Lustracija
Posted: Wed Aug 14, 2013 10:13 am
Komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU
Nije tajna da je SDP formalni i pravni slijednik Saveza komunista Hrvatske ( SKH),kao što nije nikakva tajna da je SKH bila ideološki i materijalni dioničar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Riječ je, dakle, o komunističkoj totalitarnoj ideologiji i komunističkoj totalitarnoj stranci, čiju je totalitarnu stranu medalje davno osudilo Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1096 o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojenoj na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27.lipnja 1996. Potom je isto Vijeće Europe na svojoj sjednici 25. siječnja 2006. donijelo rezoluciju 1481. o međunarodnoj osudi totalitarnih komunističkih režima i u toj istoj Rezoluciji pozvalo sve komunističke i postkomunističke stranke da još jednom s povijesne distance valoriziraju komunističke zločine te ih jasno i precizno osude. Zemlje koje su to učinile danas više nemaju nikakvih problema s pomirbom unutar društva. Nemaju nikakvih apsurdnih slučajeva u poduzetništvu, pravosuđu, obrazovanju, a posebno u gospodarskom rastu i nikada premijer tih država neće reći da su te države slučaj ili plod slučaja. Tu su najdalje otišle Slovačka i Poljska i samo tu treba tražiti odgovor na pitanje kako to da njihovi državljani praktički nisu ni osjetili gospodarsku krizu koja trese zapadni kulturni krug zemalja.
Republika Hrvatska, kada je riječ o porukama spomenutih rezolucija, učinila je najmanje i to ne samo od svih postkomunističkih država u Istočnoj Europi, nego je učinila najmanje od svih država nastalih raspadom Jugoslavije. U Sloveniji je čak Ustavom osuđen komunizam kao totalitarni režim, a Titu su morali oduzeti sve nazive ulica i trgova. Makedonija je donošenjem posebnog zakona praktički provela lustraciju. Za Hrvatskom jedino zaostaju Rumunjska i Bugarska, no njima Bruxelles već godinama svakih pola godine mijenja Vlade da bi došao do istinskih demokrata koji nisu zatrovani komunističkim bakterijama.
Ključne pozicije drže bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija
Kada kao živi svjedoci vremena uđemo u analizu zašto je u Hrvatskoj dopušteno javno raspravljati o svemu, počevši od banalnog spolnog općenja do valutne klauzule, a nije dopušteno javno raspravljati o komunističkim zločinima počinjenim ne samo nad hrvatskom političkom emigracijom, nego nad tisućama i danas živih državljana koji nisu imali hrabrosti ili znanja pobjeći iz komunističke Jugoslavije, tada dolazimo do niza točnih i podjednako vrijednih odgovora i pitamo se kako je to moguće.
Željko Kekić, udbaš iz Karlovca, koji javno ne skriva svoju udbašku prošlost i koji je nedavno našem tjedniku dao intervju, na jednom je javnom skupu vrlo plastično objasnio zašto je UDBA (komunistička tajna milicija koja je na vrlo brutalan način štitila komunistički režim) danas jača u Hrvatskoj nego u vrijeme komunističke Hrvatske.
On tvrdi, a činjenice to potkrepljuju, da su danas svi stvarni zaposlenici bivše Službe državne sigurnosti (nasljednica UDBA-e) umirovljeni. Oni su u vrijeme komunizma imali na desetke i stotine svojih suradnika koji su milom ili silom radili za UDBA-u, tj. uhodili su svoje susjede, radne kolegice, svoje bližnje i daljnje članove obitelji, priličan je broj slučajeva gdje je čak i brat brata 'cinkario' UDBA-i.
I Kekić dalje tvrdi da su svi ti suradnici danas postali profesionalci, a oni profesionalci iz vremena komunizma postali su njihovi današnji suradnici. Kada pojedinačni slučajevi, poput toga da je netko bio suradnik UDBA-e za vrijeme komunizma, dođu do medija, onda su 'udbaši' u medijima zaduženi to relativizirati, a ako su dokazi brutalni, onda se takav suradnik miče iz javnog života i postaje savjetnikom u nekom od gospodarskih centara moći kao što su Agrokor, Zaba, Atlantic grupa, Adris grupa... gdje uživaju do mirovine, a širi puk ne dobije nikakvu prigodu o tome nešto saznati jer je danas oko 90 posto medija u Hrvatskoj pod apsolutnom kontrolom udbaških suradnika i udbaških profesionalaca.
Naravno da nam se kao svjedocima vremena nameće ključno pitanje što je s brojnim strankama koje ne vode bivši suradnici i čiji deklarativni program ne
dobiva izbore na Tuđmanovom političkom programu koji je bio u jednoj rečenici 'Jugoslavija može opstati ako je na konfederativnim osnovama i to ako svi narodi žele, a ako ne žele, Hrvatska izlazi iz Jugoslavije'.
Bio je to program koji je britanskoj kruni davao veliku glavobolju jer je podrazumijevao nestanak njihove državne tvorevine Jugoslavije. Tadašnje brojno HDZ-ovo članstvo za taj program bilo je spremno ginuti ne pitajući za fotelje koje su se tada nakon prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj dijelile. Sve ključne pozicije zauzeli su bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija. Dotadašnji vladajući SKH jedva da je na izborima prešao izborni prag od 5 posto. Poslije će se pokazati da ni toliko nisu zavrijedili jer kada se glasovalo o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, oni su iz protesta napustili sabornicu. Preimenovali su se u Savez komunista Hrvatske-stranka demokratskih promjena (SKH-SDP).
Tada je uvjerljivo druga stranka po snazi bila Hrvatska socijalno-liberalna stranka HSLS. Počeo je Domovinski rat. Najbolji sinovi Domovine ili su na bojištu ili su logistika tima na bojištu, dok najveći komunistički ološ, koji se na mala vrata uvukao u HDZ, razmišlja i vuče poteze kako osmisliti model pretvorbe i privatizacije, a da glavnina gospodarskih, financijskih i medijskih potencijala ostane u njihovim komunističkim rukama, iako su raspoređeni u više političkih stranaka.
Paralelno s time, slabe HSLS kao hrvatsku stranku i jačaju SDP kojem daju na korištenje svu imovinu SKH, iako je na snazi bio zakon koji je odredio da sva imovina društvenopolitičkih organizacija iz vremena komunizma pripada hrvatskoj državi, ali s SDP-om je napravljen izuzetak i to je odradio komunistički dio HDZ-a. Na desetke najistaknutijih članova HSLS-a izvlačili su iz HSLS-a i dovodili u HDZ koji je tada imao stotine tisuća članova. Sve s ciljem da opet imaju svoju čistu komunističku stranku koju će oni, komunisti iz HDZ-a, ponovo dovesti na vlast s ciljem da ne dira njihovu nemoralno i nezakonito stečenu imovinu u pretvorbi i privatizaciji.
Nisu tomu isključivo pridonijeli samo bivši hrvatski komunisti koji su devedesetih ušli u HDZ, da ponovo u Hrvatskoj ojača jedna neokomunistička stranka, nego i ciljevi britanske geopolitike. Naime, na prostoru današnjeg takozvanog Zapadnog Balkana u posljednjih 150 godina postoje samo dvije geopolitike čiji ciljevi su bitno različiti kada je Hrvatska u pitanju, a riječ je o britanskoj i njemačkoj geopolitici. Britanska geopolitika svoje je ciljeve definirala ponajbolje u stvaranju dviju Jugoslavija u dvadesetom stoljeću s apsolutnom dominacijom Srba i ona se od njemačke geopolitike razlikuje u tome da ne želi postojanje nikakve samostalne Hrvatske.
Jasno da u globaliziranom Zapadnom svijetu postojanje Hrvatske britanskoj geopolitici ne zadaje veliku glavobolju jer je suverenost država svedena na minimum. No da Velika Britanija ne sjedi skrštenih ruku, najbolje svjedoči nedavni sastanak šefova država Zapadnog Balkana koji su se okupili na brdu kod Kranja, a to brdo nosi simboličan naziv 'Proces'. Proces integracije zemalja Zapadnog Balkana radi što lakše integracije u Europsku Uniju, a sastanak je vodio francuski predsjednik Francois Hollande. Ako je i od britanske krune, previše je.
Milanović u neformalnim susretima - nemam ništa protiv izručenja Perkovića
No, da analiziramo što se paralelno s tim sastankom na brdu kod Kranja i neposredno prije toga događa u Hrvatskoj i koji političari i koje stranke podupiru koju geopolitiku. Nakon ratifikacije njemačkog parlamenta da Hrvatska postane punopravna članica EU, Hrvatska Njemačkoj uzvraća na način da odmah sljedeći tjedan donosi zakon radi jednog čovjeka. Taj zakon u javnosti je poznat kao Lex Perković. Tim zakonom SDP-ova saborska većina onemogućila je da se Njemačkoj izruči Josip Perković koji je na međunarodnoj tjeralici i Njemačka ga traži jer je u vrijeme Jugoslavije sudjelovao u pripremanju i likvidiranju hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. Glavne prste u izradi tog zakona imaju sadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo.
Oni su ga, prije nego je zakon bio na Vladi, dali u medijski žrvanj i Zorana Milanovića doveli praktički pred izbor, ili da zakon brani ili da smjeni ministra pravosuđa Orsata Miljenića. On se, na žalost, opredijelio za obranu svojeg ministra i time definitivno potvrdio da je krivi čovjek na pravom mjestu, iako mnogi iz njegova okruženja tvrde da je u više navrata u neformalnim susretima ponovio kako on osobno nema ništa protiv izručenja Perkovića Njemačkoj.
Time izručenje ili neizručenje Josipa Perkovića Njemačkoj sasvim sigurno poprima nove dimenzije. SDP kao neokomunistička stranka potvrđuje da je čvrsto objema nogama u komunističkom sustavu vrednota. Kada je general Gotovina bio na domaćoj i međunarodnoj tjeralici, tada su kao vladajuća stranka nudili i novčanu nagradu tko dade korisne informacije o njemu pa su njegovoj supruzi dali nezakoniti otkaz, što je hrvatski sud utvrdio. Josip Perković je godinama na njemačkoj tjeralici, no njegov sin Saša je neprekidno savjetnik predsjedniku države za nacionalnu sigurnost, najprije Stipi Mesiću, a sada i Ivi Josipoviću i njegovoj 'novoj pravednosti' iza koje se skrivao u predizbornoj kampanji. Jesu li to dvostruki kriteriji prema svojim državljanima? Naravno da jesu. Međutim, ključni razlog zbog čega SDP ne želi izručenje Perkovića leži u činjenici da je ondašnji politički sustav svojim tajnim milicijama davao političke odluke o tome koga likvidirati. Savez komunista Hrvatske određivao je koga od političke emigracije 'ucmekati' bez pokušaja uspostave suradnje, a koga poštedjeti. Budući je u vrijeme krvoločnog ubojstva Stjepana Đurekovića u Hrvatskoj glavni čovjek bio Ivica Račan, SDP se boji da u sudskom procesu Josipu Perkoviću sud dođe do tih spoznaja i to je ključni razlog zašto izvodi ovakav manevar i cijela država postaje talac tog SDP-ovog manevra, a sve kako bi prikrili činjenicu da je njihov predsjednik SKH donosio političke odluke o likvidacijama političkih protivnika.
No, taj njihov manevar neće biti duga vijeka. Nisu mikrofilmovi popisa suradnika i donošenja ključnih odluka pohranjeni samo u beogradskim arhivama, nego i u arhivama nekih ključnih zemalja EU. Zbog toga je u SDP-u prisutna i primjetna izuzetna nervoza i velike podjele. S jedne strane su oni koji ne žele nikakve promjene i nikakva izručenja, a s druge oni koji s tim nemaju ozbiljnih problema. Ivo Josipović, Milan Bandić, pa i Josip Leko predvode one koji bi rado maknuli Zorana Milanovića, koji će kada dođe do usijanja, Perkovića izručiti. Predstojeći izbori u zagrebačkoj organizaciji SDP-a ponajbolje definiraju našu tezu. Naime, u javnosti su tri kandidata koji se natječu za predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Sadašnji Davor Bernardić, ministri Mirando Mrsić i Gordan Maras. Svi relevantni izvori iz SDP-a tvrde da je ministar Maras zec Davora Bernardića koji će u finalu odustati i dati potporu Bernardiću. Ti izbori čak i ne bi bili zanimljivi da se ne odigravaju u vrijeme obračuna u SDP-u. Tako su Ivo Josipović i Milan Bandić za Davora Bernardića, a Zoran Milanović za Miranda Mrsića. Ako pobjedu odnese Bernardić, onda se definitivno ide na rušenje Zorana Milanovića i SDP preuzimaju stare neokomunističke snage koje imaju podebele, ne samo komunističke dosjee, nego i udbaško-suradničke. Biti će to njihov posljednji ples jer komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU.
Nema sumnje da će britanska geopolitika na ovim prostorima igrati na svoje već provjerene kadrove. Što Hrvatska politički i gospodarski bude slabija, to će interesi britanske geopolitike na ovim prostorima biti sve većih apetita i oni će učiniti sve da u političkoj areni održe Josipovića, Vesnu Pusić, Milana Bandića i sve one koje je lako ucijeniti.
Nakon što Hrvatska ipak izruči Perkovića i počne ta dugoočekivana lustracija, tada cilj zabrane SDP-a mora biti vrlo realan, legitiman i poželjan. Paralelno s tim mora krenuti i lustracija HDZ-a, koji je također na ključnim mjestima premrežen bivšim komunističkim kadrovima ili udbaškim suradnicima.
Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik
http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1569 ... aniti.html
Nije tajna da je SDP formalni i pravni slijednik Saveza komunista Hrvatske ( SKH),kao što nije nikakva tajna da je SKH bila ideološki i materijalni dioničar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Riječ je, dakle, o komunističkoj totalitarnoj ideologiji i komunističkoj totalitarnoj stranci, čiju je totalitarnu stranu medalje davno osudilo Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1096 o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojenoj na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27.lipnja 1996. Potom je isto Vijeće Europe na svojoj sjednici 25. siječnja 2006. donijelo rezoluciju 1481. o međunarodnoj osudi totalitarnih komunističkih režima i u toj istoj Rezoluciji pozvalo sve komunističke i postkomunističke stranke da još jednom s povijesne distance valoriziraju komunističke zločine te ih jasno i precizno osude. Zemlje koje su to učinile danas više nemaju nikakvih problema s pomirbom unutar društva. Nemaju nikakvih apsurdnih slučajeva u poduzetništvu, pravosuđu, obrazovanju, a posebno u gospodarskom rastu i nikada premijer tih država neće reći da su te države slučaj ili plod slučaja. Tu su najdalje otišle Slovačka i Poljska i samo tu treba tražiti odgovor na pitanje kako to da njihovi državljani praktički nisu ni osjetili gospodarsku krizu koja trese zapadni kulturni krug zemalja.
Republika Hrvatska, kada je riječ o porukama spomenutih rezolucija, učinila je najmanje i to ne samo od svih postkomunističkih država u Istočnoj Europi, nego je učinila najmanje od svih država nastalih raspadom Jugoslavije. U Sloveniji je čak Ustavom osuđen komunizam kao totalitarni režim, a Titu su morali oduzeti sve nazive ulica i trgova. Makedonija je donošenjem posebnog zakona praktički provela lustraciju. Za Hrvatskom jedino zaostaju Rumunjska i Bugarska, no njima Bruxelles već godinama svakih pola godine mijenja Vlade da bi došao do istinskih demokrata koji nisu zatrovani komunističkim bakterijama.
Ključne pozicije drže bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija
Kada kao živi svjedoci vremena uđemo u analizu zašto je u Hrvatskoj dopušteno javno raspravljati o svemu, počevši od banalnog spolnog općenja do valutne klauzule, a nije dopušteno javno raspravljati o komunističkim zločinima počinjenim ne samo nad hrvatskom političkom emigracijom, nego nad tisućama i danas živih državljana koji nisu imali hrabrosti ili znanja pobjeći iz komunističke Jugoslavije, tada dolazimo do niza točnih i podjednako vrijednih odgovora i pitamo se kako je to moguće.
Željko Kekić, udbaš iz Karlovca, koji javno ne skriva svoju udbašku prošlost i koji je nedavno našem tjedniku dao intervju, na jednom je javnom skupu vrlo plastično objasnio zašto je UDBA (komunistička tajna milicija koja je na vrlo brutalan način štitila komunistički režim) danas jača u Hrvatskoj nego u vrijeme komunističke Hrvatske.
On tvrdi, a činjenice to potkrepljuju, da su danas svi stvarni zaposlenici bivše Službe državne sigurnosti (nasljednica UDBA-e) umirovljeni. Oni su u vrijeme komunizma imali na desetke i stotine svojih suradnika koji su milom ili silom radili za UDBA-u, tj. uhodili su svoje susjede, radne kolegice, svoje bližnje i daljnje članove obitelji, priličan je broj slučajeva gdje je čak i brat brata 'cinkario' UDBA-i.
I Kekić dalje tvrdi da su svi ti suradnici danas postali profesionalci, a oni profesionalci iz vremena komunizma postali su njihovi današnji suradnici. Kada pojedinačni slučajevi, poput toga da je netko bio suradnik UDBA-e za vrijeme komunizma, dođu do medija, onda su 'udbaši' u medijima zaduženi to relativizirati, a ako su dokazi brutalni, onda se takav suradnik miče iz javnog života i postaje savjetnikom u nekom od gospodarskih centara moći kao što su Agrokor, Zaba, Atlantic grupa, Adris grupa... gdje uživaju do mirovine, a širi puk ne dobije nikakvu prigodu o tome nešto saznati jer je danas oko 90 posto medija u Hrvatskoj pod apsolutnom kontrolom udbaških suradnika i udbaških profesionalaca.
Naravno da nam se kao svjedocima vremena nameće ključno pitanje što je s brojnim strankama koje ne vode bivši suradnici i čiji deklarativni program ne
dobiva izbore na Tuđmanovom političkom programu koji je bio u jednoj rečenici 'Jugoslavija može opstati ako je na konfederativnim osnovama i to ako svi narodi žele, a ako ne žele, Hrvatska izlazi iz Jugoslavije'.
Bio je to program koji je britanskoj kruni davao veliku glavobolju jer je podrazumijevao nestanak njihove državne tvorevine Jugoslavije. Tadašnje brojno HDZ-ovo članstvo za taj program bilo je spremno ginuti ne pitajući za fotelje koje su se tada nakon prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj dijelile. Sve ključne pozicije zauzeli su bivši komunisti ili suradnici bivših komunističkih tajnih milicija. Dotadašnji vladajući SKH jedva da je na izborima prešao izborni prag od 5 posto. Poslije će se pokazati da ni toliko nisu zavrijedili jer kada se glasovalo o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, oni su iz protesta napustili sabornicu. Preimenovali su se u Savez komunista Hrvatske-stranka demokratskih promjena (SKH-SDP).
Tada je uvjerljivo druga stranka po snazi bila Hrvatska socijalno-liberalna stranka HSLS. Počeo je Domovinski rat. Najbolji sinovi Domovine ili su na bojištu ili su logistika tima na bojištu, dok najveći komunistički ološ, koji se na mala vrata uvukao u HDZ, razmišlja i vuče poteze kako osmisliti model pretvorbe i privatizacije, a da glavnina gospodarskih, financijskih i medijskih potencijala ostane u njihovim komunističkim rukama, iako su raspoređeni u više političkih stranaka.
Paralelno s time, slabe HSLS kao hrvatsku stranku i jačaju SDP kojem daju na korištenje svu imovinu SKH, iako je na snazi bio zakon koji je odredio da sva imovina društvenopolitičkih organizacija iz vremena komunizma pripada hrvatskoj državi, ali s SDP-om je napravljen izuzetak i to je odradio komunistički dio HDZ-a. Na desetke najistaknutijih članova HSLS-a izvlačili su iz HSLS-a i dovodili u HDZ koji je tada imao stotine tisuća članova. Sve s ciljem da opet imaju svoju čistu komunističku stranku koju će oni, komunisti iz HDZ-a, ponovo dovesti na vlast s ciljem da ne dira njihovu nemoralno i nezakonito stečenu imovinu u pretvorbi i privatizaciji.
Nisu tomu isključivo pridonijeli samo bivši hrvatski komunisti koji su devedesetih ušli u HDZ, da ponovo u Hrvatskoj ojača jedna neokomunistička stranka, nego i ciljevi britanske geopolitike. Naime, na prostoru današnjeg takozvanog Zapadnog Balkana u posljednjih 150 godina postoje samo dvije geopolitike čiji ciljevi su bitno različiti kada je Hrvatska u pitanju, a riječ je o britanskoj i njemačkoj geopolitici. Britanska geopolitika svoje je ciljeve definirala ponajbolje u stvaranju dviju Jugoslavija u dvadesetom stoljeću s apsolutnom dominacijom Srba i ona se od njemačke geopolitike razlikuje u tome da ne želi postojanje nikakve samostalne Hrvatske.
Jasno da u globaliziranom Zapadnom svijetu postojanje Hrvatske britanskoj geopolitici ne zadaje veliku glavobolju jer je suverenost država svedena na minimum. No da Velika Britanija ne sjedi skrštenih ruku, najbolje svjedoči nedavni sastanak šefova država Zapadnog Balkana koji su se okupili na brdu kod Kranja, a to brdo nosi simboličan naziv 'Proces'. Proces integracije zemalja Zapadnog Balkana radi što lakše integracije u Europsku Uniju, a sastanak je vodio francuski predsjednik Francois Hollande. Ako je i od britanske krune, previše je.
Milanović u neformalnim susretima - nemam ništa protiv izručenja Perkovića
No, da analiziramo što se paralelno s tim sastankom na brdu kod Kranja i neposredno prije toga događa u Hrvatskoj i koji političari i koje stranke podupiru koju geopolitiku. Nakon ratifikacije njemačkog parlamenta da Hrvatska postane punopravna članica EU, Hrvatska Njemačkoj uzvraća na način da odmah sljedeći tjedan donosi zakon radi jednog čovjeka. Taj zakon u javnosti je poznat kao Lex Perković. Tim zakonom SDP-ova saborska većina onemogućila je da se Njemačkoj izruči Josip Perković koji je na međunarodnoj tjeralici i Njemačka ga traži jer je u vrijeme Jugoslavije sudjelovao u pripremanju i likvidiranju hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. Glavne prste u izradi tog zakona imaju sadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo.
Oni su ga, prije nego je zakon bio na Vladi, dali u medijski žrvanj i Zorana Milanovića doveli praktički pred izbor, ili da zakon brani ili da smjeni ministra pravosuđa Orsata Miljenića. On se, na žalost, opredijelio za obranu svojeg ministra i time definitivno potvrdio da je krivi čovjek na pravom mjestu, iako mnogi iz njegova okruženja tvrde da je u više navrata u neformalnim susretima ponovio kako on osobno nema ništa protiv izručenja Perkovića Njemačkoj.
Time izručenje ili neizručenje Josipa Perkovića Njemačkoj sasvim sigurno poprima nove dimenzije. SDP kao neokomunistička stranka potvrđuje da je čvrsto objema nogama u komunističkom sustavu vrednota. Kada je general Gotovina bio na domaćoj i međunarodnoj tjeralici, tada su kao vladajuća stranka nudili i novčanu nagradu tko dade korisne informacije o njemu pa su njegovoj supruzi dali nezakoniti otkaz, što je hrvatski sud utvrdio. Josip Perković je godinama na njemačkoj tjeralici, no njegov sin Saša je neprekidno savjetnik predsjedniku države za nacionalnu sigurnost, najprije Stipi Mesiću, a sada i Ivi Josipoviću i njegovoj 'novoj pravednosti' iza koje se skrivao u predizbornoj kampanji. Jesu li to dvostruki kriteriji prema svojim državljanima? Naravno da jesu. Međutim, ključni razlog zbog čega SDP ne želi izručenje Perkovića leži u činjenici da je ondašnji politički sustav svojim tajnim milicijama davao političke odluke o tome koga likvidirati. Savez komunista Hrvatske određivao je koga od političke emigracije 'ucmekati' bez pokušaja uspostave suradnje, a koga poštedjeti. Budući je u vrijeme krvoločnog ubojstva Stjepana Đurekovića u Hrvatskoj glavni čovjek bio Ivica Račan, SDP se boji da u sudskom procesu Josipu Perkoviću sud dođe do tih spoznaja i to je ključni razlog zašto izvodi ovakav manevar i cijela država postaje talac tog SDP-ovog manevra, a sve kako bi prikrili činjenicu da je njihov predsjednik SKH donosio političke odluke o likvidacijama političkih protivnika.
No, taj njihov manevar neće biti duga vijeka. Nisu mikrofilmovi popisa suradnika i donošenja ključnih odluka pohranjeni samo u beogradskim arhivama, nego i u arhivama nekih ključnih zemalja EU. Zbog toga je u SDP-u prisutna i primjetna izuzetna nervoza i velike podjele. S jedne strane su oni koji ne žele nikakve promjene i nikakva izručenja, a s druge oni koji s tim nemaju ozbiljnih problema. Ivo Josipović, Milan Bandić, pa i Josip Leko predvode one koji bi rado maknuli Zorana Milanovića, koji će kada dođe do usijanja, Perkovića izručiti. Predstojeći izbori u zagrebačkoj organizaciji SDP-a ponajbolje definiraju našu tezu. Naime, u javnosti su tri kandidata koji se natječu za predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Sadašnji Davor Bernardić, ministri Mirando Mrsić i Gordan Maras. Svi relevantni izvori iz SDP-a tvrde da je ministar Maras zec Davora Bernardića koji će u finalu odustati i dati potporu Bernardiću. Ti izbori čak i ne bi bili zanimljivi da se ne odigravaju u vrijeme obračuna u SDP-u. Tako su Ivo Josipović i Milan Bandić za Davora Bernardića, a Zoran Milanović za Miranda Mrsića. Ako pobjedu odnese Bernardić, onda se definitivno ide na rušenje Zorana Milanovića i SDP preuzimaju stare neokomunističke snage koje imaju podebele, ne samo komunističke dosjee, nego i udbaško-suradničke. Biti će to njihov posljednji ples jer komunistička Hrvatska ne može egzistirati u EU.
Nema sumnje da će britanska geopolitika na ovim prostorima igrati na svoje već provjerene kadrove. Što Hrvatska politički i gospodarski bude slabija, to će interesi britanske geopolitike na ovim prostorima biti sve većih apetita i oni će učiniti sve da u političkoj areni održe Josipovića, Vesnu Pusić, Milana Bandića i sve one koje je lako ucijeniti.
Nakon što Hrvatska ipak izruči Perkovića i počne ta dugoočekivana lustracija, tada cilj zabrane SDP-a mora biti vrlo realan, legitiman i poželjan. Paralelno s tim mora krenuti i lustracija HDZ-a, koji je također na ključnim mjestima premrežen bivšim komunističkim kadrovima ili udbaškim suradnicima.
Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik
http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1569 ... aniti.html
