Re: PETA KOLONA U HRVATSKOJ
Posted: Tue Feb 10, 2015 8:27 pm
JOSIPOVIĆEV POSLJEDNJI SKANDAL: Ako su državno odličje mogli dobiti Vesna Teršelič i Mladen Bajić zašto ne bi i Ejup Ganić, nije on ništa manji neprijatelj Hrvatske!
Autor: Dražen Boroš
Datum: utorak, 10. veljače 2015. u 18:57
Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica.
Još kratko aktualni predsjednik države, čiji mandat prestaje za pet dana, na odlasku je ostao dosljedan sebi. Nije se mogao suzdržati i samo tjedan dana prije odlaska s Pantovčaka podijelio je desetak visokih državnih priznanja i odličja, kako je naveo "zaslužnim pojedincima i institucijama". Tako su se ponovno na istom mjestu našli i oni koji itekako zaslužuju državne počasti, ali i oni koji ih zaslužuju nešto manje. Uz jednog Relju Bašića, gimnastičara Marija Možnika, paraolimpijku Milku Milinković, prvu gluhoslijepu doktoricu znanosti Sanju Tarczay, glavnog tajnika austrijskog Ministarstva za europske i međunarodne poslove Johannesa Kyrlea, našao se i bosanskohercegovački političar Ejup Ganić, kojeg je Josipović odlikovao jednim od najviših državnih odličja Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezinih odnosa s drugim državama.
Za one koji su možda zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli radi se o 64-godišnjem Bošnjaku iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije bio dijelom Austro-Ugarske, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako dobile zajedničku granicu). Ganić je između ostalog i akademik, bio profesor na sveučilištima, među inima i na onome u Illinoisu kao i na Lomonosovu. Dakle, i on je pripadao kategoriji znanstvenika s političkim instinktom (poput primjerice Radovana Karadžića ili Biljane Plavšić). Osim toga bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik Zajednice univerziteta BiH, a zanimljivo 1990. ušao je u Predsjedništvo BiH kao predstavnik Jugoslavena.
Uža specijalnost mu je fizika, a kao pripadnik tvrde unitarističke sandžačke struje unutar bošnjačkog vojno-političkog vodstva, zajedno sa Seferom Halilovićem i Zulfikarom Ališpagom Zukom, Ganić je u vrijeme ratnog sukoba bio član Ratnog predsjedništva BiH. Ganićevo ime spominjano i na Haškom sudu gdje je u više navrata označen kao osoba koja je predsjedala sastanku vrha Armije BiH u Zenici, u travnju 1993., kada je donesena politička odluka o napadu Armije BiH na Središnju Bosnu iz koje je protjerano oko 400 tisuća Hrvata.
Poklani Hrvati na duši Ejupa Ganića
Oni sa boljim sjećanjem mogu posvjedočiti koliko je Ganić zajedno sa pokojnim Alijom Izetbegovićem osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u susjednoj nam državi koji je nanio silne štete hrvatskim interesima. Osim toga u jeku hrvatsko-bošnjačkih sukoba Ganić je obilazeći arapske zemlje huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to 1993. u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlene radnike. Samo nekoliko dana nakon njegova posjeta Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani.
Tako je, 14. prosinca 1993. barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvrštavajući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Očito vjera je bila tek jedan od razloga. Drugi je taj što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić tada neskriveno mrzio. Osim toga to je bio način da se hrvatskom gospodarstvu nanese teška šteta jer hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina.
Sada je Ganić za veću ili manju ulogu u tom masakru (što hrvatsko pravosuđe nikada nije zanimalo) dobio i najviše državno priznanje od predsjednika na odlasku.
Osim toga, Ganić je bio dobro poznat i po svom stavu o Neumu kao navodnom bošnjačkom prirodnom izlazu u međunarodne vode, kojeg je prvi puta izrekao 1993. a predstavlja očiti primjer huškačkog pozivanja na čišćenje tamošnjih Hrvata. U njegovom govoru kojeg donosimo vidljivi su i njegovi stavovi o izjednačavanju odgovornosti Srbije i Hrvatske za ratne sukobe u BiH.
No za Josipovića Ganić je "osoba koja je učinila puno dobrih djela prema našim ljudima i domovini", kako je kazao prigodom uručivanja nagrade.
Ništa čudno od Josipovića
Tijekom svog petogodišnjeg mandata, Ivo Josipović je dodijelio mnogo raznih odličja. Istina, znatno manje nego njegov prethodnik Mesić, ali bilo je tu svega i svačega. Josipović naime, nije glup, on je vrlo dobro znao da uz jednog "svog" mora odlikovati i nekoliko "njihovih", pa je nerijetko balansirao, pa kada bi dodijelio odličja partizanima (a činio je to svake godine na Dan antifašizma) odmah je otišao u Osijek, Zadar, Vukovar ili Dubrovnik i odlikovao tamošnje brigade i branitelje iz Domovinskog rata. Odlikovao je Josipović i britanskog časnika koji je spasio peručku branu, francuskog legionara Jean Michela Nicolliera, zastavnika JNA Jovana Sredojevića, dobrovoljne davatelje krvi, akademike, vrlo često glazbenike, židovskog rabina, ali su mu se događali i gafovi kao onaj sa Spomenicom istarskom policijskom inspektoru Amiru Jusufoviću koji je već tada bio predmet praćenja hrvatskih službi zbog veza s narkomafijom.
No odličja 'Documenti' i Mladenu Bajiću imala su jednu potpuno drugu svrhu. Dajući Povelju Vesni Teršelič u prigodi najvećeg državnog praznika Josipović je poslao jasnu poruku. Dva dana kasnije prof. Herman Vukušić mu je vratio odličje za zasluge u ratu tvrdeći kako on s neprijateljima Hrvatske ne želi biti u istom košu. Glavašu i Sanaderu je oduzeo odličja, ali je zato Mladena Bajića nagradio za višegodišnju suradnju s vlastima u prikrivanju najtežih zločina, pljačke državne imovine i slično. Bajić se po broju odlikovanja približio Zagorcu i Sanaderu, što i nije baš podatak za pohvalu, budući da ti najnagrađivaniji nerijetko završe iza rešetaka, "zbog iznimnih zasluga" za Republiku Hrvatsku.
Inflacija državnih odličja u isti koš strpala neprijatelje i branitelje
Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica. Primjerice, u prvoj godini mandata Mesić je dodijelio točno 2.730 odlikovanja, znatno više nego što ih je dodijelio pokojni dr. Tuđman u godini oslobađanja Hrvatske. Do inflacije je došlo i po sili zakona, jer su se odlikovali i oni koji su uzorno vršili dužnost u prethodnom razdoblju, a po tom kriteriju samo 2000. godine podijeljeno je 2.355 Spomenica domovinske zahvalnosti. U godinama rata i poraća 90 posto odlikovanja dobivali su državni službenici, političari, pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a, i tek zadnjih godina se takva praksa promijenila, ali je Mesić dodjelu odličja do kraja obezvrijedio.
Tako je u posljednjoj godini svoga mandata Mesić podijelio kišu odlikovanja po čudnim kriterijima koja su porezne obveznike koštala gotovo pola milijuna kuna. Uz niz osoba iz javnog života, predsjedničkim odlikovanjima danas se tako mogu podičiti i neki zagrebački ugostitelji, vlasnici benzinskih crpki i hotela, kao i novinari s kojima je često surađivao - od poduzetnika Tomislava Antunovića preko dugogodišnje suradnice Štefanije Balog, hotelijera Gorana Štroka do zagrebačkih ugostitelja Miroslava Folnegovića i Slobodana Čimbura, vlasnika Mesićevog omiljenog restorana Baltazar, koji je dobio Spomenicu domovinske zahvalnosti. Među odličnicima te 2010. našli su se i Kraljevi ulice, znanstvenici Radman i Đikić, liječnici Paladino i Vukadinović, kulturnjaci Šipuš i Žižić, sportaši Plećaš i Španja, novinari Mirjana Rakić, Vojo Šiljak i Mario Harapin, autor emisije s Predsjednikom na kavi na Hrvatskom radiju. Mesić je odlikovao i francuskog ministra Bernarda Kouchnera, lovca na naciste Efraima Zuroffa, predsjednicu srpskog Helsinškog odbora Sonju Biserko, europarlamentarca Hannesa Swobodu i španjolskog veleposlanika Jorgea Fuentesa Vilallongu, a među njegovim biserima je i odlikovanje Georgu Sorosu koji nosi Red kneza Branimira za "osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama". Mesić je dodjelio i odličje Ivi Sanaderu par mjeseci prije nego će pobjeći.
U moru posla koji je očekuje možda bi nova predsjednica mogla napraviti i temeljitu reviziju svih državnih priznanja i odličja ako je tako nešto uopće moguće zbog velikog broja odličja i priznanja koje su hrvatski predsjednici dijelili kapom i šakom bez jasnih kriterija.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atske.html
Autor: Dražen Boroš
Datum: utorak, 10. veljače 2015. u 18:57
Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica.
Još kratko aktualni predsjednik države, čiji mandat prestaje za pet dana, na odlasku je ostao dosljedan sebi. Nije se mogao suzdržati i samo tjedan dana prije odlaska s Pantovčaka podijelio je desetak visokih državnih priznanja i odličja, kako je naveo "zaslužnim pojedincima i institucijama". Tako su se ponovno na istom mjestu našli i oni koji itekako zaslužuju državne počasti, ali i oni koji ih zaslužuju nešto manje. Uz jednog Relju Bašića, gimnastičara Marija Možnika, paraolimpijku Milku Milinković, prvu gluhoslijepu doktoricu znanosti Sanju Tarczay, glavnog tajnika austrijskog Ministarstva za europske i međunarodne poslove Johannesa Kyrlea, našao se i bosanskohercegovački političar Ejup Ganić, kojeg je Josipović odlikovao jednim od najviših državnih odličja Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezinih odnosa s drugim državama.
Za one koji su možda zaboravili ili još nisu bili dovoljno odrasli radi se o 64-godišnjem Bošnjaku iz Novopazarskog sandžaka (jedinog sandžaka turske Bosne koji 1878. nije bio dijelom Austro-Ugarske, pa je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore, koje su tako dobile zajedničku granicu). Ganić je između ostalog i akademik, bio profesor na sveučilištima, među inima i na onome u Illinoisu kao i na Lomonosovu. Dakle, i on je pripadao kategoriji znanstvenika s političkim instinktom (poput primjerice Radovana Karadžića ili Biljane Plavšić). Osim toga bio je ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH, predsjednik Zajednice univerziteta BiH, a zanimljivo 1990. ušao je u Predsjedništvo BiH kao predstavnik Jugoslavena.
Uža specijalnost mu je fizika, a kao pripadnik tvrde unitarističke sandžačke struje unutar bošnjačkog vojno-političkog vodstva, zajedno sa Seferom Halilovićem i Zulfikarom Ališpagom Zukom, Ganić je u vrijeme ratnog sukoba bio član Ratnog predsjedništva BiH. Ganićevo ime spominjano i na Haškom sudu gdje je u više navrata označen kao osoba koja je predsjedala sastanku vrha Armije BiH u Zenici, u travnju 1993., kada je donesena politička odluka o napadu Armije BiH na Središnju Bosnu iz koje je protjerano oko 400 tisuća Hrvata.
Poklani Hrvati na duši Ejupa Ganića
Oni sa boljim sjećanjem mogu posvjedočiti koliko je Ganić zajedno sa pokojnim Alijom Izetbegovićem osobno pridonio bošnjačko-hrvatskom ratu u susjednoj nam državi koji je nanio silne štete hrvatskim interesima. Osim toga u jeku hrvatsko-bošnjačkih sukoba Ganić je obilazeći arapske zemlje huškajući protiv Hrvatske i Hrvata kao neprijatelja islama. Činio je to 1993. u Alžiru, gdje su hrvatske tvrtke imale uposlene radnike. Samo nekoliko dana nakon njegova posjeta Alžiru teroristi su upali u barake Hidroelektrinih radnika, skinuli još bunovnim radnicima gaće i poklali one koji nisu bili obrezani.
Tako je, 14. prosinca 1993. barbarski ubijeno 12 hrvatskih radnika. Donedavni alžirski nadbiskup Henri Teissier služio je mise za duše ubijenih, uvrštavajući ih u katoličke mučenike, žrtve smaknute zbog svoje vjere. Očito vjera je bila tek jedan od razloga. Drugi je taj što su pripadali nacionalnosti koju je Ganić tada neskriveno mrzio. Osim toga to je bio način da se hrvatskom gospodarstvu nanese teška šteta jer hrvatska poduzeća od tada nisu u Alžiru radila sljedećih sedam godina.
Sada je Ganić za veću ili manju ulogu u tom masakru (što hrvatsko pravosuđe nikada nije zanimalo) dobio i najviše državno priznanje od predsjednika na odlasku.
Osim toga, Ganić je bio dobro poznat i po svom stavu o Neumu kao navodnom bošnjačkom prirodnom izlazu u međunarodne vode, kojeg je prvi puta izrekao 1993. a predstavlja očiti primjer huškačkog pozivanja na čišćenje tamošnjih Hrvata. U njegovom govoru kojeg donosimo vidljivi su i njegovi stavovi o izjednačavanju odgovornosti Srbije i Hrvatske za ratne sukobe u BiH.
No za Josipovića Ganić je "osoba koja je učinila puno dobrih djela prema našim ljudima i domovini", kako je kazao prigodom uručivanja nagrade.
Ništa čudno od Josipovića
Tijekom svog petogodišnjeg mandata, Ivo Josipović je dodijelio mnogo raznih odličja. Istina, znatno manje nego njegov prethodnik Mesić, ali bilo je tu svega i svačega. Josipović naime, nije glup, on je vrlo dobro znao da uz jednog "svog" mora odlikovati i nekoliko "njihovih", pa je nerijetko balansirao, pa kada bi dodijelio odličja partizanima (a činio je to svake godine na Dan antifašizma) odmah je otišao u Osijek, Zadar, Vukovar ili Dubrovnik i odlikovao tamošnje brigade i branitelje iz Domovinskog rata. Odlikovao je Josipović i britanskog časnika koji je spasio peručku branu, francuskog legionara Jean Michela Nicolliera, zastavnika JNA Jovana Sredojevića, dobrovoljne davatelje krvi, akademike, vrlo često glazbenike, židovskog rabina, ali su mu se događali i gafovi kao onaj sa Spomenicom istarskom policijskom inspektoru Amiru Jusufoviću koji je već tada bio predmet praćenja hrvatskih službi zbog veza s narkomafijom.
No odličja 'Documenti' i Mladenu Bajiću imala su jednu potpuno drugu svrhu. Dajući Povelju Vesni Teršelič u prigodi najvećeg državnog praznika Josipović je poslao jasnu poruku. Dva dana kasnije prof. Herman Vukušić mu je vratio odličje za zasluge u ratu tvrdeći kako on s neprijateljima Hrvatske ne želi biti u istom košu. Glavašu i Sanaderu je oduzeo odličja, ali je zato Mladena Bajića nagradio za višegodišnju suradnju s vlastima u prikrivanju najtežih zločina, pljačke državne imovine i slično. Bajić se po broju odlikovanja približio Zagorcu i Sanaderu, što i nije baš podatak za pohvalu, budući da ti najnagrađivaniji nerijetko završe iza rešetaka, "zbog iznimnih zasluga" za Republiku Hrvatsku.
Inflacija državnih odličja u isti koš strpala neprijatelje i branitelje
Inače, hiperprodukcija najviših državnih odličja doživjela je vrhunac u vrijeme Mesića koji je odlikovao čak i svoje omiljene zagrebačke ugostitelje, pa se na taj način u istom košu nalaze i heroji Domovinskog rata, Soros i vlasnici ćevabdžinica. Primjerice, u prvoj godini mandata Mesić je dodijelio točno 2.730 odlikovanja, znatno više nego što ih je dodijelio pokojni dr. Tuđman u godini oslobađanja Hrvatske. Do inflacije je došlo i po sili zakona, jer su se odlikovali i oni koji su uzorno vršili dužnost u prethodnom razdoblju, a po tom kriteriju samo 2000. godine podijeljeno je 2.355 Spomenica domovinske zahvalnosti. U godinama rata i poraća 90 posto odlikovanja dobivali su državni službenici, političari, pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a, i tek zadnjih godina se takva praksa promijenila, ali je Mesić dodjelu odličja do kraja obezvrijedio.
Tako je u posljednjoj godini svoga mandata Mesić podijelio kišu odlikovanja po čudnim kriterijima koja su porezne obveznike koštala gotovo pola milijuna kuna. Uz niz osoba iz javnog života, predsjedničkim odlikovanjima danas se tako mogu podičiti i neki zagrebački ugostitelji, vlasnici benzinskih crpki i hotela, kao i novinari s kojima je često surađivao - od poduzetnika Tomislava Antunovića preko dugogodišnje suradnice Štefanije Balog, hotelijera Gorana Štroka do zagrebačkih ugostitelja Miroslava Folnegovića i Slobodana Čimbura, vlasnika Mesićevog omiljenog restorana Baltazar, koji je dobio Spomenicu domovinske zahvalnosti. Među odličnicima te 2010. našli su se i Kraljevi ulice, znanstvenici Radman i Đikić, liječnici Paladino i Vukadinović, kulturnjaci Šipuš i Žižić, sportaši Plećaš i Španja, novinari Mirjana Rakić, Vojo Šiljak i Mario Harapin, autor emisije s Predsjednikom na kavi na Hrvatskom radiju. Mesić je odlikovao i francuskog ministra Bernarda Kouchnera, lovca na naciste Efraima Zuroffa, predsjednicu srpskog Helsinškog odbora Sonju Biserko, europarlamentarca Hannesa Swobodu i španjolskog veleposlanika Jorgea Fuentesa Vilallongu, a među njegovim biserima je i odlikovanje Georgu Sorosu koji nosi Red kneza Branimira za "osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama". Mesić je dodjelio i odličje Ivi Sanaderu par mjeseci prije nego će pobjeći.
U moru posla koji je očekuje možda bi nova predsjednica mogla napraviti i temeljitu reviziju svih državnih priznanja i odličja ako je tako nešto uopće moguće zbog velikog broja odličja i priznanja koje su hrvatski predsjednici dijelili kapom i šakom bez jasnih kriterija.
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... atske.html