Forum Hoplologije,

:
Za razliku od Josipovića i Milanovića, mi osuđujemo svaki govor mržnje

Zanimljivo je da ta ista mladež SDP-a, njihov kandidat Ivo Josipović, te stranački šef Zoran Milanović nisu reagirali na govor mržnje njihovog stranačkog suradnika varaždinskog psihijatra dr. Nenada Horvata, kažu u HDZ-u

Datum objave: 30.12.2014 | 18:55 Autor: np

Županijska organizacija HDZ-a, u priopćenju ogradila se od neprimjerenih izjava iz teksta objavljenog na facebook profilima varaždinske Mladeži HDZ-a i njezina predsjednika Igora Borovca u kojem se navodi da su u Varaždinu za Ivu Josipovića glasali "jugosmradovi i njihova orjunaška djeca". Za razliku od SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i njegovog stranačkog šefa Zorana Milanovića, koji redovito ne samo da se služe, već i svom članstvu odobravaju širenje govora mržnje i vrijeđanje političkih suparnika, oni osuđuju svako takvo ponašanje, bez obzira od koga potječe.

"Zanimljivo što ni mladež SDP-a ni Ivo Josipović, te stranački šef Zoran Milanović, nisu reagirali na govor mržnje njihovog stranačkog suradnika psihijatra Nenad Horvata, koji je nedavno smijenjen s mjesta voditelja odjela psihijatrije varaždinske Opće bolnice jer je na svom facebook profilu vrijeđao i omalovažavao branitelje", ocjenjuje županijski HDZ koji zaključuje da su te uvrede bile puno teže nego ono što je napisao Borovec.

Zbog učestalih poziva novinara za komentar vezano na neprimjerene objave na Facebook profilu Igora Borovca dajemo sljedeće priopćenje:

Za razliku od SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i njegovog stranačkog šefa Zorana Milanovića koji redovito ne samo da se služe, već i svom članstvu odobravaju širenje govora mržnje i vrijeđanje političkih suparnika, mi osuđujemo svako takvo ponašanje, bez obzira od koga potječu.

Zanimljivo je s kojim entuzijazmom mladež SDP-a, a pogotovo njen predsjednik Luka Zrinski prati objave Facebook statuse svojih političkih suparnika.

Također, zanimljivo je da ta ista mladež SDP-a, njihov kandidat Ivo Josipović, te stranački šef Zoran Milanović nisu reagirali na govor mržnje njihovog stranačkog suradnika varaždinskog psihijatra dr. Nenada Horvata.

Neprimjerene izjave Igora Borovca, koje osuđujemo nipošto se ne mogu mjeriti s govorom mržnje dr. Nenada Horvata koji poziva na nove Križne putove, (jame, stratišla) ali od SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i njegovog stranačkog šefa Zorana Milanovića, niti slike niti tona.

Evo nekih od tih izjava:

- Da je četrdeset peta malo dulje trajala, devedesete se nikad ne bi dogodile ....

- Baš su slatki ti branitelji ....što pokretni, šfo nepokretni

- Domoljublje na četiri kotača ... spogonom na klerofašizam ...

- Ulizice, lezilebovići i sponzoruše iz šatora traže Milanovićevu ostavku. Evo sad će on, samo da se popisa ...

Upravo ti dvostruki kriteriji SDP-ovih dužnosnika i njihov prešutni prelazak preko govora mržnje stranačkih suradnika i prijatelja, izazvale su] neprimjereni istup Igora Borovca.

O tome najviše govori Josipovićev i Milanovićev muk koji jasno govori katoa je to njihova „nova pravednost" i „praviput".

Žao nam je da se naš mladi član dao uvući u njihovu kaljužu.

U svemu tome je zanimljivo da se većina medija uopće nije osvrnula na flangrantni govor mržnje dr. Nenada Horvata, stoji u priopćenju koje potpisuje predsjednik HDZ-a Varaždinske županije Anđelko Stričak.

http://direktno.hr/en/2014/domovina/550 ... %BEnje.htm

Zašto je zabranjeno reći da je Danijela Trbović Srpkinja iz Karlovca i kći Udbo oficira koji je prijateljevao s Boljkovcem i Titom?

Autor: I.Delić
Datum: ponedjeljak, 05. siječnja 2015. u 17:55

Ovih dana, tolerancija se ponovno brusi jednostrano. I dok jedni toleranciju pišu na svoj način, drugi je čitaju onako kako im paše.

Predsjednička kampanja ozbiljno se zakuhala, i to na svim granama društva. U skladu s time natjecateljska atmosfera prelila se i na društvene mreže, na kojima se vode pravi mali ratovi u kojima su glavni akteri Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Od rata na popularnom Facebooku HDZ-ova kandidatkinja se ogradila, ali aktualni predsjednik koji se hvata za slamku spasa, očito drži da je čak i fejs slamka spasa na njegovom pravom putu. Oglasila se na ovoj društvenoj mreži statusom dopredsjednica HDZ-ove Zajednice žena Katarina Zrinski, Rosanda Mijalović-Dukić. Referirala se pri tome na HTV-ovu uzdanicu i voditeljicu sučeljavanja Danijelu Trbović.

-Imamo li mi pravo barem na jednog voditelja (koji nije protiv Hrvatske) ako plaćamo pristojbu kao i onih pet posto Srba koji su imali svoje voditelje? Prva stvar koju bih učinila kad bih ja bila na vlasti, srušila bi crvenu televiziju da nikada više Srbi u mojoj Hrvatskoj ne harače po mojim svetinjama. Bravo Kolinda, i u nemogućim uvjetima znaš se nositi sa svima- napisala je dotična te navukla na sebe bijesne predstavnike tolerantnih hrvatskih medija. Istih onih koji su ispod glasa pustili vijest o napisima Marka Rakara, momka proizašlog iz Josipovićeva stožera koji se drznuo hrvatske branitelje usporediti s KU Klux Klanom. Na noge su ustali i svi oni koji su prešutjeli govor mržnje dubrovačkog SDP-ovca Nikše Klečaka, koji je svojedobno kazivao kako je šteta što se MIG nije srušio u Čavoglave. Poslao je na taj način partijski omladinac čestitku svima onima koji su u tome mjestu slavili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Naš medij, koji je cenzuriran i hakiran više od deset dana na takvo je licemjerje ionako navikao. No, kao što smo obećali mi ćemo i dalje pisati te postavljati pitanja, tražeći na njih odgovore. Mora se priznati, ova HDZ-ovka u svojem je istupu doista pretjerala, uostalom to potvrđuje i Grabar Kitarović koja se od njene tvrdnje ogradila. Ali, tko je bez grijeha nek' baci kamen prvi. Zar ne? Uz to što nije jedina koja se oglasila na društvenim mrežama, prozvana je u svojem statusu iznijela i poneki istinit podatak.

Nema ništa sporno u tome da je Danijela Trbović, koja se u političke vode uvukla preko noći i to intervencijom Josipovićevih pristaša na Prisavlju, pripadnica nacionalne manjine. Također, svoj posao u više je navrata obavljala više, ili manje korektno. U čemu je problem ako se nekoga tko je Srbin danas doista tako i nazove? Ne bi li porijeklo trebalo biti nešto čime se čovjek treba ponositi? S druge strane, pomalo pretjerane kritike na račun javne televizije nisu neopravdane i svatko onaj tko plaća pretplatu za tu medijsku kuću trebao bi valjda imati pravo kritizirati rad iste. Nije Rosanda jedina koja vidi da se na televiziji nešto zacrvenilo. Vide to i mnogi koji i danas vrlo otvoreno HTV nazivaju jugoslavenskom televizijom, a zasluge za to pripisuju još jednom Josipovićevom drugu, kome drugom doli Goranu Radmanu. I kada su svi ovih dana tako silno glasni zbog istupa HDZ-ovke u kojoj proziva bivšu djevojku Olivera Frljića, zašto nisu jednako glasno ustali na noge kada je Danijela u svojim emisijama progovarala o vjeri i crkvi, jednako kao u neka vremena koja mnogi nastoje zaboraviti.

Primjerice, u kolovozu 2012. godine, i to u vrijeme dok se na Širokom Brijegu obilježavala 67. obljetnica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca, gledateljima je servirana emisija pod voditeljskom palicom Danijele Trbović, Srpkinje iz Karlovca čiji je otac Ilija Trbović bio oficir UDBE koji je dugi niz godina skrbio o sigurnosti ne samo Josipa Broza Tita, već je prijateljevao s Josipom Boljkovcem. Te prigode gledatelje pred malih ekranima voditeljica je pokušala osvijestiti pokazujući navodnu opasnost koja im prijeti od katoličke crkve. Ista ta dama koja bi besramno cinkala generala Gotovinu žestoko se tada obrušila na crkvu, dakako u suradnji s gostima. Također, ne treba zaboraviti da je dotična autorica te emisije, i niza sličnih gorljiva zagovornica LGBT prava.

I na to ima pravo. No, imaju li u tome slučaju drugi akteri hrvatskoga društva pravo na kritiku, pravo na svoje mišljenje? Ili je tolerancija tek ono nešto drugo, pisano crvenim slovima. Dok je sve ostalo, uz pritisak tih i takvih tolerantnih nazvano govorom mržnje.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... titom.html

Nazvati vlastitu zemlju klerofašističkom nije govor mržnje, a reći da je Danijela Trbović Srpkinja jest?

Kreirano Utorak, 06 Siječanj 2015 22:53
Napisao/la G.M.



"Naprednim" snagama u Demokratskoj Narodnoj Republici Hrvatskoj usta su u posljednje vrijeme puna optužbi za famozni govor mržnje. Baš poput žabe koja je vidjela kako konja potkivaju pa je i sama digla nogu tako su se i oni poveli za zapadnim neoliberalnim trendom pa sada sve učestalije upiru prstom u neistomišljenike tvrdeći da su njihove riječi govor mržnje.


Posljednji takav primjer je onaj predsjednice Zajednice žena Katarina Zrinski Primorsko-goranske županije, Rosande Mijolović Dukić, koja je kao svoj Facebook profilu 26. prosinca 2014. 20:28 u napisala sljedeći status: 'Zanimljivo da sučeljavanje vodi Danijela Trbović (koja ne voli sve što je hrvatsko i prijavila bi generala Gotovinu) i bivša partnerica Olivera Frljića koji pljuje po Hrvatskoj? Zar nema nijednog voditelja na HRT-u koji je Hrvat? Evo i Stankovića koji ne obećava dobro i pravedno sučeljavanje? Možda jedino Josipović zna sva pitanja koja će se postavljati?? Kolinda ne daj se i budi onakva dama kakvu smo te naučili gledati!! Gadljivo je gledati TV koju plaćamo a vode je Srbi!!'


U 21:55 istog dana uslijedio je novi status gospođe Mijolović Dukić koji glasi: 'Danijela Trbović dijeli crvene kockice!! Zanimljivo da nisu plave?? Eto toliko o sučeljavanju!! Crvena voditeljica koja mrzi Hrvatsku i koja je ovo sučeljavanje pretvorila u cirkus koji mi plaćamo a da nas nitko nije pitao dali želimo nju za voditeljicu? Imamo li mi pravo na barem jednog voditelja (koji nije protiv Hrvatske) ako plaćamo pristojbu kao i onih 5% Srba koji su večeras imali svoje voditelje?? Prva stvar koju bih učinila kad bih ja bila na vlasti!! Srušila bi crvenu televiziju da nikada više Srbi u mojoj Hrvatskoj ne harače po mojim svetinjama!! '


Zbog gore navedenoga izborni stožer aktualnog predsjednika Ive Josipovića podnio je prijavu Državnom izbornom povjerenstvu (DIP) uz napomenu kako se radi o 'teškim oblicima govora mržnje, diskriminaciji po nacionalnoj i po osnovi političkog opredjeljenja, zastrašivanju birača i općenito o metodama i retorici koja nije primjerena nigdje i nikome.' Rosanda Mijolović Dukić na to je reagirala novim statusom na Facebooku u kojem je objavila da joj je netko hakirao Facebook profil i postavio u njeno ime status koji se 'protivi njenim ljudskim, vjerskim i moralnim svjetonazorima.'


Skeptik u meni ipak nekako misli da se ovdje radi o ni o kakvom hakiranju - a na to me upućuje i mišljenje nekih informatički pismenijih ljudi od mene koji kažu kako je vrlo malo vjerojatno da se takvo što dogodilo – dok 'gramatički nacist' ima potrebu sjesti i plakati nad očajnom uporabom interpunkcije u dva gore citirana statusa, ma tko god da stvarno stoji iza njih. No to je sada zapravo manje važno od samog sadržaja statusa. Istina, napisano u njima radikalno je za moj ukus te definitivno ne suviše politički inteligentno ali možemo li ovdje doista govoriti o govoru mržnje? Je li govor mržnje reći da bi Danijela Trbović prijavila generala Gotovinu? Nije, a to dokazuje i njen vlastiti odgovor na pitanje bi li ga prijavila postavljeno devet mjeseci prije njegovog uhićenja 2005. godine: 'Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo 'od stoljeća sedmog' tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi i dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humanitarno donirala.' Kako se može govorom mržnje proglasiti ono što je netko sam izjavio?


Je li govor mržnje implicirati – jer to u statusima Rosande Mijolović Dukić nigdje nije izravno rečeno – da je Danijela Trbović Srpkinja? Nije – bez obzira na to koje nacionalnosti ona bila. Žele li nam ovime iz stožera Ive Josipovića poručiti da je biti Srbin samo po sebi sramota pa je stoga, u skladu s time, uvredljivo nekoga nazvati tim imenom? Je li onda Ivo Josipović sa svojim promicanjem regionalne suradnje i tolerancije zapravo samo licemjer ili jednostavno nesposoban izabrati za suradnike u kampanji ljude koji stvarno razumiju njegove stavove?


Isto tako, je li govor mržnje tvrditi da je Danijela Trbović bivša partnerica Olivera Frljića? Nije jer su istinitost te tvrdnje oboje u više navrata poduprli vlastitim izjavama o svojoj vezi za neke od hrvatskih časopisa o poznatim osobama. Široj javnosti dobro poznati Frljićevi projugoslavenski stavovi nisu, doduše, dokaz da i Danijela Trbović razmišlja na isti način, ali obzirom na to da su neko vrijeme zajedno dijelili kućanstvo svakako su indikativni.


Dovesti uopće u pitanje sposobnost Danijele Trbović za vođenje sučeljavanja između predsjedničkih kandidata također ne bih prozvala govorom mržnje već, štoviše, racionalnim argumentom. Istina, ne zbog njene nacionalnosti – jer, ruku na srce, ne postoji niti jedan objektivan argument kojim bi se moglo braniti da osoba srpske nacionalnosti ne može biti kvalitetan TV voditelj – već zbog onoga čime se voditeljica inače bavi. Karijeru je izgradila prvo kao suvoditeljica glazbene emisije Hit Depo da bi potom preuzela voditeljstvo nad licenciranim kvizom Najslabija karika te nad talk show emisijom mozaičnog karaktera Osmi kat. Njeno iskustvo u vođenju emisija političke tematike je – nula. Ima li onda smisla, od svih novinara na HRT-u koji to iskustvo imaju, zadatak vođenja predsjedničke debate povjeriti njoj? I ne baš. Gdje je tu, dakle, govor mržnje?


Govorom mržnje također je proglašena objava na Facebooku predsjednika varaždinske organizacije Mladeži HDZ-a Igora Borovca koja glasi: 'Pronać onih 76 glasova za lignju i dostavit mi njihova imena i prezimena najkasnije do 9.1.' od koje se predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović javno ogradila. Istini na volju ova izjava u sebi ima elemente prijetećeg i nipošto nije primjerena retorici jedne demokratske zemlje u kojoj se poštuje različitost političkog mišljenja niti njenom autoru imalo služi na čast no jasno možemo vidjeti da ni druga strana na nju nije sasvim imuna.


Podsjetimo tim povodom na primjer Facebook grupe Ja ne mrzim o kojoj smo već pisali, a koja je osnovana u znak potpore pomoćniku ministra branitelja Bojanu Glavaševiću nakon što je snažnu buru izazvala njegovo impliciranje da hrvatski branitelji nemaju PTSP jer ga, eto, nemaju ni Srbi (što je, usput rečeno, pogrešno – radi se samo o tome da im ga Srbija kao država ne priznaje). Grupi se pridružila čitava plejada dušebrižnika koji 'ne mrze'. Oni su prepuni ljubavi i tolerancije – što će reći, drugim riječima, da svi oni koji se s njihovim mišljenjem ne slažu nisu. Branitelji mrze. Njihovi pristaše mrze. Katolici mrze. Desničari mrze. Svi oni koji nisu antifašisti su fašisti –a zna se kako se s njima postupa. Ako ništa drugo, blokirat će im se pristup dotičnoj Facebook grupi, čak i ako pišu sasvim uljudno. Iza sladunjavih fraza o ljubavi, toleranciji i demokraciji zapravo se krije grupa ljudi koja otvoreno iskazuje mržnju prema svojim neistomišljenicima. Smeta li takvo što Ivi Josipoviću i njegovim suradnicima? Ne. Čak naprotiv, upravo on osobno pružio je toj grupi potporu, i to javnim Facebook statusom objavljenim 4. studenoga prošle godine, a koji glasi:


'Na Facebook stranici Ja ne mrzim tisuće je poziva na strpljivost, toleranciju i razumijevanje. Javili su se ljudi koji žele poštivanje demokratskih prava i institucija. Upravo je objavljen i poziv Bojana Glavaševića na poštovanje i razumijevanje prema onim braniteljima, najtežim invalidima domovinskog rata, koji njega ne razumiju. Hrvatska treba razgovora, treba strpljivi dijalog.' Cinik u meni bi sada rekao – da, samo do onda dok se slažete sa svakim slovom napisanim u toj grupi, potom će vam izbrisati komentar, a vas blokirati kako ne bi svojom herezom kršili ljubav i harmoniju koje tamo vladaju. Ali to, naravno, nije mržnja i to nije za osudu. To je podupiranje mišljenja naprednih snaga.


Isto tako, Ivo Josipović i njegovi istomišljenici ne smatraju da je za osudu kandidatkinju za predsjednicu države, gospođu koja je uz to izgradila respektabilnu karijeru prvo kao ministrica vanjskih poslova, a potom kao veleposlanica Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama te kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, nazvati Barbikom. Poznato je, naime, da se taj naziv koristi za šupljoglave plavokose žene koje osim atraktivnog izgleda nemaju ama baš ništa drugo za ponuditi. No takvo što, eto, nije uvredljivo nikome, a kamoli da bi netko išao cendrati o govoru mržnje, kao što nikome nije uvredljivo ni kada, u sličnom tonu, bivši hrvatski veleposlanik u Vatikanu dobar dojam kojeg na sugovornika ostavlja Kolinda Grabar Kitarović proglasi 'manekenskim mentalitetom.' Je li jedna ženka udruga u Hrvatskoj digla na noge zbog toga i barem ga pecnula po prstićima zbog seksizma? Naravno, nije.


No dobro, realno gledano, i 'Barbika' i 'manekenski mentalitet' zapravo su benigni primjeri. Ono što puno više bode oči je, recimo slikovna usporedba braniteljskog prosvjeda u Savskoj s Ku Klux Klanom, a koju je na svom Facebook profilu 11. prosinca objavio Marko Rakar, poduzetnik i bloger, inače jedan od istaknutijih članova izbornog tima Ive Josipovića. Ku Klux Klan ozloglašena je rasistička organizacija koja otvoreno iskazuje rasnu mržnju pa čak i nasilje, pa je time svaka usporedba s njima u najmanju ruku neprimjerena. Je li takvo što itko od liberalno nastrojenih dušebrižnika proglasio govorom mržnje? Pogađate, nije.


Nitko nije govorom mržnje proglasio ni komentar vlasnika portala index.hr, Matije Babića, gdje on, također u svom Facebook statusu, kaže: 'Glogoški, gdje si postavio šator kad je tvoj premijer Ivo Sanader organizirao pljačku pozivajući se na iste stvari na koje se danas pozivaš ti – vjeru, branitelje i domovinu? Nigdje? Čekaj, pljačka Hrvatske nije te smetala, dok ju je provodila tvoja zločinačka organizacija? Sanaderov odnos prema 'domovinskom ratu' nije te natjerao na logorovanje u Savskoj? Kad kažeš da tebi i tebi sličnima trebao biti zahvalni za Hrvatsku, donekle si u pravu. Vama koji ste jučer na vlast doveli Sanadera a sutra ćete Karamarka, sitnim marionetama HDZ-a, možemo biti zahvalni za ovakvu bijednu, klerofašističku, opljačkanu i iscijeđenu Hrvatsku. Budimo iskreni oko onog što uplašena civilizirana Hrvatska o vama glasnima i naoružanima zapravo misli: vi niste ponos, vi ste sramota Hrvatske.'


Govor mržnje očito nije svoju vlastitu zemlju nazvati klerofašističkom. Štoviše, izraz 'klerofašisti' hrvatski ljevičari nerijetko koriste kako bi njime omalovažili katolike u ovoj zemlji, što se smatra slobodom govora pa čak i humorom, i nikome ne pada na pamet takvo izražavanje osuditi te one koji ga primjenjuju optužiti za nekakvu mržnju po religijskoj osnovi. Nitko ne dovodi u pitanje ni stavljanje Domovinskog rata u navodnike čime se implicira – barem ako pretpostavimo da je Matija Babić upoznat s temeljima pravopisa hrvatskog jezika – da takav rat zapravo nije postojao i da se radilo o nekakvom 'građanskom ratu', a ne o agresije Srbije na Hrvatsku. Osobno smatram da je takvo što puno uvredljivije nego skrenuti pažnju na činjenicu da je Danijela Trbović Srpkinja. Bezobrazno je i vrijeđati branitelje nazivajući ih nečijim marionetama jer se time neizravno poručuje kako se radi o tupavim ljudima koji nisu u stanju sami formulirati vlastiti stav, a ni nazivanje HDZ-a zločinačkom organizacijom, bez obzira na presudu Ivi Sanaderu, ne spada baš u ono što bi nazvali politički korektnim govorom. Je li se itko zbog toga pobunio i pokrenuo hajku na famozni govor mržnje? Jasno, nije.


Protiv govora mržnje napredne lijeve snage nisu se pobunile ni nakon oštrog nastupa SDP-ovog zastupnika u Saboru Nenada Stazića 2. siječnja ove godine u sklopu kojeg je predsjedničku kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović optužio za duboke i čvrste veze s 'lopovskom skupinom i pljačkaškom organizacijom.' Unatoč grijesima HDZ-a koji su, bez ikakve sumnje, itekako nezanemarivi, pomalo je smiješno da nekakve moralne priče o krađi i nepotizmu plasira pripadnik stranke kojoj pripada, na primjer, jedna Marina Lovrić Merzel. No na stranu sada to. Zanimljivije je opaziti da nitko ni ne pomišlja spomenuti govor mržnje zbog toga jer se jednu osobu – u ovom slučaju Kolindu Grabar Kitarović – vrlo izravno optužuje za kriminal, i to bez ikakvih dokaza. Stazić bi ipak trebao znati da su u demokratskim zemljama u kojima se primjenjuju principi rimskog prava svi oni koje sud neprikosnoveno nije proglasio krivima automatski smatra nevinima. No ono očito ima potrebu izigravati suca, porotu i krvnika sve u jednome – što kod SDP-ovaca, Ive Josipovića i njihovih pristaša očito prolazi bez problema.


Ako će netko i reći da Stazićeve optužbe i nisu tako strašne, teško da takvo što objektivno može tvrditi za sve ono što je izjavio varaždinski psihijatar Nenad Horvat za hrvatske branitelje na vlastitom Facebook profilu. Između ostalog ovo: 'Šteta što 1945. nije dulje potrajala jer se onda ne bi dogodila 1990' te nazivanje prosvjeda branitelja, invalida Domovinskog rata, 'domoljubljem na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.' Osim što su njegove izjave same po sebi u najmanju ruku krajnje bezobrazne, ono što ovdje još više zapanjuje je spoznaja da je Horvat po zanimanju psihijatar koji u svojoj svakodnevnoj praksi kao vlastite pacijente liječi upravo mnogobrojne branitelje koji boluju od PTSP-a i koje muči invaliditet. Zamislite da, recimo, deklarirani pristaša nacizma radi kao liječnik čiji pacijenti su Židovi ili da simpatizer Ku Klux Klana liječi crnce. Je li netko zbog gore spomenutih izjava podignuo prijavu protiv doktora Horvata optužujući ga za govor mržnje? Jasno, nije. Štoviše, osnovana je Facebook grupa potpore dotičnome patetična naziva Svi smo mi dr. Nenad Horvat. Ako želite pročitati sadržaje koji se u toj grupi objavljuju, to ne možete učiniti. Naime, grupa je samo nekoliko dana bila vidljiva javnosti, a potom su je njeni osnivači, nakon što se u nju usudilo javiti nekoliko osoba koje ne podupiru stavove doktora Horvata, u potpunosti uklonili od očiju javnosti. Valjda također u ime tolerancije, ljubavi i demokracije.


Kada Nenad Horvat, Nenad Stazić, Matija Babić i njima slični napadaju neistomišljenike često se služeći i vrlo oštrim rječnikom to onda nije govor mržnje već 'demokratsko pravo na mišljenje', a kada svoje mišljenje o njima izuste pripadnici tzv. desne političke opcije onda to naglo postaje govorom mržnje i podupiranjem netolerancije. Teško je ne opaziti dvostruke kriterije koji ovdje vladaju. Osobno nisam pretjerana pobornica pozivanja na govor mržnje i smatram da se o njemu u strogo smislu može govoriti samo kod pozivanja na nečije ubojstvo ili na nasilje nad drugom osobom, a da je motivirano njenom nacionalnošću, rasom, vjerskom ili spolno orijentacijom te nekim drugim sličnim čimbenikom. Međutim, zadovoljilo bi me već i saznanje da makar sve mjerimo istim metrom, odnosno da ne primjenjujemo različita mjerila za različite ljude ovisno o tome jesu li nekome politički podobni ili ne. Tada više ne možemo govoriti o demokraciji već isključivo o totalitarizmu i nasilnom nametanju vlastitog političkog stava kao ispravnog, što je duboko pogrešno. U demokraciji, naime, ne postoje pravo i pogrešno mišljenje – a to je lekcija koju hrvatska ljevica očito još nije uspjela svladati.


http://www.fizzit.net/vijesti-i-politik ... kinja-jest

Je suis Charlie poticaj je daljnjem nasilju
Svaki teroristički čin, poput nedavnog koji se dogodio u redakciji francuskog satiričnog časopisa „Charlie Hebdo“, kao posljedicu obično ima izražavanje solidarnosti prema žrtvama, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, a shodno tome pokrene se i lavina propitkivanja uzroka, uglavnom u svrhu sprečavanja da se tako nešto ponovno dogodi te radi iznošenja raznolikih misli i analiza.

Svjetska je javnost, opravdano, senzibilizirana s onima koji su u ovim ubojstvima izgubili svoje najmilije, prijatelje te poslovne kolege. No zavrjeđuje li i časopis „Charlie Hebdo“ solidarnost, te ako zavrjeđuje, kakvu?

Zbog tragedije njihovih zaposlenika, svakako! Jer ovo je prije svega užasan čin, tragičan. Svjetska javnost „solidarno“ je reagirala preko „Je suis Charlie“ inicijative. No treba reći da je ova inicijativa u skladu s modernim shvaćanjem slobode govora koji ne podrazumijeva i poštovanje, već isključivo iznošenje svojeg stava bez obzira vrijeđa li koga ili ne.

Zašto sam u prethodnom odlomku riječ solidarno stavio pod navodnike? Upravo zbog toga što je inicijativa „Je suis Charlie“ ustvari medvjeđa usluga svima koji slobodu govora gledaju očima francuskih satiričara – uvijek će biti nekoga tko će ponukan sličnim razlozima (ismijavanje najsvetijih vjerskih simbola) napraviti sličan čin. Drugim riječima, ako podržavate uzrok, morate biti spremni prihvatiti i posljedice. Jer ako je ismijavanje Alaha za pojedinca razlog da ubije skupinu novinara, tada se treba zapitati – otvaraju li ovakve inicijative vrata daljnjem nasilju?

Jer dvojbe nema – dokle god će biti čovječanstva, bit će i ljudi koji će na ovakav način reagirati na sve što percipiraju kao vrijeđanje svojih osjećaja, svetinja, svoje obitelji. I nikakve inicijative to neće promijeniti, niti će to promijeniti agresivno propagiranje modela slobode govora koja ovim primjerima debelo zalazi u zonu govora mržnje.

Osobno ne razumijem niti opravdam načine fundamentalista koji svaku uvredu rješavaju nasiljem, obično ubojstvima poput ovog u Francuskoj ili nedavnog pokolja djece i učitelja u Pakistanu. U nekakve analize ne mogu krenuti niti u primisli, jer nemoguće je svakoj normalnoj osobi shvatiti što sve prolazi kroz umove osoba koje su sposobni počiniti ovakva djela.

No razumijem li zbog čega su se muslimani osjetili uvrijeđenima? Apsolutno. Ako ništa drugo, onda zbog toga što sam i sam kroz posljednjih 15 godina, što bih postavio kao neku granicu početka zrelijeg gledanja na zbivanja oko sebe, nebrojeno puta vidio, čuo i doživio nešto slično. Radi se o govoru mržnje prema pripadnicima religijskih skupina, ponajviše prema katolicima, a u zadnje vrijeme sve češće i muslimanima.

Sloboda govora ima svoja ograničenja – granice slobode govora završavaju tamo gdje počinje govor mržnje. Ovo vrijedi u slučaju ako se sloboda govora gleda kao nešto plemenito, što vodi prema pluralizmu, otvorenosti, dijalogu. Ako se sloboda govora gleda kao „mogu reći što god hoću i briga me za sve“, onda granice u svakom slučaju nisu potrebne, niti one postoje.

Za časopis Charlie Hebdo nikad nisam čuo, barem ne do nedavnih događanja. No jedan pogled na nekoliko njihovih naslovnica bio je dovoljan da donesem nedvosmislene zaključke o naravi istog. U njihovom slučaju ne radi se o nikakvoj moralnoj slobodi govora, već o čistom govoru mržnje. Ako nekome nije jasno zbog čega, napravit ćemo kraću usporedbu za čije ćemo potrebe uzeti dvije temeljne institucije društva – obitelj i Crkvu. S tim da je Crkva ujedno i druga obitelj svakog iskrenog vjernika, što mnogim ateistima i agnosticima nikako nije jasno.

Evo nekoliko primjera iz „Hebda“, a koji bi čitatelju trebali približiti njihovovo shvaćanje slobode govora:
Za nekoga kome je Crkva „druga obitelj“, kome je Djevica Marija druga majka, kome je Isus otac i brat, ovakvi prizori vrijeđaju najintimnije osjećaje. A takvih ima barem milijardu širom svijeta.

Ovakve karikature očigledno nemaju niti najmanje veze sa slobodom govora – ovo je eklatantan primjer govora mržnje. Ako nekome nije jasno zašto, evo mala pomoć – zamislite da netko u satiričnom obliku nacrta vaše dijete koje je golo i kojeg zadovoljava drugi muškarac, po mogućnosti otac ili djed. Biste li i tada smatrali da je to sloboda govora, ili da je to ipak govor mržnje? Da vam netko to radi iz dana u dan, biste li to nijemo gledali ili biste reagirali, pobunili ste, progovorili?

Neki autori inače pozivaju Papu da bi zbog ovih ubojstava trebao još više propagirati slobodu govora, jer tada se ovakve stvari više ne bi događale – pa može li „sloboda“ govora biti ekstremnija od ove? Papa bi dakle trebao reći – naše svetinje vrijeđajte još gnjusnije?


Neki kažu – to je satira, to je u njezinoj biti – no ja kažem – ako je satira govor mržnje, onda ukinimo satiru, zabranimo je. Jer osim što ovakva satira pametnoga vrijeđa, a nepametnog nasmije, ona je čini se i snažan okidač koji aktivira ono najgore u najgorima među nama. Francuski primjer ovo je zorno pokazao.

http://bbird.me/je-suis-charlie-poticaj ... m-nasilju/

HRVATSKA POBIJEDILA MRŽNJU: Kandidati za najprimitivniju osobu izborne noći, Vesna Pusić, Zoran Milanović? Ne, lažljivi ministar Predrag Fred Matić...

Ponedjeljak, 12 Siječanj 2015 08:08
Ivana



Hrvatska je izabrala, hrvatski narod pobijedio je ankete, kako one namjerno lažne, tako i one koji su 'slučajno' bile lažne, Hrvatska je pobijedila mržnju, Hrvatska je izabrala predsjednicu. Hrvatska, nažalost, još uvijek nije pobijedila lijevi fašizam koji tvrdi da je hrvatsku predsjednicu zapravo izabrala Hercegovina, što je notorna laž.Čak i kad bi ta laž bila istina, kome to smeta? Tko su bili vitezovi Vukovara, Blago Zadro, Marko Babić, ako ne Hercegovci?

Naime, i bez glasova iz Mostara Kolinda Grabar Kitarović je pobijedila, ovo je posebno potrebno naglasiti kako bi radikalnom jastrebu SDP.a, notornom Predragu Fredu Matiću, neke stvari bile jasnije, s obzirom na njegov govor mržnje i uvrede uperene prema hrvatskom narodu u susjednoj Bosni i Hercegovini. - Presudit će glasači u nama susjednoj Bosni i Hercegovini i to mi je neshvatljivo. Ispada da će odlučiti upravo tih dvadesetak tisuća glasova iz BiH. To je, nažalost, tako. Ja ne bih nikada htio odlučiti izbore, primjerice, u Argentini. Podsjećam da je Željko Kerum svojedobno pobijedio u Splitu jer su Splićani htjeli malo promjene. No, posljedice Kerumove vladavine trpjet će još godinama. Ne bih htio biti zloguki prorok i prognozirati da će se tako nešto dogoditi i građanima Hrvatske – rekao je ministar Matić za NOVU TV, koja je vrlo KOREKTNO, odradila izbornu noć. Napokon, sve pohvale Mislavu Bagi.

Naime, nakon ove izjave ostali su šokirani gosti Mislava Bage, Mirela Holy te Ruža Tomašić, od uvredljivih izjava Freda Matića ogradila se i novinarka NOVE TV koja je pratila reakcije iz stožera Ive Josipovića, a koja je izjave ministra nazvala uvredljivima, što one doista jesu bile. Naime, ministar Matić je, kao što znamo, lagao, i bez glasova hrvatskog naroda u BiH Kolinda Grabar Kitarović je pobijedila, tijesno, no, ipak. Dakle, ministar Matić je lažljivac. Treba li još koji razlog za ostavku aktualnog ministra? Smatrate li nakon svega da branitelji u Savskoj, koji prosvjeduju protiv aktualnog ministra, nemaju pravo, budući da je ministar, osim što mrzi, lažljivac? Naime, kad smo već kod Hercegovaca, zna li Predrag Fred Matić odakle su bili heroji obrane Vukovara, Blago Zadro i Marko Babić?

Uz neprikosnovenog Freda Matića za primitivca izborne noći svoju kandidaturu istakli su Vesna Pusić te Zoran Milanović. Dok je Milanović govorio o kriminalnim zadrugama, hajdučiji, sektašenju, pljački i aparatičku, Vesna Pusić najslavnije razdoblje hrvatske povijesti, devedesete godine prošlog stoljeća, proglasila je, ukratko, mračnim godinama, što je još jedan dokaz da lijevi fašizam iz ovog debakla, debakla u kontekstu činjenice da je Ivo Josipović imao potpunu potporu režimskih medija a opet izgubio izbore. Kad smo kod Ive Josipovića, čovjek koji je bio neuspješan predsjednik otišao je kao čovjek, u najboljem smislu, dostojanstveno.

Lijevi ekstremisti, nažalost, ne mogu shvatiti jednu stvar, ne mogu shvatiti demokraciju, jer demokraciju nikada nisu željali. Kako bi Kolinda Grabar Kitarović, kako to tvrdi Vesna Pusić, trebala mijenjati svoju politiku ako je njena politika pobjednička? Ne, građani će na izborima za godinu dana mijenjati Milanovića i Vesnu Pusić.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-h ... fred-matic

Tko ima problem s tim da su građani Hrvatske Hrvati?

Autor: Marcel Holjevac
Datum: ponedjeljak, 19. siječnja 2015. u 10:50

Opaska izabrane predsjednice, da sve građane Hrvatske podjednako smatra Hrvatima, izazvala je burne reakcije, prvenstveno od ljudi koji bi Hrvatsku najradije prekrstili u antifašističku republiku Građaniju, ili u DNRH.

Jedna stvar odmah pada u oči: ljudi koji zaziru od "brojanja krvnih zrnaca" i smrtno se uvrijede kad netko pobroji recimo Srbe u vladi RH, najednom zaziru od naziva "Hrvat" za sve građane Hrvatske, koji se bazira na konceptu političke nacije, kakav u Europi i šire postoji već preko dva stoljeća i kakav je nakon nacionalnih revoulcija 1848/9 godine uspostavljen u cijeloj Europi. Taj koncept je suprotan etnocentričnom konceptu plemena, koji i danas živi na Balkanu, i to prvenstveno kod ljudi koji se busaju u prsa progresivizmom. Svi znamo da je u Europi posve normalno da vas smatraju Nijemcem ako imate njemačko državljanstvo i živite u Njemačkoj, neovisno o tome koliko imate turskih, srpskih, hrvatskih, poljskih ili kakvih god krvnih zranaca. Ista stvar je sa Švedskom ili bilo kojom drugom državom. U Americi, postoje afro-amerikanci, latino-amerikanci, Amerikanci irskog, talijanskog, ili kakvog god porijekla, ali svi su Amerikanci. Striktno se razlikuje "descent", porijeklo, i "nationality", nacionalnost, koja je uvijek jednaka onom što piše na dokumentima.

Isto tako, koliko god to Pupovca ili bilo koga smetalo, njega će u inozemstvu uvijek smatrati i referirati samo i jedino kao "Hrvata" ako putuje s hrvatskom putovnicom.

Moderan koncept političke nacije ima korijene u francuskoj revoluciji, iako ga je moguće naći i prije (primjer je antički Rim, gdje su svi građani Rima bili rimljani, suprotno tada prevladavajućem konceptu gdje je "natio" značilo upravo ono što na latinskom i znači - pripadnost zajednici po rođenju.) Riječ "nacija" - hrvatski, "narod" - je u međuvremenu kroz stoljeća mijenjala značenje i danas pripadnost naciji u razvijenom svijetu znači isključivo pripadnost političkoj naciji.

Takav koncept nacije osigurava jedinstvo i ravnopravan tretman svih, u kojem nema građana drugog reda, a uostalom drukčije nije niti moguće u državama zasnovanima na principu jednakosti sviju pred zakonom. Etnocentričke države, gdje se gledalo na etničko porijeklo i prema tome određivalo prava, su izumrle s nacističkom Njemačkom. Uostalom, etničko porijeklo je gotovo uvijek miješano i faktički neodredivo, pa kao takvo u modernim državama i nebitno osim u smislu očuvanja kulturnog identiteta i zavičajnih klubova, a naciju određuje prije svega povijest, kultura, jezik, i sam osjećaj pripadnosti istoj.

No, naravno, takav koncept i obavezuje građane: ako imate jednaka prava imate i jednake obaveze spram države. Time je Kolinda, zapravo, ukinula mogućnost da itko Srbe u Hrvatskoj smatra stranim tijelom ili građanima drugog reda. Zašto to onda nekima jako smeta, poput Pupovca?

I ne samo njemu, nego i velikom dijelu SDP-a koji voli termin "Građani", ali ne voli termin "Hrvati" za građane Hrvatske. Ako se država zove Hrvatska, onda je normalno i logično da su svi njeni građani, neovisno o etničkom i kulturnom zaleđu, Hrvati. Inače bi se zvala Građanija.

Pupovac povlači analogiju, pa kaže da su Hrvati iz Srbije Hrvati i da bi ga smetalo kad bi ih netko nazivao Srbima. Oni, međutim, jesu Srbijanci. Hrvatski jezik razlikuje termin "Srbijanac" za građanina Srbije i "Srbin" za etničku pripadnosti. Isto tako rekao je da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu Bosanci. Nisu, ako su iz Hercegovine. Onda su Hercegovci. Ako su iz Bosne, jasno da su Bosanci, a to opet ne znači da su Bošnjaci ili muslimani. Hrvati iz Bosne će za sebe bez problema reći da su Bosanci, a isto tako se niti jedan Hercegovac ne srami te odrednice.

Glavni politički problem dijela SDP-a koji se zgraža nad nečim što je svugdje u svijetu najnormalnije je odnos prema hrvatskoj naciji zasnovan na paradigmi SKH o "neophodnosti borbe protiv hrvatskog nacionalizma" i programu tzv. "jugoslavenske sinteze." Zato je govor o "građanima" tek nastavak neprihvaćanja promjena koje su nastupile 1991. osamostaljenjem Hrvatske. To je ujedno i nastavak politike hrvatske šutnje. Od nazivanja Hrvata Hrvatima se neki osjećaju ugroženima, pa otuda i Josipovićeva retorika: njemu su usta puna građana, a Hrvatsku i Hrvate spominje samo kad to baš ne može izbjeći i u predizbornoj kampanji.


Zato je iznimno bitno da se konačno Hrvate promovira iz nekakve etničke grupe u bivšoj SFRJ u modernu političku naciju koja ima svoju državu, i koja se u skladu s tim treba i početi ponašati.

No jasno da to smeta dijelu Srba koji i danas smatraju da bi Hrvatska trebala biti, u skladu s odlukama ZAVNOH-a, "država hrvatskog i srpskog naroda", nekakav hibrid, srbohrvatija. Zato je opaska Kolinde Grabar-Kitarović iskorak u pravom smjeru, smjeru zrelosti Hrvatske, odbacivanja stoljećima nametanih kompleksa, i tretiranja same sebe kao normalne države koja se nikom ne mora ispričavati zbog toga što uopće postoji tako što će umjesto "Hrvati" za svoje državljane koristiti termin "građani".

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... rvati.html

Ja nisam Charlie! Ne podržavam religijski fundamentalizam, ali ni sekularni

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno / 16. siječnja 2015.
Datum: srijeda, 21. siječnja 2015. u 08:13

Ovo što Charlie Hebdo radi s religijskim simbolima ne treba tretirati u kontekstu (ne)slobode govora, "umjetnosti" ili "satire", već sukoba religijskog i sekularnog fundamentalizma, pri čemu jedan stalno želi isključiti drugi s javne pozornice i društva, a nijedan u smislu nasilja kroz povijest nije nedužan; nalik su bezdanu koji doziva bezdan!

Ako je sloboda govora neograničena, ako je pravo na vrijeđanje drugog nešto što je dio "republikanskih" ili "laičkih" i demokratskih vrijednosti u kontekstu umjetničkog i satiričkog izražavanja, onda ne vidim zapreke za ponovnim tiskanjem karikatura iz Njemačke iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Tada je njemačka propagandna mašinerija, služeći se satirom, karikaturama, masovno objavljivala humoristične crteže Židova. Na jednoj od njih trči Židov sa orlovskim i špicastim nosom na koji nabija njemačku djecu, njemačku "nejač". Takvih primjera "umjetničke provokacije" možemo u to vrijeme nabrajati na tisuće. Koliko je ova "umjetnost" doprinijela stvaranju kolektivne antisemitske atmosfere, mržnje i nesnošljivosti, te u konačnici do rasnih zakona, danas nije potrebno biti posebno pametan da bi se ispravno zaključilo. Premda sam svjestan da ovakav tekst u ovom trenutku može biti loše primljen, krivo shvaćen i interpretiran "lepenovski", njegova je nakana konstruktivna. S jedne strane, ni u primisli se ne kani relativizirati nevine žrtve pomahnitalih islamista i reći im, kao na Balkanu silovanoj ženi: Sama si kriva, što nosiš minicu! Islam je Europi, i sebi, definitivno veliki problem iz raznih kutova, no o tome drugom prilikom. No, s druge strane, želi se ići korak dalje i tražiti kulturološke i juridičke putove kako bi se ovakvi događaji prevenirali, upozoravajući na sve dimenzije problema koje žal za žrtvama i šok nad razmjerima zločina stavlja u drugi plan, ili se zbog autocenzure ne usudimo reći. Dakle, pitanje je, ima li sloboda govora svoje granice, pa makar se radilo i o umjetnosti, satiri?


Glasilo ekstremne ljevice

Povijest samog lista Charlie Hebdo daje djelomičan odgovor na ovo pitanje. Sadašnje ime nije njegovo izvorno ime. List se koncem šezdesetih, kada je pokrenut u krilu autora i umjetnika ekstremne ljevice, zvao Hara – Kiri. I doista, sam list nemalo nakon pokretanja u "laičkoj" Francuskoj sa snažnom slobodom izražavanja kao temeljnom vrijednošću Zapada, ubrzo je izvršio harakiri, samoubojstvo. Zapravo, oni su bili preteče Stipe Mesića pri posjetu Francuskoj, kada je ispričao onaj morbidni vic o pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Zbog jednog takvog "vica" list Hara – Kiri je ugašen, cenzuriran od strane "republikanskih vrijednosti". Naime, 1970. godine umro je Charles de Gaulle, a neko vrijeme prije njegove smrti izbio je požar u jednoj pariškoj diskoteci gdje je život izgubilo oko 150 mahom mladih ljudi. Hara - Kiri izašao je s naslovnicom na kojoj je pisalo: "Tragičan ples u Colombeyju: jedan mrtav!", što je bila jasna satirička aluzija na Colombey - Les - Deux Eglises, mjesto gdje je De Gaulle umro. Blasfemično, smatralo se, i prema žrtvama u diskoteci i prema jednom od simbola Francuske, generalu De Gaulleu.

Sloboda izražavanja, dakle, ni u samoj Francuskoj tada nije bila "apsolutna", ma koliko bila "satirična" i "umjetnička".

Nakon što je Hara – Kiri ugašen, kako bi prebrodili ovu zabranu, list je preimenovan u današnji naziv Charles Hebdo i počeo je izlaziti kao podlistak jednog tjednika. No već 1981. godine list je ugašen, ali ovaj put ne zbog cenzure, već zbog "presude" javnosti i tržišta – mizerna prodaja.

Nišan satire s politike preusmjerili prema religiji

Novi procvat Charles Hebdo doživljava kada se okrenuo, kačeći se na danski Yillands Posten, i usmjeravanjem temeljnog nišana svoje satire od politike prema religiji. Prije toga imali su snažnu antieuropsku kampanju, žestoko ismijavajući Europu i tzv "Europski ustav", gdje su, eto paradoksa, bili na istoj liniji s lepenovcima. No nakon što su preuzeli karikature proroka Muhameda od spomenutog danskog lista, 8. veljače 2006. godine prodali su oko 400 tisuća primjeraka, dočim su inače tavorili, kao i prije ovog mučkog zločina, debelo ispod 100 tisuća prodanih primjeraka, daleko ispod granice ekonomske isplativosti, pa i značajnijeg utjecaja. No religije se su pokazale, ponajprije islam, kao "roba" puno unosnija za sprdnju od Sarkozyja i Chiraca zajedno. No nakon što su objavili danske karikature proroka Muhameda, javno mnijenje, kao ni službena francuska politika, nisu tako jednodušno stali u obranu "slobode govora", a sam je Chirac poslao svog odvjetnika da na sudu radi protiv njih jer su "povrijedili vjerske osjećaje njegovih sunarodnjaka i sugrađana."

U svakom slučaju, "sloboda govora" tijekom povijesti ovog satiričkog lista u samoj laičkoj Francuskoj, od De Gaullea do Chiraca nije bila baš tako ekstenzivno shvaćana niti apsolutizirana, pa i pod satiričnim žanrom.

Ako bismo se do neozbiljne granice igrali "slobode govora", bi li bilo za svaku osudu da se u satiričkom duhu, ne vodeći računa o dostojanstvu nevinih žrtava, ovdje osvrnem na njihov najnoviji broj tiskan u 3 milijuna primjeraka, u vrijeme kada su pred stečajem i treba im milijun eura da bi preživjeli, pa u nekom satiričnom tekstu stavim naslov: "U vrijeme krize tiskanih medija u Hrvatskoj, umjesto Hanžekovića, zovite al Q'aidu da vam pobije pola redakcije, i riješili ste problem!" Da, to bi bilo odvratno, to nije sloboda govora, to nije "pravo na vrijeđanje" koje za sebe i dalje traži gospoda iz Charlie Hebdoa, već barbarstvo i krajnja bešćutnost, dno dna. Fiksacija ovog lista na religijske teme u posljednjih desetak godina nije bila usmjerena samo prema islamu, već i prema kršćanstvu, pa smo mogli vidjeti u Charlie Hebdou tri osobe Svetog Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga u homoseksualnom činu, što je osobito "duhovito", pa čak ne vrijeđa nikakve "vjerske osjećaje" nego prije svega zdrav razum u smislu: I što sad!?

"Sloboda izražavanja" kao neupitna dogma

Kada je u prošloj "Piramidi" gospođa Aleksandra Kolarić išla govoriti kako je to list koji je ismijavao mnoge "vjerske dogme", onda je to ismijavanje legitimirala upravo "slobodom izražavanja", ali ne kao važnim demokratskim standardom, već također kao dogmom koja se također ne smije relativizirati, dovesti u pitanje, gdje je granica moje slobode ograničena slobodom i dostojanstvom Drugoga, što posebno uključuju simbolički univerzum od kojega smo satkani. Bez tog univerzuma više nismo ljudi, već beštije, barbari. Uostalom, cipelariti kršćanstvo nakon Francuske revolucije, nakon dekonstrukcije, nakon što smo Bibliju "demaskirali" i "preorali" uzduž i poprijeko, od povijesnih do arheoloških i filoloških istraživanja, nakon stoljeća agresivnog sekularizma, komunističke i nacifašističke diktature, i nije baš neka "hrabrost", "originalnost", niti neka osobita "provokacija", već oblik najprizemnijeg klajnbirgerovskog progresizma iz naftalina. Ali je zato hrabrost "cipelariti" islam i njegove simbole, s obzirom da nije poput kršćanstva prošao svoje "prosvjetitetljstvo".

Ovdje dolazimo do točke glavne argumentacije u kojoj želimo biti konstruktivni, u smislu prevencije sličnih događaja. Smatram da ovo što satirički list Charlie Hebdo radi već duže vremena s religijskim simbolima u ključnom problemu i interpretaciji uopće ne treba tretirati u kontekstu (ne)slobode govora, "umjetnosti" ili "satire", već sukoba dviju isključivosti, dvaju fundamentalizama, religijskog i sekularnog, pri čemu jedan stalno želi isključiti drugi, eliminirati s javne pozornice i društva, pri čemu nijedan u smislu nasilja kroz povijest nije nedužan, nalik su bezdanu koji doziva bezdan. U konkretnom slučaju, sekularni fundamentalizam koji zastupa Charlie Hebdo milijardu puta je prihvatljiviji, ovaj drugi ni po čemu nije prihvatljiv, jer "ratuje" satirom, a ne samokresom i bombama, ne ubija nevine, ne prolijeva krv nevinih ljudi, ali im je temelj isti - svođenje čovjeka i društva na jednu dimenziju, na ili - ili. Ovaj tragični sukob sekularnog i vjerskog fundamentalizma na najbolji način detektirao je papa Benedikt XVI. tijekom osporavanog govora u Regensburgu koji, što vrijeme odmiče, postaje sve više proročki.

Ratzinger o religijskom fanatizmu i agresivnom laicizmu

Sukus Ratzingerove teze ondje iznesene je sljedeći: Religija koja isključi razum postaje nasilna, kao i razum koji isključi mogućnost nečega što ga nadilazi, božanskoga. Paradoksalno, papa se tu pozvao na najbolje tradicije prosvjetiteljstva, postao apologet razuma, bilo pred religijskim fanatizmom, bilo pred agresivnim laicizmom sa skučenim pojmom racionalnosti. Tako Ratzinger kaže: "Razum koji je naspram božanskoga gluh i religiju odbija u prostor podkulture postaje nesposoban za dijalog među kulturama", što je jedan od glavnih razloga propasti multikulturalizma; s jedne strane oni koji ne vjeruju ili vjeruju da vjeruju, i s druge oni koji "previše vjeruju", pa su izgubili razum. Kao što sekularni fundamentalizam zagovara slobodu bez limita, tako religijski fundamentalizam zagovara vjeru bez limita, no i jednom i drugom u temelju je isto - da su nerazumni! U ovom kontekstu iracionalnosti dviju strana u sukobu s krvavim epilogom sasvim je nepotrebno govoriti o "slobodi govora" kao temeljnom problemu jer nema temeljne pretpostavke - razuma, koji slobodu oplemenjuje odgovornošću prema drugome koja bez razuma, ili sa skučenim i isključivim razumom, može biti samo neprijatelj kojeg se ima "pravo vrijeđati" ili "obraćati", milom ili silom.

U tom smislu lako je biti "umjetnik" poput Olivera Frljića, treba samo isključiti dio razuma, prikvačiti se na državne jasle, i dobro nanišaniti, kako bi skrenuo pozornost na sebe - ne pameću, već sposobnošću provokacije i vrijeđanja. I dakako, na državnim jaslama ajmekati u statusu žrtve zatucane religijske sredine koja ga koji put pristojno zamoli, hej, momče smanji malo, ismijavaj Obersnela ako smiješ, Gospu ostavi na miru.

Ako su oni nesretnici, vjerski fanatici i fundamentalisti, koji su divljali i sijali smrt po Parizu s pravom nazvani luđacima, onda na sekularne fundamentaliste možemo primijeniti Chestertonovu "dijagnozu": "Luđak nije onaj koji je izgubio razum, luđak je onaj koji je izgubio sve osim razuma."

Uzrok propasti europskog multikulturalizma

Zapadne vrijednosti ovdje uopće nisu u pitanju, dapače, kao ni sloboda govora i njena fundamentalna važnost za europsku civilizaciju i demokraciju uopće. No Europa nakon ovoga prije svega mora naći kulturološke i pravne mehanizme kako bi ova dva fundamentalizma "privela k pameti", te u budućnosti prevenirati ovakve strašne zločine s desetinama nevinih žrtava, a ne tek gasiti vatru impresivnim marševima gdje se staje uz "slobodu govora", uključujući i vrijeđanje putem satiričke forme, zapravo sarkazma koji grize, koji samo raspiruje vatru. Bilo bi zato predivno i prejednostavno kada bi cijela caka bila u "slobodi govora", a ne u nečemu puno dubljem, zbog čega je, uostalom, i propao i europski projekt multikulturalizma, zbog propuštenog uvida da ne postoji samo religijski, već i sekularni fundamentalizam koji je u svom skučenom razumu postao "invalid svojih viših snaga", ciničan, sarkastičan, nihilističan, koji će na kraju moguće dokinuti i samu svoju slobodu, kako upozorava Houellebecq u najnovijem romanu "Podložnost".

Zato, iz drugih razloga nego stari Le Penn, uz pijetet prema nevinim žrtvama odbijam biti Charlie, kao što odbijam, treba li to uopće spominjati, biti i oni drugi, njihovi krvnici. Ima li, dakle, granica slobodi govora i izražavanja? Da, samo što to uvijek prekasno shvatimo. Uostalom, kako veli Gustave Le Bonn analizirajući psihologiju gomile, sloboda je nerijetko tek sposobnost izbora vlastitog ropstva. Zato, prije no što se "aktivira" sloboda ili vjera , obavezno uključiti razum.

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/142 ... larni.html

Ako je perverzija s križem art, je li ismijavanje homoseksualaca OK?

Ukoliko glumce i redatelja takva intelektualna ili stvarna masturbacija zadovoljava, neka to rade kod svoje kuće, a ne u HNK, kaže Miliša

Datum objave: 23.01.2015 | 21:58 Autor: Damir Kramarić

Naš tekst ''Je li u redu da glumci raspela guraju u stražnjice pa ih bacaju publici?'', u kojem smo analizirali sadržaj predstave ''Hrvatsko glumište'' riječkog HNK, izazvao je veliku pažnju čitatelja i na stotine mahom ogorčenih komentara i primjedbi na društvenoj mreži.

Među mnogim postovima na Facebooku može se tako pronaći više izuzetno zanimljivih zapažanja, koje ćemo ovdje prenijeti.

Vrijeđati vjeru je sloboda, a idelogiju govor mržnje?!

''Ako se vrijeđa vjeru i vjernike to je sloboda govora - ako se vrijeđa ideologiju i ideologe to je govor mržnje'', piše jedan čitatelj.

''Baš me zanima što bi se dogodilo da se sprdalo sa LGTB populacijom ili Srbima. Sekularni fundamentalizam je puno opasniji od onog vjerskog'', zaključuje drugi.

''U Puli ne smije Thompson pjevati. To je ta sloboda''.

''Baš bi bio super performans da si obrišem g…… zastavom duginih boja!'', ''Gdje su te udruge koje se bore za ljudska prava, toleranciju jednakost?'',

''U njemačkom zakonu stoji ovako: sloboda govora prestaje tamo gdje se narušavaju prava ili osjećaji drugih....'',

''Satira da, kritika da, dobar vic da, karikatura da, ali ako prijeđe granice dobrog ukusa tada ne... Ovo s izrugivanjem vjere i religije je zaista dno dna...'',

''Zapravo, to je mentalni genocid''.

''Tko u Rusiji objavi karikaturu Muhameda, ide u zatvor'', samo su neki od brojnih komentara ili linkova na tekst na Facebooku.

Zašto šute umjetnici i kulturnjaci?

Kako pak hrvatski sociolozi te estradni i kulturni djelatnici komentiraju skrnavljenje raspela na sceni riječkog HNK, je li dopušteno u ime umjetnosti vrijeđati vjerske osjećaje građana, je li onda također dopušteno na sličan način ismijavati i homoseksualce, Židove ili pripadnike drugih manjina te kako komentiraju činjenicu da su mladići u Splitu privedeni zbog lijepljenja plakata s likom Ive Josipovića, dok javne vulgarnosti i perverzije u Rijeci prolazi bez posljedica, upitali smo nekoliko sugovornika.

''Vrlo čudno je da reakcije na tu predstavu dolaze od građana, a ne od ljudi iz kulture, glumaca i redatelja, pisaca i dramaturga. Pitam se je li to zbog nezamjeranja, straha da se ne ispadne konzervativan, bojazni da se ne dobije angažman u budućoj predstavi… Mislim da bi bilo najnormalnije da je najprije reagiralo društvo književnika, kazališnih ili filmskih djelatnika. Jer, šutnja je oblik odobravanja. Slično se dogodilo i u Parizu, gdje je tek sada, desetak dana nakon tragedije u redakciji Charlie Hebdo, nekolicina ljudi stidljivo rekla da to što taj časopis objavljuje možda ipak vrijeđa vjerske slobode. Umjetnička sloboda ne znači slobodu ruganja svetinjama i simbolima'', ističe sociolog i pedagog dr. Zlatko Miliša.

Ciljano vrijeđanje osjećaja vjernika

Primjećuje potom da je ''performans'' u Rijeci u stvari ruganje građanima i ciljano vrijeđanje osjećaja mnogih vjernika.

''To je duboko perverzno. Ako glumce i redatelja takva intelektualna ili stvarna masturbacija zadovoljava, neka to rade kod svoje kuće. To treba jasno i glasno reći i to su već trebali reći umjetnici i kulturnjaci. No kod nas vlada pravilo da, ako nisu drugi nešto rekli, onda neću ni ja'', dodaje Miliša.

Na pitanje kako komentira činjenicu da su mladići u Splitu nedavno privedeni u policijsku postaju i prekršajno kažnjeni jer su mirno lijepili plakate s likom Ive Josipovića, dok javno skrnavljenje simbola kršćanstva u Rijeci prolazi bez posljedica, Miliša odgovara da je tu riječ o dvostrukim kriterijima.

''Ako se uvrijedi Josipović, intervenira policija. A vrijeđanje zdravog razuma je dozvoljeno. Kreatori riječkog skandala su nesumnjivo ljudi bez ideala koji uživaju rušiti tuđe ideale. Umjetnička sloboda ne daje pravo nikome da ugnjetava drugoga. To je nasilje nad tuđom slobodom. Oni, u stvari, s takvim morbidnim scenama prizivaju publiku. No, ja ih žalim, jer su voajeri i moralne nakaze'' bez okolišanja zaključuje sociolog dr. Miliša.

Sanja Doležal bez komentara

O istoj temi pokušali smo razgovarati i sa Sanjom Doležal, pjevačicom i televizijska voditeljicom koja se godinama bavila javnim analiziranjem različitih tema, no o predstavi u Rijeci nije htjela razgovarati.

''Morala bih biti bolje upoznata s tom tematikom da bih to komentirala'', kratko je kazala.

Za razliku od Sanje Doležal, otvorena i izravna po običaju je bila Katarina Rautek, karakterna i osebujna pjevačica grupe ET.

Rautek: Nemaju kvalitet pa publiku prizivaju skandalom

''Iskreno, osuđujem svako ismijavanje pa i ismijavanje križa i kršćanstva. I sama sam vjernica i da mene netko ismijava, ne bi mi bilo drago. No, mislim da spomenuti redatelj, dramaturg i glumci takve skandale rade samo da bi privukli pozornost. Ne bih nikada surađivala s takvim osobama. Mislim da je kvaliteta u umjetnosti presudna. U Rijeci publiku zasigurno ne mogu privući kvalitetom pa to čine skandalom'', primjećuje pjevačica.

Dodaje potom da taj njezin stav ne znači da ne treba kritički preispitivati i Crkvu.

''I svećenici se ponašaju svakako. Mnogi drugima prigovaraju, a sami voze svakakve automobile, imaju djecu i ljubavnice. Pitam se, zašto ne daju više sirotinji kad su puni kao brod. Crkva bi trebala krenuti prvo od sebe pa tek onda davati savjet drugima'', zaključuje Katarina Rautek.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/7038/ ... aca-OK.htm

Pavković: Zabranite 'Za dom spremni', ali i krvavu petokraku


Partizanski general Ivan Šibl spominjao je da su na "oslobođenoj teritoriji" partizani sustavno ubijali sve ustaše, a da se strijeljalo i seljake koji bi sakrili 10 kilograma soli ("Vjesnik u srijedu", Zagreb 14. lipnja 1967.).

Datum objave: 24.01.2015 | 20:05 Autor: Mladen Pavković

Nakon što su pripadnici IX. bojne HOS-a "Rafael vitez Boban" u Splitu postavili spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskome ratu, prije svega "oni" koji su prespavali stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ne prestaju sa negodovanjima, pa ga od prvoga dana otkrivanja nazivaju i "simbolom mržnje". Međutim, sada je netko, preko noći, na ovaj veličanstveni spomenik isklesao usklik "Za dom spremni". Odmah su reagirali policija i Državno odvjetništvo, jer je navodno riječ o ustaškom pozdravu te se užurbano traži počinitelj ovog "teškog zločina", piše Mladen Pavković.

Od tih povrijeđenih duša nitko naravno ne govori o tome da su u vrijeme rata za hrvatsku Domovinu pretežno HOS-ovci i ginuli s tim usklikom u borbi s fašističkim postrojbama Srbije i Crne Gore te domaćim izdajicama. Što im onda nisu smetali ti i takvi pozdravi? Tada je bio rat, tada se umiralo, pa je to na neki način bilo "razumljivo" i "normalno", ali danas je drugo vrijeme, danas se trebaju sve te teške i nesnosne godine ponosa i slave marginalizirati, a po mogućnosti i zaboraviti. A koji su službeni pozdravi bili u NDH? U Prvoj emigraciji, godine 1932.-1941. ustaške postrojbe upotrebljavale su redoviti vojnički pozdrav, koji je u NDH ostao kao pozdrav domobranstva. Ustaški pokret i Ustaška vojnica preuzeli su rimski pozdrav uzdignutom desnicom, koju su tada upotrebljavali svi nacionalisti u Europi nasuprot komunističko-boljševičkom pozdravu stisnute šake.

Kako je Ante Pavelić nakon rata rekao bliskim prijateljima, "u NDH rimski pozdrav nametnula nam je ulica – i onda ga nismo mogli skinuti zbog Nijemaca i Talijana" (Vjekoslav Luburić, "Drina", Madrid, br.47, god. V, lipanj 1955.). Nu, stari ustaški pozdrav u prvoj emigraciji i u početku NDH bio je "Za dom spremni". On nije bio izveden iz fašističkog pozdrava "Pronti!", već iz povelje kralja Petra Krešimira IV. iz godine 1069., u kojoj stoji "spremna srca" i pisma bana Petra grofa Zrinskog iz 1670., u kome veli "spremni čekamo". (Demokratski međunarodni skautski pokret upotrebljava također pozdrav "Budi spreman!") Godine 1942. službeno je dodano "Za Poglavnika i dom spremni!".

Dakle, sve što ima bilo kakve sveze s NDH danas treba zabraniti. Međutim, postavlja se pitanje, a zbog čega vi, koji tako mislite, niste bili tako grlati kad su postrojbe HOS-a taj usklik nosile i na rukavima odore i kad su s njim umirali za – Lijepu našu? Gdje je tada bila policija i Državno odvjetništvo?

Uz to treba podsjetiti da je Prekršajni sud u Kninu 22. prosinca 2011. oslobodio od optužbe Jakova Markovića (r. 1963.), jer su ga prijavili da je u Čavoglavama prodavao predmete na kojima je pisalo "Za dom spremni!" Raspravni sud je ustvrdio da okrivljenik time nije načinio prekršaj, jer ovim usklikom "nije pozivao ili poticao na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti".

O čemu se tu zapravo radi? Hrvatske izdajice, ratni profiteri i dezerteri, komunjare i sanjari "Velike Jugoslavije" naprosto ne mogu prežaliti što smo ostvarili hrvatsku državu, pa su se od svega negativnoga u vrijeme Broza i kompanije uhvatili manje-više za ovaj usklik, kao da je to nešto najgore u hrvatskoj povijesti. No, oni nam neprestano i putem ovog usklika žele poručiti da je "čitava hrvatska povijest bila ustaška" te kako je jednom rekao i Robert Horvat da na taj način "pokušavaju tako kompromitirati hrvatski narod i svaku Hrvatsku Državu".
U tome je bit!

Vidite i sami: kad netko spomene srpske zločine odmah se jave, na žalost, razne "hrvatske" udruge te pojedinci koji ukazuju i na navodne "hrvatske zločine", sve u cilju da se stvori kaša, da se kaže da su "jedni i drugi isti", tj. da nema razlike između agresora i žrtve.

Kakve su samo strašne zločine za vrijeme i poslije II. svjetskog rata izvršili Brozovi partizani, koji se danas nazivaju – antifašistima? Kao prvo, sjetimo se da su do početka 1942. partizani djelovali skupa sa četnicima u pokolju hrvatskog stanovništva po Bosni, Hercegovini, Lici i na Kordunu. Tada je umoreno na tisuće nevinih hrvatskih seljaka, a njihove kuće zapaljene. Nakon poraza četnika i bjegstva njihovih vođa u Srbiju i Crnu Goru, na tisuće četnika prešle su u partizane, a pojedini njihovi zapovjednici, koji su se istaknuli u klanju Hrvata, postali su partizanski zapovjednici i nastavili s klanjem Hrvata (vidi: Adil Zulfikarapašić, partizanski potpukovnik, "Put u Foču", Dnevnik 1942.)

Partizanski general Ivan Šibl spominjao je da su na "oslobođenoj teritoriji" partizani sustavno ubijali sve ustaše, a da se strijeljalo i seljake koji bi sakrili 10 kilograma soli ("Vjesnik u srijedu", Zagreb 14. lipnja 1967.).

Samo u tzv. "marševima smrti" partizani su poubijali čak oko 700.000 hrvatskih izbjeglica i vojnika, a u bivšoj Jugoslaviji valjda nema mjesta gdje se ne nalaze masovni grobovi umorenih Hrvata i Hrvatica, što će reći da su nevini ljudi ubijeni samo za to što su bili – Hrvati. Koliko su samo Brozovi "pomozbog" junaci umorili svećenika i časnih sestara?
Ni broja se ne zna!


Nije li se slično dogodilo i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Srpski četnici bez problema i danas mogu pjevati "Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate", javno paliti hrvatsku državnu zastavu, podizati spomenike Draži Mihajloviću, četnike izjednačavati s partizanima, derati se da i dalje žele "Veliku Srbiju", a kod nas u Hrvatskoj, samo kad netko i u šali vikne "Za dom spremni!" odmah se probude izdajice, profiteri, dezerteri i slični, i odmah umjesto partizanske kape s krvavom zvijezdom petokrakom vide "ustaške simbole".

I ne samo to. U Hrvatskoj, da ti pamet stane, ne da "ne smiješ" biti "za dom spreman" već ne smiješ niti lijepo govoriti o svojoj Domovini, pjevati, kao Marko Perković Thompson, o ljubavi, domu i Bogu, jer te odmah "domoljubni spavači" proglase desničarom, nacionalistom i čovjekom koji mrzi Srbe i izaziva "treći svjetski rat".

Stoga, vi koji ste trenutačno na vlasti, i zakonom zabranite usklik "Za dom spremni!", (da ne bude nismo znali), ali i osudite barem jednog partizana, Udbaša i komunjaru, ako zbog ničeg drugoga a ono zbog toga što su bez suda i presuda ubijali na desetine tisuća nevinih Hrvata.

Osudite, na kraju krajeva, i nekoga za ubijanje i protjerivanje nevinih Hrvata iz Vukovara, u vrijeme Domovinskoga rata. Nisu li ti i na tisuće drugih ratnih i inih zločina teži od usklika – "Za dom spremni!"?
Naime, dok progonite ljude "Za dom spremni!" vi i dalje namjerno marginalizirate i zataškavate zločine partizana, Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica, a Domovinski rat sve više pretvarate u – građanski!
Hrvati vam to, bojimo se, nikada ne će zaboraviti, a vjerojatno ni oprostiti!


Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

http://direktno.hr/en/2014/domovina/712 ... okraku.htm

Kolumne
Danijel Vuinac

Suvišno isticanje hrvatstva

Autor: Danijel Vuinac
Datum: ponedjeljak, 02. veljače 2015. u 15:52

Ako mislite da ste stvarno slobodni misliti i napisati sve što želite, pogledajte naš maleni ekosustav. Jedni smiju sve što požele, naročito protiv katoličanstva i hrvatstva, a drugi ne smiju ni pisnuti.

Gdje je granica između umjetnosti i govora mržnje? Kažu da je ludo ljutiti se zbog nečijeg komičnog crteža, ma koliko uvredljiv bio. Doduše, kako gdje i kako kad. Zapravo, dozvoljeno vam je tek ono što neki umovi na vrhu hranindbenog lanca proglase primjerenim. Kad malo bolje promislite, shvatite da nismo napredovali daleko od fašizma i komunizma. Danas imamo navodnu demokraciju, jer je zahvaljujući tehnologiji moramo imati, barem na papiru ili ekranu, ali samo dotle dok ne počnemo ozbiljno čačkati moćne korporacije, banke, gejeve ili Židove. A pljuvati po Isusu, Djevici Mariji, nazivati vjernike "katotalibanima" i Papu pedofilom, izrugivati Muhameda, muslimane, gaziti raspelo i općenito pljuvati sve osim Židova i židovstva je ok. Samo ne dirajte Talmud i Davidovu zvijezdu, dakle. To je ta granica "dobrog ukusa" danas? Bi li mediji toliko oplakivali novinare Hebdoa da su umjesto muslimana vulgarno karikirali Židove i crtali ih kao lude, gramzive bankare i medijske mogule koji sisaju krv i ispiru mozak čovječanstvu? Bi li ih svijet veličao da su godinama crtali serije karikatura u kojima su Mojsije i Sharon prikazani kao luđaci i monstrumi koji kolju palestinsku djecu? Na kraju krajeva, bi li itko proglasio "dan žalosti" da su u Hebdo upali fanatični Židovi i izrešetali cijelu redakciju?

Kako kod nas prolaze oni koji se samo usude makar pomisliti protiv njih, najbolje pokazuje slučaj Vedrane Rudan koji je popušila otkaz sa Nove tv samo zato jer se drznula pokazati fotografiju ubijenog palestinskog dječaka. Što bi joj se tek dogodilo da je otvoreno nazvala Izrael i njihove vođe suludim cionistima mračnih namjera, bolje je i ne pomisliti. Otkaz i popularni žig "antisemita" bilo bi najmanje loše što bi joj se tada dogodilo.

Kad smo već kod nesretnog "Charliea Hebdoa (Tjedni Charlie)", valja imati na umu spoznaju da je sve do ovog zločina dotični tjednik imao tiražu od jedva 60.000 a da se danas tiska u milijunima primjeraka i da su mu vlasnici, koji su to postali, gle slučajnosti, mjesec dana prije napada - židovska (aškenaska) obitelj Rothschild. Baš kao što je manje poznata činjenica da je američki židov Larry Silverstein postao vlasnik njujorškog WTC-a dva mjeseca uoči debelo naplaćenog 9/11. Još jedna slučajnost..? Charlie Hebdo očito je trebao biti okidač za nešto puno veće, vjerojatno za veću vojnu kampanju protiv Islama, novi "križarski" rat u koji nas već desetljećima guraju Izrael i SAD. Naravno da raznoraznim rotschildima ne odgovara buđenje svijesti. Zato im pod hitno treba neki novi, veliki rat. Nije se izraelski premijer Netanyahu slučajno pojavio na komemoraciji u Parizu i održao agresivan govor o borbi protiv islamskog terorizma. Napad na Hebdo dolazi kao naručen, baš kad je Francuska htjela priznati Palestinu. No, prvotnu šokiranost, strah i zbunjenost kod ljudi ubrzo je zamijenila rezignacija, pa čak i jasno distanciranje od silno propagirane parole "Ja sam Charlie". Mnogi su već nakon par dana počeli javno govoriti da suosjećaju sa žrtvama i osuđuju pokolj, no i da se ne slažu s modernim jednoumljem kojeg propagira glavni mediji Europe. Sve više ljudi piše "Ja nisam Charlie" i postavlja pitanje: "Zašto su muslimani bijesni?" Tada se prisjete što europske trupe čine na istoku, u suradnji s američkom vojskom. Ima čak i onih koji ipak razlikuju umjetnost i dobru satiru od jeftine provokacije i izravnog vrijeđanja nečijih intimnih osjećaja i vjerovanja. Ti, koji umiju koristiti svoj mozak, su u manjini. Ali dobro je da ih još uvijek ima.


Ako mislite da ste stvarno slobodni misliti i napisati sve što želite, pogledajte naš maleni ekosustav. Jedni smiju sve što požele, naročito protiv katoličanstva i hrvatstva, a drugi ne smiju ni pisnuti. Ili ih jednostavno nema u "mainstream" medijima. Naš sustav vam izvrsno pokazuje kako funkcionira onaj veći, zapadni, jer mi smo danas postali ushićeni "fanovi" te čuvene zapadnjačke demokracije, koja je ništa drugo doli vješto zakamuflirani fašizam. Kako naši "demokratski" mediji reagiraju ako negdje izreknete nešto protiv Srba i komunista? Spomenite komunstičke zločine, Goli otok, još uvijek neprocesuirane zločine, jame i likvidacije, ili brojne srpske zločine po Hrvatskoj, proglasit će vas huškačem, mrziteljem, nacionalistom i bolesnikom koji razmišlja samo o prošlosti i vrti teorije urote. Recite u javnosti da je Šešelj kreten, luđak i četnik, te da su Nikolić i Dačić u stvari isto što i on - Josipović i slični osudit će vas zbog "potenciranja" međunarodne mržnje. Nacrtajte karikature Nikolića kao četnika s kamom, javno, na naslovnici kao što je Hebdo činio s muslimanima. U najmanju ruku "naši" mediji proglasit će vas retardom, zatucanim desničarom i bit ćete označeni za sva vremena. Pa se vi poslije pitajte zašto vam dijete šikaniraju u školi ili zašto ste izgubili posao. A vrlo lako je moguće i da ćete odrobijati koju godinicu zbog "govora mržnje".

Ili pokušajte negdje uklesati nešto što nije zakonom zabranjeno, niti smije biti zabranjeno (osim ako se vraćamo u doba totalnog komunističkog mraka), recimo stari hrvatski pozdrav "Za Dom (spremni)". Iako ovaj stari pozdrav, koji s ustašama ima veze koliko i "dobar dan", ne zaziva mržnju niti potiče na nasilje - već upravo suprotno - potiče ono plemenito što bi svakom normalnom čovjeku morao biti imperativ u životu, obranu svoje obitelji i domovine, svakodnevno slušamo i gledamo one koji ne vole da ih se naziva Hrvatima već žele da ih se oslovljava "građanima", kako je gnjusno to što neki tamo idioti viču "za dom", i da je inače nepotrebno toliko isticati hrvatstvo. Groze se već i na sam početak pjesme "U boj, u boj!", a kad se zaori i zatutnji "Zovi, samo zovi" i razviju hrvatski barjaci, dobivaju trenutni slom živaca. Nije ni čudno da onomad Željko Jovanović nije reagirao kad su braća Srbi spalili hrvatsku zastavu - suosjećao je veleumni političar s njima; nije lako svaki dan gledati tu odvratnu šahovnicu. A što bi tek bilo da Tuđman nije promijenio ono naše povijesno prvo bijelo polje u crveno?! Sreća pa su potpisali i smrt Kune pa ćemo za koju godinu u Euro, da više ne moraju primati svoje jadne plaće u tim smrdljivim ustašlucima i s njima kupovati one bijedne audije i kućerke po mrskoj im Hrvatskoj (iako je Kuna zapravo nastala par stoljeća prije NDH). Zločin je, dakle, reći ili napisati "Za Dom", ali ako u sklopu umjetničke predstave pljunete na Hrvatsku, poserete se na križ i istaknete zvijezdu petkoraku, to je već vrhunac ljudskog intelekta i slobode. Ako tko pokuša kamerom snimiti politički aktivizam kojeg Frljić prodaje kao "umjetnost", automatski je riječ o neprijatelju slobode i kulture kojeg treba zatvoriti. To ne smijemo dirati, moramo sve te frljićevce, tomićevce, pusiće i dežuloviće čuvati kao oči u glavi. Ovo ozbiljno mislim. Jer, da nema njih, vjerojatno bi bilo manje pjevanja "ustaških" pjesama i mahanja hrvatskom zastavom. A i ovakvih kolumni. Osim toga, mislim da samo još kod nas u medijima prevladavaju idioti koji normalno, pozitivno domoljublje izjednačavaju s nacionalizmom.

No, kad-tad dođe maca na vratanca, pa će tako i "našim" političarima uskoro doći na naplatu sustavno podrivanje hrvatskih nacionalnih interesa, rasprodaja naše imovine i uništenje branitelja, mladih ljudi i radnika. Mada su izgubljeni izbori za njih zapravo nagrada s obzirom na ono što su nam učinili. Kako kod nas, tako i Europskoj uniji, koju "naši" političari štuju kao božanstvo, kao bumerang u glavu sada se vraća svo njezino licemjerje, lažna briga o čovjeku i narodima. Sporadični izljevi bijesa islamskih fanatika i prosvjedi obespravljenih i uništenih građana Europe, polako poprimaju konture revolucije. Grčka Syriza i španjolski Podemos samo su uvertira u nešto puno veće, što tek čeka Europu u predstojećim godinama. Prevelik je nesrazmjer, preveliki jaz između jako bogatih i siromašnih, ne samo u malim prodanim zemljama poput naše - u čitavom svijetu ključa. Unatoč zaprašivanju, GMO-u, svim tim pesticidima i inim otrovima u piću i hrani, kao i ispiranju mozga raznoraznim idiotarijama po lažljivim medijima, velik je broj ljudi koji se ne slažu s postulatima masonerije i sve više je onih koji su otvoreno protiv lažne demokracije, nehumanog bankarstva, korporativnog fašizma i agende demoralizacije i depopulacije čovječanstva. Dok u svijetu sviće nova zora, mi se nažalost još uvijek moramo baviti ustašama i partizanima jer, glupi kakvi jesmo, nismo na vrijeme proveli lustraciju. A o još živim i veselim ratnim profiterima pričat će naši unuci baš kao sada mi o četnicima, udbašima i partizanima - zločincima koji nikada neće biti procesuirani.

http://www.dnevno.hr/kolumne/danijel-vu ... tstva.html