ratkom Mladićem,S njim i njegovom pratnjom i ubijao zajedno s njima vrijeme do početka sastanka.
ratko_mladić_dovozi_zorana-ercega_1991_2

RATKO MLADIĆ DOVOZI ZORANA ERCEGA U SVOM DŽIPU

Za koju agenciju ili novinarsku kuću je tada radio kao snimatelj Erceg nikada nije obznanio.Tada na Velikoj Glavi je zasigurno mislio da jedini ima kameru u ruci ali se prevario.Naravno,s dolaskom hrvatske delegacije došlo je do transparentnog snimanja,miješanja kamera i snimatelja ali u onolikoj mjeri koliko je to Mladić imperativno zahtijevao što su mu glumeći susretljivost i uvažavanje hrvatski pregovarači omogućavali,te je nakon održanog sastanka uslijedila kratka tiskovna konferencija na kojoj su svoja stajališta iznijeli Josip Juras i s druge strane Ratko Mladić koji se potom zaputio natrag u Knin u društvu oružane pratnje i naravno, neizostavnog "snimatelja" Zorana Ercega.
ZORAN_ERCEG_SNIMA_1991_4

ZORAN ERCEG S KAMEROM

Usput vrijedi istaknuti vezano za pregovore na Velikoj Glavi kako je hrvatska delegacija tada, poglavito zapovjednik redarstvenih snaga Nikola Vukošić doslovno razobličila lažne tvrdnje JNA kao čimbenika poštenog razdvajanja kakvim su se prikazivali pri čemu je Mladić puknuo kada mu je Vukošić kazao kako na srpskoj strani ima stacioniranih 6 tenkova JNA s uperenim cijevima na Hrvate, a na hrvatskoj strani nema niti jedan - Ajmo ih razmjestiti tri na njihovu a tri na našu stranu i bit će O.K.-kazao je tada Vukošić, na što je Mladić skoro preokrenuo stol i prekinuo sastanak.
HRVATSKI GARDISTI_OSIGURAVAJU_PREGOVORE-_1001_8

HRVATSKI GARDISTI U PRVOM PLANU- OSIGURAVAJU PREGOVORE-ERCEG DOLAZI S RATKOM MLADIĆEM

Nedugo potom ustrojavanjem sigurnosnih hrvatskih službi tajna snimka s Velike Glave je pomno analizirana te je poslije na Južnom bojištu 1993.godine stavljena u uporabu kada se na istom opet po "snimateljskom zadatku" pojavio famozni Zoran Erceg ali je brzo zabilježen te je po naredbi generala Janka Bobetka kojemu je to predočeno,doslovno isprašen daleko od hrvatskih postrojbi.Na koncu svega postavlja se pitanje tko je stvarno i kakvu je ulogu u Domovinskom ratu imao Zoran Erceg,rođeni Kninjanin (55.) od oca Hrvata i majke Srpkinje s prebivalištem u Splitu te kakvu ulogu i za koga isti ima danas nakon što je doslovno "pao s neba" ispred Savske 66. Nakon gore opisanog neka svatko dobronamjeran zaključi po svome nahođenju tko je Erceg.

Pametnom dosta...

Napisao: Željko Huljev - Foto Željko Huljev /Privatna arhiva/

1.Foto:Josip Juras,predsjednik Kriznog štaba s hrvatske strane i Erceg s kamerom iza njega./Javni snimak izjave Jurasa/

2.Dio Mladićeve oružane pratnje i iza njega Erceg kako vadi dodatnu opremu za snimanje./tajni snimak/

3,Iz vozila Ratka Mladića s kojim se dovezao Erceg vadi kameru/tajni snimak/

4.Iz vozila Ratka Mladića Erceg stavlja kameru na rame /tajni snimak/

5.Ratko Mladić daje izjavu po dolasku i Erceg iza njega s kamerom./Dvije fotografije-/javni snimak izjave za medije/

6.Ratko Mladić poziva osobu iz pratnje/javni snimak pred odlazak/

7..Zoran Erceg u gro-planu s kamerom nakon završetka sastanka /javni snimak/

http://www.braniteljski-portal.hr/Novos ... ADIC!-FOTO

Hoće li se HRT, Index, Jutarnji list i ostali mediji ispričati braniteljima zbog Zorana Ercega, isprika se od 'talibanske' televizije ne očekuje?

Petak, 06 Ožujak 2015 17:11
Ivana



Kako vrijeme prolazi tako pozlata oko 'branitelja' Zorana Ercega ne prestaje spadati, razotkrili su ga sami branitelji. Ne sjećaju ga se branitelji Dubrovnika, njegovi 'suborci', ne sjećaju ga se 'njegovi suborci' u šatoru, ne sjećaju ga se ratni snimatelji Hrvatske televizije, možda tek Goran Radman, ne sjeća ga se nitko osim Ratka Mladića.

Naime, braniteljski portal objavio je nekoliko fotografija iz osmog mjeseca 1991. godine na kojem se jasno vidi da se Zoran Erceg ponaša baš poput privatnog snimatelja ovog velikosrpskog naciste. Erceg dolazi s Mladićem i kamerom na crtu razdvajanja i s tzv. generalom, odnosno zločincem Mladićem odlazi, bilo je u to vrijeme najžešćih napada Jugoslavenske narodne armije i četnika na položaje hrvatskih branitelja u Dalmatinskoj Zagori te diljem Hrvatske.

Dvojbeno je gdje je Erceg bio tijekom Domovinskog rata, sami branitelji pozvali su institucije pravne države da istraže ratni put Zorana Ercega, dvojbeno je je li Zoran Erceg bio ratni snimatelj Hrvatske televizije, no, nije dvojbeno da je u jednom trenutku Zoran Erceg bio snimatelj Ratka Mladića ili barem onaj koji se udobno vozikao s Mladićem.

Hoće li se, nakon što se sazna kompletna istina, hrvatski mediji ispričati hrvatskim braniteljima zbog Ercega i uvreda na račun branitelja? Hoće li se ispričati Mislav Togonal, koji je arogantno, poput nekog razbojnika s ulice, na pitanje stopostotnog invalida Domovinskog rata, Đure Glogoškog ( sad je potpuno nevažno o čemu je bilo pitanje ), odgovorio: 'Ja sam urednik ove emisije i ja sam odobrio, ja sam zvao....?' To je isto kao kada bi hrvatski građani odgovorili Togonalu na način: 'Ti si možda urednik, mi smo vlasnici HTV-a, stoga marš u ....' Ne radi svinjarije Mislav Togonal od jučer, radi ih malo duže. Sjećate li se da je kao urednik zvao Veljka Džakulu u emisiju Otvoreno?

Hrvatska televizija, Novi list, Index, portal čijem se gazdi i pokretaču sudi zbog gospodarskog kriminala, Jutarnji list, mnogi drugi portali, od Ercega su napravili medijsku zvijezdu što on nipošto nije, niti zaslužuje biti. Erceg je u najmanju ruku u nekoliko navrata uhvaćen u kontradiktornostima, nećemo reći stopostotnim lažima, o tome neka sude oni koji su zaduženi za suđenja u ovoj zemlji, od kontroverzne peticije, do načina na koji je pozivao branitelje na svoju stranu, do činjenice da nikada uz njega nije stalo više od deset ljudi, mislimo javno, ne mislimo na Facebook.

Hoće li se braniteljima ispričati bilo tko, ali stvarnim braniteljima, nakon što su branitelji razotkrili uljeza među njima? Hoće li se braniteljima ispričati oni koji te branitelje nazivaju šatordžijama, šatorašima, pritom nitko ne očekuje ispriku talibanske televizije i jedne bivše novinarke Hrvatske televizije koju pamtimo iz Motrišta devedesetih ali i s NOVE TV kada je glumila veliku obožavateljicu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... e-ocekuje-

'Zaustavimo Vesnu Pusić i upozorimo članice UN da nema kvalifikacije'

Umirovljeni diplomat Antun Babić užasnut je kandidaturom predsjednice HNS za UN i predlaže da se sve zemlje obavijeste o tome tko je ona i kakve je sve promašaje imala u svojoj političkoj karijeri

Datum objave: 08.03.2015 | 11:23 Autor: Antun Babić

Vidjevši, nakon dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, u kojoj je mjeri hrvatsko društvo podijeljeno, u njezinom inauguracijskom govoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozvala je na zajedništvo hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Bio je to iskren, razuman i odgovaran poziv novoizabrane hrvatske predsjednice.


Usprkos činjenici što sam u političkoj emigraciji bio sljedbenik demokratskog i čovječanskog nauka vođe hrvatskog naroda početkom prošlog stoljeća, Stjepana Radića, koji je 1928. godine smrtno ranjen u Beogradskoj skupštini, nisam mogao zamisliti da ću se jednoga dana u tako velikoj mjeri slagati s političkim stajalištima i medijskim komentarima prof. dr. Zdravka Tomca, koji je u to vrijeme bio član KP Hrvatske. No, to ne znači da nije bilo trenutaka kad sam duboko razmišljao i čak bio uvjeren da se hrvatski narod može osloboditi velikosrpske Jugoslavije, samo ako hrvatski komunisti prihvate ruku pomirenja koju su pojedini hrvatski politički emigranti slali od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, sve do uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine. Dakle, zajedništvo je moguće ako svi koji živimo u Hrvatskoj iskreno pokažemo da volimo svoju državu tj. da ne mrzimo Hrvatsku. Ne moramo se ideološki slagati.

Izazov hrvatskim komunistima u Domovini

Inspiriran tim primjerima poruke pomirenja iz iseljeništva, u nekoliko sam navrata predlagao nešto slično. Nakon osnivanja Središnjeg odbora Hrvatske seljačke stranke u Londonu 1980. godine, čiji sam bio (najmlađi) član uputio sam jedan dopis tadašnjem predsjedniku HSS dr. Juraju Krnjeviću u kojem sam na nekoliko stranica iznio razloge zašto bi bilo dobro da se uputi poruka hrvatskim komunistima kako je vrijeme da progledaju i prihvate pomirenje između zaraćenih strana u hrvatskom narodu, kao jedini mogući put za opstanak nas Hrvata. U mjesečniku «Hrvatska sloboda», za travanj 1988. godine napisao sam i uvodnik koji je objavljen na prvoj stranici pod nazivom: «Izazov hrvatskim komunistima». Evo što sam u prve dvije rečenice tada napisao:

«U zadnjih je deset godina iz emigracije upućeno nekoliko javnih i otvorenih poruka hrvatskim komunistima u Domovini. Iako se svaki puta bile stilski i sadržajno drugačije formulirane, u svim se je porukama isticala jedinstvena misao: od hrvatskih se komunista, kako onih na vrhu vlasti, tako i onih pri vlasti, tražilo da svoj, u odnosu na druge Hrvate – nekomuniste, povlašteni položaj iskoriste za obranu sve ugroženijih hrvatskih interesa i olakšanje domovinske borbe za uspostavu slobodne i samostalne hrvatske države...»

Nema zajedništva s Vesnom Pusić i njezinim istomišljenicima

I našoj je Predsjednici dobro poznato da u najvećim zapadnim demokratskim državama postoji konsenzus oko četiri ključna pitanja: obrane, unutarnje nacionalne sigurnosti, demokratskog sustava i vanjske politike. U tim državama uopće nije bitno koja je politička stranka u kojem trenutku na vlasti ili u oporbi - od socijaldemokrata do konzervativaca, jer svi nesupitno slijede tu praksu i zato su te zemlje tako razvijene, stabilne i jake.

Nažalost, svima koji živimo u današnoj Hrvatskoj više je nego jasno da je pomirenje unutar hrvatskog naroda, koje je iskreno, kao i sadašnja predsjednica Grabar-Kitarović, pokušao ostvariti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo vrlo kratkog vijeka. Naime, a to je važno pojasniti, to pomirenje nije došlo kao odraz iskrenih unutarnjih osjećaja i katarze hrvatskih komunista, već dobro iskalkuliranog oportunizma tj. zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine, koja je bila daleko opasnija za hrvatske komuniste Jugoslavene nego za hrvatske domoljube u iseljeništvu. Da je, nedaj Bože, kojim slučajem uspio u njegovim nakanama stvaranja Velike Srbije i aneksije velikih dijelova Hrvatske ili pak cijele Hrvatske, velikosrpski vođa Slobodan Milošević najprije bi se krvavo obračunao s hrvatskim komunistima Jugoslavenima, a takvi su u Hrvatskoj do 1990. godine bili u većini. Ni danas ih nema puno manje kad je riječ o bivšim ideološki zaraženim komunistima i njihovoj djeci. U pravu je prof. dr. Tomac kad kaže da s njima nije moguće ostvariti svehrvatsko pomirenje. Njih se mora pobijediti na slijedećim izborima da bi mogao početi proces izgradnje pomirenja.

Možda nikada u svojoj povijesti Hrvatska nije bila u većoj unutarnjoj opasnosti nego što je to danas. Ništa nam ne znači to što smo članica Nato saveza ili Europske unije, ako je sve veći broj građana Hrvatske ispod razine siromaštva, ako su nam školska djeca gladna, ako nam desetine, a sutra možda već stotine tisuća mladih i obrazovanih ljudi odu iz Hrvatske, a na njihova mjesta dođu stranci koji će znati upravljati ovom lijepom i bogatom zemljom.

Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti i razjedinjenost domoljuba

Usudim se reći da ni današnja gospodarska recesija, masovno iseljevanje i katastrofalan demografski trend opadanja broja stanovnika, ne predstavljaju najveću opasnost za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.

Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti, djeca orjunaša, djeca komunizma, hrvatski zagovaratelji «regiona», Srbi u Hrvatskoj koji su još uvijek u službi Beograda i maksimalna rascjepkanost domoljubnih snaga unutar Hrvatske, od stranaka do udruga veterana, kojih ima preko tisuću. Nitko mi ne može reći da to nije sastavni dio jednog velikog i paklenog plana neutraliziranja svih domoljubnih snaga koje se mogu djelotvorno suprostaviti osmišljenom vanjskom i unutarnjem planu «discipliniranja» Hrvatske i njezino vraćanje pod kontrolu, za zapadni svijet, važnijeg strateškog partnera – Srbije.

Vesna Pusić je elementarna nepogoda za Hrvatsku

Osim njezine narcisoidnosti, mržnje hrvatske države i bolesne ambicije, bez ikakvih dokazanih profesionalnih ili političkih uspjeha, u taj se plan uklapa i sada javno najavljena «želja» tj. plan Vesne Pusić da se natječe za mjesto generalnog tajnika UN-a. Spreman sam na svakom mjestu braniti ovo što ću sada reći. U srpnju mjesecu prošle godine napisao sam da je Ivo Josipović najveći i najlukaviji protivnik samostalne hrvatske države. Ne, on je zapravo drugi najveći problem za opstanak Hrvatske kao samostalne države. Daleko najveći protivnik je sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, koja svoj cilj nije uspjela postići unutar Hrvatske i sada to želi ostvariti kroz Ujedinjenje narode. Ja u to čvrsto vjerujem.

Možemo li si samo zamisliti da u slučaju, nedaj Bože, nove velikosrpske agresije na Hrvatsku (povijest se ipak ponavlja i ona nije završila) i situacije u kojoj bi UN, na čelu s Vesnom Pusić, imao veliku ulogu u rješavanju ili zaustavljanju tog rata? Daleko od Hrvatske u New Yorku, na čiju bi stranu stala Vesna Pusić? Ja nemam nikakve dileme – na srbijansku. U takvoj situaciji Vesna Pusić bi za Hrvatsku bila deset puta opasnija od Budimira Lončara, koji je putem svojih veza u UN-u 1991. godine zagovarao da se Hrvatskoj nametne embargo na nabavu oružja. Kao bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije on je dobro znao da je Srbija imala na raspolaganju oružje tada četvrte najveće vojske u Europi.

Pusićka bi mogla za Hrvatsku postati iznimno opasna ako iza nje stoje iste one međunarodne sile koje su stajale iz zločinca Tita. Treba također podsjetiti na činjenicu da je Vesna Pusić uništila hrvatsku diplomaciju, značajno pogoršala bilateralne odnose Republike Hrvatske s važnim zemljama svijeta, a u multilateralnim organizacijama više je zagovarala interese «regiona» nago Republike Hrvatske, čiji je ministar i koja ju plaća.

Za one koji o tome nisu razmišljali, valja skrenuti pozornost da je u vrijeme kad desetine tisuća hrvatske školske i neškolske djece nemaju što jesti i više su gladna nego sita, Vesna Pusić je otišla na višednevnu turneju po zemljama Južne Asmerike kako bi lobirala za eventualan izbor za generalnog tajnika ili tajnicu UN-a. Dakle, ona je bez imalo osjećaja potrošila nekoliko desetina tisuća dolara za tu turneju pod lažnim izgovorom da ide lobirati za gospodarsku suradnju Hrvatske s tim zemljama. To je neviđena drskost, ali, nažalost, u narodu koji je stotinama godina bio tuđi sluga, takve stvari i danas nekažnjeno prolaze.

Može li mi netko predložiti koji bi drugi prihvatljivi i logični razlozi bili za eventualan izbor (u koji ipak uopće ne vjerujem, ali je potreban oprez) Vesne Pusić za prvu osobu UN-a osim onih koje sam naveo. Gdje su njezini rezultati, kako na međunarodnom tako i na unutarnjem polju? Jedino s čime se šefica HNS-a može pohvaliti je to da je (a na tome joj velika hvala) zbog svoje orjunaške i protuhrvatske politike uspjela uništiti HNS. Malo je vjerojatno da će na slijedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj više od 0,5 posto građana dati glas tom koalicijskom partneru SDP-a. Također sam duboko uvjeren sam da to zapravo gospođu Pusić uopće i ne brine. Ona sada jedino razmišlja o njezinoj emigraciji, ali ne o onoj u kojoj smo ja i stotina tisuća drugih domoljuba bili diljem svijeta – prognani, prezreni i nepriznati kao Hrvati i ubijani od strane Udbe kao da smo lutajući i bolesni psi. Njezin je cilj doseći se vrha najvažnije multilateralne organizacije u svijetu i tada poručiti hrvatskom narod i hrvatskim domoljubima: «I will be back».

Zadržimo Pusićku u Hrvatskoj

Zaključno, bez obzira i na moju preferenciju da što prije ode iz Hrvatske, na primjer u Beograd, gdje često boravi, ne smijemo pasti u tu zamku. Ako je potrebno zadržimo je u Hrvatskoj, jer nakon slijedećih izbora jedino što će moći je pridružiti se Teršeličkinoj «Documenti». Poduzmimo sve što možemo da lobiranjem i na sve druge moguće načine upozorimo sve zemlje svijeta da Vesna Pusić nema nikakve profesionalne niti ljudske kvalifikacije da bude izbarna za generalnog tajnika UN-a.

Budući da kod izbora za generalnog tajnika UN-a, koje čini 193 zemalja članica, svaka članica ima pravo glasovanja na Općoj skupštini UN-a, pozivam sve Hrvate u iseljeništvu da, ukoliko bi došlo do njezine kandidature, odmah pišu vladama svojih zemalja kako bi izbor Vesne Pusić za generalnog tajnika UN-a bio vrlo štetan i opasan za ugled i funkcioniranje te još uvijek važne međunarodne multilateralne organizacije. U ime Hrvata izvan Domovine posebno predlažem da to učini Hrvatski svjetski kongres.

Šator na Zrinjevcu

Na samom kraju, pozivam i sve antihrvatske nevladine udruge u Hrvatskoj, uključujući i one koje su se nedavno preko noći pojavile pred braniteljskim šatorom u Savskoj, da umjesto prosvjeda i napada na hrvatske branitelje u Savskoj, dođu pred Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu i tamo mirno prosvjeduju protiv danas osobe koja je veliki sukrivac za današnje teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i najveće protivnice teško stečene državne samostalnosti hrvatskog naroda – gospođe Vesne Pusić. Mislim da ni ideja o podizanju šatora na Zrinjevcu nije loša. Osim toga dolazi proljeće, a parlamentarni izbori su sve bliže. Dakle, prosvjed neće dugo trajati. Siguran sam da će za taj prosvjed na Zrinjenvcu imati i potporu 80% djelatnika Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji ne mogu dočekati da iz njihovog života nestane sadašnja ministrica vanjskih poslova i prva potredsjednica Vlade Republike Hrvatske.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/9987/ ... ije%27.htm

Zašto je Jozo Radoš šokirao hrvatske medije, nije on otišao u Europski parlament zbog Hrvatske nego zbog sebe?

Nedjelja, 08 Ožujak 2015 16:21
Ivana


Ovo je već postalo suludo, naime, način na koji hrvatski novinari glume naivnost, iznenađenost, graniči s gubitkom zdravog razuma. Jesu li doista hrvatski novinari, naravno, neki, zaslužili luđačku košulju ili se radi tek o hinjenim luđacima te ponekom alkoholičaru?

Naše novinare iznenadilo je, pa i šokiralo, ponašanje HNS-ovca Joze Radoša u Europskom parlamentu, inače, bivšeg ministra obrane Republike Hrvatske koji je ostao upamćen po izjavi da hrvatska vojska ne bi bila u stanju obraniti zemlju od vanjske agresije. Naravno da ne bi, ako bi je branila ratna kukavica poput Radoša.

Jozo Radoš glasovao je u Europskom parlamentu protiv interesa Hrvatske, pišu neki mediji. Je li on kriv ili oni koji su ga postavili na 'europsku listu?' Treba biti potpuni idiot pa ne znati za što je sve Radoš spreman, pobogu HNS-ovac je, dolazi iz stranke koja je patološki gladna novca hrvatske sirotinje, dolazi iz stranke Vesne Pusić, ministrice koja je udruzi svog brata poklonila 250 000 naših kuna. Mediji su to gotovo pa prešutjeli, iako se radi o novcu iz državnog proračuna, što znači da su neki hrvatski mediji dobrim dijelom banditska legla. Zamislite da je 250 000 kuna iz državnog proračuna svom bratu dao Tomislav Karamarko, naša medijska mafija bi 'popizdila.' Toliko o objektivnost medijskog ološa u Hrvatskoj, u državi u kojoj su 'najeminentniji' novinari ujedno i najveće pijanice te države. Nadajmo se da će to zapamtiti neki hrvatski novinari kada ih ponovno bude zajebavalo Dukino takozvano Hrvatsko novinarsko društvo.

No, vratimo se Jozi Radošu u Europski parlament, HNS-ovcu smeta ustavna definicija prema kojoj je brak zajednica muškarca i žene, a ne primjerice zajednica Joze Radoša i majora Zorana Pusuća, dakle, Radošu smeta volja hrvatskih izražena na slobodnom referendumu iako je on zastupnik tih građana u Europskom parlamentu. I to bi kao trebalo biti čudno?

Nije Jozo Radoš otišao u Europski parlament zbog Hrvatske, otišao je jer je tamo plaća 50 000 kuna, a on je gladan novca. lako zarađenog novca. Razlog postojanja Joze Radoša u politici je zapravo podebljavanje bankovnog računa, što njega briga za Hrvatsku i hrvatske interese? Uostalom, zašto bi bi bila? Hrvatsku su sjebali mnogi političari, i isto toliko novinara, jedan više ili manje. Zar je važno?

Dakle, Jozo Radoš podržao je usvajanje odredaba kojima se Hrvatsku i njezine građane proziva radi referenduma o ustavnoj zaštiti braka te se redefinicija istoga nameće svim državama članicama EU. I to je kao neki šok? Kako takve svinjarije mogu šokirati naše medije ako ti isti mediji vrlo dobro znaju da je ministrica nekulture iz HNS-a poklonila milijune kuna parazitskim udrugama i komunističkim portalima, koji isključivo promoviraju mržnju? HNS je puno koštao ovu državu, zamislite što bi se dogodilo da Vesna Pusić postane, kao što neće, glavna tajnica UN-a? Svijet bi vrlo brzo zaratio i krenuo putem Trećeg svjetskog rata.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... -zbog-sebe

Bijedan pokušaj diskreditiranja hrvatskog iseljeništva, Crkve i hrvatske predsjednice

10.03.2015.


Jutarnji list je ovih dana iznova pokušao problematizirati hrvatsko iseljeništvo, katoličku Crkvu ali i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Tijekom posjete hrvatskoj župu Sv. Ćirila i Metoda i Sv. Rafaela u New Yorku, predsjednica se naime susrela s predstavnicima hrvatskog iseljeništva koji su je iznimno toplo dočekali.


Prigodom posjeta predsjednica se fotografirala sa svećenicima, časnim sestrama i vjernicima ispred kaminu u župnim prostorijama na kome se nalazi hrvatska zastava s grbom bez krune, s početnim bijelim poljem. Jutarnji list i dio projugoslavenskih medija u Hrvatskoj takvo što odmah je problematizirao, navodeći da se zastava s takvim grbom navodno koristila u NDH. Da je riječ o klasičnom primjeru pokušaja diskreditiranja, nalik na KOS-ovu propagandu devedesetih, kada su zbog uvođenja hrvatskih nacionalnih simbola i kune kao platežnog sredstva, Miloševićevi agenti novoproglašenu Republiku Hrvatsku proglašavali slijednicom ustaškog režima, pokazuje nekoliko primjera.

Prvi je krov crkve sv. Marka u Zagrebu, na kome je istaknut isti onakav grb kakav se vidi na fotografiji u hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda i Sv. Rafaela u New Yorku, što još nitko od projugoslavenskih piskarala u današnjoj Hrvatskoj nije problematizirao. No, ne znači i da neće! Spomenuta novinarska piskarala, od kojih se neki spominju i kao mogući suradnici nekadašnjeg KOS-a JNA, pri tome zaboravljaju da je ista takva zastava početkom devedesetih bila službena zastava u RH sve do donošenja današnjeg zakona o zastavi i grbu RH. Riječ je o zastavi koja se, nakon skidanja one s petokrakom, 30. svibnja 1990. ponosno zaviorila pred Hrvatskim saborom. I treće, možda i najvažnije, svakako je činjenica da se spomenuta zastava nalazi na teritoriju SAD-a gdje im različiti projugoslavenski recidivi ne mogu nametnuti svoje retrogradne i antihrvatske stavove, ali mogu konstruirati situaciju za nastavak unutarhrvatskih razračunavanja što je njihov prioritetni cilj.

Ovakav pokušaj kompromitiranja, međutim, svakako nije pitanje zastave nego pitanje odnosa djela hrvatskih državljana prema hrvatskom iseljeništvu, katoličkoj Crkvi ali i prema hrvatskoj Državi.

Taj odnos vidljiv je kroz višegodišnji angažman i djelovanje Jelene Lovrić, inače dugogodišnje bliske prijateljice Tatjane i Ive Josipovića, trenutno novinarke medija koji je pokušao problematizirati cijeli ovaj slučaj.

Podsjetimo, Lovrićkin nekadašnji kolega i "partijski drug", Miroslav Lazanski svojedobno je izjavio da je spomenuta novinarka i bivši član ekstremnog projugoslavenskog krila komunističke partije, tijekom 1991. pozivala JNA da izvrši vojni udar u Hrvatskoj. Međutim, Jelena Lovrić je to uredno demantirala, tako da je sve ostalo "visiti u zraku". Niti je dokazala da nije, niti je Lazanski dokazao da je.

Stoga, ne treba biti iznenađen da se pokušaj diskreditiranja,osmišljen od strane jugoslavenskog komunističkog agitpropa a primjenjivan u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i dalje nastavlja.

Nedvojbeno je za čije interese i na čiju štetu - dvojbeno je do kada!



Josip Zdunić

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijes ... edsjednice