Forum Hoplologije,

'RH se treba riješiti onih koji su je doveli u dužničko ropstvo, a zatim realizirati projekt Strategije razvoja'U intervjuu koji je urednik i voditelj emisije 'Na rubu znanosti' Krešimir Mišak napravio s Karinom Hrominom Sturmom, autor Strategije razvoja republike Hrvatske osvrnuo se na stanje u zemlji i objasnio zašto je potrebna realizacija programa Strategije razvoja.
Autor: Krešimir Mišak Photo: dnevno.hr Ponedjeljak, 14 Siječanj 2013 21:54

Na koji biste način uveli državni intervencionizam u Strategiju razvoja RH?

To je vrlo kompleksno pitanje. No, idemo redom. Državni intervencionizam je doktrina miješanja države, u ovoj temi govorimo o političkom i ekonomskom miješanju u hrvatsku ekonomiju. Država je osnovni institut organiziranog političkog sustava jedne društvene zajednice koji ostvaruje čuvanje njegove ekonomske i socijalne strukture i u ime društvene zajednice ima monopol na ostvarivanje unutarnje i vanjske politike te blagostanja naroda. Državni ekonomsko-socijalni sustav uvjetovan je proizvodnim odnosima u društvu. U Hrvatskoj državi već 20 godina socijalno-ekonomski uvjeti su potpuno poremećeni, tako da su još prije 10 godina stvoreni uvjeti za državni intervencionizam.

Međutim, hrvatsku ekonomiju u Vladi ne vode ekonomisti-planeri, već računovođe, kao ministar Škegro, Crkvenac, Šuker, Linić i drugi, koji izmišljaju i ubiru porez od građana i troše ga na skupi državni aparat, a ne na razvoj privrede. Tako su doveli ekonomiju do 350 000 nezaposlenih 760.000 sive ekonomije i duga od 50 milijardi eura, siromaštva penzionera, branitelja i jadne socijalne zaštite, i k tome je ta elita odlično nagrađena i privilegirana.

S obzirom da ne znaju stvarati novu vrijednost ni za „jednostavnu reprodukciju“, već samo trošiti, oni prodaju ono što se u samoupravnom socijalizmu stvorilo. Kada ni to nije dovoljno, uvode krizni porez stanovništvu, zvan harač i mnoge druge izmišljene poreze na imovinu, i komunalije, ali se i dalje zadužuju u inozemstvu i kod domaćih banaka koje su u stranom vlasništvu.

Monetarna politika Narodne Banke Hrvatske koju je vodio g. Rohatinski i nasljednik g. Vujčić je katastrofalna za Hrvatsku državu i odvela nas je u Dužničko ropstvo. Dok je uloga HNB određena prema Ustavu u članu 53. koji kaže da je HNB odgovorna za „Stabilnost valute“, za „Opću likvidnost u zemlji“ i „Likvidnost plaćanja u inozemstvu“. Pa kad je tako zašto HNB ne radi po Ustavu već nas zadužuje u inozemstvu, a k tome guverneri u zadnje vrijeme kritiziraju Vladu i poslodavce, a izgovaraju se da oni nisu američke Federalne rezerve. Tako su jasno dali na znanje da će HNB poslušno pratiti politiku MMF-a i Svjetske Banke, Europske Centralne Banke i dalje zaduživati i pljačkati Hrvatski narod.

Usporedimo Hrvatsku, sa poduzećem koje 20 godina svake godine ima sve veći gubitak i loše posluje, a mi direktoru plješćemo, bogato ga nagrađujemo i unapređujemo, a on sam sebi najviše plješće. Dok narod sve više kopa po smeću. Pa to je besramno bolesno vladajuće elitno društvo .

Znanstveno društvo ekonomista je na svojoj sjednici još 8.03.2003. pod predsjedanjem akademika prof. dr. Branka Horvata donijelo zaključak o nužnosti državnog intervencionizma, to su podržali svi članovi Znanstvenog društva ekonomista (ZDE) akademici prof. dr. Vladimir Stipetić, prof. dr. Zvonko Baletić, prof. dr. Dragomir Vojnić, prof. Ivo Sever (današnji predsjednik društva), mr. Karino Hromin Sturm, dr. Vladimir Lasić, prof. dr. Slavko Kulić, dr. Stjepan Zdunić i drugi.

Sve Vlade RH su se oglušile o poziv ZDE. Zato smo napravili projekt Strategije Razvoja Republike Hrvatske državnog intervencionizma. Cilj projekta je stvoriti državu u kojoj će građani živjeti po ekonomskim standardima visokorazvijenih zemalja.Kakva je danas situacija u Hrvatskoj?

Ekonomska situacija u Hrvatskoj je katastrofalna, jer je država uvela poreznu represiju prema građanima da bi građani financirali proizvodnju.

S druge strane Vlada prije svoje sumanute odluke nije pitala poslodavce i kapital da li uopće imaju namjeru nešto investirati u Hrvatskoj, zato sada vidimo da kapital nema nikakvu namjeru. Pa su se počeli svađati, Vlada sa poslodavcima, Vlada sa HNB, poslodavci sa Vladom, poslodavci sa HNB, HNB sa Vladom, HNB sa Hrvatskom Gospodarskom Komorom i tako redom nema kraja konfuziji, dok narod svaki dan ostaje bez posla, i standard pada sve niže, a dug Hrvatske raste kao tijesto od germe.

U Hrvatskoj u ovim sudbinskim danima treba pod hitno raspisati REFERENDUM o raspuštanju Sabora i raspisivanju prijevremenih izbora.

U novom sazivu Sabora treba ukloniti iz izvršne vlasti sve političare koji su sudjelovali u državnoj vlasti od 1990. g. do danas, a koji su doveli Hrvatsku u Dužničko ropstvo i izbaciti iz Sabora sve parlamentarne stranke koje su sve te godine predlagali i izglasavali zakone koji su eliti omogućili nekažnjeno i legitimno pljačkanje naroda i njegovo siromašenje.

Smatram da narod ne može još dugo trpjeti ovakvu tešku situaciju, jer je stanje prešlo sve mjere moralnog i socijalnog kodeksa, dok političari i dalje pjevaju hvalospjeve o svom uspjehu na vlasti.

Elita koje ima 2%, posjeduje 85% kapitala u Hrvatskoj, a 98% osiromašenog naroda 15%. Omjer bi trebao biti obrnut, tako da narod mora biti svjestan svoje političke snage kada glasa na parlamentarnim izborima jer posjeduje veliku nadmoć od 98% glasova i pravda mora pobijediti.

Pri tome treba voditi računa da političari elite ne zavedu narod i umjesto SDP-a na vlast ponovno dođe HDZ, zato što su sve političke stranke krive za ovu tešku ekonomsko političku situaciju, i ne zna se koja je gora i nesposobnija u vođenju države, ali sposobna za sebe za pljačku i korupciju.
Potrebno je paziti da se u novi saziv Sabora ne provuku razni liberali, laburisti i nove desne stranke koji po dogovoru rade u interesu kvazi desnice tkz. trojanski poniji, a ustvari rade u interesu HDZ-a.

Pogledajmo što kažu Međunarodna zajednica, Europska Unija, SAD, MMF, Međunarodna banka za obnovu i razvoj, čiji predstavnici neprekidno godinama dolaze u Hrvatsku i dijele nam lekcije, a svi oni – traže smanjenje poreznog opterećenja, smanjenje radničkih prava, smanjenje opće i zajedničke potrošnje, suradnju sa svim sindikatima, povratak izbjeglica i njihove imovine i druga demokratska prava.

Zadatak naše Strategije razvoja i programa državnog intervencionizma, je zaposliti radnika i osigurati mu stalno zaposlenje, sa redovnim isplatama plaća na egzistencijalnoj razini, to bi bila najbolja zaštita radničkih prava.
Danas je u Hrvatskoj omjer zaposlenih, 1 radnik naprema 1,2 umirovljenik, dok je u strukturi zaposlenih od 1 milijun radnika u proizvodnji svega 250.000 radnika. Ostalo su neproizvodne uslužne djelatnosti, zdravstvo, školstvo, vojska, administracija i državni aparat.

Taj omjer ne može izdržati niti jedan ekonomski sustav. U Europi je prosjek 1 : 4,3 radnika, zato smo u našu strategiju postavili potrebni omjer 1 : 3 radnika, a dosadašnje uporno 20 godišnje nametanje pogrešne ekonomske politike malog i srednjeg poduzetništva dovelo je do ove situacije koja se i dalje galopirajući pogoršava.

Prema europskim standardima smatra se da je obitelj siromašna ako ima manje od 41.500 kn na godinu (3.458 kuna mjesečno). Takvih obitelji u Hrvatskoj je 440.000, zatim slijedi 500.000 penzionera koji primaju ispod 24.000 kn godišnje (2.000 kuna mjesečno), a 300.000 penzionera prima ispod 14.400 kn godišnje, (1.200 kuna mjesečno.). Dodajmo 350.000 nezaposlenih (i još 560.000 koje je vlada pribrojila u statistiku da su zaposleni kao siva ekonomija), a tu su i radnici koji po šest mjeseci ne primaju plaću, oni koji neredovito primaju plaću i oni koji rade, a uopće ne primaju plaću i čekaju stečaj, pa uništeni obrtnici, poljoprivrednici koji nemaju kome prodati svoj proizvod pa su prestali proizvoditi ili su ih Banke uništili kreditima i druga proizvodna zanimanja koja su propala. Životna dob pala je od 1989. do 2009. sa 75 na 71 godinu života, što je prema medicinskim istraživanjima rezultat niskog ekonomskog standarda. Natalitet pada svake godine za 10.000 mladih stanovnika - za 25-30 godina u Hrvatskoj će biti 3 milijuna stanovnika.

Projekt je postavljen tako da stvara višak novonastale vrijednosti, da bi se ostvario ekonomski san blagostanja i da ljudi mogu slobodno financijski pokrivati osnovne egzistencijalne potrebe. Tako da bi svaki građanin i oni koji nisu radili imao osiguranu državnu mirovinu, a najmanja penzija bila 10.000 kn, običan radnik s lopatom imao plaću od 15.000 kn, srednje plaće od 30.000 kn, a najviša plaća u državnim službama i tvrtkama bila 70.000 kn.
Jasnije rečeno, najprije zaradi, a zatim dijeli i troši. Polazimo od realne pretpostavke da naša znanost i privreda nije u stanju napraviti jedan vojni avion Fantom F-16, izmisliti IBM, program Windows, napraviti Mercedes i slično, jer nismo na tom stupnju tehnološkog razvoja. Zato smo naš projekt i program državnog intervencionizma okrenuli onim resursima i kadrovima za koje znamo da ih imamo. Sada dolazimo do onoga što je Vlada trebala učiniti odavno - donijeti dugoročnu strategiju razvoja.

Otkuda taj novac?

Realizacija projekta Strategije razvoja bazirana je na tri osnovna elementa, od toga Hrvatska ima dva, a to su resursi i kadrovi. Treći potrebni element je kapital. Što je to kapital ili novac? Svi ljudi znaju što je to novac, a svim definicijama novca je zajedničko da je „novac roba kao i svaka druga roba, samo što ima sposobnost da služi kao opći ekvivalent“. Ako je taj treći element koji nam nedostaje roba, znači da se ona može stvoriti, proizvesti i dugoročno proizvoditi. A kako se proizvodi novac? Novac se proizvodi stvaranjem novonastale vrijednosti. Tada mi ne trebamo moljakati nikoga da nam donese novac kao što to čine sve naše Vlade već ćemo ga sami proizvesti.Kada smo prije više godina predlagali državni intervencionizam svi su odmah skakali na noge. U kolovozu 2008. došlo je do svjetske financijske krize, najveće nakon krize od 1929. Tada je propala naručena teorija i praksa liberalizma (i neoliberalizma) masona Adama Smitha, a najveće kapitalističke države kao SAD, Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija i mnoge druge, plasiraju tisuće milijardi dolara, funti i eura kako bi spasile svoju privrednu proizvodnju i pokrenuli ekonomiju, danas se to svima čini normalnim ekonomskim potezima najjačih svjetskih velesila.

Projekt Strategija razvoja RH financirao bi se samofinanciranjem, bez ijednog dolara vanjskog zaduživanja, što je uspješno provodio profesor dr. Ivo Perišin kao guverner Narodne Banke. Argentina je do 2012. sličnim ali mniogo težim modelom vratila 100 milijardi duga. Hrvatska može vratiti 50 milijardi eura duga za dvije do tri godine.

Naš model ne iziskuje žrtvu od naroda politikom koju nameću MMF, Svjetska Bnaka, Europska Centralna Banka i štednje Angele Merkel, jer smo postavili postulate da država treba osigurati narodu blagostanje, zaposlenje, plaću i osigurati sva socijalna prava od besplatnog liječanja i lijekova, besplatnog školovanja od prvog razreda do doktorata, osigurati svim građanima egzistencijalne mirovine i osigurati sve druge socijalne potrebe, razonodu i odmor, te visoki socijalni standard.

Kako biste rasporedili investicije?

Raspored investicija bi se odvijao prema planovima. Prvo - plan dugoročnih investicija regija i županija, i Drugo - plan dugoročnih državnih investicija. To bi bili planovi institucija tih društvenih zajednica koje su donijeli i zatim izglasali u Saboru. U praksi to znači da regije i županije raspolažu sa svojim resursima, kadrovima i planovima razvoja. Time se anulira neprestano svađanje stranaka te klubova zastupnika regija i županija u Saboru oko programa i raspodjele sredstava.

Na koliko biste regija podijelili Hrvatsku i s kojim ciljem?

Hrvatsku treba podijeliti na pet regija (da jedna regija ima oko 800.000 stanovnika) i šesnaest županija. Podjelu treba izvršiti radi decentralizacije i podjednakog istovremenog razvoja svih županija i bolje koordinacije. Svaka regija sa županijama je obvezna donijeti svoj plan dugoročnih investicija od 30 – 50 g. uz pretpostavku perspektivnog razvoja regije. Plan se donosi za sve potrebe za dugoročno razdoblje: za energetiku, elektrifikaciju, vodovod, plinovod, putove, ceste, željeznice, planirane proizvodne djelatnosti prema raspoloživim resursima županije, bolnice, škole, vrtiće, jaslice, fakultete, stanogradnju, robne, uslužne i kulturne centre za poboljšanje općeg standarda građana i dr. na što bi se Vlada trebala usmjeriti u sklopu državnih dugoročnih planova investicija.

Vlada treba donijeti državni dugoročni plan investicija važnih za cijelu Hrvatsku. To su svi planovi od nacionalnog interesa - glavni komunikacijski cestovni i željeznički međunarodni pravci sa glavnim lukama, kolodvorima, terminalima, naftovod, plinovod, vode i navodnjavanje, zaštita šuma, energetika, elektrifikacija i njena izgradnja, telekomunikacije, tehnološki razvoj, znanstveni razvoj, školstvo, prosvjeta i znanost, medicina, zdravstveni razvoj i zaštita, kultura, ekologija i zaštita čovjekova okoliša i drugo.

Plan dugoročnih investicija regija i županija skupa s državnim dugoročnim planovima investicija predstavljaju Strategiju razvoja RH.

Financijski planovi investicija izradit će se na temelju usvojenih dugoročnih planova investicija odnosno Strategije Razvoja Republike Hrvatske. Kad se sve to izglasa u Saboru imat ćemo dugoročnu Strategiju razvoja RH.

Do danas Vlada nije donijela Strategiju razvoja RH pa takvi dugoročni planovi ne postoje. To je stoga što hrvatska vlada nema politiku i cilj. Politika je djelatnost koja je povezana s umijećem vladanja državom, upravljanja i rukovođenja narodom, društveno-političkim zajednicama. Imamo dva osnovna oblika - upravljanje državom (dugoročni period strategije razvoja države) i rukovođenje državnim poslovima (kratkoročno izvršenje državnih zadataka i poslova).

U Hrvatskoj su se sve vlade bavile rukovođenjem, znači kratkoročnim poslovima, a najčešće primjenjivale kratkoročne vatrogasne mjere. Upravljanje u Hrvatskoj ne postoji, kada ste na primjer čuli nekog premjera da govori kako će izgledati naša industrija, poljoprivreda, turizam, tehnološki razvoj, i šta će naša djeca raditi za 30-50 godina, tamo negdje 2040 -2060? Nikada nitko u Hrvatskoj nije upozorio Vladu da je to njen prioritetni posao, a ne strančarenje.

Čime bi se pokrenuo Strateški razvoj Hrvatske? Kako bi on pokrenuo posustalu domaću proizvodnju?

Strateški razvoj pokrenuo bi se operativnim mehanizmom, u kojem su gotove matrice za 40 programa koje osiguravaju izvršenje ovog projekta. Njime se otvaraju gradilišta u cijeloj zemlji, narudžbe investicijskih programa pokreću se u svim regijama i županijama, ti programi pokreću proizvodnju u tvornicama koje su danas bez posla, a tvornice, poduzetnici i kooperanti (kućna radinost, mali i srednji biznis) počeli bi zapošljavati radnike.

Tako bi se proizvodnja pokrenula prema narudžbama koje se baziraju na dugoročnom strateškom razvoju RH, koji se mora provoditi pod nadzorom institucija znanosti, tehnike i tehnologije i komercijalno - ekonomske kontrole. Pokrenulo bi se ono što imamo: željezare, cementare, šljunčare, ciglane, proizvodnja keramičkih proizvoda. Također i drvno-industrijska poduzeća, opremanje objekata i građevne stolarije, tvornice namještaja, proizvodnja za izgradnju autocesta i putova, tunela, asfaltnih baza, proizvodnja za izgradnju željezničkih pruga i željeznice, proizvodnja za energetiku i elektrifikaciju, telekomunikaciju, korištenje sunčane energije, vode i vjetra.
Ne zaboravimo desetak razvojnih instituta, proizvodnju kompjutora, elektronike i nanotehnologije, bijele tehnike i električnih aparata, proizvodnju mnogih drugih pratećih kooperantskih, obrtničkih te uslužnih djelatnosti. Proizvodnja u cijeloj RH pokreče cijeli niz uslužnih tercijarnih aktivnosti.

Većina navedenih proizvodnji 80% su bez posla ili su tvornice u stečaju, a radnici otpušteni. Svi će oni biti uključeni u projekt Strateški razvoj RH, poduzeća obnovljena, stečajevi prekinuti, jer u navedenim djelatnostima postoji dugogodišnja tradicija s kvalitetnim kadrovima koji su danas bez posla. Takav zamah proizvodnje pokreće i proizvodnju drugih industrijskih djelatnosti - papirne, ambalažne, prehrambene, tekstilne, konfekcije, obućarske industrije i drugo te malog obrta i svih drugih kooperanata i oblika uslužnih djelatnosti.

U razgovoru za Večernji list rektor Zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš odaslao je dramatične poruke o budućnosti visokoga školstva u Hrvatskoj i budućnosti Hrvatske općenito. Iako sumnjamo da u današnjoj vlasti itko više sluša argumente i upozorenja, u nastavku prenosimo dio odgovora čelnika najjačeg hrvatskoga sveučilišta koji bi u normalnom društvu bili zvono za uzbunu. Ali Hrvatska je sad već miljama udaljena od normalnoga i zato ubrzano tone u sveopći kolaps.(hkv)

Razgovor s rektorom Zagrebačkog sveučilišta Aleksom Bjelišom


Prvi čovjek najvećeg hrvatskog sveučilišta, onog u Zagrebu, prof. dr. Aleksa Bjeliš mjesecima upozorava na probleme koji se množe u njegovoj ustanovi, a koje, kako tvrdi, velikim dijelom generira ministar znanosti. Zanimalo nas je zašto je do sukoba, koji je postao javan, došlo i postoji li rješenje problema.


– Sve je češća percepcija da se politika Vlade udaljava od onog što je potrebno i istraživačkoj zajednici i zemlji. Hrvatska je na prekretnici, pred pitanjem smo kako će se zemlja razvijati, hoće li u gospodarskom i svakom drugom smislu biti među najnaprednijim zemljama u svijetu, s jakom proizvodnjom i kreativnošću ili ćemo se zadovoljiti samo činjenicom da smo lijepa zemlja i ograničiti se uglavnom na servisne segmente – turizam, trgovinu, promet.


Mi kao sveučilište, koje je bilo i želi ostati istraživačko, znamo da nemamo puno prostora i svrhe u tom drugom konceptu. Međutim, i dalje smo uvjereni da se podudaraju temeljna sveučilišna misija i opći društveni interes da Sveučilište bude generator novih tehnologija i pothvata, gospodarskog i društvenog razvoja. Ako hoćemo, Sveučilište će imati svoju svrhu, ako nećemo, Sveučilište je u opasnosti. Ne brinemo se samo o Sveučilištu nego se i pitamo kakva bi to bila zemlja kojoj ne treba istraživačko sveučilište. I na tom tragu se generiraju svakodnevne nesuglasice.


Kažete da previše vremena trošite na ispravljanje pogrešaka ministra.


Pobliže, previše vremena trošimo da bismo umanjili, koji put i spriječili, štete zbog poteza, inicijativa i odluka Ministarstva i ministra. Sjetimo se samo epizode s Pravilnikom o napredovanju u zvanjima, problema Studentskog centra, zaustavljanja uvođenja programskih ugovora što nam onemogućava planiranje i realizaciju promišljenog proračuna Sveučilišta...


Jesu li u pozadini sukoba različite političke opcije?

Ne, jer ne pripadam ni jednoj političkoj opciji. Mogu ili ne moram dati svoj glas na izborima, ali to je osobna stvar.

Da, ali mnoge zanima zašto ste u sukobu s ministrom?


Zato što Sveučilište u Zagrebu zna da gubi svoju svrhu ako zemlja ne bude poduzimala političke korake prema onome što bi se moglo nazvati nalaženju svog mjesta u globalnom prostoru. Bez toga ćemo možda fingirati da postojimo, ali nećemo biti više od pukih poučavatelja, fragmentirat ćemo se, doći će do jedne divlje i neproduktivne privatizacije, slične onoj otprije dvadesetak godina... Već sad to možete naslutiti na primjeru Medijskog sveučilišta koje su pokrenuli Koprivnica i Varaždin.


To je tabu tema koju ni ja kao rektor našeg najvećeg sveučilišta nisam u stanju otvoriti. To je tema koja vrišti. To je privatizacija na hrvatski način kojoj je i aktualni ministar dao uočljiv doprinos. Kad se izgubi svrha istraživačkog sveučilišta, kad istraživanje prestane biti jedna bitna komponenta sveučilišta, stvari se stubokom mijenjaju, sve se može razrušiti bez puno skrupula, kao da nikada nije ni postojalo. Može, ali i ne mora ako se na vrijeme suočimo s takvim opasnostima. Treba govoriti i o njima.


Upućeni tvrde da ste bliski sa strujom u SDP-u koja želi Jovanovićevu smjenu.

Nikad nisam ništa imao sa SDP-om i njihovim strujama. Izraziti sam pobornik visokog obrazovanja kao javnog dobra, taj je koncept skup, teško ga je ostvariti, pogotovo održati, ali za mene neprijeporan. U ideološkim koordinatama to se može prepoznati kao socijalno osjetljiva koncepcija. U tom smislu možete me situirati uz određenu političku opciju. Ja jesam pobornik javnog dobra. I to branim. Jednako tako sam pobornik istraživanja kao sustava koji nosi zemlju i protivim se tome da ga zapustimo ili čak izgubimo.

Može ministar Jovanović govoriti da se i on za to zalaže, ali njegova politika govori drugo. Ako on ne vidi da ovaj čas njegova vlada smanjuje postotke izdvajanja za istraživanje i visoko obrazovanje i pritom se sve i sva difamira uzduž i poprijeko i daje se do znanja kako ništa ne vrijedimo, to je smjer s kojim se nemam namjeru miriti. Crna Gora ovaj čas izdvaja 1 posto BDP-a za istraživanja, za inovacijske centre izdvaja četiri i pol milijuna eura, a mi dajemo dva i pol milijuna kuna za centre izvrsnosti.

Srbija je s europskim fondovima uložila nekoliko stotina milijuna eura u nove istraživačke kapacitete... A mi? Kamo ide Hrvatska? Žao mi je što, čini se, Liniću nije drago kada na te stvari upozoravam i, kako on kaže, dijelim lekcije, ali moja je dužnost na njih upozoravati.


U što to ide Hrvatska?

To nije lako dokučiti, ali se pitam izmiču li nam na već spomenutoj prekretnici šanse koje smo dužni iskoristiti. Nije čak problem samo u tome što imamo sve manje i manje novca, problem je što uz to ide i jedan psihološki pritisak, da je to zato što kao istraživačka zajednica nismo zavrijedili jača ulaganja. Prije ili kasnije ćemo se oporaviti novčano, krenut će i proizvodnja i drugi prihodi, moći će se više izdvajati, ali dalekosežno je opasno što se javnost sustavno i sve više impregnira dojmom da se ovdje radi o zajednici u kojoj je gomila lijenčina, prevaranata koji troše novac, ništa ne rade i još su koruptivni.


Pokušavate li sa skupinom kolega profesora koji su istodobno i istaknuti članovi SDP-a srušiti ministra Jovanovića?

Ne i ne. Sam je ministar u nekom trenutku izjavio da radim na njegovoj smjeni. Ja sam pod sasvim drugačijim dojmom, pod dojmom da se iz dana u dan moram boriti za opstanak, ne osobni, za to je lako, nego za opstanak sustava. Svakodnevno smo pred pitanjem što će danas biti i kako spriječiti nevolju koja bi se mogla dogoditi. I onda živiš kao homo duplex, izvan zemlje ti čestitaju, tvoja je zemlja ušla u EU, sad ćemo zajedno još jače krenuti, otvaraju nam se programi, prilike i ja doista nastupam isto tako optimistično, a u sebi mislim – Bože moj, vratit ću se u ured i opet će me dočekati nekakav dopis kojeg se ne bi sjetio ni Gogolj u svom "Revizoru".

To je taj pristup gdje se gleda kako da te se diskvalificira zato što si iritantni rektor. A kakva je moja moć? Nikakva. Ponekad nas pozovu na saborski odbor, puste nas da otvorimo dušu i napričamo se pa naprave po svome...

Irena Kustura
Večernji list


http://www.hkv.hr/vijesti/razgovori/158 ... aciju.html