Forum Hoplologije,

Isti sud, isti USKOK, građani iste države, različite presude!
Postoje jednakiji od jednakih. Takvih je primjera nažalost mnogo. Prije godinu dana jedna je starica završila u zatvoru zbog komunalnog duga od 600 kuna. Sud nije uvažio njezine olakotne okolnosti: starica je jedva preživljavala od socijalne pomoći i radi toga nije podmirila dug.

Autor: Marko Jurič Utorak, 23 Travanj 2013 20:12

Siniša Svilan proglašen je krivim za primanje 67.500 eura mita (523.675 kuna). Županijski sud u Zagrebu nepravomoćno ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, koju može zamijeniti radom za opće dobro. U tom slučaju, jedan dan zatvora se mijenja za dva sata rada pa će tako Svilan odraditi 480 sati za opće dobro, a također mora vratiti i novac tj. ukupan iznos mita koji je protupravno stekao.

Postavlja se pitanje kako je moguće da se presudom ustanovi nedjelo koje predstavlja 'visok stupanj društvene opasnosti', da se radi se o neevidentiranom crnom novcu čime je oštećen i državni proračun, da je optuženi svojim ponašanjem narušio ugled medija, da je neovisno o iznosu koristi koju je pribavio još veća društvena opasnost i posljedica ovakvog djela za nesmetano funkcioniranje tržišne konkurencije i poslovnog morala, a da sve završi na 480 sati rada za opće dobro?

Uz sve ove zaključke sutkinje zagrebačkog Županijskog suda Jasne Smiljanić zadovoljstvo je izrazila i zamjenica ravnatelja USKOK-a Ivana Špehar Janković. Postavlja se pitanje je li to isti USKOK na čiji je zahtjev sud prije nekoliko godina osudio čovjeka na četiri mjeseca bezuvjetne zatvorske kazne zbog davanja mita od 200 kuna prometnom policajcu. Je li ti isti sud koji je istome odbio zahtjev za zamjenom zatvorske kazne radom za opće dobro? Je li to ista država koja jednom čovjeku vrednuje činjenici da je 'obiteljski čovjek koji dosad nije osuđivan', a drugome ne priznaje njegov obiteljski status i istu činjenicu neosuđivanosti? Logikom ove presude u slučaju koji navodimo kao primjer čovjek je trebao biti osuđen na 240 sati rada za opće dobro, a on je umjesto toga „odradio“ dvije tisuće osamsto osamdeset sati u zatvorskoj ćeliji s još devet osuđenika i pravo na dvije posjete tjedno.

Ovo je još jedan primjer da u Hrvatskoj postoje različiti 'aršini' i Suda i Uskoka. Da postoje jednakiji od jednakih. Takvih je primjera nažalost mnogo. Prije godinu dana jedna je starica završila u zatvoru zbog komunalnog duga od 600 kuna. Sud nije uvažio njezine olakotne okolnosti: starica je jedva preživljavala od socijalne pomoći i radi toga nije podmirila dug. Zašto njoj nije ponuđen rad za opće dobro? Zašto u obzir nije uzeta njezina poodmakla dob, činjenica da nije nikada kažnjavana, njezino skrušeno ponašanje na Sudu?

Institut rada za opće dobro nije novina u Hrvatskoj - postojao je i ranije, a primjenjuje se za kraće kazne zatvora. Dr. Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda, govoreći nedavno o ovoj praksi istaknuo je kako su istraživanja su pokazala da kratke kazne nisu dobre, da nose 'više negativnog nego pozitivnog. Tijekom kraćih kazni može doći do gubitka posla, obitelji, a zbog kratkog vremena, nedostatno je razdoblje za rehabilitaciju zatvorenika'. Zašto je sud u navedenim slučajevima odlučio da su kraće kazne „dobre“ i zašto nije bilo „razumijevanja“ za štetu koja u oba slučaja iznosi 800 kuna? Predstavlja li davanje 200 kuna prometnom policajcu i neplaćanje komunalnog duga veću „društvenu opasnost“, veći atak na poslovni moral i veću štetu za državni proračun od potonjeg? Je li se starica u zatvoru na koji ju je Sud osudio 'rehabilitirala'? Ako se, kako to kaže sudac Mrčela 'Rad za opće dobro mora primijeniti za kazne do šest mjeseci zatvora' dok za kazne između šest i 12 mjeseci zatvora sud ima mogućnost odrediti društveno koristan rad, zašto isti sud, isti USKOK i ista država ne postupaju s istim kriterijima prema svojim građanima. Možda zato što ti građani njima nisu isti?

Svi smi mi jednaki,samo su neki jednakiji od drugih,reče Churchill.

Tako će i ostati dokle god jednaki žele biti nejednaki sa jednakijima. Ali kada jednaki izjednače jednakije sa sobom,da vi'š miline!!!!

Hrvatska čvrsto u okovima UDBE: Gotovinu još mrcvare jer 'ubija ribe', a ubojice Hrvata štite!

Sada je očito da je ilegalna zločinačka organizacija preuzela sve pozicije u samostalnoj Hrvatskoj. Oni vladaju medijima, gospodarstvom, financijama, politikom, kao i civilinim sektorom. Još devedestih sam pisao o tome, no tada nije bilo dokaza. Sada je jasno da nitko u državi ne može doći ni na koju poziciju ako nije suglasan s tim udbaškim strukturama – ističe dr. Jurčević.

Autor: Damir Kramarić Četvrtak, 20 Lipanj 2013 21:04


'Kada kolju tune, more se zacrveni. Masovna likvidacija ne obavlja se na suhom, nego u vodi. Osoblje zaduženo za konačno rješenje, u ronilačkim odijelima ili jarkožutim gumiranim kombinezonima, opremljeno je naoštrenim čeličnim pomagalima, kukama, satarama, kopljima, dugačkim noževima.

'Ribe skončavaju u najgorim mukama'


Riblja tjelesa, s karakterističnim užasom u očima, očajnički se batrgaju i skončavaju u najgorim mukama... Ovo bi mogla biti bilješka o ribama. Možda je riječ o hrvatskom ribarstvu, a možda o ribarskom hrvatstvu, ovisno o kutu gledanja. Svejedno, obje se djelatnosti podjednako uspješno razvijaju,' ovim rečenicama Viktor Ivančić, novinar Novosti, tjednika koji živi od novca hrvatskih poreznih obveznika, započeo je u beogradskom dnevnom listu Danas prije nekoliko tjedana kolumnu čiji je glavni motiv bio opis 'ribljih muka' u tunogojilištu generala Ante Gotovine kod Pakoštana, odnosno pokroviteljstvo premijera Milanovića nad hrvatskim generalom kojega je Hrvatska prije više od desetljeća odlučila izručiti Haagu i koji je godine proveo u zatvoru, premda je sud kasnije potvrdio da je nevin.


Nije Perković Gotovina, da bi ga se Hrvatska tako lako odrekla


U tekstu kojega je hrvatski novinar objavio u beogradskom listu, a kojega je kasnije prenio portal Index.hr, ne spominju se, međutim, te činjenice. Aludira se na nešto drugo: oslobođeni hrvatski general sada je, de facto, optužen da mučki ubija ribe, kao što je bio otpužen da je ubijao Srbe.

Bivši šef Udbe Josip Perković, s druge strane, mirno idalje živi u Hrvatskoj. Svjestan je da ga Hrvatska vlada, unatoč europskom uhidbenom nalogu, neće izručiti Njemačkoj, makar ga Nijemci traže zbog ubojstva nedužnog civila Stjepana Đurekovića. No, nije Perković Gotovina da bi ga se Hrvatska tako lako odrekla. Ne ubija on ribe, niti je jurišao na srpske tenkove. Njegov sin, uostalom, i danas sjedi u prvoj sobi do predsjednika Josipovića. Predsjedniku zato neće pasti na pamet da izjavi ono što je izjavljivao njegov prethodnik. Neće kazati da su svi dužni odazvati se pozivu suda, te da na sudu treba dokazivati nevinost. Jer ako je nevin, zašto i Perković, poput Gotovine, svoju nevinost ne dokaže na sudu?


Zašto, dakle, država Hrvatska danas čini sve da zaštiti osumnjičenika za ubojstvo Hrvata koji je bio prisiljen pobjeći iz Jugoslavije u Njemačku, kada je jučer učinila sve da udovolji zahtjevima međunarodnog suda, te se lako i brzo odrekla najpoznatijeg hrvatskog generala? Zašto ne postupi jednako kao i u slučaju Gotovina?


Strašno velika moć struktura iz bivše države


Zar je Hrvatskoj dragocjeniji bivši pripadnik tajne službe bivše države optužen za ubojstvo, od hrvatskog generala najzaslužnijeg za oslobađanje okupiranog teritorija? I tko, ustvari, svih ovih godina vlada Hrvatskom: jugoslovensko-komunistička ili hrvatska vlast, upitali smo povjesničara i političkog analitičara koji već godinama upozorava na ovdje opisane nelogičnosti, koje su posebno 'isplivale' ovih dana kroz aferu 'Perković'.


- I ranije sam govorio i pisao o ovom problemu, te sam rekao kako očekujem da Perković neće biti izručen, s obzirom na snagu udbaško-jugoslavesnke obavještajne hobotnice koja vlada Hrvatskog od '90. do danas. No, ovo što se sada događa pokazuje do koje nevjerojatne razine seže ta moć. Očito je, naime, da smo danas veći zarobljenici jugoslavenske obavještajne strukture nego što smo to bili u početku stvaranja hrvatske države – ističe u uvodu svoje analize povjesničar i haški sudski vještak dr. Josip Jurčević, koji potom primjećuje da ovih dana napokon padaju zadnje maske.


Cijeli vrh države suglasan u nepoštivanju zakona


- Sada je posve očito da je ilegalna zločinačka organizacija preuzela sve pozicije u novoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Oni vladaju medijima, gospodarstvom, financijama, politikom, kulturom i obrazovanjem, kao i civilinim sektorom. Još početkom devedesetih sam pisao o tome, no tada nije bilo dokaza za te tvrdnje.
Sada je, pak, jasno da nitko u državi ne može doći ni na koju poziciju ako nije suglasan s tim strukturama. To znači da je cijeli vrh države suglasan u stavu da se ne poštuju međunarodni pravni standardi, jer je vrh Hrvatske odlučio donijeti necivilizirani zakon koji će zaštititi sve vrste zločina iz komunizma. To je zastrašujuća činjenica, koja je posve razotkrila pravu narav ljudi na vlasti.
Sada postaje očito i zašto su određeni političari došli do visokih pozicija moći, te kako su brzo nestali s tih pozicija čim su se zamjerili tim strukturama (Ivo Sanader). Ilegalna zločinačka organizacija drži, dakle, u rukama institucije Republike Hrvatske, što znači da nemamo nikakvu institucionalnu moć da držimo pod kontrolom zločinačku organizaciju. Jer ona kontrolira institucije, a ne obrnuto. Čini to kroz korupciju i raznim oblicima ucjena.
No, kada uđemo u EU, Europa će se morati suočiti s tako moćnim zarobljeništvom hrvatske države. Ni Bugarska, ni Rumunjska, ni DDR nisu bili tako čvrsto zarobljeni strukturama ostalim iz bivših sistema, kao što je Hrvatska – podvlači dr. Jurčević, te dodaje da je sada jasno da je teza o udruženom zločinačkom pothvatu Franje Tuđmana nastala unutar te strukture u Hrvatskoj.


Tuđman im se nije htio pokoriti, zato su ga proglasili zločincem



- Snage unutar Hrvatske su kreirale tu tezu da bi se riješile Tuđmana i ostalih koje nisu mogli u potpunosti kontrolirati. Tuđman je proglašen zločincem jer se nije htio prepustiti njima, baš kao i Ante Gotovina. Tko god nije pripadao njohovoj zločinačkoj organizaciji, proglasili su ga zločincem.

Presuda Dariu Kordiću je, primjerice, donesena na osnovu lažnih dokumenata koje su hrvatske institucije ustupile Haškom sudu. O tome sam dosta pisao i govorio, to je priznala i Carla del Ponte, no nitko se nakon objavljivanja tih činjenica nije obazirao na te stvari. Valja istaknuti da se ovdje ne radi samo o Josipu Perkoviću. Radi se o cijeloj strukturi, gdje je Perković samo jedan mali kotačić. Oni, dakle, ne štite Perkovića, već cijelu strukturu, ali i sami sebe. Predsjednik Josipović, primjerice, u svom uredu i danas drži sina Josipa Perkovića, što znači da ni njemu ne odgovara Perkovićevo izručenje Njemačkoj - dodaje Jurčević.

Potom na pitanje: 'Tko, ustvari, svih ovih godina vlada Hrvatskom' odgovara da vlada struktura koja je naslijeđena iz jugoslavenskog političkog razdoblja i to od vrha do dna, odnosno od javnih poduzeća, financijskih instititucija, do medija.


Hoćemo li dati pola Hrvatske da bi Nijemci odustali


- Njihova čvrsta ruka sada upravlja jače nego do '90. godine. Tada je to bilo legalno, a sada vladaju ilegalno. Hrvatska se mora othrvati tom smrtonosnom zagrljaju, a u tome joj može pomoći činjenica da ulazi u Europsku Uniju. Jer i u ovako klimavoj EU, ovo neće tek tako proći. Mi smo preuzeli pravosudnu usklađenost s europskim zakonodavstvom, što znači da će Hrvatska vlast, htjela ne htjela, morati poštivati te odredbe. Osim ako ćemo dati pola Hrvatske da bi Nijemci odustali – ističe dr. Jurčević, te podsjeća da je i u izjavama koje je ranije davao za naš portal više puta upozoravao u što bi se 'afera Perković' mogla pretvoriti.


Ucjenjena podatkom o ocu Vesna Pusić lobirala za Perkovića


Doista, još u kolovozu prošle godine, u tekstu pod naslovom 'Ucijenjena podatkom o ocu, Vesna Pusić tražila ukidanje tjeralice za Perkovićem?!', dr Josip Jurčević i Bože Vukušić dobro su predvidjeli što bi se, u vezi s Perkovićem, moglo dogoditi. Jurčević je tada govorio o činjenici da je ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, doživjela pravi slom kada su prvi put objavljeni do tada nepoznati detalji o njezinom ocu, odnosno informacija da je Pusić senior za vrijeme Nezavisne države Hrvatske bio vojni sudac, te da je na toj funkciji najvjerojatnije morao donositi brojne presude protiv Židova i komunista, a da je unatoč tome kasnije postao akademik i vrlo ugledni građanin Titove Jugoslavije. Nakon što je ta informacija objavljena, Vesna Pusić posve je, prema riječima Jurčevića, nestala iz hrvatske javnosti.


- Moguće je da netko informacije o njezinu ocu dozirano objavljuje upravo da bi manipulirao Vesnom Pusić. Dio je već objavljen, a drugi dio vjerojatno čuvaju kao sredstvo ucjene. Moguće je da je Vesna Pusić i zbog takvih okolnosti od Njemačke tražila da obustavi tjeralicu za Josipom Perkovićem – rekao je tada Jurčević, te dodao da je predsjednik Ivo Josipović javno priznao da su mu ljudi iz ureda Saše Perkovića pomogli u predsjedničkoj kampanji, nakon čega je Sašu Perkovića odlučio zadržati u Uredu predsjednika.


Vukušić: Pojedinci u Srbiji znaju sve mračne tajne hrvatskih dužnosnika


Bože Vukušić, bivši djelatnih sigurnosno obevještajnih hrvatskih službi i autor knjiga 'Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva' (2002.) i 'Tajne iz Udbinih arhiva' (2012.), također je, baš kao i dr. Jurčević, prije godinu dana u razgovoru za Dnevno.hr obrazložio zbog čega hrvatske vlasti štite Perkovića, te što bi se moglo dogoditi nakon što Hrvatska uđe u EU.

- Nije tajna da Josipa Perkovića već godinama štite udbaške i neokomunističke strukture unutar Hrvatske, koje su danas možda i jače nego u doba Jugoslavije, jer su samostalne i jer ne moraju više Beogradu polagati račune. Najbolji dokaz da su te strukture i danas jake je činjenica da je Saša Perković, unatoč svim protestima domaće i međunarodne javnosti, još uvijek savjetnik predsjednika Republike Ive Josipovića.

Bivši udbaši su, osim u politiku, itekako infiltrirani i u hrvatsko gospodarstvo i medijsku scenu, zbog čega možemo reći da oni i danas, mehanizmima tipičnim za tajne službe, vladaju Hrvatskom. Kako? Oni su, po svemu sudeći, uzeli kartoteke suradnika tajnih službi koje su postojale u Hrvatskoj, a koje su u jednom trenutku nestale i koje im danas vjerojatno služe da bi ucjenjivali osobe koje su imale udbašku povijest, kao i njima bliske ljude. To je, bez ikakve sumnje, najjače oružje kojim raspolažu, zbog čega je davno trebalo učiniti lustraciju, ne u funkciji progona ljudi, već zbog nacionalne sigurnosti – napominje Vukušić, te dodaje da dokumenti koji mogu poslužiti za kompromitiranje i ucjenu pojedinih hrvatskih državljana i danas postoje u Beogradu, jer je hrvatska UDBA, odnosno Služba državne sigurnosti, sve bitne dokumente u bivšoj državi morala slati centrali u Beograd.

- Pojedinci u Srbiji znaju sve pojedinosti o mnogim Hrvatima, što može biti vrlo opasno za Republiku Hrvatsku. Lako je pretpostaviti da osim srpskih tajnih službi, povjerljive podatke o UDBA-inim suradnicima iz Hrvatske imaju i tajne službe drugih zemlja, koje onda tim podacima mogu manipulirati, te tako nanositi štetu Hrvatskoj.

Zato bi Hrvatska trebala napokon rekonstruirati dokumente koji su pokradeni, te napokon lustrirati osobe koje su bile suradnici tajnih službi u bivšoj državi, a koji su danas potencijalno ucjenjivi te stoga opasni za Hrvatsku. Jer mi danas, primjerice, ne znamo tko sve sjedi u Vrhovnom i Ustavnom sudu, ne znamo jesu li i tamo ljudi koji imaju dosjee UDBE i kojima netko zbog toga može manipulirati. Miroslav Šeparović je, primjerice, bio pravnik u JNA i prijatelj je Josipa Perkovića, a danas je sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, premda ne znamo je li i on imao veze s UDBOM.

Poznato je da je glavni urednik Jutarnjeg lista, Mladen Pleše, bio suradnik jugoslavenskih tajnih službi, a činjenica da unatoč tome danas vodi vodeći dnevnik najveće hrvatske medijske kuće dovoljno govori o karakteru medijskog carstva Nine Pavića – zaključio je u razgovoru za naš portal sredinom prošle godine Bože Vukušić, a njegove izjave jednaku su aktualne još i danas.
Zadnja Promjena: Četvrtak, 20 Lipanj 2013 21:06


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/8 ... stite.html

A čuj, ako Perkovića izruče pa on odluči progovoriti - ode cijeli udbaški sustav u Hrvata, a tu mislim prije svega na kompletnu vladajuću kliku, ali i dobar dio oporbe, doživotnog bivšeg predsjednika da i ne spominjem, u krasni k...c. Bolje im je ovako, tko j..e pravo, PRAVDU, demokraciju, valja čuvati svoje guzice! Pregrist će oni govno a oni izvana će malo njurgati i prestati, j...e se njima u stvari i za Hrvatsku i za te pobijene Hrvate po zapadnoj EUropi, to oni tek tako, reda radi pokazuju mišiće, mi im dođemo kao Bogom dani deponij za rizični otpad, vjerojatno i kao krepatorij za njihove umirovljenike u zadnjoj fazi bolesti i starosti, u svakom slučaju ćemo biti najniža stepenica. Ako bi oni stvarno htjeli provesti pravdu nakon toliko godina, u što ja iskreno sumnjam jer vrana vrani oči ne kopa, oni bi imali načina da ove naše buzdovane (to im ja tepam, u stvari mislim na mlatove ) natjeraju na suradnju ali nisam siguran da su baš toliko motivirani za istjerivanje pravde i kažnjavanje ne samo neposrednih izvršitelja tipa Pratesa i Sindičića i inih udbaških suradnika-ubojica, nego i naredbodavaca u koje spadaju i stari Perković i Mustač i tko zna tko još...

UDBAŠKI PAMFLET: Kako branitelji 'spašavaju' Josipa Perkovića?
SUBOTA, 22 LIPANJ 2013 21:38 IVANA



Čitajući ''komentar'' na inače desnom portalu dnevno.hr, koji je zapravo neka vrsta priopćenja, ''Monstruozan zakon za Hrvatsku koji će uz Perkovića u konačnici odlučivati i o sudbini hrvatskih branitelja'', teško se oteti dojmu da je Josip Perković zapravo svetac. Čovjek koji je skoro pa sam stvorio hrvatsku državu kao ''jedan od najbližih suradnika'' pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naravno, tema komentara je i zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa zemljama članicama EU, prema kojemu će europski uhidbeni nalog vrijediti za sva djela počinjena nakon kolovoza 2010. godine.

Ukratko rečeno, ukoliko Hrvatska ne donese ovakav zakon, a donijeti će ga, hrvatski branitelji bi se mogli naći u problemima te biti uhićeni i izručeni zemlji koja je za njim raspisala međunarodnu tjeralicu. Spomenuti portal zapravo sugerira da se ovaj zakon donosi zbog hrvatskih branitelja, a ne zbog Perkovića, što je i tvrdnja premijera Milanovića, ali i dobrog dijela udbaškog hrvatskog podzemlja. Naime, Josip Perković nije bio hrvatski branitelj,bez obzira što govorili i pisali hrvatski mediji, Josipa Perkovića nije bilo, ni u paklu Vukovara ni u kataklizmi Škabrnje, Josip Perković bio je crni vitez Jugoslavije, jedan od posljednjih čuvara režima koji je pucao po šavovima desetljećima, ali se raspao teko 1990. godine zbog ljudi kao što je Perković, koji su držali monstruoznim zločinima režim iznad vode.

Josip Perković ne samo da nije zaslužan za stvaranje Hrvatske, nego je bio jedan od onih koji su sve učinili da Hrvatske ne bude. Istina, u jednom trenutku Perković je bio suradnik Franje Tuđmana, međutim, bili su to i Josip Manolić, te Josip Boljkovac, svi oni samo iz jednog razloga, nisu imali izbora. Mogli su opstati ili potonuti s Jugoslavijom. Sve i kada bi Josip Perković bio sam stvoritelj Hrvatske, kao što nije, njega bi trebalo izručiti Njemačkoj zbog strašnih udbaških zločina koji se ne mogu opravdati njegovim navodnim zaslugama za stvaranje hrvatske države, vjerujemo da bi branitelji podnijeli svaku žrtvu samo kako bi vidjeli da je netko od glavnih aktera komunističkog režima napokon procesuiran i sankcioniran. Sama uspredba Perkovića sa hrvatskim braniteljima je uvredljiva i ona dolazi iz onih krugova koji uspoređuju Titove ''antifašiste'' s hrvatskim braniteljima iako nikada komunisti nisu došli na vlast demokratskim sredstvima niti su ikada takvim sredstvima vlast mogli zadržati. Josip Perković je zapravo bio jugoslavenski gestapovac.

Portal dnevno.hr ozbiljan je desni portal. Kao takav ima određinu težinu u hrvatskom medijskom prostoru, zapravo, mnogi ga smatraju vodećim desnim portalom u Hrvatskoj, potpuno je nejasno kako su uspjeli nasjesti na udbašku provokaciju koja govori o jednom nakaradnom zakonu, a koji se donosi samo kako bi se zaštitio čovjek koji bi odavno trebao biti u Njemačkoj, a sve pod krinkom brige za hrvatske branitelje. Naime, da je režimu doista bilo stalodo branitelja sigurno je da bi ovakav zakon donijeli dok je on još imao smisla, dakle, prije desetak godina, prije nego što su uhićeni Markač i Gotovina, prije nego što je u zatvoru završila hrvatska 'šestorka' iz BiH, puno prije nego što je počeo progon hrvatskih branitelja. ''Komentar'' na portalu dnevno.hr izgleda kao udbaški pamflet koji kao da je pisan rukom Saše Perkovića, sina velikog tate. Naravno, nismo toliko zlobni, mislimo da je ipak do svega došlo greškom.

Tuđmanov kostur iz ormara - 'slučaj Perković'

Lustracija jednostavno nije izvršena jer bi dobar dio onih koji bi u Saboru donijeli takav zakon sami trebali biti lustrirani, recimo otvoreno, na čelu s Vladimirom Šeksom koji je kao suradnik imao dva kodna imena „Sova“ i „Kolega“. To uostalom nije svojstveno samo Hrvatskoj, jer je od sedam država koje su nastale raspadom Jugoslavije lustracija provedena samo u Makedoniji.

Autor: Vjekoslav Krsnik Photo: Goran Stanzl/PIXSELL Srijeda, 26 Lipanj 2013 07:36


Slučaj Josipa Perkovića nije nastao jučer, on ima duboke korijene u politici prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koji je svojedobno izjavio kako u stvaranju neovisne države Hrvatske nije počinio ni jednu stratešku pogrešku. Kako je od stvaranja Republike Hrvatske prošlo više od 20 godina, neki potezi predsjednika Tuđmana koje njegovi nasljednici, bilo iz HDZ-a ili SDP-a, nisu usudili dovesti u pitanje iskazuju se upravo u njihovoj suprotnosti kao njegova strateška pogreška.

Jedna od takvih je svakako sudjelovanje u stvaranju Republike Hrvatske pripadnika bivših jugoslavenskih tajnih službi, što znači Udbe i KOS-a, da spomenemo samo najvažnije i najpoznatije. Pri stvaranju neovisne i demokratske hrvatske države u uvjetima raspada Jugoslavije i sloma komunizma kao svjetskog pokreta dr. Franjo Tuđman je uistinu strateški procijenio da se bez ideološke i političke pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa ne može stvoriti hrvatska država. To je uključivalo i poseban odnos prema pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi koje su pretežito bile usmjerene prema suzbijanju hrvatskog nacionalizma, smatrajući ga najvećom opasnošću za očuvanje Jugoslavije. Postavilo se važno pitanje kako u tom ključnom povijesnom trenutku tretirati institucije Udbe i KOS-a. Franjo Tuđman je ispravno zaključio da se bez pripadnika tih tajnih službi koji su djelovali u Hrvatskoj ne će moći ostvariti borba za stvaranje hrvatske države. Jedan prisni prijatelj Franje Tuđmana upitao ga je u to doba „Franjo, nema li oko tebe previše bivših udbaša?, na što mu je on odgovorio „A što misliš da se Hrvatska može stvoriti bez udbaša?“. U tome je Franjo Tuđman bio uvelike u pravu, jer jednostavno u hrvatskom narodu zbog višedesetljetne represije jugokomunističkog režima nije postojala, a najmanje je to bila hrvatska tzv. politička emigracija koju je kontrolirala Udba, neka druga organizirana snaga sposobna za stvaranje države. Nije slučajno što je prvi suradnik Franje Tuđmana, i to prije svega u operativnom smislu u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice bio stari udbaš Josip Manolić.

Uoči raspada Jugoslavije u hrvatskoj Udbi bilo je uposleno oko 800 ljudi, ali je krug suradnika bio mnogo širi, jer je samo u Zagrebu bilo registrirano oko 50.000 doušnika. Bilo je i takvih koji su za Udbu nadzirali članove svoje najbliže obitelji. Udba je definitivno s golemim iskustvom stečenim kroz desetljeća bila moćna, a ako se tome pridoda i KOS, odnosno vojna obavještajna služba koja je u kasnijoj fazi Jugoslavije bila čak nadređena Udbi, onda je lako shvatljivo kakva je teška zadaća stajala pred vizionarskim hrvatskim nacionalistom dr. Franjom Tuđmanom kad se upustio u projekt stvaranja neovisne Hrvatske. Hrvatska težnja za slobodom i razvrgavanje jugoslavenskog jarma nije se mogla ostvariti samo željom, bez instrumenata provedbe pa i sile. I zato je predsjednik Tuđman u ključnim trenucima ponudio hrvatskim udbašima da se priključe njegovom projektu stvaranja neovisne i demokratske Hrvatske, ali je samo oko 20 posto od onih 800 udbaša pristalo na njegovu ponudu, dok su se drugi umirovili, otišli u Srbiju ili se pritajili. I sam zastupnik iz Rijeke „bombarder s Kvarnera“ pok. Vladimir Bebić koji nije krio da je bio kosovac svojedobno je izjavio kako ga je iznenadilo koliko je bivših udbaša bilo u prvom sazivu Hrvatskoga sabora. To je uistinu bila važna Tuđmanova strateška odluka jer je shvatio da bez profesionalaca ne može provesti u djelo svoju viziju o stvaranju Hrvatske. Jedan od aktivnih udbaša koji je pratio u doba Jugoslavije dr. Antu Kovačevića, Željko Kekić i sam kasnije dragovoljac Domovinskog rata, izjavio je u jednoj televizijskoj emisiji „Mi smo bili profesionalci i kao takvi bili smo potrebni Tuđmanu, a čim je za prvog ministra unutarnjih poslova imenovan Josip Boljkovac znali smo da nas se ne će progoniti“.

Tuđman je međutim nakon stvaranja slobodne i demokratske Hrvatske, u čemu su sudjelovali i bivši pripadnici jugoslavenskih tajnih službi, počinio u ovom pitanju veliku stratešku pogrešku. Jednostavno nije bio spreman provesti lustraciju, što nije značilo da se bivše udbaše progoni, nego jednostavno da ih se, kao što je to napravljeno u drugim bivšim komunističkim zemljama, isključi iz javnog života.

Zbog svega toga i svih okolnosti vezanih za ove iznesene činjenice u Republici Hrvatskoj ni do danas nije izvršena lustracija. Lustracija jednostavno nije izvršena jer bi dobar dio onih koji bi u Saboru donijeli takav zakon sami trebali biti lustrirani, recimo otvoreno, na čelu s Vladimirom Šeksom koji je kao suradnik imao dva kodna imena „Sova“ i „Kolega“. To uostalom nije svojstveno samo Hrvatskoj, jer je od sedam država koje su nastale raspadom Jugoslavije lustracija provedena samo u Makedoniji. Lustraciju su na razne načine provele druge zemlje bivšeg Varšavskog pakta, poput Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske u kojima su lustrirani bivši funkcionari tamošnjih komunističkih partija, dakle ne samo bivši agenti tajnih službi. Ne radi se o tome da se te ljude sudski goni, nego da ih se isključi iz bavljenja javnim poslovima. Kad bi se lustracija provela u Hrvatskoj, onda na primjer Branko Hrvatin ne bi mogao biti predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer je bio posljednji partijski sekretar Okružnog suda u Zagrebu uoči raspada Jugoslavije. U SDP-u u samom vrhu ima nekoliko osoba koji su bili suradnici jugoslavenskoih tajnih službi, a slično je i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. U novinarskoj branši ima čitav niz novinara i to vrlo utjecajnih koji su bili suradnici Udbe i KOS-a, spomenut ću samo Mladena Plešea glavnog urednika „Jutarnjeg lista“, njihovog dopisnika iz Rima Inoslava Beškera, savjetnika predsjednika Mesića Tomislava Jakića, sadašnjeg i bivšeg ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Gorana Radmana, odnosno Mirka Galića, utjecajnu urednicu HTV-a Mirjanu Rakić itd. da se ne nabraja dalje.

Josip Perković koji je u hrvatskoj Udbi bio jedan od važnijih dužnosnika, jer je bio zadužen za tzv. hrvatsku neprijateljsku emigraciju sasvim je sigurno bio dio jugoslavenskog programa likvidacije Hrvata u zapadnoj Europi. Jugoslavija je kroz vrijeme svojeg postojanja likvidirala ukupno više svojih političkih protivnika u emigraciji nego sve europske komunističke zemlje zajedno. Njemačko pravosuđe je u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića izreklo kaznu doživotnog zatvora udbaškom likvidatoru Krunoslavu Pratesu, a hrvatski pravosudni organi oglušivali su se na zahtjeve njemačkih istražitelja da ispitaju ne samo o tom ubojstvu Josipa Perkovića. On je međutim koristeći svoj utjecaj, ali i informacije kojima je raspolagao praktički postao u slobodnoj Hrvatskoj nedodirljiv. U svemu tome nije nimalo slučajno da mu je sin Saša postao ni manje ni više savjetnik za nacionalnu sigurnost kod predsjednika Mesića, da bi istu poziciju zadržao i kod predsjednika Josipovića. Drugim riječima, da ne spominjemo pravosudne organe u Sanaderovoj, Kosoričinoj i sada Milanovićevoj Vladi, dva predsjednika države opstruirali su zahtjeve iz Njemačke kad je u pitanju Josip Perković. On je tako ispao paradigma strateške pogreške predsjednika Tuđmana, jer je on svojim propustom dozvolio obavještajnom podzemlju naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije da svojom mrežom zavlada dnevnom politikom u Hrvatskoj. Zato, kolikogod Hrvatska gubila ulaskom u Europsku uniju, sama činjenica da će ona svojim zakonodavstvom u ovom slučaju biti dosljedna u provođenju uhidbenog naloga za Josipa Perkovića, i to još iz Njemačke koja je posljednja među članicama EU ratificirala Pristupni ugovor, predstavlja pozitivnu činjenicu u ispravljanju Tuđmanove strateške pogreške. To bi mogao biti signal da se hrvatska politika konačno počne oslobađati utjecaja bivših jugoslavenskih agenata, što je naravno mnogo teža zadaća od samog „slučaja Perković“.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ ... kovic.html

Bilo je sve do prije par dana neviđeno i nezamislivo da Zagreb odbije bilo što što traži, sugerira ili predlaže Bruxelles, od imenovanja članova nadzornih odbora do promjene granica, od promjene zakona do prodaje brodogradilišta.

Ali, evo, dogodilo se da su Vlada i Sabor rekli odlučno “ne” europskom uhidbenom nalogu unatoč prijašnjem prihvaćanju, riskirajući vjerodostojnost u poštovanju međunarodnih obveza, a možda i političke i financijske sankcije.

Taj izmijenjeni zakon o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a, kojim Hrvatska kaže da neće izručivati svoje građane za djela počinjena prije 2002. godine, nazvan je “zakonom za Perkovića” jer je došao nakon što je uhidbeni nalog na njegovo ime uputila Njemačka zbog ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. godina.

Opasan svjedok

Glavno je pitanje zašto se hrvatska vlast odlučila na ovakav bojkot, koji su to jaki razlozi koji su je naveli na spomenute nemale rizike? Prva je i, naravno, pogrešna, pomisao da se štiti samog ili samo Josipa Perkovića. Svaka vlast, prebogato je iskustvo o tome, lako se riješi bilo kojega pojedinca kad je u pitanju njezin interes.

Za Perkovića bi, kako to kaže i njegov odvjetnik Anto Nobilo, bilo najbolje da se sam pojavi pred sudom i objasni svoju ulogu. Ako već njemačko pravosuđe inzistira na njegovu dovođenju pred sud, teško će se sakriti. Zato je logičnije pretpostaviti kako štiteći Perkovića vladajuće strukture zapravo nastoje zaštititi sebe.

Dugo se spekulira, a događaji oko usvajanja spornog zakona to nedvojbeno potvrđuju, kako dominantnu ulogu u hrvatskom javnom životu, u strankama, ministarstvima, diplomaciji, predsjedničkim uredima, gospodarstvu i medijima, igraju upravo pripadnici službe kojoj je Perković jedno vrijeme bio na čelu. Uostalom, on sam je 1998. godine predao HIS-u djelomičnu rekonstrukciju suradnika Službe državne sigurnosti na kojoj se već nalaze neka impozantna imena javnog života, a zacijelo je još više onih koje Perković nije želio otkriti i koji su vjerojatno bili još jači igrači.


Treba kazati, pripadnici jugoslavenskih tajnih službi dijelom su se, što zbog straha, što zbog uvjerenja, kao i sam Perković, stavili devedesetih u službu obrane i stvaranja nove hrvatske države. No, ostala je njihova dobro povezana mreža koja kontrolira društvo, ne više na ideološkoj, nego čisto pragmatičnoj osnovi. Oni, izusti nad Jazovkom sisački biskup Vlado Košić, vode našu zemlju, na prvim su mjestima, oni su gospodari medija, oni kroje istinu, zavode naš jadni narod.

Dakle, Perkovićev münchenski nastup u ulozi svjedoka ili optuženika mogao bi biti vrlo neugodan za mnoge, poneke bi mogao dovesti i u izravnu vezu s nekim od 67 ubojstava hrvatskih emigranata. Točno i iskreno, možda u svojoj staračkoj naivnosti, primjećuje Josip Boljkovac, bivši šef junaka naše priče, kad kaže: “Treba ga štititi, jer štiteći njega, štite se i drugi koji bi se danas-sutra mogli naći u istoj situaciji.” Ne treba, naravno, zanemariti ni ideološki fanatizam nositelja aktualne vlasti koji se nisu u stanju kritički distancirati od partizansko-jugoslavensko-komunističke negativne prošlosti.

Zbog istih motiva i na isti način na koji su ukinuli pokroviteljstvo nad obilježavanjem žrtava Bleiburga i “križnog puta”, oni sada žele velom zaborava prekriti i zločine počinjene nakon rata u iseljeništvu. Sve su to za njih, tako barem proizlazi, bile opravdane egzekucije nad državnim, potencijalnim ili stvarnim, protivnicima i neprijateljima. Suđenja za te zločine svakako bi dovela u pitanje cijeli jedan sustav na čelu s njegovim božanstvom Josipom Brozom.

Pozivanje na branitelje

A sve to prebacivanje odgovornosti za zaštitu zločina na oporbu i čak na Crkvu, te neodređene prijetnje kako će se tjeranjem lisice istjerati King Kong, najave promjene Ustava o nezastarijevanju političkih ubojstava, kao da se već kaznenim zakonom ne bi mogao izbaciti institut zastare za ubojstva uopće, a ne samo politička, pa onda Josipovićevo kako među politička ubojstva treba ubrojiti i ona iz drugih (kojih?) vremena, ili pak neuvjerljivo i lažno Milanovićevo kako se zapravo zakonom o (ne)suradnji s drugim državama žele zaštititi branitelji, samo su pokušaji umirivanja javnosti i savjesti, i dobivanje vremena za zaborav, odnosno koprcanje u viru koje vodi sve dubljem tonjenju do dna s kojega nema povratka, ni moralnog ni političkog.

Kad premijer, koji je možda i sam izmanipuliran u vrtlogu raznih interesa, poziva na zaštitu hrvatskih branitelja, on kao da nije ni pročitao tu Odluku o europskom uhidbenom nalogu u kojoj jasno stoji da država članica EU-a ne može izdati uhidbeni nalog za kazneno djelo koje nije počinjeno na njezinu teritoriju, kao i da država od koje se traži provedba naloga to neće učiniti ako se odnosi na djelo počinjeno na njezinu području, a to isto uneseno je i u sada izmijenjeni domaći zakon.


A koliko znamo, hrvatski su branitelji ratovali i mogli počiniti zločine samo na teritoriju hrvatske države. I jedno pitanje za ovu i za sve prethodne vlasti. Zašto do danas nije poduzet ozbiljan napor da se istraže počinitelji i nalogodavci ubojstva Bruna Bušića? A još su svi akteri itekako živi.

Josip Jović

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... an-svjedok

'Hoće li na kraju Thompsona uhititi'


Potpisujući nalog za pretres Thompsonovog stana stječe se dojam da je ona zapravo izdala potvrdu da se u policiji kao u javnom servisu počne formirati i stanovita ideološka redarska služba. Ulaskom policije u Thompsonov stan u potrazi za trofejnom puškom hrvatski verbalni građanski rat ulazi u novu fazu, jer je policijska ophodnja na vratima Thompsonovog stana poruka tisućama njegovih obožavatelja.

Autor: Tihomir Dujmović Petak, 12 Srpanj 2013 14:03


Što mislite, iz perspektive mogućeg narušavanja reda i mira, čak i golog kršenja zakona, što je realnije: da u Vukovar i okolicu, Knin, Karlovac, Drniš i Gospić, sa svim njihovim okolicama ima više rezona poslati policijsku ophodnju da potraži neprijavljeno oružje ili je realnije, opasnije, pedagoški smislenije, poslati momke da prekopaju stan Marka Perkovića Thompsona u potrazi za afirmacijom pravde na tu temu? Ako ga prezirete, samo ako ga istinski prezirete, ako panično tražite neku moguću kompromitaciju, kako bi nekako otjerali tih 50-100 tisuća ljudi koji redovito pohode njegove koncerte, samo tada nećete poslati ophodnju u Bobotu ili Veru, Gospić ili Otočac, Benkovac ili Josipdol, već ćete na istu temu čim čujete da je Thompson na radiju rekao da još čuva svoju ratnu pušku, potpisati nalog policiji da prekopa ako treba i sve dječje majice, ručnike i košulje, ne bi li pronašli neprijavljenu ratnu pušku!

Formiranje stanovite ideološke redarske službe

Upravo se za to odlučila policija sa ministrom Ostojićem na čelu i potpisujući nalog za pretres Thompsonovog stana stječe se dojam da je ona zapravo izdala potvrdu da se u policiji kao u javnom servisu počne formirati i stanovita ideološka redarska služba. Nešto je ipak kopalo i po njihovoj savjesti pa je glasnogovornica lokalne policije odmah rekla, molim lijepo, sve je bilo po zakonu, ali bit prave manipulacije oduvijek i jest u tome! To je taj komunjarski mentalitet gdje vam se '' po zakonu'' pije krv na slamku. Naime, možda za sve ove godine pjevač grupe ''Majke'' Goran Bare ima neki joint ili kakav gram heroina kod kuće, pa nema dvojbe da bi bilo po važećem zakonu i tu uredovati, zar ne? Ali čovjeku koji je ljevici dio mladih glasova pribavio 3. siječnja, urlajući sa Račanom na Trgu Bana Jelačića '' vrijeme je da se krene'', to nećemo napraviti, zar ne? Ali ćemo zato onom prokletniku koji je manje od godinu dana kasnije otvarao oči narodu u istom tom Splitu o tome tko su zapravo Račan i Mesić, kopati po firmi i po kućnom ormaru ne bi li nekako bacili na pod taj spomenik! Ulaskom policije u Thompsonov stan u potrazi za trofejnom puškom hrvatski verbalni građanski rat ulazi u novu fazu, jer je policijska ophodnja na vratima Thompsonovog stana poruka tisućama njegovih obožavatelja. Jer taj čin, ta slika, da od svih mogućih lokacija, neprijavljeno oružje tražite u stanu čovjeka čiji su koncerti najžešća kritika svjetonazora ove vlasti, to znači da se već po definiciji približavamo klasičnom državnom teroru.



Kako Opatijom trešte srpski narodnjaci...

A da bi se još zornije ilustriralo u kakvoj Hrvatskoj mi živimo, isti dan kad je policija zavirivala po pelenama Thompsonove djece tražeći oružje jedna žena je od muke plakala tražeći da usred Opatije prestanu treštati srpski narodnjaci. Glazba koja je treštala iz hotela sa 5 zvjezdica u srcu sezone u jednoj Opatiji, po riječima prve susjede tog hotela ''nije bila ni etno, ni starogradska, ni izvorno romska ili narodna, to je bila glazba u maniri najgorih novokomponiranih narodnjaka koji se vjerojatno mogu čuti još samo u ''kafanama'' gdje se uz cestu zaustavljaju kamiondžije.'' Ovo će naime u jednom dahu reći Ivna Bilek, prva susjeda opatijskog hotela Ambasador, koja je iznajmila svoj apartman gostima koji su je tu nedjelju došli pitati ''gospođo, jesmo li mi došli u Opatiju ili u Leskovac?'' Naime, nečuveni dernek u opatijskom hotelu Ambasador počeo je u rano poslijepodne, a na reakcije izbezumljene susjede iz hotela su joj rekli da se radi o privatnoj zabavi s kojom oni nemaju ništa. U 20.30 na terasu izlazi hotelska glazba sa starim šlagerima ali ''kamiondžije'' se ne predaju, pojačavajući ton kako bi ih nadglasali! I, da oko 23h nije počela padati kiša, tko zna do kada bi se srpske cajke orile Opatijom! Idući dan će direktorica hotela Jelena Papeš koja tvrdi da nisu svirali narodnjaci najprije reći ovo : '' Sve je bilo po zakonu! '' Direktorica će još dodati : ''Opatija mora biti u službi gostiju, dio gostiju našeg hotela bili su uzvanici na toj zabavi.'' Direktorica na kraju poentira: '' Ne vidim razlog zašto bi takva glazba nekome smetala, nacionalizam nije primjeren pa ni u Opatiji.''

I krv na slamku po zakonu

Vidite kako direktorica hotela Ambasador, baš kao i glasnogovornica splitske policije tvrde isto: '' Sve je bilo po zakonu.'' I kad se ore Opatijom srpski narodnjaci zacijelo sa Cecom Ražnjatović na čelu i kad se zaviruje po ormarima Marka Perkovića u potrazi za Thompsonom! Sve je po zakonu! Ali i logori su ustrojeni po nekom zakonu, zar ne? Jer nama direktorica hotela Ambasador hoće reći da ako Opatijom trešte srpski narodnjaci za koje prva susjeda hotela tvrdi da se takva glazba može još samo čuti u '' kafanama'' i ako vas to smeta, vi ste najobičniji nacionalist! S druge strane, ako slušate Thompsona, vi ste odavno po tim mjerilima šovinist! Što je to svjetonazorski, negoli – svojevrsni ideološki logor? Jer ovo je sad zadnje opasavanje tog logora čvrstom žicom : nije više samo nacionalist onaj koji sluša Thompsona, sad je nacionalist i svaki onaj koji na prve taktove Arkanove udovice ne izlazi na balkon i veselo pjevuši!

http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-du ... ititi.html

E, da, ali ne zaboravimo i da je cijeli bijeli Zagreb grad premrežen narodnjačkim "klubovima" u kojima trešte kojekakve Cece, srpske su cajke postale zagrebačka himna, a u i ispred tih hramova zagrebačke kulture su tučnjave i pucnjave postale posve normalna stvar. Pa i ovdje, u Umagu, postoji jedan takav brlog, zove se "Planet", pored kojega je navečer ružno i proći jer te su horde mladih, balavih ali pijanih, drogiranih, posve dezorijentiranih, koje tumaraju tuda, pokazatelj kuda ova zemlja ide. Pa ako može u hrvatskoj metropoli zašto ne bi moglo i na periferiji (Opatija, Umag)?

Marku Perkoviću mogu drug ministar Ostojić i družina koju predstavlja lagano pofafati, a doći će dan kada će sve biti po zakonu, ali ne po njihovom zakonu! Pa će se čuditi što ih snađe...

Da prostite...
Ministarstvo financija poručilo građanima: Vi ste budale!


Tweet .

Buru koja je proteklih dana nastala nakon što je i izravno potvrđeno da hrvatske državne institucije idu na ruku bogatima i utjecajnima, a nastavljaju se iživljavati nad siromašnim i 'beznačajnim' građanima, Ministarstvo financija u srijedu je pokušalo stišati na iznenađujući način – poručujući građanima da su budale. Jer drugačije se ne može protumačiti priopćenje objavljeno u srijedu na internetskim stranicama samog Ministarstva. U njemu piše da se može 'primijetiti ne poznavanje i ne razlikovanje propisa'* o poslovanju s gotovinom i onih koji se odnose na trošarinski sustav.


'Prema svima postupamo jednako'

Ministarstvo objasnilo zašto ne zatvaraju trgovine, a kafiće da..Priopćenjem se, očito, u Ministarstvu financija pokušavaju iskopati iz dreka u koji su sami ugazili objašnjavanjem da, eto, ugostiteljske objekte zatvaraju zato jer imaju viška, računima neevidentirane, gotovine u blagajnama, dok s druge strane trgovačke lance i centre ne zatvaraju jer su ih ukebali u kršenju carinskih propisa. Jednu stvar provjerava Porezna uprava, drugu Carinska, a i kazne za ta dva prekršaja su različite. Da prostite, seru.

Godinama žmirili na prekršaje za koje se sada hvale da ih sankcioniraju


Jer VIŠAK GOTOVINE U BLAGAJNAMA POSTOJI I U TRGOVAČKIM CENTRIMA (velikim slovima da poreznicima olakšamo čitanje). To je ono, znate, kad vam blagajnica uzvrati manje nego što bi trebala. Onda u njenoj blagajni ostane VIŠAK gotovine. I ako u Ministarstvu financija stvarno misle da smo toliko glupi da to ne shvaćamo, onda je i jasnije zašto su ta ista Porezna i Carinska uprava, a i samo Ministarstvo godinama žmirili na prekršaje za koje se sada hvale da ih sankcioniraju. Jer, očito, već godinama misle da smo glupi i da ne shvaćamo da nisu radili svoj posao, a i da ga dalje ne rade kako spada.

Višak gotovine u blagajni smatra se prekršajem zato jer se sumnja da je poduzetnik time pokušavao izbjeći plaćanje poreza. Laički rečeno, pokušava sakriti zaradu na koju bi trebao platiti porez. Ako zbog tog istog viška, a iz Porezne uprave su nedavno ponosno izjavili da će zatvarati objekte čak i ako se radi o samo 10 kuna, zatvaraju ugostiteljske objekte, zašto ne zatvaraju i druge trgovine? Opet, i u trgovačkim se centrima u blagajnama sigurno može naći višak keša.


Strogoća duž Jadrana

Zbog sedam kuna poreznici zatvorili popularnu slastičarnicu?..U Hrvatskoj se bolje živi ako ste veliki prevarant i kriminalac

Ministar Linić, daleko najbolji ministar Milanovićeve vlade, zbog čega mu stvarno treba iskazati i pohvalu i podršku, nemušto tumači da se radi o odnosu veličine ukupnog prometa koji ima neki poduzetnik i težine počinjenog prekršaja. I tu se nema što reći. Istina je. No problem nastaje kad shvatite da veći prekršaj ne znači i, proporcionalno i zasluženo, veću kaznu. Nego upravo obrnuto. Imate li kafić ili malu trgovinu s nekoliko stotina tisuća kuna prometa godišnje, oderat će vas bez milosti i za višak od 10 kuna te vam zatvoriti objekt. A imate li promet od nekoliko desetaka ili stotina milijuna kuna godišnje, država će vam lako progledati kroz prste zbog toga što ne plaćate radnike, carinu, poreze i doprinose, ne vraćate kredite, ne plaćate dobavljačima. Dapače, ako ste veliki prekršitelj, onda dobivate šansu i da se družite s političkom "elitom" na domjencima i da vam se ide naruku u svakom mogućem slučaju jer vi ste – "ugledni poduzetnik".


Nemilosrdni Linić

Porezna: Zatvarat ćemo i zbog 10 kuna viška u blagajni..

Ono što nam neizravno u posljednjih nekoliko dana poručuju iz Ministarstva financija, a čega smo bolno svjesni već godinama je da se u Hrvatskoj svakako bolje živi ako ste veliki prevarant i kriminalac. Ako se pokušavate snaći time da na crno zaradite nekoliko stotina kuna da djetetu platite ručak u školi, onda ćete u zatvor bez milosti. No, prevarite li stotine ili tisuće ljudi i ne platite im ono što su svojim poštenim radom zaradili, onda će vam država omogućiti da preuzmete neku novu kompaniju ili neko novo poduzeće. I nastavite varati državu.


I Ministarstvo financija, koliko god bezobrazno bilo, je u pravu. Jesmo budale kad vjerujemo da su građani pred institucijama ove države jednaki. Da se ne gleda tko ima koliko love i koliko je slizan s političkim "elitama". Budale smo kad mislimo da ova država postoji zbog svojih građana i da je tu da im služi. A takvim nam budalama, očito smatraju u Milanovićevoj vladi, bolja vlast i ne treba.


* Priopćenje je originalno objavljeno s citiranom 'ne pismenošću', ali je u međuvremenu ispravljeno.


Gost komentator: Karlo Vajdić
02.08.2013.

http://danas.net.hr/novac/ministarstvo- ... ste-budale