Filmovi koje morate pogledati

[EdgarFranjul]

Najbolji domaći ratni film do sada možete pogledati na :

http://www.cloudzilla.to/share/file/GXK ... JL0AJVVZJ/

[MaxMagnus]

Zabavan akcić o tome što se desi kad čovjeku (koji ima određena znanja) brutalno ubiju peseka...


John Wick Official Trailer #1 (2014) - Keanu Reeves, Willem Dafoe Movie HD: http://youtu.be/C0BMx-qxsP4

[EdgarFranjul]

Mike Tyson - Undisputed truth

Ovo svakako morate pogledati

[EdgarFranjul]

ŠIFRA F65.5

’50 nijansi sive’ – reklamiranje mentalnog poremećaja


Još uvijek smijemo bez ispričavanja nazvati sadomazohizam mentalnim poremećajem: Svjetska zdravstvena organizacija u ovogodišnjem izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-10, Version 2015) svrstava sadomazohizam u grupu poremećaja spolne sklonosti. Tu se – pod šifrom bolesti F65.5 -govori o sklonosti prema seksualnim aktivnostima koje uključuju bol, ponižavanje ili vezivanje.

U narednoj šifri F65.6 govori se o višestrukom poremećaju spolne sklonosti gdje se svrstavaju osobe s perverznim porivima gdje „više od jedne abnormalne seksualne sklonosti nalazimo kod iste osobe … najčešća kombinacija je fetišizam, transvestitizam i sadomazohizam“.

I sada nam iz SAD-a dolazi jedna kulturalna pomama u čijem je središtu „epohalni“ doprinos britanske autorice ljubića Erike Mitchel James, u vidu trilogije Fifty Shades. U ovom času je po našim kinima – kažu – prava pomama za tim filmom; tipična publika su (kao i drugdje po svijetu) umirovljenice i tinejdžerke. U verziji filma za velike ekrane, scene golotinje i seksualnih aktivnosti su malko prigušene, što mu je – prema kriterijima kakvi se za filmsku golotinju inače primjenjuju – primjerice u Francuskoj priskrbilo ocjenu materijala pogodnog za svu publiku stariju od 12 godina.

Je li tome doista tako? Jesu li danas uobičajeni (i, sigurno, odveć slobodni) kriteriji kakvi se primjenjuju na vulgarnost prikladni za suočavanje s takvim jednim „prčkanjem“ po fantaziji gledateljstva, kakvoga primjenjuje dobra poznavateljica BDSM života E. M. James i njeni suradnici iz filmskog svijeta?

Imamo li mi uopće nekakvih cenzorskih tijela koja bi imala „tri čiste“ da konzultiraju psihijatre, koji svoj kruh zarađuju pomažući ljudima koji je svojedobno netko namamio u opskurni svijet sadomazohizma i drugih parafilija? Koji svoje pacijente razvrstavaju u kategorije od „blage“, gdje su parafiličke seksualne fantazije, porivi i ponašanja još uvijek slabiji od normalnih seksualnih interesa i ponašanja – do najtežih slučajeva, gdje parafilički porivi u cijelosti preuzimaju seksualnost pacijenta?

Neke zemlje, poput (komunističke) Kine, (muslimanske) Indonezije ili Kenije (koja nije ni jedno, ni drugo, ali je u Crnoj Africi) očito imaju: te se zemlje ubrajaju u one koje taj film smatraju neprikladnim za bilo koga.

One zemlje koje se vole dičiti liberalnošću, „50 nijansi sive“ ne zabranjuju, makar ćemo i na stranicama američkog main-stream magazina kakav je „Forbes“ naći prezentaciju filma čiji nam sam naslov dovoljno govori: „’Pedeset nijansi sive’ se sastoji od zlostavljačkog ukalupljivanja spolnih uloga – prikrivenog pod obličjem lažnog feminizma“ (autor članka Mark Hughes).

A nije da „nadležne vlasti“ ne mogu baš ništa poduzeti, makar za zaštitu maloljetnika: eto čak i kod nas postoji Pravilnik o kategorizaciji audiovizualnih djela kojim se propisuju mjere „u svrhu zaštite maloljetnika od mogućeg štetnog utjecaja sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi“: distributer i prikazivač su dužni voditi brigu da prepoznaju i označe tzv. filmove neprimjerenog sadržaja, gdje spadaju takvi audiovizualni radovi „čiji bi sadržaj vjerojatno mogao ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, odnosno filmovi s prizorima grubog nasilja, vulgarnih izraza, prizora zlouporabe opijata te s drugim prizorima za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni iii moralni razvoj maloljetnika“.

Tako označene filmove je zabranjeno prikazivati ili iznajmljivati maloljetnicima, pod prijetnjom kazni koje – prema čl. 30. i 40. Zakona o audiovizualnim djelatnostima iz 2011. god. – idu do čak pola milijuna kuna.

Distributer Blitz Film&Video taj film – kojega počinje prikazivati baš na Valentinovo 2015. hvali ovakvim riječima: „Svako malo pojavi se neko djelo koje seizmičkom snagom dotakne venu zajedničke i intrige, svojom popularnošću promijeni kulture i postane univerzalno po samom svojem imenu. Takav je fenomen Pedeset nijansi sive … Jednostavne riječi njenog naslova čitateljima i onima koji to nisu predstavljaju nov amblem mainstream senzualnosti … U priči se radi o Christianovom iskupljenju i o oslobođenju neiskusne Ane, a kroz te su likove čitatelji dobili priliku istraživi vlastite ranjive strane, maštu i težnje. Ovu erotičnu i autentičnu ljubavnu priču … koja nas vodi u dubine bogatog i misterioznog svijeta koji iskreno istražuje odnos između muškarca i žene, kao i granice koje ćete sami sebi dopustiti prijeći, režirala je Sam Taylor-Johnson.“

Moramo međutim konstatirati da je distributer uredno film klasificirao u kategoriju „18“, dakle među filmove čiji je sadržaj predviđen isključivo za odrasle. Međutim se film ne prikazuje tek u kinematografima koji uobičajeno prikazuju „filmove za odrasle“, a čujem od ljudi da se uprave kinematografa postupaju kao da ta oznaka doista predstavlja puku preporuku – kao da ne postoji čl. 31. Zakona o audiovizualnim djelatnostima kojom se baš zabranjuje distribucija takvih sadržaja maloljetnicima (ovdje, sadržaja u kojemu su scene gdje Christian tuče, vezuje i ponižava Anu prikazuju kao sastavni dio jedne romantične veze): navodno su zadnji redovi na projekcijama popunjeni mlađarijom koja očito ima manje od 16 godina, a viđa se bake koje svoju modernost demonstriraju vođenjem unučadi nježne dobi na taj kontroverzni kinematografski uradak.

Da stvar s „50 nijansi sive“ doista nije smiješna ni bezazlena, pokazuje studija koja je provedena na čitateljicama knjiga iz trilogije E. Michel James: grupa autora na čelu s Amy Bonomy s „Michigan State University“ objavila je rad (u Journal of Wsmens’s Health, Vol. 23/9, 2014) gdje na temelju istraživanja koje je obuhvatilo 715 žena studentske dobi ukazuju da je kod onih mladih žena koje su pročitale barem jednu knjigu iz trilogije znatno povećan rizik psiholoških i problema ponašanja. Te žene, koje su se izložile mogućnosti da slike iz tih knjiga postanu dijelom njihovog intimnog svijeta, bilježe veću incidenciju poremećaja prehrane, opijanja i zlostavljanja u vezama.

Izvor: Narod.hr

Tekst preuzet sa stranice http://narod.hr/u-prijevodu/50-nijansi- ... oremecaja/

[EdgarFranjul]

Dva interesantna filma, oprečnih žanrova: REACH ME - izvrsna drama s izvrsnim glumcima i PREDESTINATION - znanstveno fantastični triler.

[EdgarFranjul]

The Water Diviner u režiji Russel Crowe-a doista morate pogledati...

[EdgarFranjul]

PREMIJERA FILMA ‘NEPRIJATELJ NARODA’

neprijatelj-naroda-filma-Visnje-Staresine-580x265.png (309.06 KiB) Viewed 8525 times

Andrija Hebrang mlađi: Tragedija je hrvatske prošlosti u tome da će ona biti rasvijetljena tek kad pomru svi oni koji su imali krvave ruke

Nakon i zadnje minute odjavne špice novog dokumentarnog filma scenaristice i redateljice Višnje Starešine ”Neprijatelj naroda” vladala je potpuna tišina potresene publike dviju prepunih kino dvorana u Centru Kaptol.

Film kroz osobne i obiteljske sudbine žrtava te objašnjenja stručnjaka dokumentira sustav komunističke represije, od masovnih poslijeratnih likvidacija 1945. godine i ciljane eliminacije inteligencije i građanske klase sve do današnje šutnje.

Među onima na koje film podsjeća, a koji su nestali bez traga kao “neprijatelji naroda” nakon Drugog svjetskog rata bili su Vinko Kos, književnik i pjesnik za djecu, Zlatko Ognjanovac učitelj, zborovođa i prosvjetni inspektor, Jeronim Mlinarić, općinski bilježnik, Vladimir Mrzljak državni službenik, Andrija Hebrang visoki dužnosnik komunističke partije, kao i Boris Novak, tek maturant gimnazije.

Nakon desetljeća šutnje o svojim ‘nestalima’ u filmu govore Lada Kos i Vera Kos-Paliska, msgr. Josip Mrzljak, Ratko Mlinarić, Vladimir Novak, Ljerka Ognjanovac, Andrija Hebrang, dok povijesni kontekst objašnjavaju Ivo Banac, Mitja Ferenc, Martina Grahek-Ravančić, Vladimir Geiger, Roman Leljak i Vice Vukojević.

Osobit dojam projekciji filma podarila je, uz svjedoke događanja i druge sugovornike, svojom glazbom i jedna od sudionica filma, šansonijerka i kantautorica Lada Kos.

Andrija Hebrang mlađi: mi smo jedini narod na svijetu koji drži najveće žrtve svoje povijesti bez obilježenog groba

„Tragedija ovoga filma je da će ga vidjeti par stotina ljudi i da će cijela istina ostati zakopana pod zemljom. Tragedija hrvatske države je da oni isti koji su te ljude poubijali i danas imaju utjecaj u sve vidove vlasti da se ni danas ti grobovi ne otkopavaju. Po policijskim istragama ima oko 960 grobova. Po tome smo jedini narod na svijetu koji drži najveće žrtve svoje povijesti bez obilježenog groba, a obilježeni grob je temeljno ljudsko pravo“, rekao je za naš portal Andrija Hebrang mlađi, bivši HDZ-ov potpredsjednik vlade i ministar zdravstva, sudionik filma te svjedok kalvarije svoje obitelji koja je samo jedna od mnogih, prema njegovim riječima, koja ne će nikada pronaći zadnje počivalište svojih najmilijih.

„Ovaj film je jedan od rijetkih krikova istine u današnjem mraku lažiranja hrvatske povijesti. Mi nismo proveli lustraciju i nemamo je šanse provesti zbog toga što i danas u vrhovima vlasti su oni koji trebaju biti lustrirani. Tragedija je hrvatske prošlosti u tome da će ona biti rasvijetljena tek kada biologija učini svoje, tj. kad pomru svi oni koji su imali krvave ruke“, pojasnio je rekavši: „Kad gledam narod koji je 10 godina birao Mesića i 5 godina Ivu Josipovića, sumnjam je li narod spreman napraviti prekretnicu, ne zato jer je narod kriv, nego jer je preodgojen i istina je izbrisana u medijima koje drže upravo oni o kojima smo danas govorili. Naš narod je nažalost politički neuk narod jer im istina nije bila dostupna“.

Msgr. Josip Mrzljak: Ovaj film govori o žrtvama i nama koji smo proživljavali cijelo ovo vrijeme sve to

„Film je dojmljiv – on izaziva pozitivne emocije iako je u filmu sve zapravo zločin. Film ne govori ni protiv koga, nego govori u prilog tim žrtvama, nama ljudima koji smo ostali poslije toga i to je ono što čini ovaj film velikim – da on gotovo ne spominje nijednog zločinca, iako se oni naziru. Mi znamo za njih“, rekao je msgr. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, te dodao: “No, nije govor o njima, nego govor o žrtvama i o nama koji smo proživljavali cijelo ovo vrijeme sve to. Ono što je najgore – mi i dana proživljavamo to. Ovaj film je jedna svijetla zraka u ovom vremenu. Nadam se da će ipak biti ovakvih filmova više, da se ipak neke stvari mogu iznijeti na svjetlo“.

Ivo Banac: Vi možete biti neinformirani, možete biti skeptični, možete vjerovati ovo ili ono, ali nakon što vidite ovaj film – morate jako dobro razmisliti

„Mogu samo reći da je ovo izuzetno snažan film. Vi možete biti neinformirani, možete biti skeptični, možete vjerovati ovo ili ono, ali nakon što vidite ovaj film – morate jako dobro razmisliti. Morate razmisliti o tome što se dogodilo u proljeće 1945. godine i zašto. To nema dovoljnu rezonancu do dana današnjega, barem u široj javnosti. To je pitanje kad govorimo o jednoj obljetnici, to je pitanje kad govorimo o mnogo toga što još postoji u našem društvu. Neshvatljivo mi je da recimo mrcvarenje jednog psa može izazvati više pažnje – nego ovakvo nešto“, rekao je dr. Ivo Banac.

Izvor: narod.hr

http://narod.hr/hrvatska/andrija-hebran ... rvave-ruke

[EdgarFranjul]

Put: odličan ali rijetko prikazivani film

Film Put

the-way.jpg (41.74 KiB) Viewed 8465 times

Nedavno smo u Cinestaru imali priliku gledati vrlo dobar film Put. Nažalost u prilično kratkom razdoblju uzimajući u obzir da puno lošiji i banalniji filmovi imaju znatno dulji životni vijek u kinima kao i privlačnije termine prikazivanja. Naravno nisu krivi prikazivači nego potražnja nas gledatelja. Pitam se na koji način nas je Hollywood indoktrinirao da punimo dvorane gledajući filmove upitne vrijednosti (ne mislim na uloženi novac i produkciju) kod kojih nije potrebno uključiti mozak, zapravo dobro ga je isključiti, a ne da nam se pogledati film koji će tražiti naš angažman i potaknuti u nama razmišljanje i osjećaje.

Često se sjetim kultne Kinoteke i vremena kad se za takve filmove moralo uraniti da bi se uhvatila karta. Pohvalno je, od prikazivača da ipak odvoje poneku dvoranu za prikazivanje filmova koji ne pripadaju Hollywoodskoj produkciji, a pri tom su svjesni da one neće biti ni blizu popunjene.

Ali, vratimo se filmu Put. Film gotovo u cijelosti prati hodočašće po putu svetog Jakova koje će napraviti glavni lik, Tom Avery (Martin Sheen). Radi se o hodočašću koje počinje s francuske strane Pirineja i proteže se u duljini od 800 km kroz cijelu Španjolsku do grada Santiago de Compostela. Ovaj put postoji i njime se hodočasti već gotovo 1.000 godina, a godišnje ga prođe oko 100.000 hodočasnika.

Tom je uspješan liječnik iz Kalifornije, zadovoljan svojom karijerom i igranjem golfa s prijateljima. Nikad nije čuo za ovo hodočašće. Međutim, njegov sin Daniel (Emilio Estevez), željan iskustava i upoznavanja svijeta, napustio je vrhunsko američko sveučilište Berkley zato što tamo “ne može učiti o životu”. Ovaj put je krenuo na hodočašće na kojem nesretnim slučajem pogiba već prvi dan. Tom dolazi u Francusku da bi prenio tijelo svog sina kući. Tom nije vjernik, “obilježava” Božić i Uskrs. On i Danijel su se udaljili otkad mu je umrla supruga, Danijelova majka. Udaljili su se, čak i doslovno, jer je Danijel putovao po cijelom svijetu, ali njihov odnos nije niti prekinut niti hladan. Prisjećajući se Danijela i razgovarajući s Danijelom koji mu se ukazuje u mašti, Tom odluči kremirati Danijelovo tijelo i krenuti na hodočašće i na taj način dovršiti Danijelov započeti put. Ovo je zaplet filma ako se to uopće može nazvati zapletom, poslije kojeg slijedi praćenje hodočašća na kojem Tom povremeno susreće Danijela u svojim vizijama, susreće nekolicinu drugih hodočasnika s kojima će se upoznati i udružiti u hodočasničkom pothvatu i nailazi na druge ljude koji žive uz taj put.

Iako film traje koju minutu dulje od dva sata, i ovaj „zaplet” neće nekome zazvučati privlačno, radi se o filmu s pozitivnim namjerama, u kojem se na vjeru gleda pozitivno, koji će vas podići iskrenošću i živopisnošću likova, prekrasnim krajolicima, i duhovitim razgovorima. Imamo veselog Nizozemca Joosta koji je na putu, jer želi smršaviti da bi ponovo mogao ući u svečano odijelo, a pri ruci mu je uvijek marihuana. Tom primjećuje da bi mu lakše bilo kupiti novo odijelo nego poduzimati ovakav put, a mi dodajemo da postoje i teretane i drugi načini mršavljenja. Dakle prvi lik, koji ne priznaje ili ne vidi da ima nešto drugo što ga vuče na hodočašće. Druga se priključuje nesretna Kanađanka Sarah kojoj je povod za hodočašće, želja za prestankom pušenja, a pravi razlog ćemo vidjeti tijekom puta. Treći je Irac Jack, pisac koji je izgubio inspiraciju i ideale, a pogođen je i skandalima vezanim uz crkvu. Njih četvoro putuju tim lijepim i lijepo snimljenim predjelima Pirineja, Baskije, Navarre, Burgosa, La Rioje, Galicije, razgovaraju, raspravljaju, šute, idu jedni drugima na živce, svađaju se, pomažu, upoznaju se međusobno i kao što se očekuje sprijatelje se. Dakle sve što bi se moglo očekivati od grupe ljudi koja se intenzivno druži kojih mjesec dana. Na kraju pronalaze vlastiti mir i vraćaju vjeru. Promatramo li hodočašće doslovno kroz sam korijen riječi: „Čašćenje Boga hodanjem” i na način na koji mi u našim krajevima hodočastimo, vidjet ćemo da su Tom i njegovi suputnici više okrenuti sebe negoli čašćenju Boga, ali sjeme će tijekom puta biti posijano.

Pojavi li se film u videotekama ili zaluta ponovo u kino svakako ga pogledajte.

Film je režirao Emilio Estevez. Za one koji ne znaju, Martin Sheen (pravim imenom Ramon Estevez) je otac Emilia Esteveza i glumio je među ostalim fra Jozu Zovka u filmu Gospa Jakova Sedlara. Inače je katolik koji svjedoči svoju vjeru, a smatra se i jednim od najboljih glumaca koji nikad nije nominiran za Oscara. Film je posvećen Franciscu Estevezu, Martinovom ocu, koji je rođen u Galiciji.

Mile Skelin | komentar.hr

[EdgarFranjul]

John Doe aka John Doe: Vigilante (2014)
By Dragonrage on Travanj 23, 2013 • ( Napišite komentar )

Australska kinematografija je u zadnjih par godina isporučila nekoliko naslova koji su uistinu vrijedni spomena, naslove kao što su npr. Snowtown, The Horseman, te Animal Kingdom. Tom nizu bi se možda mogla pridružiti i krimi triler drama John Doe redatelja Kellya Dolena. Riječ je o mračnom i surovom filmu koji se bavi pitanjima (ne)moralnosti te nam donosi krvavi pokolj. Radnja filma prati serijskog ubojicu koji se zove John Doe, nekoć obiteljski čovjek da ženom i djetetom, a sada nemilosrdni ubojica koji kažnjava sve one koji izbjegnu ruku pravde. Da stvar bude zanimljivija, on je sva svoja ubojstva dokumentirao kamerom i stavlja na web stranicu što je utjecalo na pojavu mnogobrojnih imitatora diljem svijeta koji su ga u potpunosti podržavali. Autori film opisuju kao mračniju i uvrnutiju verziju Dextera, uz “žličicu” Punishera. U glavnoj ulozi se nalazi Jamie Bamber (mnogi ga vjerujem pamte po ulozi Kapetana Lee ‘Apollo’ Adama u TV seriji “Battlestar Galactica”), a uz njega tu su još Daniel Lissing, Lachy Hulme, Paul O’Brien, Ben Schumann, Fletcher Humphrys, Sam Parsonson, te mnogi drugi. Film će svoju Američku premijeru imati u veljači 2014., a Australska premijera će se pak održati u ožujku 2014.

[EdgarFranjul]

BOG NIJE MRTAV 2

Nastavak hvaljenog filma Bog nije mrtav iz 2014. Inspirativna drama istražuje visoke uloge stajanja iza svojih uvjerenja i razvija teme koje su započete nagrađivanim prethodnikom Bog nije mrtav s novim i već poznatim likovima.