Nekada i nažalost danas

[shooter9]

PREVOD IZ SLOVENAČKIH NOVINA 1981 I 2011

Škola u godinama 1981 i 2011



Situacija 1: Petar i Marko su se potukli u školi.

1981: Okruže ih druga deca. Petar pobedi. Jedan drugome stegnu ruke i postanu najbolji prijatelji.

2011: Direktor škole pozove policiju koja sasluša oba dečaka i njihove roditelje. Oba dečaka, zajedno sa roditeljima, moraju čitavu godinu posećivati program za sprečavanje nasilja.



Situacija 2: Roman je nemiran u razredu i ometa druge učenike.

1981: Učiteljica ga pošalje kod direktora i taj mu prilepi nekoliko vaspitnih. Roman se nakon toga vrati u razred gde je miran najmanje sedam dana i ne ometa časove. Nakon toga se lekcija ponavlja.. Kroz nekoliko godina postane pametniji, umiri se i postane cenjeni kuvar.

2011: Romana pošalju kod školskog psihologa koja ga uputi dalje kod psihijatra koji mu prepiše tablete koje su moćni sedativi.. Romanovi roditelji počnu dobijati dodatak za dete sa posebnim potrebama. Roman dobije potvrdu da je dete sa posebnim potrebama. Uđe u ulogu bolesnika tako da godinama posećuje psihijatrijske ustanove.



Situacija 3: Miloša boli glava i ponese nekoliko aspirina u školu.

1981: Od učiteljice dobije čašu vode da može da popije tablete.

2011: Učiteljica obavesti školskog psihologa da Miloš uzima nekakve tablete, ova obavesti direktora koji pozove policiju. Ova sasluša Miloša zbog mogućeg posedovanja ilegalnih droga. Kod njega kući naprave raciju. Nakon toga se još dugo govori da se Miloš "sigurno drogira" i da je "narkoman".



Situacija 4: Neoprezno se igrajući sa loptom mali Ivan razbije susedima prozor. Zbog toga ga njegov otac presavije preko kolena i kaišem mu "nacrta" nekoliko kobasica po goloj guzici.

1981: Ivan postane pažljiviji u igri. Izraste u normalnog dečaka, završi škole i postane uspešan poduzetnik.

2011: Ivanovog oca zatvore zbog zlostavljanja deteta. Ivana daju u hraniteljsku porodicu, a tokom vremena postane član lokalne bande maloletnih krimilnalaca. Psiholog uveri Ivanovu sestru da je i ona morala biti zlostavljana, tako da njihov otac tri godine provede u zatvoru.



Situacija 5: Mihajlo napuni konzervu sa barutom koji je izvadio iz nekoliko petardi i sa tom napravom raznese mravinjak.

1981: Mravi izgrade novi mravinjak.

2011: Zbog eksplozije pozovu policiju, vojsku i specijalne jedinice. Mihajla osumnjiče za teroristički akt. Služba državne bezbednosti se pridruži istrazi i počene detaljno da istražuje njegove roditelje, zaplene im računare, a ostalu decu privremeno stave u sigurne kuće. Mihajlov otac bude stavljen na listu državnih neprijatelja i dobije tajnu zabranu zapošljavanja u državnoj službi.



Situacija 6: Tokom igre Dušanka padne i odere kolena. Dok plače priđe joj učitelj, zagrli je i pomiluje je kako bi je utešio.

1981: Dušanki je odmah bolje i ubrzo nastavi sa igrom.

2011: Učitelja optuže za nepoštovanje detetovog prava na telesni integritet i neprimereno dodirivanje maloletnog deteta. Pojavi se sumnja da je pedofil. Saslušaju se druga deca da bi se ustanovilo da li ih je neprimereno dodirivao. Privremeno ga suspenduju do okončanja istrage. Posle višegodišnjeg procesa ga na kraju osude uslovno. Nakon neuspešnih pritužbi, slučaj završi na evropskom sudu. Dušanki kao žrtvi zlostavljanja predlože da redovno posećuje psihoterapeuta.

ŽALOSNO I VRLO ISTINITO !

[EdgarFranjul]

To je znak dekadencije i propasti društva i zajednice kakvu smo nekad poznavali i u kojoj smo živjeli.
Navodna "zaštita" djece je u stvari, nešto što djecu kvari i potiče na ekscese, koji vode u druge ekscese...
Sve dok sve ne ode kvragu

[MaxMagnus]

Sve dok sve ne ode kvragu

Eeeej!
Već je ošlo sve kvragu...

[EdgarFranjul]

Uvijek može biti gore

[shooter9]

Od ove BANANE i TAPIJE u kojoj smo sada niti svjetla niti boljitka !!!!!!

[MaxMagnus]

Bar se ne trebam bojati da će nam oduzeti guštanje u mraku i dekadenciji ...

[EdgarFranjul]

Udarci po guzi za bolji uspjeh i optimizam

Autor: Info | 06. 1. 2010. | ODGOJ


Djeca koju su roditelji blago tjelesno kažnjavali kasnije u životu postaju sretnija i uspješnija, pokazalo je to novo istraživanje koje prenosi Jutarnji list.


Iako je fizičko kažnjavanje gotovo zabranjeno suvremenim standardima odgoja, američki znanstvenici su utvrdili da su djeca koja su do šeste godine dobivala po stražnjici, kasnije u životu bila optimističnija nego ona koja nikada nisu tjelesno kažnjavana. Uz to, ta su djeca radije pomagala drugima kroz dobrotvorni rad, a postizala su i bolje rezultate u obrazovnom sustavu.

U Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji trenutno je dozvoljeno tzv. ‘razumno kažnjavanje’ koje ne smije ostaviti nikakav trag na koži. Međutim, borci za prava djece ističu kako su svi udarci po stražnjici, čak i oni blagi, zastarjeli oblik odgoja koji uzrokuje dugoročne ozbiljne psihološke probleme.

Voditeljica studije profesorica psihologije Marjorie Gunnoe s Sveučilišta Calvin u Grand Rapidsu u Michiganu objašnjava da argumenti protiv udaraca po stražnjici nemaju stvarnu podlogu i da nisu u skladu s iskustvenim podacima. Iako je fizičko kažnjavanje krajnja mjera, postoje situacije kada tu mjeru treba iskoristiti, kaže Gunnoe.

Istraživanjem je obuhvaćeno 179 tinejdžera koji su odgovarali na pitanja o fizičkom kažnjavanju kojem su bili podvrgnuti. Njihovi su odgovori uspoređeni s informacijama koje su dali o svojem ponašanju koje bi moglo biti povezano s kažnjavanjem – negativnom poput društveno neprihvatljivog ponašanja, preuranjenih spolnih aktivnosti, nasilja i depresije, te pozitivnom poput akademskog uspjeha i ambicija.

Mladi koji su blago kažnjavani do šeste godine bili su uspješniji u gotovo svim pozitivnim kategorijama, a istovremeno nisu zaostajali u negativnim od onih koji nisu nikada tjelesno kažnjavani.

Tinejdžeri koje su roditelji tukli po guzi od sedme do jedanaeste godine su također bili uspješniji u školi, međutim, imali su slabije rezultate u negativnim kategorijama – npr. češće su sudjelovali u tučnjavama.

Dakako, aktivisti udruga za borbu protiv tjelesnog kažnjavanja djece negiraju rezultate ovog istraživanja, no pojedine su ga roditeljske udruge dočekale širom raširenih ruku. Tako udruga Parents Outloud smatra da je istraživanje dokaz kako roditelje ne bi trebalo kazneno progoniti zbog blagog tjelesnog kažnjavanja.

- Vrlo je teško verbalno objasniti malenoj djeci da je nešto što su učinila pogrešno. Blagi udarci često su najučinkovitiji način da ih se nauči da ne rade nešto što je opasno ili bolno drugim ljudima – to je preventivna mjera. I dok je sve osim blage pljuske po stražnjici definitivno krivo, roditeljima treba dati slobodu da discipliniraju svoju djecu bez straha da će biti prijavljeni policiji- upozoravaju iz Udruge.

http://www.roditeljski.info/magazin/201 ... optimizam/

[EdgarFranjul]

Civilizacija djece
Napisao/la Zeljko S, ožu. 2, 2016, 0 Comments

Stvarno, sustigla nas je civilizacija djece. Po djeci se sve ravna i mjeri. Svako dječje ponašanje više ne razmatraju i znanstveno ne razgrađuju pedagogija i dječja psihologija, već se sve pretvara u pravni spis. Infantilnost dobiva zakonsku težinu. Teletubby svijet pedeset nijansi roze je dobio Ustav. Dobili smo svijet u kojem nema odraslih, nego je to svijet ostarjele djece. I sad ta djeca u tijelima odraslih upravljaju svijetom, u poziciji su da donose ozbiljne i konačne odluke. Na optuženičkoj stolici, Odgoj je već odavna suprotstavljen individualizmu i kao takav je jedini mehanizam oprečan samoaktualizaciji. No, individualizam i samoaktualizacija se traže na krivim mjestima i krivo ih se tretira.


Ne mogu ja, primjerice, idealizirati svoje dijete jer dobro slika, i zbog toga ga zaogrnuti plaštem nepogrešivosti, ne mogu ja od svog sina, jer igra najbolje nogomet u razredu, smatrati Cristianom Ronaldom s manirima Georgea 6., jer to on nije. Ni prvi ni drugi. Ali moje je da napravim od njega ono treće – čovjeka – s njegovim vlastitim inicijalima. Barem prosječnog, kad mi sve ambicije propadnu. Sa svim svojim manama i vrlinama, ali kulturnog. Ono koliko odgoj može učiniti. Da li si čovjek se uspinje paralelno s darovima koje posjeduješ u konačnu formu. Odgoj ne bi trebao biti nešto što istiskuje talent iz procesa odrastanja, već ga nadopunjavati, a to se upravo događa. Odgoj će biti arhaična pojava – mikrofašizam – kojeg se treba zauvijek otarasiti. Ukoliko već nismo, bojim se, temeljito.

Ovih dana se, tako, aktualiziralo pitanje vraćanja vojnog roka. I rijetki su oni koji govore kako je to dobra stvar u smislu poznavanja, barem površnog, vojne doktrine, oružništva, ljudskih limitima u nepovoljnim i izvanrednima stanjima i situacijama, već se spominju stvari kao što su učenje pravljenja kreveta, ustajanja na vrijeme, jedenje onoga što je ponuđeno, a ne biranja a la carte, lijeganja u krevet na vrijeme, čišćenja WC-a, svjesnosti benefita bavljenja svakodnevnom tjelesnom aktivnošću. I što je sve to na kraju? Odgoj. Tko je to trebao provoditi? Roditelji, jer sve navedeno je u njihovoj domeni. I eto, zbog lošeg odgoja i opće zaštićenosti prava djece dolazimo do toga da nam država odgaja djecu što je svojevrsni socijalistički model uni-formiranosti. Dakle, najprije bi trebalo djecu razriješiti prava na moć upravljanja odgojem, a onda tek graditi autoritet jer je u ovakvim uvjetima – gdje vladaju telefoni raznih boja – odgajateljski autoritet nemoguće graditi. A autoritet se ili poštuje ili ruši, ovisno da li objekt pod utjecajem autoriteta osjeća ili ne osjeća bunt. Za dijete je svojstveno da ga ruši. I ako dijete, koje ima potpuno pravno i moralno „naoružanje“ u svojim rukama, a autoritet je naoružan jedino štitnikom od stiropora, ishod je neizvjestan, a to je vladavina opće plišane anarhije.



Odgoj je ništa više nego li proces pretvaranja djeteta u odraslog čovjeka pod jasno određenim pravilima s mogućnošću minimalne prilagodbe svakoj individui i to samo u specificiranom načinu prilaska, a ne drastičnoj promjeni forme.

Zanimljivo je kako se, nerijetko, kao kritičari uvođenja vojnog rokajavljaju ljudi koji su protiv svakog oblika kolektivizma i stavljaju primat na pravo roditelja na svoj autentični odgoj. Sve to stoji, ali mora biti preduvjet da su onda i ti roditelji odgojeni. Zasigurno da se može postaviti pitanje što je to dobar odgoj, ali za početak, jedan od gotovo najobjektivnijih pokazatelja je poštivanje bontona. Danas djeca muku muče i s time. Tek kad se zadovolji bonton, onaj osnovni i univerzalan, onda na snagu stupaju obiteljski svjetonazori i roditeljske autentičnosti. Pošto radim u jednoj odgojno obrazovnoj ustanovi, gdje su djeca odvojena od roditelja i nose ili ne nose od kuće ono što su naučili odnosno nisu naučili od roditelja, imam priliku formirati mišljenje o svemu tome. U potonjoj situaciji, kada dijete ne posjeduje u sebi ama baš ništa, kada je odgojna tabula rasa, moram se postavljati kao svojevrsni restaurator neke umjetnine iz krhko kubistički povezane cjeline u realizam svijeta. Ali to je težak proces, jer naprosto duh vremena to ne dopušta. Dijete je danas sve u ovom pedocentričnom sustavu. Ono određuje pravila i ucjenjuje, žele biti odraslo, a ne odrasti.

Jučer me jedan učenik (15) stavlja u ravninu sa sobom, pa kaže da ako ja mogu pušiti da onda može i on. Dijete drago, kao prvo sramota je da ti je netko prodao te cigarete, kao drugo nisi punoljetan, kao treće ja snosim odgovornost za svoje postupke, kao četvrto ja sam tu da odgovaram za tebe, tako slinavog i maloljetnog, i kao peto, ja pušim gdje je to dopušteno, a ti u odgojno obrazovnoj ustanovi na kojoj je jasno i javno istaknut znak zabrane pušenja. Pazite, on to ima muda reći. I to ne samo meni, on, nego mojih kolegama, oni. Najveća većina njih.

Dakle, odgoj je neumoljiv proces, kojeg ne treba razgrađivati jer s djecom nema rasprave, jer dijete nije odrastao čovjek. Već to od njega tek treba učinit. Lagana fizička kazna primjerena razvojnoj fazi je itekako dobrodošla, jer bolje šamar po prstima sa 6 nego šaka u glavu s 18. Puno se tu da naučiti od životinja. Nepogrješivo odrastaju u odrasle.

Autor :Hrvoje Augustinčić

http://hrvatskonebo.com/2016/03/02/civilizacija-djece/