Forum Hoplologije,

ISPOD POVRŠINE
Iskrena poruka iz Srebrenice: Dosta nam je civilizacijskog licemjerja

Sve ovo pokazuje da se oni u ovih 20 godina nisu nimalo promjenili.
Autor: Ante Gugo

Svaki kamen bačen danas u Srebrenici na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića odzvanjao je porukom da je ljudima dosta licemjerja u ime laže političke korektnosti i jednosmjerne, pa onda samim tim i nepostojeće tolerancije. Ako je netko bio spreman na izborima izabrati čovjeka koji je samo 11 dana nakon genocida u Srebrenici vrištao da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina, danas građani te države moraju biti spremni na potpunu izoliranost od pristojnog svijeta.


Ako je netko bio spreman, ma koliko veliku političku i vojnu silu predstavljao, izabrati Vučića kao svog pijuna u Srbiji, mora biti spreman na odbojnost prema takvoj svojoj politici. Ako je Srbija bila spremna svoju sramotu skrivati iza veta Rusije na Rezoluciju Vijeća sigurnosti koja govori o genocidu u Srebrenici, onda Vučićev dolazak u Srebrenicu nije bio ništa drugo nego obična provokacija. Ako je netko u Hrvatskoj danas spreman pisati da se Vučića nije smjelo kamenovati samo zato što je on formalno netko, a moralno je nitko, onda se i autori takvih komentara trebaju zapitati što je s njihovom savješću. Svaki kamen koji je danas bio u Srebrenici bačen na Vučića bio je kamen s dušom hrvatskih žrtava Domovinskog rata.


Mi Hrvati jesmo poznati po dvije stvari; prva je neobična sklonost da se ulizujemo velikim političkim silama i smatramo da je ispravno što god naprave veleposlanici nekih zapadnih država u Zagrebu, a druga je neobična lakoća zaboravljanja vlastite prošlosti, posebno one tragične. Međutim, sve to je opet premalo da bismo zaboravili kako je došlo do vojno-redarstvene akcija Oluja, koju ulogu je u tome odigrala Srebrenica i što su bili i što su za vrijeme Domovinskog rata radili Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, današnji predsjednik i premijer Srbije.


Kad se dogodio genocid u Srebrenici, nepuni tjedan poslije, 16. srpnja 1995., po drugi put u samo godinu dana, u Hrvatsku je došao tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel. Sasvim je neuobičajeno da se predsjednici država susreću dvaput u godinu dana i to u službeno, bilateralno. Došao je Demirel moliti predsjednika Tuđmana da se Hrvatska umješa u rat u BiH i ne dopusti da se u Bihaću ponovi tragedija Srebrenice. Zauzvrat, obećao je Demirel tada Tuđmanu, on će se pobrinuti da bošnjački političari shvate da im je budućnost u savezu, u ravnopravnom savezu s Hrvatima. Već pet dana kasnije u Splitu je potpisana Deklaracija o suradnji na poslovima obrane, poznatija kao Splitska deklaracija. Sve kasnije je samo priča o Oluji na čije sjećanje Aleksandar Vučić, baš kao i njegov ministar Ivica Dačić vrište od bijesa i vrijeđaju. Iako je UNHCR, tijelo UN-a za izbjeglice 1993. raspolagao podatkom da na okupiranim područjima Hrvatske živi oko 80.000 ljudi, oni i danas licitiraju brojka u Oluji protjeranih Srba koje se kreću od 250.000 do pola milijuna, ovisno o njihovom raspoloženju. Nažalost, potporu u tome, iako znaju da su brojke lažne, daju im i neki hrvatski političari koji primaju plaću Hrvatskog sabora.



Do kad bi to Vučić i ekipa trebali nesmetano govoriti što požele i poslije se bez kazne praviti kao da nikad ništa nisu rekli, kao da nikad nisu nikoga uvrijedili? Zašto bi njima netko trebao tolerirati pozive na genocid i činjenicu da nikad nisu od rodbine žrtava zatražili iskrenu ispriku zbog svojih riječi? Do kad bi političarima velikih sila trebalo biti dopušteno da na prostoru jugoistoka Europe vedre i oblače ali da pojma nemaju s koje strane vjetrovi pušu? Do kad bi to njihovim političkim pijunima trebala biti zaboravljena prošlost, samo zato što su oni odabir Rusije, SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva ili neke druge sile?


Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija. Ako Aleksanadar Vučić kao znak isprike majkama Srebrenice nije danas želio ponuditi podatke gdje se nalaze masovne grobnice s preostalih 1.200 dječaka i muškaraca, onda možemo samo žaliti za svakim kamenom koji danas nije pogodio Vučića. Nasilje ne odobravam, ali Vučić je morao osjetiti bol koju svojim ponašanjem nanosi ljudima koji tu bol nisu zaslužili. Vučiću je netko morao napraviti ono što mi u Hrvatskoj, nažalost, nismo u stanju zbog našeg već poslovičnog političkog licemjerja.



Hoćemo li i mi u Hrvatskoj za manje od mjesec dana opet šutjeti na Vučićeve, Nikolićeve, Dačićeve, Vulinove i objede brojnih drugih srpskih političara ili ćemo ih podsjetiti na činjenice. Jednu od njih sam pronašao pišući knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći, koja u izdanju Večernjeg lista uskoro izlazi iz tiska. Na stranici 10. Zapisnika o predaji 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine piše da je general-pukovnik Hrvatske vojske Petar Stipetić dopustio da podoficiri i oficiri zarobljene vojske, sukladno ratnom pravu i običajima zadrže osobno kratko naoružanje. Na stranici 11. piše da je Stipetić ponovio „da svi koji nisu počinili ratne zločine mogu ostati u RH, a oni koji su iste počinili, a odluče ostati u RH, sudit će im se prema zakonu RH.“

Kad Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin, Pupovac i ekipa opet krenu sa svojim mantrama i mitomanskim lažima, treba ih podsjetiti na činjenice. To što oni lažima nastavljaju rat kojeg su započeli pa izgubili oružjem, svjedoči samo o tome da se oni u ovih 20 godina nisu nimalo promjenili. Zašto bi onda bilo nepristojno reći im u lice šti ih ide, a ako neće slušati, onda i kamen na njih baciti. Bolje nisu ni zaslužili.

http://www.politikaplus.com/novost/1244 ... licemjerja

Prisjetimo se
SVE O OLUJI NA JEDNOM MJESTU: Vojska je u akciju krenula 4. kolovoza u 5 sati!

U završnoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Domovinskog rata, koja je pod nazivom "Oluja" kao najveća vojna operacija u povijesti moderne hrvatske države počela prije 20 godina, oslobođeno je preko 10.000 četvornih kilometara područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu koja su četiri godine bila pod okupacijom pobunjenih Srba, a omogućene su i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.


Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (HV) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna.

Istodobno, operacijom "Oluja" hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput genocida u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili više od 7.000 Bošnjaka.

Uz državni vrh pod vodstvom predsjednika republike Franje Tuđmana operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV-a general Zvonimir Červenko. Zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju vodio general Mladen Markač. U hrvatskim snagama bilo je ukupno oko 200 tisuća ljudi.

U dokumentu Kronologija Domovinskog rata koju je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na svojoj internetskoj stranici stoji da su svjetski državnici, posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom pokazali razumijevanje za provedenu operaciju.

"Između ostalog, rekli su da je 'Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba'. Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene 'Krajine' u Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je srpski general Mile Mrkšić; isto je potpisao i Milan Martić, predsjednik 'Krajine'. Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a", stoji u Kronologiji.

Centar navodi da je u operaciji "poginulo 196 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 ih je nestalo" dok su gubici na drugoj strani bili "nekoliko puta veći".

Ističu i da su u razdoblju nakon završetka operacije zabilježena "kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti". Prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava tijekom i nakon operacije 'Oluja' ubijeno je 667 civila.

Osim hrvatskih sudova zločine iz Oluje rasvjetljavao je i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu.

U studenom 2012. žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i Markač sudjelovali u "udruženom zločinačkom pothvatu", kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti.

U kolovozu 2014. Državno odvjetništvo odbacilo je tvrdnje Srpskog demokratskog foruma kako "niti 19 godina od završetka Oluje u Republici Hrvatskoj nitko nije procesuiran za zločine počinjene nad srpskim civilima za vrijeme i nakon te akcije". Naveli su i da je uz porocesuirane zločine "rad na predmetima kaznenih djela ratnih zločina je i nadalje u tijeku".

Kronologija akcije prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

- 4. kolovoza (petak) 1995.

U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija "Oluja".

Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe - Tulove grede na Velebitu.

Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.


- 5. kolovoza (subota) 1995.

Oslobođeni su: Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

- 6. kolovoza (nedjelja) 1995.

Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).

- 7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.

Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko "džepova" otpora protivnika.

- 8. kolovoza (utorak) 1995.

Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa "Srpske vojske Krajine", u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije "Oluja", ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

04.08.2015 10:04
Autor: PortalOko.hr


http://www.portaloko.hr/clanak/sve-o-ol ... i/0/76561/

Petir s Hrvatima u Vojvodini, uputila oštru poruku hrvatskoj i srpskoj vladi


Oni su suočeni s trajnom diskriminacijom, u odnosu na 1990. duplo ih je manje, protjerano ih je 40 000 i cijela situacija u Vojvodini mogla bi se nazvati etničkim čišćenjem, poručila je europarlamentarka

Datum objave: 06.08.2015 | 12:38 Autor: direktno.hr

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir je uoči obilježavanja 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, u nedjelju 2. kolovoza posjetila Hrvate u Vojvodini.

Petir je posjetila župe Maradik i Bešku te se sastala s predstavnicima hrvatskih kulturno-prosvjetnih društava s područja Srijema i predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji. Petir je svojim dolaskom iskazala podršku Hrvatima u Vojvodini i njihovim obiteljima jer kako je rekla „oni su suočeni s trajnom diskriminacijom, u odnosu na 1990. duplo ih je manje, protjerano ih je 40 000 i cijela situacija u Vojvodini mogla bi se nazvati etničkim čišćenjem“.


Predstavnici hrvatske zajednice iznijeli su da im veliki problem predstavlja nemogućnost dobivanja hrvatskog državljanstva jer se od njih traži da prilože dokument u kojem su se izjasnili kao Hrvati premda u Vojvodini od početka sedamdesetih nema dokumenata u kojima bi se moglo izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Međudržavni sporazumi se ne poštuju pa tako Srbija ne izdvaja novac za tiskanje udžbenika na hrvatskom jeziku, Hrvati su nezastupljeni u tijelima državne uprave i nemaju svog predstavnika u skupštini Srbije. Ukoliko hrvatska djeca žele pohađati satove vjeronauka, doživljavaju diskriminaciju i izrugivanje samo zato što su Hrvati i katolici.

Predstavnici kulturno-prosvjetnih društava iznijeli su problem nedostatka prostora za održavanje njihovih susreta i odbijenica koje dobivaju na zahtjeve za povrat hrvatskih domova koji su bili u njihovom vlasništvu ali su im u vrijeme komunizma oduzeti. Pokrajinska i državna vlast ne financira njihove programe pa isključivo ovise o vrlo malim sredstvima lokalnih vlasti u onim sredinama u kojima uopće postoji raspoloženje da im se pomogne.

Zanimljivo je i to da se krađe i razbojstva događaju uglavnom na imanjima u vlasništvu Hrvata, a unatoč svim dokazima i saznanjima, počinitelji nikada nisu uhićeni i procesuirani. Nedavno je opljačkan i prebijen katolički svećenik, a počinitelj također nije otkriven. Hrvate u Vojvodini boli i odnos hrvatske Vlade prema njima jer na ove probleme upozoravaju niz godina no stanje se ne mijenja na bolje već je situacija iz dana u dan sve gora.

Petir je rekla da se hrvatska Vlada treba ugledati u mađarsku Vladu koja za mađarski narod u Vojvodini izdvaja za projekte u području gospodarstva i obrazovanja 42 milijuna eura dok hrvatska Vlada izdvaja svega 85 tisuća eura i to uglavnom za projekte u kulturi. Najavila je da će o svim ovim problemima razgovarati s predstavnicima hrvatske Vlade i obavijestiti europske institucije.

http://direktno.hr/en/2014/dijaspora/21 ... -vladi.htm

07.08.2015
Što bi rekao haški sud za 1715. godinu: zločinački pothvat ili veličanstvena pobjeda Hrvata nad Turcima?

Ove godine Hrvatska obilježava još jednu okruglu povijesnu obljetnicu od izuzetnog značaja – čak 300 godina Sinjske alke, i to 7., 8. i 9. kolovoza. U bivšoj Jugoslaviji Sinjska alka imala je biljeg lokalno-nazadne, poluprimitivne i donekle smiješne manifestacije. Budući da se radi o hrvatskoj viteškoj igri i natjecanju, lako je objasniti da primat Srba u propaloj Jugoslaviji nije mogao blagonaklono gledati na takovu tradiciju koja je nastala u čast i spomen hrvatske pobjede nad Turcima 1715. godine. Upravo tako kao što danas službena Srbija omalovažava, oskrnavljuje i sotonizira hrvatsku pobjedu nad srpskom agresijom dok čitava Hrvatska slavi okruglu obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja.

14. kolovoza 1715. godine 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo je odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše Čelića iz Bosne koja je brojala 60.000 vojnika, dakle gotovo 10 puta veću vojnu silu tadašnjih osvajača Turaka. Zbog toga ne treba čuditi podatak da je niz austrijskih careva s velikim poštovanjem i osobnim pokroviteljstvom posjećivalo Sinjsku alku koje su bile čak održavane u njihovu čast i zajedničko slavlje: 1818. godine posjetio ju je car i kralj Franjo II, 1842. U čast austrijskog nadvojvode Franje Karla , 1849. i 1875. car Franjo Josip I koji je te godine slavodobitnika, odnosno pobjednika nagradio zlatnim prstenom . Činjenica da su okrunjene i carske glave rado prisustvovale i iskazivale poštovanje toj znamenitoj viteškoj igri nadmetanja sa strogo utvrđenim pravilima, zasigurno nije bila rado viđena u Srbiji i Beogradu , koji se čak jednom prilikom, i to još davne 1922. godine, nametnuo kao domaćin igara. Općenito možemo reći da je Beogradu i Srbiji uvijek smetala hrvatska tradicija u svakom obliku, a naročito onom koji slavi hrvatske vojne pobjede.

Kada je svanuo 15. kolovoza 1715.godine, blagdan Velike Gospe, pod Sinjem nije bilo više ni jednog živog Turčina, pod gradom je ostalo 10.000 mrtvih Turaka dok su od kršćana Hrvata poginula samo 3 časnika, 35 vojnika i vojni kapelan fra Stjepan. Sinjani svoju nevjerojatnu pobjedu zahvaljuju Gospi koja im je u tom odsudnom času pomogla, i to na sam dan Velike Gospe. Bi li danas sinjskim ratnicima bilo suđeno u Haagu – zbog prekomjernog granatiranja i udruženog zločinačkog pothvata protiv Turaka?! Zasigurno ne bi, jer je tada čitava Europa strepila zbog najezde i osvajanja Turaka kojima su se stoljećima upravo najviše Hrvati suprotstavljali i protiv njih neprekidno ratovali. Europa i europski vladari su bili zahvalni Hrvatima na njihovoj požrtvovnoj i upornoj borbi kojoj mogu danas zahvaliti opstanak svoje civilizacije i kulture. Zbog toga je i tradicija Sinjske alke važan dio hrvatske, europske i svjetske svekolike baštine.

Sudjelovanje na alkarskim igrama predstavlja veliku čast, jer iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i nadasve oštrom oku. Po alkarskom statutu i drevnim običajima, alkarska povorka sastoji se od vojvode, čete alkara, čete momaka i njihove pratnje. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.Alka počnje ranim jutrom kada se prvo oglašavaju starinski topovi zvani mačkule a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Alka kao meta se rabila u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću kao vojnička vježba za konjicu koja je nosila koplja, a slične igre održavaju se i u drugim krajevima Hrvatske („Trka na prstenac“) i Europe, svugdje gdje postoji konjanička tradicija.

Ingrid Runtić

http://hop.hr/sto-bi-rekao-haski-sud-za ... d-turcima/

INICIJATOR DEKLARACIJE O SLOBODI ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
Akademik Josip Pečarić: Narod koji zaboravi svoju povijest nema budućnosti, a u Hrvatskoj je puno onih koji žele da je zaboravimo

Veliki broj hrvatskih intelektualaca uputili su pismo akademiku Zvonku Kusiću, predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojemu traže da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja i da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskoga rata i poslije njega. Inicijator svega toga je akademik Josip Pečarić s kojim smo razgovarali o tome zašto je pokrenuo deklaraciju, zašto smatra da je sloboda istraživanja o prošlosti toliko važna za sadašnjost, ali i o tome što bi savjetovao mladima koji odlaze iz Hrvatske.


Narod.hr: Zašto ste pokrenuli ovu deklaraciju?

Neposredan povod su napadi na knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdavač je „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, a tiskana je u Zagrebu 2015. „Slobodna Dalmacija“ od 21. lipnja 2015. na str. 24 i 25 donijela je reakcije Slavka Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine. Nažalost, kritike navedenih osoba nisu bile zasnovane na znanstvenim ili logičkim argumentima, nego na uvredama i prijetnjama. Posebno treba izdvojiti prijetnju Slavka Goldsteina zato što je on posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu. On tuđe argumente naziva neistinama i ocjenjuje da on za takve stvari više nema tolerancije.

Da to treba ozbiljno shvatiti vidi se i iz pisma g. Đura Vidmarovića, predsjednika Hrvatskog kulturnog vijeća:

Nisam znao da je gospodin Goldstein savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu! Nikoga ne vrijeđam, ali, mit respect, nonsens je pored tolikog broja eminentnih hrvatskih kulturnjaka na tako prestižno mjesto postaviti čovjeka koji nema visokoškolsku naobrazbu, a nije slikar-naivac ili pučki pjesnik, već izdavač, trgovac, čovjek iz poslovnih krugova. Njegov pokojni otac je imao umjetničkog dara i bio nadareni spisatelj i cionistički promičbenik, ali sin nije napisao niti jednog jedinog stiha. Gos’n Slavko je sa svojim sinom napisao nekoliko zanimljivih priloga iz povijesti Židova u Hrvatskoj, ali kada se uhvatio s problemom židovskih žrtava tada se pokazalo kako je političar koji ne zna struku, ali znade zaključivati od oka. To što je ŽIdov svaka čast, ali to ga ne uzdiže automatski iznad ranga sveučilišnih profesora, akademika i istaknutih ljudi u kulturi. Sada mi je jasnije zbog čega se kod nas odvijaju procesi koje možemo nazvati kulturocidom.


Goldstein se i nedavno izjasnio kao Jugoslaven. Još krajem osamdesetih, kao predsjednik Židovske općina, napao je Nakladni zavod Matice Hrvatske zato što je tiskala novo izdanje Tuđmanovih Bespuća, a početkom devedesetih tvrdio je po svijetu kako RH istovjetna s NDH jer uvodi kunu. Krajem devedesetih, kao član Komisije za žrtve rata i poraća lažno je optužio Komisiju da je njihovo IZVJEŠĆE O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine konačno izvjeće, što je dovelo s promjenom vlasti do ukinuća komisije i njegovom postavljanju za predsjednika Savjeta JUSP Jasenovac. To je iskoristio da Bulajićev popis žrtava bude prihvaćen i u RH i od tada ga zajedno sa suradnicima Bulajićevog instituta iz Beograda nadopunjuje. A sigurno znate tko je dr. Milan Bulajić. Danas kada je u žiži pokušaj da se poslije 25 godina zabrani Thompsonova pjesma Bojna Čavoglave, treba reći da je i to pokrenuo Goldstein još početkom ovog stoljeća. Navodno je sporan početak pjesme, a zapravo žele je obezvrijediti prekrajanjem njenog sadržaja zbog uloge koju je ta pjesma odigrala u vrijeme kada je Goldsteinova Jugoslavija izvršila agresiju na Hrvatsku.

Na napade na spomenutu knjigu o Jasenovcu reagirao je prof. dr. sc. Matko Marušić u Hrvatski tjednik, 2. srpnja 2015., br. 562, str. 38-39. Marušić je p(r)ozvao HAZU:

Jednako tako, predlažem Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da organizira okrugle stolove, simpozije i sučeljavanja svih ljudi koji imaju konkretne argumente i podatke, i da pod zaštitom svojega ugleda i znanstvene ekspertize raspravu drži demokratskom i otvorenom, a istodobno u granicama pristojnosti i tolerancije i u okvirima metodologije koja određuje znanstvenoistraživačku logiku, dokazivanje i zaključivanje.

Od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tražim da svojim autoritetom i pozvanjem prije svega zaštiti slobodu istraživanja i pravo znanstvenika ali i laika na iznošenje argumenata. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora se suprotstaviti svakom pokušaju zabrane istraživanja, prijetnjama znanstvenicima i građanima, pa i vrijeđanju osjećaja svih koji u raspravama sudjeluju.

Kolegu Marušića sam podsjetio na neslavan kraj jedne slične inicijative u HAZU.

Svojevremeno je Vladimir Žerjavić želio da Akademija izađe u javnost sa svojom brojkom žrtava Jasenovca. Predsjednik Akademije je organizirao sastanak u HAZU na kome smo uz Žerjavića bili akademik Bilandžić i ja. Žerjavić i Bilandžić su predlagali da u tome sudjeluju i Goldsteini i predstavnici SUBNORA. Naravno, prijedlog mi je bio potpuno neprihvatljiv pa sam inzistirao da se sastanu svi koji se bave žrtvama.: dr. Josip Jurčević, znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, Kazimir Sviben i Vice Vukojević iz Saborske komisije za žrtve rata i poraća, ali i predstavnici domobranskih udruga kada su već trebali biti pozvani i oni iz SUBNOR-a. To je prihvaćeno i poziv je trebao sastaviti ing. Žerjavić. Ne samo da je to bilo logično nego i važno jer je kroz razgovor postala jasna njegova želja da taj broj bude njegov broj, tj. želio je potvrdu Akademije za svoje brojke. Poslije nekog vremena akademik Bilandžić mi je rekao da Žerjavić nije dao tekst poziva. Žerjavić je tvrdio suprotno. Zamolio sam ga da tekst ponovi, kako je i sugerirao Bilandžić. Žerjavić me je nazvao poslije nekoliko mjeseci i kazao da je tekst preveden i da ga trebam samo potpisati. Iznenadio sam se. Prijevod poziva za okrugli stol!? To, naavno, nije bio poziv već završni tekst. Naravno, odbio sam potpisati tako nešto. Jasno mi je bilo da bez nazočnosti dr. Jurčevića, ljudi iz Hrvatskog instituta za povijest, Saborske komisije i domobranskih udruga u tekstu može biti broj koji korespondira broju koji spominju Bulajić i Goldsteini.

Zato smo se prof. Marušić i ja odlučili napisati naše pismo HAZU. Ponovit ću ono što sam izjavio za tjednik 7Dnevno:

„Šutnja o povjesnim lažima izrodila je devedesetih godina golema zla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pismo koje smo inicirali vidim kao veliku mogućnost upravo HAZU da potvrdi svoju ulogu u očuvanju nacionalnoga identiteta. Nitko nije pozvaniji od Akademije. Usprkos tome što dio akademske zajednice HAZU drži inertnom i neosjetljivom na nacionalna pitanja, ističem da je oko 160 akademika, biskupa, nadbiskupa, sveučilišnih nastavnika i doktora znanosti ovim pismom izrazilo uvjerenje da će Akademija ispuniti svoju povjesnu i nacionalnu zadaću.“

Narod.hr: Zašto kao znanstvenik i akademik smatratre da je sloboda istraživanja o prošlosti toliko važna za sadašnjost?

Zapravo sam na neki način već odgovorio na ovo pitanje u prethodnom pitanju. Znamo da narod koji zaboravi svoju povijest nema budućnosti. Naš problem je što imamo u Hrvatskoj puno onih koji žele da zaboravimo svoju povijest. Iako sam u svojim tekstovima upozoravao na postojanje jugo-komunističke i hrvatske paradigme u povijesnoj znanosti kod nas, ipak mi je draže da vidite kako je o ovim prvima ovih dana pisao i prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević u Hrvatskom tjedniku, 07. 08. 2015.:

U Hrvatskoj ali i izvan nje na području povijesti djeluju nedodirljivi pismoznanci – monopolisti hrvatske povijesti slijednici komunističke i velikosrpske historiografije. Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen:Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (1948.) Viktora Novaka do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez analize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline („endehazija“, „nacifašizam“, „klerofašizam“, „genocidni Hrvati“ i dr.). Te su sheme, u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici. Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju „velikome znanju“ pismoznanaca ne sumnjajući u njihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se efektom ustrajnosti i dalje održava kod kuće ali i u svijetu. Multiperspektivno i interdisciplinarno proučavanje shema, posebno „endehazije“, pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci koji su, ne posjedujući potrebito znanje, zagrabili „veliko i nepobitno znanje“ iz prebogatog rezervoara pismoznanaca monopolista. To su u prvome redu mnogi novinari čije se znanje ponajviše temelji na indoktrinirajućem školovnju u komunističkome sustavu ili na studiju koji su programirale „crvene“ katedre (mnoge postoje i danas, ali s liberalnom glazurom). Toj skupini pripadaju razni „kulturnjaci“ koji pate od kompleksa niže vrijednosti jer pripadaju po njihovom mišljenju zaostalome ognjištarskom narodu. Njihov je logičan put u ostvarivanju karijere egoistično bezpogovorno uključivanje u zapadne korumpirane društvene i humanističke znanosti koje isključuju autore suprotnih mišljenja. „Kulturnjaci“ se odriču vlastita naroda uz oslonac na već postojeće sheme. Dakako, drugoredni pismoznanci su i političari slijednici komunizma uključujući i članove nove Lige antifašista. Oni braneći komunistički antifašizam, koji je za razliku od Zapada poslije Drugoga rata uspostavio totalitarizam. nastoje održati svoju dominaciju u društvu. Svi oni, potpuni neznalice, znaju napamet povijesne lekcije koje su naučili od pismoznanaca farizejski se zalažući da se povijest (ali po njihovj mjeri) prepustiti povjesničarima.

S obzirom da je uvaženi profesor također pisao o srpskim lažima o Jasenovcu, vjerojatno bi i njemu zabranili istraživati o temi koja je bila glavna batina da bi se Hrvate zadržalo u Jugoslaviji. Treba naglasiti da su, kako ih on naziva, nedodirljivi pismoznanci – monopolisti hrvatske povijesti slijednici komunističke i velikosrpske historiografije glavni profesori na sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a prof. dr. sc. Iva Goldsteina su čak pokušali ugurati u HAZU!

A možda sam vam trebao samo navesti slijedeće rijeći prof. dr. sc. Matka Marušića:

Dokle ćemo obilježavati pogibiju 40.000 Srba i Židova u Šaranovoj jami (a uloga Slavka Goldsteina i u toj priči nije neznatna, JP)i 100.000 do 700.000 ljudi u Jasenovcu! Time ćemo hrvatsko domoljublje (slobodu, jezik, povijest, društveni život, ekonomiju, pravo, sve) držati u šahu i – vladati Hrvatskom, sve dok se ne utopi u nekom obliku Jugoslavije. U Šaranovoj jami nije nađen ni jedan kostur, a u Jasenovcu su tri Titova iskopavanja dala 481. Dakle, ne samo da ljudi imaju pravo posumnjati da se radi o lažima, nego – ja – jasno vidim da je to podli protuhrvatski trik.
Mogu li moje kolege u HAZU to drugačije vidjeti?

Narod.hr: Vi ste znanstvenik sa najvećim brojem objavljenih radova u RH – što biste savjetovali mladima koji danas odlaze iz Hrvatske?

Teško je danas išta savjetovati kada su mladi bez posla, kada im je dovedena u pitanje gola egzistencija. Treba mijenjati uzroke koje su doveli do tog egzodusa mladih. Svo vrijeme se hrvatskom narodu pokušava oduzeti ponos i dostojanstvo. A bez ponosa i dostojanstva nema napretka ni u gospodarstvu. Pa do jučer su se vlasti natjecale u progonu onih koji su najzaslužniji za postojanje naše države. Čak je bilo izbrisano iz svjesti mnogih kako je Hrvatska spasila Bihać od genocida ravnih onima iz Drugog svjetskog rata, kako je o tome govorio američki vojni ataše u Zagrebu iz vremena kada je izvršena „Oluja“. Velikosrpski Memorandum SANU 2. sprovodili su mnogi iz hrvatskih vlasti. I to još uvijek čine. Dovoljno je usporediti što oni rade s onim što se radi u Srbiji. Lako je ustanoviti sličnost djelovanja i jednih i drugih, kao što je profesor Rendić-Miočević pokazao u slučaju povjesničara. A najveći napad je zapravo gospodarstvo. Jednostavno, da bi se održali na vlasti treba osiromašiti narod. I to je sustavno rađeno. Nadam se da će povratkom domoljubnih snaga na vlast ta tendencija biti promjenjena i da će nova vlast učiniti sve da se spriječi odljev ponajboljih mladih ljudi iz Hrvatske.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/akademik-josip ... zaboravimo

SAMO 700 BRANITELJA
14. kolovoza 1715. Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke


Na današnji je dan 14. kolovoza 1715. godine turska muslimanska vojska poražena u pokušaju opsade hrvatskog grada Sinja. U spomen tu veliku pobjedu hrvatskih vojnika nad Turcima se već 300 godina održava Sinjska alka.

Tursko-mletački ili Mali rat, koji je trajao oko četiri godine, započeo je i završio bitkom za Sinj, zbog čega se taj rat naziva i Sinjski rat. U namjeri da povrati izgubljene položaje u Dalmaciji, Turska je poduzela osvajački pohod preko planine Kamešnice. Podno njenih zapadnih obronaka prolazila je crta razdvajanja zaraćenih strana – granica između Bosne i Dalmacije. Prva na udaru našla se Cetinska krajina i grad Sinj. U sinjsku tvrđavu Grad zatvorilo se oko 700 dobro naoružanih hrvatskih branitelja.

O događajima koji su se odvijali tijekom znamenite opsade Sinja sačuvao se jedinstveni dokument – Dnevnik koji je vodio jedan od branitelja tvrđave.

Turski juriš na Sinj i poraz

Od 8. do 13. kolovoza Turci su (čija je vojska brojala oko 60 tisuća vojnika) tvrđavu tukli topništvom pri čemu je teško oštećena.

14. kolovoza Turci su krenuli u juriš.

Najveći napad bio je izvršen protiv Novog i Starog Korlata gdje su Turci čak i postavili svoje zastave, no ubrzo su odbijeni. Nakon tri sata žestokih borbi osvajači su počeli bježati ne zadržavši se u logoru pod tvrđavom nego tek kada su prešli Cetinu. Iste noći turska vojska se povukla prema Livnu ostavivši iza sebe 10 tisuća poginulih.

Branitelji su kao svjedočanstvo i uspomenu na svoju veliku pobjedu ustanovili ‘živi’ spomenik – Sinjsku Alku. Po uzoru na igre i vojne vježbe onog vremena osmišljeno je natjecanje u kojem su se svake godine na godišnjicu pobjede natjecali vitezovi sudionici te bitke, a poslije njihove smrti natjecanje su nastavili njihovi potomci i nasljednici po junaštvu i domoljublju. Za metu u poznatoj utrci odabrana je stilizirana podloga za stopalo sa sedla koje se nalazilo na konju koji je zaplijenjen turskom serakser – paši prilikom opsade Sinja. Meta je nazvana ‘(H)Alka’, što na turskom znači prsten, obruč ili kolut.


Vjera u čudesni Gospin zagovor

Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi. U tvrđavu je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Mletke da se skuje zlatna kruna i križ, te okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :
In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.).



Izvor: Narod.hr/samoborinfo

http://narod.hr/kultura/14-kolovoza-171 ... dila-turke

NA DANAŠNJI DAN
17. kolovoza 1990. počela Balvan revolucija oko Knina

Na današnji dan 17. kolovoza 1990. u okolici Knina počela je otvorena oružana pobuna Srba poznata pod imenom Balvan revolucija. Tog dana prvi puta su se na cestama u dalmatinskom zaleđu pojavile barikade uz prisutnost naoružanih osoba. Promet u Hrvatskoj od juga prema sjeveru bio je prekinut na tim mjestima.


Bio je to uvod u Domovinski rat i otvorenu agresije Srbije i JNA na Hrvatsku.

Što je Balvan revolucija?

Balvan revolucija je naziv za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA. Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.

Balvan revolucijom nanesena je velika ekonomska šteta gospodarstvu Hrvatske zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone. Također je narušen teritorijalni integritet, jer je prekinut tok prometnica, što je pokazivalo da Hrvatska nije bila sposobna svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak tom području.

Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući da hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku.
Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/17-kolovoza-19 ... -oko-knina

Sretna 25. godišnjica balvan revolucije – svima koji je slave


Autor: Marcel HoljevacUtorak, 18. Kolovoz 2015. u 22:07

Tko se od starijih ne sjeća povratka s mora prije 25 godina? Mnogi su na more krenuli preko Knina, a vraćali se sporednim cestama, ili preko raznih bosanskih vrleti kako bi izbjegli balvane i barikade, iza kojih su iskakali naoružani četnici kao 'Jack in the box'. Oni koji su se vratili koji dan ranije osjetili su da nešto nije u redu u većinskim srpskim krajevima. Kao da je postojala masovna zavjera šutnje, omerta, o onom što se sprema.

I postojala je. 17. kolovoza 1990. su osvanuli balvani na hrvatskim cestama, zemlja je praktički presječena na dva dijela. To je datum koji bi se danas slavio kao “dan ustanka” ili tako nečeg, da je plan Slobinih “antifašista” uspio. Na Veliku Gospu krenule su priče po Jadranu da Srbi sjeku šumu u Lici, da nije sigurno prolaziti onuda, i da se nešto krupno sprema. Drugi su pričali kako su vidjeli naoružane četnike u nekim srpskim selima. Još koji dan prije pojave prvih balvana, zaredali su incidenti, skidanja hrvatskih zastava, proglašen je i referendum o neovisnosti RSK, odnosno otcjepljenju Krajine od RH, što je bio i konačni cilj tjeranja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije. Ne treba zaboraviti, propaganda iz Beograda je već godinama prije toga bila usmjerena na zastrašivanje Hrvata, a čak i Srbiji sklone izrazite jugolojaliste poput Šuvara su u Beogradu proglašavali ustašama kako ne bi ostavili Hrvatima nikakve mogućnosti da ostanu u Jugoslaviji, čak i da su to htjeli. Jednostavno, u Srbiji su još 1986. shvatili da je Tito mrtav, a s njim i SFRJ. U Hrvatskoj, to brojni ne razumiju ni danas. Kao ni to da za Srbiju očuvanje bilo kakve Jugoslavije u bilo kom obliku nije nikad bila opcija: jedina opcija je bila Velika Srbija.



Dan prije izbijanja revolucije, prodavači Srbi su usred turističke sezone nestali sa svojih štandova na Jadranu, a brojni su u unutrašnjosti uzeli godišnji odmor s kojeg se nikad nisu vratili. U svakom slučaju, “spontana” pobuna je bila odlično organizirana i pripremljena, i jako je velik broj ljudi bio upućen u planove. No, naravno, nitko susjedima Hrvatima nije rekao ništa. Zapravo, o tim događajima su Srbi progovorili tek u Haagu, i tek tada smo dobili službenu potvrdu onog što se znalo i do tada – pobuna Srba u Hrvatskoj je bila u potpunosti dirigirana i vođena iz Beograda.

Dan je počeo time što su se pred postajama policije, nekadašnje milicije, u većinski srpskim mjestima počeli “spontano” okupljati “zabrinuti” građani. Povod je bio zahtjev da policijske postaje Knin, Obrovac i Benkovac, koje nisu prema zapovjedi MUP-a višak oružja pričuvnog sastava predale u Zagreb, za potrebe naoružavanja novih policajaca iz projekta ‘prvi redarstvenik’, predaju taj višak oružja. Uskoro se to pretvorilo u opsadu stanica milicije u Gračacu, Obrovcu, Korenici, Donjem Lapcu, i Benkovcu, s tim da su lokalni milicioneri Srbi redom stali na stranu “okupljenih građana”. Naravno, u ranim poslijepodnevnim satima već se masovno upadalo u stanice i uzimalo oružje, a MUP je iz Zagreba poslao dva helikoptera u Obrovac. Njih su ubrzo presreli MIG-ovi JNA, i naredili im da se vrate u Zagreb što su oni i učinili: JNA od prvog dana nije dvojila na čijoj je strani, niti je o tome trebalo imati iluzija. Milan Babić, kojeg je Milošević postavio kako bi uklonio svaku mogućnost dogovora Zagreba i Knina gdje je do tada vladao psihijatar Rašković – nacionalist, ali sklon postizanju sporazuma s Tuđmanom, raspisao je za taj dan “referendum o srpskoj autonomiji”, na području Knina, Benkovca i Obrovca. Ustavni sud RH proglasio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.

Istovremeno propaganda trubi o ustašama koji samo što nisu stigli i krenuli klati goloruku nejač, kako bi imali opravdanje da do večeri zaprječe sve glavne prometnice barikadama. Za ministra je obrane RSK tada postavljen i kasniji osuđeni ratni zločinac Mile Martić, notorna budaletina koja je kasnije kukala kako ga je Srbija izdala i kako nema ni za cigarete u zatvoru. Četnici su idućih dana maltretirali povratnike s mora, pretresali automobile, naročito stranaca, držeći ih na nišanu. Bila je to zadnja turistička sezona prije rata, i nitko tada nije znao kad će se ponovo moći doći do Jadrana, i hoće li se ostvariti srpski snovi o srpskoj Dalmaciji (u Srbiji i danas vole kad kažete da ste iz Dalmacije i u pravilu su vrlo prijateljski raspoloženi: to je signal da ne smatrate istu dijelom Hrvatske. Zato se brojni “hrvatski” pisci i novinari tako predstavljaju u Beogradu).



Ako je netko do tog dana i mislio da stvari nisu ozbiljne i da rata možda neće biti, ta je iluzija tada propala. U Srbiji “balvan revoluciju” i danas službeno smatraju prvim danom rata, dok je to u Hrvatskoj “krvavi Uskrs” 31. ožujka iduće godine na Plitvicama, kad je pala prva žrtva. No danas, 25 godina nakon balvan-revolucije, kojoj su prethodile “antibirokratska revolucija” – čistka u KP kojom je Milošević uklonio sve stare kadrove iz partije, uključujući i one poput svog kuma Stambolića koji su ga doveli na vlast (njega je kasnije i dao ubiti kao psa), i jogurt-revolucija, kojom je smijenjena vlast u autonomnim pokrajinama SFRJ i Crnoj Gori i postavljeni Miloševiću odani kadrovi, stvari su zapravo tamo gdje su bile i na početku.

Jer, kao Hrvati, moramo se zapitati zašto nam se uopće desila balvan revolucija? I može li nam se dogoditi ponovo? Jer, sve što nam se događa, u konačnici je plod naših postupaka i propusta. Svaki narod je sam krojač svoje sudbine: ako smo bili pokoreni i potlačeni u dvije Jugoslavije, ako su Srbi na Hrvatsku gledali kao na zemlju koja je tu da bi puzila pred njima, to je zato jer smo se sami doveli u inferioran položaj. Veličina nema veze s tim, niti je izgovor. Kad su Srbi postavili prve balvane u Hrvatskoj, većina njih je očekivala da će stvar biti gotova tamo negdje do Božića, a Srbija prema memorandumskom planu zaokružena po granici, kako bi Šešelj rekao, Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica. Takvo agresivno ponašanje Srbije je bilo produkt hrvatske slabosti, neodlučnosti, snishodljivosti, nedostatka samopouzdanja i samopoštovanja. Vjerovali su da pred sobom imaju kukavički i bijedan narod koji se neće previše niti braniti ako mu otmu pola teritorija.

Takvo razmišljanje Srbije nije bez osnove, kad se pogleda kako se šlampavo i nemarno Hrvatska odnosi spram vlastite državnosti. Srbi sve otvorenije i agresivnije napadaju državne simbole Hrvatske, poput himne. Naravno, napad na nečiju himnu ili zastavu nije tek sprdanje s pjesmom niti napad na “krpu”, kako to tumače tradicionalno poglupi i prosrpski hrvatski “antifašisti”, već jednostavno čin agresije. To je neprijateljski čin, kad dolazi od Srba, naročito kad se u tom “satiričnom” prepjevu zapravo kuka nad time što je Hrvatska pobijedila u ratu i proglašava je se nacističkom državom koja je vezana za Srbima uvijek mrsku Njemačku (klerofašističku, dabome) i postoji samo da bi klala Srbe. Otužno je gledati reakcije hrvatskih medija koji svršavaju na to što su Srbi iz HND-a “objasnili Hrvatima što je to satira”, umjesto da objasne samima sebi koja je politička svrha i pozadina takvih medijskih balvana. Pupovac sve otvorenije i agresivnije provocira, u Hrvatskoj se već 20 godina Hrvatima nameće kolektivni osjećaj krivnje i istočni grijeh “protjerivanja Srba s njihovih vekovnih ognjišta”, o ratu se i dalje govori kao o “građanskom”, iako se radilo o čistom međunacionalnom sukobu.

No nije jedino držanje Hrvatske problem. Problem je i Srbija. Dok Hrvatski mediji vode pravu kampanju i hajku protiv urednika hrvatske wikipedije kao “ustaške”, dotle srpska wikipedija – kojoj bi, po idejama Jutarnjeg, trebalo pripojiti Hrvatsku – o tim događajima i danas piše iz perspektive četništva. Za Srbe, i za medije i za vlast i za službenu “historiju”, u balvan revoluciji nije bilo ničeg spornog: narod se branio od povampirenih ustaša. Zapravo, i činjenica da taj datum smatraju početkom rata u Hrvatskoj govori da je to za njih samo još jedan “oslobodilački” srpski ustanak, poput onih kojima su otkidali komad po komad propadajućeg otomanskog imperija i širili svoju neovisnu državu.

Dakle, službeno tumačenje srpske wikipedije je i danas da je “Za srpsku stranu u Hrvatskoj rat počeo 17. avgusta 1990. sprečavanjem Srba da se izjasne na refererendumu o svom statusu od strane Hrvatske policije, a da je rat eskalirao secesijom Hrvatske protivnom tadašnjem važećem Ustavu SFR Jugoslavije, izglasavanjem novog Ustava Republike Hrvatske po kojem Hrvatska postaje država hrvatskog naroda i ostalih nacionalnih manjina, gde Srbi iz Hrvatske ostaju bez prava konstitutivnog naroda SFRJ i postaju nacionalna manjina u novoj državi”.

Ukratko: Hrvatska se “otcepila” iako je Badinterova komisija presudila drukčije, i to je uzrok rata. To, i Ustav po kom su Srbi “postali nacionalna manjina” (iako je i to glupost, na tome da ih se spomene u Ustavu kao konstitutivni narod su Srbi inzistirali samo zato da bi imali ustavni temelj za otcjepljenje od RH, pa stoga to Tuđman nije niti uradio). A balvan revolucija je bila plod nasilja hrvatske policije, tada naoružane uglavnom praćkama i sličnim stvarima, protiv goloruke JNA koja je toj policiji priječila da uđe u mjesta memorandumom predviđena da budu dio “Velike Srbije”. Doveli smo se, 25 godina nakon balvana, do toga da nam četnici iz Beograda opet bacaju balvane u vidu toga da bi nam zabranili da obilježavamo Oluju, doveli smo se do toga da u Srbiji ne postoje ni naznake svijesti o vlastitoj isključivoj krivici za izbijanje rata u Hrvatskoj. I ne samo to, već u Srbiji smatraju da je krivica isključivo na nama. Dok Vučić piše provjedne note Hrvatskoj zbog ćirilice u Vukovaru, u Hrvatskoj nema tko napisati ni prosvjed zbog ovakvih tumačenja uzroka rata na srpskoj wikipediji kao gore: umjesto da pokažemo dostojanstvo i ponos u doba kad i homoseksualci otvoreno paradiraju zahtijevajući da ih se poštuje, nama se kote neki Frljići s njihovim anti-olujama i nekakvi kvazipovjesničari tipa Klasića koji će nam objasniti kako je antikolonijalni rat zapravo bio građanski. Ako ne poštujete sami sebe, ako sami sebe javno vrijeđate i ponižavate, neće vas poštivati niti drugi. A Srbija je danas, to je valjda do sad svima postalo jaso, jednako onako neprijateljski nastrojena spram Hrvatske kako je bila i osamdesetih godina prošlog stoljeća. To što danas više nema onoliko Srba u Hrvatskoj koliko ih je bilo 1991. i što je Hrvatska međunarodno priznata država ne treba nikog tješiti. Rat je, kako kaže pjesma Stonesa, samo jedan pucanj daleko. A za to što smo se doveli na rub novog rata smo krivi sami: krivi smo što nismo smjestili Srbiju na njeno mjesto i pacificirali je nakon rata. A krivi smo i što nismo inzistirali na nekim stvarima kod manjina u Hrvatskoj, prije svega na bezuvjetnom poštivanju države u kojoj žive, što uključuje i poštivanje himne i zastave. Osvanu li kad tad ponovo balvani na prometnicama, nećemo imati koga kriviti do li sebe i svoju glupost i beskarakternost.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... ave-823660

OTVORENO O USTAŠAMA

Utorak, 18 Kolovoz 2015 19:05



Barjak nad Kninom

Povod za ovu kratku raspravu, u kojoj ću se otvoreno osvrnuti na Ustaški pokret i na Ustaše u Hrvatskoj dala mi je pjesma pod naslovom Barjak nad Kninom, koju prilažem iza ovog osvrta.

Zahvaljujem, velikoj pjesnikinji Mariji, proslijedjujem pjesmu za objavljivanje na hrvatskim portalima i postavljam na moju odgovornost pitanje svih pitanja, kad će se u Hrvatskoj prestati klevetanja Ustaškog pokreta i svega hrvatskoga, što smeta sprovedbu velikosrbskih ideologija u Hrvatskoj.

Tek primjerice ću spomenuti zabranu hrvatskih pjesama u obadvije Jugoslavije, zabranu hrvatskog korienskog pravopisa (najboljega u Europi), zabranu nazivanja vlastitog jezika hrvatskim, zabranu hrvatskog jezika u vojski i službenoj uporabi za vrijeme obadvije Jugoslavije, zabranu hrvatskog barjaka bez ideloških obilježja (petokrake), zabranu starodrevne hrvatske vojske domobrana, zabranu ili ograničavanje katoličke vjere nazivajući je klerofašističkom, zabranu hrvatskih naziva za instituije poput kazališta, akademija, sportskih društava, zabranu izražavanja domoljublja za Hrvatsku, zabranu hrvatskih pozdrava...

Za vrijeme prve Jugoslavije svako obilježavanje i spomen hrvatski nazivan je raznim protudržavnim nazivima poput frankovski, protiv bratstva naših naroda i slično, a u drugoj Jugoslaviji svako isticanje hrvatskih svojstvenosti stavljano je pod nazivnik ustaški uz dodatne, klevete s aromom zabrane pa i strogih kažnjavanja za nepoštivanje reda i zakonitosti.

Vjerovali smo da je uspostavom suverene države Hrvatske došao kraj zabranama uporabi i isticanju hrvatskih svojstvenosti i kraj nametanja svih srbstava... ali nažalost nije tako.

U službenoj uporabi i napose u medijima pojam Hrvatska se zamjenjuje sa zemlja, hrvatski jezik je naški i u njemu se njeguju srbsko-turske riječi i izrazi... Zakonskim mjerama uvodi su u Hrvatski srbska ćirilica i vraćaju se srbski nazivi za starohrvatska imena, primjerige Vrgin Most, umjesto hrvatski Gvozd.

Hrvatski mediji su alergični na na uporabu imenice Hrvatska pa predlažem hrvatskim liječnicima da patentiraju još jedni bolest: "Alergia croatica".

Nacionalno-politička Srbska pravoslavna crkva je ideološko-politički jača u Hrvatskoj, nego u Srbiji. Srpska nacionalna manjina ima srpsku vladu u Hrvatskoj (Srpsko nacionalno vijeće s velečetnikom Miloradom Pupvce na čelu). U Hrvatskoj djeluju srpske političke stranke i sve srpske institucije, primjerice srpska Prosvjeta, srpske škole, čak srpska gimnaziju u sred Zagreba i visoko srpsko školstvo pod kapom SPC-a, HTV emisija PRIZMA je bar 50% srpska i k tome djeluju od Hrvatske plaćena srpska glasila s vodećim NOVOSTIMA, koje u svakome broju na ovaj ili onaj način nekažnjivo vrijedjaju Hrvatsku.

Ovo najprimitivnije, najpodlije, najuvrjedljivije srpsko vrijeđanje ponajljepše hime u svijetu "Lijepe naše", koja nikoga ne vrijeđa prošireno je u cijeli svijet kroz eletroničke medije. Ovakovo vrijeđanje himne bilo bi u najdemokratskijoj državi svijeta u Švicarskoj vrlo strogo kažnjeno, a u Hrvatskoj sve će završiti "Ujeo vuk magare!"

Najvjerojatnije su ovi iz srpskih novosti ili srodnih srpskig gnijezda u Hrvatskoj postavili svastiku u Splitu jer Hrvati nisi nikada bili zaljubljeni niti skloni svastiki.



Srbi su sotonizirali Ustaški pokret jer im smeta ostvarenju Velike Srbije

Ustaški pokret od Slunjske Rakovice Dr. Eugena Kvaternika 1878. do Ustaškog pokreta u cijeloj Hrvatskoj s početkom 1929. pod vodstvom poglavnika Dr. Ante Pavelića bila je navrijednija pojava, koju hrvatska povijest pozna, ali je ne vrjednuje ispravno.

Najveći hrvatski neprijatelji Srbi su osjetili upravo u Ustaškom pokretu - u ideji i snazi najveću i nepobjedivu prepreku za ostvarenje svoje sulude Velike Srbije pa su u nemoći pobjede oružanom borbom nad Hrvatima, napose nemoćni pobijediti hrvatski ustaški ili ustanički duh, koji je u genima pravih Hrvata, primjenili najogavniju, najpogrdniju, najlažniju, najbezobrazniju, najpodliju klevetu, sotonizaciju i demonizaciju ustaša, a to znači Hrvate jer sve Hrvate nazivaju ustašama.

Osobno me više smeta, što dio Hrvata, napose hrvatskih komunista i njihovi potomci uzimaju sve oblike srbskih (točno proračunatih, znanstveno-ideoloških i planiranih kleveta na ustaše, dakle na Hrvate!) uzimaju kao "novo za gotovo" i jednako kleveću ustaše kao i Srbi svih ideologija, napose srpski fašistički četnici.


Hoće li dio takovih nazovi Hrvata ikada shvatiti da su se ustaše u nametnutim im okolnostima borile lavovski samo za Hrvatsku, a ne za nikakav fašizam, baš suprotno nijedna vojska, koja je ratovala tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru ratne Nezavisne Države Hrvatske nije se borila toliko hrabro, opredijeljeno i uspješno protiv fašista - srbskih, talijanskih i inih, kako su se borile ustaše uz pomoć domobrana. Jednako tako borile su se ustaše hrabro i protiv najzločinačkijeg u čitavoj ljudskoj povijesti Marxovog komunizma predvođenog u Hrvatskoj od velezločinca Tita...

Klevetanje ustaša u Hrvatskoj trebalo bi jedanputa već prestati. Nitko ne poriče pa niti pisatelj ovih redaka Dragan Hazler da ustaše u ratu nisu pravile i zločine. Jesu, ustaše su pravile i zločine, ALI (ne opraštajući za zločine) pitam sve Hrvate i sve ljude ovoga svijeta: POSTOJI LI IJEDNA VOJSKA U SVIJETU, KOJA U RATU NE PRAVI ZLOČINE?! Sve vojske u ratu prave zločine.

ALI, nijednu vojsku u ratu ne gleda se kroz predznak zločina, nego samo USTAŠE. Zašto? Iznio sam u prvim rečenicama i ponavljam: Ustaše su nesavladiva prepreka Srbima za ostvarenje VELIKE SRBIJE, a ne mogu ih pobijediti oružano pa primjenjuju protiv ustaše najogavnije klevete.

Naželost velikosrbski zločinci nalaze među hrvatskim komunistima i potomcima dovoljno DOBRIH BUDALA, koji im pomažu klevetati USTAŠE.

Zar trebamo bolji dokaz potonulog i posrbljenog hrvatskog osjećaja, nego klevetanje i zabranu najdomoljubnijeg hrvatskog pozdrava:

ZA DOM SPREMNI!

Ne smiješ u Hrvatskoj kao Hrvat biti spreman za kolijevku ljudske sreće za DOM, u kojem nastaje obitelj, kao temeljnica hrvatskog naroda i i domovine - države Hrvatske. Mislim i čvrsto vjerujem da hrvatski komunisti protivnici pozdrava ZA DOM SPREMNI! ne mogu niti u Vrapču naći izliječenje. Njih može izliječiti samo prirodna smrt.



ZA DOM SPREMNI! i ZA DOM SPREMAN!

Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik u dijaspori

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=45

NA DANAŠNJI DAN
23. kolovoz 1939. potpisan Pakt SSSR-a i Njemačke – kako su komunisti i nacisti podijelili Europu


Godine 1939. potpisan je pakt nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a o nenapadanju. Komunizam i nacizam, dva najveća zla ljudske povijesti, sklopili su tada dogovor i o podjeli šest zemalja Europe. U stvarnosti bio je to agresivni savez dva totalitarna sustava koji su namjeravali podijeliti Europu. Ovaj dan se obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Na današnji je dan, 23. kolovoza 1939. godine, sklopljen je (tada) tajni sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, poznat i kao Pakt Ribbentrop-Molotov (Pakt Hitler-Staljin).

Potpisan je u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju bio je na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. kada je Njemačka napala SSSR.



Iako nosi službeno ime kao „pakt o nenanapadanju“, u stvari bio je to agresivni vojni savez komunista i nacista, što je najviše na svojim leđima osjetila Poljska okupacijom i podjelom. Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2009. godine obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Pakt komunista i nacista – početak strahota za Europljane

Ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera komunista i nacista u slijedećim nezavisnim zemljama:
• Finska
• Estonija
• Latvija
• Litva
• Poljska i
• Rumunjska

Tajni protokol je eksplicitno predviđao “političke i teritorijalne promjene” u dijelovima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane Njemačke, bilo od strane SSSR-a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena ustupiti finska narodna područja komunističkom imperijalizmu na istoku zemlje (Karelija).

Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939. nacisti su napali Poljsku sa zapada, a malo kasnije komunistička Crvena Armija ušla je u Poljsku sa istoka. Na taj način podjelom Poljske sramotna suradnja dva totalitarna režima dosegla je vrhunac svog licemjerja. Protukomunistički raspoloženo lokalno poljsko stanovništvo je likvidirano, a u novim pograničnim područjima provedeno je etničko čišćenje. Velik broj ljudi je pogubljen, dok je na stotine tisuća protjeran u azijski dio Sovjetskog Saveza ili u gulage u kojima su mnogi izgubili život.


Postojanje tajnog protokola u njemačko-sovjetskim sporazumu o nenapadanju SSSR je poricao 50 godina. Dokument je postao dostupan javnosti tek nakon raspada Sovjetskog Saveza 1992., a uskoro je i proglašen ništavnim.

Izvor: samobor.info/narod.hr

http://narod.hr/svijet/23-kolovoz-1939- ... ili-europu