Forum Hoplologije,

HRVATSKI SINDROM

„K svojima dođe,
i njegovi ga ne primiše.“
(Ivan 1,11)

Jesmo li njegovi taoci već nekoliko desetljeća?

Volimo li i branimo li svoje otmičare i zlostavljače?

Bojim se da su odgovori na sva ova pitanja pozitivni.

23. kolovoza 1973. godine, Jan-Erik "Janne" Olsson i Clark Olofsson, pljačkaši banke u Štokholmu, uzimaju za taoce četvoro ljudi. Drže ih zarobljene šest dana tijekom kojih se je razvilo prijateljstvo između otetih i otmičara, koje se danas stručno naziva „štokholmski sindrom“.

Riječ je o psihološkom stanju u kojem se žrtva i zlostavljač toliko zbliže da kasnije žrtva brani i opravdava svoje otmičare. Što talačka kriza duže traje to je veza između njih jača.

Stručnjaci tvrde da je to u biti obrambeni mehanizam koji se javlja kod mnogih zarobljenika, kada je netko u nečijoj milosti ili nemilosti i kada žrtva želi preživjeti. Sindrom zna dovesti čak i do ljubavi između žrtve i otmičara.

Hrvati skoro 70 godina pate od „štokholmskog sindroma“. Zloduh komunizma nas je uzeo za svoje taoce i taj dugi period je rezultirao ovom dijagnozom.

Pogledajmo rezultate svih slobodnih izbora u Hrvatskoj i lako ćemo zaključiti tko je na vlasti čitavo to vrijeme. Nakon 50 godina talačke krize u bivšoj državi, u „slobodnoj“ Hrvatskoj žrtva i dalje brani i opravdava svoje zlostavljače, ne želi da im se sudi i kriza se nastavlja i produbljuje.

Kao izraz svoje ljubavi žrtva neprestano na svakim idućim izborima svoju sudbinu i sudbinu svoje djece stavlja u ruke, kako ih Ivan Aralica naziva, „mentalnih komunista“.

Neovisno od toga što otmičari nisu u stanju riješiti, a ma baš ni jedan problem, što ne zastupaju nacionalne interese hrvatskog naroda i što su njihovi životni stavovi i uvjerenja u potpunoj suprotnosti sa stavovima žrtve, žrtva „zaljubljena“ sve oprašta i prepušta se na milost i nemilost svojim tlačiteljima.

Hrvati se diče svojom višestoljetnom pripadnosti Katoličkoj crkvi. Preko 90% stanovnika Hrvatske države izjašnjavaju se kao kršćani. Za svih velikih blagdana crkve su dupkom pune. Hodočašća, proštenja, procesije, fešte, fjere, obredi, sve je to neizostavni dio života najvećeg broja kršćana u Hrvata.

Ali mi smo ipak pasivni kršćani. Ili bi najpoštenije bilo reći da smo obične kukavice, kada je naša vjera u pitanju. Držimo do običaja, do ceremonije i nadamo se da nas nitko ne će priupitati „tko smo“ i „čiji smo“. Dobro nam to dođe kako ne bismo još i Evanđelje trebali širiti. Iako to negdje stoji u Svetom Pismu, kao naša obveza, zar ne?!

Zašto smo takvi? Zašto nam je važnije šutjeti o svojem istinskom identitetu nego proročki zboriti ljudima oko sebe? Pa nije baš zgodno spominjati grijeh i spasenje kada naši otmičari o tome pojma nemaju, i kada s prijezirom govore o tome. I nema ni smisla nervirati ih, zar ne?!

Ali kada je Isus rekao: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Marko 16,15) on nije mislio „Pođite po svem svijetu, budite sa svima ljubazni i fini, pa će vas oni onda pitati o Evanđelju.“

Ne, nama je biti poput proroka Jeremije koji kaže: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ (Jeremija 20,9)

Nama je propovijedati Evanđelje, propovijedati ga hrabro ma gdje išli i ma gdje bili, bez obzira što će naši otmičari na to reći. Nama je živjeti Evanđelje ako smo Kristovi. I umrijeti za njega ako treba.

Nažalost danas je sve više pasivnih kršćana, statističkih kršćana, koji se boje da im njihovi gospodari i otmičari ne naljepe ljepljivu traku preko usta i ne proglase ih netolerantnima, pa čak i ekstremistima.

Zato se mi priklanjamo nježnijem, mekšem kršćanstvu, kršćanstvu koje nikome ne će stvoriti nikakve neugodnosti. Nama je draži Isus, blagi Učitelj, sa osmijehom na licu, nego izbičevani, trnovom krunom okrunjeni i razapeti Spasitelj koji otkupljuje naše grijehe.

Isus nije ljude ostavljao ravnodušnima. On je ljude dovodio u neugodne situacije. Čvrsto životno uvjerenje je nezgodna stvar. Za neke i jako neugodna. Biti u grijehu nije ni malo ugodno. Stvarnost neba i pakla nije nešto što bi nas trebalo ostaviti mirnima.

I hoćemo li ostati pasivni? I dalje poslušni prema svojim otmičarima? Jesmo li već postali kukavice kada je naša vjera u Krista u pitanju? Reče netko da kada bismo bili anđeli da bi smo bili bucmasti Rubensovi kerubini, a kada bismo bili duhovi da bismo bili nalik Casperu dobroćudnom duhu.

Nigdje u Svetom Pismu ne stoji zapovijed: „Pođite po svem svijetu i budite tolerantni i nikome se ne zamjerajte.“ Isus je govorio izravno i nedvosmisleno. Nije govorio: „Ispričavam se na smetnji, ali znate, ne bih želio povrijediti vaše osjećaje.“

Ne, Isus govori jasno i glasno. Ali govori milosrdno. Isus ima posla s našom surovom i grješnom stvarnošću. Nije za to potrebna sentimentalna finoća. To je život u kojem nas Isus kuje u svojoj duhovnoj kovačnici, u vreloj vatri otkupljenja, kako bi smo postali čvršći i nesalomljivi.

Naši otmičari stavljaju naš duh na kušnju. Pokušavaju u nama ubiti svaki otpor. Sve ono što nam se je još do jučer činilo nezamislivim mi danas prihvaćamo kao nešto apsolutno normalno.

„To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega ne će baštiniti.“ (Galaćanima 5,19-21)

Naši današnji gospodari grijeh niti ne spominju. Nažalost mi smo tu njihovu igru brzo prihvatili. Izbrisali smo granicu između dobra i zla. A kada te granice nema onda nema ni kazne. Onda nema ni pakla.

Ali ne zaboravimo – vječnost u paklu jako je dugo vrijeme.

Deklariramo se kršćanima, Kristovim sljedbenicima i svjedocima, a nezainteresirano promatramo (i na izborima biramo) one koji zagovaraju sve ono što je u suprotnosti s našom vjerom i s Božjim zapovijedima.

Abortus, eutanazija, pedofilija, protuprirodni blud, pornografija, rastrojavanje obitelji, rasne predrasude, konzumerizam, narkomanija, privilegirana kasta bogatih i prezrena sirotinja, znanost koja ne priznaje Boga, a koja pokušava biti Bog, relativiziranje zla, bezbroj partikularnih istina.

Sve su to samo posljedice notorne činjenice da je kršćanska većina svoju sudbinu i sudbinu svoje djece stavila u ruke bezbožne manjine. I zato i nije čudo što se kao društvo suočavamo s ovakvim posljedicama i što tako lako oko sebe možemo prepoznati ljude „posljednjih dana“, među kojima je nažalost i jako puno kršćana.

„Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!“ (2. Timoteju 3,2-5)

Bog nam nudi spasenje. Ne nudi ga naciji izravno. Nudi ga nama taocima zla, jer ako se dovoljno nas oslobodi „štokholmskog sindroma“ i krene za svojim Spasiteljem umjesto za svojim otmičarima, onda će se i naša nacija spasiti.

Jedino neprestano svjedočenje Božje Riječi, jedino javno prokazivanje grijeha i posljedica koje zlo sa sobom donosi, put su izlaska iz postojeće svekolike krize. Samo taj put vodi društvo prema Istini i Životu.

Samo taj put vodi Isusu Kristu.

Jesmo li u stanju hrabro i odlučno stati ispred sila zla, ispred svojih otmičara, i odbiti suradnju s njima i s njihovom protu Božjom filozofijom života?

Ryan Rotela, student sveučilišta Florida Atlantic, je odlučio javno svjedočiti „tko je“ i „čiji je“. Ryan je suspendiran u ožujke ove godine jer je odbio sudjelovati u vježbi na satu „interkulturalnih komunikacija“ kojeg drži profesor Deandre Poole.

Vježba je zahtijevala od studenata da napišu na komadu papira „Isus“, da taj papir zatim stave na pod, i da onda ugaze na njega u nadi da će to potaknuti diskusiju o važnosti simbola u kulturi.

Ali Ryan, ne samo što je odbio to učiniti, nego je, kako tvrdi profesor, i fizički mu zaprijetio, te ga optužio za nepoštivanje vjere.

Ovaj slučaj je poprilično uzburkao američku javnost, profesor je sada u šoku, krije se, jer prima prijeteća pisma. U SAD još uvijek postoje mediji koji će o ovome objektivno izvijestiti. Za razliku od nas.

Kod nas je nezamislivo da ovakav hrabar čin jednog mladog čovjeka, koji brani svoja kršćanska uvjerenja, dobije odgovarajući medijski publicitet. Ne, kod nas je medijski publicitet rezerviran isključivo za one koji zagovaraju gaženje svake pomisli na Isusa Krista.

Iza nas su još jedni izbori. Stanje se jako sporo mijenja. Usprkos nekim pozitivnim iznimkama sve je „isto ka' i lani“. Na vlasti se izmjenjuju uvijek ista lica, dva krila jedne stare partije sustavno dominiraju političkom scenom.

Protu Božji zakoni i dalje se donose i uredno provode. Spomenici zatiračima ovog naroda i dalje stoje nedirnuti. Na svim položajima gdje se donose odluke o sudbini ovog naroda i dalje su ljudi koji ovaj narod i ovu državu ne mogu smisliti.

„Mentalni komunisti“ kao taoce drže čitav jedan narod.

A mi?

Mi smo taoci koji svoje otmičare branimo. I opravdavamo.
Mi ih i volimo, jer im i dalje vjerujemo i u njihove ruke stavljamo svoju sudbinu i sudbinu svoje djece.

I svoje domovine.

Zaboravili smo „tko smo“ i „čiji smo“.

Ali mi ne patimo od „štokholmskog sindroma“?
Ovo je ipak autohtoni „hrvatski sindrom“.

Ako ništa drugo barem je to naše.

Ivica Ursić/croative.net

http://croative.net/index.php/vijesti/i ... g-sindroma“?

Ovo stanje razmišljanja i odlučivanja reptilskim dijelom mozga iz orginalnog teksta (u se, na se i podase) će potrajati možda još 20-ak godina, a TADA će možda netko shvatiti da je ipak trebao održati stari red i poredak, što moralno, što kršćanski, dok mu mjesecima neokupani islamski ekstremist bude rezao vrat tupim nožem - kada zavlada šerijatski poredak tadašnje većine i krene čišćenje "nevjernika". Mada mislim da će se Hrvati još jedanput okrenuti kako vjetar puše i većina će se poislamiti bez da trepne okom.

Damir Pešorda: Tri događaja
Četvrtak, 03 Listopad 2013 19:13


U posljednjih mjesec-dva u Hrvatskoj možemo izdvojiti samo tri važna politička događaja. To su donošenje ''zakona o zaštiti Perkovića'', uvođenje ćirilice u Vukovaru i samoubojstvo Zvonke Bušića.


Znakovito je da se nijedan od tih događaja nije dogodio uslijed normalnog, prirodnog tijeka stvari, nego su sva tri isforsirana, štoviše režirana. Prva dva su djelo vladajućih struktura, treći je čin usamljenog pojedinca. Nijedan od tih događaja također nije ni u kakvoj vezi s teškom gospodarskom krizom u zemlji. To opet samo, po sebi, signalizira da glavni problemi ove zemlje nisu ekonomski, kako bi to bilo za očekivati s obzirom na krizu, nego su ideološki u najčistijem smislu te riječi.

Naravno, može se tvrditi da je vlast ćirilicu i Perkovića ubacila u optjecaj kako bi zabašurila katastrofalne gospodarske pokazatelje i činjenicu da sve veći postotak stanovništva zapada u sve dublje siromaštvo, a da je Bušićev čin osobna odluka razočaranog čovjeka bez političkog značenja i političke poruke. Oni koji stalno trube da treba zaboraviti prošlost i okrenuti se isključivo budućnosti i gospodarskim pitanjima vjerojatno će ove događaje tako i protumačiti. Međutim, to je krivo gledanje na stvari da krivlje ne može biti. Takvi ništa nisu naučili iz prošlosti, ne razumiju sadašnjost, a budućnost ih uvijek iznenadi, no kako su uglavnom zaokupljeni s ona tri duboka filozofska pitanja (u se, na se i poda se) – oni ta iznenađenja nikada i ne prepoznaju kao iznenađenja, nego kao ''promijenjene okolnosti'' kojima se treba prilagoditi i u kojima se treba snaći, uglavnom u skladu s onom slavnom mediokritetskom uzrečicom 'Snađi se druže'.

Politički činovi u svom najčistijem obliku nemaju puno veze s ekonomijom. Unatoč takozvanoj političkoj ekonomiji, Adamu Smithu, Marxu i Englesu. U ranim društvima upravljali su svećenici, kasnije ratnici, a od sloma feudalizma naovamo trgovci. Uglavnom, napredujemo nagore, rekli bi aristokrati duha. No, što politika uistinu jest? Čini mi se ništa drugo do upravljanje zajednicom (polisom). To upravljanje podrazumijeva osiguravanje kohezivne idejne jezgre koja zajednicu drži na okupu, osiguravanje unutarnje organizacije i funkcionalnosti te osiguravanje obrane od eventualnih vanjskih ugroza.

Zakaže li bilo koji od ta tri elementa, zajednici se ne piše dobro. Povijest nas uči da sva društva kada dosegnu maksimum bogatstva, to jest gospodarskog prosperiteta, počinju propadati. Što će reći da ekonomija nije izvorno element političkog, ona je, prije bi se moglo reći, tumor na tkivu politike. Uostalom, Hrvatska bi sasvim lijepo postojala bez Borislava Škegre ili Ivice Mudrinića, štoviše vjerojatno bi bila bolja, no bez Tuđmana teško da bi je i bilo. Srbija se početkom dvadesetog stoljeća uzdigla do statusa balkanske sile zahvaljujući ideologiji srpstva, a ne ekonomskoj snazi ili mudroj gospodarskoj politici.


Upravljači svijeta sve to dobro znaju, zato se i služe monopolom na stvaranje novca iz ničega kako bi sludili mase i uvjerili ih da je novac sve. Za običnog čovjeka on tako i postaje sve jer je uhvaćen u mrežu tobože samoregulirajućih zakonitosti tržišta. Zakona koji vrijede onda i onako kada i kako ti isti upravljači odluče. U konačnici sve se ipak svodi samo i jedino na ribarenje ljudskih duša. Ako ribar može živjeti od vlastitog ulova ribe, koliko se tek mogućnosti pruža pred onim ''ribarom'' koji je u svoju mrežu ulovio ribarevu dušu!? On raspolaže i ribarom i njegovim ulovom. U tom kontekstu, obični ribar se bavi ekonomijom, a ''ribarov ribar'' politikom. Kako stvari funkcioniraju, jasno je i našim lokalnim upravljačima, zato oni i znaju da je važnija ćirilica u Vukovaru od Ine, Perković od CO i HPB. Smeteni puk protestira malo protiv ćirilice, malo protiv propasti neke tvrtke, malo protiv ''protunaravnih zakona'' itd. Zapravo, samo reagira, i to sa sve manje entuzijazma.

Upravljači s druge strane znaju da je važno samo ubiti dušu u narodu, a onda će se i gospodarstvo već nekako oporaviti. Po onoj staroj: ''Narod je jaka kobila, povući će''. Uostalom, sit narod zna biti svojeglav, lakše je upravljati onima koji su bez ostatka zaokupljeni potragom za kruhom. Doduše, postoje i drugi načini, načini pri kojima se duše ne ubijaju nego pridobivaju. Ali to je teži i neizvjesniji način. Tako da se može reći kako je stvaranje političkih događaja iz ničega, i to takvih događaja koji situaciju dodatno kompliciraju, iz pozicije upravljača politički mudar i konstruktivan potez.

Zasada toj se psihološko-političkoj diverziji aktivno suprotstavio samo pojedinac, Zvonko Bušić. Zato njegov čin, uza sve osobne razloge koji iza njega mogu stajati, jest i politički čin, čin čovjeka koji je dobro razumio kako stvari funkcioniraju i nije bio spreman pasivno promatrati što se uistinu događa. Sada smo mi na potezu. Na nama je da pokažemo jesmo li ga kao narod bili dostojni.



Damir Pešorda

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352

DRUŽE PREDSJEDNIČE, ŠTO JE TO HRVATSKA SRAMOTA?


Autor ČAPLJA
Utorak, 15 Listopad 2013 19:11


Drug predsjednik prosto ne može vjerovati da čirilični natpisi u Hrvatskoj a pogotovo u hrvatskom Vukovaru mogu ikoga vrijeđati i kao da je pao sa nekog drugog planeta veli nam da je skidanje čiriličnih natpisa u Hrvatskoj naša sramota. Veli, jadan, što će reći kada ode u neku stranu zemlju pa ga priupitaju što se to događa u našoj zemlji i kako to da nekome može smetati čirilica?

Evo, najavio je skorašnji posjet, njemu bratskoj Srbiji i kako će se bijedan osjećati pred tim starim, demokratskim, evropskim narodom, znajući da se u njegovoj zemlji ne želi njihovo pismo čirilica i to baš njihovo pismo, naroda koji je prije 22 godine tako herojski oslobodio grad Vukovar od crnokošuljaša i ostalih ustaških zmija te sav narod koji je tu zatekao zbrinuo diljem Srbije u udomiteljskim logorima..

Eto, baš smo neki tvrdoglav narod. Nećemo čirilicu pa nečemo i sramotimo našeg milog predsjednika diljem svijeta.

Ali ima tu još nekih par sitnica zbog kojih bi se naš predsjednik trebao crveniti ali to za njega vjerojatno nije sramota za ovu zemlju.

Našeg predsjednika nije sramota što u ovoj zemlji slobodno šeću oni koji su prije dvadesetak godina rušili ovu zemlju i ubijali na najgore načine "njegov" hrvatski narod i ne samo da su slobodni nego svi rade u državnim institucijama počevši od javnih poduzeća, ministarstava, pravosuđa pa sve do policije i napokon imamo ih i u hrvatskom Saboru i Vladi.

Zašto se drug Josipović ne zacrveni zato što u ovoj zemlji još nitko nije odgovarao za veliki broj silovanja koja su se događala na okupiranim dijelovima Hrvatske a da ne govorimo o svjedočanstvima masovnih silovanja u Hrvatskom Vukovaru i po "udomiteljskim" logorima diljem njemu drage i prijateljske države Srbije?

Nije li hrvatska sramota da silovatelji i koljači slobodno žive u Vukovaru i ostalim mjestima i još se usude prijetiti svojim žrtvama?

Nije li sramotno da još nitko nije učinio ništa po osnovi brojnih kaznenih prijava za ratne zločine nad Hrvatima i ostalim ne srbima koje su podnijele same žrtve ili njihove obitelji? A zašto su uopće oni sami morali podnositi kaznene prijave ako imamo hrvatsko pravosuđe i organe gonjenja? Možda zato što su oni koji bi to morali provesti na istoj valnoj duljini sa dotičnim zločincima? Drugog odgovora nema.

Crvenite li se, druže predsjedniče, kada u Borovu selu vidite spomenik zločincu Vukašinu Šoškočaninu ili i njega smatrate nevinom žrtvom ustaškog divljanja po Hrvatskoj?

Nije li hrvatska sramota što je od rata na ovamo preko tri tisuće hrvatskih bojovnika počinilo suicid ili vam je drago što ima jedna brigada crnokošuljaša manje?

Dali vam je poznato, druže predsjedniče, koliko djece je ubijeno u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata ? Koliko ih je ubijeno od četničkih granata, koliko od noža ili metka ? Znate li koliko je djece bilo po srbijanskim logorima? Znate li koliko ih je silovano i potom ubijeno?

Znate li.....? Naravno da neznate, zato vas i nije stid tih i takvih činjenica nego hrlite svojim prijateljima u Beograd po nove instrukcije kako im pomoći da što prije uđu u EU a da ne govorimo o najavi povlačenja tužbe za genocid i agresiju na republiku Hrvatsku.

Nije li hrvatska sramota da nam djeca u školi nemaju pojma što je to Domovinski rat i što se to događalo na ovim prostorima u novijoj povijesti a da istovremeno misle da su Bata Živojinović i Ljubiša Samarđić bili naj veći hrvatski heroji.

Hrvatska sramota je i to da državni odvjetnik republike Hrvatske pita jednog hrvatskog bojovnika koliko je Srba ubio braneći Hrvatsku i svoje mjesto aludirajući na to da je i on potencijalni zločinac... Ja ću mu odgovoriti koliko ih je ubio-premalo.

Znate li što je za ovaj hrvatski narod naj veća sramota?

Naj veća sramota za ovaj narod jeste upravo ovakav predsjednik, ovakav premijer i ovakva vlada.

http://www.dragovoljac.com/index.php?op ... &Itemid=50

Ivan Miklenić: Promjena Ustava i politikantske igre

Četvrtak, 31 Listopad 2013 11:47

Hrvatska politika, pa i hrvatska javnost sve je više zaokupljena novim promjenama ustava, a budući da je ustav temeljni pravni akt svake demokratske države, poželjno je te inicijative razmotriti i sa stajališta općega dobra cjelokupnoga hrvatskog društva.


Hrvatski sabor je, naime, u petak 25. listopada glasao s 89 »za« i 4 suzdržana glasa za odobrenje pokretanja postupka za promjenu ustava koji se odnosi na osiguranje nezastarijevanja teških ubojstava. Istoga dana na dnevni red Hrvatskoga sabora uvršten je prijedlog da se za 1. prosinca raspiše referendum na kojem bi građani odlučili na zahtjev građanske inicijative »U ime obitelji« jesu li ili nisu za to da se u ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Obje te inicijative imaju višestruku važnost, premda su i politički i svjetonazorski potpuno različite.


Teško se oteti dojmu da je unošenje odredbe o osiguranju nezastarijevanja teških ubojstava ponajprije i gotovo isključivo političko, možda čak i politikantsko postupanje koje javnosti nikada nije posve transparentno ni razumljivo. Po uvjerenju nekih eksperata čudno je što se nakon unošenja u ustav odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela počinjenih u okviru procesa pretvorbe i privatizacije sada želi unijeti još jedna slična odredba o kaznenim djelima, tj. odredba o nezastarijevanju teških ubojstava. Naime, takvim odredbama u samom tekstu ustava hrvatska se država sama ocrtava kao zemlja natprosječno označena privrednim ili gospodarskim kriminalom, a sada se želi ocrtati i kao zemlja natprosječno označena teškim pa i političkim ubojstvima. Apsolutno osuđujući i kaznena djela u gospodarstvu i u političkim likvidacijama, i apsolutno podržavajući da se svi ti slučajevi pravedno i objektivno procesuiraju, stječe se dojam da se hiperjurifikacijom zapravo želi spriječiti istjerivanje i istine i pravde.


Nakon unošenja u ustav odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela počinjenih u okviru procesa pretvorbe i privatizacije nije se zapravo ništa dogodilo glede razotkrivanja takvih zlodjela. Još uvijek nema otvorenih istraga, podignutih optužnica, a o presudama ili o plaćanju odnosno vraćanju nečasno stečene imovine ne može se ni govoriti. Očito je da – kao i kod mnogih drugih ključnih pitanja za dobro hrvatskoga društva – nema političke volje da se koliko-toliko raščisti pretvorbeni i privatizacijski kriminal. Dakle, ta ustavna promjena bila je samo prašina u oči građana. Sada pak inicirana promjena o nezastarijevanju teških ubojstava, po uvjerenju mnogih, s jedne strane kupuje vrijeme za što je moguće duže odlaganje procesuiranja jugokomunističkih zločina, a s druge strane takva odredba u ustavu daje privid promicanja pravednosti, a zapravo će, ako ne bude političke volje, ostati obično slovo na papiru. Uostalom, da se željelo promicati istinu i pravdu, zar nije bilo moguće procesuirati pretvorbeni i privatizacijski kriminal kao i komunističke zločine i bez tih ustavnih odredaba? Nisu li ipak ta nedjela smišljeno zaštićena jer bi u protivnom bili ugroženi ljudi koji su na različite načine bliski vodećim političkim garniturama, neovisno o stranačkom predznaku? Očito je riječ o političkim, odnosno politikantskim stavovima, koji nemaju veze ni sa zauzimanjem za istinu ni za pravdu.


Za hrvatsko društvo važnije je održavanje prvoga referenduma na inicijativu građana, konkretno građanske inicijative »U ime obitelji«, i odnos vladajuće politike prema rezultatu referenduma ne samo zato što je riječ o poštivanju i zaštiti svjetonazorskoga stava većine nego i zato što je sam referendum kao takav na inicijativu građana stvarni doprinos demokraciji. Naime, vladajuće garniture u Hrvatskoj sve dosada ponašaju se kao gospodari, a ne kao upravitelji koji su dobili točno određen mandat, pa provode svoju volju ne obazirući se na stvarna uvjerenja hrvatskih građana i bez ikakve svijesti da bi morali polagati račun o svom upravljaju, ne samo na parlamentarnim izborima nego i svakoga dana po kriteriju općega dobra. Iznenađujuće je koliko je manjak demokratičnosti kad se unaprijed osporava rezultat referenduma tvrdnjama da bi se ustav mogao promijeniti tek nakon što promjenu prihvati dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru.


Onima koji zastupaju takvo mišljenje promaknulo je da u demokraciji vlast pripada narodu, a on je izvršava izravno kad se očituje na zakonitom referendumu, ili posredno kad daje mandat određenim političkim strankama te izvršavaju zakonodavnu i izvršnu vlast. Očito je sve jasno, a moguće je da se, svjesno i namjerno, politikantski mistificira i napuhuje tek procedura koja je potrebna da bi i formalno stav prihvaćen većinom izišlih na referendum bio unesen u tekst ustava. Ta je procedura normalna i potrebna, no ona nema ništa s meritumom, sadržajem odluke koju većina donese na zakonitom referendumu, jer ta je odluka u svakoj demokraciji obvezujuća.


Ako bi pak sada vladajući političari stvarno imali kakve nejasnoće s obzirom na direktnu demokraciju, onda bi to bio znak da im je demokracija još strana, nepoznata i da će civilizacijski još morati znatno dozrijevati. Možda je baš u tom smislu dobro što se o tome u Hrvatskoj javno raspravlja, jer bi to moglo pomoći da se opće razumijevanje demokracije, kao nesavršenog i ipak još uvijek najboljeg oblika vladanja, proširi i produbi, jer je to preduvjet svakog napretka. Na taj način ujedno se sužava prostor djelovanja antidemokratskim snagama kojih ima u svakom društvu, a osobito u tranzicijskim društvima koja nemaju snage raskrstiti s mnogim elementima totalitarnih oblika vladanja u prošlosti.


Ivan Miklenić / Glas Koncila

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=350

Željko Primorac: Nakon političke došao je red i na vojnu integraciju 'regiona'
Subota, 02 Studeni 2013 18:13


Nekako u isto vrijeme dok je Ivo Josipović zborio naciji o golemim zaslugama i doprinosu Srba razvoju Zagreba i Hrvatske pirotehničari su na krovu dječje bolnice u Klaićevoj demontirali zvončiće zaostale nakon razornog granatiranja Zagreba od strane pobunjenih Srba. Na listu Josipovićeva popisa zasluga svakako treba uvrstiti i navedeni zvončić iz Klaićeve, kao podsjetnik silnog doprinosa izgradnji Hrvatske od strane naše najveće etničke manjine i susjedne republike. Ni zvončići ni ćirilica ni branitelji nisu mogli spriječiti Ivu Josipovića u naumu da otputuje u još jedno poniženje u Beograd. Tjednima prije službenog posjeta Beogradu jedina mu je briga bila primiriti prosvjede u Vukovaru, jer kao što je i sam priznao-što će reći u Beogradu kada ga budu pitali što se to događa u Vukovaru?

U gostima kod četničkog vojvode i aktualnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, Josipović je stoički podnio šamare o udžbenicima iz hrvatske povijesti, pravima Srba u Hrvatskoj, povratku izbjeglica i sigurnosti. Silni šamari očigledno su više zaboljeli naciju koja je još jednom odgledala servilnost svog predsjednika nego samog Josipovića koji je činovnički odradio zadak postavljen mu još za nedavnog posjeta Londonu.

Udžbenike povijesti poslali smo na recenziju u Beograd, još malo pa ćemo ćirilicu uvesti ne samo u Vukovar nego i kao drugo službeno pismo u državi, a dobro smo i prošli jer je Josipović mirne duše mogao obećati kako ćemo u predstojećim promjenama ustava urediti kako je RH država hrvatskog i srpskog naroda. Što je u konačnici i cilj službene srbijanske politike.

Hrvati su se mnogo puta do sada mogli uvjeriti kako imaju posla sa vladajućom politikom osmišljenom u centrima moći koja nikada na prostor bivše Jugoslavije nije gledala kao na prostor nezavisnih država. U glavama geostratega uvijek je bio jedinstven prostor osmišljen još u Versaillesu kao brana germanskom prodoru na Jadran, a samim time i do Bliskog istoka. Ne treba zaboraviti kako je jedan od najvećih razloga izbijanja Prvog svjetskog rata bio upravo završetak Bagdadske željeznice koja je trebala Njemačkoj osigurati pristup naftnim poljima Iraka i Mezopotamije. Čim je željeznica stigla do Srbije Velika Britanija je napravila sve kako se ne bi nastavila i povezala sa Berlinom. Pod cijenu svjetskog sukoba Njemačkoj se nije dopuštalo ekonomsko prvenstvo.

Gdje je u svemu tome mala Hrvatska? Aktualna vladajuća garnitura sve svoje političke karte stavila je na London. U London se odlazi po investitore, političke savjete te se ističe kako je Velika Britanija naš strateški politički partner. Zauzvrat je Zagrebu dan zadatak da što više poveže „region“ u čvrstu branu njemačkom utjecaju.

Osovina Zagreb-Beograd u planovima Londona treba biti ekspozitura britanske politike u ovom dijelu Europe. Zagrebački činovnici zadane im zadatke ispunjali su i više nego revno. Proces uvezivanja mnogo se bolje odvijao dok je na vlasti u Beogradu bio Boris Tadić, ali ni deklarirani četnik ne smije usporiti proces, pa svi smo mi na koncu dio velike antifašističke koalicije!!!

U svrhu tješnje suradnje do sada smo uspostavili međuparlamentarnu suradnju, a redovite sastanke održavaju predsjednici parlamenata iz „regiona“. Redoviti su sastanci na nivou predsjednika tipa onih na Bledu ili Igmanu. Zajednički jezik pronašli su i ministri znanosti pa smo dobili i protokole o suradnji u znanosti.

Imamo sve oblike suradnje koji trebaju dobrim susjedima. Na koncu, za nedavnog posjeta ministra obrane Beogradu dogovorena je i zajednička vojna vježba Hrvatske vojske i Vojske Republike Srbije. Netko je očito u ispunjavanju postavljenih zadataka otišao malo predaleko. Zašto vježba sa Vojskom RS? Srbija nije čak ni članica NATO pakta, a HV bi trebao održati vježbu sa vojskom čiji arhivi kriju tajnu o preko 1600 nestalih državljana Hrvatske. Koje li perverzije!

U oči upada i činjenica da HV za vrijeme svog postojanja nije održao zajedničku vojnu vježbu ni sa mađarskim, talijanskim ni slovenskim vojnim snagama. Prva zajednička vježba očito će biti sa dojučerašnjim neprijateljima.

Nakon izjave Stipe Mesića kako RH nikada nije ratovala sa Crnom Gorom dobili smo Crnogorce kao pridružene snage našim mirovnim kontingentima. Josipović i Kotromanović sada pokušavaju ići u sličnom smjeru pa najavljuju zajedničke mirovne misije HV-a i VRS. Srećom Srbija nije članica NATO-a što je očito jedini razlog zašto naše nebo već sada ne „čuvaju“ srbijanski migovi.

Ovdje svaka politička logika završava. Ovdje politički razum ne postoji, na ovu vladajuću garnituru i politiku treba gledati kao na činovnike Londona koji trebaju odraditi zadatu im domaću zadaću i to je sve. Gdje ćemo svi mi završiti nakon provedbe tih i takvih zadaća? Ovisi koliko ćemo im dati vremena da pišu zadaće!



Željko Primorac

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=388

Damir Pešorda: Što je ostalo od Hrvatske ?

Četvrtak, 07 Studeni 2013 09:41


Desetak godina hrvatske samostalnosti u teškim ratnim i poratnim uvjetima tijekom devedesetih iz današnje se perspektive pokazuju zlatnim dobom hrvatske državnosti. Imali smo vojsku, policiju, banke, koliko-toliko neovisno sudstvo, carine, neznatan vanjski dug, nacionalnu televiziju, obavještajne službe, vanjsku politiku, vjeru u budućnost, bili treći na svijetu u nogometu … Danas imamo šačicu profesionalaca za ispomoć NATO-u u Afganistanu i drugdje, nevoljko osiguranje ćiriličnih natpisa, HPB u prodaji, sudstvo sraslo s politikom, robu iz uvoza, enorman vanjski dug, Radmanovu televiziju, britanske suflere, regionašku politiku, apatiju i cinizam, a u nogometu strahujemo od Islanda.



Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu! Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće sa zaokruženim imenom Stipe Mesića ili Ive Sanadera ispuštali u glasačku kutiju.


Osobno nisam nikada preferirao ni jednoga ni drugoga, a ni trećega ili četvrtoga, kad smo već kod toga – no to ne znači puno. To mi je tek potvrda da pripadam manjini u okviru vlastitog naroda, i to manjini koja u vremenima posvemašnje zaštite kojekakvih manjina ne može računati ni na kakvu zaštitu. Ta činjenica, ukoliko je čovjek ozbiljno osvijesti, postavlja pred njega i ozbiljno pitanje. Imam li pravo uopće zanovijetati ljudima za svojim anakronim poimanjem države i državnosti kada oni očito i opetovano biraju nešto drugo?


Nikada osobno pitanju države nisam pristupao isključivo nacionalistički. Hrvatska može postojati ukoliko Hrvati to žele i znaju osigurati. Ukoliko ne žele i ne umiju, postojat će nešto drugo. Stvar je prilično jednostavna. Iz perspektive Povijesti osobne frustracije i nevolje tek su zanemariva sitnica. Pa čak i ako se množi s milijunima. Uostalom, tko sam ja da razuvjeravam sredovječnu službenicu ili postarijeg domara da nisu u pravu kada uzdišu kako im je u Jugoslaviji bilo bolje!? To ''bolje'', kao i osjećaj pripadnosti nekom nadosobnom zajedništvu, uvijek su subjektivne kategorije.


Racionalno se mogu utvrditi tek činjenice. One nedvojbeno ukazuju na to da je Hrvatska od atributa državnosti sačuvala vrlo malo njih, a evidentna je i tendencija da se i ti preostali atributi krivo koriste. Krivo sa stanovišta državnog interesa. Tako npr. u sukob s Eu ulazimo zbog Perkovića, a ne zbog zaštite nekog gospodarskog ili političkog interesa zemlje, isforsiranim događajima oko ćiriličnih ploča država više potiče međunacionalne sukobe u zemlji negoli doprinosi zaštiti prava nacionalnih manjina itd.
Na koncu jedna zamjedba i za one koji drže da je anakrono i štetno u globaliziranom svijetu previše inzistirati na nacionalnom. Kakve-god bile nacionalne države, obično su bolja solucija za domicilno stanovništvo od pripajanja nekoj drugoj nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici. Ili još pojednostavljenije: teško da će drugi više brinuti o našem dobru od nas samih. No, kao što već rekoh, ako većina Hrvata misli drugačije, tko sam ja da im osporavam pravo na to!?






Damir Pešorda

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=352

Od Tuđmanove smrti Hrvatska je sve manje zbiljski Hrvatska

Hrvatskom vladaju “djeca komunizma”. Ona su promijenila retoriku očeva, ali mentalni su im sklopovi ostali slični

Autor:
Milan Jajčinović

Nedavna novinska “cveba” da u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu visi Titova slika zapravo i nije neko veliko iznenađenje. Čuđenje bi bilo kudikamo veće da je u uredu Ive Goldsteina iznad njegove glave portret Franje Tuđmana. Logično je i gotovo samorazumljivo da je u uredu mesićevca Goldsteina Titova, a ne Tuđmanova slika.

Od Tuđmanove smrti Hrvatska je sve manje zbiljski Hrvatska. Titova slika u Goldsteinovu uredu ujedno je i slika te Hrvatske. S Titovom slikom u Hrvatskoj se dogodilo ono što ne bi, zbog boljih diplomatskih običaja, bilo moguće ni u Jugoslaviji. Goldsteinova tvrdnja da se Titova slika u njegovu pariškome uredu “našla slučajno” uvjerljiva je kao i većina tvrdnji njegova patrona Stipe Mesića.

Proglašavanjem hrvatske samostalnosti Hrvatska je “izišla iz genitiva”. Sve je najednom dobilo hrvatski atribut. Od nogometnih klubova do Akademije i Sabora. Nogometni savez Hrvatske preimenovan je u Hrvatski nogometni savez, a Sabor SR Hrvatske u Hrvatski sabor. Dogodio se formalni “izlazak Hrvatske iz genitiva”. Trebalo je proći 20-ak godina pa da se vidi da su promijenjena samo imena, a da je bit ostala ista. Hiljada je postala tisuća, avion zrakoplov, a privreda gospodarstvo. Promjena se svela na formu, a ne na sadržaj. Kada je Tuđman otišao, sve je postalo prozaičnije i nacionalno bezličnije. Ima li išta dojmljivije za svjedočenje takvoga stanja od Hrvatske radiotelevizije? Ona je valjda prva “pohrvaćena”. Ona je od Televizije Zagreb postala nacionalnom, a danas je hrvatska valjda jednako kao i u vrijeme dok joj je generalnim direktorom bio kasniji srpski ambasador u Zagrebu Veljko Knežević! Isto kao i u vrijeme dok je njome rukovodio njezin sadašnji ravnatelj Goran Radman.

Koliko se u Hrvatskoj toga stubokom promijenilo, vidi se i po tome što se Radman vratio tamo gdje je još bio dok je bilo Jugoslavije! Sada je na toj “hrvatskoj dalekovidnici” najvažniji događaj smjena “uredničkog doajena” Zorana Šprajca. Kao što je tajnovito napredovao, tajnovito ga se i smjenjuje. Šteta! Šprajc je barem mogao narodu objasniti nacionalni misterij poznat kao Nadan Vidošević. Kao što ga je godinama dovodio da se na obostranu korist hvali svojim “gospodarskim uspjesima”, mogao ga je ponovno dovesti da nam objasni samoga sebe. Šprajčevom smjenom, Goran Radman i njegov imenjak i adlatus Goran Rotim uskratili su nam zadovoljstvo vidjeti lijepog, sposobnog i nadasve bogatog Vidoševića. Sretne li Hrvatske u kojoj Radman i Rotim raspolažu našom javnom dobrobiti! Jednako Hrvati mogu biti sretni što ih u Francuskoj predstavlja Ivo Goldstein, a po svijetu diplomati slični njemu koje je nekoć odabrao hrvatski “Očenašek” dr. Mate Granić. Među tim “hrvatskim kadrovima” bilo je i onih kojima je jugoslavenstvo zadnjega premijera Jugoslavije Ante Markovića bilo najviša razina dopuštenoga hrvatstva! Granićevi su puleni još ili aktivni ili utjecajni u diplomaciji Hrvatske. Neki su od njih osamostaljivanje Hrvatske dočekali s figom u džepu, dok su im danas puni džepovi.

Hrvatskom vladaju “djeca komunizma”. Ona su, doduše, promijenila retoriku svojih očeva, ali mentalni su im sklopovi ostali slični njihovima. Hrvatska je prije više od dva desetljeća izašla iz Jugoslavije, no Jugoslavija nije sasvim izašla iz Hrvatske.

Kao da se “jugoslavenska misao” pretvorila u genetsku osobinu, u nasljeđe koje se generacijski prenosi. Stare su ideološke vrijednosti opet u političkoj modi. Istinski su Hrvati s vremenom, u Hrvatskoj za čiju su samostalnost živjeli, postali politički podstanari. Osim nešto jezika, u Hrvatskoj se malo toga u stvari bitno promijenilo. Možda su i promjene u jeziku samo namjerni prividi koji kriju realnost. U diplomaciji mi danas umjesto nekadašnjih ambasadora imamo veleposlanike. Ironija je što su naši veleposlanici, poput spomenutoga u Parizu, zapravo mentalitetom još uvijek više jugoambasadori. Sudeći po sve većem ideološkom vraćanju u titoističku prošlost, Hrvatska bi se možda mogla vratiti i u nekadašnji politički genitiv.
http://www.vecernji.hr/od-tudmanove-smr ... ska-902479

Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom

Četvrtak, 14 Studeni 2013 18:25

Europa se danas nalazi u jednom prijelomnom razdoblju velikih promjena. Nestala je nekadašnja desetljetna stabilnost, koju je nekad garantirala blokovska podjela i u procesu globalizacije, sve je postalo neizvjesno. Zapad je u dubokoj krizi. On je dobrim dijelom izgubio onaj sjaj, onu fascinaciju i privlačnost, koju je imao za sve stanovnike nekadašnjih komunističkih država prije dvadesetak godina. Zapadne su države danas, više-manje, pod kontrolom moćnih burzi i razuzdanih financijskih mešetara i velikih banaka sa Wall Streeta. Zapadne vlade su postale marionete financijskog kapitalizma i ne mogu ukrotiti velike banke koje zapravo diktiraju igru. Zapadna društva idu u krajnost i dekadenciju i svaka bolesna manjina može kontrolirati sve i nametati volju većini. A bivše komunističke države istočne Europe, nisu se uspjele ekonomski razviti u onoj mjeri, u kojoj su to ljudi sanjali prije 23 godine, kada su padali berlinski zid i željezna zavjesa.


U takvim vremenima krize, nesigurnosti i neizvjesnosti, čovjek naginje ka tomu, sjećati se boljih i sretnijih vremena. I čovjek naginje k tomu, iz prošlosti, uzeti samo sretne trenutke i iz memorije izbriše one loše dane i tako naginje ka idealiziranju.

Jena vrsta jugonostalgije sama po sebi ne mora biti ništa loše. Dok je ograničena na prisjećanje na neke ljepše dane iz mladosti, ugodne trenutke u životu, ili možda na neku bolju glazbu, zanimljivije televizijske serije i slično.

Djelomičnu komunističku nostalgiju kod pojedinaca, nalazimo danas, manje-više u svim bivšim komunističkim državama istočne Europe. Nje ima čak i kod pojedinaca i u bogatoj Njemačkoj, odnosno u istočnom dijelu Njemačke, bivšem DDR-u. Iako danas ti ddr-nostalgičari kao nezaposleni u ujedinjenoj Njemačkoj primaju višu socijalnu pomoć ili novac za nezaposlene, nego što im je bila plaća u DDR-u, ipak misle da im je tada bilo bolje. Odnosno da su u to vrijeme nekako svi bili jednakiji, odnosno jednako siromašni.

Ali postoji jedna bitna razlika između Hrvatske i ostalih bivših komunističkih država u Europi, što se tiče nostalgije za starim sustavom. U drugim državama, ovi nostalgičari ne žele ponovno uspostavljanje Varšavskog bloka ili SSSR-a. Odnosno, oni ne žele ukidanje vlastitih nacionalnih država, Za razliku od hrvatskih jugonostalgičara, koji žele upravo to. Ukidanje vlastite države.

Veliki broj hrvatskih jugonostalgičara, misli upravo to, da se onaj nekadašnji sustav i ona nekadašnja država SR Jugoslavija ponovo mogu i trebaju uspostaviti. I tu onda jugonostalgija prerasta u bolest zvanu jugodebilizam. I to onda postaje vrlo opasno. Jugonostalgija počinje biti loša i opasna kada neki ljudi misle da se ono vrijeme i onaj sustav mogu i trebaju ponovo vratiti.

Kukuriku vlast se održava, zbog razjedinjenosti i nesposobnosti desnice napraviti jedan pravi program za spas hrvatske države, ali djelomično i zahvaljujući upravo jugodebilizmu. Da, jedan dio hrvatskog stanovništva je zaražen jugodebilizmom.

Bolest koja je danas raširena u svim državama takozvane regije, ali je najraširenija i najagresivnija upravo u Hrvatskoj. Tako je Hrvatska danas središte jugodebilizma i središte nekakvog pokreta za novu Jugoslaviju.

Jugodebilizam zaziva kod ljudi onu potpuno romantičnu, idealiziranu sliku bivše države, pri čemu se ignorira, ne samo totalitarni karakter te države i tog sustava, već se ignoriraju goleme razlike između tadašnje i današnje svjetske, političke i ekonomske stvarnosti.
Jugodebili zapravo ignoriraju sve. I uzroke rata i strahote rata i sve ostalo. Svejedno što se Srbi nikada nisu ispričali, niti su odgovarali za što, niti platili ikakvu odštetu. Jugodebili će sve jednostavno progutati. i Vukovar, i Dubrovnik, i Škrabnju... I Srebrenicu i sve drugo, što su Srbi počinili u Hrvatsko i BiH.

Ljudi zahvaćeni jugodebilizmom misle da je Hrvatska bila samo jedan neuspješan eksperiment i da se sada treba vratiti ka Jugoslaviji.

Jugodebil je posebna sorta ljudi, čiji je mentalni sustav, nepopravljivo uništen komunističkim totalitarizmom. Jugodebil ignorira realnost i ne shvaća ništa i ne želi shvatiti ništa. Jer jugodebil živi rado u svom zatvorenom, vlastitom autističkom svijetu romantične SR Jugoslavije.

Jugodebil sanja rado, recimo o nekadašnjoj nogometnoj jugoligi i jakosti njenih klubova, ali, potpuno ignorira drugačije okolnosti koje su vladale u to vrijeme i ne shvaća, da su svi tadašnji klubovi bili financirani od državnog i partijskog novca, i da se igračka kvaliteta klubova mogla dugo sačuvati zahvaljujući činjenici, da su tek nakon napunjenih 28 godina, igrači iz Jugoslavije mogli ići u inozemstvo. Kao i činjenici, da su u to vrijeme, razlike između velikih klubova iz liga takozvane petice, i ostalih klubova Europe bile daleko manje, zahvaljujući tome, što tada u jednoj momčadi nije smjelo igrati više od dvojica stranaca i što nije bilo današnjeg rastrošnog ludila i tajkuna kao Abramovič u nogometu.

Jugodebil također rado ustraje na mitu o navodnoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, iako ta reprezentacija, zapravo nikada nije postigla veći uspjeh od jednog četvrtog mjesta na svjetskom prvenstvu, a Hrvatska je ipak bila treća, iako je nekadašnja jugo-reprezentacija imala veći izbor igrača i bolje uvjete nego hrvatska reprezentacija.

Jedan od najvatrenijih jugodebila što se tiče sporta, i uopće, je Jurica Pavičić, koji vjeruje da bi se samim vraćanjem imena Jugoplastika KK Splitu i crvene zvijezde petokrake na grb Hajduka, ova dva kluba automatski postizali uspjehe koje su postizali nekada za vrijeme Jugoslavije sa državnim i partijskim novcem.

Ali taj posebno jaki jugodebilizam u sportu i nogometu je posebna tema za jednu posebu analizu.

Ono što se predsjednik Josipović i drugi vladajući jugodebili ne usuđuju glasno kazati, govore njihove pristalice po medijima i forumima a to su ovakvi i slični mitovi i bajke jugodebilizma, koje se održavaju na životu:
- Jugoslavija je bila uređena i prava država, Hrvatska to nije.

-"Mi" smo bili tada netko i značili nešto u svijetu, sada smo nula.

- Jugoslavija je bila bogata država. Izvozila robe u milijardama dolara vrijednosti,

-Jugoslavenska ekonomija je tada bila jaka, hrvatska je slaba i uništena.

- Tito je bio svjetski državnik, pobjednik u ratu, dok je Tuđman bio diktator.

- Srbe nije trebalo izazivati, moglo se sporazumjeti sa njima, Tuđman je krivac za raspad te Jugoslavije. Jugoslavija bi 1990. bila primljena u EU. i sad bi navodno bili ko Njemačka.

Ova zadnja tvrdnja, najbolje pokazuje koliki je to stupanj jugodebilizma i potpuno odsustvo realnosti. EU koja je 1990. imala samo 12 članica, nije tada primila ni Mađarsku, ni Poljsku, ni Češku, niti bilo koju drugu bivšu komunističku državu, (koje su primljene tek 2004. godine), a primila bi Jugoslaviju. Kad na vrbi rodi grožđe.

Jugodebil održava rado i mit o bajkovitoj SR Jugoslaviji u kojoj su navodno svi bili sigurni i svi zaposleni i sve bilo besplatno. Pri tomu, jugodebil potpuno ignorira drastično promijenjene političke i ekonomske okolnosti u Europi i svijetu u zadnjih 20 godina. Jugodebil ne shvaća da je u to doba bio hladni rat i blokovska podjela, koja je zapravo garantirala jednu vrstu stabilnosti. Tada nije bilo ni globalizacije, ni današnjeg podivljalog i neobuzdanog financijskog kapitalizma, ni Sorosa, ni drugih financijskih mešetara, kockara i lupeža, i na burzama se u to vrijeme trgovalo sa realnom robom, a nije se kockalo sa milijardama virtualnog novca protiv cijelih država, kao što se to radi danas.

Jugodebil također uopće ne kuži razliku između socijalizma i kapitalizma, između socijalstičke državne privrede i kapitalitstičke privatne ekonomije. Jugodebil ne kuži razliku između jednog zatvorenog, od države kontroliranog, socijalističkog tržišta, koje zapravo nije ni bilo slobodno tržište, već samo tržnica za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva Jugoslavije, kao i u svim ostalim socijalističkim državama, i jednog stvarnog otvorenog slobodnog kapitalističkog tržišta, koje je danas u vrijeme globalizacije postalo totalno otvoreno svjetsko tržište.

SR Jugoslavija se nije morala natjecati na tom otvorenom svjetskom tržištu (koje tada ni blizu nije imalo današnji globalni oblik), jer je kao socijalistička država, proizvodila većinom samo za osnovne potrebe vlastitog stanovništva, samo za vlastito zatvoreno, unutrašnje jugoslavensko tržište, odnosno tržnicu. Ono malo što je SRJ prodavala u inozemstvo bile su sirovine, pokoji brod ili vlastite usluge u građevinarstvu. I to je prodavala samo prijateljskim afričkim i azijskim diktatorskim državama iz Pokreta nesvrstanih, ili kojoj bratskoj socijalističkoj državi u Europi.

Jugoslavenske mušterije bile su tada, između ostalih Naser, Gadafi, Sadam Husein i slični. Oni su kupovali brodove proizvedene u jugoslavenskim brodogradilištima, a i oružje iz jugoslavenske proizvodnje, i u tim državama su jugoslavenske državne građevinska poduzeća vršila gradnju raznih građevina, po narudžbi Titovih prijatelja-dikatatora iz tih zemalja.

Naravno da ta SRJ nije mogla prodati ništa u normalne države i na zapadno tržište. To je dakle bilo ono malo, što je SRJ prodavala u inozemstvo. Sve ostalo u jednoj tipičnoj državnoj socijalističkoj planskoj ekonomiji, bilo je namijenjeno samo za domaće, unutrašnje tržište. Kao i u svim ostalim socijalističkim državama. Svaka socijalistička država imala je svoju elektronsku i svoju auto-industriju. Jer su stanovnici u zatvorenim socijalističkim državama, trebali i morali kupovati samo domaće proizvode, iako kvalitetno daleko lošije. Jer im nije bila dostupna znatno kvalitetnija roba sa Zapada.

To je bila državom zaštićena socijalistička ekonomija, koja se nije morala natjecati na tržištu, niti na burzama. Velika većina od svih tadašnjih jugoslavenskih državnih poduzeća bila je stalno u gubitcima, u minusu. I sva ta poduzeća je subvencionirala država, podmirivala je njihove gubitke i nadoknađivala minus. I tako su radnici dobivali plaće i onda, kada je neko poduzeće već dugo bilo kronični gubitaš i po svim pravilima ekonomije zapravo trebalo ići pod stečaj. Ali država je održavala takva poduzeća na životu, kao što se održavaju neizlječivi bolesnici na aparatima. I takav potpuno nerentabilan način ekonomije naravno nije mogao vječno trajati, morao je jednog dana doživjeti slom. Što se napokon postepeno i dogodilo u osamdesetim godinama.

To jugodebili ne shvaćaju, već misle da bi tadašnja jugoslavenska državna poduzeća danas mogli normalno poslovati i konkurirati jakim zapadnim tvrtkama na hrvatskom, europskom i svjetskom tržištu, odnosno da bi ta poduzeća danas isto tako mogla biti subvencionirana od države iako su kronično u gubitku. Konkurirati na međunarodnom tržištu ne mogu danas više niti Slovenci, koji su jedini bili sačuvali svoju industriju iz vremena SRJ. Slovenci, koji nisu proveli privatizaciju manjkavo kao što je ona bila provedena u Hrvatskoj, već na najbolji mogući način. Ipak su i oni došli u krizu.

Većina bivših komunističkih država, koje nisu imale ni rat, ni sve ostale probleme koje je imala Hrvatska, imale su ipak slične probleme oko manjkave privatizacije, kao i Hrvatska i danas se sve one, više ili manje, suočavaju sa sličnim gospodarskim problemima kao i Hrvatska. Mađarska, koja je do prije desetak godina zajedno sa Slovenijom ekonomski bila najjača i najnaprednija od bivših komunističkih država, je prije nekoliko godina bila potpuno bankrotirala. Čak i u istočnoj Njemačkoj, u bivšem DDR-u, nije mogla biti spašena gotovo nijedna bivša državna tvornica iz vremena komunističkog sustava.

Nakon ujedinjena Njemačke, gotovo sve one su otišle pod stečaj i ukinute. Velike i moćne firme iz zapadnog dijela Njemačke preuzele su sve u istočnoj Njemačkoj. Da nije bilo bratske pomoći bogatog zapadnog dijela Njemačke, odnosno da se bivša DDR nije ujedinila sa zapadnom Njemačkom i da je ostala samostalna država, ona bi danas imala iste probleme kao i Hrvatska i ostale bivše komunističke države Europe. No čak i u današnjoj situaciji, ujedinjene Njemačke, 23 godine nakon ujedinjenja, istočni bivši komunistički dio Njemačke, još uvijek zaostaje za bogatim i jakim zapadnim dijelom. Plaće i mirovine na istoku su još uvijek za nekih 15% niže nego u zapadnom dijelu, nezaposlenost je veća, socijalni i drugi problemi su veći, a odseljavanje stanovništva u bogati zapadni dio je dramatično poraslo u zadnjih dvadesetak godina. Tako da u nekim dijelovima istočne Njemačke cijele općine i cijela područja posebno na selima, su ostala gotovo prazna, jer se stanovništvo, posebno mlađi ljudi masovno odselilo u razvijeniji zapadni dio Njemačke.

No jugodebili misle da jedino samostalna Hrvatska ima ekonomske probleme, i da nije u stanju samostalno se održavati, i da se mora opet ujediniti sa "regijom". Jugodebili ne mogu dokučiti da bi Jugoslavija, da postoji danas, bila u još daleko goroj ekonomskoj situaciji nego Hrvatska. Jer bi u toj Jugoslaviji bile Kosovo, BiH, Makedonija...sa potpuno propalim gospodarskim sustavima, koje bi, kao i dio Srbije, morale biti trajno subvencionirane, i to još daleko više nego za vrijeme SR Jugoslavije.

Nevjerojatna je količina tog jugodebilizma. Kod onih koji su nepopravljivo zaraženi jugodebilizmom, ta bolest je potpuno uništila moždane stanice za zdrav razum i za prepoznavanje realnosti i tako te ljude potpuno zaslijepila i oni ne mogu vidjeti činjenice.

Oni koji pričaju o navodnoj pljački i rastrošnosti vlasti u Hrvatskoj za vrijeme HDZ-a, ne žele uvidjeti činjenicu, da je za vrijeme Jugoslavije ta rastrošnost bila još veća. Ali važno je da je kumrovečki diktator i "nama davao". Dakle cijeni se milosrđe velikog vođe, što je od svog ogromnog luksuza davao malo i narodu, i bez obzira, što su istovremeno cijelo vrijeme bili progonjeni mnogi ljudi. Ali tko ih šljivi, što su se protivili milosrdnom vođi. Sami su krivi, i bili su zaslužili pendrek i zatvor, svi koji su remetili jugoslavensku socijalističku idilu - tako razmišljaju jugodebili.



Davor Dankinić

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... a&Itemid=9