Forum Hoplologije,

NAROD JOŠ NEMA HRVATSKU

Pater Ike Mandurić:’Policija je nasilno lovila branitelje kao plijen, činili su to s nelagodom, po zapovjedi’

U noći sa četvrtak na petak pater Ike Mandurić, isusovac, arhitekt, branitelj, voditelj SKAC-a, studentskog kluba koji već 10 godina organizira ljetne kampove za studente na Modravama, našao se u crkvi sv. Marka i svjedočio mučnim scenama. Sa još dva svećenika, salezijanca, stao je između branitelja i policije koja je pokušavala ući u crkvu, sprječavajući eskalaciju nasilja. Zamolili smo ga da za Narod.hr ispriča kako vidi događaje na Trgu sv. Marka, ali i položaj branitelja u današnjem društvu, odnos vlasti prema Domovinskom ratu i braniteljima, ulogu svećenika i Crkve u društvenim događanjima i hrvatskom društvu.

U četvrtak navečer zatekli ste se u crkvi sv. Marka te stali između policije i branitelja koji su se s Trga sv. Marka povukli u crkvu. Kako je to izgledalo?

Kad smo se tamo zatekli, don Ivan Šibalić i don Damir Stojić i ja, nismo znali kako bi se osjećali: kao zatočenici ili kao svećenici u pastoralu. Nismo ponijeli ništa sa sobom, planirali smo se nakon molitve s braniteljima vratiti kućama. Ali sad smo unutra. Umjesto u svojim samostanima, u Crkvi smo Svetoga Marka, s braniteljima, invalidima, na kraju dana. Policajci pred vratima, noć je neizvjesna, sve se zakompliciralo. Ostaviti ih ne možemo… U jednom času don Damir me kroz smiješak pita: „Što ćemo? Do kad ćemo ostati ovdje?“ „Ha! Do jutra!“ – odgovorio sam mu pomalo u šali. Nisam baš bio siguran da će stvarno tako i biti, i da će naša nazočnost biti toliko važna.

Međutim, ostadosmo do jutra. Tek u jutro, nakon sv. Mise, usudili smo se ostaviti ih.

Kako ste se zatekli u crkvi sv. Marka?

Sve je ispalo posve spontano. U četvrtak, negdje oko sedam sati, predvečer, nazvao me don Damir, prenio mi da su ga branitelji molili da dođe predvoditi molitvu s njima. Kako don Šibo, don Damir, još neki svećenici, među njima i ja, redovito odlazimo svaki dan u 10 navečer na molitvu u Savsku, krenuli smo nas trojica u taj „kratkotrajni“ pastoral. Naime, Kardinal Bozanić je vrlo brzo nakon početka prosvjeda u Savskoj pozvao da se moli s braniteljima i za branitelje. Mi smo to redovito i činili. Vrlo je važno biti s braniteljima u svakoj stvari koja duboko dira njihove emocije. Stoga smo osjetili da moramo biti s njima i gore, na Markovom Trgu, koliko god nam ta scena bila nemila. Namjeravali smo biti na molitvi u 22,00 h, i biti s njima u neizvjesnoj situaciji koja se može razviti u raznim smjerovima. Mi smo bili s braniteljima, policija s druge strane, i tako smo zajedno s njima i izbjegli u crkvu.

Zašto tako često idete k braniteljima koji prosvjeduju u Savskoj i je li bio potreban vaš dolazak na Markov trg?

Ne ulazeći u političke parole, ideje, zahtjeve prosvjeda, držim da mi svećenici imamo obavezu odgovoriti na poziv branitelja, da moramo biti s njima, i u njihovo okruženje unositi duhovnu dimenziju. Bez molitve, stvari za čas krenu krivo, po zlu. Molitva donosi mir, daje unutarnju sigurnost. Osobito je to važno kad se događaju životna zdvajanja, kad sumnje naviru, kad prijeti opasnost da se padne u očaj, i u očaju počini neko veće zlo, kakvom smo svjedočili i u Savkoj. Bojimo se i mi svećenici da netko ne počini samoubojstvo ili kakvu druga ludost u pomračenju uma. Strahujemo i mi, i ne možemo zaobilaziti i ignorirati mogućnost da pomognemo, unesemo nadu i mir. Ja sam se kao svećenik dužan odazvati pozivu svake vapijuće duše. To činim, zahvalan za priliku da služim.

Neki se pitaju znači li vaša nazočnost na Trgu sv. Marka zapravo podršku braniteljima u prosvjedu?

Mi pružamo duhovnu i ljudsku potporu konkretnim ljudima koji traže našu pomoć, a nalaze se u teškoj i zahtjevnoj situaciji izloženi javnom ponižavanju i napadima. To je naše poslanje biti uz njih u njihovim duhovnim potrebama. Svatko tko je pratio zbivanja na Trgu Svetoga Marka, slutio je da bi se moglo svašta dogoditi. Osjećalo se u zraku. Osjećali su to i branitelji, stoga su i sami tražili da dođe neki svećenik.

Morali smo biti gore, savjest nam je to nalagala. Znali smo da nas trebaju, stoga smo i došli.

Pri tom niste znali što vas čeka…

Istina je da smo bili zabrinuti. Bojali smo se da ne bude nekog zla. Ali ono što se dogodilo, to doista nismo mogli zamisliti. Branitelji su stjerani u crkvu sv. Marka. Crkva im je pružila utočište. To je bilo mudro. Da nije bilo tako, tko zna što bi se dogodilo. Sve je vrvjelo od policije. Gornji Grad je bio potpuno odsječen od javnosti, gore su bile stotine policajaca. Neki trenutci su me podsjećali na onaj film „tristo“. Bilo je jasno da je izdana zapovijed da se te noći Trg po svaku cijenu „očisti“. Također je bilo jasno i to da se branitelji ne žele povući. Da Crkva nije otvorila svoja vrata, Hrvatsku i svijet bi preplavile scene kako policajci vuku branitelje, hrvatske branitelje, invalide, one koji su stvarali ovu državu, i trpaju ih u marice. Hrvatski čovjek to ne zaslužuje. Hrvatski branitelj još manje. Crkva je otvorila svoja vrata, morala je to učiniti, pustila branitelje unutra, otvarajući prostor za izbjegavanje sukoba, štedeći našu zemlju neviđenih scena, s kojima bi se mučili generacijama. Da nismo tako učinili, Crkva bi imala veliku ljagu na savjesti. Stoga čestitam crkvenim vlastima na ovoj mudroj odluci.

Možete nam malo više reći o događanjima u samoj crkvi. Mi koji smo gledali izravan prijenos Nove tv – imali smo dojam da će svakog trenutka policija napasti branitelje.

Da, istina. Nismo mogli vjerovati da će policija nasilno upadati u crkvu. Potpuno bez razloga. Tome se još uvijek čudim. Eto, ipak su nemile scene obišle Hrvatsku i svijet. Žalostan sam, kao vjernik i kao svećenik i kao čovjek. Dogodilo se skrnavljenje privatnog prostora, hrama Božjega. To je bio privatni prostor. To je ogorčilo i brojne vjernike koji su to vidjeli. Unutra, u Crkvi su bili samo ljudi koje smo mi primili da spasimo mir. Za to nikome ne moramo odgovarati, to je naše pravo. A kako smo vidjeli, to je bila razborita i mudra odluka kojom smo spasili Hrvatsku od krvi i nemilih scena i tko zna čega još. Sve dok nisu kriminalci, oni su pod našom zaštitom. Ni jedan policajac bez posebnog ovlaštenja, nije smio prekoračiti prag crkve sv. Marka.


Međutim, na djelu je bilo još nešto, što je po sebi još gore od ovoga prvoga: u nasilnosti policije vidjelo se da love nekakav, bilo kakav plijen. Vidjelo se da policija te večeri gore nije poslana osiguravati i tražiti mir. Kao da više nije bio važan red ni samo prazan Markov trg – što se bilo već postiglo – nego nešto drugo. Sve me pomalo podsjećalo na onu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde, 1990. godine, kad su policijske snage imale zadatak izazvati nered. Ovo su teške riječi, ali bio sam gore, i osjetio sam to.

Naime, branitelji su se povukli, u privatni prostor, i u času kad nastaju upadi policije, mi svećenici smo branitelje pozivali na molitvu, i poticali da idu na spavanje. Sve je išlo kako treba, branitelji su se smirili. I jedini koji tog časa stvara nered su policajci. Odnosno, ne policajci, nego netko skriven od javnosti, tko je preko veze ravnao akcijom.

Hrvatska javnost ima pravo znati tko je taj. Tog nekog je vodila očita mržnja. Taj netko nema ljubavi ni prema svojim policajcima, a još manje prema svima ostalima. Policajci su, naprotiv, s nelagodom činili ono što im je zapovijeđeno. Takva nasilnost je očito bila zapovijed i negdje osmišljeni plan djelovanja te noći. Jasno je da ona vodi do samoga vrha vlasti, i za to netko mora odgovarati, kad – tad – da se više nikada takvo što ne ponovi.

Za oba zločina: za upad u crkvu, u privatni prostor – to je prvo, i drugo, za izazivanje nereda od strane policije. Ljudi koji se bave ovim poslom, moraju znati, i sigurno znaju, kakve bi to sve posljedice moglo imati. Prema Zagrebu su kretale tisuće povrijeđenih branitelja koji su to upravo pratili preko TV-a. Strepili smo. Samo Bog dragi znade što se sve moglo dogoditi da su slučajno u toj svojoj ludosti policajci i uspjeli nekog od branitelja iščupati, izvući iz crkve. Ne mogu vjerovati da to odgovornima za red i mir u zemlji nije bilo važno. Moramo se svi pitati: o čemu se tu radilo? Ponavljam, Trg sv. Marka bio je prazan, javni prostor osiguran, branitelji su bili u Crkvi i bez ikakve namjere da ponovno izađu van, s njima tri svećenika, i trebala je uslijediti mirna noć.

Međutim, netko je imao drugi scenariji. Koji, i zašto? To imam pravo pitati i kao protagonist događaja, i kao svećenik, te što je najvažnije, i osobno, kao građanin ove zemlje. Moramo javno pitati: kome je nered bio cilj, i po cijenu upada u crkvu, napad na kućnom pragu?

Vas tri svećenika stali ste između policije i branitelja.

Providnost Božja! Bogu sam zahvalan da sam se zatekao gore, a to osjeća svaki od nas, svećenika i bogoslova. Jedino pojava figure svećenika na pragu Crkve je nešto značila i zaustavila nadiranje policije. Bogu hvala da smo bili tamo.

Što znače ti događaji: najprije to da branitelji toliko dugo prosvjeduju, pa i ovi nemili događaji koje je vidjela cijela Hrvatska?

To znači da ovaj narod još dugo neće biti radostan, i da mu još dugo neće biti dobro. I to ne samo zbog loše gospodarske situacije, nego zbog manjka samopoštovanja. I utoliko, zbog manjka tog samopoštovanja, znači da ćemo se dugo boriti i s ekonomskom krizom, i moralnom krizom i s kriminalom, korupcijom, birokracijom i s nepotizmom, i sa svim drugim što rastače ovaj narod. Svako uređenje države ima svoj temelj u samopoštovanju. A njega nema tamo gdje se mogu dogoditi onakvi scenariji u režiji policije i vlasti. Nema samopoštovanja tamo gdje se vlast prema braniteljima države odnosi kao prema neprijateljima…

Mi još uvijek ne razumijemo što to branitelji traže i što ih to muči. Smijem li pitati vas: i sami ste bili branitelj, a danas ste redovito na molitvi s braniteljima, poznajte ih. Što ih zapravo muči, što branitelji traže i žele…

Upravo ovo o čemu sam maloprije govorio. To osjećam i kao bivši branitelj, i vidim kao onaj koji ih susreće ovih posljednjih pola godine. Onda kad oni traže da se donese ustavni zakon koji će definirati i štiti njihova prava, oni se zapravo ne bore toliko za svoja prava, nego se oni i dalje ponašaju kao branitelji države, i to je još jedan čin njihove borbe za Hrvatsku – ovoga puta za njezino samopoštovanje koje svoj uvjet ima u poštovanju branitelja. A to se pak očituje u poštivanju prava branitelja.

Želite reći da branitelje muči zaboravljanje i zapostavljanje istine o Domovinskom ratu?

Da, jer osjećaju i znaju da će bez toga Hrvatska biti jadna, pokisla nacija i država koja svoj identitet živi pognute glave.
Svaka zemlja koja je slavno izvojevala svoju slobodu, podnoseći za to velike žrve, na to je ponosna. I taj ponos na hrabre ljude, na spremnost stotina tisuća branitelja da žrtvuju svoje zdravlje i živote za dobro svih – slobodu i cjelovitost svoje zemlje – izražava u proslavama, brojnim spomenicima, blagdanima, kroz obrazovni sustav svoju djecu uči domoljublju i oduševljava ih za to, njegujući ponos na svoj identitet… U Hrvatskoj, koja je u kratkom vremenu, krećući od nule, izgradila od dragovoljaca organiziranu vojsku i pobjedila nadmoćnog neprijatelja, u Hrvatskoj koja ima najljepšu pobjedu u borbi za slobodu – to se ne događa.

Branitelj ne može s tim živjeti. I osjeća obvezu da učini ono što još može, da ta pobjeda bude ugrađena na ispravan način, ne samo u povijest, nego u život, u stvarnost, jer je to pravedno. Slaviti se mora, i u slavljenju, pobjeda trajno živi. A od nje živi i narod, nadahnjuje se i u svoj duh i mentalitet ugrađuju to nove generacije. Pobjeda u Domovinskom ratu je silna odgojna formacijska snaga duha nacije, koji onda pokreće sve živo. Kad je to uzdignuto na najviši pijedestal, u tome svoju inspiraciju nalaze i političari, državne institucije, prosvjeta, sport, umjetnost, ekologija, obitelj, sve živo.

U svakoj zemlji koja drži do sebe, koja ima izraženi ponos i samopoštovanje, u udžbenicima su prikazani heroji te domovine, muzeji, ulice, defilei su stalni dekor svagdašnjice tog naroda. U Hrvatskoj toga nema! To je prepušteno slučaju, a državne institucije koje bi trebale u svakodnevnicu to prevoditi , upravo se one često više opiru. To je ta nepravda i grijeh institucija, prema cijelom narodu, a najviše prema braniteljima.

Kako to tumačite? Zašto državne institucije to ne čine?

Državne institucije i narod se ne razumiju. Hrvatski mediji i narod se također ne razumiju. Civilno društvo i hrvatski narod se također ne razumiju. Zapravo, narod još nema Hrvatsku. Ona postoji, ali vlast koju ima, i sve ono što pripada državi, zapravo nije u rukama naroda. I tako je manje – više od samoga početka. U tome je problem. Zapravo nam treba nekakva „duhovna obnova“ o kojoj su dva Franje sanjali, dr. Tuđman i pokojni kardinal Kuharić. Ta duhovna obnova mogla bi početi upravo od ovoga pitanja. Kao što je slobodna Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, tako bi se duhovna obnova mogla započeti pravednim statusom branitelja i Domovinskog rata. Pred nama stoji pitanje hoćemo li uspjeti urediti Hrvatsku po mjeri naroda, ili će ona postati zemlja koja je doživjela slobodu, a opet nikada nije postala svoja.

Zapravo, to je jedno što branitelje istinski muči, i to je ono što oni žele. To se ne da pretočiti u nekakvih par točaka. A opet, teško je to prenijeti javnosti ako mediji to stalno sabotiraju, i ne žele iznjedriti tu istinu iz samih brantelja. Stoga tolika zbunjenost, i stoga to toliko traje. Daj Bože da se to riješi.

Bavite li se vi sada politikom dok ovo govorite, i bavi li se Crkva politikom u događanjima u Savskoj?

Crkva se ne smije aktivno baviti politikom, niti smije promicati neke političke opcije. U tom smislu, Crkva se ne smije baviti politikom, nikada. A opet, na svoj način, uvijek se bavi i mora se baviti politikom, jer politika je briga za opće dobro. Svećenici, redovnici i redovnice, biskupi, osim što se bave i liturgijom (što je također opće dobro) mora brinuti o svakom općem dobru, makar tako da o njemu progovara. O pravdi i nepravdi, istini i neistini.

Tako i kada Crkva govori o braniteljima i Domovinskom ratu, ona je pozvana ukazivati na nepravde ako ih vidi, pa makar to na svoj način i spadalo u politiku. To je njezino poslanje, i sreća je da je Crkva tu i da to čini, jer tako uvijek doprinosi izgradnji društva.

Što je rješenje? Kako dalje?

Moramo se vratiti na izvore, k svojim snovima, u potragu za pravdom, domoljubljem, u potragu za bilom naroda, kako bi se nadahnjivali i oduševljavali za stvaranje i uređenje Domovine po mjeri čovjeka. To traži pravda, a sve drugo je nepravda vapijuća u nebo.
Zato i molimo, svih ovih mjeseci i godina. Moramo ponovno staviti krunicu oko vrata, otvoriti srca za mir, povjerenje, opraštanje, ali i dopustiti da nas se oduševi za našu Hrvatsku, i za to da nastavimo tamo gdje su branitelji stali. Hrvatskoj će biti dobro kad se njeni građani počnu više baviti brigom o njoj, kad mediji postanu hrvatski, i kad vlast i parlament postanu narodni. Ne može nam biti dobro dok svi oko tog dobra ne radimo, i dok sve institucije ne budu u službi čovjeka. To je posao koji nas čeka. Ako nam sva ova zbivanja posljednjih godina otvore oči, onda je sva ova muka vrijedila.

Intervju vodila:
Marta Križaj

Izvor: Narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/pater-ike-poli ... -zapovjedi

KOMENTAR DOPREDSJEDNIKA HHO-a

Igor Peternel: Animozitet prema braniteljima dolazi od dijela glasača SDP-a i HNS-a koji patološki mrze HDZ i smatraju ga odgovornim za propast bivše države

Dopredsjednik HHO-a Igor Peternel sinoć se na svojem Facebook profilu osvrnuo na posljednja događanja oko braniteljskog prosvjeda, analizirajući i detektirajući izvor nevjerojatnog animoziteta prema braniteljima koji dolazi od kako ih naziva, sinekuraca-redovitih glasača SDP-a i HNS-a koji ne mogu oprostiti propast bivše države. Status prenosimo u cijelosti.

“Mnogi daju svoje interpretacije pa ću i ja pokušati.

Veterani rata nisu nikakve cvjećke ni sveci; ima ih urbanih, neurbanih, pametnih, glupih, alkoholičara, divljaka, lopova… identično kao i u nebraniteljskim skupinama. Dok su neki poput mene sjedili u kafićima, barili cure i studirali, oni su ratovali i ginuli.

U čemu je problem? Otkud prema njima animozitet, a prema mljekarima ili Pernarovim fejs prosvjednicima tog animoziteta nije bilo? Otkud uopce nekome ideja da prosvjeduje protiv prosvjeda??Zašto su oni smjeli koristiti demokratsko pravo na bunt, a ovi ne smiju?

Po meni animozitet dolazi od jedne skupine ljudi, sinekuraca, inače redovitih glasača sdp-a i hns-a koji braniteljske udruge vežu uz HDZ, a prema kojem osjećaju patološku mržnju. Ti ljudi su lokalno moćni i u medijima odlično plasirani. Pogrešno ih je nazivati protivnicima kriminala ili pravdoljupcima… jer da je tako ne bi zadržali imovinu SKH, podržali Szabu ili Andru Vlahušića, ne bi spašavali Zmajlovića. Po meni su to ljudi koji HDZ partikularno drže odgovornim što je nestala država koju su voljeli, ugodno se u njoj osjećali i smatrali je svojom. Ponekad čak i nesvjesno. Ne žele oni da se ta država vrati, to je pogrešno misliti… i znaju da je za raspad te države najodgovornija tadašnja srpska politika… ali opet si misle da bi se sve to nekako moglo spasiti da nije bilo tog prokletog HDZ-a. Nikada mu to neće oprostiti.

Usput, to su sve veliki liberali i prijatelji ponekih manjina, a u isto vrijeme bi progonili Hercegovce, etiketirali i ustavno ograničavali dijasporu, jer nisu na njihovom nivou urbanosti! To je po meni početak i kraj svih ideoloških priča u Hrvatskoj!! Sve ostalo su gluposti i varijacije na temu!”

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/igor-peternel- ... vse-drzave

I. Marijačić: Od Mesićeva primitivizma do Kapovićeva fekaliranja po nevinim žrtvama

Objavljeno: 01. lipnja 2015.



Kultovi i mitovi iz 1945.

Da je Hrvatska uređena pravna država koja ima samopoštovanja, onda bi se prošle subote časkom našao nadležni državni odvjetnik i podnio kaznenu prijavu protiv doživotnoga bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i prije nego što se on vratio iz Kumrovca gdje je trabunjao povijesne besmislice, a zapravo sa sedam tisuća svojih istomišljenika pristiglih iz regiona veličao nekadašnju državu Jugoslaviju, komunistički režim i tiranina Josipa Broza Tita. Tamo se na tzv. dan mladosti maše tuđim zastavama, reinkarniraju propala država i režim i liže kip masovnoga ubojice te sve izgleda kao sablažnjivo priviđenje iz neke noćne more koja se ponavlja kao stvarnost svake godine u magli nekoga svibanjskog jutra.

Ustav je zabranio činiti bilo kakve aktivnosti koje bi značile zagovaranje obnove Jugoslavije, zakon kažnjava isticanje simbola totalitarizama pod kojima su činjeni masovni zločini, ali Hrvatska nema ni tužitelja, ni sudaca ni političara koji bi barem reda radi rekli da to nije dopušteno. Kad demokracija postane anarhija te nestane straha pred Bogom i pred zakonom, onda se događa paraliza pravne države. Čudovišne kreature znaju da im se ništa ne će dogoditi zato što na svojim glavama nose, kako kaže akademik Novak, prekrojene šajkače s krvavom zvijezdom na čelu.

U 25 godina postojanja Hrvatska je kuriozitet po tomu što ne samo da nije dovršila tranziciju, nego nije ni odmakla u tome procesu. Zapravo je po mnogo čemu učinila i korak unatrag budući da političke elite na vlasti, potpomognute i ohrabrene jugonostalgičarskim intelektualnim krugovima, premda duboko u 21. stoljeću, posežu za kultovima i mitovima iz 1945. godine kao svjetlima koja nam trebaju osvjetljavati put u budućnost. I kad bi se to svelo samo na te paranormalne protupovijesne derneke prolupale starčadi, koja je ostala živjeti u prošlome stoljeću jer ih vjetrovi svih revolucija, krvavih bitaka i ratova nisu otpuhali sa scene, onda bismo ih svaki put mogli popratiti sa smiješkom ili sažalijevanjem.

Ali, budući da su oni izraze i službene politike čiji nositelji podignutih šaka prijete i demoniziraju vlastiti narod, a njihovi istupi zauzimaju glavni prostor u vodećim medijima, preostaje nam jedino da prihvatimo te kletve, da se sramimo i u samoći priznamo grijeh te da shvatimo bolje nismo ni zaslužili. Ili da u nama poput plime naraste pobuna i da se pitamo ima li života u ovoj zemlji mimo tih sablažnjivih kumrovečkih povijesnih primitivizama, ili zaista moramo bježati glavom bez obzira.

Bez osjećaja odgovornosti

SDP-ov ministar Orsat Miljanić pred kamerama dogovara s stranačkim lokalnim čovjekom zaposlenje njegove kćeri mimo zakona i svih pravila. Od njegova nemoralnoga i nezakonitoga zapošljavanja gori je samo način na koji ga je obranio premijer Zoran Milanović, odbijajući ga smijeniti. Milanović je izjavio da se njegov ministar samo htio riješiti jednoga gnjavatora, što je dakako uvredljiva laž bačena u lice naciji jer onaj tko se želi rješavati gnjavatora, ne ostavlja mu tako susretljivo broj svoga mobitela da ga nazove ili mu pošalje poruku kad bude natječaj pa da mu kći sigurno dobije posao. U Hrvatskoj ne postoji osjećaj odgovornosti političara na vlasti da snose konzekvence za svoje postupke, ne postoji ni kritična doza anateme u društvu koja će ga primorati na to. Ono što u uređenim državama završava ostavkama ili čak suicidom, kod nas završava protekcijom s visokoga mjesta i dodatnim stimulacijama.

Hrvatska je zapravo potonula u situaciju teške sirotinje, bijede i potpune bahatosti vlastodržačke elite, ali još više u intelektualnu nesposobnost i korupciju, etičku otupjelost i epistemičku ravnodušnost. Kad jedan sveučilišni profesor s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, javno kaže „Serem vam se na Bleiburg" i to prođe bez ikakve reakcije dekana, rektora i ministra znanosti, onda je, na žalost, prilično jasno na koje civilizacijsko dno smo pali.

U svakome društvu može biti ekscentrika, psihopata i poremećenih ljudi i pojava, ali civilizacijska razina jednoga društva mjeri se po tomu koliko uspijeva držati takve pojedince i pojave na marginama ne dopuštajući im uopće pristup javnosti, ne dajući im mogućnost da se uspostave kao vrijednost ili mjerilo stvari. Prava tragedija Hrvatske i jest u tome što je sve poremećeno steklo status normalnosti: što je egzotičnije, lažnije, mahnitije, vulgarnije i jezivije, to je poželjnije.

Zato nam se događa da nam se nudi život samo na radijusu od Mesićeva i Fumićeva kretenluka preko Miljenićeva modela krađe šansi nezaposlenima, Kapovićeva humanističko-sveučilišnoga fekaliranja po nevinim žrtvama Titova pokolja, uživanja u promiskuitetnim avanturama estradnih starleta pa do Milanovićeva idiotizma da se svi bavimo politikom ako želimo posao i svih drugih njegovih surogata koje nudi u zamjenu za svoju intelektualnu impotenciju i državničku katastrofu. Svi ti naizgled mali i površni, ali zastrašujući zločini nad ovom nacijom ostaju nekažnjeni, štoviše prešućeni.

Ubijanje nade, napose mladima koji bježe, najveći je zločin ove vlasti.

Da su znali da će ovakva biti, Hrvati možda ne bi svoju državu s toliko srca tražili. Ali imaju državu kakvu su zaslužili i prvi korak da je učine boljom bit će kad to shvate. I ovakva kakva jest, jest i uvijek će biti bolja od najbolje Jugoslavije, ali izgubit će i ovakvu, ne shvate li ishodišni cilj svih tih nakaradnih nostalgija i destrukcija u režiji njezinih nanovo raspaljenih protivnika.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2046 ... tvama.html

Hrvatska je izložena riziku korupcije na najvišim političkim razinama


U Hrvatskoj smo krivicom aktualne administracije dobili sustav s ozbiljnom autoimunom bolešću, bez snage za samoobranu. Sustav je postao takav zato što su ključni nosioci vlasti svojim interesima podredili i bezočno devastirali institucije države


Datum objave: 07.06.2015 | 09:09 Autor: Davor Gjenero

Nikoga, vjerojatno, ne treba posebno uvjeravati da je Hrvatska, nakon završetka pristupnih pregovora s EU, upala u ozbiljnu demokratsku regresiju. Najupečatljivija slika te regresije bio je pokušaj izigravanja obveza o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima, što ih je Hrvatska preuzela u pretpristupnom razdoblju, i to mijenjanjem zakona neposredno prije pristupanja Europskoj uniji.

Tim slavnim ''Lex Perković'' hrvatske su vlasti nastojale izigrati obvezu provođenja europskoga uhidbenog naloga i zaštititi dvojicu visokih funkcionara tajnih službi staroga režima od izručenja njemačkom sudu.

Ovaj je slučaj pokazao ozbiljne probleme nefunkcioniranja političkog sustava, zbog promjena koje su u njemu provedene nakon smjene vlasti 2011. godine. U vrijeme prethodne administracije, na osnovu obveza preuzetih u institucionalnom dijalogu s EU, Hrvatska je počela uspostavljati autonomnu administrativnu vlast. Najviši državni službenici, ravnatelji uprava u ministarstvima, bili su birani javnim natječajem i njihov se mandat nije trebao podudarati s mandatom izvršne vlasti. Učinjeni su prvi koraci da javna uprava postane autonomna u odnosu na izvršnu vlast, da počne uspostavljati mehanizme samoregulacije, te da se počnu provoditi temeljna europska načela javne uprave.

U političkim sustavima zemalja članica EU od javne se uprave očekuje politička neutralnost. Javne službenike ne obvezuju politički, nego stručni kriteriji i kriteriji zakonitosti djelovanja, a javni službenici prema izvršnoj vlasti ne smiju biti ''servilni'', ne smiju slijepo provoditi naputke egzekutive, ali ne smiju niti opstruirati djelovanje izvršne vlasti, pogotovo ne zbog eventualnih različitih vlastitih političkih vrednota ili sklonosti suprotstavljenih onima trenutne političke većine.

Javna uprava u sustavima EU sudjeluje u kreiranju javnih politika, a u vrednovanju prijedloga svojih sektorskih politika izvršna se vlast u velikoj mjeri mora oslanjati na javnu upravu. Da sustav javne uprave nije unazađen nakon smjene vlasti, da autonomija izbora najviših državnih službenika nije dokinuta promjenom Zakona o vladi, da je kreiranje javnih politika ostalo u domeni javnih službenika, a da nije ponovno uspostavljena razina politički imenovanih ''pomoćnika ministara'', koji su preuzeli ulogu visokih državnih službenika i stranačke kriterije uveli u uprave ministarstava, ne bi se moglo dogoditi da kroz filtre radnih skupina, u kojima sudjeluju visoki javni službenici, prođe prijedlog zakona kojim se derogiraju preuzete obveze i onaj dio zajedničke europske pravne baštine, što smo ga ugradili u svoj pravni sustav.

Kad bi, nadalje, zakonodavna vlast djelovala kao autonomna, kad bi saborski zastupnici bili ovisni o volji svojih birača i dosljedno je predstavljali u najvišem predstavničkom tijelu, i oni bi morali prihvatiti tadašnja upozorenja oporbe i zaustaviti politički projekt izvršne vlasti. Da tako postupe, u demokratskom bi ih društvu ''potakli'' ''noćni čuvari demokracije'' - autonomni mediji, koji bi lako prepoznali značenje zakonske promjene i koji bi alarmirali građansko društvo. Građansko društvo u demokratskim državama nije bez „političkih ambicija“,dakle, bez ambicija utjecaja na vlast. Nevladine organizacije u starim stabilnim demokracijama dijele se na dvije grane – na one koje se bave „pružanjem usluga“ (service providing) i one koje se bave javnim zagovaranjem i lobiranjem.

Organizacije koje se bave pružanjem usluga obično izbjegavaju bilo kakvo „miješanje“ u politiku, jer svoju djelatnost obično financiraju transferima iz proračuna, pa žele biti neutralne. Radi se, naravno, o praksi koja je suprotna onoj u Hrvatskoj, jer ovdje politička neutralnost sigurno ne pogoduje dobivanju novca iz javnih fondova, nego vlasti u nas financiraju, prije svega, one sebi vrijednosno bliske nevladine organizacije koje više-manje otvoreno zagovaraju interese trenutne izvršne vlasti.
Hrvatsko građansko društvo nije razvijeno, nemamo snažnih organizacija, koje bi, bez obzira na odnose u javnim vlastima, zagovarale neke vrijednosti u društvu, nemamo tradicije autonomnog djelovanja strukovnih organizacija, a aktualne javne vlasti vješto iskorištavaju odnose u nevladinom sektoru i nevladine organizacije pretvaraju u takozvane GONGO („government organized non-governmental organizations“) - kvazinevladine organizacije pod kontrolom vlade.

Bez autonomne javne uprave, bez ambicije civilnoga društva da utječe na javne politike, bez ambicije medija da budu „psi čuvari“ (watch dogs) demokracije, bez ambicije zakonodavne vlasti da kontrolira izvršnu, hrvatski politički i društveni sustav počeo je djelovati kao sustav „neograničene“ vlasti. Očevi utemeljitelji američke federacije naučili su nas kako, da su ljudi anđeli, vjerojatno ne bi bila potrebna nikakva vlast, a ako bi ljudima vladali anđeli, ne bi bila potrebna kontrola vlasti. Iz životnih iskustava znamo da ljudi nisu anđeli, a anđeli pogotovo nisu oni koji obnašaju javne vlasti. Prijatelj našega biskupa Strossmayera, lord Acton, podučio nas je da svaka vlast kvari, a da apsolutna vlast korumpira apsolutno. Očevi utemeljitelji upozorili su nas također da se ograničena vlast uspostavlja tako da se međusobno suprotstavljaju političke ambicije, jer jednu političku ambiciju može ograničiti samo druga jednako snažna ambicija.

U uvjetima autoritarnog vođenja, prije svega, najveće stranke vladajuće koalicije, čime se suzbija ambicija zakonodavne vlasti, osiromašenih privatnih medija, koji su ostali bez društvene ambicije, te snažne kontrole vladajuće stranke nad jedinim relevantnim nacionalnim javnim medijem, uz građansko društvo uvelike nadomješteno svojevrsnim GONGO sustavom, bez autonomne javne uprave, izvršna vlast postaje posve nekontrolirana. Upravo to se Hrvatskoj dogodilo sa Zoranom Milanovićem i njegovom Vladom.

U takvim uvjetima do kraja njena mandata i do smjene vlasti nećemo precizno znati do koje je mjere pod tom vlašću djelovao Actonov zakon, ali budući da znamo da Murphyjev zakon uvijek djeluje, a on nas podučava da „ako serija događaja može poći naopako, poći će najgorim mogućim redoslijedom".

Budući da „mainstream“ mediji - bilo zbog političke kontrole bilo zbog nedostatka njihove izvorne ambicije za obavljanje uloge čuvara demokratskog poretka i javnog interesa - ne prate ozbiljno izloženost vlasti riziku korupcije i jer je sadašnja administracija odmah na početku svog mandata, oduzimanjem ključnih ovlasti Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, razvlastila tijelo koje je trebalo biti autonoman, o izvršnoj vlasti neovisan organ sprečavanja rizika korupcije na najvišim političkim razinama, u Hrvatskoj nemamo efikasnih alata za sprečavanje situacija u kojima su nosioci izvršne vlasti na najvišoj razini izloženi riziku korupcije.


Naučili smo već da Državno odvjetništvo djeluje kao vladina agencija, a u ovom je mandatu naglašeno pod kontrolom izvršne vlasti. U takvim okolnostima ono ne može biti zaštita od mogućnosti da vrhovi izvršne vlasti budu izloženi korupciji. Nešto o riziku korupcije, vezano uz samoga premijera i njegov unutarnji krug, ovog puta smo doznali od poznatoga istraživačkog novinara Gordana Malića. Još donedavno dok su privatni „središnji“ mediji imali snažnu društvenu ambiciju, on je radio za te „mainstream“ medije, a danas, kad takve ambicije više nema, djeluje s relativne medijske margine. Medijska kontrola javnog interesa vjerodostojna je i utjecajna samo onda kad su mediji u doista konkurentskom međusobnom odnosu. Tada nije moguće niti proizvoditi neutemeljene afere, niti iz javnosti potiskivati utemeljene sumnje u rizik korupcije na najvišoj razini.

U Hrvatskoj smo krivicom aktualne administracije dobili sustav s ozbiljnom autoimunom bolešću, bez snage za samoobranu. Sustav je postao takav zato što su ključni nosioci vlasti svojim interesima podredili i bezočno devastirali institucije države. Razaranjem institucija, koje osiguravaju međusobno nadmetanje ambicija i ograničenje vlasti, eksponencijalno se povećava izloženost najviših vrhova vlasti riziku korupcije. Jer, kao što reče lord Acton, apsolutna vlast korumpira apsolutno.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/16668 ... zinama.htm

ZA ONE KOJI NE ZNAJU... I NE ŽELE ZNATI

MEDIJI ‘GANJAJU’ LAŽNE BRANITELJE: Imate li pametnijeg posla?
Autor: S. Vučković
Subota, 13. Lipanj 2015. u 13:33

Da, ima lažnih invalida. Međutim, broj lažnih inalida je ništavan i zanemariv u usporedbi s brojem obespravljenih hrvatskih branitelja i dragovoljaca koji su u maniri pravih muškaraca uzeli oružje, prošli pakao, a nakon rata to isto oružje odložili, pokušali nastaviti raditi u svojim firmama, osnovali obitelji i na kraju poklekli pred bolešću začinjenu obezvrjeđivanjem i ponižavanjem okoline. Hoće li se netko konačno početi baviti stvarnim problemima?

Jedan je medij ovih dana briljirao pompoznim naslovom “Otkrivamo pravi broj lažnih branitelja!” Nakon duge i iscrpne analize, čitatelj shvati da nisu otkrili – ništa. Naravno da nisu. Nema lažnih branitelja, ali lažnih HRVI-a zasigurno ima.

Izraz “lažni branitelj” pomno je osmišljen kako bi se sjena sumnje bacila na sve pripadnike braniteljske populacije i valja priznati da je riječ o spinu koji je u narodu sasvim pristojno zaživio. Nije nemoguće da se pokoji civil “ugurao” u braniteljske redove, pa tako i u registar, no to je bilo krajem 90-tih i to radi povlastica za bescarinski uvoz automobila. “Brojne pogodnosti i povlastice koje uživaju hrvatski branitelji” notorna su laž. I one minorne poput dodijeljivanja braniteljskom djetetu bod za upis u školu, odavno su iščezla. Hrvatski branitelji koji su iz rata uspjeli izaći bez ranjavanja ili bilo kakvog drugog oštećenja, u poraću su nastavili raditi u svojim firmama, plaćati doprinose i režije i puniti državnu blagajnu kao i sav ostali civilni svijet koji nije sudjelovao u ratu.

Ovo je odlična prilika za kazati kako je upravo takva populacija posjećivala (i još uvijek posjećuje) šator u Savskoj. Ukazivali su na sebe, na činjenicu da su ostali bez posla, na činjenicu da nisu u prednosti pri zapošljavanju (iako im je ta “povlastica” obećana), na činjenicu da su u međuvremenu oboljeli, ali da je pred njima dugačak i mukotrpan put dokazivanja kako je bolest posljedica rata.

Hrvatski branitelji uglavnom, a bilo bi zgodno kada bi netko napravio analizu o tome, jednostavno nisu nastavili živjeti na isti način kao i civili. Njihove su sudbine drugačije, teže i kompliciranije, a njihove supruge i djeca nose jednu određenu karmu obiteljske nesređenosti popraćenu nezadovoljstvom i ogorčenošću.

Zašto je to tako?

Velikim dijelom zbog nevjerojatne odluke da se ogromnom broju hrvatskih branitelja koji su oboljenje od PTSP-a osjetili nakon “zadanog roka” – ta bolest ne priznaje. Hrvatska je donijela nevjerojatan zakon da prijavu bolesti ograniči do 2005. godine, a svi ostali koji su simptome osjetili naknadno su gotovo automatski odbijeni ili su prolazili trnovit put dokazivanja da je PTSP nastupio kao posljedica straha i stresa kojeg su se nauživali na bojišnicama. Strašne nepravde koje trpe mnogi hrvatski branitelji potkrepljuje i priča zagrebačkog branitelja S.B. koji je imao tu sreću da kraj rata dočeka živ i zdrav. Bio je sretan jer je nastavio raditi u svojoj firmi koja je, na žalost, ubrzo propala. S.M. nije gubio volju čak ni kada je shvatio da na drugim radnim mjestima za koja se kandidirao nema prednost, a nije ga zaboljelo niti kada je završio na burzi. Zaboljelo ga je onog trenutka kada su mu liječnici dijagnosticirali PTSP koji se, eto, pojavio nakon 2005. S.M. je unatoč svemu bio presretan kada mu je burza ponudila posao zaštitara. Njegova sreća trajala je do onog trenutka kada su mu se referenti s burze ispričali jer “zbog PTSP-a ne smije imati oružje”, pa kao takav ne zadovoljava kriterije.

S.M. je često u šatoru sa cijelim nizom svojih suboraca koji vrlo često imaju još zapetljaniju problematiku protkanu zakonskim i administrativnim preprekama. Zamjeraju im se “neartikulirani zahtjevi”, no… Je li sada, nakon slučaja S.M. jasnije kako je njihovu patnju teško sažeti u jednu stavku? Vrlo teško, naročito za one koji ne žele slušati…

Vratimo se na “lažnjake”… Da, ima lažnih invalida. I hrvatski branitelji žele njihovo raskrinkavanje jer dok oni zaposleni trpaju državnu kasu, netko neosnovano iz te iste kase siše novac. Međutim, broj lažnih invalida je ništavan i zanemariv u usporedbi s brojem obespravljenih hrvatskih branitelja i dragovoljaca koji su u maniri pravih muškaraca uzeli oružje, prošli pakao, a nakon rata to isto oružje odložili, pokušali nastaviti raditi u svojim firmama, osnovali obitelji i na kraju poklekli pred bolešću začinjenu obezvrjeđivanjem i ponižavanjem okoline. Hoće li se netko konačno početi baviti stvarnim problemima?

http://www.dnevno.hr/domovina/mediji-ga ... sla-808287

Domagoj Ante Petrić: Antihrvatska liga i specijalni rat protiv Hrvatske

13.06.2015.
Domagoj Ante Petrić


Tvrde da ih ima oko 40.000, okupljenih uz marksističke i pseudoliberalne te neke organizacije manjina na području Republike Hrvatske.

Operiraju pod nazivom antifašizma, ali na bilo koje osobno zvučnije ime na koje naiđete u vodećoj sviti, to će vam ime svjedočiti o militantnom otporu prema samom postojanju svakog oblika neovisne Republike Hrvatske. Obožavatelji Hude jame, foiba i jama po cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori: Fumić, Teršelićka, Josipović, Manolić, Maletić, Kotnik, Nobilo, Hrženjak, Markovina, Pupovac, Hodžić, Pusićka i Pusić, Frljić, Vejnović, Mesić, Klasić, B. Vlašić, Jakovina, B.Lončar…, spremni su.

Svojim izjavama truju javnost, potiho organiziraju razne revolucionarne elemente sklone prijevarama i razbojstvima. Nisu svi oni na vodećim položajima Lige, ali pripadaju sviti koja preko financijskih krugova i medija, pa po stranim veleposlanstvima i fondacijama, kongresima u našoj zemlji i inozemstvu agitiraju protiv neovisnosti Republike Hrvatske, opravdavaju komunističke zločine, veličaju svoje drugove komuniste, te huškaju protiv Hrvatske glede budućih masovnih krimena.

Njihova organizacija ima desetke podružnica, stotine traka, bezbroj ideoloških propagandista.

Ima li ih zaista 40.000 u toj Ligi? Nekim automatizmom zbrojeni su u tu količinu svi članovi stanovitih organizacija ekstremne ljevice, a opet nisu baš svi ti ljudi neprijatelji postojećeg ustavnoga poretka. Ipak, treba taj značajan broj uzeti kao neki osnovni podatak, jer paralelno s tim poznatim strukturama postoji barem još toliko komunističkih spavača koji čekaju trenutak za operativnu akciju…

Bilo kako bilo, organizatori tog pokreta neće se za donošenje svojih protuhrvatskih manifesta i manifestacija, prethodno savjetovati sa svojim članovima, posebice ne s onima koji su se eventualno našli u tom društvu obožavatelja prolivene ljudske krvi, jauka, mučenja i lanaca i premlaćivanja i sakaćenja. I masovnih krađa privatne imovine, ''buržujskih'' dragocjenosti i nekretnina po cijeloj bivšoj državi.

Lavrov - dika beogradske mafije

Broj pristaša kojeg si pripisuju, dolazi iz njihovih redova upravo kada uz napad neosovjetskog ministra Sergeja Lavrova na Hrvatsku, stupa na snagu niz financijskih mjera Banskih dvora kojima će se - prema istraživanjima stranih ekonomista - dramatično baciti u bijedu i u revolt velik broj naših sugrađana, pod službenom maskom oslobađanja od dužničkog ropstva.

Takav razrađeni scenarij – tvrde analitičari - smatran je u KOS-ovoj organizaciji u Hrvatskoj kao dobar temelj za nove unutarnje sukobe a možda i novi rat.

Lavrov, koji je dobrim djelom upropastio Putinove uspjehe na diplomatskom polju, juriša bez razloga i bez razuma protiv Hrvatske na nekom polukrepanom konju kojeg su mu poklonili zagrebački partijci, za sramotu njegovoga ministarstva i njegove osobe, mahom u službi trećih obavještajnih agencija.

Tijekom sinoć odigrane utakmice pred praznim Poljudom dobili smo i materijalni dokaz Lavrovljevih tvrdnji. Diverzija sa svastikom na travnjaku koju su mediji odmah "prišili" Hrvatskoj u biti je dio ruske strategije kojom Hrvatsku i Europu želi prikazati neonacističkom. Nema nikakve potrebe isticati kakve bi poteze s ciljem raskrinkavanja počinitelja i nalogodavaca ovog čina vlast trebala poduzeti u ovom slučaju. Međutim, zbog karaktera režima i svjetonazorskih bliskosti sa strategijom Sergeja Lavrova, teško da takvo što možemo očekivati.

Ruska diplomacija i kriza u jugoistočnoj Europi

Što se Bosne i Hercegovine tiče, novine, radio postaje i televizija sa sjedištem u Hrvatskoj, nastojali su obmaniti neke prelate Katoličke crkve koji su bili u pratnji Svetoga Oca, isto kao i široku javnost. Njihove nametnute ali i preuranjene nade o Sarajevu kao ''Novom Jeruzalemu'', tek titraju u nesebičnom radu i srcima čestitih muslimana, katolika, pravoslavaca i židova. Zar katolici Hrvati imaju danas neki održivi status u Sarajevu?

Nakon krivoga poteza ministra Lavrova, jugoistočna Europa je bliža ratu nego prije. Ruska diplomacija je bez promišljanja, napadom na Republiku Hrvatsku, povukla krivi konop te ohrabrila avanturiste s trga sv. Marka i njihove jatake.

K tome je povrijedila i povijesnu istinu što se tiče Bosne i Hercegovine. a to je dokazao i težak propust što se informiranja tiče, u skladu s tom krutom realnošću: ono briljantno pastoralno pismo koje je kardinal Vinko Puljić napisao i pročitao u sklopu i tijekom svete Mise koju je Papa predvodio, dakle pismo poslano cijelom svijetu s punim znanjem i odobrenjem Pape Franje, uglavnom je prešućeno. Taj je tekst u potpunosti hrabar i istinski dokument o položaju katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali pao je odmah na njega crni plašt informativne cenzure i prijevare.

Naravno, kardinalova poruka, koja se ne može nikako odvojiti od Papinih spoznaja i odobrenja, otvorila je oči onim vjernicima koji su čitanju te homilije osobno prisustvovali ili manje više slučajno čuli taj hrabar sadržaj.

Papa Franjo upozorava na novi rat

U svojoj glavnoj homiliji u Sarajevu (06.lipnja 2015.), papa Franjo je skoro proročkim naglaskom ustvrdio da je već sada u tijeku početak Trećega svjetskoga rata, sa slikovitim opisom kako se isti trenutačno vodi fragmentarno.

Papa Bergoglio je nekoliko puta tijekom zadnjih mjeseci na skupovima katolika izrekao istu konstataciju. Na primjer, u rujnu 2014, na velikom vojnom groblju Fogliano Redipuglia, bez da bi tisak i ''suci'' onoga što je ''politički korektno ili nije'' ovakve njegove zaključke dovoljno istakli, očinskom je tjeskobom opisao današnju međunarodnu situaciju. Odjek je bio jadan.

Međutim, mi Hrvati koji smo konačno naučili prepoznati na vrijeme''konjanike smrti'' koji jašu uz Drinu i Dunav, po Brijunima i po Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Dubrovniku ili Splitu, dajemo Papinim riječima svu pravu težinu. Da, III. rat je pred vratima, pojavila se nova generacija terorista, ova koju su njihovi očevi preselili iz šuma u gradove, iz klaonica nevinih u redakcije, u institute i ministarstva, od 1945. do danas.

Lokalni revolucionari u akciji

Vratimo se samo četiri mjeseca unatrag. U samoj kasnoj večeri izborne pobjede hrvatske kandidatkinje za predsjednika Republike, Kolinde Grabar Kitarović, njen suparnik iz stranke SDP, koja je legalna nasljednica Komunističke partije Jugoslavije, Zoran Milanović, dosadašnji premijer, uz potporu dvadesetak najbjesomučnijih svojih drugova, nije htio priznati svoj poraz.

On i njegova ''elita'' pregazili su kao četa bandita, sve norme protokola, ispljuvali zakon i zamislili si da će njihove horde nakon takvog ponašanja svojih komesara izići na ulicu i započeti proces građanskog neposluha i huliganskoga nasilja koji bi doveli do građanskoga rata u Hrvatskoj.

Tek nakon dva mjeseca, crveni lutkan porijeklom iz sela obilježenog u partizanskoj mitologiji II. Svjetskog rata s imenom ''Mala Moskva'', sagnuo je glavu i sjeo uz izabranu predsjednicu Republike.

Ipak, za njega je III. Svjetski rat u Hrvatskoj te noći počeo u otvorenom obliku. Govoreći o izbornim pobjednicima nešto kasnije izrekao je na španjolskom jeziku revolucionarnu parolu koju je pred osamdesetak godina svjetski popularizirala jedna od suosnivačica Španjolske Komunističke partije te zemlje, ''La Pasionaria'' Dolores Ibarruri, na početku građanskoga rata: ''No pasarán''.

Aludirala je na navodno neminovni poraz nacionalnih snaga, koje su rat dobile. Te iste noći u svom zanosu je Milanović podigao i šaku u vis, što se mora povezati s njegovim ''ili oni – ili mi'' uz gromki pozdrav svojim drugaricama i drugovima. (U stvari, poklik ''no pasarán'' bio je prvotno slogan francuskoga maršala Pétaina i njegovoga generala Roberta Nivellea, a skovan je kako bi ohrabrio francusku vojsku za bitku pred Verdunom, čak 20 godina prije rata u Španjolskoj.)

Bosna i Hercegovina na udaru ekstremista

Znademo da je sudbina Hrvatske nerazdvojivo povezana uz Bosnu i Hercegoinu, a da rat ili mir u Bosni i Hercegovini ovisi o stanju u Hrvatskoj.

I evo, salonski i ostali komunisti koji u Hrvatskoj žele rat, već su tijekom prvih krim-misija Mesića, Pusičke i Josipovića, u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci huškali narod i ustanove BiH protiv Hrvatske.

Po njihovoj formulaciji, Hrvati kao narod agresora, zaslužuju agresiju kao prirodnu kaznu i kao mjeru prevencije , da ne bi njihove famozne zmije ujele njihove istočne slugane.

Danas osnivači Lige žele zakopati živu hrvatsku predsjednicu Republike, čelnike HDZ-a s Tomislavom Karamarkom i Milijanom Brkićem na čelu, pravaše, neovisne novinare i druge intelektualce, Crkvu, sve postrojbe Hrvatske Vojske i posebice hrvatske branitelje, koji su živo jamstvo hrvatske opstojnosti.


Hrvatski je posao danas, ne samo braniti ono što je vidljivo i izravno ugroženo u Republici Hrvatskoj. Geostrateški prostor je ponekad prostran do nepredvidivosti, označen varljivim simbolima, pa zato obrana mora obuhvatiti čak i kulturu, čak i područja izvan granica, čak i svijet mladeži, sistematski podvrgnut paljbi srpskih blagodati balkanske razonode (HTV, RTL, na prvom mjestu).

Podataka o ratnim pripremama imamo mnogo, među koje je gospodin Lavrov u veliki projekt agresije na Ukrajinu uvrstio i otvorenu agresiju na Hrvatsku, za sada samo diplomatsku preko beogradskih revanšista i kreacija kao što je to Liga.


Glasovi uzbune stižu iz mnogih izvora. A jedan kojeg mnogi još ne uzimaju ozbiljno, jest upozorenje da treba snažno braniti interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. BiH je na nišanu, a Republika Hrvatska mora biti svjesna da su sudbine država ponekad nerazdjeljive.



Domagoj Ante PETRIĆ

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolum ... v-hrvatske

Na rubu kaosa: U skandaloznoj zemlji ni državna matura ne može proći bez skandala

SRIJEDA, 17 LIPANJ 2015 17:14 IVANA


Kako smo već pisali ministar Vedran Mornar na konferenciji za tisak rekao je da je policija u Istri privela pet osoba koje se dovodi u vezu s krađom ispita iz hrvatskog jezika na državnoj maturi. Drugim riječima, u Hrvatskoj ništa ne može proći bez skandala, pa ni državna matura.

Primjećujete li da se u ovoj zemlji, nimalo slučajno nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, redaju skandali jedan za drugim, i da naposljetku nema odgovora tko stoji iza svih tih 'diverzija'.? Krade se, kradu čak i novinari, kradu se čak i ispiti, 'likovni umjetnici', umjesto na papiru ili platnu, crtaju na travi, sve to u vrijeme kada Hrvatsku napuštaju stotine tisuća mladih ljudi, brojka onih koji žele pobjeći glavom bez obzira ukoliko im se ukaže minimalna prilika sve je veći, o čemu se, naravno, šuti ne bi li rejting peradarskoj koaliciji 'nastavio' rasti', važni su, kažu neki, 'trendovi.'

Kakvi trendovi u državi koja će uskoro imati tri zaposlena i sve troje u javnim službama?

No, vratimo se maturi, naime, prema priopćenju PU istarske uhićene su tri muške i dvije ženske osobe. Radi se o troje mladića u dobi od 18 godina, jednoj 18-godišnjakinji i jednoj 43-godišnjakinji. Tereti ih se za kaznena djela teške krađe, skidanja i povrede službenog pečata i znaka, te pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela. Teško je vjerovati da je 43-godišnjakinja upravo spremna za maturu, no, o tom potom.

Svastiku smo već zaboravili, vrijeme je za državnu maturu, iako ni osnovnu još nismo završili, u trenutku dok se nemilice zastrašuju svjedoci na suđenju udbaškim kapitalcima u Njemačkoj, odnosno, Muenchenu. - Tata je jučer imao zadnje ročište na sudu zbog navodnog falsificiranja aneksa ugovora o kupnji poslovnog prostora prije 21 godinu. Danas je stigla presuda - 6 mjeseci zatvora. Sve prije svjedočenja 22-og lipnja u Minhenu i usprkos nalazu službenog sudskog grafologa kako Ivan Krmpotić nije osoba koja je potpisala sporni potpis na aneksu ugovora. Poručujem ćelijama - tata ide u Minhen, pa makar i na koljenima! I dodajem – rekla je Helena Krmpotić. Treba li ovome što dodati, ili i dalje šutjeti?

Naizgled nepovezani događaji ipak su ispunili svoju svrhu, naime, na rubu smo kaosa. Srećom, nije sve tako crno, Josip Manolić i Stipe Mesić imaju riješenje.

http://www.tinolovka-news.com/index.php ... Itemid=549

Hrvatska je ponovno okupirana, porobljena, opljačkana i iskorištavana


Hrvatskom opet vladaju razni opančari, dođoši, đilkoši i dotepenci, kurčubići i jataganci, na prežderavanje lakomi, navikli na džabalesku, djeca cincarskih konjokradica, vašarskih šibicara i partizanskih ubojica

Datum objave: 18.06.2015 | 18:45 Autor: Marko Jurič


Hrvati su postali facebook ustanici. Čitajući postove, ne samo po facebooku, nego i po portalima, osobito kada su u pitanju nacionalne teme, čovjek bi mogao steći dojam da su Hrvati bijesan, ljut, pomalo mahnit narod zbog svih nepravdi koje mu se događaju. Narod koji na ulicama, trgovima, bijesan vreba s toljagama i molotovljevim koktelima kad će se pojaviti taj mrski okupator, uzrupator, eksploatator. Kada bi neki stranac mogao pročitati sve te postove i reakcije zacijelo bi se prepao i dobro razmislio ukoliko je imao na umu neki nečastan posao s Hrvatima. A istina je toliko bolno drugačija, suprotna.



Sve te stoljetne nakupine nepravdi pa svi ti jugoslavenski pokolji, mučenja, zatvaranja, pljačkanja, ponižavanja sve do zaključno ovog današnjeg trenutka koji i te kako obiluje nepravdama. Komunisti, četnici, Jugoslaveni, boljševici, staljinisti, soroševci, britanski agenti pa i nešto nacionalnih ili društvenih manjina, sve je to na podugačkom popisu nacionalnih neprijatelja.

Upravo taj podugački popis nepravdi je i najveći problem ove priče. Naime, kada se nekome stalno događaju nepravde onda je sasvim smisleno postaviti pitanje je li sve u redu s tim kome se te nepravde događaju. Princip je jednak kad su i narodi u pitanju. Dakle, je li sve u redu s narodom kojemu se stalno događaju nepravde?

Hrvati su izgleda narod koji može primiti nevjerojatno puno udaraca, a da ne reagira. Godine 1989. odnekud je izronio Franjo Tuđman i za jedno kraće razdoblje promijenio je taj slijed nepravdi. Stvorio državu, pobijedio u ratu, pobijedio i diplomatski te pribavio Hrvatskoj međunarodno priznanje. Danas je njegova veličina puno jasnija, upravo zato jer je jasnije koliko su Hrvati poput rogova u vreći, ljudi prgave naravi, prepuni jala, svadljivosti i kukavičluka. Ali isto tako, pokazao je kako se to drastično mijenja kada dođe netko među njih i kaže 'za mnom'.

Da, izgleda da su Hrvati bez vodstva potpuno izgubljeni narod, smušenjaci, bezglavci, ljudi izgubljeni u vremenu i prostoru. Pogledajte sve te prosvjede, štrajkove radnika, blokiranih, branitelja, ovršenika, dužnika u švicarcima pa onda razni politički skupovi i protuprosvjedi od Bleiburga, Trga maršala Tita, Kumrovca, proslave u Srbu itd., itd. Sve je mirno i dostojanstveno. Nikad se nije dogodio ni jedan incident. Tu i tamo neko naguravanje s policijom i to je sve.

Nešto se čudno dogodilo s ovim narodom. Primjerice sedamdesetih godina je svakih par mjeseci neka skupina otela neki avion, upadala u jugoslavenska veleposlanstva, izvodila prave revolveraške obračune, atentate pa čak i provaljivala u Jugoslaviju i otpočinjala oružanu borbu. Bili su to mladi ljudi, spremni na žrtvu, dugogodišnju robiju pa i pogibiju. A danas? Gdje su danas ti mladi ratoborni, koji ne mogu trpjeti nepravdu? Odlaze u Kanadu, Irsku, Australiju, Njemačku.

U jednoj pjesmi reče visperni A. G. Matoš: 'Nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti...' Mogli bi reći da smo si sami krivi, ali zapravo to nije potpuno točno. Gazi nas jedan veliki moćan ideološki sustav intelektualne i emocionalne manipulacije koji je osmišljen da iz ljudi izvlači ono najgore. Pretvara ih u usamljene i prestrašene pojedince koji više ničemu i nikome ne vjeruju. Upravo to je cilj: ubiti vjeru. Vjeru u dobro, vjeru u istinu, vjeru u pravdu, vjeru u poštenje, vjeru u lijepo, vjeru u narod. Komunistička je ideologija silom svojih zakona navodila ljude na to, a današnja postkomunistička ideologija prepakirana u liberalizam, humanizam i ideje pozitivne diskriminacije čini isto, ali drugom metodom.

Ponovo imamo iseljavanje mladih koji su u potrazi za poslom. Tobože imamo slobodu govora, ali ona je svedena na marginalne prostore. Domovinska vojska iz posljednjeg rata je perfidnim metodama pretvorena u društveni problem, gotovo neprijateljsku. Ponovo se povijesne istine tumače prema interesima vladajuće politike. Jasenovac, iako raskrinkan kao mit o srpskom stradanju, opet postaje toljaga za mlaćenje po savjesti hrvatskoga naroda. Dio Srba u Hrvatskoj ponovo dobiva povlaštene pozicije u važnijim državnim resorima, poduzećima, agencijama, medijima. Jugoslavija se nameće kao kulturni, civilizacijski i politički ideal.

Savez komunista opet upravlja državom. Umjesto pljačke metodom nacionalizacije, ovoga se puta poslužio menadžerskim kreditima i privatizacijom kako bi se dokopao svih važnijih gospodarskih resora, banaka, medija, velikih koncerna. Pravosuđe je postalo komunistička karikatura prava i struke i sudi po onoj Titovoj 'ne držite s zakona kao pijani plota'. Organi represije trpaju ljude u ludnicu, zatvore ili ih osude beskrajnim procesima koji se godinama razvlače između općinski, županijskih pa do Vrhovnog ili Ustavnog suda. Komunistički su zločini jednako nekažnjivi danas kao i prije trideset, pedeset ili sedamdeset godina.

Zapravo strateški je sve isto, jedno što je razlika u metodi. Hrvatska je ponovo okupirana, porobljena, opljačkana i iskorištavana. Hrvatskom opet vladaju razni opančari, dođoši, đilkoši i dotepenci, kurčubići i jataganci, na prežderavanje lakomi, navikli na džabalesku, djeca cincarskih konjokradica, vašarskih šibicara i partizanskih ubojica. Do jučer su bili najobičniji gologuzi primitivci, nesposobni za bilo što osim za mržnjom prema svemu hrvatskom i beskrajno gladni hrvatskih kuna. Uzjahala je ta stoka sitnoga zuba, te seljačine, Lijepu našu i sad vampirski siše do zadnje kapi krvi. Metaforički i doslovno.

To u prijevodu znači da Hrvatsku čeka još jedan Domovinski rat. Nije nužno da bude oružani, ali nije isključeno. Pogotovo kad se ima na umu da će vladajuća klika koristiti sve resurse koje ima kako bi spriječila demokratsku promjenu vlasti. A spremni su na sve. Osobito na hrvatsku pogibelj. U narednim mjesecima Hrvate čeka još jedan veliki povijesni ispit: Za domovinu spremni ili Jugoslavijo dobar dan?!

http://direktno.hr/en/2014/direkt/17518 ... tavana.htm

PROVOKATIVAN, SMIŠLJEN I POSEBNO GADLJIV NAPAD: Došlo je vrijeme za političku uzbunu u Hrvatskoj!


Ovako jednostavno ne može dalje. Ima li uopće u Hrvatskoj domoljubnog političara koji bi rekao – sada je dosta tog beskrajnog anithrvatskog ludila u Hrvatskoj, koje predvode Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, uz svesrdnu pomoć Zorana Milanovića?
Provokativan, smišljen i posebno gadljiv napad usred Hrvatske na blaženog kardinala Alojzija Stepinca od strane srbijanskog ministra u Vladi četnika Aleksandra Vučića i ministra u državi kojoj se na čelu nalazi četnički vojvoda Tomislav Nikolić prešao je sve granice i za tradicionalno beskrajno strpljiv i tolerantan hrvatski narod, koji se danas u vlastitoj državi nalazi u lošijem položaju nego što su to bili crnci u Americi prije ukidanja robovlasništva 1865. godine.

Ovako jednostavno ne može dalje. Ima li uopće u Hrvatskoj domoljubnog političara koji bi rekao – sada je dosta tog beskrajnog anithrvatskog ludila u Hrvatskoj, koje predvode Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, uz svesrdnu pomoć Zorana Milanovića?

Dok se mi domoljubi bavimo unaprijed dobro osmišljenim Manolićevim kukavičjim jajetom o Karamarku “udbašu”, i ne činimo ništa da se odlučno i organizirano suprotstavimo, svim političkim demokratskim sredstvima, projugoslavenskoj i prosrpskoj politici koja za hrvatski narod nije ništa opasnija od one koju je četnička Srbija provodila u Hrvatskoj prije i nakon atentata na hrvatskog vođu i učitelja Stjepana Radića u Beogradu 20. lipnja 1928. godine.

Hrvatski je narod samo korak do demografskog nestanka, a hrvatska država pred sigurnim gospodarskim i financijskim kolapsom. Ubojstvu Stjepana Radića, koji je u ono vrijeme ugrožavao opstanak jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca, s kojom je vladao četnički Beograd, kumovale su određene vanjske tajne službe i vanjski savjetnici srpskog kralja. Današnji dvostruki udar na Hrvatsku, onaj izvana i onaj unutarnji, koji provede na daljinski upravljač vođeni mrzitelji svega što je tradicionalno hrvatsko, daleko je opasniji nego što mnogi od nas to u ovom trenutku misle. Ti mrzitelji Hrvatske spremni su na sve moguće podvale Hrvatskoj i hrvatskom narodu, daleko veće i destruktivnije nego što je ona s kukastim križem na Poljudu.

Ma koliko to bila neoprostiva i strašna operacija Udbe i velikosrba u Hrvatskoj, s namjerom da nas u očima svijeta vrate tamo gdje smo bili od 1945. do 1991. godine, bojim se kako je to samo početak psihološkog rata protiv hrvatskog naroda, ali i protiv HDZ-a, koji je u ovom trenutku jedina organizirana politička snaga u Hrvatskoj, koja može povesti hrvatski narod u borbu protiv sadašnjih vrlo opasnih ljevičarskih, komunističkih, jugoslavenskih i velikosrpskih političkih inicijativa tj. agresije na Hrvatsku.

U cijelosti razumijem i podupirem politiku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o nužnosti zajedništva i pomirbe u Hrvatskoj. No, s druge strane, bojim se da se njoj ne dogodi ono što se dogodilo velikom hrvatskom vođi Stjepanu Radiću, koji je, znajući za tadašnje interese velikih država o čuvanju tzv. prve Jugoslavije, pokušao do konačnog cilja doći balanciranjem između hrvatskih interesa i činjenice da iza Beograda stoje velike sile. Hrvatska je danas slobodna i samostalna država, u okvirima današnjih svjetskih normi suvereniteta, i krajnje je vrijeme da vlast u Hrvatskoj preuzmu Hrvati. Ukoliko se to ubrzo ne dogodi, hrvatski put do nestajanja Hrvatske sa svjetske zemljopisne karte biti će značajno ubrzan.

Sve ovo što nam se događa u Hrvatskoj u zadnje vrijeme na političkom polju reakcija je naših neprijatelja na pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima u siječnju ove godine. Da je pobijedio Ivo Josipović, jugoslavenski komunisti i udbaši u Hrvatskoj ne bi bili toliko uplašeni da će ih, pa makar i jedan dan prije njihove prirodne smrti, stići zaslužena kazna tj. osuda za strašne zločine koje su počinili nad hrvatskim narodom od 1945. do 1990. godine./Antun Babić/


http://www.portaloko.hr/clanak/provokat ... j/0/75095/

NADBISKUPSKI STOL O VULINU
Činjenica je da Vlada usred Hrvatske dopušta vrijeđanje hrvatskih građana

Takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženomu Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti znak je nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine, poručio je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu

Datum objave: 23.06.2015 | 12:09 Autor: js

Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu priopćenjem je reagirao na izjave srbijanskog ministra rada Aleksandra Vulina o Alojziju Stepincu kao ustaškom vikaru. Priopćenje pročitajte u cijelosti.




Izjava o blaženomu Alojziju Stepincu ministra u Vladi Republike Srbije Aleksandra Vulina u Jadovnu, 21. lipnja 2015. godine, za katoličke je vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakoga istinoljubivog čovjeka gaženje istine.

Nije vrijedno pozornosti miješanje ministra Vulina u pitanja o kanonizaciji kardinala Stepinca, ali je pozornosti itekako vrijedno sasvim neutemeljeno povezivanje Blaženika s ubojstvima ljudi i spominjanje njegova imena u kontekstu stradanja djece u koncentracijskim logorima.

Osim toga, ne samo da je vrijedna pozornosti, nego je pravo iznenađenje činjenica da odgovorni hrvatske vlade dopuštaju u Hrvatskoj iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana i to od strane predstavnika vlasti druge države.

Iznenađenje je još veće zbog toga što su poznati i raniji istupi toga istog ministra tijekom posjeta našoj zemlji.

Takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženomu Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti znak je nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine.

Nadamo se da stavove koje je u toj prigodi iznio ministar Vulin ne dijele ostali sudionici iste komemoracije, posebice ne predstavnici vjerskih zajednica.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/17782 ... %91ana.htm